<p>U današnjoj emisiji “Lijepe riječi” govorit ću vam o paraverbalnoj komunikaciji koja se svrstava u dio ili sredstvo neverbalne komunikacije. A šta to znači? </p>

<p>Paraverbalna komunikacija je vrsta komunikacije koja ima određene odrednice i verbalne i neverbalne komunikacije.&nbsp;</p><p>Uz nju se vežu boja, ton glasa, tempo i neke druge sastavnice govora poput zvukova koje ljudi proizvode i izgovaraju tokom govora, a takvim zvukovima ne može se pridati nikakvo konkretno značenje već ih se tumači ovisno o kontekstu i cjelokupnom dojmu.</p><p>Korištenjem takvih elemenata u određenim rečenicama savršeno se nadopunjuje značenje te predstavlja pripadnost određenoj narodnosti, društvenoj grupi ili udruženju ljudi. Paraverbalnom komunikacijom govornik svim sagovornicima daje na znanje mnogo informacija izrazito važnih za cjelokupni dojam komunikacijskog procesa. <br></p><p>Pogledajte video. <br></p>

Uz nju se vežu boja, ton glasa, tempo i neke druge sastavnice govora poput zvukova koje ljudi proizvode i izgovaraju tokom govora

Šta je paraverbalna komunikacija?

<p>Lijep pozdrav, dragi gledatelji! I danas govorimo o neverbalnoj komunikaciji i njenoj važnosti. <br></p>

<p>Shvatili ste iz prethodnih emisija da se izrazom lica postiže bolje razumijevanje poruke koja se prenosi.&nbsp;</p><p>Posmatrač traži emocije na različitim dijelovima lica. Strah i tuga se najčešće traže u očima, sreća na obrazima, iznenađenje na čelu i usnama. Ovi spontani, autentični izrazi emocija vidno se razlikuju od onih koji se proizvode svjesno, bez osjećanja, odnosno izvještačeno.</p><p>Kažemo i čujemo često rečenicu: “Oči su ogledalo duše“, jer je vizuelna komunikacija jedan od najmoćnijih neverbalnih kanala komuniciranja putem koje se izražavaju i prenose emocije i stavovi.</p><p>Pogledajte video. <br></p>

Posmatrač traži emocije na različitim dijelovima lica

Šta je vizuelna komunikacija? 

<p>Poštovani gledatelji, lijep pozdrav i dobro došli u “Lijepe riječi” u kojima nastavljamo govoriti o neverbalnoj komunikaciji i njenoj važnosti, jer upoznavanje sa znakovima neverbalnog komuniciranja i način na koji tumačimo te znakove, često su presudni za razumijevanje među ljudima.</p><br>

<p>Neverbalni znakovi uključuju: izraze lica, pogled, dodir, ton glasa, geste i govor tijela, odnosno položaj tijela ili pokret.</p><p>A danas ću vam otkriti kako da tumačite govor tijela?</p><p>Opažajući udaljenost između sagovornika možemo prepoznati osjećanja i stavove koje imaju jedni prema drugima. U svakodnevnom životu ljudi koriste četiri zone udaljenosti.</p>

Opažajući udaljenost između sagovornika možemo prepoznati osjećanja i stavove koje imaju jedni prema drugima

Kako tumačiti govor tijela?

<p>Danas nastavljamo govoriti o neverbalnoj komunikaciji i njenoj važnosti, jer čini gotovo 70 posto komunikacije uopće, dok verbalna čini samo 30-ak posto.  </p>

<p>Zanimanje i upoznavanje sa znakovima neverbalnog komuniciranja može biti od izuzetne koristi, a naročito način na koji tumačimo te znakove, koji je često presudan za krajnje razumijevanje.</p><p>Neverbalni znakovi uključuju: izraze lica, pogled, dodir, ton glasa, geste i govor tijela, odnosno položaj tijela ili pokret.</p><p>Prvi i najuočljiviji element neverbalne komunikacije je facijalna ekspresija. </p>

Prvi i najuočljiviji element neverbalne komunikacije je facijalna ekspresija

Šta je facijalna ekspresija?

<p>Poštovani gledatelji, lijep pozdrav i dobro došli u emisiju “Lijepe riječi” u kojoj danas govorimo o neverbalnoj komunikaciji, koja, prema procjenama jezičkih stručnjaka, čini gotovo 70 posto komunikacije, dok preostalih 30-ak posto čini verbalna.&nbsp;</p><br>

<p>A komunikacija je osnova međuljudskih odnosa i sve što se u životu radi neodvojivo je od nje. Koristi se svakodnevno na različite načine, čak i kroz ignorisanje koje je također vid komunikacije.</p><p>U prošloj emisiji sam rekla da se komunikacija ne vezuje samo za riječi - osnovne elemente verbalne komunikacije, nego i za pokret, govor tijela, izraz lica, ton glasa i druge elemente neverbalne komunikacije. Zato kažemo da čovjek povremeno govori, ali neprestano saopćava.</p><p>Zanimanje i upoznavanje sa znakovima neverbalnog komuniciranja može biti od izuzetne koristi, međutim, način na koji tumačimo te znakove je presudan za krajnje razumijevanje.</p><p>Pogledajte video. <br></p>

A komunikacija je osnova međuljudskih odnosa i sve što se u životu radi neodvojivo je od nje

Emisija "Lijepe riječi": Neverbalna komunikacija

<p>U današnjoj i nekoliko narednih emisija “Lijepe riječi” govorit ću vam o komunikaciji, koja je osnova našeg odnosa s okolinom. <br></p>

<p>Gotovo sve što govorimo i radimo u budnom stanju nazivamo komunikacijom. Ona jeste temelj za razumijevanje naših odnosa, ali i uzrok njihovog nerazumijevanja.&nbsp;</p><p>Odnosno, osnovu međuljudskih odnosa čini komunikacija i sve što se u životu radi neodvojivo je od nje. Koristi se svakodnevno na različite načine, čak i kroz ignorisanje, koje je također vid komunikacije.</p><p>Komunikacija može biti verbalna i neverbalna. Sigurna sam da znate da verbalna komunikacija znači da poruke razmjenjujemo riječima, a uključuje govor i slušanje. <br></p><p><br></p>

Komunikacija može biti verbalna i neverbalna

Emisija "Lijepe riječi": Šta je komunikacija?

<p>Poštovani gledatelji, lijep pozdrav i dobro došli u novu emisiju „Lijepe riječi“ da rješavamo nove jezičke nedoumice koje pred nas svakodnevno postavljaju strogi pravopis i gramatika bosanskog jezika.</p>

<p>Najčešće dileme su u pisanju glasovnih grupa IJE i JE, kako sam više puta spominjala u prethodnim emisijama. A također sam vam više puta rekla i da je pravilo da se dugi slog piše s IJE, a kratki s glasovnom grupom JE.&nbsp;</p><p>Danas nam ovu dilemu stvara riječ zapovjedni, odnosno kako je pravilno pisati: zapovjedni ili zapovijedni? S JE ili IJE? Ovdje je riječ o pridjevu koji nastaje od imenice zapovijed, koja je na prvom slogu naglašena kratkosilaznim akcentom, ali na trećem, koji nam pravi dilemu, je akcenatska dužina pa je, znači, slog dug i pišemo zapovijed – s glasovnom grupom IJE. Međutim, u našem primjeru, odnosno pridjevu izvedenom od ove imenice, slog se krati i ispravno je pisati zapovjedan, zapovjedni, zapovjednim, zapovjednih, zapovjednima – s glasovnom grupom JE.</p>

Najčešće dileme su u pisanju glasovnih grupa IJE i JE, kako sam više puta spominjala u prethodnim emisijama

Kako je pravilno napisati: zapovjedni ili zapovijedni? 

<p>Na današnji dan 1889. godine, u Goraždu je rođen Isak Samokovlija, kojeg je jedini bh. nobelovac Ivo Andrić nazvao jednim od najboljih pisaca koje je Bosna i Hercegovina dala, a Meša Selimović je rekao kako je Samokovlija, izuzmemo li Andrića, najbolji bosanskohercegovački pripovjedač. Medicinski fakultet u Beču upisao je 1910. godine, ali početkom Prvog svjetskog rata, 1914., biva mobiliziran i poslan na front, zbog čega studije završava tek 1917. godine. U Beču, na jednoj plesnoj večeri, upoznao je mladu Hedu Bruner (Hedda Brunner), svoju buduću suprugu, koju je njena majka poslala na krojački zanat. S Hedom je dobio troje djece: Mišu, Mirjanu i Rikicu.</p><p>Nakon rata Samokovlija se vratio u BiH i zaposlio kao ljekar u rodnom Goraždu, zatim u Fojnici, da bi, 1925., počeo raditi u bolnici „Koševo“, današnjeg naziva Klinički centar Univerziteta u Sarajevu (KCUS). Kako je sam često kazivao, imao je mnogo posla kao ljekar, pa je pisao noću, kada bi završio s poslom, jer je književnost bila njegova najveća ljubav.</p><h2>Ustaški logor</h2><p>Uporedo s ljekarskim poslom bio je jedan od urednika sedmične novine „Jevrejski život“, gdje je, 1927., objavio svoju prvu pripovijetku „Rafina avlija“, a dvije godine poslije i prvu zbirku pripovijedaka "Od proljeća do proljeća", te 1936. „Pripovijetke“. Međutim, početkom Drugog svjetskog rata Samokovlija je ostao bez posla i, kao i ostali njegovi sunarodnjaci, morao je nositi žutu traku s Davidovom zvijezdom, kojom su nacisti obilježavali Jevreje. Ubrzo su ga ustaše odvele u logor u Sarajevu. </p><p>U proljeće 1945. godine, uspio je pobjeći od ustaša i krio se sve do oslobođenja zemlje. Po završetku Drugog svjetskog rata uređivao je književni časopis "Brazda", od 1948. do 1951. godine, a potom je sve do smrti bio urednik u Izdavačkom preduzeću "Svjetlost". </p><h2>Samokovlijin kutak</h2><p>Godine 1946., Samokovlija je objavio svoju najpoznatiju pripovijetku „Nosač Samuel“, koja je, prema mišljenju književnih kritičara, njegovo najbolje djelo. Napisavši drame „On je lud“ i „Fuzija“ okušao se i kao dramski pisac. Prema njegovim djelima realizirano je više pozorišnih i TV dramatizacija („Plava Jevrejka“, „Ženidba nosača Samuela“, „Simha“ i „Ratni hljebovi“). U režiji Slavka Vorkapića, prema djelu  “Hanka”, 1955. snimljen je istoimeni igrani film, koji je godinu kasnije predstavljao jugoslavensku kinematografiju na Filmskom festivalu u Kanu.  </p><p>Svake godine polovinom januara, u Goraždu se održava manifestacija „Dani Isaka Samokovlije – Sunce nad Drinom“, a u Domu pisaca u Sarajevu jedan kutak je posvećen ovom velikom književniku, što je, ustvari, minijaturni porodični muzej koji su formirali Isakova kćerka Mirjana i njen suprug Milutin. U tom kutku smješteni su radni sto za kojim je Isak pisao i stvarao, vitrina s njegovim knjigama, vaza za cvijeće koju je Isak dobio od svoje majke nakon što je položio maturu u sarajevskoj Prvoj gimnaziji, nalivpera i olovke, tabakera… Na zidu je nekoliko umjetničkih slika, među kojima dominira piščev portret, rad Marija Mikulića, slikara i Samokovlijinog velikog prijatelja.</p><p>Život bosanskohercegovačkog velikana riječi Isaka Samokovlije ugasio se prije 69 godina, 15. januara 1955. Preminuo je od degeneracije bubrega u 66. godini, ostavivši iza sebe mnoštvo neobjavljenih rukopisa.&nbsp;</p>

<h2>Rođen Ferdinand Porše, tvorac Volkswagenove „bube“</h2><p>1875. - Rođen Ferdinand Porše (Porsche), češko-njemački automobilski inžinjer, tvorac Volkswagenove „bube“. Već 1937. u pogonu kod “Daimler-Benza” proizveo je prvih 30 automobila koji su zbog neobičnog izgleda podrugljivo nazvani Käfer (buba). Neposredno poslije Drugog svjetskog rata 1945. godine, 1785 “buba” već je izašlo iz poluporušenih pogona u Wolfsburgu, a 27 godina kasnije automobil “buba” postao je ljubimac cijelog svijeta, preuzevši od Fordova modela T titulu najprodavanijeg automobila u historiji.</p><p>1883. - Umro ruski pisac Ivan Sergejevič Turgenjev, jedan od najznačajnijih predstavnika ruskog realizma. Prvi je ruski pisac čije su djela prodrla na Zapad, gdje je čitan s divljenjem i za života je uživao znatno veći ugled u francuskim nego u ruskim književnim krugovima. Zanimao ga je tip "suvišnog čovjeka", plemića-intelektualca i tip nihiliste - građanskog intelektualca, sukobljenog s konzervativizmom plemićke kulture. Predskazivao je revolucionarnu epohu u Rusiji. Djela: romani "Očevi i djeca", "Plemićko gnijezdo", "Rudin", "Dim", "Novina", "Uoči novih dana", pripovijetke "Proljećne vode", "Asja", "Lovčevi zapisi", drama "Mjesec dana na selu".</p><p>1905. - Rođen američki fizičar Karl Dejvid Anderson (Carl David). Studirao je fiziku i tehniku na Kalifornijskom institutu za tehnologiju u Pasadeni i 1930. godine doktorirao. Pod Millikanovim rukovodstvom počeo je ispitivati kosmičke zrake među kojima je pronašao tragove neočekivane čestice koja je u svemu podsjećala na elektron, osim što je imala pozitivan naboj. Ovaj pronalazak je objavljen 1932. godine i poslije toga potvrdili su ga drugi istraživači. Direktan dokaz o postojanju pozitrona Anderson je dobio bombardiranjem materijala prodornim γ-zrakama iz torija. U toj reakciji dolazi do stvaranja elektron-pozitron parova. Za taj rad 1936. godine Andersonu je dodijeljena Nobelova nagrada koju je podijelio s  Viktorom Frensisom Hesom (Victor Francis Hess).</p><p>1921. - Živorad Žika Mitrović, srbijanski i jugoslavenski filmski reditelj, autor stripova i scenarist, rođen je na današnji dan. Mitrović je karijeru počeo kao stripski crtač i scenarista u periodu 1936. - 1941., „Zlatnom dobu srpskog stripa“, kada je bio još srednjoškolac i omladinac. Snimao je filmove različitog žanra, a najviše je ostao upamćen po historijskim: „Nevesinjska puška“, „Marš na Drinu“, „Signali nad gradom“, „Solunski atentatori“, „Užička republika“ i „Timočka buna“.</p><p>1962. - Umro američki pisac Edvard Estlin Kamings (Edward Cummings), pjesnik snažnog lirskog dara u čijoj su poeziji dominirale teme ljubavi i smrti. Djela: zbirke stihova "41 pjesma", "Je 5", "Viva", "Tom", "V20", "1x1", "Sedamdeset i jedna pjesma".</p>

<h2>Poginuo jugoslavenski fudbalski reprezentativac Dragan Mance </h2><p>1985. - U saobraćajnoj nesreći poginuo jugoslavenski fudbalski reprezentativac Dragan Mance. Fudbal je počeo da igra u Galenici (sadašnji FK Zemun) odakle je 1980. prešao u FK Partizan. U dresu reprezentacije Jugoslavije debitovao je u Parizu 23. aprila 1983. u prijateljskoj utakmici protiv Francuske (0:4). Iste godine odigrao je i četvrtu utakmicu za reprezentaciju, opet protiv Francuske 12. novembra u Zagrebu (0:0). Bio je najbolji strijelac i igrač u historiji Partizana. </p><p>1991. - Umro američki filmski reditelj italijanskog porijekla Frenk Kapra (Frank Capra), autor sjajnih komedija sa satiričnom notom. Napisao je memoare "Ime iznad naslova". Filmovi: "Donovanova afera", "Mlada generacija", "Zabranjeno", "Američka ludost", "Gorak čaj generala Jena", "Dogodilo se jedne noći" , "Gospodin Dids ide u grad" , "Izgubljeni horizonti", "Upoznajte Džona Doa", "Arsenik i stare čipke", "Ne možete to ponijeti sa sobom" (nagrada "Oskar"), "Ovo je divan život", "Država Unije", "Džep pun čuda".</p><p>1992. - Preminuo Bruno Bjelinski, jedan od najznačajnijih hrvatskih kompozitora 20. vijeka. Bio je iznimno plodan kompozitor koji je razvio lični muzički jezik s elementima neoklasicizma. Bjelinski je komponovao šest opera, tri baleta i 15 simfonija.</p><p>1993. - Srušena Dolačka džamija, u toku agresije na BiH, u mjestu Dolac kod Banje Luke. Džamija je izgrađena 1686. godine i bila je pod zaštitom UNESCO-a kao kulturni spomenik svjetske baštine III kategorije. Nažalost, ova džamija je, kao i mnoge druge, minirana i srušena od srpskog agresora na današnji dan, a obnovljena je 2007. godine.</p><p>2002. - Umrla Irena Kolesar, hrvatska i jugoslavenska glumica. Uz rad na prvim domaćim filmovima (ukupno sedam), ostvarila je brojne zapažene uloge prvo u HNK u Zagrebu, a kasnije u Jugoslovenskom dramskom pozorištu u Beogradu. Godine 1981., na Filmskom festivalu u Puli nagrađena je Zlatnom arenom za cjelokupni doprinos filmskom stvaralaštvu.</p><p>2010. - Preminuo Miroslav Bijelić, srbijanski filmski i pozorišni glumac i književnik. Diplomirao je na Pozorišnoj akademiji i kao glumac igrao i režirao u Beogradskom dramskom pozorištu. Jedno vreme je bio upravnik tog pozorišta. Bio je poznat po svom prepoznatljivom glasu iz crtanih filmova. Pozajmio je glas u mnogim kratkometražnim crtićima, ali i u crtanom serijalu “Otkrića bez granice” i “Transformersi”. Od 1980. do 1982. bio je predsjednik Udruženja dramskih umjetnika Srbije (UDUS). Ostvario je niz uloga u serijama i filmovima, a publika ga je zapamtila po ulozi Mirka Pavlovića i seriji “Bolji život”.</p>

Danas je utorak, 3. septembar/rujan 2024. godine, do kraja godine preostalo je još 120 dana

Isak Samokovlija: 135. godišnjica rođenja bh. književnika i ljekara

<p>Bosanskohercegovački velikan, književnik i akademik Skender Kulenović rođen je prije 114. godina, 2. septembra 1910. godine, u Bosanskom Petrovcu. U svojim djelima je realno, bez imalo uljepšavanja opisivao događaje vremena u kojem je živio, unoseći lične doživljaje i emocije, pišući ih visokosofisticiranim jezikom, što ih svrstava u najvredniju književnost svih vremena stvaranu na prostoru nekadašnje Jugoslavije.  </p><p>Prema mišljenju brojnih književnika i književnih historičara, Kulenović je bio pjesnik dojmljive jezičke genijalnosti i veliki jezički čistunac. Kako je bio veliki znalac našeg jezika, kojim je obogaćivao svoja djela, nekad ih umivajući nježnim lirskim ukrasima, a nekad pooštravajući britkošću riječi i izraza, sticao se dojam da iz njegovih djela jezik nastaje, a ne da se ona služe njime.&nbsp;</p>

<h2>"Ocvale primule"</h2><p>U rodnom gradu Kulenović je završio osnovnu školu, u Travniku je pohađao Jezuitsku gimnaziju, a potom studirao pravo na Zagrebačkom univerzitetu. Studij prava napustio je 1935. godine i posvetio se književnosti i novinarstvu. </p><p>Već sa 17 godina, u trećem razredu gimnazije, Skender je napisao svoje prvo književno djelo, sonetni vijenac "Ocvale primule", ciklus od pet soneta objavljen u gimnazijskom listu „Hrvatska vila“ u Travniku, 1927. godine. </p><p>-  Te pjesme najviše i volim. One su nastale kad sam prvi put zaplakao za djetinjstvom i djetetom, u trenutku kad sam osjetio prerani dolazak tjeskobe, gorčine i usamljeništva, koji me nikad više nisu ostavljali – govorio je Skender o svojim „primulama“. </p><p>Nakon objavljivanja prvih soneta, Kulenović je sarađivao u brojnim časopisima, a 1937. godine s Hasanom Kikićem i Safetom Krupićem pokrenuo je u Zagrebu časopis „Putokaz“, koji je bio namijenjen „naprednoj, duhovnoj orijentaciji muslimana“, a izlazio je samo tri godine. </p><h2>Otac alkoholičar</h2><p>Kao potomku jedne od najpoznatijih i najbogatijih begovskih porodica, za koju zbog prezimena mnogi historičari tvrde da vodi porijeklo od Kulina bana, Skenderovo rano djetinjstvo bilo je sretno i bezbrižno. Međutim, agrarna reforma u vrijeme Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, koja je najviše oštetila bogate begovske porodice, osiromašila je i Skenderovu porodicu. Njegov otac Salih-beg Kulenović, ne mogavši se pomiriti s novonastalom teškom situacijom i siromaštvom, odao se alkoholu i upropaštavajući sebe, upropaštavao je vlastitu porodicu. </p><p>Posljedice očevog opijanja i teških uvjeta života po Skendera su bile potucanje po đačkim i studentskim domovima, loša ishrana i neimaština. Te traume iz rane mladosti pamtio je cijeloga života, ali su one istovremeno jačale njegov duh i gradile karakter. Sumorni porodični odnosi odrazili su se i na Skenderovu braću, koji su kao i on vrlo mladi napustili rodni dom i grad. Muhamed je još kao maloljetan otišao u Krakov, u Poljsku, gdje je završio Likovnu akademiju, a Muzafer u Beograd na studij prava, koji je napustio zbog fudbala, jer je bio jedan od najtalentiranijih fudbalera svoje generacije. Sva trojica braće bili su veliki patrioti i mnogo se žrtvovali u borbi protiv fašističkih vlasti tokom Drugog svjetskog rata. Nažalost, samo je Skender preživio.</p>

<h2>Vijećnik ZAVNOBiH-a</h2><p>Početak Drugog svjetskog rata zatekao je Skendera u Zagrebu. Godine 1941., ilegalno se prebacio u Bosnu i Hercegovinu i stupio u redove Narodno-oslobodilačke borbe kao član Prvog partizanskog odreda Bosanske krajine. Na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a, održanom u noći 25. i 26. novembra 1943. godine u Mrkonjić Gradu, kojem je prisustvovao kao vijećnik, izabran je za sekretara Narodne skupštine Federativne Narodne Republike Jugoslavije.</p><p>Književni i publicistički rad Kulenović nije zanemarivao ni u ratu, pišući poeme i uređujući listove „Bosanski udarnik“, „Glas“ i „Oslobođenje“. Poeme „Stojanka majka Knežopoljka“, „Na pravi sam ti put, majko, iziš'o“, „Pisma Jove Stanivuka“ i „Ševa“ svjedočanstva su ratnog vremena, tadašnjeg života i dešavanja na našim prostorima. Najpoznatija ratna poema mu je „Stojanka majka Knežopoljka“, koja je, ustvari, Skenderov bunt protiv fašističkog terora koji je bio nemilosrdan, naročito po civilno stanovništvo. O nastanku te poeme u jednom intervjuu je rekao:  </p><p>- „Stojanka majka Knežopoljka“ nastala je poslije velike fašističke ofanzive na Kozari. Poemu sam napisao za jedan dan, zapravo za jedan dan i noć… Poemu sam čitao pred Kozarskim odredom i narodom, na svečanosti u avgustu 1942. na jednom kozarskom visu – Paležu.</p>

<h2>Politički prognanik</h2><p>Poslije rata Kulenović je imenovan direktorom drame Narodnog pozorišta u Sarajevu, a uporedo je uređivao i časopise „Pregled“, „Književne novine“ i „Novu misao“. Tih prvih poratnih godina bio je veoma priznat i cijenjen književnik, kulturni i politički radnik, a njegova djela ocjenjivana su kao ideološki temelj novog društva. Međutim, ta idila nije potrajala, jer se Skender, kao i mnogi njegovi savremenici intelektualci, sve više protivio cenzuriranju i nametanju uskogrudih ideoloških i političkih uvjerenja, zbog čega je, 1957. godine, prognan u Mostar. </p><p>U Mostaru je radio kao dramaturg Narodnog pozorišta od 1957. do 1970., a kasnije urednik u beogradskoj „Prosveti“. Razočaran i povrijeđen od sistema za koji je bio spreman sve da žrtvuje, počeo se opijati. Patio je od nostalgije, pisao rijetko, ali i dalje genijalno, tako da se soneti koje je napisao u tom periodu svrstavaju u najbolju poeziju ikad napisanu na prostoru naše regije.</p><p>Godine 1974., dobio je Zmajevu nagradu za književno djelo. Bio je član svih triju jugoslavenskih akademija nauka i umjetnosti: ANUBiH, SANU i HAZU. Osim navedenih poema i soneta, napisao je i komedije „Djelidba“, „Večera“ i „A šta sad?“, zbirku pjesama „Soneti“, zbirku pripovijetki „Divanhana“, priče za djecu „Gromovo đule“ i „Šarenka“, te roman „Ponornica“.</p><p>Preminuo je 25. januara 1978., a djela koja nam je ostavio u amanet su neprocjenjivo kulturno-historijsko blago, ne samo Bosne i Hercegovine nego i cijele naše regije. </p><h2>Uspješna porodica</h2><p>Skender je bio oženjen Verom Crvenčanin Kulenović, prvom ženom filmskom rediteljicom u Јugoslaviji, koja je također bila aktivna učesnica i pripadnica NOB-a, a profesionalnu karijeru je počela još u Drugom svjetskom ratu, 1944., kao glumica u „Centralnoj pozorišnoj grupi BiH“, te potom u Sarajevskom narodnom pozorištu. </p><p>Vera i Skender imali su dvoje djece, sina Vuka i kćerku Biljanu, koja je i sama bila pjesnikinja, ali i poznata balerina. </p><p>Sin Vuk Kulenović bio je čuveni kompozitor, koji je živio u Bostonu, u Americi, te radio kao profesor kompozicije na Univerzitetu Berkeley.&nbsp;</p>

Već sa 17 godina, u trećem razredu gimnazije, napisao je svoje prvo književno djelo, sonetni vijenac "Ocvale primule" 

Kulenović: Historičari tvrde da vodi porijeklo od Kulina bana  

Skender Kulenović: 114. godišnjica rođenja bh. književnika i akademika

<p>Prije 17 godina, 2. septembra 2007., prestalo je kucati srce Safeta Isovića, prema mišljenju gotovo svih muzičkih kritičara i poznavalaca tradicionalne izvorne narodne pjesme, najboljeg pjevača sevdalinki svih vremena. Bio je veliki umjetnik i jedan od najblistavijih glasova koje su ovi naši balkanski prostori ikada imali. </p><p>Legendarni Sajo, kako su ga svi odmilja zvali, preminuo je u Sarajevu, u 72. godini života, a njegov mezar se zasluženo nalazi među mezarima najvećih sinova, heroja Bosne i Hercegovine, u haremu Ali-pašine džamije u Sarajevu, a Park kod Druge sarajevske gimnazije nosi njegovo ime. </p><h2>Moćan glas</h2><p>Safet Isović rođen je 8. januara 1936. godine u Bileći. Od 1955. godine, došavši na studij prava, pa do smrti, živio je u Sarajevu. Sevdalinke je počeo javno izvoditi u UKUD-u „Slobodan Princip Seljo“, prošavši audiciju 1956., potom i na radiju i televiziji, a dvije godine kasnije snimio je svoj prvi singl s pjesmama „Sarajčice, hajdemo“ i „Kad ja pođoh na Bembašu“. </p><p>Pobjeđivao je na najboljim muzičkim festivalima u bivšoj Jugoslaviji i dobitnik je niza najznačajnijih muzičkih nagrada. Vrijeme njegovog uspjeha počelo je solističkim koncertom u “Domu sindikata” u Beogradu 1963., a traje i danas, iako on više nije među nama, ali jeste u svojim pjesmama i našim srcima.</p><p>Brojne Isovićeve kolege, također vrsni interpretatori sevdalinki, saglasni su da je njegova interpretacija bila nenadmašna, da je njegov glas bio toliko moćan da bi mu pozavidjeli i čuveni svjetski operski tenori. Tako kažu i stihovi jedne od pjesama koje su mu posthumno napisane i posvećene: „Kad Sajo pjeva i slavuj zašuti...“&nbsp;</p>

<h2>Čuvao tradiciju</h2><p>Ne samo da ju je vrhunski pjevao, Safet je u svakoj prilici i govorio poučno o sevdalinci, ističući koliko je bitna za našu tradiciju i kulturu, koja je i njemu, kao i svim Bosancima i Hercegovcima, urođena. </p><p>- Moj otac je lijepo pjevao sevdalinke, a tetka, očeva sestra, svirala harmoniku, pa je to stalno prisustvo sevdalinke u mojoj kući, iz koje sam i naslijedio talent, opredijelilo moj put. Sevdalinka je najljepši dio naše kulture i treba nastojati da se ona prezentira, kako bi je zavoljeli svi ljudi bez obzira na naciju i vjeru. Ja poštujem i volim svačiju kulturu, ali se bojim nekulture - izjavio je u jednom od brojnih intervuja Isović.</p><p>Osim tradicionalnih sevdalinki, Safet je izvodio i tzv. komponovane narodne pjesme koje su se temeljile na sevdalinci i drugim oblicima bh. muzičke tradicije, a među najpoznatijima su: “Kad sretneš Hanku”, “Jablani se povijaju”,“Bosno moja”, “Na mezaru majka plače”, “Šta se ovo Bosnom čuje”, “Oj, Safete, Sajo, Sarajlijo”…&nbsp;</p>

<h2>Najdraža pjesma</h2><p>„Otvori mi džamli pendžer, dilber Ajšo, golubice, daj razgrni zar tanani, da ti vidim bijelo lice...“ stihovi su sevdalinke „Otvori mi džamli pendžer“ za koju je govorio kako mu je najdraža, a svim ljubiteljima sevdaha ostavio je biserne tonske zapise pjesama u kojima je pjevao o mahalama, jaranima, gizdavim konama, o šeher Sarajevu i zemlji Bosni.</p><p>„Šta se ovo Bosnom čuje“, pjevao je Safet, čudeći se nama, Bosancima i Hercegovcima, koji uglavnom prednost dajemo onome što nije naša tradicija, umjesto da njegujemo i promoviramo svoje, bh. autohtone vrijednosti. Popularni Sajo se cijelog života borio za očuvanje bosanskohercegovačke tradicionalne lirske gradske pjesme, sevdalinke, pjevajući je i promovirajući tako i našu zemlju širom svijeta. Bio je istinski ambasador sevdalinke i Bosne i Hercegovine. Zahvaljujući njemu, zvuci naše sevdalinke odzvanjali su u najprestižnijim svjetskim koncertnim dvoranama: „Kongres centrumu“ u Berlinu, „Mozarteumu“ u Salzburgu, „Opera Houseu“ u Sidneju, „Odeon Palaceu“ u Njujorku, kao i u Frankfurtu, Beču, Bagdadu, Parizu, San Remu, Torontu, Štokolmu, Barceloni, Istanbulu, Sofiji...   </p><p>Posljednji veliki solistički koncert održao je u prepunoj sarajevskoj Zetri, 29. maja 2003. godine. </p><h2>"Safet nacionale"</h2><p>Bosanskohercegovački kantautor i pjesnik Benjamin Isović, Safetov sin, s velikim ponosom se sjeća svog oca i zajedničkog života.</p><p>- Veoma mi je važno to kako ga je narod doživljavao i doživljava, kao i opus koji je ostavio iza sebe. On i jeste bio narodni čovjek, njihov Sajo. Bio je „Safet nacionale“, tačnije, „Safet internacionale“, a njegovo djelo je istinska narodna baština i svaki čovjek koji ga je volio ima pravo na komadić te uspomene, na djelić svojatanja. </p><p>Kao ocu sam mu zahvalan za sve što danas jesam. Ponosim se njime, njegovom dosljednosti, pravednosti, plemenitosti i principijelnosti koju je posjedovao. To je čovjek koji nikada nikome nije nanio štetu i uvijek je davao mnogo više nego što je dobijao. Naučio me je dobroti, poštovanju, časti i mnogim istinskim vrijednostima vezanim za život s ljudima. Od njega sam naslijedio sluh, strast za muziku, vokalne sposobnosti, njegovu hercegovačku lucidnost i pronicljivost, rječitost, ljubav prema životinjama... i sve mi to danas mnogo znači. To su čvrsti temelji moje ličnosti. </p><h2>Rekli su o Safetu...</h2><p>- Kad dođe na korepeticiju, meni se slede ruke, srce zastane, a u moje uši ulazi glas najljepšeg slavuja. (Jozo Penava)</p><p>- Najbolji je Safet... Prvi, pa deset praznih mjesta, pa opet Safet, pa drugi. (Avdaga Vrabac)</p><p>- On je bio taj koji je proslavljao pjesme, a ne pjesme njega. (Husein Kurtagić)</p><p>- Da je živio u nekoj od velikih svjetskih kultura, npr. u zemljama koje imaju Modunja, De Nira, Belmonda, Safet bi bio iznad svih njih. (Gradimir Gojer)</p><p>- Pjesmu je tumačio do savršenstva. Treba mu dati ne ulicu, nego mauzolej. (Vehid Gunić)</p><p>- Na Mount Everest sevdalinke popeo se s njegove suprotne, opasnije, interpretativne strane. (Esad Bajtal)</p><p>– Naš Sajo je najviše uradio na očuvanju sevdalinke. S razlogom su govorili da se takav čovjek i pjevač rađa jednom u sto godina. Kompozicija „Jablani se povijaju“ izabrana je za najljepšu pjesmu svih ilidžanskih festivala, a „Kad sretneš Hanku“ za najljepšu pjesmu komponovane muzike u 20. vijeku. (Enver Šadinlija)</p>

Njegova interpretacija bila je nenadmašna, a njegov glas toliko moćan da bi mu pozavidjeli i čuveni svjetski operski tenori 

Safet Isović: 17. godišnjica smrti najboljeg pjevača sevdalinki svih vremena 

<p>Prije 835 godina napisana je Povelja Kulina bana, najstariji sačuvani diplomatski dokument srednjovjekovne bosanske države, zbog čega je historičari nazivaju svjedočanstvom i čak rodnim listom državnosti BiH. U ovom najznačajnijem dokumentu i kulturno-historijskom spomeniku Bosne i Hercegovine Kulin ban kaže da Dubrovčanima garantira sigurnost, slobodu kretanja i trgovanja po njegovoj “vladaniji”, odnosno njegovoj državi. Odrekao se i carine, te uvjerava Dubrovčane da će im biti pravi prijatelj “od sele (sada) i do vieka”.</p><p>-  Ja, ban’ bos’n’ski Kulin’ prisezaju tebe kneže Kr’vašu i v’sim’ građam’ Dubrov’čam’ pravi prijatelj’biti vam’od’sele i do vieka i pravi goj dr’žati s’vami pravu vieu dokol s’m’ živ.</p><p>V’si Dubrov’čane kire hode po mojemu vladaniju tr’gujuće, gde si kto hoće kr'vati gode si kto mine pravov’ virov’ i pravim’ sr'(d’)cem’ dr’žati je bez’v’sakoje z’lediraz’v’e što mi k’to da svojov’ voljov’ poklon’.</p><p>I da im’ne bude od’moih’čest’nikov sile i do kol u mene budu dati im’s’vit’i pomoć’ jajire i sebe kolikore moge bez’ v’sega z’loga i primis’la. Tako mi b(og’) pomagaj i sie s(ve)t(o) evan’đelie – piše u Povelji Kulina bana.&nbsp;</p>

<h2>Pisana dvojezično</h2><p>Prema mišljenju profesora Hasana Balića, Povelja Kulina bana predstavlja najdragocjeniji spis u hiljadugodišnjoj historiji Bosne i Hercegovine. Pisana je dvojezično: bosanskim jezikom i bosanskim pismom - bosančicom, te latiničnim pismom na latinskom jeziku, a izdao ju je, 29. avgusta 1189. godine, tadašnji vladar Bosne Kulin ban.</p><p>Ne samo da je dosad najstariji pronađeni očuvani bosanski državni dokument, nego je Povelja Kulina bana i najstariji državni dokument svih južnoslavenskih naroda i država. Potvrđuje postojanje države Bosne i Hercegovine u 12. vijeku i prvi je bosanskohercegovački dokument upućen stranom vladaru. </p><p>- Ovim možemo vidjeti kako je on (Kulin ban, op. a.) suveren vladar na čitavoj teritoriji i što je najvažnije on garantuje zaštitu i sankciju svakome ko odredbe iz njegove Povelje ne poštuje. To znači da ima i određeni aparat vlasti i može reagovati na svako kršenje. Na koncu ništa manje važno, Povelju piše i potpisuje dijak Radoje, što znači da je srednjovjekovna bosanska država imala i svoju notarsku kancelariju, što je svakako još jedan od elemenata stabilnosti i pokazatelja napretka srednjovjekovne bosanske države - kazala je o Povelji prof. dr. pravnih nauka Benjamina Karić, aktuelna gradonačelnica Sarajeva.</p>

<h2>Kulinova vladavina</h2><p>O periodu vladavine Kulina bana Bosnom mišljenja su podijeljena, pa je, prema jednima, vladao od 1180. do 1204., a prema drugima, od 1167. do 1204. godine. Historijska je činjenica da je Bosna tada bila politički stabilna i značajno ekonomski napredovala, naročito u razvoju rudarstva i uspostavi trgovačkih veza s dalmatinskim gradovima, prvenstveno s Dubrovnikom. </p><p>Blagostanje i prosperitet, te miran i dostojanstven život za vladavine Kulina bana u bosanskohercegovačkom narodu su izrodili izreku: „Za Kulina bana i dobrijeh dana“, koja se pamti i ponosno izgovara i dan-danas.</p><p>Kulin ban se prvi put spominje 1180. godine u jednom pismu koje mu je uputio Papin izaslanik Teobald, u kojem se, ustvari, izvinjavao Kulinu što ne može lično doći da mu uruči Papino pismo, jer je napadnut na putu pa se morao vratiti u Split. </p><p>Teobaldovo pismo bilo je adresirano: “Kulinu, velikom banu Bosne”, a počinjalo je riječima: “Plemenitom i moćnom mužu Kulinu, banu Bosne”, koje pokazuju koliko je bosanski ban bio poznat i cijenjen u Rimu, ali i u drugim zemljama. </p><p>Kulin je, 1183. godine, ušao u antibizantijsku koaliciju, pa je s Mađarima u ratnom pohodu prodro sve do Sofije. Od ratnog plijena je u današnjim Muhašinovićima kod Visokog sagradio dvije bogomolje, čije su ostatke arheolozi nedavno pronašli.</p>

<h2>Poharao Srbiju</h2><p>Mnogi historičari smatraju da Kulin ban nije samo nasljednik, nego bliski rođak ili čak sin bana Borića, prvog bosanskog vladara čije se ime spominje. Kulinova supruga bila je Vojislava, a sin ban Stjepan. Imao je još jednog sina kojeg mu je odveo Papin izaslanik Ivan Kazamaris (Casamaris) u Rim. Kulinova sestra bila je udata za zahumskog kneza Miroslava Zavidovića. </p><p>Bosanska banovina je s Kulinom predstavljala silu od koje su strepile sve okolne zemlje. U proljeće 1202. godine, u Srbiji je uz mađarsku pomoć stariji Nemanjin sin Vukan zbacio s prijestolja mlađeg brata Stefana. Kulin je osudio taj postupak, te s vojskom krenuo na Srbiju i teško je poharao, zbog čega se mađarski kralj Emerik žalio tadašnjem papi Inocentiju III, jer nije mogao početi krstaški rat, na koji se obavezao. </p><p>U strahu od Kulina bili su i drugi susjedni vladari, pa je tako, 1199. godine, zetski kralj Vukan poslao Papi pismo u kojem je optužio Kulina da je bogumil, pa prema tome i heretik, kao i svi njegovi podanici. Slične optužbe stizale su i s drugih strana, usljed čega je Papa počeo s pripremama za krstaški rat protiv Bosne. </p><h2>Nadmudrio Papu</h2><p>Kulin ban je, svjestan da se ne bi mogao oduprijeti udruženoj krstaškoj sili, na iznesene optužbe mudro odgovorio Papi kako je bogumile držao za dobre katolike, te, ako je u zabludi, zamolio Papu da mu pomogne kako bi izašao na pravi put. Papa je bio zadovoljan Kulinovim odgovorom i poslao je u Bosnu svog izaslanika Ivana Kazamarisa. </p><p>Nakon obavljene istrage, u proljeće 1203. godine, održan je sabor na Bilinom polju kod Zenice, na kome je sve završeno mirno, iako će se kasnije ispostaviti da se u Bosni, ustvari, nije ništa izmijenilo o pitanju bogumilstva. Štaviše, od tog vremena bogumilstvo je jačalo pa je Bosna kasnije postala „najheretičnija“ zemlja Evrope.</p><p>Povelja je napisana u tri primjerka – original i dva prepisa, a sva tri su čuvana u Dubrovniku. Dva primjerka se tamo nalaze i danas, a treći je ukraden u 19. vijeku i danas je u posjedu Ruske akademije nauka i umjetnosti u San Peterburgu. Prema historičarima, u Rusiji je original, a u Dubrovniku su dva prepisa originala. Oba prepisa Kulinove povelje iz Dubrovnika su, 1833. godine, odnesena u Beč, gdje su ostala do završetka Prvog svjetskog rata, kada su predata Srpskoj kraljevskoj akademiji u Beogradu. Godine 1941., ponovo su odnesena u Beč s ostalom arhivskom građom, te vraćena 1947. godine, od kada se nalaze u Dubrovačkom arhivu. A u Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine izložena je kopija Povelje Kulina bana. </p><p>Bosna i Hercegovina je, na inicijativu Zemaljskog muzeja BiH, 2013. godine uputila zahtjev za vraćanje Povelje u matičnu državu, ali ga je Rusija odbila uz obrazloženje da Povelja Kulina bana, kao drugi slavenski dokument po starosti, također pripada i njihovoj historiji. Jer, osim što je najstariji svjetovni spomenik na južnoslavenskom prostoru pisan ćiriličnim pismom, odnosno bosanskim pismom - bosančicom, Povelja je najstariji pravni akt na južnoslavenskom prostoru uopće napisan nekim od narodnih (slavenskih) jezika. </p><p>Uz mnogo veći angažman, upornost i podršku današnjih bh. vlasti, ovaj dragocjeni i neprocjenjivi spomenik nacionalne kulture, historije i državnosti Bosne i Hercegovine, mogao bi se vratiti u svoju zemlju, gdje i pripada. </p><h2>Kako je original Povelje stigao u Rusiju</h2><p>Jedan od aktera tog događaja, nekadašnji ruski konzul u Dubrovniku Jeremija Gagić, opisao je kako je original Povelje stigao u Rusiju. On je, kako je tvrdio, šetajući gradom, na ulici vidio hrpu odbačenih stvari među kojima i neke stare spise. Prebirući ih našao je dokument za koji je odmah ustanovio da je riječ o starom i značajnom rukopisu. To je, navodno, bila Povelja Kulina bana, i tako je došla u njegov posjed. Gagićevu priču demantirali su historičari, koji su istraživanjima utvrdili da Gagić nije mogao doći do Povelje 1817. godine, kako je on tvrdio, nego tek 1832. godine, i to vjerovatno uz pomoć izvjesnog Đorđa Nikolajevića, koji je te godine, prema nalogu austrougarske vlade, u Dubrovačkom arhivu vršio popis starih rukopisa koji su trebali biti prebačeni u Beč, među kojima je bila i Povelja. Smatra se da je Gagić došao do Povelje nakon što je novčano podmitio Nikolajevića. </p><h2>Kulina omalovažavali oni koji Bosnu voljeli nisu</h2><p>U svojoj knjizi „Kulin ban: Skice o dobrom vladaru Bosne“ novinar Zehrudin Isaković opisao je bana Kulina kao najvještijeg srednjovjekovnog diplomatu, hrabrog vojskovođu, mudrog i razumnog suverena, ljubimca vila i najomiljenijeg bosanskog vladara.</p><p>- Kulina bana veličali su uglavnom oni koji su voljeli Bosnu, a cinkali ga, i, kasnije, demitologizirali i omalovažavali većinom oni koji Bosnu voljeli nisu. Kako prije stotinu ili više godina, tako i danas – napisao je Isaković.</p>

Vladar Bosne Kulin ban izdao je Povelju 29. avgusta 1189. godine 

Povelja Kulina bana: Original nije u BiH 

Povelja Kulina bana: 835. godišnjica svjedočanstva državnosti BiH

<p>Na današnji dan 1916. godine, preminuo je Petar Kočić, jedan od najcjenjenijih i najvažnijih bosanskohercegovačkih književnika. Rođen je, 29. juna 1877., u selu Stričići kod Banje Luke, a za samo 39 godina, koliko je živio, ostavio je veliki pečat u bosanskohercegovačkoj književnoj historiji svojim svevremenskim djelima koja i danas čitamo u jednom dahu. </p><p>Godine 1891., Kočić se upisao u Veliku gimnaziju u Sarajevu, ali je iz nje izbačen 1895. te je školovanje nastavio u Prvoj beogradskoj gimnaziji. Poslije gimnazije studirao je filozofiju na Bečkom univerzitetu, 1904. godine, a nakon sticanja diplome zaposlio se kao gimnazijski profesor u Skoplju. Kočić je uporedo s profesorskim poslom pisao satirične članke u novinama, ismijavajući i kritizirajući austrougarsku vlast, zbog čega je dobio otkaz u Skoplju, te je 1905. došao u Sarajevo. </p><h2>Poslanik u Saboru</h2><p>U Sarajevu je nastavio pisati članke protiv tadašnjeg režima, a učestvovao je i u velikom narodnom štrajku 1906. godine. Austrougarska vlast ga je tri puta hapsila i zatvarala, te ga protjerala iz Sarajeva u Banju Luku. U zatvorima je boravio ukupno dvije godine, i to uglavnom u samici, što je ostavilo nesagledive posljedice na njegovo duševno zdravlje. </p><p>U Banjoj Luci Kočić je pokrenuo list „Otadžbina“, a političko djelovanje i članci donijeli su mu popularnost u narodu, koji ga je izabrao za poslanika prvog Bosanskohercegovačkog sabora 1910. godine, ali je ovu funkciju napustio 1913. zbog pogoršanja zdravlja.&nbsp;</p>

<h2>Brojna djela</h2><p>U svojim djelima Kočić je opisivao bosanske planine, pejzaže i život u Bosanskoj krajini. Inspirirao ga je jednostavan život njegovog naroda, kojim se mnogo ponosio i za koji se borio, suprotstavljajući se vlastodršcima. </p><p>Period studiranja u Beču bio je književno najaktivniji za Kočića. Godine 1901., objavio je svoju prvu pripovijetku „Tuba“ u beogradskom časopisu „Nova iskra“, zatim „Đurini zapisi“ u „Bosanskoj vili“, a potom objavljuje „S planine i ispod planine“, „Jablan“, „Grob slatke duše“, „Zulum Simeona Đaka“, „Istiniti zulum Simeuna Đaka“, „Mrguda“ i „Kod Markanova točka“. </p><p>Još dvije zbirke pripovjedaka Kočič je objavio s naslovom "S planine i ispod planine", a jednu naslova "Jauci sa Zmijanja". Objavio je i dvije političko-socijalne satire: "Jazavac pred sudom" – u formi pozorišnog komada, te "Sudanija" - u obliku dijaloga. </p><p>Kočićeva djela su šest puta ekranizirana u televizijske filmove: „Jazavac pred sudom” (1963. i 1988.), „Sudanija” (1965. i 1977.), „Jauci sa zmijanja” (1974) i „Mejdan Simeuna Đaka” (1999). Posljednje godine Kočićevog života prikazane su u televizijskom filmu „Slijepi putnik na brodu ludaka” iz 2016., srbijanskog reditelja Gorana Markovića, a prema scenariju Vuleta Žurića.&nbsp;&nbsp;</p>

<h2>Crvena ruža</h2><p>Milka Vukmanović, Petrova prva i jedina ljubav, bila je jedna od prvih pismenih žena iz čelinačkog kraja i najbolja prijateljica Kočičeve sestre Milice. Za Petra se udala tajno 18. septembra 1904. godine. Poslije njegove smrti, iako je živjela još pola vijeka, Milka se nikad nije udala, a crvenu ružu koju je dobila na poklon od Petra čuvala je do svoje smrti, 1966.</p><p>Godine 1913., njihov trogodišnji sin Slobodan umro je od tuberkuloze, a 1914. im se rodila kćerka Dušica. Sinovljeva smrt pogoršala je Petrovo duševno stanje, koje je godinu prije narušeno nervnim slomom. </p><h2>Duševna bolnica</h2><p>U januaru 1914. otišao je u duševnu bolnicu u Beograd na liječenje. Bolest je pokazala koliko je bio omiljen, jer su organizirane mnoge dobrotvorne večeri za sakupljanje priloga za njegovo liječenje: u Beogradu, Klepcima, Sarajevu, Novom Sadu, Banjoj Luci, Mostaru, Županjcu, Busovači i Cetinju. </p><p>Kočić je govorio da je sretan u bolnici, da tu “živi u slobodi”, jer ne mora da gleda austrougarsku vojsku kako paradira njegovom domovinom. A njegove riječi koje je izgovorio još 1908., izlazeći iz Tuzlanskog zatvora: „U ropstvu se rodih, u ropstvu živjeh i u ropstvu, vajme, umrijeh“, pokazale su se proročanskim, jer je umro nakon dvije godine bezuspješnog liječenja.</p><p>U znak zahvalnosti Petru Kočiću u Banjoj Luci je početkom 1930. godine osnovano Zavičajno društvo "Zmijanje", koje mu je podiglo spomenik. Spomenik su izradili kipari Antun Augustinčić i Vanja Radauš, otkriven je 6. novembra 1932. godine, te proglašen nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. Spomenik Kočiću podignut je i u Sarajevu. U Banjoj Luci se dodjeljuju nagrade „Kočićevo pero“ i „Kočićeva knjiga“.&nbsp;</p>

Velika tragedija pogodila je Kočića kad mu je trogodišnji sin Slobodan umro od tuberkuloze

Petar Kočić: 108. godišnjica smrti jednog od najcjenjenijih bh. književnika 

<p>Na današnji dan 1920. godine, u Mrkonjić-Gradu je rođen Zaim Imamović, najemotivniji i najspecifičniji interpretator, magični virtuoz i tumač sevdalinke, bh. tradicionalne lirske pjesme, koju je i komponovao. Krasila ga je empatija, dobra duša koja ga je činila drugačijim od ostalih sevdalija. Svojom osobnošću, plemenitošću, zvonkim glasom i vrsnim umijećem izvođenja sevdalinki postizao je autoritet bez gotovo ikakvog publiciteta i rivaliteta. </p><p>Voljen, cijenjen i poštovan, Zaim je bio uzor i učitelj mnogim doajenima sevdaha, poput Safeta Isovića, Zehre Deović, Himze Polovine, Zore Dubljević, Bebe Selimović...</p>

<h2>Stidljivi momčić</h2><p>Kad mu je bila godina, Zaim se s roditeljima preselio u Travnik, gdje je proveo petnaestak godina, ali za kojim je, kako je sam pričao, čeznuo cijeloga života. Od 1936. godine živio je u Sarajevu, gdje je učio tekstilni zanat, ali i svirao na dvorednoj harmonici koju mu je otac kupio. </p><p>Kako su njegov brat Hadže i sestra Đula u to vrijeme bili članovi Muslimanskog kulturno-umjetničkog društva “Gajret”, Zaim je često išao s njima na probe.</p><p>Na jednoj od tih proba, na insistiranje brata i sestre, Zaim, stidljivi momčić, zapjevao je pred rukovodiocem Hora Cvjetkom Rihtmanom, koji ga je, oduševljen njegovom interpretacijom, odmah zadržao. Ubrzo nakon toga Zaim napušta tekstilni zanat i nastupa na zabavama Društva, prateći sebe na harmonici.</p>

<h2>Vokalni solist Radio Sarajeva</h2><p>U aprilu 1945. godine počeo je raditi kao vokalni solist Radio Sarajeva, osvajajući svojim milozvučnim glasom i emotivnim pjevanjem slušaoce, pa je dugo prepričavana anegdota kako su mnogi ljudi tražili u prodavnicama da kupe radioaparat „u kojem pjeva Zaim“. </p><p>- Naša je radiostanica počela 10. aprila 1945. i prvi smo ja i Ismet Alajbegović Šerbo imali muzičku emisiju. Nas smo dvojica na Radio Sarajevu od prvog njegovog dana! Šerbo je bio veliki harmonikaš. To više majka neće roditi! Nije on toliko poznavao notni sistem i teoriju, ali je bio veliki “sluhist”. Znao je za čas naučiti i odlomak iz neke opere, neku ariju. I te stvari je on odlično svirao. Mi smo uvijek pjevali na radiju uživo. Znali smo ja i Šerbo i pod klavirom spavati, da budemo u šest sati na prvoj emisiji. Inače, morali bismo u četiri ustati da dođemo iz kasarne (onda smo bili vojska, u kasarni) do šest sati. Nego, lijepo se mi zamotamo dekama, pa spavaj pod klavirom! Eh, knjiga bi se mogla napisati o tim našim zgodama… - govorio je Zaim o početku svoje karijere.</p>

<h2>Škola lijepog pjevanja</h2><p>Kao svoje uzore u pjevanju navodio je nekadašnje pjevače Rešada Bešlagića i Sulejmana Džakića. A pjesmu „Evo ovu rumen ružu“ s kojom se proslavio, Zaim je čuo od jednog sarajevskog gospodina u kafani. Tekst ove pjesme je bio poznat, jer ga je napisao pjesnik Safvet-beg Bašagić, ali nije bilo poznato da postoji i muzika sve dok je Zaim nije snimio za Radio Sarajevo.  </p><p>Veliki Safet Isović, jedan od najboljih bosanskohercegovačkih interpretatora sevdalinki svih vremena, s ponosom i zahvalnošću isticao je da je Zaimov učenik.</p><p>- Zaim Imamović je bio prava škola lijepog pjevanja naše bosanskohercegovačke gradske pjesme – sevdalinke. Svejedno što je godinama bio jedan od najpopularnijih pjevača u zemlji, i nije nebitno, najbolji, skromnog, tihog i nenametljivog Zaima Imamovića nikada nije pratio veliki publicitet u štampi. Imao je boju glasa zahvalnu, sjajnu i sjetnu kakvu niko nema. Zaim je imao poseban tenor, a iznad svega ukrašavao je svaku sevdalinku na svoj način, posebnim ukrasom. Koristeći svoju tehniku, bio je karakterističan, dolazio je do efektnih rješenja u najtežim pjesmama. Imao je osoben glas, velikog volumena, velikog intenziteta, iako je pjevao na lagan i ležeran način. On nikad nije pretjerivao, imao je određenu mjeru za pjesmu – govorio je Safet.</p>

<h2>Svijetom promovirao bh. sevdalinku</h2><p>Specifičnim glasom s urođenim ukrasima, majstorskom dinamikom te pjevanjem malo kroz nos slikovito je dočaravao pjesme koje je interpretirao. Njegova vrhunska izvedba sevdalinki, ali i starogradskih pjesama, koje je također volio, mada mnogo manje izvodio, svrstala ga je u sami vrh tadašnje jugoslavenske muzičke scene, te je predstavljao Jugoslaviju na brojnim festivalima u inozemstvu, na kojima je uvijek osvajao nagrade i publike i žirija.  Zapaženi su bili njegovi nastupi na Folklornom festivalu mediteranskih zemalja u Alžiru, Festivalu narodne muzike u marokanskom Marrakechu, potom u Parizu, Beču, Sofiji, na Bliskom istoku... </p><p>Zaim je snimio mnogo narodnih pjesama za arhiv RTV Sarajeva, koje su preuzimale i druge radijske i televizijske stanice u zemlji i inozemstvu. Ali, u vrijeme kada je bio najpopularniji najmanje je zarađivao. Živio je samo od plate uposlenika Radio Sarajeva čiji je zadatak, između ostalog, bio da putuje, pjeva i uveseljava bez honorara.</p><p>Godine 1979., Skupština grada Sarajeva dodijelila mu je Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva “za njegove stare izvorne bosanske narodne pjesme i za originalne interpretacije”.&nbsp;</p>

<h2>Autor mnogih pjesama</h2><p>Zaim je snimao i pjesme koje su komponovane po uzoru na stare izvorne sevdalinke. Bio je autor i muzike i tekstova mnogih pjesama, koje ne možemo razlikovati ni po čemu od izvornih sevdalinki, poput ”Sve behara i sve cvjeta”, ”Ne pitaj me, stara majko”, ”Što je lijepo vrelo Mošćanice”, ”Na đerđefu vezak veze Fata”, ”Srušila se kula i kapija”, ”Oj, jeseni, tugo moja”, ”Azemina”, ”Ne čekaj me niti sanjaj”, ”Kad akšam dođe u mahalu staru”, ”Nije zlato sve što sja”...</p><p><i>Svud po svijetu kud sam hodio,<br>naše želje, pozdrav prenosio<br>ostaće Bosna kao što je bila,<br>ko biser sjajna, ponosna i mila.</i></p><p>Ovo su Zaimovi posljednji stihovi, koje je napisao u bolesničkoj postelji.</p><p>Od bosanskohercegovačkog legendarnog sevdalije očaravajućeg glasa Zaima Imamovića, vrsnog interpretatora, kompozitora, tekstopisca i velikog čovjeka, oprostili smo se 2. februara 1994. godine, kada je preselio na bolji svijet. I nakon 30 godina njegova zvijezda ne tamni, a njegove pjesme se slušaju s jednakim divljenjem. </p><h2>„Slovo o Zaimu“</h2><p>Nakon njegove smrti izdata je knjiga ”Slovo o Zaimu”, autora Muhameda Ždralovića, uz prilog od 10 audiokaseta njegovih najboljih interpretacija. Prvog novembra 1997. izdata je i poštanska markica s likom Zaima Imamovića, a 2004., Izdavačka kuća „Buybook“ objavljuje knjigu “Pjesma srca moga – 100 najljepših pjesama”, koju su priredili Farah Tahirbegović i Damir Imamović, Zaimov unuk.</p><p>Zaimov muzički talent naslijedili su sin Nedžad i unuk Damir. S Nedžadom je, 1983. godine, snimio ploču duetskih pjesama „Stara staza“. Nedžad je do svoje smrti, 14. novembra 2020.  godine, pamtio posljednji osmijeh oca Zaima u bolnici Koševo, nakon što mu je pojačao radio da bi obojica čuli pjesmu:</p><p><i>Evo ovu rumen ružu<br>Iz mog skromnog perivoja<br>Na dar tebi, dušo, šaljem<br>Ime joj je ljubav moja…</i></p><p>Nedžadov sin, a Zaimov unuk Damir Imamović predstavnik je generacije mladih muzičara koji njeguju sevdalinku i prilagođavaju je novom vremenu. Njegove vrsne obrade i specifične interpretacije sevdalinkama udahnjuju svježinu, ali istovremeno čuvaju izvornu prepoznatljivost, što je svojstveno samo vrhunskim umjetnicima, a Damir dokazuje da to jeste, kao što je bio i njegov dedo.&nbsp;</p>

Majstorskom dinamikom i pjevanjem malo kroz nos slikovito je dočaravao pjesme koje je interpretirao

Zaim Imamović: 104. godišnjica rođenja magičnog virtuoza sevdalinke

<p>Datum smrti fra Matije Divkovića, 21. august 1631. godine, u Olovu, utvrđen je prema „Necrologiumu Bosnae Argentinae“, koji se čuva u Franjevačkom samostanu u Kraljevoj Sutjesci. U njegovim rodnim Jelaškama bh. velikanu Divkoviću je podignut spomenik, a BH Pošta je 2016. godine izdala markicu s njegovim likom.</p><h2>Bosna Srebrena</h2><p>U srednjovjekovnu Bosnu, prema nalogu pape Nikole IV, 1291. godine stigla su dvojica franjevaca „vična jeziku dotične zemlje“, kako bi formirali franjevačku provinciju. Prema prvom samostanu koji su sagradili u Srebrenici, franjevačka provincija dobila je ime Bosna Srebrena, a uspjela se očuvati sve do danas, kada bilježi 733 godine postojanja i djelovanja na ovim prostorima. </p><p>Tokom vladavine Osmanlija u BiH, Bosna Srebrena je zauzimala najveći prostor u historiji svog postojanja, od Dalmacije na jugu, do Budima na sjeveru i Temišvara na istoku, te su na tom području franjevci dugo vremena bili jedini vjerski učitelji i prosvjetitelji svog naroda.&nbsp;</p>

<h2>Nauk karstianski</h2><p>U početku su franjevci uglavnom školovali vlastiti katolički vjerski podmladak, a od 17. vijeka šire svoju književnu djelatnost na narodnom jeziku, izlazeći iz crkvenog okrilja među puk, objavljujući poučne knjige dostupne svima, ne samo kleru. Sve vrijeme turske vladavine u BiH franjevci su se borili za svoj narod, tražili i dobijali zaštitu i od sultana, da bi suzbili nasilje i nepravde nižih upravitelja u okviru Osmanskog Carstva. Često su uspijevali dobiti i finansijsku pomoć od sultana, koja jeste bivala skromna, ali itekako dragocjena.</p><p>Najpoznatiji i najznačajniji franjevac u historiji BiH jeste fra Matija Divković, prvi naš književnik koji je svoja djela pisao posebnim tipom ćirilice - bosančicom. Rođen je 1563. godine u Jelaškama kod Vareša. U Franjevački red stupio je, najvjerovatnije, u Olovu, jer se podaci o Divkovićevom životu i radu znaju samo prema naznakama u naslovima i uvodima njegovih djela. Poznato je i da je kao kapelan služio u Sarajevu (od 1609.), da je kasnije bio u Kreševu i u Gradovrhu (kao lektor), te da je radio u Olovu.</p><p>U znak zahvalnosti za finansijsku podršku Divković je svoja djela posvećivao pojedincima, poput uglednog Sarajlije Antuna Gregurevića i njegovog sina Pave, koji su mu pomogli da odštampa „Nauk karstianski za narod slovinski“, 1611. godine. Taj tzv. veliki „Nauk karstianski“ imao je 300 stranica, koje fra Matija, kako je zapisao: „ ...istomači aliti privede iz jezika dijačkoga u pravi i istiniti jezik bosanski.“ Tada je, također, preveo i objavio „Sto čudesa aliti zlamenia blažene i slavne Bogorodice i divice Marie“, koje je posvetio Ivanu Nikoli Matijaševiću, sarajevskom prokuratoru „Male braće“.<br></p><p>Radi štampanja svojih knjiga fra Matija je 1611. godine boravio u Mletačkoj republici, u Veneciji, a 1612. godine počeo je u samostanu Kreševo pisati svoje „Besiede“, zahvalivši se za finansijsku podršku makarskom biskupu fra Bartulu Kačiću. „Besiede Divkovića vrhu evandelja nedjeljnieh priko svega godišta“ završio je u Olovu 1614., te ih također štampao u Veneciji, 1616., kao i tzv. mali „Nauk“ (Nauk karstianski s mnoziemi stvari duhovniemi i vele bogoljubniemi), na 400 stranica.&nbsp;</p>

<h2>Bosančica u Veneciji</h2><p>Mali „Nauk karstianski“ pisan je u obliku dijaloga između učitelja i učenika, u kome veći dio zauzimaju stihovi i proza, različitog pobožno-poučnog sadržaja, a bio je najčitanija knjiga u Bosni i Hercegovini.</p><p>Svoja djela Divković je pisao, kako je sam govorio, na slovinskom, bosanskom jeziku, pismom bosančicom, koje je malo preradio, našavši način kako da označi neke glasove, poput  »lj« i »nj«. Kako nigdje u BiH nije bilo štamparskih slova za bosančicu, fra Matija se zaputio u Veneciju, gdje je u štampariji Petra Bertana dao izliti slova bosančice prema svom opisu i želji. </p><p>Iako fra Matijina djela nisu originalna, što je i on sam izričito naglašavao, jer ih je radio prema sličnim stranim djelima koja je prevodio, ona nose pečat Divkovićeve ličnosti i tadašnje Bosne, jer ih je on prilagođavao ljudima svoga kraja i njihovim potrebama. Proširivao ih je i tumačio prevedeni tekst, dajući tako ogroman doprinos, ne samo franjevačkoj nego uopće književnoj historiji naše zemlje, pa ga s pravom nazivamo ocem bosanskohercegovačke književnosti.</p><h2>Čitanka za narod</h2><p>Svojim misionarskim djelovanjem fra Matija je iskazivao veliku ljubav prema svojoj zemlji i narodu, čuvajući i njegujući njegovu bosansku dušu, jer, osim što su bila vjerska i poučna, njegova djela su bila omiljeno štivo, „čitanka za narod“, ne samo u Bosni i Hercegovini nego i u Dalmaciji. Takozvani mali „Nauk karstianski“, prema procjenama stručnjaka, imao je 25 izdanja. Italijanski putopisac opat Alberto Fortis zapisao je u svojoj knjizi »Putovanje po Dalmaciji« da su vjernici u Dalmaciji znali »ispraviti svećenika, ako bi se u izlaganju udaljio od Divkovića“, što je još jedan dokaz da su fra Matijina djela dio neprocjenjivog narodnog blaga.</p><p>Datum smrti fra Matije Divkovića, 21. august 1631. godine, u Olovu, utvrđen je prema „Necrologiumu Bosnae Argentinae“, koji se čuva u Franjevačkom samostanu u Kraljevoj Sutjesci. U njegovim rodnim Jelaškama bh. velikanu Divkoviću je podignut spomenik, a BH Pošta je 2016. godine izdala markicu s njegovim likom.</p><h2>Putovanje u Veneciju </h2><p>Divkovićevo putovanje u Veneciju radi štampanja knjiga motiviralo je hrvatskog pjesnika i prevoditelja Nikolu Milićevića da napiše pjesmu „Fra Matija Divković 1611.“</p><p> </p><p>„U splitskoj luci, pod udarima bure, fra Matija, umoran, sjedi na bisagama prepunim papira i čeka brod za Mletke. Tri dana je hodio iz Olova, na konju, u društvu trgovaca, po kiši i nevremenu.</p><p>Sad eto sjedi tu, na kamenoj obali, sam, promrzao i težak od misli i duga puta. Zna da je upao iz opaka turskog zuluma u mletačku podmuklost, ali ne mari ništa. Što mu se može desiti kad nosi sa sobom 'Nauk krstjanski' i 'Sto čudesa' koje složi 'na urešenje našega jezika slovinskoga'? Spustio se tiho iz mračne Bosne u nekom nejasnom zanosu, sav ponesen gomilom ispisana papira u kožnatim bisagama. On hoće da tiska te svoje knjige, tamo, u dalekim Mlecima, za svoj nepismen narod. Nepismen i ubog narod, al' on ipak vjeruje u moć svojih knjiga, zato putuje u Mletke. (A mi, u pismeno doba, u moć kakvih knjiga još da vjerujemo, u kakve zlatne Mletke da krenemo na put, po kiši i nevremenu?)“</p>

Prvi naš književnik koji je svoja djela pisao posebnim tipom ćirilice – bosančicom, čija je slova dao izliti u štampariji Petra Bertana u Veneciji

Spomenik Matiji Divkoviću u rodnim Jelaškama kod Vareša 

Fra Matija Divković: 393. godišnjica smrti najznačajnijeg bh. franjevca 

<p>Na današnji dan 1905. godine, u Gradačcu je rođen bosanskohercegovački književnik Hasan Kikić, kao jedan od sedam sinova Hase i Munire. Njegova porodica, begovskog porijekla, osiromašena jer im je imovinu oduzela država, kao što se desilo mnogim bogatim bošnjačkim porodicama u periodu nakon dolaska austrougarske vlasti, dala je nekoliko partizana. Naime, osim Hasana, u Drugom svjetskom ratu, u odbrani svoje zemlje poginula su i njegova tri brata: Safet, Huso i Ago. </p><p>Kikić je već u ranom djetinjstvu trpio glad i neimaštinu, jer skromna primanja njegovog oca, koji je radio kao školski podvornik, jedva su bila dovoljna za egzistenciju brojne porodice. Uprkos tome, prema kazivanju Hasanovog brata Mustafe, Hasan je bio odličan učenik, ali i fudbaler, pa su jedne prilike fijakerom došli po njega da ga voze u Orašje, kako bi bio pojačanje na nekoj od utakmica. Kikić je svirao i violinu dok je, po završetku osnovne škole u Gradačcu, pohađao Učiteljsku školu u Derventi, koju je završio i maturirao u Zagrebu. </p><p>Nakon završene škole Hasan se zaposlio kao učitelj, prvo u Hajdarevićima kod Zavidovića, a potom u Rogatici i Ustiprači. U Rogatici je upoznao kolegicu Anku Jovanović u koju se zaljubio i ubrzo su se vjenčali, u avgustu 1932. godine. Zbog velikih problema usljed protivljenja tom braku njegove, ali i Ankine porodice, sa suprugom je odlučio da žive na neutralnom terenu i odselio se u Hrvatsku. Prvo je kao učitelj radio u Gornjem Sjeničaku kraj Vrginmosta, a potom u Pisarevini, gdje je Anka bila učiteljica, a Hasan direktor škole.</p>

<h2>Pisac sirotinje</h2><p>Uporedo s radom u školi Kikić je privatno položio gimnaziju, a zatim vanredno upisao Pravni fakultet u Beogradu, na kojem je diplomirao 31. oktobra 1938. godine, s ciljem da postane advokat i zastupa sirotinju na sudu. </p><p>Godinu ranije, 1937., zajedno s grupom lijevo orijentiranih bošnjačkih intelektualaca: Skenderom Kulenovićem, Safetom Krupićem, Ešrefom Badnjevićem i Rizom Ramićem, Hasan je u Zagrebu pokrenuo časopis „Putokaz“, s ciljem kulturalnog i političkog uzdizanja Bošnjaka, koji je izlazio do 1939.</p><p>Sva Kikićeva djela opisuju Bosnu i Hercegovinu i tešku sudbinu njenih ljudi u periodima tokom i poslije Prvog svjetskog rata. U njegovim pripovijetkama i   romanima seoska sirotinja, svijet "poniženih i uvrijeđenih" ljudi, počinje shvatati da živi u nepravednom društvu koje treba mijenjati. </p><p>Prvo djelo, priču „Iz zapisa jednog alkoholičara“ objavio je 1926. godine, a potom pjesmu "Pjesma bolesne djevojke" u zagrebačkom časopisu "Vijenac". Napisao je zbirku novela „Provincija u pozadini“, te romane “Ho-Ruk”, “Bukve”, a nije uspio dovršiti prozu “Lole i hrsuzi”. </p><p>Svoj kratki život i književno djelo posvetio je bosanskohercegovačkim ljudima, pišući o njihovom siromaštvu, patnjama, stradanjima, tuzi i brizi, pa ga često nazivaju i socijalnim piscem, a njegove rečenice odišu blagošću i humanošću.</p>

<h2>Četnička zasjeda</h2><p>Godine 1942., 6. maja, u četničkoj zasjedi kod sela Rapta, na planini Čemernici, ubijen je Hasan Kikić.  Hasanov savremenik i prijatelj Skrender Kulenović, 1948. godine, zapisao je dirljiv tekst o svom doživljaju Kikićeve pogibije.</p><p>"Jedini svjedok njegove pogibije bio je jedan kurir. Taj kurir – zvali su ga Nijemac, po tome što je bio gluhonijem. Pričalo se da ga je u djetinjstvu nekakav njegov stric tako krvnički udario po glavi da je dijete ostalo gluhonijemo, taj njegov stric je otišao u četnike te je stoga mali strahovito zamrzio četnike i došao među partizane. (...) Dva-tri dana poslije onog Hasanovog odlaska sa Aišom upade mi u sobu Nikica, blijed, i reče:</p><p>– Slobodan poginuo! (Slobodan je bilo konspirativno, partizansko ime Hasana Kikića, op.a.)</p><p>Skočih, jedva upitah:</p><p>– Ko kaže? Gdje? Kako?</p><p>– Nijemac.</p><p>I Nikica na vrata, ja za njim. Pomislih na Anku i Zlatka, sina mu. Osjetih kako mi se lijeva sljepoočnica sledi, pa mi se onda čitava lijeva strana lica i usta uhvati, ne mogu da progovorim. Kad uđoh u Nikičinu sobu, svi sjede pogruženi, među njima mali Nijemac, samo što ne plače. Nikica otpoče da ga detaljno ispituje, razumijevam i ja ponešto od toga strašnog razgovora. Krenuo je sa Hasanom iz Čemerničke bolnice ovamo k nama. Negdje na putu mali je predlagao da siđu u skendervakufsko polje, ali Hasan nije htio, te su tako nastavili prečim putem izmedu Čemernice i Osmače.</p><p>Vidi odatle kako Hasan puže putem, drži se za slabinu i smije se, pokazuje mali kako se smije. Nije se, naravno, smijao, nego se grčio od bola. Hasan je valjda čuo povike one trojice, pa se okrenuo; vidio je da lete na njega i da će im pasti u ruke živ. Izvadio je revolver, prislonio ga na sljepoočnicu i klonuo. Ona trojica, kako mu pritrčaše, opališe u njega još nekoliko metaka, pa počeše da mu prekopavaju džepove. Nađoše mu, mali ne zna šta je to, pokazuje na knjigu, a ja se odmah sjetih: to je bila ona legitimacija rezervnog kapetana o kojoj sam ti pričao. Onda mu počeše driješiti cipele. Nisu to bile cipele, nego gojzerice koje se šnjiraju do koljena, ne znam kako se zovu. Ne mogu dalje da pričam. Kad su ga skinuli do gola, vidjeli su da je Musliman, pa su po njemu skakali.</p><p>Eto, tako ti je to. Mislim da je dijete ispričalo sve kako je vidjelo. Da, mali je još “rekao” da je jednog od te trojice prepoznao. Tako Hasana ubiše tri golaća iz njegovog romana „Bukve“, među bukvama. Ubiše pjesnika raje, svog pjesnika."</p><h2>Kikićevi susreti</h2><p>„Provincija u pozadini (Beletristički ciklus iz rata 1878-1918)“ je puni naslov Kikićevog najboljeg djela, koji je 1935. godine objavila zagrebačka „Epoha“, a za koje književnici kažu da predstavlja dokument o djetinjstvu pisca i njegovih vršnjaka, te o teškim godinama života u toku Prvog svjetskog rata. </p><p>Naziv „Hasan Kikić“ dobila je Nagrada za prosvjetne radnike u Socijalističkoj Republici Bosni i Hercegovini. U Gradačcu je 1973. pokrenuta književna manifestacija „Kikićevi susreti“, a dramu „Provincija u pozadini“ snimio je reditelj Faruk Sokolović, u Maglaju 1984. godine.</p><p>Ne zna se tačno gdje je mezar književnika Hasana Kikića, ali na planini Čemernici postoji jedna spomen-česma uz koju je mezar, za koji se pretpostavlja da je Kikićev.  </p><h2>Radna soba Hasana Kikića</h2><p>U Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine u Sarajevu postoji "Radna soba Hasana Kikića", posvećena našem velikom piscu, a uređena je zahvaljujući njegovoj supruzi Anki, koja se poslije Drugog svjetskog rata doselila u Sarajevo i poklonila Muzeju neke suprugove stvari. U toj sobi se nalaze Kikićev originalni rukopis, slike, dijelovi namještaja „bosanske“ sobe, dijelovi biblioteke, radio proizveden 1936. godine, te crteži Zuke Džumhura, na kojima su ilustrirani neki od detalja iz djela Hasana Kikića.</p>

Prerana smrt u 38. godini prekinula je književni uspjeh Hasana Kikića, jednog od najdarovitijih bh. pisaca 

Hasan Kikić: 119. godišnjica rođenja bh. književnika i patriote 

<p>Na današnji dan 1976. godine, u Zagrebu je, od posljedica srčanog udara, u 64. godini života preminuo Enver Čolaković, bosanskohercegovački velikan, emotivni i neshvaćeni junak, lirik epskog srca, kojeg je boljela tragedija običnog bosanskohercegovačkog čovjeka. </p><p>- Ljudi tvrde da iznimaka nema, a ja sam eto ta iznimka, koje nema... Ko sam? O, da li je to važno? Ja sam, rekao bih samome sebi, autor „Ali-paše“, ali sam ujedno i djelo toga autora, jedno njegovo slabije, neuspjelije djelo, koje – eto- namjesto na papiru, živi na svijetu, živi, muči se i bori se s predrasudama- opisao je sebe svojim prepoznatljivim i specifičnim stilom Enver Čolaković, autor jednog od naših najboljih romana svih vremena „Legenda o Ali-paši“.</p>

<h2>„Legenda o Ali-paši“</h2><p>- „Legendu“ sam počeo pisati s određenim ciljem, da sačuvam naš jezik bosanski. I to ne jezik konfesija ili nacija u Bosni, nego jezik Bosne. Bosna je moja domovina... Bosna ima tu nekakvu svoju sudbinu da su je uvijek vukli lijevo i desno... Recimo, ja ne znam zašto se o Ivi Andriću ili Branku Ćopiću ne govori kao o bosanskim piscima. Isti je slučaj sa hercegovačkim klasikom Hamzom Humom. Ja ne znam zašto Isak Samokovlija nije najtipičniji bosanski pisac. Ne znam zašto Marko Marković nije bosanski pisac... Evo, tek kad se Mak Dizdar probio, počelo se govoriti o bosanskoj poeziji – kazao je  Čolaković u jednom intervjuu za sarajevske medije, 1971. godine.</p><p>Osim toga, Čolaković nam romanom „Legenda o Ali-paši“, kroz opis životnog puta glavnog junaka Alije od hamala do paše, poručuje da uvijek moramo vjerovati u sebe i nikada ne smijemo gubiti nadu, da bogatstvo nije u materijalnim stvarima, nego u zdravlju i ljubavi. Kada je čovjek zdrav, mora to cijeniti i biti zahvalan, a kada sretne pravu ljubav, treba joj se prepustiti, jer je prava ljubav jedno od rijetkih bogatstava u životu.&nbsp;</p>

<h2>Oslobođen optužbi</h2><p>Enver Čolaković rođen je 27. maja 1913. godine u Budimpešti. Njegov otac Vejsil-beg Čolaković bio je industrijalac, vlasnik mnogih nekretnina, između ostalih i sarajevske ciglane, a majka Ilona (Fatima-Zehra) potjecala je iz mađarske plemićke porodice Mednyanszky. Enver je djetinjstvo uglavnom proveo u Budimpešti, a nakon Prvog svjetskog rata s porodicom dolazi u Sarajevo. Pisati je počeo kao dječak, i to pjesme na tri jezika: bosanskom, mađarskom i njemačkom, a od 1934. isključivo na bosanskom jeziku. Studirao je matematiku i fiziku u Beogradu i Budimpešti, a kasnije diplomirao i historiju u Zagrebu. </p><p>Nakon što su mu u Drugom svjetskom ratu, u bombardiranju Sarajeva, 1944. godine, poginuli roditelji od  bombe koja je pobila puno sklonište ljudi, Čolaković seli u Zagreb, gdje prihvata poziciju atašea za kulturu pri Ambasadi tzv. NDH u Mađarskoj, te odlazi u Budimpeštu, odakle se vraća poslije sloma pronacističke vlasti u toj zemlji. Zbog toga je po završetku rata privođen nekoliko puta od komunističkih jugoslavenskih vlasti, ali je oslobođen optužbi.</p><p>Najplodonosniji period Enverovog stvaralaštva bio je između 1939. i 1945. godine, kada je objavio dvadesetak pripovijetki i novela, kratki roman “Mujića Hanka”, nekoliko eseja i prikaza, u kojima se borio za dobrobit Bošnjaka, autobiografsko djelo “Knjiga majci”, u kome je otvoreno istakao svoje antifašističko opredjeljenje, te roman “Legenda o Ali-paši”.</p><p>Iako je bio oslobođen optužbi za saradnju s neprijateljem, Čolakoviću su vlasti SFRJ oduzele pravo da se ozbiljnije bavi književnošću i da objavljuje bilo šta osim prevoda, pa je doživio potpunu marginalizaciju i ostatak života proveo u sjeni. Poznato je da je bio anonimni prevoditelj djela Ervina Sinka s mađarskog jezika. Radio je kao korektor po izdavačkim kućama, a hrvatski književnik Miroslav Krleža ga je, 1952. godine, zaposlio kao redaktora u Leksikografskom zavodu. Enver je od tada živio mirnim životom u Zagrebu, gdje se i oženio Stellom Podvinec, profesoricom muzike.&nbsp;</p>

<h2>Sudbina bh. čovjeka</h2><p>- O, ljudi su zli, sitni, osvetoljubivi i pakosni, teško među njima egzistira pjesnik! Neka im bude oproštena njihova glupost – odgovarao bi Enver na pitanja zašto mu je zabranjeno objavljivanje djela.</p><p>Drugo izdanje Čolakovićevog najpoznatijeg i najznačajnijeg djela, romana “Legenda o Ali-paši”, zbog navedenih razloga, izašlo je skoro četvrt vijeka nakon prvog, tek 1970. godine. Ovaj roman je specifičan po tome što prvi put glavni junak jedne takve priče nije plemićkog porijekla ili ličnost iz usmene tradicije, nego lik koji utjelovljuje običnog bosanskohercegovačkog čovjeka, siroti hamal Alija. Također, Čolaković nas ovom pričom odvodi u prošlost, koja, osim što je poučna, predočava nam i predivne slike i običaje iz doba kada su Osmanlije vladale u Bosni i Hercegovini, ali i govori o važnim životnim pitanjima. Roman nosi mnogo poruka, govoreći o životnom putu, sudbini, ljubavi i borbama s kojima je čovjek suočen kroz slikovit prikaz života osiromašenih begova i hamala.</p><p>Malo koja književnost se može dičiti djelom kakvo je roman „Legenda o Ali-paši“, jer je izuzetne književno-historijske vrijednosti, ali i maštovit i neuobičajen. Ovim romanom Čolaković prelazi književne žanrovske granice i uspijeva komunicirati s čitateljima svih uzrasta i intelektualnih profila.</p><h2>Brojna djela u rukopisu</h2><p>Enver Čolaković ostavio je mnogo djela u rukopisu: pet romana, više zbirki novela i pripovijetki, brojne knjige poezije i prevoda, te dnevnike, a objavljena su: roman “Legenda o Ali-paši”, komedija “Moja žena krpi čarape”, poezija “Gyula Illyés”, “Zoltán Csuka”, “Zlatna knjiga mađarske poezije”, “Izabrane pjesme”, proza “Iz Bosne o Bosni”, “Bosni” i “Pismo majci”.</p><p>Matica hrvatska Čolakoviću je dodijelila nagradu za najbolji roman - “Legenda o Ali-paši”, a dobitnik je i Plakete Društva pisaca Mađarske Pro Litteris Hungaricis, Petófi za prevodilački rad s mađarskog i njemačkog jezika, te Plakete i visokog odlikovanja Predsjednika Republike Austrije - Austrijski Križ Časti za nauku i umjetnost I reda, 1970. godine.</p><p>Značajno je spomenuti i njegove izvrsne prevode: Lessingovu „Hamburšku dramaturgiju“, Schillerove „Razbojnike“; libreta - Wagner: „Majstori pjevači“, Camus-Keleman: „Opsadno stanje“, te „Oratorij Psalmus Hungaricus Kodalyja“. Čolaković je i sam pisao libreta, poput onog za operu „Aretej“, prema istoimenoj Krležinoj drami. </p><p>U čast Envera Čolakovića, danas jedna od ulica u Sarajevu nosi njegovo ime, kao i nekoliko osnovnih škola širom Bosne i Hercegovine. U Zagrebu je, 17. septembra 2019. godine, otkrivena ploča imena Park Envera Čolakovića, a tom događaju prisustvovao je i Enverov sin Esad.</p>

Šta je paraverbalna komunikacija?

Šta je vizuelna komunikacija?

Kako tumačiti govor tijela?

Šta je facijalna ekspresija?

Emisija "Lijepe riječi": Neverbalna komunikacija

Emisija "Lijepe riječi": Šta je komunikacija?

Kako je pravilno napisati: zapovjedni ili zapovijedni?

Isak Samokovlija: 135. godišnjica rođenja bh. književnika i ljekara

Skender Kulenović: 114. godišnjica rođenja bh. književnika i akademika

Safet Isović: 17. godišnjica smrti najboljeg pjevača sevdalinki svih vremena

Povelja Kulina bana: 835. godišnjica svjedočanstva državnosti BiH

Petar Kočić: 108. godišnjica smrti jednog od najcjenjenijih bh. književnika

Zaim Imamović: 104. godišnjica rođenja magičnog virtuoza sevdalinke

Fra Matija Divković: 393. godišnjica smrti najznačajnijeg bh. franjevca

Hasan Kikić: 119. godišnjica rođenja bh. književnika i patriote

Enver Čolaković: 48. godišnjica smrti bh. pisca, liričara epskog srca

Šta je paraverbalna komunikacija?

Šta je vizuelna komunikacija?

Kako tumačiti govor tijela?

Šta je facijalna ekspresija?

Emisija "Lijepe riječi": Neverbalna komunikacija

Emisija "Lijepe riječi": Šta je komunikacija?

Kako je pravilno napisati: zapovjedni ili zapovijedni?

Isak Samokovlija: 135. godišnjica rođenja bh. književnika i ljekara

Skender Kulenović: 114. godišnjica rođenja bh. književnika i akademika

Safet Isović: 17. godišnjica smrti najboljeg pjevača sevdalinki svih vremena

Povelja Kulina bana: 835. godišnjica svjedočanstva državnosti BiH

Petar Kočić: 108. godišnjica smrti jednog od najcjenjenijih bh. književnika

Zaim Imamović: 104. godišnjica rođenja magičnog virtuoza sevdalinke

Fra Matija Divković: 393. godišnjica smrti najznačajnijeg bh. franjevca

Hasan Kikić: 119. godišnjica rođenja bh. književnika i patriote

Enver Čolaković: 48. godišnjica smrti bh. pisca, liričara epskog srca