U javnom diskursu, predstavnici vladajuće Trojke često naglašavaju da je stanje u Kantonu nikada bolje. Kao dokaz se iznose podaci o razvijenosti i pozicija Sarajeva na prvom mjestu među kantonima Federacije BiH. Međutim, ono što se pritom prešućuje jeste da je Sarajevo i u prethodnim godinama, pod različitim vladama, imalo identičan status – vodeći Kanton po stepenu razvijenosti.Da bi se ocijenila stvarna slika, potrebno je uporediti pokazatelje iz 2019. godine s posljednjim dostupnim podacima iz 2023. godine. Rezultati govore da trenutna vlast teško može tvrditi kako je stanje u Kantonu znatno bolje.<h2>Ključni pokazatelji: stagnacija i pad</h2>- Indeks razvijenosti:Godine 2019. Sarajevo je imalo indeks razvijenosti od 2,03. Pet godina kasnije, 2023. godine, indeks je pao na 1,99 – što je najniži rezultat u posljednjih pet godina.- Prihod od poreza na dohodak:U 2019. godini prihod je iznosio 3,19, dok je 2023. pao na 2,82.- Demografska struktura:Učešće starog stanovništva je poraslo sa 0,79 (2019) na 0,90 (2023), što pokazuje trend starenja populacije i dugoročni izazov za tržište rada i socijalne politike.- Zaposlenost:Broj zaposlenih 2019. godine bio je 152.394, dok je 2023. iznosio 159.000. Ipak, prema ažurnim podacima za maj 2025. broj zaposlenih je pao na 149.919, što predstavlja gubitak gotovo 10.000 radnih mjesta u odnosu na 2023.- Spoljnotrgovinska razmjena:Pokrivenost uvoza izvozom pala je s 28 posto (2019) na 26 posto (2023), što ukazuje na sve veću zavisnost Kantona od uvoza.- Javni dug:Dug Kantona Sarajevo iznosio je 191 milion KM krajem 2019. godine. Procjene pokazuju da će do kraja 2025. taj iznos dostići 900 miliona KM, što je gotovo pet puta više. Sarajevo se time približava zakonskom maksimumu zaduženja.<h2>Zaduživanje i ograničeni efekti</h2>Iako je Vlada KS uložila značajna sredstva u infrastrukturne projekte – poput nabavke novih tramvaja, trolejbusa i obnove pruge – ostaje otvoreno pitanje jesu li ogromna zaduženja opravdana s obzirom na relativno skroman vidljivi učinak. Osim spomenutih investicija, efekti kreditnog zaduženja nisu jasno prepoznatljivi u životnom standardu građana.Iz poređenja se jasno vidi da je 2019. godina bila uspješnija za Kanton Sarajevo u odnosu na 2023. godinu u ključnim ekonomskim i demografskim pokazateljima. Iako Sarajevo ostaje najrazvijeniji kanton u Federaciji BiH, taj status je konstanta i ne odražava stvarni napredak pod aktuelnom vlašću.<h2>Dio slike</h2>Nove socijalne mjere, poput povećanih porodiljskih naknada, jesu značajan iskorak, ali predstavljaju tek dio ukupne slike. Kada se posmatra širi spektar ekonomskih indikatora, jasno je da Kanton Sarajevo nije ostvario napredak u odnosu na 2019. godinu, već i dalje pokušava da dostigne tadašnje vrijednosti.

Godine 2019. Sarajevo je imalo indeks razvijenosti od 2,03. Pet godina kasnije, 2023. godine, indeks je pao na 1,99

Kanton Sarajevo: Padaju ekonomski pokazatelji

Analiza podataka otkriva šokantnu istinu: Pod vodstvom Trojke Kanton Sarajevo lošije stoji nego 2019. godine

Kada su krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina titule prvaka bivše SFR Jugoslavije stizale u Bosnu i Hercegovinu, prvo 1967. u bordo dio Sarajeva, a zatim 1972. u plavu boju, činilo se da je fudbalska mapa republike zacementirana na relaciji Koševo – Grbavica. No, na jugu zemlje, u Mostaru, tih godina u tišini je rastao klub koji će svojim stilom igre, harizmom i rezultatima ubrzo zasjeniti rivale i ući u legendu – Fudbalski klub Velež.Pod Bijelim brijegom već je postojao kult fudbala, a Velež je iza sebe imao solidne prvoligaške godine i snažnu vezu s publikom. Međutim, tek dolaskom Sulejmana "Sule" Repca na klupu 1967. započinje proces koji će Mostar pretvoriti u jugoslavensku prijestolnicu fudbalske romantike. Rebac, nekada sjajno desno krilo Hajduka, doveo je sa sobom viziju igre u kojoj će talent, disciplina i atraktivnost biti ravnopravni.Njegov recept bio je jednostavan, ali rijetko uspješan u praksi: forsirati mlade domaće igrače, graditi tim na dug rok i stvoriti prepoznatljiv stil. Već krajem šezdesetih u prvi tim ulaze imena koja će kasnije dobiti kultni status – golman Enver Marić, napadač Dušan Bajević, plejmejker Franjo Vladić, bekovi Marko Čolić i Jadranko Topić, a nešto kasnije i Boro Primorac, Vahid Halilhodžić i Džemal Hadžiabdić.<h2>&nbsp;</h2>

<h2>Uspon prema vrhu</h2>Prvi veliki rezultatski iskorak dolazi u sezoni 1969/70., kada Velež završava treći u izuzetno jakom prvenstvu. No, to je bila tek uvertira u ono što će uslijediti. U sezonama 1972/73. i 1973/74. “Rođeni” su dva puta zaredom vicešampioni, oba puta izgubivši titulu prvaka Jugoslavije samo zbog gol-razlike – prvo od Crvene zvezde, a zatim od Hajduka.Statistika kaže da je u obje sezone Velež igrao najefikasniji fudbal u ligi, a navijači pamte, ne samo rezultate nego i način na koji su postizani. Trio BMV – Bajević, Marić, Vladić – postao je sinonim za mostarsku školu igre. Bajević, “Princ s Neretve”, svojim je golovima i elegancijom podsjećao na najbolje evropske centarfore; Marić je bio sigurna ruka i refleks čuvara mreže svjetske klase; Vladić je, kao pravi maestro, diktirao tempo i kreirao šanse kakve se rijetko viđaju.Te sezone donijele su i niz antologijskih utakmica. Mostarci su pred punim tribinama znali deklasirati i najveće rivale – Hajduka sa 5:0, Dinamo sa 6:2, a 1974. godine Crvenu zvezdu sa 4:2 u meču u kojem je Kana Čolić postigao gol za udžbenike. Bilo je to vrijeme kada je Velež bio više od kluba – bio je kulturni fenomen grada, simbol ponosa i zajedništva.

<h2>Evropa upoznaje Mostar</h2>Uspjesi u domaćem prvenstvu otvorili su vrata evropskih takmičenja. Već 1974/75. Velež ostvaruje jedan od svojih najvećih međunarodnih uspjeha. U Kupu UEFA redom su padali Spartak iz Moskve i bečki Rapid, a zatim je uslijedio dvomeč s engleskim Derbi Kauntijem (Derby Countyjem). Nakon poraza 3:1 u Engleskoj, Mostar je svjedočio jednoj od najčudesnijih utakmica u svojoj historiji – Velež je slavio 4:1 i plasirao se u četvrtfinale. Sljedeća prepreka bio je Tvente; pobjeda 1:0 u Mostaru golom Kvesića donijela je nadu, ali poraz 2:0 u revanšu okončao je evropski san.

Evropski nastupi dodatno su učvrstili reputaciju Veleža kao kluba koji se ne boji velikih i koji igru shvata kao umjetnost. Turneje po Južnoj Americi, Aziji i Africi bile su dokaz da su “Rođeni” postali globalni ambasadori jugoslavenskog fudbala.<h2>Nove zvijezde</h2>Iako titula prvaka nikada nije stigla u Mostar, trofeji nisu izostali. Godine 1981., Velež osvaja Kup maršala Tita, pobijedivši u finalu Željezničar 3:2, uz dva gola Vahida Halilhodžića. Pet godina kasnije, novi Kup dolazi nakon trijumfa 3:1 nad zagrebačkim Dinamom, uz dva gola Nenada Bijedića. Generacija osamdesetih, predvođena Seadom Kajtazom, Semir Tuceom, Mehom Kodrom i braćom Jurić, ponovo osvaja simpatije širom Jugoslavije, a 1986/87. Velež završava kao vicešampion, još jednom tik ispod vrha.Posebna priča bila je Veležova omladinska škola. Klub je iznjedrio plejadu talenata koji su igrali, ne samo za prvi tim nego i za reprezentaciju SFR Jugoslavije. Kodro je stigao do Barcelone, Halilhodžić i Bajević napravili su bogate inostrane karijere, a mnogi su se, nakon što su proputovali svijet, vraćali u Mostar da ponovo obuku crveni dres.Velež nije bio samo sportski projekt – bio je ogledalo Mostara u njegovim najboljim godinama. Stadion pod Bijelim brijegom bio je mjesto okupljanja čitavog grada, od radnika iz Aluminija do studenata, od boema iz Kujundžiluka do porodica s djecom. Fudbal je bio neraskidivo vezan za identitet Mostara, a generacije su odrastale uz nedjeljna popodneva ispunjena pjesmom “Rođeni, Rođeni… kraj Neretve rođeni”.Rat 1992. prekinuo je kontinuitet i rast Veleža na najbrutalniji način. Posljednja utakmica na stadionu pod Bijelim brijegom odigrana je 15. marta 1992. protiv Zemuna, a samo nekoliko sedmica kasnije klub je prestao igrati u tadašnjoj Jugoslaviji. Oprema je ostavljena u svlačionicama, a igrači i navijači razasuti širom svijeta.<h2>Više od tima</h2>Ipak, naslijeđe zlatne ere ostalo je duboko urezano. Za mnoge ljubitelje fudbala, ne samo u Mostaru nego i širom bivše Jugoslavije, Velež sedamdesetih i osamdesetih bio je više od tima – bio je ideja da se i bez titule može biti najveći. Elegantni Bajević, nepogrešivi Marić, vizionar Vladić, neumorni Halilhodžić, maštoviti Slišković, borbeni Primorac – svi su oni bili dio generacije koja je ispisala jedno od najljepših poglavlja jugoslavenskog sporta.Danas, decenijama kasnije, ime Veleža i dalje izaziva emocije. Za starije navijače, ono je podsjetnik na mladost, na grad koji je živio za fudbal, na stadion pun do posljednjeg mjesta. Za mlađe, to je legenda koju su naslijedili kroz priče, fotografije i stare crno-bijele snimke. A legenda, kako to s pravim legendama biva, ne blijedi.

Velež nije bio samo sportski projekt – bio je ogledalo Mostara u njegovim najboljim godinama

Kako je Velež sedamdesetih postao fudbalska romantika Jugoslavije

Postoji u javnom prostoru Bosne i Hercegovine jedan mali broj ljudi koji su spremni iskoristiti svaku priliku da izazovu pažnju na najprimitivniji način. Sanjin Musa, nažalost, odavno pokušava na takav način privući pažnju i postati neko i nešto u društvu. No, ostaje i dalje ništa i niko, poznat jedino po pokušajima pravljanja skandala.Njegov neuspješni pokušaj pohoda na Široki Brijeg, u kojem bi klanjao na ulici, nije nikakva “sloboda izražavanja” niti iskaz vjerskih osjećaja. To je svjesna i ciljano smišljena provokacija, izvedena s jasnim ciljem: podizanje tenzija, vrijeđanje komšija i privlačenje medijske pažnje.Ono što se, ipak, može izdvojiti kao pozitivan moment u cijeloj priči jeste činjenica da su ovog puta osude stigle sa svih strana političkog i ideološkog spektra. Jasnu osudu ovakvih stupidarija iznijela je i IZ, predvođena reisom Kavazovićem.Zahvalnost i čestitke treba uputiti i Ministarstvu unutrašnjih poslova na brzoj i profesionalnoj reakciji. Privođenje Sanjina Muse nije nikakav napad na slobodu vjere, kako će on sam možda pokušati prikazati, već primjena zakona na osobu koja je svjesno ugrožavala javni red i mir. Bosna i Hercegovina je, koliko god da je ranjena ratom i opterećena podjelama, i dalje zemlja u kojoj je moguće živjeti zajedno – ali samo ako se svjesno ne radi na tome da se to zajedništvo ruši.Bošnjaci nisu narod prostaka koji se zabavlja ponižavanjem komšija. Nismo narod koji će svetost molitve svoditi na cirkus po parkovima i travnjacima po kojima psi mokre. Mi imamo džamije, mesdžide, kuće i prostore namijenjene za klanjanje, i imamo dužnost da tu svetost čuvamo. Vjera nije oružje za političke ili etničke obračune, nego putokaz kako da budemo bolji ljudi – i prema sebi, i prema drugima.Na kraju, ovaj slučaj treba poslužiti kao jasan podsjetnik: svaki narod, pa i naš, mora se znati distancirati od onih koji ga sramote. Musa, nisi jedan od nas. Jedinstvena osuda, od političkih aktivista do Islamske zajednice, pokazuje da još postoji svijest o tome šta jesmo i šta ne smijemo postati. A Sanjin Musa? Njegovo ime će se zadržati tek kao fusnota – primjer kako ne treba pokušavati privući pažnju.

Bošnjaci nisu narod koji će svetost molitve svoditi na cirkus po parkovima i travnjacima po kojima psi mokre

Ovdje ga nećeš zaklanjati

Na kritike Stranke za BiH na račun Nihada Uka i Vlade KS zbog haosa u Kantonu Sarajevu i nerealnog budžeta koji građane vode u deficit i spiralu zaduženja, reagirala je Naša stranka, istaknuvši (navodne) uspjehe koje je ostvarila aktuelna vlast.No, činjenica da su, između ostalog, rekonstrukciju vodovodne mreže naveli kao „generacijski projekat“ najbolji je pokazatelj političke nemoći, neznanja i nedržavotvornog kapaciteta aktuelne vlasti.

Kada Vlada Kantona Sarajevo „rekonstrukciju vodovoda“ proglasi generacijskim projektom, onda znate da ste upali u rupu iz koje ne curi samo voda nego i zdrav razum. Vodovod u Sarajevu postoji otkad su Osmanlije ovdje gradile česme i dovodile vodu kaldrmom, a naši su ga, evo, 160 godina kasnije, otkrili kao epohalno otkriće.Naravno da je obnova vodovodne mreže važna. Može biti jedan od prioriteta, ali „generacijski projekat“? Generacijski projekti su stvari koje mijenjaju čitave tokove historije, ne cijevi koje prokišnjavaju od Austro-Ugarske.Ovo je samo još jedan dokaz koliko je ova vlast, u nedostatku stvarnih rezultata, željna da zvuči grandiozno dok krpi ono što su njihovi prethodnici započeli i ostavili. Kad ti je vrhunac političke imaginacije zamjena hrđavih cijevi — onda znaš da nije problem u vodovodu nego u onima koji drže ventil.

Sramotno neznanje i nesposobnost ljudi koji vode prijestonicu, Kanton i državu

Može li obnova vodovoda biti "generacijski projekat" Vlade KS?

Presuda kojom je Miloradu Dodiku zabranjeno političko djelovanje predstavlja tačku preokreta u dugotrajnom sukobu predsjednika Republike Srpske s institucijama države Bosne i Hercegovine. Ova odluka, bez obzira na to kakav politički naboj nosi, ima jasne i dalekosežne pravne posljedice koje će se reflektovati prvenstveno unutar Republike Srpske.Dodik se, nakon što je godinama gradio narativ o nepriznavanju Suda i Tužilaštva BiH, pa u konačnici kroz NSRS gurao i zakone o njihovoj nenadležnosti, predstavljajući ih kao „nelegitimne“ institucije nametnute voljom međunarodne zajednice, pokorio volji i odlukama tih institucija.Njegov nedavni dolazak u Tužilaštvo po drugom predmetu i odluka da otplati novčanu kaznu nakon osuđujuće presude efektivno su srušili tu poziciju. Politički prkos ustuknuo je pred ličnim pravnim interesom, a sam čin prihvatanja odluka tih institucija obesmislio je višegodišnju retoriku o njihovom bojkotu.Dodik nema više nikakav osnov negirati bilo šta što se tiče bh. pravosuđa, a iz njega proizlazi i odluka CIK-a o prestanku njegovog mandata i raspisivanju novih izbora za predsjednika RS.Prava drama počinje istekom žalbenog roka. Tada Dodiku prestaje važiti mandat predsjednika RS, jer presuda o zabrani političkog djelovanja znači da on više ne može obavljati javnu funkciju. Svaki naredni potpis na bilo koji službeni dokument nakon tog trenutka bio bi novo krivično djelo, s potencijalno još težim sankcijama, a također protuzakonito bi bilo i potpisivanje bilo kojeg platnog naloga. Njegovo dosadašnje ponašanje – posebno nastojanje da formalno ostane u okvirima zakona – pokazuje da je itekako svjestan te prijetnje i da strah od novih optužnica realno utječe na njegove poteze.Ako pokuša spriječiti održavanje novih izbora u RS, a ne treba iznenaditi što u tome traži saučesništvo opozicije, Dodik ulazi u zonu visokog rizika. U tom slučaju entitet bi ostao bez legalnog predsjednika, što bi izazvalo pravni i politički haos, ali na nivou RS.Naime, sada bi ovaj entitet, a ne država bili teren na kojem se odvija pravni i politički haos. Samim tim Dodikova pozicija ima mnogo manje manevarskog prostora. Njegova ranija strategija – da prijetnjom blokade države i eskalacijom stvara pregovarački kapital – sada ima puno manje šansi, jer je problem sveden na nivo entiteta. To mijenja odnose snaga: umjesto da on drži BiH u šah-mat poziciji, sada se sam nalazi u defanzivi. Entitetskoj.

Ako pokuša blokirati izbore, entitet RS ulazi u pravni i politički haos u kojem BiH ima jasnu institucionalnu prednost

Haos prelazi u RS

Šezdesete godine 20. stoljeća bile su razdoblje u kojem je sarajevski Željezničar polako, ali sigurno gradio reputaciju ozbiljnog prvoligaša i kluba s prepoznatljivim stilom igre. Oslonac na domaće igrače, jak omladinski pogon i generacija koja je stasavala zajedno postavili su temelje za ono što će 1972. postati najveći uspjeh u historiji “Plavih” – osvajanje titule prvaka Jugoslavije.<h2>Sazrijevanje kluba</h2>Željezničar se 1962. godine vratio u Prvu ligu nakon tri drugoligaške sezone, a već tada su se izdvajala imena poput Miše Smajlovića, Edina Spreče, Blagoja Bratića i mladog Ivice Osima. Klub je u ovom periodu prošao i kroz turbulencije – 1964. godine našao se u središtu skandala s namještanjem utakmica, zbog čega mu je oduzeto šest bodova, a neki igrači, uključujući Osima i Smajlovića, privremeno su suspendirani.

Uprkos udarcima, “Plavi” su nastavili graditi tim. Tokom šezdesetih igrali su atraktivan, kombinatoran fudbal, često bilježili pobjede nad favoritima, a 1970/71. završili su na drugom mjestu u tada jakoj jugloslavenskoj ligi, što im je donijelo debi u Kupu UEFA. Već u prvoj sezoni u ovom takmičenju stigli su do četvrtfinala, gdje su ispali od mađarskog Ferencvárosa tek nakon penala.Prekretnica je nastupila dolaskom trenera Milana Ribara 1967. godine. Ribar je uveo čeličnu disciplinu, insistirao na fizičkoj spremi, ali je zadržao Željin prepoznatljivi tehnički stil. Bio je poznat po tome da je “igrače kažnjavao po džepu” i da nije tolerisao ni najmanje odstupanje od radnog ritma.Ekipa je tada bila spoj mladosti i iskustva – oslonjena na reprezentativce poput Josipa Katalinskog, Envera Hadžiabdića, Blagoja Bratića, Josipa Bukala i Božidara Jankovića, uz radne i tihe heroje poput Velije Bećirspahića, Slobodana Janjuša, Branimira Jelušića i Avdije Derakovića.<h2>Sezona snova – 1971/72.</h2>Željo je u sezoni 1971/72. ostvario 21 pobjedu, 9 remija i samo 4 poraza, te je sa 51 bodom završio ispred Crvene zvezde, koja je imala dva boda manje. Igrali su moderan fudbal koji su mnogi smatrali pretečom “totalnog nogometa” – svi igrači učestvovali su u odbrani i napadu, a lopta se kretala brzo i precizno.Ova generacija postala je tek sedmi klub koji je osvojio titulu u bivšoj Jugoslaviji, pridruživši se “velikoj četvorci” (Zvezda, Partizan, Hajduk, Dinamo), Sarajevu i Vojvodini.

Sezona je kulminirala spektakularnim trijumfom u posljednjem kolu u Beogradu protiv Partizana – 4:0 za Želju, uz hat-trick Božidara Jankovića i gol Velije Bećirspahića. Pobjeda 8:0 protiv Maribora u istoj sezoni ostala je najveći trijumf kluba u elitnom jugoslavenskom rangu.Bivši igrač Džemaludin Šerbo se prisjeća kako su svi bili neraskidivo povezani: “To je bila generacija koja je izašla iz juniora i godinama igrala zajedno. Kolektiv i timski duh bili su presudni. Ribar je bio strog, držao nas u karantinu, kažnjavao za svaku sitnicu – ali to je donijelo rezultat.”Mišo Smajlović, legenda Želje, ističe da je to bio podvig bez presedana: “Mjesta na vrhu bila su rezervisana za beogradske klubove, a tu i tamo bi se ubacio Hajduk ili Dinamo. To što je Željo uzeo titulu najveći je uspjeh u historiji kluba.”<h2>Naslijeđe zlatne generacije</h2>Titula iz 1972. ostala je jedina u historiji Željezničara kada je riječ o jugoslavenskom prvenstvu. Osvojena je protiv tada neprikosnovene konkurencije, s timom izgrađenim gotovo isključivo na domaćim igračima, vođenim trenerom koji je znao spojiti talent i disciplinu.Za navijače i historičare sporta, ta sezona ostaje simbol onoga što Željo može biti – klub iz radničkog naselja, s vlastitom djecom, koji je uspio nadigrati i nadjačati najveće sile jugoslavenskog fudbala.

Čelična disciplina Milana Ribara, generacija stasala u omladinskom pogonu i prepoznatljiv stil igre doveli su Željezničar do historijske titule

Šampionska ekipa Željezničara iz 1972.

Historija bosanskohercegovačkog fudbala (VII): Priča o Želji koji je srušio beogradske gigante

Postavljanje spomenika Pavlu Đurišiću u Gornjem Zaostru kod Berana, izazvalo je val ogorčenja i osuda širom Crne Gore i regije. Bošnjačko vijeće u Crnoj Gori ocijenilo je ovaj čin kao “grubu provokaciju i uvredu za sve Bošnjake, ali i sve građane koji vjeruju u antifašizam i civilizacijske vrijednosti”. No, iza ove simbolične provokacije stoji krvava historija – i ime Pavla Đurišića s pravom izaziva jezu.<h2>Ko je bio Pavle Đurišić?</h2>Pavle Đurišić (1909–1945) bio je četnički vojvoda i komandant jedinica u Crnoj Gori i Sandžaku tokom Drugog svjetskog rata. Početkom rata borio se u redovima jugoslovenske kraljevske vojske, da bi ubrzo postao jedan od ključnih ljudi u četničkoj hijerarhiji pod komandom Draže Mihailovića. Ono po čemu je ostao upamćen nisu vojni podvizi, već monstruozni zločini nad civilnim stanovništvom – prvenstveno nad Bošnjacima.<h2>Masakri u Sandžaku i istočnoj Bosni</h2>Od januara do marta 1943. godine, jedinice pod komandom Pavla Đurišića sprovele su brutalnu kampanju etničkog čišćenja u Sandžaku, istočnoj Bosni i sjevernoj Crnoj Gori. Sama brojka ubijenih je stravična – preko 9.000 ubijenih civila, među kojima su većina bile žene, djeca i starci.U svom izvještaju Draži Mihailoviću od 13. februara 1943. godine, Đurišić se sam hvalio "uspjehom" svoje operacije:“Likvidirano je oko 1.200 muslimanskih boraca i oko 8.000 žena, djece i staraca.”Riječ je o jednoj od najtežih epizoda zločina nad Bošnjacima u 20. stoljeću, koji se po brutalnosti i razmjerama mogu porediti s najstrašnijim poglavljima rata.<h2>Kolašin: Zatvor i egzekucije</h2>Poseban teror Đurišićeve snage su sprovodile u Kolašinu, gdje je formiran zloglasni zatvor. U februaru 1943. godine, najmanje 74 zatvorenika su streljana u obližnjoj Brezi, dok je u aprilu iste godine čak 313 zarobljenika predato italijanskim okupatorima – 27 njih je kasnije pogubljeno. Zatvor je postao simbol straha, tortura i smrtnog progona neistomišljenika.<h2>Savezništvo s fašistima</h2>Uprkos nacionalističkoj retorici, Đurišić nije prezirao ni saradnju s okupatorima. Njegove trupe su često djelovale uz logističku podršku italijanskih i njemačkih snaga, s ciljem uništenja partizanskih jedinica i muslimanskog stanovništva. Ideološki, četnički projekt je uključivao stvaranje etnički čiste “velike Srbije” – što je u praksi značilo istrebljenje drugih.<h2>Smrt bez suda – i bez kajanja</h2>Đurišić je uhvaćen 1945. godine na teritoriji Nezavisne Države Hrvatske. Prema historijskim podacima, ubijen je bez suđenja, najvjerovatnije u logoru Jasenovac. Nije dočekao pravdu, ali nije ni pokazao kajanje za zločine koje je počinio.<h2>Spomenik zločinu</h2>Odluka da se ovom čovjeku podigne spomenik 80 godina kasnije, ne može se tumačiti drugačije nego kao revizionizam i otvorena provokacija. Bošnjačko vijeće u Crnoj Gori, ali i predsjednik države Jakov Milatović, pozvali su na hitno uklanjanje spomenika, upozoravajući da takav čin vrijeđa žrtve, potiče mržnju i razara multietnički karakter Crne Gore.“Antifašizam nije samo historijska činjenica već aktivno opredjeljenje države. Ne smijemo dozvoliti rehabilitaciju zločina i zločinaca,” poručio je predsjednik Milatović. Simbol genocidne politikePavle Đurišić nije heroj, već simbol tame – genocidne politike, ratnog terora i najnižih oblika ljudske mržnje. Onima koji pokušavaju revidirati historiju i pretvoriti krvnika u junaka, mora se odgovoriti – odlučno, zakonski i moralno.U ime hiljada ubijenih civila – nijemi ne smijemo biti.

Bošnjačko vijeće u Crnoj Gori osuđuje postavljanje spomenika ratnom zločincu: “Uvreda za žrtve i civilizacijske vrijednosti”



Ko je četnik Đurišić kojem su u Crnoj Gori podigli spomenik: Organizovao pokolje hiljada bošnjačkih civila

<h2>Centralna izborna komisija BiH postupila je po presudi Suda BiH i u skladu s Izbornim zakonom BiH oduzela mandat predsjedniku RS Miloradu Dodiku.Odluka je donesena jednoglasno od svih članova CIK-a.Do oduzimanja mandata je došlo nakon pravosnažne presude za nepoštivanje odluka visokog predstavnika, a Dodik je osuđen na godinu zatvorske kazne (koja se može zamijeniti za novčanu) i šest godina zabrane političkog djelovanja.</h2><h2>Rani život i obrazovanje</h2>Milorad Dodik rođen je 12. marta 1959. godine u Banjaluci, a odrastao je u Laktašima. Završio je Fakultet političkih nauka u Beogradu 1981., što će kasnije često isticati kao argument svog političkog poznavanja "državnog sistema", iako je veći dio njegove karijere obilježen upravo sistematskim napadima na taj isti sistem.U mladosti je bio aktivan u omladinskim strukturama Saveza komunista, ali kao i mnogi iz te generacije, po raspadu Jugoslavije bez mnogo grižnje savjesti prelazi u višepartijski ambijent i nacionalno obojeni politički diskurs.<h2>Politički početak: Umjerenjak iz Laktaša</h2>Dodik se politički aktivira početkom 1990-ih kroz Savez reformskih snaga Ante Markovića, da bi 1996. osnovao Stranku nezavisnih socijaldemokrata, kasnije SNSD, s ambicijom da predstavlja modernu, umjerenu opciju nasuprot tada dominantnom SDS-u.Za vrijeme rata, bio je poslanik u Narodnoj skupštini RS, ali nije bio dio ratne vlasti – što mu je poslije rata omogućilo da se pozicionira kao “čist” političar bez ratnih repova. I upravo tom “čistom” slikom i podrškom Zapada – koji je vapio za “svojim čovjekom” u RS – Dodik pravi prvi veliki proboj.<h2>Premijerski mandat uz blagoslov Zapada (1998–2001)</h2>U januaru 1998. godine, uz eksplicitnu podršku visokog predstavnika Karlosa Vestendorpa (Carlosa Westendorpa) i SAD-a, Dodik je imenovan za predsjednika Vlade Republike Srpske, i to sa samo dva poslanika u entitetskom parlamentu.Zapad ga tada vidi kao reformistu, demokrate i čovjeka koji može izvesti RS iz izolacije. U tom mandatu pokušava provesti ekonomske reforme, privatizaciju i saradnju sa međunarodnim institucijama. Međutim, otpor unutar nacionalističkih struktura, ali i nedostatak institucionalne kontrole, onemogućavaju značajnije promjene.

Ovaj period je zanimljiv jer predstavlja jedini trenutak u Dodikovoj karijeri kada je figurirao kao prozapadni političar. Ironija je da će isti oni koji su ga tada doveli na vlast, kasnije biti njegovi glavni neprijatelji.<h2>Povratak na vlast i prerastanje u političkog hegemona (2006–2010)</h2>Nakon nekoliko godina u opoziciji i spajanja sa Demokratskom socijalističkom partijom (DSP) 2001, SNSD postaje najjača stranka u RS. Dodik se 2006. godine ponovo vraća na poziciju premijera Republike Srpske – ali ovaj put ne kao reformista, već kao populista s jasnim nacionalnim agendama.U ovom periodu počinje njegov zaokret ka:- jačanju entitetskih institucija na štetu državnih,- otvorenim kritikama međunarodne zajednice i OHR-a,- sve češćim prijetnjama referendumima o statusu RS.Ovo je početak Dodikove transformacije iz "daška svježeg vazduha" kako mu je tepala bivša američka državna sekretarka Medlin Olbrajt (Madeleine Albright) u glavnog remetilačkog faktora bosanskohercegovačke politike.

Predsjednik Republike Srpske (2010–2018)Dodik je izabran za predsjednika RS 2010. godine, a tu funkciju obnaša dva uzastopna mandata. Ovo je period potpune institucionalne i medijske kontrole. SNSD preuzima ključne poluge vlasti – javna preduzeća, RTRS, policiju, prosvjetu i zdravstvo. RS tada funkcioniše kao poluautonomna država sa jednom partijom i jednim vođom.U ovom periodu:- Pojačava se politička retorika protiv Sarajeva, uz redovne najave referenduma – o Sudu i Tužilaštvu BiH, o NATO integracijama, pa i o samostalnosti RS.- Ojačava veze s Rusijom, prije svega kroz direktne odnose sa Vladimirom Putinom.- Centralizuje vlast, marginalizuje opoziciju i kroz kontrolu nad institucijama guši svaku disonantnu riječ.<h2>Član Predsjedništva BiH (2018–2022)</h2>Na izborima 2018. godine, Dodik je izabran za srpskog člana Predsjedništva BiH, što mu daje priliku da sa državnog nivoa nastavi politiku destrukcije države.

Ovaj mandat obilježile su:- Odbijanje prisustvovanja sjednicama, pogotovo kada se ne koristi entitetska zastava.- Osporavanje rada institucija BiH, naročito Suda i Tužilaštva.- Zaoštravanje odnosa s OHR-om i međunarodnom zajednicom, uz retoriku o ukidanju "nametnutih zakona".- Otvorena podrška Rusiji, posebno tokom agresije na Ukrajinu, gdje je jedini u BiH odbio da osudi invaziju.- Povratak na čelo Republike Srpske (2022–danas)Na izborima 2022. Dodik se vraća na poziciju predsjednika Republike Srpske, uprkos optužbama za izbornu krađu i neregularnosti. Mandat mu je obilježen:- usvajanjem zakona kojima se odbacuju odluke Ustavnog suda BiH i visokog predstavnika,- pravosudnim procesom protiv njega zbog nepoštovanja OHR-a,- sve žešćim separatističkim narativom – otvoreno govori o "mirnom razlazu" i "povratku izvornog Dejtona".<h2>Politička strategija i dugovječnost</h2>Dodik je politički preživio sve što bi druge eliminisalo: optužbe za korupciju, crne liste SAD-a i Britanije, otvorene sukobe sa međunarodnim zvaničnicima, medijske skandale, pa čak i otvoreno koketiranje s Putinom u vrijeme sankcija.Tajna njegove dugovječnosti leži u:- apsolutnoj kontroli javnog sektora u RS, koji je pretvoren u stranački plijen,- vještoj kombinaciji populizma, nacionalizma i ekonomskog paternalizma,- retorici žrtve: “mi Srbi u BiH smo stalno ugroženi”,- odsustvu ozbiljne alternative: opozicija u RS se ili kompromituje sama ili je marginalizovana.<h2>Najvažnije funkcije koje je obnašao</h2>Period	Funkcija1991–1997	Poslanik u Narodnoj skupštini RS1998–2001	Predsjednik Vlade RS2006–2010	Predsjednik Vlade RS2010–2018	Predsjednik Republike Srpske2018–2022	Srpski član Predsjedništva BiH2022–danas	Predsjednik Republike Srpske2001–danas	Predsjednik SNSD-a <h2>&nbsp;Od zapadnog favorita do istočnog autokrate</h2>Politička biografija Milorada Dodika ilustracija je tragične tranzicije bosanskohercegovačke politike: čovjek koji je trebao donijeti demokratiju i reforme, postao je simbol autoritarizma, etnonacionalizma i institucionalne obstrukcije. Njegova karijera je ujedno priča o tome kako sistem bez mehanizama odgovornosti proizvodi političke vođe koji traju predugo – na štetu svih osim njih samih.

Politička biografija Milorada Dodika ilustracija je tragične tranzicije bosanskohercegovačke politike

Politička karijera Milorada Dodika: Usponi i padovi

Izet Nanić (1965–1995) bio je jedan od najsimboličnijih i najhrabrijih komandanata Armije Republike Bosne i Hercegovine, poginuo je kao komandant 505. bužimske brigade, ostavivši iza sebe legendu o odlučnosti, vojničkoj časti i nepokolebljivoj borbi za domovinu.<h2>Školovani oficir</h2>Rođen je 4. oktobra 1965. godine u Bužimu, tada dijelu općine Bosanska Krupa. Bio je jedan od devetero djece u porodici Nanić, a odrastao je u duhu skromnosti, vjere i odgovornosti. Srednju vojnu školu završio je u Sarajevu, a potom je upisao Vojnu akademiju kopnene vojske u Beogradu. Bio je školovani oficir bivše JNA, ali je, s početkom agresije na Bosnu i Hercegovinu, napustio tu vojsku i vratio se u svoj rodni kraj – da brani svoj narod.Godine 1992., u vrijeme dok je Bosna gorjela, Nanić se stavlja na raspolaganje novoformiranoj Armiji RBiH. Ubrzo postaje komandant 505. viteške bužimske brigade – jedne od najelitnijih i najuspješnijih brigada u cijeloj vojsci. Pod njegovim vođstvom, Bužim i Krajina nisu pali. Naprotiv – upravo zahvaljujući Naniću i njegovim borcima, taj prostor je postao simbol otpora, vjere i discipline.Brigada je izvela niz briljantnih akcija: oslobađanja teritorija, odbrane strateških položaja i spašavanja civila. Nanić je bio poznat kao komandant koji nikada nije komandovao iz pozadine – bio je uvijek na prvoj liniji sa svojim borcima. Njegov stil vodstva bio je ličan, motivacijski i inspirativan – nije tražio ništa što i sam ne bi učinio. Njegov autoritet je bio moralni i vojnički.<h2>Nerazjašnjene okolnosti</h2>Poginuo je 5. augusta 1995. godine, tokom operacije “Oluja”, u borbama kod Ćorkovače, nedaleko od Bužima, u okolnostima koje do danas izazivaju različite interpretacije. Njegova pogibija ostavila je težak udarac brigadi i cijeloj Krajini, ali je njegova smrt učvrstila mit o heroju koji nije znao za predaju, koji nije napuštao svoje borce i koji je pao boreći se za slobodu.Posthumno mu je dodijeljen najviši vojni orden "Zlatni ljiljan", a 1998. godine i Orden heroja oslobodilačkog rata – najviše ratno priznanje u BiH. Danas se njegovo ime nosi ulica, škole i kasarne. U kolektivnom pamćenju naroda, Izet Nanić ostaje jedan od najsvjetlijih simbola otpora i dostojanstva."Nema predaje, samo pobjeda!" – riječi koje je često ponavljao, postale su borbeni poklič ne samo njegove brigade, nego i svih onih koji su vjerovali u pravo BiH da bude slobodna i nezavisna.Izet Nanić nije bio običan komandant. Bio je vojnik sa idealom, lider sa vizijom, čovjek sa srcem. Poginuo je mlad, ali je u životu učinio više nego mnogi za cijeli vijek.

Izet Nanić nije bio običan komandant. Bio je vojnik sa idealom, lider sa vizijom, čovjek sa srcem

Izet Nanić – heroj koji je branio čast i slobodu BiH

Bakir Hadžiomerović preuzeo je funkciju direktora Federalne televizije u momentu kad se javni servis suočava s brojnim izazovima – od finansijskih dugova i narušenih međuljudskih odnosa do urušenog povjerenja gledatelja. U intervjuu za Dnevni avaz, Hadžiomerović govori o stanju koje je zatekao, planovima za revitalizaciju programa, odnosima s BHRT-om i RTRS-om, te odgovara na optužbe o političkom utjecaju.Gospodine Hadžiomeroviću, kako biste opisali trenutno stanje na Federalnoj televiziji?- Situacija je jako teška, ali nije beznadežna. Govorim to i u kadrovskom i u finansijskom smislu. Rano je da donosim konačne zaključke, ali postoje elementi koji daju nadu da se stvari mogu pokrenuti u pozitivnom pravcu.<h2>&nbsp;Ima potencijala</h2>&nbsp;Konkretno, šta ste zatekli u kadrovskom i finansijskom smislu?- Nakon režima koji su vodili Šabić i Jukić, ipak je ostalo ljudi koji nisu izgubili profesionalni integritet. To me iskreno obradovalo. Vjerujem da među zaposlenima ima potencijala. Što se tiče finansija, stanje je ozbiljno – naslijeđeni su dugovi, a odnosi s BHRT-om i RTRS-om su godinama bili zatrovani. Moj prvi cilj je pokušati normalizirati te odnose, počevši od saradnje s BHRT-om.Znači li to i dijalog s RTRS-om?- Da, ali isključivo kada i ako oni promijene narativ. Trenutno ne postoji politička volja s njihove strane da se ponašaju kao dio zajedničkog javnog servisa. Dokle god odluke dolaze iz jednog kabineta, nema napretka. Međutim, naš cilj mora biti da sačuvamo javni servis, a jedini način da to učinimo jeste dijalog.Po dolasku ste se odmah suočili i s pravosnažnom presudom u korist AMUS-a. Možete li pojasniti o čemu se radi?- Da, dočekala me presuda zbog neplaćenih tantijema u iznosu od 570.000 KM s kamatama, što je ostavio bivši menadžment. Postoji i još jedan sudski proces koji se vodi, a ja sam već razgovarao s rukovodstvom AMUS-a da pokušamo pronaći vansudsko rješenje. Bivši menadžment je smatrao da ne moraju plaćati autorska prava.<h2>Promjena šeme</h2>Koji su Vaši ključni planovi za programske promjene na FTV-u?- Programska šema je, nažalost, u lošem stanju. Osim dnevnika i par političkih emisija, nedostaje autorskog sadržaja. Uvjeren sam da ćemo već u septembru moći pokazati prve promjene. Nedavno smo u roku od 20 minuta organizovali specijalni program o Miloradu Dodiku – to mi pokazuje da tim ima snagu i energiju, samo je treba osloboditi.&nbsp;Hoće li neke emisije biti ukinute?- Da, pojedine emisije će biti skinute iz šeme. Među njima će sigurno biti „Odgovorite ljudima“. Smatram da imamo previše "dogovornih" emisija. Planiramo uvesti dnevnu emisiju koja će se baviti aktuelnim temama, ali o detaljima ne bih još govorio jer ne želim da se pretvori u prazno obećanje.&nbsp;U medijima se pojavila i informacija da se vraćaju “60 minuta”. - To nije tačno. „Slobodna Bosna“ je to objavila, a „Avaz“ je to demantovao. Ja sam poslao demanti i „Slobodnoj Bosni“, ali oni to nikada nisu objavili. "60 minuta" nije opcija, niti razmišljam u tom pravcu. Posebno mi je bilo žao što se u tom kontekstu povuklo ime mog kolege Nikole Vučića. Ne poznajem ga lično, ali ga cijenim kao novinara. On nema nikakve veze s tim, i želio sam da ga zaštitim jer to nije zaslužio.&nbsp;Kritičari Vas već optužuju da ste stranački direktor. Kako ćete se boriti protiv te percepcije?- Najbolje je pokazati suprotno djelima. Ne miješam se u informativni program, niti ću to raditi. Nisam tu da uređujem dnevnike. Do sada sam prisustvovao na samo dva redakcijska sastanka. Moj cilj je da ohrabrim novinare da slobodno rade svoj posao, bez straha i političkih pritisaka. Želim da dovedemo ljude s integritetom, a ne poslušnike.<h2>&nbsp;Smjena Demić</h2>&nbsp;Jedna od prvih promjena bila je smjena urednice i voditeljice Dnevnika Amine Demić, što je izazvalo mnogo komentara, pa je tumačeno i kao osveta nad politički nepodobnim. Možete li pojasniti šta se tu desilo?- Prvo, to nije bila smjena. Koliko mi je poznato, ta osoba i dalje radi na FTV-u, u skladu s ugovorom. Niti joj je smanjena plata, niti je degradirana. To je bila urednička odluka, i ja je poštujem. Lično nisam imao nikakvog učešća u toj odluci.

Nakon režima koji su vodili Šabić i Jukić, ipak je ostalo ljudi koji nisu izgubili profesionalni integritet. Pojedine emisije će biti ukinute


Bakir Hadžiomerović za "Avaz": Ne želimo političke poslušnike na FTV-u

Potvrđena presuda Miloradu Dodiku, kojom mu se zabranjuje političko djelovanje, nije tek pravna formalnost – ona otvara prostor za historijski politički preokret u Republici Srpskoj. Ali umjesto jasne artikulacije opozicionog odgovora, javnost iz RS dobila je konfuzne, proturječne, pa čak i dodikovske poruke od onih koji bi trebali biti alternativa.Da teorija da je „kupljen“ od Dodika možda i nije samo teorija zavjere, pokazuje – Draško Stanivuković. Njegov kategoričan stav da PDP neće učestvovati na eventualnim prijevremenim izborima za predsjednika RS najveći je poklon koji Dodik i njegov projekt mogu dobiti. Time je efektivno osigurao da opozicija propusti rijetku priliku da testira snagu vlasti u trenutku njene institucionalne slabosti.Još gore, Stanivukovićev poziv na "jedinstvo" u ovakvom trenutku zvuči kao jeftin alibi za političku pasivnost. U zemlji gdje je vladavina prava uvijek pod upitnikom, opozicija ne smije imati luksuz konfuzije, a kamoli otvorenog legitimiranja retorike režima kojeg bi trebala rušiti.Za razliku od njega, unutar opozicionog spektra postoje i glasovi razuma. Igor Crnadak i SDS-ov Radulović pozvali su na učešće u izborima, dok se Jelena Trivić, iako suzdržana, ipak nije stavila u Dodikov rov. U tim fragmentima postoji još mogućnost političke ofanzive, ali ona neće doći od lidera koji na ključnom raskršću bira stajanje sa strane – ili još gore, pod krilom onog koga bi trebao smijeniti.Stanivuković mora znati da se povjerenje birača ne dobija glumeći Dodikovog pitomog rođaka, jer zašto bi onda iko glasao za njegov proizvod pored Dodikovog.Odluke koje slijede – uključujući i ponašanje na sjednici NSRS – bit će lakmus papir: da li je opozicija stvarna snaga u RS, ili samo servis koji Dodik povremeno koristi da fingira pluralizam. Da ne bude zabune, kada god je Dodik mobilisao opoziciju da s njim uđu u kolo oko nacionalne priče, izašao je kao apsolutni pobjednik.Jer, ako se i pozicija i opozicija isto ponašanju, zašto bi neko umjesto originala uzimao kopiju.

Kada god je Dodik mobilisao opoziciju da s njim uđu u kolo oko nacionalne priče, izašao je kao apsolutni pobjednik

Dodik poslije Dodika

FK Sarajevo osnovan je 24. oktobra 1946. godine, u razorenom, ali ponosnom glavnom gradu tadašnje Narodne Republike Bosne i Hercegovine. Stvoren spajanjem dva lokalna kluba – Udarnika i Slobode – FK Sarajevo je od prvog dana nosio u sebi misiju da postane simbol modernog, građanskog Sarajeva. Ipak, na prvu titulu FK Sarajevo, ali i cijela Bosna i Hercegovina morali su čekati više od dvije decenije.Konačno, 2. jula 1967. godine, Sarajevo je konačno dočekalo svoj nogometni tron. Nije to bila samo titula – bio je to istorijski trenutak u kojem je fudbal, taj čudesni spoj emocije, znoja i taktike, postao metafora za snove jednog grada. Bordo tim je te nedjelje upisao svoje ime zlatnim slovima u sportsku istoriju, osvojivši prvu titulu prvaka Jugoslavije. Ujedno, bila je to i prva državna titula za bilo koji klub iz Bosne i Hercegovine.Koševo je gorjelo. 30.000 ljudi na stadionu, srca u grlu, nada u zraku. Protivnik – zenički Čelik. Zadnje kolo. Mora se dobiti. I nije išlo lako – gosti su poveli, unijeli nemir. Ali onda dolazi preokret – petarda u mreži Čelika, slavlje, suze, zagrljaji. Rezultat: 5:2. Golgeterski junak – Vahidin Musemić, koji je sam utrpao tri gola. Kad zabijaš hat-trick za titulu, zauvijek postaješ legenda.<h2>&nbsp;Povratak otpisanih</h2>I to nije bio običan tim. Bila je to generacija koju su prije sezone mnogi „stručnjaci“ unaprijed otpisali. Prognoze su im bile rezervne karte za Drugu ligu. I baš ti „otpisani“ su nadmoćno dominirali cijelu sezonu – od 30 kola, 25 puta su bili prvi. U tom dresu Sarajeva tada su igrali momci čija imena danas zvuče kao mitovi: Ibrahim Sirćo, legendarni kapiten Mirsad Fazlagić, taktički genije Fuad Muzurović, stameniti Milenko Bajić, tehnički virtuoz Prljača, „dva Boška“ – Antić i Prodanović, stroj Vujanović, a u sredini napada, neumoljivo – Musemić. Asim Ferhatović je i u sumrak karijere odigrao pet utakmica i bio više od igrača – bio je duh ekipe, njen vođa i moralna vertikala.Na klupi: Miroslav Brozović, trener koji je znao kako spojiti talent, taktiku i temperament sarajevskog duha.<h2>&nbsp;Srušili „veliku četvorku“</h2>Sarajevo je te godine razbilo dotadašnju nogometnu oligarhiju – beogradski i zagrebački velikani morali su priznati da iz Bosne dolazi ozbiljna nogometna sila. Drugi je bio Dinamo, treći Partizan. Sarajevo je bilo broj jedan.Ova generacija nije bila samo najuspješnija u historiji kluba – ona je bila ogledni primjer kako se sport igra sa strašću, lokalnim talentom i međusobnim poštovanjem. Srce tima činili su domaći igrači. Klub je u jednom trenutku davao čak osam reprezentativaca Jugoslavije – nevjerovatno za tada „provincijalni“ klub.

Fazlagić je bio najmlađi kapiten reprezentacije u historiji. Pored njega, i Svetozar Vujović bio je u top tri najboljih u izboru prestižnog beogradskog lista Sport. A znate ko je bio prvi? Džajić. E pa odmah iza njega – Fazlagić. i.Pedeset godina kasnije, ova titula i dalje odzvanja Koševom, i ne samo Koševom. To je bila pobjeda jednog grada, jedne vizije, jedne ideje da fudbal može biti više od igre – da može postati identitet.Neka se pamti: sezona 1966/67. – 18 pobjeda, 6 remija, 6 poraza. Gol razlika 51:28. I ništa manje važno – ponos, zajedništvo i ljubav koja je izlazila iz svakog pasa, svakog šuta, svakog trka.Musemić je jednom rekao: „Osvojili smo titulu i bili smo neshvatljivo ponosni“. A mi, danas, samo možemo reći – hvala vam. Hvala vam što ste pokazali kako se voli klub, grad i dres. Kako se pobjeđuje – na terenu i u srcima ljudi.Na današnji dan, Sarajevo nije samo osvojilo titulu. Osvojilo je vječnost.<h2>Šampionski tim</h2>Dres Sarajeva u to vrijeme nosili su: Ibrahim Sirćo, Mirsad Fazlagić, Fuad Muzurović, Sead Jasenković, Milenko Bajić, Fahrudin Prljača, Boško Prodanović, Sreten Šiljkut, Vahidin Musemić, Stjepan Blažević, Boško Antić, Dragan Vujanović, Boro Beatović, Anton Mandić, Sreten Dilberović, Osman Maglajlija, Miodrag Makić, Asim Ferhatović (odigrao pet utakmica), Svetozar Vujović i Refik Muftić.

U julu 1967., FK Sarajevo postao je prvak Jugoslavije – prvi put u historiji, prvi put za Bosnu i Hercegovinu

Historija bh. fudbala:  Prvu titulu u BiH donio je FK Sarajevo

U nedavnom intervjuu za „Dnevni avaz“, visoki predstavnik Kristijan Šmit (Christian Schmidt) nije isključio mogućnost da se ponovo angažuje u vezi s izmjenama Izbornog zakona BiH, iako je naglasio da će nastojati izbjeći korištenje bonskih ovlaštenja. Poseban akcenat stavio je na potrebu provođenja presuda Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Sejdić-Finci.<h2>Od Strazbura do HDZ-a</h2>Pitanje izmjene Izbornog zakona godinama visi kao uteg nad ionako krhkim političkim poretkom BiH. Iako je pravna osnova za izmjene nastala nakon presude Sejdić-Finci, u praksi se najviše insistira na rješenju koje odgovara zahtjevima HDZ-a BiH. Dok presuda govori o diskriminaciji građana koji ne pripadaju konstitutivnim narodima – jer im nije omogućena kandidatura za Predsjedništvo – HDZ insistira na modelu koji bi garantovao da hrvatski član Predsjedništva bude biran isključivo od hrvatskog biračkog tijela.

S obzirom na to da je Republici Srpskoj već zagarantovan izbor „svog“ člana Predsjedništva, nije iznenađenje da stranke iz ovog entiteta ne pokazuju veliki interes za ovu temu. S druge strane, probosanske stranke su duboko podijeljene – dok su SBB i NiP pokazali određenu spremnost da se redefiniše način izbora članova Predsjedništva, najglasniji protivnik bilo kakvih ustupaka je Demokratska fronta (DF), predvođena Željkom Komšićem, čiji su izbori i bili povod nezadovoljstva iz hrvatskog političkog korpusa.SDP ovo pitanje uglavnom drži po strani, dok je SDA promijenila stav – od potpisivanja Mostarske deklaracije, u kojoj se spominje “legitimno predstavljanje”, do današnjeg odbacivanja bilo kakvog modela koji bi uključivao više izbornih jedinica.Posljednji pokušaj izmjena dogodio se u Neumu, u ljeto 2022. godine, pod pokroviteljstvom međunarodnih predstavnika. Pregovore su bojkotovale stranke ljevice, SDA je odbacila sva ponuđena rješenja, dok se Elmedin Konaković prikazivao kao najotvoreniji za kompromis – što mu je SDA obilato zamjerila tokom predizborne kampanje.<h2>Šarena laža</h2>Ipak, brzo se pokazalo da je Konakovićeva “dobra volja” bila šarena laža.I dok se Izborni zakon može mijenjati prostom većinom, za provođenje presude Sejdić-Finci nužne su i izmjene Ustava. A to je, bez saglasnosti ključnih političkih aktera, neostvarivo. Pokušaj da se SDA zaobiđe u rješavanju „krupnih“ pitanja pokazao se kao promašaj – sviđalo se to nekome ili ne, snaga SDA u parlamentu čini je nezaobilaznim faktorom u svakom ozbiljnijem političkom dogovoru. Stranke Trojke nemaju ni dovoljan broj ruku, a ni politički kapacitet da isporuče dogovor bez podrške SDA, jer bi to njihovo biračko tijelo doživjelo kao izdaju.Možda je vrijeme da se, nakon više od dvije decenije mrcvarenja, konačno pronađe kompromisno rješenje koje bi istovremeno eliminisalo diskriminaciju iz Ustava i uvažilo prigovore konstitutivnih naroda. No, to je moguće jedino uz spremnost svih strana da naprave ustupke – da svako nešto malo dobije i nečega se malo odrekne.A jasno je i jedno: bez snažnijeg angažmana međunarodne zajednice taj kompromis neće doći sam od sebe.Izborna godina koja je pred nama mogla bi ponovo ovo pitanje staviti u žižu.<h2>Status quo</h2>Iako se pitanje izmjena Izbornog zakona godinama predstavlja kao urgentan problem, pojedini politički akteri od njegovog nerješavanja zapravo imaju i te kako koristi.Željko Komšić, koji je tri puta izabran za člana Predsjedništva glasovima bošnjačkih birača, svoj politički legitimitet gradi upravo na zadržavanju postojećeg sistema i tvrdnjama da brani “građanski princip” od nacionalnih podjela. S druge strane, HDZ BiH gotovo cijelu svoju političku agendu temelji na narativu o „ugroženosti Hrvata“ i potrebi za „legitimnim predstavljanjem“. Upravo zahvaljujući tom narativu, ova stranka uspijeva održavati čvrst politički monopol unutar hrvatskog biračkog tijela, bez obzira na stvarne rezultate vlasti.

Reforma Izbornog zakona je imperativ, ali bez stvarne volje i međunarodnog pritiska ostaje samo prazna fraza

Šesnaest godina političkog ping-ponga: Da li će Izborni zakon biti riješen 2026.

Apelaciono odjeljenje Suda BiH donijelo je presudu kojom kojom je potvrdilo prvostepenu presudu Miloradu Dodiku.Dodik je bio osuđen 26. februara za neizvršavanje odluka visokog predstavnika i Sud mu je izrekao kaznu od godinu zatvora i zabranu vršenja dužnosti predsjednika RS na šest godina od dana pravosnažnosti presude.<h2>Najava radikalnih poteza</h2>Dodik i ljudi u vlasti koji ga okružuju najavili su radikalne poteze u slučaju osuđujuće presude. Sam Dodik je otišao toliko daleko da je prijetio raspadom države ako bude osuđen ili mu bude zabranjeno političko djelovanje. Dodikova važnost u domaćoj politici i pritisci koje je pravio na sudije, dok su se njegove pristalice okupljale ispred zgrade Suda Bosne i Hercegovine, napravili su ovo suđenje jednim od najpraćenijih u poslijeratnom periodu.U ljeto 2023. godine Narodna skupština usvojila je zakon prema kojem se odluke visokog predstavnika neće objavljivati u “Službenom glasniku”. Prije nego što je stupio na snagu, visoki predstavnik Kristijan Šmit (Christian Schmidt) je poništio taj zakon. Kada je Dodik najavio da će potpisati ukaz o proglašenju zakona iako je on poništen, Šmit je izmijenio Krivični zakon BiH tako da je nepoštivanje odluka visokog predstavnika učinio krivičnim djelom.Prkoseći ovim odlukama, Dodik je ipak potpisao ukaz o proglašenju dva poništena zakona. Dva rukovodioca “Službenog glasnika” podnijela su ostavku u samo nekoliko mjeseci pa je na kraju Miloš Lukić, kao vršilac dužnosti direktora, usvojene zakone objavio u “Službenom glasniku”.Tužilaštvo je nekoliko mjeseci poslije, u septembru 2023. godine, protiv njih dvojice podiglo optužnicu zbog nepoštivanja odluka visokog predstavnika, ali je Sud BiH ovu optužnicu vratio na doradu.Dodik i Lukić su optuženi da su od 1. do 9. jula 2023. u Banjoj Luci, svjesni i znajući da je visoki predstavnik Kristijan Šmit donio odluku kojom se sprječava stupanje na snagu dva zakona, nastavili s pravnim radnjama ne primjenjujući i ne provodeći odluke visokog predstavnika.Prema prvoj tački optužnice, Dodik je, koristeći službene ovlasti, donio ukaz o proglašenju Zakona o izmjeni Zakona o objavljivanju zakona i drugih propisa Republike Srpske, koji je svojeručno potpisao, a što je Narodna skupština usvojila 21. juna, na taj način ne primjenjujući i ne provodeći odluku visokog predstavnika kojom se obustavlja zakonodavni postupak donošenja navedenog zakona, kao i ukaz.Tužioci su u optužnici tvrdili da je Dodik bio svjestan da su odluke visokog predstavnika obavezujuće u skladu s njegovim ovlaštenjima. Dodik je od početka osporavao Šmitov mandat tvrdeći da nisu ispoštovane procedure za imenovanje u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih nacija.Tužioci Tužilaštva BiH optužnicom su predložili da se Dodiku i Lukiću izrekne mjera sigurnosti zabrane obavljanja funkcije.<h2>Šta kaže Krivični zakon BiH</h2>Krivični zakon BiH za nepoštivanje odluka visokog predstavnika predviđa zatvorsku kaznu od šest mjeseci do pet godina.Tužilaštvo Bosne i Hercegovine u završnoj riječi je zatražilo da optuženima budu izrečene strožije kazne, bliže zakonskom maksimumu, kao i mjere prestanka obavljanja funkcije, te zabrana vršenja službene dužnosti na period od deset godina.Odbrane su u završnim riječima, koje su iznesene 19. februara, zatražile oslobađajuću presudu, između ostalog navodeći da Kristijan Šmit nema zakonodavna ovlaštenja.U decembru su odbrane uložile set dokaza kojima nastoje osporiti legalnost imenovanja Kristijana Šmita na poziciju visokog predstavnika. Ranije je Tužilaštvo dokazivalo da Dodik nije poštovao njegove odluke.Ovo je prva presuda za novo krivično djelo “nepoštivanje odluka visokog predstavnika”.

Ovo je prva presuda za novo krivično djelo “nepoštivanje odluka visokog predstavnika”

Hronologija procesa: Evo za šta je tačno osuđen Milorad Dodik

Bivši američki veteran, koji je radio na mjestu za distribuciju hrane u Gazi, optužio je pripadnike Izraelskih odbrambenih snaga (IDF) i američke kolege da su namjerno ciljali i ubijali nenaoružane palestinske civile.Potpukovnik Entoni Agiljar (Anthony Aguilar), bivši pripadnik specijalnih jedinica, regrutovan je da radi za Gaza Humanitarnu Fondaciju, zajednički izraelsko-američki projekt koji je zamijenio operaciju Ujedinjenih nacija za distribuciju hrane u Gazi.Za BBC je izjavio da je svjedočio kako IDF puca na gomile Palestinaca, ispaljuje granatu iz tenka na automobil sa civilima i baca minobacačke granate na gladne ljude koji čekaju hranu.

Gospodin Aguilar je rekao za BBC: „Tokom cijele svoje karijere nikada nisam svjedočio ovakvom nivou brutalnosti i upotrebi neselektivne i nepotrebne sile protiv civilnog stanovništva, nenaoružanog, izgladnjelog stanovništva. Nikada to nisam vidio na svim mjestima gdje sam bio raspoređen tokom ratova, sve dok nisam došao u Gazu i svjedočio djelovanju IDF-a i američkih izvođača... Bez ikakve sumnje svjedočio sam ratnim zločinima koje su počinile Izraelske odbrambene snage, bez dileme. Upotreba artiljerijskih granata, minobacača, tenkovskih granata na nenaoružane civile jeste ratni zločin.”Ujedinjene nacije navode da su stotine Palestinaca ubijene u Gazi dok su pokušavali doći do hrane na punktovima za pomoć koje vodi GHF.Izrael tvrdi da njegove snage ne ciljaju civile, da gađaju Hamas i da je upotreba sile u Gazi proporcionalna.Ove optužbe dolaze u trenutku kada se Izrael suočava s međunarodnom osudom zbog nedostatka hrane koja stiže civilima u Gazi, dok UN i humanitarne agencije izvještavaju da ljudi umiru od gladi.

Upotreba artiljerijskih granata, minobacača, tenkovskih granata na nenaoružane civile jeste ratni zločin, naveo je Agiljar

Bivši američki vojnik progovorio o užasima u Gazi: "Nikada nisam svjedočio takvoj brutalnosti prema civilima"

Zoran Đinđić je bio jedan od rijetkih lidera na ovim prostorima kojeg s punim pravom možemo nazvati istinskim prosvjetiteljem.Nije samo želio da Srbija izađe iz Miloševićevog mraka i da se priključi savremenom Zapadu reformama – želio je da promijeni mentalitet čitavog naroda.- Nema spavanja. Ne možete vi da budete svjetski prvaci, a da spavate. Spavajte pet, šest sati, šta vam više treba? Spavat ćete kad budete u penziji. Nema subota, nedelja, praznika. Ima 170 slava u Srbiji godišnje – govorio je Đinđić – i to svom narodu, ne strancima.Znamo kako je završio.A u BiH danas, političari govore i rade sve suprotno. Nedjelja će biti neradna – jer ste vi to tražili – pa makar se turisti hvatali za glavu što nemaju gdje potrošiti pare, a trgovci gubili promet. Plaće će se „povećavati“ ukazom vlade, a budžeti će se puniti uhljebima kao kontejneri reklamnim letcima. Većina stanovnika sve poteze koji podrazumijevaju nerad, socijalu, praznike, dočekuje s masovnim oduševljenim.Zvanični podaci kažu da BiH dostiže tek 40 posto životnog standarda Evropske unije. Prosječan građanin kuka na loš standard – ali mu ne pada na pamet da prođe kroz napor i odricanja koja taj standard prethodno zahtijeva.Hajde da budemo iskreni:l Kako ćemo biti bogatiji od bogatijih, ako radimo manje?l Kako ćemo razvijati ekonomiju ako pola populacije zaposlimo na državne jasle? Ko će to finansirati?l Može li društvo biti zdravo ako mu je ekonomski model vječno zasnovan na socijali i doznakama iz inozemstva?Znam, sada slijede psovke. Ali zato nam i jeste ovako kako jeste.

Analiza podataka otkriva šokantnu istinu: Pod vodstvom Trojke Kanton Sarajevo lošije stoji nego 2019. godine

Kako je Velež sedamdesetih postao fudbalska romantika Jugoslavije

Ovdje ga nećeš zaklanjati

Može li obnova vodovoda biti "generacijski projekat" Vlade KS?

Haos prelazi u RS

Historija bosanskohercegovačkog fudbala (VII): Priča o Želji koji je srušio beogradske gigante

Ko je četnik Đurišić kojem su u Crnoj Gori podigli spomenik: Organizovao pokolje hiljada bošnjačkih civila

Politička karijera Milorada Dodika: Usponi i padovi

Izet Nanić – heroj koji je branio čast i slobodu BiH

Bakir Hadžiomerović za "Avaz": Ne želimo političke poslušnike na FTV-u

Dodik poslije Dodika

Historija bh. fudbala: Prvu titulu u BiH donio je FK Sarajevo

Šesnaest godina političkog ping-ponga: Da li će Izborni zakon biti riješen 2026.

Hronologija procesa: Evo za šta je tačno osuđen Milorad Dodik

Bivši američki vojnik progovorio o užasima u Gazi: "Nikada nisam svjedočio takvoj brutalnosti prema civilima"

Hoću pare, neću rad

Analiza podataka otkriva šokantnu istinu: Pod vodstvom Trojke Kanton Sarajevo lošije stoji nego 2019. godine

Kako je Velež sedamdesetih postao fudbalska romantika Jugoslavije

Ovdje ga nećeš zaklanjati

Može li obnova vodovoda biti "generacijski projekat" Vlade KS?

Haos prelazi u RS

Historija bosanskohercegovačkog fudbala (VII): Priča o Želji koji je srušio beogradske gigante

Ko je četnik Đurišić kojem su u Crnoj Gori podigli spomenik: Organizovao pokolje hiljada bošnjačkih civila

Politička karijera Milorada Dodika: Usponi i padovi

Izet Nanić – heroj koji je branio čast i slobodu BiH

Bakir Hadžiomerović za "Avaz": Ne želimo političke poslušnike na FTV-u

Dodik poslije Dodika

Historija bh. fudbala: Prvu titulu u BiH donio je FK Sarajevo

Šesnaest godina političkog ping-ponga: Da li će Izborni zakon biti riješen 2026.

Hronologija procesa: Evo za šta je tačno osuđen Milorad Dodik

Bivši američki vojnik progovorio o užasima u Gazi: "Nikada nisam svjedočio takvoj brutalnosti prema civilima"

Hoću pare, neću rad