Politička stranka mora da bude država u malom – sa spremnim stručnjacima, institucijama i politikama koje mogu odmah preuzeti vlast. Da bih ikada osnivao stranku, prvo bih mjesecima okupljao dokazne ljude iz ekonomije, energetike, medicine, arhitekture, telekomunikacija, ekologije... Bez takvih ljudi i njihovog pristanka, projekt ne bi vrijedio. Problem naših stranaka je što su organizovane kao interesne grupe, a ne ozbiljni timovi s jasnom ideologijom.Trojka je najplastičniji primjer. Dino Konaković je stranku okupio oko raje s DIF-a i Soukbunara, rođaka i „genetski predodređenih“ sinova, uz pokoje trećerazredne bivše SDA-ovce. Naša stranka više liči na društvo okupljeno oko muzičkog ukusa prema EKV-u nego na ozbiljnu političku platformu. SDP, iako starija i masovnija, ima nešto kvalitetnije članstvo, ali oni koji su zaista ozbiljni u svojim profesijama tu su uglavnom reda radi. Strankom dominiraju kadrovi sumnjivog obrazovanja i skromnih kompetencija, a ključne odluke donose oni s najmanje kvalifikacija.Bezbroj puta sam razgovarao s protagonistima Trojke i upozoravao ih da članstvo koje imaju ne može nositi odgovornost. Uvijek isti izgovor: „ljudi neće u politiku“, „ne privlači ih ministarska plata“... Možda ponegdje i jeste tačno, ali ja vjerujem da oni ozbiljne ljude nikada nisu ni pokušali privući. Zašto? Zato što bi im ugrozili komfor i otvorili pitanje zašto baš oni sjede u foteljama. Lakše je državu voditi kao kafansko društvo – bez opasnosti da te neko ozbiljan podsjeti koliko si nestručan.Tako dođemo do apsurda da DIF-ovci vode ekonomiju, pripravnici postaju premijeri, studenti ljudskih prava iz Zenice bave se prostornim uređenjem, a policijskim sektorom upravljaju Ramo Isak &amp; Sons. Kao da fudbalski tim sastaviš od košarkaša i očekuješ ulazak u prvu ligu. Rezultati su logični – nikakvi.

Umjesto da okupe stručnjake iz ekonomije, medicine ili energetike, bh. partije vlast grade na raji, rodbini i slučajnim poznanicima

Kolut naprijed, nazad tri

Kad se Bakir Izetbegović sastane s ruskim ambasadorom Igorom Kalabuhovim, pitanje nije da li to izgleda loše – naravno da izgleda. Riječ je o ambasadoru zemlje koja prijeti BiH zbog NATO-a, negira genocid u Srebrenici i daje politički kiseonik Dodikovoj secesionističkoj retorici. U trenutku kada je ruska agresija na Ukrajinu redefinisala globalni poredak, ovakav sastanak neminovno šalje signal: ili ste slijepi na promjenu vremena ili namjerno testirate granice.<h2>Male države nemaju luksuz</h2>Najglasnija je bila Sabina Ćudić iz Naše stranke, koja je SDA optužila da sjedenjem s Moskvom zapravo sjedi protiv interesa BiH, pa i protiv same opstojnosti države. No, Ćudić je možda računala na kratko pamćenje naroda, a možda zaboravila da je, zajedno sa stranačkim kolegama, i sama prije nekoliko godina sjedila s Kalabuhovim – i to ispod Putinove slike. Tada im to nije smetalo, iako je politika Moskve prema BiH bila ista kao i danas.Male države nikada nemaju luksuz da biraju samo jednog zaštitnika. Njihova sudbina je da balansiraju između više centara moći – Brisela, Vašingtona, Moskve, Ankare. To nije licemjerje, već gola realnost međunarodnih odnosa. Kada ste mali, pregovarate sa svima, pa i s onima koje prezirete.Međutim, politički trenutak se promijenio. Prije deset godina sastanak s ruskim ambasadorom bio je diplomatski protokol. Danas je to politička poruka. Rat u Ukrajini, sankcije i nova blokovska podjela učinili su da Brisel svaku gestu prema Moskvi tumači kao signal svrstavanja.U takvim okolnostima, sastanak Bakira Izetbegovića s Igorom Kalabuhovim nije bezazlen. No, iz Izetbegovićevog ugla ta poruka je možda upravo ono što želi poslati nakon što su administracije zapadnih država podržale projekat da se njega makne s vlasti, a nije izvjesno da se u međuvremenu taj odnos bitno promijenio.Ono što se promijenilo jeste administracija u SAD-u, koja, s Donaldom Trumpom na čelu, Rusiju stavlja za zajednički sto u cilju završavanja rata u Ukrajini. No to ne mijenja prirodu sve cementiranije blokovske podjele prema kojoj svijet ide.<h2>Zatvaranje kanala</h2>Ipak, zatvaranje svih kanala komunikacije bilo bi kratkovido. Dodik svoju političku snagu i dalje crpi iz ruskog kišobrana. Ako bošnjački lideri potpuno prekinu vezu s ruskim ambasadorom, lišavaju se mogućnosti da makar djelimično utječu na tu dinamiku. Realizam zahtijeva razgovor sa svima, ali i hladnu procjenu koristi. Ako se iz sastanka ne izvuče ništa osim fotografije koja šteti u Vašingtonu i Briselu, onda je cijena veća od bilo kakve potencijalne koristi.Trampova politika nikada nije bila dosljedno antiruska. Naprotiv, on je slabljenjem NATO-a i relativizacijom američkih obaveza prema saveznicima dodatno zamaglio pravila igre. To znači da za BiH više nema “sigurnog zaklona” kao nekada. Što je međunarodni poredak fluidniji, to je i cijena pogrešnih signala viša.Zato, pitanje nije da li je Bakir smio otići na sastanak s Kalabuhovim. Pitanje je da li je BiH danas uopće u stanju voditi politiku balansiranja između Moskve i Vašingtona ili se mora jasno svrstati. A to je dilema od koje zavisi više od jedne fotografije – zavisi buduća pozicija cijele države.No, to su pitanja kojima se sve probosanske stranke trebaju baviti strateški. Koristiti ovako ozbiljna pitanja za prepucavanja preko društvenih mreža odraz je političke nezrelosti.

 Ako se iz sastanka ne izvuče ništa osim fotografije koja šteti u Vašingtonu i Briselu, onda je cijena veća od bilo kakve potencijalne koristi

Možda se i ne treba sastajati s Kalabuhovim – ali zašto je to onda radila i Ćudić?

Amerika je ponovo došla na naslovnice zbog političkog nasilja. Nakon pokušaja atentata na Donalda Trampa (Trump), nakon ranjavanja kongresmena Stiva Skalisija (Steve Scalise) i brojnih incidenata u proteklim godinama, ubistvo političkog komentatora Čarlija (Charli) Kirka još je jedan dokaz da se najmoćnija demokratija svijeta opasno survala u eru u kojoj se političke razlike rješavaju oružjem.Kirk je bio jedan iz plejade američkih desničara sa tvrdim stavovima koji je popularnost stekao svađama s ljevičarskim neistomišljenicima i izjavama kojima je sablažnjavao javnost. Tako je primjerice tvrdio da su masovne pucnjave u školama u SAD mala cijena koju treba platiti za Drugi amandman (pravo nošenja oružja), kao protivnik abortusa kazao je da bi svoju desetogodišnju kćerku natjerao da rodi ukoliko bi bila silovana, javno je targetirao muslimane i predstavljao ih kao prijetnju za zapadnu civilizaciju, a od početka agresije na Gazu pružao je fanatičnu podršku Izraelu. O njegovim stavovima imao sam i imam najniže moguće mišljenje, ali činjenica da je ubijen zbog svojih političkih uvjerenja poraz je za cijelo društvo. To je civilizacijski sunovrat.<h2>Amerika u spirali nasilja</h2>Ubistvo Kirka nije izolovan slučaj, nego logičan nastavak atmosfere koja godinama tinja u Sjedinjenim Američkim Državama. Polarizacija, demonizacija političkih protivnika, medijske hajke, huškanje masa – sve to stvara teren na kojem neko odluči “riješiti stvar” mecima. Ono što je nekada izgledalo kao najstabilniji demokratski sistem, sada sve više liči na društvo u kojem nasilje postaje politički argument.Šta to znači za nas? Na prvu, ništa – ali u stvarnosti, puno. Bosna i Hercegovina je, uz svo svoje nacionalno, etničko i političko ludilo, s izuzetkom onih prvih postratnih godina, već više od dvije decenije bez političkih ubistava. Kod nas se ne vade pištolji na izborima, niti se ideološki protivnici likvidiraju zbog svojih stavova. Sukobi ostaju verbalni – psovke, uvrede, galama, a rijetko i fizički. I to je, koliko god zvučalo skromno, golema civilizacijska prednost.No, ta prednost nije garancija da će vječno trajati. Jer već sada imamo zabrinjavajuće znakove, posebno u RS. Vukanovićev automobil po drugi put gori, Branislav Borenović zasut je biber sprejom u organizovanoj sačekuši, a i nerijetki novinar bio je meta napada. To više nije verbalni sukob. <h2>Klizav teren</h2>Upravo tu leži američka lekcija. Ni tamo ubistva nisu pala s neba – došla su nakon godina sistematskog uništavanja političke kulture, normalizacije mržnje i stalnog etiketiranja protivnika kao neprijatelja. Kod nas taj mehanizam može krenuti istim putem ako na vrijeme ne povučemo ručnu. Kada se nasilje jednom udomaći u politici, teško se zaustavlja.Institucije u BiH dodatno pogoršavaju stvar. Kada napadači na opozicionare ili novinare ostanu nepoznati, kada istrage traju godinama ili se minimiziraju, šalje se signal da je nasilje dopušteno. Tako se otvara put da neko sutra odluči otići i korak dalje – od biber spreja do oružja.Možda nam svakodnevna galama, prepucavanja i vrijeđanja izgledaju jadno, ali upravo je u tome naša prednost – ali barem ne puca, još uvijek. A s obzirom kakvom se svijetu približavamo i ko nam hara političkom scenom, možda je i to golemo. <h2>Sačuvati mir</h2>Zato je dužnost političkih elita, ali i svakog građanina, da jasno kaže: nasilje nema mjesto u politici. Jer jednom kada otvorite vrata batinama i mecima, više ih ne možete zatvoriti.Ako u ovoj zemlji išta vrijedi, onda je to mir koji smo sačuvali tri decenije. Prokockamo li to – onda nismo naučili ništa ni iz vlastite prošlosti, ni iz američke sadašnjosti.

Dok Amerika tone u spiralu atentata, Bosna i Hercegovina još čuva prednost – političke sukobe bez krvi

Ubistvo Kirka kao opasna lekcija s druge strane Atlantika: Metak u Americi, paljenje automobila u BiH – koliko smo daleko od najgoreg

Gest generala Stanka Sopte u Jajcu – da prekine govor usred ceremonije obilježavanja 30 godina od oslobođenja Jajca i sačeka kraj ezana – objektivno je bio lijep i vrijedan poštovanja. U zemlji u kojoj se i dalje mjeri krvna zrnca i broje mezarja, prizor da jedan visoki oficir HVO-a pokaže minimum respekta prema muslimanskoj tradiciji djelovao je osvježavajuće. Barem na trenutak. Ali, kako to u BiH obično biva – ništa ne može ostati čisto i jednostavno.<h2>Specijalizovana kasta kopača</h2>Kod nas postoji specijalizovana kasta ljudi koja svaku naznaku normalnosti mora ogaditi. Ako Hrvat ili Srbin napravi gest tolerancije prema Bošnjacima, odmah kreće ritualno “kopanje” – traženje njegove ratne prošlosti, pogrešnih rečenica, druženja, pjesama, svega što može dokazati da je on, u suštini, tek još jedan ustaša ili četnik. Sopta je, dakako, idealna meta: njegovo ime jeste vezano za HVO, Washingtonski sporazum, pa i za haške spise. I odjednom, cijela scena u Jajcu – prekid govora zbog ezana – postaje bezvrijedna. Kao da čovjek koji je ratovao u HVO-u nema pravo na jedan normalan gest u miru, jer mu je etiketa ratne biografije trajna doživotna presuda.Niko ne spori da Sopta ima ozbiljnu i, za neke, kontroverznu ratnu biografiju. Ali pitanje je: da li se svaki dobronamjeran potez treba u startu ocrnjivati i umanjivati kopanjem po prošlosti? Je li to put da izgradimo složnu i snažnu Bosnu i Hercegovinu?Ako će se Bošnjaci ponašati tako, onda zatvaramo vrata svakom pomirenju i suživotu. Jer istina je brutalno jednostavna: svi narodi u BiH imaju generale, komandante i političare koji su nekad u prošlosti izjavili ili uradili ovo ili ono što nije po volji drugom narodu. Ako je pravilo da ništa ljudsko i pozitivno ne priznamo jedni drugima, onda ćemo do Sudnjeg dana tapkati u začaranom krugu nacionalnih mitova i mržnje.<h2>Medijski rudari</h2>Bošnjački medijski kopači i ovaj put su bili budni. Nisu dozvolili da jedna lijepa gesta koju su Bošnjaci pozdravili prođe bez posljedica. Jer oni znaju da niti jedan Srbin ili Hrvat u ovoj zemlji nije čist. I onda kopaju. I kopaju. Sve dok ne iskopaju kakvu „kontroverzu“ iz prošlosti kojom će Bošnjacima ogade nekoga, tj. svakoga.Ako neki Bošnjak slučajno pohvali gest Hrvata ili Srbina, njihova je dužnost da takvog odmah stave na stub srama i podsjete ga koga se on usudio pohvaliti. To je mehanizam discipliniranja javnosti. To je patologija političke kulture koja ne dopušta ni tračak normalnosti i nastoji držati narod u vječnom stanju ratne anksioznosti i međuetničke mržnje.Dok se prepucavamo oko toga da li je Sopta pjevao “Evo zore” 1996. ili nije, zemlja nam umire. Jajce, koje je Plenković nazvao “hrvatskim gradom”, izgubilo je trećinu stanovništva za 20 godina. Ljudi odlaze, omladina bježi, više nas umire nego što se rađa – ali glavna opsesija je ko je kome šta rekao, kome se naklonio i da li se sjetio helidroma u Mostaru. Nacionalistički rituali i dalje su jači od realnih problema.Soptin gest bio je lijep i vrijedan poštovanja. Njegova prošlost nekima možda ostaje sporna – ali ako svaku gestu dobra moramo ubiti podsjećanjem na zlo, onda živimo u društvu u kojem je nemoguće napraviti ikakav korak naprijed. U BiH ne postoji amnezija, ali postoji elementarna potreba da priznamo kada neko napravi potez ljudskosti. Ako i tu potrebu ukinemo, onda suživot postaje nemoguća misija, a “čuvari nacije” ostaju jedini pobjednici.

Ako Hrvat ili Srbin napravi gest tolerancije prema Bošnjacima, odmah kreće ritualno “kopanje” – traženje njegove ratne prošlosti, pogrešnih rečenica..

Kad Hrvat prekine govor zbog ezana - a bošnjački medijski kopači mu to ne oproste

Bosna i Hercegovina je, bez previše pompe, izgubila 108 miliona eura evropskog novca. A ako se nešto hitno ne promijeni, izgubit će još stotinu, pa još stotinu, dok se račun ne popne do gotovo milijardu eura.Da podsjetimo: Plan rasta Evropske unije vrijedan je 6 milijardi za cijeli zapadni Balkan. Za BiH je predviđeno više od milijardu eura. Dovoljno da zakrpimo budžete, ubrzamo reforme i moderniziramo zemlju barem za korak. Ali u ovoj zemlji, gdje se političke igre vode kao nadmudrivanje razmaženih osnovaca, to nije dovoljno motivirajuće.<h2>Bager politika</h2>SNSD-ovi ministri nisu digli ruke za reformski paket – jer je Dodik tako odlučio da nekog kazni nakon što su mu Slovenci uveli sankcije. Dodik je mnogo ljut. Ali koga da kazni? Samog sebe? Građane Republike Srpske?Prošlo je nekoliko mjeseci otkako je Konaković zaprijetio da će „bagerom pomesti“ Dodikove ministre. SNSD je odgovorio performansom – donijeli su mu igračku bagera u Vijeće ministara i nasmijali se pred kamerama. Dok se publika smijala skeču, Evropa je hladno povukla 108 miliona s računa BiH.To je, u suštini, cijena ove simbolike. Konakovićeva bahata retorika i Dodikovo inat-liderstvo spojili su se u savršen recept za blokadu. I tako je „Dinin bager“ postao najskuplja igračka u političkoj historiji BiH.Maksimum do kojeg se stiglo u tom izbacivanju je smjena Nebojše Radmanovića s mjesta predsjedavajućeg Predstavničkog doma BiH. Ovaj medij i autor ovih redova, između ostalih, sedmicama su upozoravali da se radi o jednoj od najplićih i najtupljih demagogija viđenih u novijoj historiji naše zemlje, s obzirom na to da Trojka nema ni matematičku ni tehničku mogućnost izbaciti SNSD iz vlasti – pored upitne opće većine u oba doma Parlamenta BiH, nepremostiva prepreka ostao je kontrolni paket SNSD-a od tri delegata u srpskom klubu Doma naroda Parlamenta BiH. Da stvar bude gora, treći partner HDZ više puta je jasno dao do znanja da ne želi učestvovati u izbacivanju SNSD-a i prekompoziciji vlasti.Sve to nije pokolebalo Konakovića i njegove partnere iz Naše stranke, koja je čak hladno objavila i laž nakon glasanja u Predstavničkom domu da su ministri Košarac i Amidžić već i smijenjeni. Jedino je u tome SDP držao neku oprezniju distancu i nije srljao u ničim utemeljeni populizam.<h2>Dodikov veto, Konakovićeva iluzija</h2>Oni, međutim, ne samo da nisu smijenjeni, nego opušteno koče evropski put BiH, a građane potencijalno ostavljaju bez milijarde.Brisel je jasan – ili će do kraja septembra BiH dostaviti finalizirani reformski program, ili slijedi još jedno kresanje. EU fondovi su vezani za rok 2027. Ako ne povučeš novac na vrijeme, nema reprize. Za razliku od domaćih budžeta, Brisel ne trpi dovijeka.Drugim riječima – mi nismo samo izgubili 108 miliona. Mi smo na putu da izgubimo cijeli paket, gotovo milijardu eura. Jer Dodiku se tako može.A može mu se jer ga je Konaković molio po destilerijama da ga uvede u vlast i šlihtao mu se po košarkaškim parketima. Uzalud se sad pokušava etablirati kao tobože glavni Dodikov neprijatelj, sve dok istovremeno glasa da Dodikovom kumu Mile Radišiću da 100 miliona KM za zgradu. A nije tako davno bilo kad nas je ubjeđivao kako je Dodik sad drugačiji i da on zna kako s njim.Vidimo kako znaš, majstore. Vidimo.<h2>Najskuplja igračka</h2>U trenutku kada region otvara pregovaračke klastere i povlači prve tranše, BiH se zabavlja igračkom bagera. To je suština naše političke tragedije – zemlja koja umjesto da gradi puteve, škole i elektrane evropskim parama, gradi skečeve i memove.Ako se nešto ne promijeni u narednih nekoliko sedmica, u udžbenicima će ostati zapisano: „Dinin bager – najskuplja igračka u historiji BiH, vrijedna milijardu eura“.&nbsp;

Performans s ’bagerom’ postao je simbol taktičkog sljepila - Konaković je prvo trčao za Dodikom, 
a onda lagao o njegovom izbacivanju iz vlasti

Dinin "bager" završio s milijardom štete

Večeras je Ameriku potresla vijest o brutalnom ubistvu Čarlija Kirka (Charlieja Kirka), jednog od najpoznatijih konzervativnih aktivista i osnivača organizacije Turning Point USA. Kirk je pogođen hicem u vrat tokom obraćanja na Univerzitetu Utah Valley, a iako je hitno prebačen u bolnicu, ljekari mu nisu uspjeli spasiti život.No, ono što dodatno ledi krv u žilama jeste činjenica da je samo nekoliko sati prije tragičnog događaja Kirk na svom X profilu objavio fotografiju Ukrajinke Iryne Zarutske, koja je nedavno brutalno zaklana u njujorškom metrou. Uz fotografiju je napisao tek nekoliko riječi: "America will never be the same."

<blockquote class="twitter-tweet">America will never be the same. <a href="https://t.co/Wd2AJsn0W0">pic.twitter.com/Wd2AJsn0W0</a>&mdash; Charlie Kirk (@charliekirk11) <a href="https://twitter.com/charliekirk11/status/1965622717765534055?ref_src=twsrc%5Etfw">September 10, 2025</a></blockquote> <script async src="https://platform.twitter.com/widgets.js" charset="utf-8"></script>

Ova jeziva poruka sada se doživljava gotovo proročanski – kao da je Kirk naslutio vlastiti kraj i nasilje koje će ga ubrzo zadesiti.Njegovi pratioci i javnost širom Amerike u šoku raspravljaju o simbolici posljednje objave. Za mnoge, ona ostaje trajno urezana kao mračna opomena o stanju društva i tragičnom kraju čovjeka koji je svojim političkim angažmanom izazivao snažne reakcije.Istraga o ubistvu je u toku, a napadač je, prema prvim informacijama, još uvijek u bijegu. Amerika, kako je Kirk i napisao, nakon ovoga zaista više neće biti ista.

Amerika, kako je Kirk i napisao, nakon ovoga zaista više neće biti ista

Jeziva slutnja prije smrti: Čarli Kirk poslao znakovitu poruku prije nego što je ubijen

Načelnik Bugojna Edin Mašić zajedno s ministrom odbrane BiH Zukanom Helezom upriličio je prijem za mladog fudbalera Kerima Alajbegovića, člana reprezentacije BiH i porijeklom iz Bugojna, kojem su uručena priznanja za sportske uspjehe.Ako se neko pita po kojem osnovu ministar odbrane Bosne i Hercegovine Zukan Helez dočekuje mladog Kerima Alajbegovića, fudbalera iz Bugojna koji igra za reprezentaciju BiH, odgovor je jednostavan – ni po kakvom funkcionalnom osnovu. Ministar odbrane nema nikakve veze s fudbalom, omladinskim sportom, razvojem mladih talenata ili stipendijama za igrače. Njegova nadležnost je vojska, sigurnost i odbrana zemlje. Sve ostalo je čisto lokalno-politički populizam i skupljanje jeftinih poena u vlastitom komšiluku.Ako krenemo tom logikom, onda bi Denis Bećirović, kao član Predsjedništva BiH i rođeni Tuzlak, trebao sjediti na svakom prijemu u Tuzli uz gradonačelnika Zijada Lugavića, dok bi Željko Komšić trebao skoknuti do Novog Sarajeva i s Benjaminom Karić na svakoj slici čestitati lokalnim talentima. To nije državnički posao, nego provincijsko politikanstvo i zloupotreba funkcije za vlastitu promociju.<h2>Populizam bez kraja</h2>Problem ovakvih poteza nije što se mladom sportisti daje priznanje – to je uvijek pohvalno. Problem je što se političari guraju u prvi plan, dok je sportista zapravo sporedni rekvizit u njihovoj propagandnoj mašineriji. Umjesto sistemske podrške mladim talentima, dobija se predstava: ministri i načelnici dijele plakete, slikaju se i uživaju u lajkovima na društvenim mrežama, a mladi sportisti i dalje sami traže načine da kupe kopačke i plate trening-kampove.Ovo je samo nastavak beskrajne spirale populizma u kojoj se političari utrkuju ko će prije ugrabit' kadar za slikanje. Sve se pretvara u jeftinu kampanju na račun onih koji bi zapravo trebali biti podržani kroz ozbiljne programe.<h2>Helez pod dodatnim reflektorom</h2>Cijela scena je tim bizarnija jer se dešava svega nekoliko dana nakon što je isti taj ministar Zukan Helez snimljen na svadbi u Livnu kako stoji na stolu i pjeva Thompsonovu pjesmu “Moj Ivane”. Nakon što je izazvao val kritika, Helez se pravdao da je riječ o “domoljubnoj pjesmi” koja ga podsjeća na djetinjstvo. Ali javnost se s pravom pitala – kako jedan od vodećih bošnjačkih političara i potpredsjednik SDP-a, čovjek koji zastupa multietničku Bosnu i Hercegovinu, ne može vidjeti ništa sporno u pjevanju pjesme koju je u repertoar svrstao i pjevač kojeg se širom regiona povezuje s ustaškom ikonografijom? Na stranu što mu kao ministru nije sporno veranje po teferičkim stolovima. Umjesto da pokaže minimum političke ozbiljnosti nakon tog skandala, Helez nastavlja turneju jeftinog populizma – ovaj put s lokalnim sportskim talentom.Sve to pokazuje da politička scena u BiH funkcioniše po logici: nema događaja toliko malog da političar ne može uletjeti i pretvoriti ga u vlastiti PR trenutak. Umjesto da ministar odbrane rješava pitanja vojske, nabavki i sigurnosne politike, on se bavi slikama s talentovanim dječakom porijeklom iz Bugojna. A narod, već naviknut na ovaj cirkus, samo još jednom može zaključiti: nema kraja populizmu.

Ovo je samo nastavak beskrajne spirale populizma u kojoj se političari utrkuju ko će prije ugrabit' kadar za slikanje

Populizam Zukana Heleza: Kakve veze ima vojska s Bugojnom i fudbalom?

Ako je Milorad Dodik u proteklom periodu uradio nešto dobro, to je što je vlastitim postupcima potpuno obesmislio ideju o nezavisnoj Republici Srpskoj. Godinama je predsjednik SNSD-a prijetio referendumom o otcjepljenju, najavljivao “dan nezavisnosti” i pokušavao praviti paralelne institucije. Međutim, sve je to ostalo samo na papiru i na naslovnicama medija.<h2>Politički PR</h2>Upravo za potrebe najnižeg političkog PR-a i ličnog gomilanje noći Dodik je ideju o nezavisnosti RS potpuno obesmislio. Poput dječaka koji je selo ložio urlikom „eto vuka“, u konačnici mu više niko nije vjerovao kad je vuk stvarno stigao. Sličan je slučaj i ovdje – teško da nakon dvije decenije Dodikovog blebetanja i najzigrežniji srpski nacionalist može vjerovati da je nezavisnost RS imalo realna budućnost.Dodik je u tom smislu balkanski Vilijam Miler (William Miller) – američki propovjednik koji je 1840-ih okupljao mase i najavljivao smak svijeta na tačno određen dan. Ljudi su prodavali imovinu i čekali apokalipsu, koja nikad nije došla. Razlika je samo što je Millerov pokret propao, a Dodikov se institucionalno i dalje drži, iako je SNSD odavno postala jedna interesna grupa za proboljavanje resursa entiteta RS bez ikakve konkretne ideologije i plana.Presuda Suda BiH kojom mu je oduzet mandat predsjednika RS-a konačno je srušila kulise Dodikovog teatra. Nakon što je godinama negirao institucije BiH, ponižavao sudove i visokog predstavnika, sada se nalazi pred golim zidom realnosti: njegove odluke ne vrijede više ni izvan Banje Luke i Laktaša. Kada je postalo jasno da će se održati prijevremeni izbori, Dodik je, nakon početnog cirkusiranja i prijetnji referendumima, u konačnici “velikodušno” izjavio da nema ništa protiv da SNSD izađe na njih. Drugim riječima, Dodik je prihvatio svoj poraz i povući će se. Ali naravno, prije toga po običaju mora napraviti buku.<h2>&nbsp;Priznanje poraza</h2>Čovjek koji je godinama izgovarao najsmjelije prijetnje i najgnusnije uvrede, u konačnici pak neće napraviti još jedan korak koji će dodatno ugroziti njegovu slobodu i sigurnost nakon što je već dospio na crnu američku listu i ostao bez mandata.Sva njegova mitologija o “sudnjem danu” nezavisne Srpske i tome da će uraditi ovo ili ono pokazala se jednako realna kao i Millerove apokaliptične prognoze.Politički, Dodik je i dalje jak – SNSD kontrolira aparat, biračko tijelo i resurse. Ali mit o nezavisnoj RS, jakom Dodiku i povoljnom geopolitičkom trenutku s Trampom, kojim je godinama plašio i motivisao narod, danas zvuči isprazno. Njegova sudbina ovaj put jeste zapečačena, samo je valja upakovati u celofan u kojoj će se potruditi da ne djeluje kao totalni gubitnik.S tim u smislu moguće da ćemo gledati još neki performans kojim će nam pokušati dati do znanja da je i dalje jak. Ali samo to.U praksi, RS neće nigdje, a Srbima valja graditi Bosnu i Hercegovinu. Zajedno s Bošnjacima, Hrvatima i ostalim. <h2>&nbsp;Paklena ubleha</h2>Dodik je godinama gradio političku karijeru na mitu o nezavisnoj Republici Srpskoj. Danas, kada se kulise ruše i kada mu sudske presude oduzimaju legitimitet, jasno je da od tog mita nije ostalo ništa osim prazne retorike. Ako je neko dokazao da nezavisna RS nikada neće postojati, onda je to upravo njen najveći zagovornik.

Teško da nakon dvije decenije Dodikovog blebetanja i najzagriženiji srpski nacionalist može vjerovati da je nezavisnost RS imalo realna budućnost

Dodik kao balkanski Vilijam Miler: Propast mita o nezavisnoj RS

Jusuf Nurkić bez dileme pripada panteonu najvećih sportista Bosne i Hercegovine. Ako govorimo o košarci, iza Mirze Delibašića upravo je on najveći koji se pojavio. Godinama gradi respektabilnu NBA karijeru, nastupa sa svjetskom elitom, donosi ugled i vidljivost zemlji iz koje dolazi. Radi se o čovjeku bez većih skandala, sportisti koji je svoj rad i posvećenost usmjerio na igru i reprezentaciju. Ipak, ostaje osjećaj da Nurkić u domovini nikada nije dobio ni približno onoliko poštovanja i popularnosti koliko mu pripada.Zašto je to tako? Odgovor vjerovatno nije jednostavan. Možda zato što je navikao na američke standarde, pa se nije uvijek uklapao u provincijalne očekivane manire balkanske javnosti. Možda zato što nikada nije bio tip koji će se ulagivati navijačima ili jeftinom PR-p,m kupovati naklonost medija. A možda i zato što smo kao društvo skloni da svoje najbolje omalovažavamo, umjesto da ih slavimo. Čini se da smo se više bavili opsesivnim praćenjem njegovih Facebook objava i traženjem bilo kakve sitnice koju bismo mu mogli trljati na nos, nego njegovim igrama i doprinosom na parketu.A šta je Nurkić zapravo dao? Igrao je za Bosnu i Hercegovinu kad god je mogao i razliku od mnogih NBA igrača, nikada nije eskrivirao takmičenja. Na posljednjem Eurobasketu je ginuo na terenu, nosio igru, perfektno odrađivao odbranu, redom dominirao nad svim protivničkim centrima i pokazivao klasu dostojnu NBA zvijezde. Ipak, sam dalje od osmine finala nije mogao okružen igračima koji su, ruku na srce, limitiranih kvaliteta, ali i tri pobjede i plasman u drugi krug s takvim sastavom je golem uspjeh.Samo ta činjenica da Bosna i Hercegovina ima košarkaša koji je deceniju prisutan u NBA-u za respektabilnim statistikama trebala bi biti razlog za ponos, a ne za sitničave rasprave.Vrijeme je da to i priznamo. Vrijeme je da prestanemo sitničariti i da umjesto trivijalnih tema govorimo o onome što je istinski ostavio na parketu. Jusuf Nurkić je naš košarkaški velikan – i to je jedina priča koja bi trebala biti važna.Bravo, majstore!

Ostaje osjećaj da Nurkić u domovini nikada nije dobio ni približno onoliko poštovanja i popularnosti koliko mu pripada

Jusuf Nurkić – velikan kojeg nikada nismo dovoljno cijenili

Pobjedom nad Gruzijom u četvrtak, Bosna i Hercegovina je po prvi put nakon 32 godine uspjela da se plasira u drugi krug EuroBasketa.Godine 1993., dok je Sarajevo bilo u potpunoj opsadi, granate svakodnevno padale na grad, a stanovnici preživljavali u rovovima i podrumima, grupa hrabrih mladića odlučila je napraviti nezamislivo – formirati košarkašku reprezentaciju Bosne i Hercegovine i nastupiti na Evropskom prvenstvu u Njemačkoj. Njihov podvig, koji je graničio s nemogućim, završio je senzacionalnim plasmanom u četvrtfinale i osvojenim osmim mjestom – najvećim uspjehom bh. košarke u historiji samostalne države.<h2>Putovanje kroz rat</h2>Sam pokušaj izlaska iz Sarajeva 1993. bio je ravan ludilu. Igrači su morali putovati preko aerodromske piste pod snajperskom vatrom, a zatim i preko teritorija pod kontrolom Hrvatskog vijeća obrane, s kojim je tada Armija RBiH ratovala. Tek nakon toga uslijedila je selidba u Split, pa put ka Poljskoj gdje su se igrale kvalifikacije.Malo ko je vjerovao da će se bosanskohercegovački tim uopće pojaviti. Organizatori su, prema svjedočenjima, ostali šokirani kada su u salu ušli momci iz zemlje koju su mediji tada prikazivali kao potpuno uništenu ratom. A onda je uslijedila prava senzacija – reprezentacija BiH ostvarila je sedam pobjeda u devet utakmica i izborila plasman na EuroBasket u Njemačkoj.

Ekipa je bila spoj nekoliko internacionalaca i domaćih igrača koji su bukvalno iz rovova stigli na parket. Od ukupno deset igrača, samo trojica su tada igrala u inostranstvu. Kapiten tima bio je Sabahudin Bilalović, uz njega Mario Primorac, Samir Avdić, Senad Begović, Gordan Firić, Emir Mutapčić, Emir Halimić, Adis Bećiragić, Ilijas Mašnić i Samir Selesković. Selektori su bili Mirza Delibašić i Ibrahim Krehić.Za većinu njih, treninzi su bili bijeg iz ratne svakodnevnice. Lopta je zamijenila pušku, a dvorana rov. U uslovima gladi i stalne opasnosti, odlučnost da se pokaže kako Bosna i Hercegovina postoji bila je jača od straha.<h2>Njemačka 1993.</h2>Kada su se konačno našli na EuroBasketu u Njemačkoj, mnogi su mislili da će Bosna i Hercegovina biti tek prolaznik. Međutim, igrači su pokazali da nisu došli samo da ispune formu. Borili su se ravnopravno s najboljima, šokirali protivnike i izborili osmo mjesto – rezultat koji ni danas nije nadmašen.Taj plasman bio je više od sportskog uspjeha. Bio je to dokaz da Bosna i Hercegovina, iako razorena i napaćena, može stati rame uz rame s evropskim nacijama. Na parketu su se borili ne samo za bodove, nego i za dostojanstvo zemlje koja je krvarila.

Iako je riječ o jedinstvenom podvigu, svjetski mediji su mu pridali minimalnu pažnju. Tek su američki Sports Illustrated i španski El Pais tih dana zabilježili uspjeh bh. reprezentacije. Ostatak priče ostao je zaboravljen, kao da se nikada nije desio.A zapravo, radilo se o događaju koji je spojio sport, rat i ljudsku upornost u nevjerovatnu cjelinu. Samo nekoliko mjeseci ranije ti mladići su bili u rovovima i skloništima, a onda su na evropskom parketu pobjeđivali i prkosili svemu što je izgledalo nepobjedivo.Veliku ulogu u cijeloj priči imali su i prijatelji iz regiona. U Splitu je hrvatska košarkaška legenda Dino Rađa zajedno s tamošnjim savezom dočekao bh. reprezentativce i omogućio im smještaj i treninge. Pomoć je pružio i Bogdan Tanjević, dok je posebnu ulogu imala Mira Poljo, koja se brinula za ekipu tokom turnira.Nažalost, dvojica junaka tog tima danas više nisu među živima. Selektor Mirza Delibašić preminuo je 2001. godine, a Bilalović, jedan od najboljih bh. košarkaša svih vremena, tragično je izgubio život nekoliko godina poslije rata. Uprkos tome, njihova ostavština ostaje trajno urezana u pamćenje bh. sporta.<h2>Više od igre</h2>Uspjeh reprezentacije 1993. godine pokazao je da sport može biti mnogo više od igre. U vremenu kada je Bosna i Hercegovina bila odsječena od svijeta, košarkaši su postali ambasadori nade. Njihovo osmo mjesto na EuroBasketu nije bilo samo sportski rezultat – bilo je to podsjećanje svijetu da Sarajevo i Bosna i Hercegovina još postoje, da se bore i da neće nestati.Ova priča danas stoji kao jedan od najsvjetlijih momenata u historiji bh. sporta i podsjetnik da i u najmračnijim vremenima ljudska hrabrost i odlučnost mogu ostvariti čuda.<h2>Sastav BiH</h2>Za BiH su igrali: Samir Selesković, Gordan Firić, Adis Bećiragić, Senad Begović, Ilijas Masnić, Mario Primorac, Samir Avdić, Emir Mutapčić, Emir Halimić, Sabahudin Bilalović (Selektor: Ibrahim Krehić).

Od piste pod snajperima do evropskih parketa: Priča o hrabrosti i uspjehu bh. reprezentacije 1993. godine

EuroBasket 1993.: Poruka naših košarkaša svijetu

Najbolji plasman naših košarkaša u historiji: Kako je košarkaška reprezentacija BiH 1993. prkosila ratu i Evropi

Kada je Vedran Bosnić podnio ostavku na mjesto selektora košarkaške reprezentacije BiH, malo ko je vjerovao da njegov nasljednik može napraviti iskorak. Bosnić je bio cijenjen zbog modernog pristupa i hrabrih pobjeda u kvalifikacijama, pa je imenovanje Adisa Bećiragića dočekano s rezervom. Djelovao je kao kompromisno rješenje u haotičnom savezu, a očekivanja nisu bila visoka.Pretjeranog razloga za optimizam nije davala ni činjenica što je 2022. BiH izvučena u grupu smrti sa Slovenijom koja je branila titulu, svjetskim prvakom Njemačkom, Litvanijom, Francuskom i Mađarskom. Nakon pobjede nad Mađarskom, BiH je uspjela ono što je bilo ravno čudu – pobijedila je Sloveniju i pružila dostojan otpor Francuskoj, Njemačkoj i Litvaniji. Ipak, dvije pobjede u grupi nisu bile dovoljne za prolazak dalje.U kvalifikacijama za ovogodišnji Eurobasket BiH je opet pokazala svoju snagu. Ponovo nismo imali sreće sa žrijebom – u grupi su bili jaka Francuska, Hrvatska i slabašni Kipar. No, zbog činjenice da je jedan od domaćina prvenstva, Kipru je bilo garantirano učešće ma kako završio kvalifikacije (a završio ih je sa svim porazima), što je značilo da su samo prve dvije ekipe prolazile dalje.Kada je BiH u prvoj utakmici protiv Hrvatske izgubila s 13 poena razlike, i najveći entuzijasti polako su se mirili s tim da ćemo propustiti Eurobasket. A onda čudo u Skenderiji – Hrvatska je u uzvratnoj utakmici potopljena s čak 20 poena razlike, a naši košarkaši u tom meču postigli su ukupno 110 poena. Karta za Eurobasket bila je ovjerena.Ponovo nismo imali sreće sa žrijebom – u grupi su nas čekali Italija, Španija, Grčka, Gruzija i Kipar. Svoju šansu za prolazak vidjeli smo preko Kipra i Gruzije, a solidan tim i dobre partije koje je pružao davali su utemeljen optimizam da nakon 32 godine možemo proći prvi krug.A onda su se, pred početak prvenstva, počele nizati katastrofe. Luki Garzi, NBA igraču, Bosancu po majci rođenom u Americi, FIBA nije dozvolila da nastupi kao domaći igrač. Morao je otpasti, jer smo imali dovoljno visokih igrača, ali ne i plejmejkera. A onda je i Džanan Musa, naš najbolji strijelac, morao iznenada na operaciju. Ostali smo bez najboljeg košgetera. Tu nije bio kraj problemima – ubrzo smo saznali da zbog povrede ne može nastupiti ni plejmejker Ksavijer Kastanjeda (Xavier Castaneda). Umjesto njega, svega nekih sedam dana pred prvenstvo, pozvan je John Roberson, 37-godišnji plejmejker koji je ranije pružao sjajne partije u dresu BiH, ali dugo nije igrao. Da stvari budu gore, na kraju se ispostavilo da ni kapitem Miralem Halilović zbog povrede neće biti spreman da igra.Sve je mirisalo na debakl. No, umjesto toga, BiH je priredila sportski fenomen kojem se ni najveći optimisti nisu mogli nadati – tri pobjede, prolazak u drugi krug i trijumfi nad velikanom evropske košarke. Nakon lake pobjede nad Kiprom, BiH je protiv Španije izgledala kao potpuno raštiman orkestar i doživjela uvjerljiv poraz. Protiv Italije to je izgledalo dosta bolje, iako je razlika na kraju bila visoka u korist Azzurra. I taman kad su se krenule nizati kritike, a plasman u drugi krug počeo djelovati kao sve dalji san, BiH je napravila preokret. Protiv Grčke nismo imali velika očekivanja, no ostvarili smo senzacionalnu pobjedu. U današnjem odlučujućem duelu protiv Gruzije naši košarkaši prilično su sigurno slavili s osam poena razlike i ovjerili plasman u drugi krug.Način na koji je reprezentacija igrala najbolje oslikava Bećiragićev potpis. Disciplinovana odbrana, timska energija i rotacije u kojima su svi dobijali šansu da doprinesu. Jusuf Nurkić bio je lider pod košem, ali nije bio usamljen – Edin Atić donosio je agresiju i šut, Kamenjaš je donosio snagu i sigurnost pod košem, Aleksandar Lazić pogađao ključne trojke, a veteran Roberson hladnokrvno je preuzimao odgovornost u trenucima kada se lomio rezultat. Adin Vrabac, kojeg su mnogi potcjenjivali, odigrao je najbolje minute u svojoj karijeri, a značajan doprinos dao je i Amar Alibegović. BiH je prvi put nakon dugo vremena djelovala kao ekipa koja vjeruje da može pobijediti bilo koga.U poređenju s prethodnicima, Bećiragić je otišao korak dalje. Dok su drugi selektori imali povremene bljeskove i časne pokušaje, on je reprezentaciju doveo do nokaut faze velikog takmičenja – nečega što generacije prije nisu uspjele. I ne samo to, nego su pobjede i kvalitetne igre u njegovom mandatu postale stvar kontinuiteta, čak i kada bi nam nedostajali neki od najboljih igrača.Upravo zato se može govoriti da je on najuspješniji selektor u historiji BiH – ne samo zbog statistike, već zbog činjenice da je u gotovo bezizlaznoj situaciji uspio stvoriti pobjednički mentalitet. Bećiragić je uveo red, vjeru i karakter u ekipu koja je izgledala otpisano. Njegov rad pokazuje da se i u našem sportu, gdje često vladaju improvizacija i rezignacija, može izgraditi sistem koji donosi rezultat. Upravo zato, bez pretjerivanja, Adis Bećiragić već sada pripada samom vrhu naše sportske historije.

 Adis Bećiragić već sada pripada samom vrhu naše sportske historije

Adis Bećiragić – od sumnji do najuspješnijeg selektora u historiji BiH

Bosna i Hercegovina je u dva dana prošla cijeli svoj sportski ciklus: pobjeda nad trećerazrednim Kiprom i zatim bolna lekcija od Španije. Teren je pokazao ono što svi znamo, ali ne želimo priznati – nemamo kvalitet da igramo s velikima. To nije sramota. Sramota je što svaki put sami sebe ubijedimo da imamo.Naš mentalitet najbolje se ogleda kroz sport. Prije svakog prvenstva narodna prognoza glasi: „Idemo po medalju, razbit ćemo ih.“ Hajde, narodu se to nekako i može oprostiti. Ali kada vam to istu izjavljuju selektor i igrači, onda imamo posla ili s ozbiljnim deluzijama i neznanjem.Na osnovu čega se tačno BiH mogla nadati medalji? Na osnovu jednog NBA igrača, 2-3 iz Eurolige i ostalih iz prosječnih ekipa?Umjesto ozbiljnih priprema – svadbe, derneci, janjetina i Sinan. Kad najbolji igrač ode na operaciju, uvjeravamo se da će to nadoknaditi penzioner iz druge turske lige. Pobijedimo Kipar i opet smo u transu. Onda nas prva ozbiljna ekipa razbije dvadesetak razlike i probudi iz sna.Nakon toga slijedi već uhodani ritual: kmečanje, traženje krivaca, teorije zavjere. Savez nema pojma, trener je nesposoban, država nešto mora uraditi.Male zemlje poput Litvanije ili Srbije pokazale su da se u sportu može dominirati, ali samo uz ozbiljan rad, jasnu strategiju i kulturu koja sport gradi dugoročno. Kod nas se sve svodi na euforiju i depresiju – od medalja do nacionalne tragedije u tri dana.Poraz od Španije sam po sebi nije tragedija. Tragedija je što iz njega ni ovaj vjerovatno ništa nećemo naučiti. Dok god budemo igrali prvenstva u vlastitim glavama, umjesto na parketu, naše medalje ostat će kafanske, a ne sportske.

Kod nas se sve svodi na euforiju i depresiju – od medalja do nacionalne tragedije u tri dana

Iluzije i stvarnost bosanskog sporta

Da je sve više incidenata na Olimpijskom bazenu Otoka koji se nalazi u Sarajevu dokazuje i snimak koji je snimio reporter „Avaza“ sa lica mjesta, na kojem se može primjetiti prokišnjavanje krova.Ono što dodatno zabrinjava je činjenica da voda pada tačno na dio krova gdje se nalazi krovna rasvjeta, čime se stvara potencijalno opasan električni rizik.

Ovaj incident samo je još jedan u nizu koji ukazuje na nemar nadležnih i nedostatak održavanja objekta. Iako je riječ o mjestu koje privlači veliki broj posjetitelja, pitanje sigurnosti i tehničke ispravnosti objekta postaje sve ozbiljnije. Građani i korisnici bazena izražavaju zabrinutost zbog stanja infrastrukture.Dok se sve ovo odvija, na bazenu ima posjetilaca, a ponajviše djece.Podsjetimo, nedavno su tri osobe bile hospitalizirane uslijed gušenja zbog sredstava za čišćenje koja su se koristila na bazenu tokom čišćenja toaleta i prostora gdje su tuševi i svlačionice.<a href="https://www.youtube.com/@DnevniAvazTV/videos">Besplatno se pretplatite na YouTube kanal Avaz TV.&nbsp;</a>

Ovaj incident samo je još jedan u nizu koji ukazuje na nemar nadležnih i nedostatak održavanja objekta

Video / Alarmantno stanje: Krov na Olimpijskom bazenu Otoka prokišnjava, voda pada na rasvjetu

Muris Čerkez, učenik Druge gimnazije u Sarajevu i pobjednik bosanskohercegovačkog izdanja Ekonomske olimpijade, ostvario je sjajan rezultat na međunarodnom finalu ovog prestižnog takmičenja. U konkurenciji 128 vršnjaka iz cijelog svijeta, Muris je osvojio bronzanu medalju, čime je BiH dobila novo priznanje na polju ekonomske edukacije i mladih talenata.Međunarodna Ekonomska olimpijada ove godine održana je od 21. do 24. augusta u drevnoj Olimpiji u Grčkoj – simboličnom rodnom mjestu Olimpijskih igara. Organizatori ističu da izbor ovog historijskog lokaliteta nije slučajan, jer se upravo na tom prostoru spajaju ideali znanja, takmičenja i međunarodnog zajedništva.Tokom četiri dana finala, mladi ekonomisti iz cijelog svijeta imali su priliku ne samo pokazati svoje znanje u oblasti ekonomije, već i razmijeniti ideje, učestvovati u radionicama i graditi prijateljstva kroz kulturni i edukativni program.- Ova medalja za mene predstavlja veliko priznanje, ali i podstrek da nastavim razvijati znanje i vještine u oblasti ekonomije. Posebno sam ponosan što sam imao priliku predstavljati Bosnu i Hercegovinu na ovako važnom takmičenju - izjavio je Muris nakon osvajanja medalje.Učešće i uspjeh Murisa Čerkeza svjedoče o rastućem potencijalu mladih ljudi iz Bosne i Hercegovine i važnosti ulaganja u obrazovanje. Ova medalja nije samo lični uspjeh, već i poruka da mladi iz BiH mogu rame uz rame stajati s vršnjacima iz najrazvijenijih zemalja svijeta.

Ova medalja za mene predstavlja veliko priznanje, ali i podstrek da nastavim razvijati znanje i vještine u oblasti ekonomije, izjavio je Muris

Veliki uspjeh mladog Sarajlije: Muris Čerkez osvojio bronzanu medalju na Međunarodnoj ekonomskoj olimpijadi u Grčkoj

U javnom diskursu, predstavnici vladajuće Trojke često naglašavaju da je stanje u Kantonu nikada bolje. Kao dokaz se iznose podaci o razvijenosti i pozicija Sarajeva na prvom mjestu među kantonima Federacije BiH. Međutim, ono što se pritom prešućuje jeste da je Sarajevo i u prethodnim godinama, pod različitim vladama, imalo identičan status – vodeći Kanton po stepenu razvijenosti.Da bi se ocijenila stvarna slika, potrebno je uporediti pokazatelje iz 2019. godine s posljednjim dostupnim podacima iz 2023. godine. Rezultati govore da trenutna vlast teško može tvrditi kako je stanje u Kantonu znatno bolje.<h2>Ključni pokazatelji: stagnacija i pad</h2>- Indeks razvijenosti:Godine 2019. Sarajevo je imalo indeks razvijenosti od 2,03. Pet godina kasnije, 2023. godine, indeks je pao na 1,99 – što je najniži rezultat u posljednjih pet godina.- Prihod od poreza na dohodak:U 2019. godini prihod je iznosio 3,19, dok je 2023. pao na 2,82.- Demografska struktura:Učešće starog stanovništva je poraslo sa 0,79 (2019) na 0,90 (2023), što pokazuje trend starenja populacije i dugoročni izazov za tržište rada i socijalne politike.- Zaposlenost:Broj zaposlenih 2019. godine bio je 152.394, dok je 2023. iznosio 159.000. Ipak, prema ažurnim podacima za maj 2025. broj zaposlenih je pao na 149.919, što predstavlja gubitak gotovo 10.000 radnih mjesta u odnosu na 2023.- Spoljnotrgovinska razmjena:Pokrivenost uvoza izvozom pala je s 28 posto (2019) na 26 posto (2023), što ukazuje na sve veću zavisnost Kantona od uvoza.- Javni dug:Dug Kantona Sarajevo iznosio je 191 milion KM krajem 2019. godine. Procjene pokazuju da će do kraja 2025. taj iznos dostići 900 miliona KM, što je gotovo pet puta više. Sarajevo se time približava zakonskom maksimumu zaduženja.<h2>Zaduživanje i ograničeni efekti</h2>Iako je Vlada KS uložila značajna sredstva u infrastrukturne projekte – poput nabavke novih tramvaja, trolejbusa i obnove pruge – ostaje otvoreno pitanje jesu li ogromna zaduženja opravdana s obzirom na relativno skroman vidljivi učinak. Osim spomenutih investicija, efekti kreditnog zaduženja nisu jasno prepoznatljivi u životnom standardu građana.Iz poređenja se jasno vidi da je 2019. godina bila uspješnija za Kanton Sarajevo u odnosu na 2023. godinu u ključnim ekonomskim i demografskim pokazateljima. Iako Sarajevo ostaje najrazvijeniji kanton u Federaciji BiH, taj status je konstanta i ne odražava stvarni napredak pod aktuelnom vlašću.<h2>Dio slike</h2>Nove socijalne mjere, poput povećanih porodiljskih naknada, jesu značajan iskorak, ali predstavljaju tek dio ukupne slike. Kada se posmatra širi spektar ekonomskih indikatora, jasno je da Kanton Sarajevo nije ostvario napredak u odnosu na 2019. godinu, već i dalje pokušava da dostigne tadašnje vrijednosti.

Godine 2019. Sarajevo je imalo indeks razvijenosti od 2,03. Pet godina kasnije, 2023. godine, indeks je pao na 1,99

Kanton Sarajevo: Padaju ekonomski pokazatelji

Analiza podataka otkriva šokantnu istinu: Pod vodstvom Trojke Kanton Sarajevo lošije stoji nego 2019. godine

Kada su krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina titule prvaka bivše SFR Jugoslavije stizale u Bosnu i Hercegovinu, prvo 1967. u bordo dio Sarajeva, a zatim 1972. u plavu boju, činilo se da je fudbalska mapa republike zacementirana na relaciji Koševo – Grbavica. No, na jugu zemlje, u Mostaru, tih godina u tišini je rastao klub koji će svojim stilom igre, harizmom i rezultatima ubrzo zasjeniti rivale i ući u legendu – Fudbalski klub Velež.Pod Bijelim brijegom već je postojao kult fudbala, a Velež je iza sebe imao solidne prvoligaške godine i snažnu vezu s publikom. Međutim, tek dolaskom Sulejmana "Sule" Repca na klupu 1967. započinje proces koji će Mostar pretvoriti u jugoslavensku prijestolnicu fudbalske romantike. Rebac, nekada sjajno desno krilo Hajduka, doveo je sa sobom viziju igre u kojoj će talent, disciplina i atraktivnost biti ravnopravni.Njegov recept bio je jednostavan, ali rijetko uspješan u praksi: forsirati mlade domaće igrače, graditi tim na dug rok i stvoriti prepoznatljiv stil. Već krajem šezdesetih u prvi tim ulaze imena koja će kasnije dobiti kultni status – golman Enver Marić, napadač Dušan Bajević, plejmejker Franjo Vladić, bekovi Marko Čolić i Jadranko Topić, a nešto kasnije i Boro Primorac, Vahid Halilhodžić i Džemal Hadžiabdić.<h2>&nbsp;</h2>

<h2>Uspon prema vrhu</h2>Prvi veliki rezultatski iskorak dolazi u sezoni 1969/70., kada Velež završava treći u izuzetno jakom prvenstvu. No, to je bila tek uvertira u ono što će uslijediti. U sezonama 1972/73. i 1973/74. “Rođeni” su dva puta zaredom vicešampioni, oba puta izgubivši titulu prvaka Jugoslavije samo zbog gol-razlike – prvo od Crvene zvezde, a zatim od Hajduka.Statistika kaže da je u obje sezone Velež igrao najefikasniji fudbal u ligi, a navijači pamte, ne samo rezultate nego i način na koji su postizani. Trio BMV – Bajević, Marić, Vladić – postao je sinonim za mostarsku školu igre. Bajević, “Princ s Neretve”, svojim je golovima i elegancijom podsjećao na najbolje evropske centarfore; Marić je bio sigurna ruka i refleks čuvara mreže svjetske klase; Vladić je, kao pravi maestro, diktirao tempo i kreirao šanse kakve se rijetko viđaju.Te sezone donijele su i niz antologijskih utakmica. Mostarci su pred punim tribinama znali deklasirati i najveće rivale – Hajduka sa 5:0, Dinamo sa 6:2, a 1974. godine Crvenu zvezdu sa 4:2 u meču u kojem je Kana Čolić postigao gol za udžbenike. Bilo je to vrijeme kada je Velež bio više od kluba – bio je kulturni fenomen grada, simbol ponosa i zajedništva.

<h2>Evropa upoznaje Mostar</h2>Uspjesi u domaćem prvenstvu otvorili su vrata evropskih takmičenja. Već 1974/75. Velež ostvaruje jedan od svojih najvećih međunarodnih uspjeha. U Kupu UEFA redom su padali Spartak iz Moskve i bečki Rapid, a zatim je uslijedio dvomeč s engleskim Derbi Kauntijem (Derby Countyjem). Nakon poraza 3:1 u Engleskoj, Mostar je svjedočio jednoj od najčudesnijih utakmica u svojoj historiji – Velež je slavio 4:1 i plasirao se u četvrtfinale. Sljedeća prepreka bio je Tvente; pobjeda 1:0 u Mostaru golom Kvesića donijela je nadu, ali poraz 2:0 u revanšu okončao je evropski san.

Evropski nastupi dodatno su učvrstili reputaciju Veleža kao kluba koji se ne boji velikih i koji igru shvata kao umjetnost. Turneje po Južnoj Americi, Aziji i Africi bile su dokaz da su “Rođeni” postali globalni ambasadori jugoslavenskog fudbala.<h2>Nove zvijezde</h2>Iako titula prvaka nikada nije stigla u Mostar, trofeji nisu izostali. Godine 1981., Velež osvaja Kup maršala Tita, pobijedivši u finalu Željezničar 3:2, uz dva gola Vahida Halilhodžića. Pet godina kasnije, novi Kup dolazi nakon trijumfa 3:1 nad zagrebačkim Dinamom, uz dva gola Nenada Bijedića. Generacija osamdesetih, predvođena Seadom Kajtazom, Semir Tuceom, Mehom Kodrom i braćom Jurić, ponovo osvaja simpatije širom Jugoslavije, a 1986/87. Velež završava kao vicešampion, još jednom tik ispod vrha.Posebna priča bila je Veležova omladinska škola. Klub je iznjedrio plejadu talenata koji su igrali, ne samo za prvi tim nego i za reprezentaciju SFR Jugoslavije. Kodro je stigao do Barcelone, Halilhodžić i Bajević napravili su bogate inostrane karijere, a mnogi su se, nakon što su proputovali svijet, vraćali u Mostar da ponovo obuku crveni dres.Velež nije bio samo sportski projekt – bio je ogledalo Mostara u njegovim najboljim godinama. Stadion pod Bijelim brijegom bio je mjesto okupljanja čitavog grada, od radnika iz Aluminija do studenata, od boema iz Kujundžiluka do porodica s djecom. Fudbal je bio neraskidivo vezan za identitet Mostara, a generacije su odrastale uz nedjeljna popodneva ispunjena pjesmom “Rođeni, Rođeni… kraj Neretve rođeni”.Rat 1992. prekinuo je kontinuitet i rast Veleža na najbrutalniji način. Posljednja utakmica na stadionu pod Bijelim brijegom odigrana je 15. marta 1992. protiv Zemuna, a samo nekoliko sedmica kasnije klub je prestao igrati u tadašnjoj Jugoslaviji. Oprema je ostavljena u svlačionicama, a igrači i navijači razasuti širom svijeta.<h2>Više od tima</h2>Ipak, naslijeđe zlatne ere ostalo je duboko urezano. Za mnoge ljubitelje fudbala, ne samo u Mostaru nego i širom bivše Jugoslavije, Velež sedamdesetih i osamdesetih bio je više od tima – bio je ideja da se i bez titule može biti najveći. Elegantni Bajević, nepogrešivi Marić, vizionar Vladić, neumorni Halilhodžić, maštoviti Slišković, borbeni Primorac – svi su oni bili dio generacije koja je ispisala jedno od najljepših poglavlja jugoslavenskog sporta.Danas, decenijama kasnije, ime Veleža i dalje izaziva emocije. Za starije navijače, ono je podsjetnik na mladost, na grad koji je živio za fudbal, na stadion pun do posljednjeg mjesta. Za mlađe, to je legenda koju su naslijedili kroz priče, fotografije i stare crno-bijele snimke. A legenda, kako to s pravim legendama biva, ne blijedi.

Kolut naprijed, nazad tri

Možda se i ne treba sastajati s Kalabuhovim – ali zašto je to onda radila i Ćudić?

Ubistvo Kirka kao opasna lekcija s druge strane Atlantika: Metak u Americi, paljenje automobila u BiH – koliko smo daleko od najgoreg

Kad Hrvat prekine govor zbog ezana - a bošnjački medijski kopači mu to ne oproste

Dinin "bager" završio s milijardom štete

Jeziva slutnja prije smrti: Čarli Kirk poslao znakovitu poruku prije nego što je ubijen

Populizam Zukana Heleza: Kakve veze ima vojska s Bugojnom i fudbalom?

Dodik kao balkanski Vilijam Miler: Propast mita o nezavisnoj RS

Jusuf Nurkić – velikan kojeg nikada nismo dovoljno cijenili

Najbolji plasman naših košarkaša u historiji: Kako je košarkaška reprezentacija BiH 1993. prkosila ratu i Evropi

Adis Bećiragić – od sumnji do najuspješnijeg selektora u historiji BiH

Iluzije i stvarnost bosanskog sporta

Video / Alarmantno stanje: Krov na Olimpijskom bazenu Otoka prokišnjava, voda pada na rasvjetu

Veliki uspjeh mladog Sarajlije: Muris Čerkez osvojio bronzanu medalju na Međunarodnoj ekonomskoj olimpijadi u Grčkoj

Analiza podataka otkriva šokantnu istinu: Pod vodstvom Trojke Kanton Sarajevo lošije stoji nego 2019. godine

Kako je Velež sedamdesetih postao fudbalska romantika Jugoslavije

Kolut naprijed, nazad tri

Možda se i ne treba sastajati s Kalabuhovim – ali zašto je to onda radila i Ćudić?

Ubistvo Kirka kao opasna lekcija s druge strane Atlantika: Metak u Americi, paljenje automobila u BiH – koliko smo daleko od najgoreg

Kad Hrvat prekine govor zbog ezana - a bošnjački medijski kopači mu to ne oproste

Dinin "bager" završio s milijardom štete

Jeziva slutnja prije smrti: Čarli Kirk poslao znakovitu poruku prije nego što je ubijen

Populizam Zukana Heleza: Kakve veze ima vojska s Bugojnom i fudbalom?

Dodik kao balkanski Vilijam Miler: Propast mita o nezavisnoj RS

Jusuf Nurkić – velikan kojeg nikada nismo dovoljno cijenili

Najbolji plasman naših košarkaša u historiji: Kako je košarkaška reprezentacija BiH 1993. prkosila ratu i Evropi

Adis Bećiragić – od sumnji do najuspješnijeg selektora u historiji BiH

Iluzije i stvarnost bosanskog sporta

Video / Alarmantno stanje: Krov na Olimpijskom bazenu Otoka prokišnjava, voda pada na rasvjetu

Veliki uspjeh mladog Sarajlije: Muris Čerkez osvojio bronzanu medalju na Međunarodnoj ekonomskoj olimpijadi u Grčkoj

Analiza podataka otkriva šokantnu istinu: Pod vodstvom Trojke Kanton Sarajevo lošije stoji nego 2019. godine

Kako je Velež sedamdesetih postao fudbalska romantika Jugoslavije