Prije 250 godina rođena je nacija zasnovana na ideji da su ljudi slobodni, a da vlast postoji zbog građana, ne obrnuto. Amerika nije nastala oko jednog naroda, jezika ili vjere. Njena posebnost je u tome što je nastala oko ideje.Bio je tu uistinu jedinstven i nevjerovatan eksperiment u ljudskog historiji. Bazirati državu na filozofiju, odnosno prosvjetiteljskim idejama da vlas potiče od naroda, da su svi ljudi stvoreni jednaki i stoga moraju biti obdareni jednakim pravima i da vlast mora biti privremena i ograničena. U vremenu kada je većina država bila bazirana na „božanskom pravu“ vladara da vladaju i imaju svoju teritoriju, kada je dominirala ideja da se ljudski rod dijele na „izabrane“ i njihove podanike, ovo je uistinu bila revolucionarna ideja.Zato je Margaret Thatcher tačno primijetila da je „Evropu stvorila historija, a Ameriku filozofija“. Evropske države oblikovali su ratovi, dinastije, religije i granice. Ameriku su oblikovali ljudi koji su čitali filozofiju, potom napisali principe, pa tek onda gradili državu.Polazište američkih osnivača bilo je da svaki čovjek ima prirodna prava koja mu država nije dala i koja mu ne smije oduzeti. Iz te ideje nastali su Deklaracija nezavisnosti, Ustav i sistem u kojem vlast nije sveta, nego ograničena i razdvojena na izvršnu, zakonodavnu i sudsku.Naravno, Amerika nikada nije bila savršena. Ropstvo, segregacija, diskriminacija i političke greške ostaju njene velike mrlje. Ali upravo su američki ideali omogućili da se te nepravde tokom narednih decenija osporavaju i ispravljaju. Borba za građanska prava nije bila rušenje američke ideje, nego pozivanje na izvorne principe na kojima je nastala Amerika.Značaj Amerike za ljudski rod nije samo u njenoj moći. Amerika je postala najveći laboratorij slobode, inovacija i poduzetništva. Od aviona i interneta do personalnog računara, pametnog telefona i umjetne inteligencije, veliki dio modernog napretka nastao je u društvu koje je ljudima dopustilo da misle, rizikuju, stvaraju i griješe.Stoga, ne bi bilo pretjerano reći da je Amerika najveći izum čovječanstva poslije točka i fudbala.

 Amerika je postala najveći laboratorij slobode, inovacija i poduzetništva u ljudskoj historiji

Amerika je najveći izum čovječanstva poslije točka i fudbala

Ova tvrdnja mnogima će zvučati provokativno. Navikli smo da o sebi razmišljamo kroz prizmu nepravdi, prijetnji i neostvarenih ciljeva. Sve to postoji. Ali ako se historija posmatra hladne glave, bez emocija i mitologije, teško je izbjeći zaključak da Bošnjaci danas imaju snažniji politički položaj nego u bilo kojem prethodnom periodu svoje historije.Prije svega, preživjeli su pokušaj fizičkog uništenja. U trenutku kada je velik dio političke i vojne elite susjednih država smatrao da Bosna i Hercegovina ne treba postojati, a Bošnjaci kao politički narod nestati ili biti svedeni na beznačajnu manjinu, organizovali su vlastitu vojsku, odbranili međunarodno priznatu državu i izborili mjesto za stolom kao ravnopravan politički faktor.<h2>Najcrnji scenarij</h2>Danas su Bošnjaci najbrojniji narod Bosne i Hercegovine i nezaobilazan faktor u svakom političkom procesu. Bosanski jezik je priznat, nacionalni identitet međunarodno afirmisan i u BiH se nijedan krupniji političko proces ne može desiti bez učešća Bošnjaka. Sve ono što je generacijama bilo osporavano – ime, identitet, politička subjektivnost i pravo na vlastitu državu – danas je dio ustavnopravnog poretka.Čak i kada bi se zamislio najcrnji hipotetički scenarij, a za njega danas ne postoje realne pretpostavke, odnosno raspad Bosne i Hercegovine, teško je zamisliti ishod u kojem bi prostor s apsolutnom bošnjačkom većinom postao dio Srbije ili Hrvatske. Čak ni najradikalniji velikosrpski ili velikohrvatski nacionalisti ozbiljno ne računaju na takav ishod. Najviše čemu bi mogli težiti bila bi podjela zemlje, pri čemu bi područja s bošnjačkom većinom gotovo izvjesno činila zasebnu državu. Drugim riječima, čak i u katastrofalnom scenariju Bošnjaci bi imali neku državu i više ne mogu biti vraćeni na poziciju naroda bez političkog subjektiviteta.A čak bi, ne daj Bože, i takav scenarij bio daleko manje zlo od onoga što su historijski procesu u 20. stoljeću namjenjivali Bošnjacima.Zašto onda među Bošnjacima tako često dominira osjećaj potpune beznadežnosti?Razlog je dijelom psihološki. Bošnjaci svoj položaj često procjenjuju ne u odnosu na vlastitu historiju nego u odnosu na idealnu sliku države kakvu priželjkuju. To je ista greška koju socijalisti prave kada porede stvarni kapitalizam s idealizovanom verzijom socijalizma. Kapitalizam ne porede sa stvarnim socijalističkim režimima koji su postojali, nego s utopijskom slikom pravednog društva koje nikada nije ostvareno.Na sličan način dio Bošnjaka današnju Bosnu i Hercegovinu ne poredi s onim što je postojalo kroz historiju niti s alternativama koje su bile na stolu devedesetih godina. Porede je s idealnom, potpuno funkcionalnom, građanskom državom bez etničkih blokada, bez entiteta, bez veta i bez komplikovanih ustavnih mehanizama. Naravno da u poređenju s takvim idealom sadašnje stanje izgleda frustrirajuće.Ali historija ne nudi izbor između stvarnosti i utopije. Ona nudi izbor između stvarnih alternativa koje su postojale. A te alternative za Bošnjake bile su daleko mračnije.Od kraja 19. stoljeća pa gotovo do završetka rata 1995. godine, Bosna i Hercegovina uglavnom nije bila zamišljana kao samostalna država. U srpskim i hrvatskim nacionalnim programima tretirana je kao prostor koji treba podijeliti ili pripojiti.Sporazum Cvetković–Maček uspostavio je Banovinu Hrvatsku, kojoj je pripojen veliki dio Bosne i Hercegovine, bez ikakvog pitanja stanovništva koje je tamo živjelo. Ostatak zemlje na duge staze je trebao biti inkorporiran u "srpske zemlje". Time je prvi put institucionalizovana podjela Bosne između srpskih i hrvatskih političkih elita.<h2>Zemlja kojoj je bio namijenjen nestanak</h2>Tokom Drugog svjetskog rata cijela Bosna i Hercegovina našla se u sastavu Nezavisna Država Hrvatska, dok su istovremeno četnički pokreti razvijali planove etničkog čišćenja i stvaranja etnički homogene Velike Srbije. U programu Stevan Moljević "Homogena Srbija" iz 1941. godine otvoreno se zagovaralo stvaranje velike srpske države kroz masovna preseljenja i uklanjanje nesrpskog stanovništva. Instrukcije Draža Mihailović iz decembra 1941. predviđale su stvaranje etnički čiste Srbije i Crne Gore te čišćenje muslimanskog i hrvatskog stanovništva s velikih područja.Ni u Kraljevini Jugoslaviia Bosna i Hercegovina nije imala vlastitu političku subjektivnost. Šestojanuarskom diktaturom i kasnijom podjelom na banovine historijske granice Bosne praktično su izbrisane, a muslimansko stanovništvo tretirano je prije svega kao vjerska zajednica, a ne kao poseban narod.Ni raspad Jugoslavije nije donio drugačije planove. Rukovodstva srpske i hrvatske još jednom su pokušali pripojiti sebi dijelove BiH. I nisu uspjeli.U gotovo svim tim koncepcijama Bošnjacima nije bila namijenjena uloga političkog naroda. U najboljem slučaju trebali su postati vjerska zajednica koja bi se vremenom asimilirala u srpski ili hrvatski nacionalni korpus. U najgorem slučaju bilo im je namijenjeno fizičko uništenje ili masovno protjerivanje.Upravo zato današnje stanje, sa svim svojim manama, ne može se ozbiljno ocjenjivati izvan historijskog konteksta. Bosna i Hercegovina jeste komplikovana država. Njene institucije često su spore, sistem je opterećen vetima, blokadama i etničkim kompromisima. Ali to je istovremeno prva država u historiji u kojoj su Bošnjaci međunarodno priznati kao ravnopravan politički narod sa zagarantovanim pravima, vlastitim institucijama i odlučujućom ulogom u političkom životu zemlje.To ne znači da treba biti zadovoljan postojećim stanjem niti odustati od borbe za funkcionalniju državu. Naprotiv. Ali postoji ogromna razlika između borbe za bolje i uvjerenja da nikada nije bilo gore. Historija govori upravo suprotno.Bošnjaci danas ne žive u savršenoj državi. Ali prvi put nakon mnogo stoljeća žive u državi u kojoj nisu ničija vjerska zajednica, ničija provincija i ničiji "ostatak". Oni su politički narod koji odlučuje o vlastitoj sudbini. Sve buduće borbe vode se s te pozicije – a to je najveća historijska promjena koju su ikada ostvarili.Naravno, oni će također se pomiriti s tim da ovu državu u jednakoj mjeri dijele i Srbi i Hrvati te da država neće u potpunosti moći biti uređena samo po njihovoj mjeri. P

Bošnjaci danas ne žive u savršenoj državi. Ali prvi put  žive u državi u kojoj nisu ničija vjerska zajednica, ničija provincija i ničiji ostatak

Bošnjake su htjeli izbrisati, a sad imamo svoju državu

Na Balkanu autokratske vlasti imaju neobičan odnos prema historiji. Umjesto da je proučavaju, one je pokušavaju uhapsiti.Posljednji primjer dolazi iz Republike Srpske, gdje bi isticanje zastave Republike Bosne i Hercegovine moglo postati krivično djelo. Dakle, zastave države koja je bila međunarodno priznata, primljena u Ujedinjene nacije i čiji pravni kontinuitet baštini današnja Bosna i Hercegovina. Čovjek bi rekao da je teško proglasiti ilegalnim vlastitu historiju, ali Balkan je oduvijek bio laboratorija za političke eksperimente koji ne bi prošli ni kao skeč Monty Pythona.Najzanimljiviji dio nije čak ni sam zakon, nego njegova unutrašnja logika. U isti član zakona staviti simbole NDH i zastavu Republike Bosne i Hercegovine znači pokušati izjednačiti dvije stvari koje nemaju nikakvu zajedničku historijsku, pravnu ni moralnu osnovu. Jedna je bila kvislinška tvorevina nastala voljom okupatora, druga međunarodno priznata država, članica Ujedinjenih nacija. To nije pitanje političkog stava, nego elementarne historijske pismenosti.Posebnu ironiju predstavlja činjenica da su upravo sudovi Republike Srpske godinama odbijali kažnjavati isticanje zastave s ljiljanima, zaključujući da se radi o zastavi međunarodno priznate Republike Bosne i Hercegovine, a ne o simbolu koji sam po sebi predstavlja govor mržnje. Sada se, izgleda, ne pokušava dokazati da su sudovi pogriješili, nego se jednostavno mijenja zakon kako bi činjenice postale manje neugodne.Sve to djeluje kao očajnički pokušaj da se dekretom napiše nova verzija prošlosti. Problem je što historija nije podzakonski akt. Ne može se izmijeniti odlukom vlade niti izglasati prostom većinom. Možete zabraniti zastavu. Možete uhapsiti čovjeka koji je nosi. Ali ne možete retroaktivno izbrisati činjenicu da je upravo pod tom zastavom Bosna i Hercegovina postala međunarodno priznata država.To je ono što najviše boli režim u Republici Srpskoj. Ne platno. Nego sjećanje i simbol koji ono predstavlja.

Ono što najviše boli režim u Republici Srpskoj nije platno, nego sjećanje i simbol koji ljiljani predstavljaju

Ko se boji ljiljana?

Njemački diplomata Kristijan Šmit (Christian Schmidt) i zvanično je završio skoro petogodišnji mandat visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini, ostavljajući iza sebe jedan od najkontroverznijih perioda u radu OHR-a od završetka rata. Do imenovanja njegovog nasljednika, funkciju visokog predstavnika privremeno će obavljati Luis Krišok (Louis Crishock) prvi zamjenik visokog predstavnika u svojstvu vršioca dužnosti.Šmit je na dužnost stupio u avgustu 2021. godine, u trenutku kada je Bosna i Hercegovina već ulazila u novu fazu političkih tenzija, a njegov mandat obilježili su česti sukobi s domaćim političkim akterima, korištenje bonskih ovlasti i brojne intervencije u politički sistem zemlje.<h2>&nbsp;Najdalekosežniji potez</h2>Njegov najveći politički pečat, prije svega, predstavljaju izmjene Izbornog zakona i Ustava Federacije BiH koje je nametnuo u izbornoj noći 2022. godine. Tim odlukama povećan je broj delegata u Domu naroda FBiH, izmijenjena su pravila za izbor predsjednika i potpredsjednika Federacije te uvedeni mehanizmi koji su trebali spriječiti dugotrajne blokade formiranja vlasti.Pristalice tih izmjena tvrde da je upravo Šmit omogućio uspostavu vlasti nakon izbora i spriječio da Federacija godinama ostane zarobljena u političkim blokadama. Kritičari, međutim, smatraju da je dodatno ojačao etnički princip predstavljanja i izašao u susret zahtjevima HDZ-a.Druga stvar po kojoj će ostati upamćen jeste sukob s Miloradom Dodikom i institucijama Republike Srpske. Tokom njegovog mandata Narodna skupština RS usvajala je zakone kojima je pokušavala ograničiti primjenu odluka Ustavnog suda BiH i visokog predstavnika, dok je Šmit odgovarao njihovim poništavanjem i suspenzijom. Također je donio i krivični zakon za neprovođenje odluka visokog predstavnika po kojem je u konačnici osuđen Milorad Dodik na godinu zatvora, uz zabranu obavljanja funkcije predsjednika RS-a na šest godina. Nijedan visoki predstavnik nakon Ešdauna (Ashdown) nije bio u tako otvorenom političkom sukobu s vlastima Republike Srpske.Treći važan segment njegovog mandata odnosi se na izmjene Krivičnog zakona BiH i izbornog zakonodavstva kojima je pokušao ojačati integritet izbora. Uveo je konačno tehnologiju elektronskog brojanja glasova te nametnuo mjere protiv izbornih prevara, trgovine mjestima u biračkim odborima i zloupotrebe biračkog procesa, što je godinama predstavljalo jednu od najvećih slabosti bh. izbora.<h2>Tehnologija na izborima</h2>Šmit je također intervenisao u finansiranju izbora kada domaće vlasti nisu uspjele osigurati novac za njihovo održavanje, čime je spriječio institucionalnu krizu bez presedana. Više puta nametao je i odluke vezane za funkcionisanje državnih institucija, budžetske procese i provođenje odluka međunarodnih sudova.No, vjerovatno nijedna tema nije obilježila njegov mandat kao pitanje legitimiteta. Vlasti Republike Srpske od prvog dana tvrdile su da nije legalno imenovan jer njegovo imenovanje nije potvrđeno u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih nacija. Zbog toga su formalno odbijale priznavati njegove odluke, iako su ih suštinski prihvatale, dok je međunarodna zajednica nastavila tretirati Šmita kao punopravnog visokog predstavnika.<h2>Svođenje bilance</h2>Kada se za nekoliko godina bude svodila bilanca njegovog rada, Kristijan Šmit vjerovatno neće biti upamćen po diplomatskim inicijativama ili pomirljivom pristupu, nego po tri stvari: izbornoj reformi koja je promijenila način formiranja vlasti u Federaciji BiH, obračunima s politikom Milorada Dodika koje je Dodik, međutim, ipak preživio, i najintenzivnijem korištenju bonskih ovlasti u posljednjih petnaestak godina. Upravo zbog toga ostat će jedna od najkontroverznijih ličnosti u poslijeratnoj političkoj historiji Bosne i Hercegovine.

Mandat obilježen izbornim reformama, sukobima s Dodikom i najintenzivnijom upotrebom bonskih ovlasti u posljednjih petnaest godina

Odlazak Nijemca koji je trajno promijenio BiH: Po čemu ćemo pamtiti Kristijana Šmita?

Negdje usput, između beskrajnih sjednica, patriotskih govora i profesionalnih proizvođača nacionalnih trauma, dogodila se jedna od najvećih ironija poslijeratne Bosne i Hercegovine.Ljiljani su pobijedili. Ne na izborima, ni u parlamentima, ne ni na sastancima međunarodne zajednice gdje ljudi u skupim odijelima već trideset godina pokušavaju riješiti problem koji uglavnom sami proizvode.<h2>Pobjeda na tribinama</h2>Pobijedili su na tribinama. Kada je 1998. godine nametnuta sadašnja plavo-žuta zastava, činilo se da je priča završena. Ljiljani su poslani u historiju, u muzeje, na požutjele fotografije i u nostalgična sjećanja ljudi koji su se pod tom zastavom izborili za Bosnu. Nova država dobila je novu zastavu, a navijači su je uglavnom prihvatili. Na stadionima je na svakih deset plavo-žutih zastava dolazio možda jedan usamljeni ljiljan koji se vijorio poput duha prošlog vremena.A onda su protivnici ljiljana napravili ono što protivnici gotovo uvijek naprave kada ih uhvati ideološka panika. Počeli su ratovati protiv simbola. Nazivali su i nazivaju ih ratnim zastavama. Provokacijom, prijetnjom, opasnošću, mržnjom, huškanjem. Neki su u komadu platna vidjeli gotovo vojnu formaciju spremnu da izvrši invaziju na okolna naselja.Političari su držali govore. Televizije proizvodile moralnu paniku. Policija legitimisala ljude zbog zastava koje nisu bile zabranjene. U Banjoj Luci je čak uhapšen Sejfudin Tokić jer je mahao simbolom države koja je članica Ujedinjenih nacija. Uhapšeno je još nekoliko mladića zbog historijskog i nekoć zvaničnog obilježja Bosne i Hercegovine.To je bio trenutak kada je cijela priča krenula u pogrešnom smjeru za one koji su željeli da ljiljani nestanu. Jer postoji jedno pravilo starije od svih političkih teorija i svih nacionalnih projekata Balkana: ako ljudima kažeš da nešto ne smiju voljeti, oni će to pretvoriti u religiju.Što su ljiljani više proglašavani problemom, to su postajali popularniji. Što su ih više pokušavali objasniti kao prijetnju, to su se više pojavljivali na majicama, šalovima, automobilima i društvenim mrežama.Danas je rezultat vidljiv svakome ko uključi televizor tokom utakmice reprezentacije Bosne i Hercegovine ili izađe na ulicu.More ljiljana. Toliko ih ima da čovjek ponekad pomisli kako je neko zaboravio javiti navijačima da zastava Republike BiH više nije službena već skoro tri decenije.I tu leži najveća šala cijele priče. Ljiljane nisu vratili njihovi prijatelji. Vratili su ih njihovi neprijatelji.<h2>Besplatna reklama</h2>Svaki put kada ih je neko nazvao ratnom zastavom, još nekoliko ljudi odlučilo je da je kupi. Svaki put kada je neko pokušao objasniti zašto bi ih trebalo sakriti, pojavilo se još deset novih. Svaka kampanja protiv njih bila je besplatna reklama.To je možda i najbosanskija politička lekcija od svih. U zemlji u kojoj se rijetko ko oko bilo čega može složiti, gotovo svi se mogu složiti u jednoj stvari: nema bržeg načina da nešto postane popularno od pokušaja da ga zabraniš.A zato danas, dok se reprezentacija bori na najvećoj svjetskoj pozornici, tribinama ne dominiraju političke deklaracije, rezolucije i ustavne reforme.Dominiraju ljiljani. Ljiljani više nisu marginalni simbol koji se može uočiti tek ponegdje u publici. Oni su postali sastavni dio navijačkog identiteta reprezentacije Bosne i Hercegovine i jedan od najprepoznatljivijih simbola patriotizma među njenim navijačima. I tako će i ostat.

Ako ljudima kažeš da nešto ne smiju voljeti, oni će to pretvoriti u religiju

Pokušali su nam zabraniti ljiljane: Sad neka gledaju kako se vijore

Demokratski socijalisti bilježe niz političkih uspjeha u Sjedinjenim Američkim Državama, što je ponovo otvorilo pitanje da li socijalizam postaje dominantna ideja unutar američke ljevice.Početkom godine kandidati demokratskih socijalista preuzeli su gradonačelničke pozicije u Njujorku i Sijettlu, a potom su ostvarili uspjehe na lokalnim i kongresnim izborima u Filadelfiji, Los Anđelesu, Vašingtonu i Njujorku. Posljednji u nizu uspjeha bila je pobjeda Darializ Avil Čavalir (Darialize Avile Chevalier) na unutarstranačkim izborima demokrata za Kongres, gdje je porazila dugogodišnjeg kongresmena Edrijena Espilata (Adrian Espaillato).<h2>Ograničeni na velike gradove</h2>Ipak, važno je naglasiti da se najveći dio ovih uspjeha događa u velikim, izrazito demokratskim gradovima. Demokratski socijalisti još nisu ostvarili značajniji prodor u politički umjerenijim ili republikanskim dijelovima zemlje.Njihov uspon prati i promjena raspoloženja među biračima. Prema istraživanju „Gallupa“, još 2010. godine socijalizam je pozitivno ocjenjivalo 50 posto demokrata. Do 2025. taj broj porastao je na 66 posto. Istovremeno, povjerenje u kapitalizam značajno je palo. Danas samo 42 posto demokrata ima pozitivan stav prema kapitalizmu, dok je prije desetak godina situacija bila obrnuta.Sličan trend vidljiv je i među širim biračkim tijelom. Prema anketi Fox Newsa, gotovo polovina registrovanih birača smatra da kapitalizam ne funkcioniše dobro. Čak 38 posto ispitanika navelo je da bi bilo dobro kada bi se Amerika više približila socijalizmu, što je dvostruko više nego prije petnaest godina.Međutim, to ne znači da Amerikanci masovno prihvataju socijalizam. Iako ideja ima sve veću podršku, organizacije koje se otvoreno identifikuju kao socijalističke i dalje imaju loš imidž. Anketa Marquette Law School pokazala je da organizaciju Democratic Socialists of America pozitivno vidi svega 21 posto Amerikanaca, dok je 48 posto ima negativno mišljenje.<h2>Popularniji od etikete</h2>Zanimljivo je da su najpoznatiji političari povezani sa socijalističkim idejama znatno popularniji od same etikete. Senator Berni (Bernie) Sanders i kongresmenka Aleksandra Okejšio-Kortez (Alexandria Ocasio-Cortez) među najpopularnijim su političkim figurama u zemlji. Njihov uspjeh pokazuje da birači često glasaju za ličnosti i konkretne politike, a ne nužno za ideološke oznake.Ipak, rast demokratskog socijalizma izaziva zabrinutost među umjerenim demokratama. Republikanci već godinama pokušavaju cijelu Demokratsku stranku povezati sa socijalizmom, a pobjede sve većeg broja kandidata iz tog političkog kruga mogle bi im olakšati taj posao.Posebno su problematični pojedini kandidati koji iza sebe imaju kontroverzne izjave ili političke stavove koji ne uživaju široku podršku među američkim biračima. Kritičari upozoravaju da bi takvi kandidati mogli otežati demokratama osvajanje centrističkih birača na nacionalnom nivou.<h2>Sve utjecajnija sila</h2>Socijalizam ne preuzima Ameriku, ali nesumnjivo postaje sve utjecajnija sila unutar Demokratske stranke. Pitanje više nije da li demokratski socijalisti imaju političku budućnost, nego koliko daleko mogu proširiti svoj utjecaj izvan nekoliko velikih liberalnih gradova. Njihov rast je stvaran, ali još daleko od toga da predstavlja dominantnu političku snagu u cijeloj zemlji.

Čak 66 posto demokrata podržava socijalizam, a samo 42 posto ima pozitivan stav prema kapitalizmu

Preuzima li socijalizam Ameriku?

Milijarder i vlasnik društvene mreže X Elon Mask (Musk) našao se u centru novih kontroverzi nakon što je javno promovisao film Citizen Vigilante, akcioni triler njemačkog reditelja Uvea Bola (Uwea Bolla), za koji kritičari tvrde da demonizira migrante i podstiče neprijateljstvo prema muslimanima.Mask je podijelio objavu u kojoj se navodi da je film postao najgledaniji naslov na Amazonu u Sjedinjenim Američkim Državama, uz komentar: „Ovo je ono što ljudi žele da gledaju.“ Objava je ubrzo postala viralna i prikupila milione pregleda.

<blockquote class="twitter-tweet">This is what people want to see <a href="https://t.co/vfwhZfYt0j">https://t.co/vfwhZfYt0j</a>&mdash; Elon Musk (@elonmusk) <a href="https://x.com/elonmusk/status/2071347847770046671?ref_src=twsrc%5Etfw">June 28, 2026</a></blockquote> <script async src="https://platform.x.com/widgets.js" charset="utf-8"></script>

Mask je dodatno pomogao promociji filma omogućivši da bude besplatno dostupan korisnicima platforme X tokom ograničenog perioda, čime je kontroverzno ostvarenje dobilo daleko veću publiku nego što bi je inače imalo.<h2>O čemu govori film</h2>Film prati bogatog biznismena Sandersa, kojeg glumi Armi Hamer (Armie Hammer), a koji nakon niza nasilnih zločina zaključuje da su policija i pravosuđe nesposobni zaštititi građane. Zbog toga odlučuje uzeti zakon u svoje ruke i započinje krvavi obračun s kriminalcima, migrantima i ljudima koje smatra prijetnjom društvu.Kritičari ističu da su migranti u filmu prikazani gotovo isključivo kao nasilnici, silovatelji ili kriminalci, dok glavni junak nastupa kao svojevrsni spasitelj Zapada. Zbog toga su brojne organizacije za ljudska prava i komentatori ocijenili da film promoviše ksenofobne stereotipe te da bi mogao dodatno raspirivati mržnju prema migrantima i muslimanima.

<blockquote class="twitter-tweet">🔴A voir absolument et a méditer 😏 - Elon Musk a diffusé gratuitement pendant 48 heures Citizen Vigilante, film interdit en Allemagne pour ses propos racistes et anti-immigration. • Le film d’Uwe Boll, avec Armie Hammer, met en scène un justicier traquant des immigrés et juges… <a href="https://t.co/pP6rHVsQVF">pic.twitter.com/pP6rHVsQVF</a>&mdash; Sébastien 🇨🇵 (@Jean_Se67) <a href="https://x.com/Jean_Se67/status/2071943025366806943?ref_src=twsrc%5Etfw">June 30, 2026</a></blockquote> <script async src="https://platform.x.com/widgets.js" charset="utf-8"></script>

Posebno su sporne scene u kojima glavni lik brutalno likvidira osobe predstavljene kao migranti, što su neki komentatori opisali kao svojevrsnu fantaziju krajnje desnice o „obračunu s osvajačima“.<h2>Zašto je zabranjen u Njemačkoj</h2>Film je izazvao veliku polemiku u Njemačkoj, gdje mu regulator nije dodijelio potrebnu klasifikaciju za redovno kino-prikazivanje.Njemačke vlasti izrazile su zabrinutost zbog ekstremnog nasilja i mogućnosti da film podstiče mržnju prema migrantima. Reditelj Uve Bol odbacio je takve optužbe i ustvrdio da je riječ o politički motivisanoj cenzuri, tvrdeći da film samo prikazuje probleme o kojima evropske elite ne žele govoriti.Upravo je ta zabrana pretvorila Citizen Vigilante u simbol za brojne desničarske i antiimigrantske pokrete širom Evrope i Amerike.

<h2>Zašto ga desničari slave</h2>Brojni konzervativni i desničarski influenseri predstavljaju film kao dokaz da zapadne vlasti i mediji pokušavaju ušutkati kritiku masovne migracije.Za njih je zabrana filma potvrda tvrdnji da se o problemima migracija ne smije otvoreno govoriti, dok kritičari upozoravaju da se pod plaštom „slobode govora“ zapravo promovišu sadržaji koji mogu potaknuti nasilje prema manjinama.Film je zbog toga postao mnogo više od običnog akcionog trilera – pretvorio se u novo ideološko bojno polje u raspravi o migracijama, identitetu i granicama slobode izražavanja.<h2>Upozorenja da bi film mogao inspirisati nasilje</h2>Nakon Maskove promocije uslijedile su i brojne kritike.Među njima se našao i influencer Sneako, koji je upozorio da bi film mogao inspirisati stvarne napade na muslimane.- Neki retardirani terorista bit će inspirisan filmom Citizen Vigilante, a Elon Musk ga neće izvući iz zatvora. Dvojica meksičkih nacista koji su pokušali napasti džamiju u San Diegu trebali su biti dovoljno ozbiljno upozorenje. Rat protiv islama je rat protiv čovječnosti - napisao je Sneako na mreži X.

<blockquote class="twitter-tweet">Some retarded terrorist is going to be inspired by Citizen Vigilante and Elon Musk is not going to bail them out of jail. The two Mexican catboy Nazis who tried to shoot up the San Diego mosque should have been enough of an alarm. The war on Islam is a war on humanity.&mdash; SNEAKO (@sneako) <a href="https://x.com/sneako/status/2071665334059229383?ref_src=twsrc%5Etfw">June 29, 2026</a></blockquote> <script async src="https://platform.x.com/widgets.js" charset="utf-8"></script>

Njegova objava dodatno je otvorila pitanje odgovornosti velikih platformi i javnih ličnosti koje promovišu sadržaje za koje kritičari smatraju da mogu radikalizirati pojedince sklone nasilju.<h2>„Prvo se obračunajte s izdajnicima, a onda s osvajačima“</h2>Kontroverze oko Maskovog odnosa prema migracijama ne završavaju se na promociji filma.Samo dan ranije Musk je komentarisao objavu profila Visegrád24 o njemačkoj feministkinji Vereni Brunschweiger, koja zagovara odustajanje od rađanja djece i otvoreniju migracijsku politiku.Odgovarajući na objavu, Musk je napisao:„Prvo se obračunajte s izdajnicima, a onda s osvajačima.“

<blockquote class="twitter-tweet">Lots of gaslighters in the comments. You do know we can all see the Nazi shit Elon is posting, right? <a href="https://t.co/7gqSgUJD5B">https://t.co/7gqSgUJD5B</a> <a href="https://t.co/bgLqP54eA5">pic.twitter.com/bgLqP54eA5</a>&mdash; Project Liberal (@ProjectLiberal) <a href="https://x.com/ProjectLiberal/status/2071672840688959622?ref_src=twsrc%5Etfw">June 29, 2026</a></blockquote> <script async src="https://platform.x.com/widgets.js" charset="utf-8"></script>

Njegov komentar izazvao je burne reakcije jer su ga kritičari protumačili kao poruku u kojoj se migranti označavaju kao „osvajači“, a njihovi politički saveznici kao „izdajnici“.U kombinaciji s promocijom filma Citizen Vigilante, mnogi smatraju da ovakve poruke dodatno legitimiziraju narative koje često koriste krajnje desni pokreti u Evropi i SAD-u te da Mask otvoreno pokazuje ekstremističke stavove koje zastupaju najmračnije ideologije. Bez obzira na različita tumačenja, činjenica je da je najbogatiji čovjek svijeta posljednjih godina jedan od glavnih promotera filma te ekstremne političke desnice širom zapadnog svijeta, otvoreno zastupajući tezu o navodnoj opasnosti od migracije i muslimanskoj invaziji na Zapad koja za cilj ima zamijeniti domicilno stanovništvo i uspostaviti novu civilizaciju.

Posebno su sporne scene u kojima glavni lik brutalno likvidira osobe predstavljene kao migranti, uključujući žene i tinejdžere

Zabranjen širom Evrope: Elon Mask promoviše film koji slavi ubijanje muslimana

Hana Hodžić jedna je od mladih osoba koje svojim radom i angažmanom doprinose stvaranju inkluzivnijeg društva u Bosni i Hercegovini. Kao članica Udruženja „Ruka podrške“, aktivno učestvuje u projektima usmjerenim na poboljšanje položaja osoba s invaliditetom i njihovo puno uključivanje u društveni život.Udruženje kroz koje djeluje pruža podršku osobama s invaliditetom u svakodnevnom životu, obrazovanju, zapošljavanju i razvoju različitih vještina. Poseban značaj njihovog rada ogleda se u nastojanju da osobe s invaliditetom dobiju priliku da ravnopravno učestvuju u svim segmentima društva i ostvare svoju ekonomsku nezavisnost.Kroz brojne aktivnosti, radionice i projekte, Udruženje „Ruka podrške“ godinama promoviše vrijednosti solidarnosti, jednakih mogućnosti i međusobnog poštovanja. Takav pristup doprinosi razbijanju predrasuda i jačanju svijesti o potrebama i potencijalima osoba s invaliditetom.Hodžić posebno doprinosi promoviranju ideje da društvo treba biti prilagođeno svim građanima, bez obzira na njihove fizičke ili druge prepreke. Njen angažman usmjeren je na stvaranje okruženja u kojem će svaka osoba imati priliku da razvija svoje sposobnosti, obrazuje se, radi i aktivno učestvuje u zajednici.U vremenu kada su empatija, solidarnost i društvena odgovornost potrebniji nego ikada, rad ljudi poput Hane Hodžić pokazuje koliko pojedinačni angažman može doprinijeti pozitivnim promjenama.Zbog predanog rada na unapređenju položaja osoba s invaliditetom i promociji inkluzivnog društva, Hana Hodžić je „Avazova“ ličnost dana.

Kroz rad u Udruženju „Ruka podrške“ posvećena je unapređenju položaja osoba s invaliditetom

Hana Hodžić: Glas inkluzije

Američka novinarka Abigail Velez izvinila se nakon što je uoči utakmice Bosne i Hercegovine i SAD-a na Svjetskom prvenstvu poručila da ne zna pokazati Bosnu i Hercegovinu na karti, da o njoj ne zna gotovo ništa i da je to ni ne zanima.Nakon burnih reakcija uslijedilo je očekivano izvinjenje.- U lošem pokušaju da unesem malo zabave u ozračje Svjetskog prvenstva otišla sam predaleko. Izvinjavam se građanima Bosne i Hercegovine i reprezentaciji BiH - poručila je.

Američka reporterka uputila izvinjenje Zmajevima

Američka novinarka se izvinila BiH: "Moj komentar je bio bezosjećajan"

I zaista, njen komentar bio je glup. Ne zato što ne zna gdje je Bosna i Hercegovina, nego zato što je vlastito neznanje pokušala predstaviti kao duhovitost.Ali prije nego što krenemo s kolektivnim zgražavanjem nad američkom geografskom nepismenošću, vrijedi postaviti jedno pitanje:Znate li vi gdje je Idaho? Bez guglanja. Ili Vjoming. Ili Delaver. Ili Vermont.Sviđalo se to nama ili ne, Bosna i Hercegovina je mala i u velikom dijelu svijeta prilično nepoznata zemlja. To nije uvreda nego činjenica. Zemlja od manje od tri miliona stanovnika, bez velikog ekonomskog, vojnog ili političkog utjecaja, jednostavno nije nešto o čemu prosječan Amerikanac razmišlja u svakodnevnom životu.O Americi dakako znamo mnogo više nego što Amerika zna o nama. Ne zato što smo pametniji, nego zato što je Amerika globalna supersila čiju muziku slušamo, filmove gledamo, izbore pratimo i čije se odluke odražavaju na cijeli svijet. Pa ipak, kada bismo krenuli nabrajati njihove države teško da bi većina odmakla dalje od Njujorka, Kalifornije, Teksasa ili Floride.Postoji razlika između neznanja i arogancije. Neznanje je normalno. Niko ne može znati sve. Arogancija počinje onda kada vlastito neznanje pretvorite u poruku da nešto nije vrijedno ni upoznati. U tom smislu, njeno izvinjenje je sasvim na mjestu.Ali možda bi i nama dobro došla mala doza samokritike. Jer kada se već rugamo Amerikancima zbog Bosne i Hercegovine, bilo bi zanimljivo vidjeti koliko bi građana ove zemlje bez problema pronašlo Ajhdaho na karti ili objasnilo razliku između Kanzasa i Arkanzasa. Odgovor vjerovatno ne bi bio naročito impresivan.Zato je cijela ova priča manje priča o Bosni i Hercegovini, a više o ljudskoj prirodi. Svi mislimo da je ono što je nama važno automatski važno i ostatku svijeta. A najčešće nije.I to je sasvim u redu. Sve dok svoje neznanje ne počnemo nositi kao medalju. Tada ono postaje nešto sasvim drugo.

Svi mislimo da je ono što je nama važno automatski važno i ostatku svijeta. A najčešće nije

Naljutila vas je američka novinarka koja ne zna gdje je BiH na karti: A znate li vi gdje je Ajdaho? Ili Vajoming?

Federalni ministar trgovine Amir Hasičević ovih dana predstavio je analizu Finansijsko-informatičke agencije (FIA) prema kojoj je sektor trgovine u Federaciji BiH tokom 2025. godine ostvario 36,74 milijarde KM prihoda, što je čak 84 posto više nego 2016. godine.Brojka zvuči impresivno, ali otvara pitanje zašto se kao referentna godina bira upravo 2016., a ne prethodna ili pretprošla godina.Naime, kada se posmatraju noviji podaci, slika izgleda znatno manje spektakularno.

<h2>Stanje u RS</h2>Prihodi sektora trgovine u FBiH iznosili su približno 33,1 milijardu KM u 2023. godini, gotovo 35,3 milijarde KM u 2024., te 36,74 milijarde KM u 2025. godini. To znači da je rast u 2025. u odnosu na 2024. iznosio približno 4,1 posto, dok je u odnosu na 2023. godinu rast iznosio blizu 11 posto.Drugim riječima, umjesto rasta od 84 posto, koji se dobija poređenjem s periodom od skoro jedne decenije, posljednje dvije godine pokazuju znatno umjereniji trend.Posebno je zanimljivo da je riječ o sektoru u kojem veleprodaja generiše više od polovine ukupnih prihoda, što znači da ovi podaci ne govore isključivo o kupovini građana u prodavnicama, nego i o poslovanju između kompanija.Dok se u Federaciji raspravlja o efektima zabrane rada nedjeljom, vlasti Republike Srpske poručuju da ne planiraju slijediti federalni model.Ministarstvo trgovine i turizma RS saopćilo je da je neradna nedjelja u Federaciji, prema njihovim informacijama, proizvela negativne posljedice po promet, zaposlenost i lokalne zajednice te da upravo zbog toga treba oprezno razmotriti eventualno uvođenje iste mjere u RS-u.Istovremeno, zvanična statistika Republike Srpske pokazuje da je promet u trgovini na malo tokom 2025. godine realno porastao za 10,1 posto u odnosu na prethodnu godinu, dok je nominalni rast iznosio 12,2 posto.To znači da je stvarni obim kupovine u prodavnicama rastao gotovo istim tempom kao i ukupni prihodi trgovinskog sektora u Federaciji posmatrani kroz dvogodišnji period.<h2>Suprotni narativi</h2>Zagovornici neradne nedjelje ističu da zabrana nije dovela do pada prometa i da radnici imaju više vremena za porodicu i odmor.Protivnici, s druge strane, upozoravaju da dio potrošnje odlazi u RS, Hrvatsku i lokalne zajednice koje imaju izuzeća od zabrane, te podsjećaju da je sve veći broj općina i gradova tražio posebne režime rada.Zanimljivo je da se argumentacija vlasti često mijenja zavisno od potrebe.Kada se govori o uspjesima, ističe se rast prihoda trgovine od 84 posto u odnosu na 2016. godinu. Kada se otvori pitanje odlaska kupaca u RS, onda se poručuje da se, kako je ministar Hasičević kazao - efekti neradne nedjelje ne mogu svoditi samo na "pazar".

Podaci pokazuju da su prihodi sektora od 2023. do 2025. porasli svega 11 posto, ne računajući inflaciju

Zašto Hasičević promet poredi s 2016. godinom: Kako vlast fingira statistiku

Posjeta Denisa Bećirovića Unsko-sanskom kantonu još jednom je pokazala osnovni obrazac njegovog političkog djelovanja. Nakon skoro četiri godine mandata, predsjedavajući Predsjedništva BiH građanima kao najveće uspjehe i dalje nabraja usvajanje Rezolucije o Srebrenici u Generalnoj skupštini UN-a, postavljanje Cvijeta Srebrenice ispred sjedišta Ujedinjenih nacija i slične simboličke poteze iz domena međunarodne promocije.<h2>&nbsp;Emotivna važnost</h2>Nema sumnje da su to teme koje imaju emotivnu, historijsku i političku važnost za veliki broj građana Bosne i Hercegovine. Međutim, postavlja se pitanje: je li to zaista ono zbog čega je Denis Bećirović izabran u Predsjedništvo BiH?Dok Bećirović danas govori o aerodromima, kargo saobraćaju, graničnim prijelazima i ekonomskom razvoju Krajine, teško je ne primijetiti da su upravo takve teme tokom većeg dijela njegovog mandata bile gotovo potpuno odsutne iz njegovog javnog djelovanja. Građani su ga mnogo češće mogli vidjeti na međunarodnim konferencijama, komemoracijama, obilježavanjima godišnjica i diplomatskim turnejama gdje je stajanje sa stranim državnicima u hodniku predstavljao kao diplomatske inicijative, nego u raspravama o investicijama, poslovnom ambijentu, poreznim reformama ili konkurentnosti domaće ekonomije.Posebno je zanimljivo pitanje Monival liste. Godinama je upozoravano da će Bosna i Hercegovina zbog neispunjavanja međunarodnih standarda u borbi protiv pranja novca i finansiranja terorizma završiti na sivoj listi, čime rizikuje ozbiljne posljedice po svoj finansijski sistem. Takav status direktno utječe na bankarski sektor, međunarodne transakcije, kreditni rejting zemlje i ukupnu investicionu klimu. Sada, kada je BiH stavljena na sivu listu, Bećirović šuti.Ako danas odjednom slušamo Bećirovića kako govori o privredi, kapitalu, robama i ekonomskom razvoju, logično je zapitati gdje je bio kada se zemlja suočavala s prijetnjom da završi na listama koje odbijaju investitore i poskupljuju poslovanje domaćim kompanijama. Zašto tada nije koristio svoj politički autoritet da upozori javnost, izvrši pritisak na institucije ili makar otvori ozbiljnu javnu raspravu o problemu?<h2>Državnik ili politikant</h2>Jer upravo tu se vidi razlika između državnika i politikanta. Politikant sakuplja simboličke pobjede, fotografije i međunarodna priznanja. Državnik se bavi rješavanjem dosadnih, komplikovanih i često nezahvalnih pitanjima koja direktno utječu na život građana.Kada se podvuče crta, teško je pobjeći od utiska da je Bećirovićev mandat obilježilo svojevrsno sakupljanje političkih sličica. Rezolucija ovdje, deklaracija tamo, međunarodni sastanak, diplomatski prijem, nova fotografija sa svjetskim zvaničnicima. Sve su to aktivnosti koje lijepo izgledaju u biografiji i na društvenim mrežama.Ali građani ne žive od rezolucija. Građani žive od plata, investicija, novih radnih mjesta, jeftinijih kredita, boljih puteva i efikasnijih institucija. Žive od ekonomije.ZBOG toga ostaje otvoreno pitanje: ako je Unsko-sanski kanton zaista toliko važan, ako su granični prelazi toliko važni, ako su razvoj aerodroma i kargo saobraćaja toliko važni, zašto su te teme postale prioritet tek tri mjeseca pred izbore?

Je li neko Bećiroviću javio da je BiH završila na sivoj listi Monivola


Denis Bećirović se sjetio ekonomije tri mjeseca pred izbore: "Novopečeni privrednik" ne progovara o Monival listi

Na današnji dan, 23. juna 1912. godine, u Londonu je rođen Alan Tjuring, britanski matematičar, logičar i kriptograf kojeg mnogi smatraju ocem modernog računarstva. Njegove ideje postavile su temelje digitalne revolucije, a njegov rad tokom Drugog svjetskog rata imao je presudan utjecaj na savezničku pobjedu nad nacističkom Njemačkom.Ipak, život čovjeka koji je pomogao spasiti milione ljudi završio je tragično. Samo nekoliko godina nakon završetka rata, britanske vlasti osudile su ga zbog homoseksualnosti, tadašnjeg krivičnog djela prema zakonima Ujedinjenog Kraljevstva. Dvije godine kasnije pronađen je mrtav u svom domu.Danas se Tjuringova sudbina smatra jednim od najpoznatijih primjera sukoba između naučnog genija i društvenih predrasuda svog vremena.<h2>Čovjek koji je razbio Enigmu</h2>Kada je 1939. godine počeo Drugi svjetski rat, njemačka vojska koristila je složeni sistem šifriranja poznat kao Enigma. Njemačka komanda vjerovala je da su poruke kodirane ovom mašinom praktično neprobojne.Britanska vlada okupila je tim vrhunskih matematičara, lingvista i kriptografa u tajnom centru Bletchley Park. Među njima se posebno istakao Alan Tjuring.Nastavljajući rad poljskih kriptografa koji su prije rata ostvarili prve prodore u razumijevanju Enigme, Tjuring je razvio metode i uređaje koji su omogućili sistematsko dešifriranje njemačkih vojnih komunikacija. Posebno važna bila je njegova uloga u razvoju elektromehaničke mašine poznate kao "Bombe", koja je drastično ubrzala proces otkrivanja dnevnih postavki Enigme.Saveznici su zahvaljujući tome dobili pristup ogromnoj količini njemačkih vojnih informacija, uključujući podatke o kretanju podmornica u Atlantskom okeanu, što je bilo ključno za očuvanje pomorskih linija snabdijevanja između Sjeverne Amerike i Evrope.Historičari procjenjuju da je uspješno razbijanje Enigme skratilo rat za najmanje dvije godine i spasilo milione života.<h2>Vizionar koji je zamislio računar prije računara</h2>Tjuringov doprinos nauci nije se završio ratom.Još 1936. godine objavio je rad "On Computable Numbers", jedno od najvažnijih djela u historiji matematike i računarstva. U tom radu predstavio je koncept koji će kasnije postati poznat kao Tjuringova mašina.Radilo se o teorijskom modelu uređaja sposobnog da izvršava matematičke operacije slijedeći unaprijed definisana pravila. Iako je bio zamišljen kao apstraktni matematički koncept, model je postao osnova za razumijevanje načina rada svih budućih računara.Većina današnjih računarskih sistema, od mobilnih telefona do superračunara i sistema vještačke inteligencije, zasniva se na principima koje je Tjuring definisao prije gotovo jednog stoljeća.Godine 1950. objavio je još jedan revolucionaran rad pod naslovom "Computing Machinery and Intelligence", u kojem je postavio pitanje koje i danas dominira raspravama o umjetnoj inteligenciji: "Mogu li mašine misliti?"U istom radu predstavio je koncept koji će kasnije postati poznat kao Tjuringov test. Ideja je bila jednostavna: ako čovjek tokom komunikacije ne može pouzdano razlikovati mašinu od drugog čovjeka, može li se reći da mašina pokazuje inteligenciju?Više od sedamdeset godina kasnije, razvoj velikih jezičkih modela i naprednih sistema umjetne inteligencije pokazuje koliko je Tjuring bio ispred svog vremena.<h2>Od ratnog heroja do državnog neprijatelja</h2>Uprkos ogromnom doprinosu britanskoj ratnoj pobjedi, Tjuring je početkom pedesetih godina postao meta vlastitog pravnog sistema.Homoseksualni odnosi između muškaraca u to vrijeme bili su kriminalizirani britanskim zakonodavstvom. Temelj za takve progone predstavljala je odredba o "gross indecency" iz Zakona o izmjenama krivičnog prava iz 1885. godine.Godine 1952. Tjuring je policiji prijavio provalu u svoj dom. Tokom istrage otkrivena je njegova veza s mladim muškarcem Arnoldom Murrayjem. Umjesto da bude tretiran kao žrtva krivičnog djela, Tjuring je završio na optuženičkoj klupi.Na sudu je priznao vezu i proglašen je krivim.Britanske vlasti ponudile su mu izbor između zatvorske kazne i hormonalne terapije čiji je cilj bio smanjivanje seksualnog nagona. Odlučio se za drugu opciju.Terapija je uključivala primjenu estrogena tokom približno godinu dana. Posljedice su bile ozbiljne: fizičke promjene, hormonalni poremećaji i značajan psihološki pritisak.Istovremeno mu je oduzeta sigurnosna dozvola, čime je praktično isključen iz najosjetljivijih državnih istraživačkih projekata u jeku Hladnog rata.<h2>&nbsp;Smrt i kontroverze</h2>Dana 7. juna 1954. godine Alan Tjuring pronađen je mrtav u svom domu u Wilmslowu, u blizini Manchestera. Imao je samo 41 godinu.Istraga je zaključila da je uzrok smrti trovanje cijanidom te je donesena presuda o samoubistvu.Pored njegovog kreveta pronađena je djelimično pojedena jabuka, što je tokom godina dovelo do brojnih spekulacija, uključujući i popularnu, ali nikada dokazanu teoriju da je upravo jabuka bila zatrovana cijanidom.Pojedini članovi porodice i dio istraživača kasnije su dovodili u pitanje službeni zaključak, sugerirajući mogućnost nesretnog slučaja povezanog s hemijskim eksperimentima koje je Tjuring provodio kod kuće.Ipak, većina historičara i dalje smatra da dostupni dokazi najviše upućuju na samoubistvo.<h2>Kasno priznanje</h2>Tek decenijama nakon njegove smrti britansko društvo počelo je preispitivati način na koji je tretiran.Premijer Gordon Brown je 2009. godine u ime britanske vlade uputio službeno izvinjenje zbog nepravde koja mu je nanesena.Četiri godine kasnije, 2013. godine, kraljica Elizabeta II posthumno ga je pomilovala.Godine 2017. stupio je na snagu zakon poznat kao "Turing Law", kojim su posthumno pomilovane hiljade muškaraca osuđenih prema istim ili sličnim zakonima.Danas se Tjuring nalazi među najpoštovanijim ličnostima britanske historije. Njegov lik od 2021. godine krasi novčanicu od 50 funti, što predstavlja simboličan zaokret u odnosu na period kada ga je ista država tretirala kao kriminalca.<h2>Naslijeđe koje je nadživjelo predrasude</h2>Sudbina Alana Tjuringa ostaje snažan podsjetnik na činjenicu da društva mogu istovremeno proizvoditi izuzetna naučna dostignuća i duboke nepravde.Čovjek koji je pomogao da se porazi nacizam, postavio temelje digitalne revolucije i među prvima razmišljao o vještačkoj inteligenciji nije stradao zbog nedostatka talenta ili doprinosa čovječanstvu. Njegov pad bio je posljedica društvenih normi i zakona koji su danas široko prepoznati kao diskriminatorni.U vremenu kada milijarde ljudi svakodnevno koriste računare, internet i sisteme zasnovane na umjetnoj inteligenciji, Tjuringovo naslijeđe postaje sve vidljivije. Njegove ideje oblikuju savremeni svijet, dok njegova životna priča ostaje upozorenje koliko visoku cijenu pojedinci mogu platiti kada se naučni napredak ne prati napretkom ljudskih sloboda.

Samo nekoliko godina nakon završetka rata, britanske vlasti osudile su ga zbog homoseksualnosti, tadašnjeg krivičnog djela prema zakonima UK

Znate li ko je Alan Tjuning: Porazio je naciste, izmislio računar, a onda poslan u smrt samo zato što je homoseksualac

In the Kingdom of SHS/Yugoslavia, the political axis of the state was Serbian-Croatian conflict: centralism against federalization, republicanism against monarchy, Belgrade against Zagreb, Serbian state majority against Croatian demands for autonomy. In such an order, the Yugoslav Muslim Organization (JMO) often played the role of a parliamentary "language on the scales" that secured parliamentary majorities: sometimes with radicals when it needed to enter power, sometimes with the HSS when it needed to pressure Serbian political elites, seeking to extract protection for waqfs, land interests, and the political position of Bosnian Muslims.Although in its programmatic positions, advocating decentralization of the state and autonomy of Bosnia and Herzegovina, it was closer to Croatian federalist demands than to Serbian centralists, the JMO mostly chose a third way. Instead of openly siding with one side, it sought to mediate between opposing conceptions by offering compromise solutions, such as the idea of Yugoslavia organized as a federation of provinces.<h2>Without Spahe, it was often impossible to form a government</h2>Therein lay its political power. It was not numerous enough to shape the state on its own, but it was important enough that without it, it was often impossible to form a stable government. The JMO traded its support for protection of the interests of Bosnian Muslims. Its power did not derive from the number of representatives but from the fact that both sides needed it.But in 1939, it became clear that a minority arbiter is worth only as long as it is needed.The Cvetković–Maček Agreement, signed on August 26, 1939, created the Banate of Croatia and opened space for restructuring the state through direct agreement of Serbian and Croatian political elites. Bosnian Muslims were not an equal participant in this process, and Bosnia and Herzegovina was not treated as a special political entity whose interests should be respected.On the contrary, numerous parts of Bosnia and Herzegovina were included in the composition of the Banate of Croatia – among them the counties of Brčko, Gradačac, Derventa, Travnik, and Fojnica – making Bosnia practically become territorial material for compromise between Belgrade and Zagreb. The JMO suddenly lost its position as a key mediator. The moment the two largest political actors agreed without it, its influence dramatically diminished.Here an interesting parallel emerges with contemporary Bosnia and Herzegovina.HDZ BiH has for decades built its political power in large part on the fact that it represents an indispensable factor between two dominant political blocs in the country – the Bosniak and Serbian ones. When it needs a blockade of state institutions and pressure for concessions over the Election Law, it relies on the SNSD. When it needs power in the Federation and access to executive functions, it without major problems enters partnerships with the SDA, the Troika, or other Bosniak parties. When it needs international support, it presents itself as a guarantor of stability and the European path.After the 2014 elections, the HDZ formed federal government with the SDA, while at the state level it cooperated with the SDS and the PDP. After the 2022 elections, the HDZ without difficulty entered government with the SNSD and the Eightsome, while the SDA remained outside the coalition. In other words, HDZ very rarely chooses between Bosniak and Serbian partners on the basis of ideological closeness. Much more often it chooses partners according to who can provide it with the greatest political influence at any given moment.At the state level, HDZ and SNSD have for years functioned as natural allies within the House of Peoples. The quorum mechanism and ethnic-entity arithmetic enable institutions to be blocked when it suits one or the other bloc. It is not uncommon for them precisely through joint walkouts from sessions to break quorum and block decision-making processes. At the same time, HDZ without major problems participates in federal government with Bosniak partners when this ensures it control over ministries, public enterprises, and other centers of political power.Its greatest political advantage derives from the fact that it successfully presents itself as a "third pillar" without which there is no functional state, while not bearing full responsibility for the condition of that same state. Bosniak parties accuse it of ethnic exclusivism, opposition Serbian parties of interested partnership with the SNSD, the international community treats it as an indispensable interlocutor, and the HDZ from almost every political crisis seeks to extract additional institutional guarantees – from the House of Peoples, through the concept of legitimate representation, to changes in the Election Law.In this respect, HDZ may be even closer to the JMO between 1925 and 1935 than to the JMO of 1939. Just as the JMO traded its support for protection of the interests of Bosnian Muslims, so the HDZ uses its support for different coalitions to protect the interests of the Croatian political body and the concept of legitimate representation. Just as the JMO was often necessary for forming governments, so today is the HDZ often necessary for forming governments.<h2>Limited analogy</h2>Yet here we come to an important difference that limits any historical analogy.The JMO never had a constitutionally guaranteed position. It was a political party that represented Bosnian Muslims in a parliamentary system. When Belgrade and Zagreb agreed, there was no institutional mechanism that would require the consent of Muslims.HDZ today is not just a political party. It represents the dominant political force of one of three constituent peoples in Bosnia and Herzegovina. Croats possess a whole range of constitutional protection mechanisms – the House of Peoples, vital national interest, the cantonal structure of the Federation, participation in the Presidency, and the broader Dayton institutional framework. Because of this, the HDZ cannot find itself in the identical position in which the JMO found itself in 1939.But it can find itself in a situation where its negotiating power significantly weakens if the bulk of Bosniak and Serbian political elites were to one day reach a long-term compromise on the key issues of state functioning.Therein lies the essential lesson.Political power that derives primarily from the ability to mediate between two conflicting blocs always depends on the conflict lasting. The moment larger actors find a common interest, the mediator loses some of its value.Of course, there are also arguments against this analogy. Some could argue that today's Croats in Bosnia and Herzegovina are actually closer to the position of Croats in the Kingdom of Yugoslavia than to the position of Muslims at that time. Namely, Croatian political representatives today often use the argument that a numerically larger people can politically outvote them, which recalls the argumentation of the HSS from the interwar period.This objection is not without basis. However, the analogy is not drawn here on the basis of the content of political demands but on the basis of political function. It is not important whether the demands are the same, but whether the actor builds its power on the role of necessary mediator between larger political blocs. In this sense, the similarity between the JMO and the HDZ remains very pronounced.<h2>Long-term stable system</h2>Because of this, the solution is neither majorization of Croats, nor ethnic territorialization of Bosnia and Herzegovina, nor eternal politics of blockades and extortion. A long-term stable system must simultaneously respond to three legitimate demands: guarantee Croats that their representatives will not be chosen by a more numerous people, guarantee Bosniaks that the state will not turn into a confederation of ethnic territories, and enable citizens so that ethnic veto is not an excuse for permanent paralysis of institutions.The most realistic way out is found in a constitutional compromise that would reduce the jurisdiction of the houses of peoples to issues of real protection of vital national interests, precisely define what is and what is not a vital national interest, reform the election of Presidency members in a way that would reduce the feeling of being outvoted without creating new ethnic territorial units, and strengthen representative bodies of a civic character as places of real political responsibility.The greatest historical lesson of the JMO is not that minority actors in the end are always deceived. The lesson is that political power based exclusively on the ability to block and mediate has an expiration date. Only those political projects that manage to turn their interests into part of a broader social compromise survive in the long term.The JMO failed to do this in 1939. The question for HDZ BiH today is whether it can, together with other actors in BiH, fit its demands into a functional constitutional agreement or will it remain trapped in the role of eternal arbiter between Bosniak fear of state partition and Serbian separatism. Because history shows that a mediator's power lasts only as long as the mediator is needed.

History shows that a mediator's power lasts only as long as the mediator is needed

Lesson of the Cvetković-Maček Agreement: Why HDZ Owes Its Power to Bosniak-Serb Conflict

U Kraljevini SHS/Jugoslaviji politička osa države bila je srpsko-hrvatski sukob: centralizam protiv federalizacije, republikanizam protiv monarhizma, Beograd protiv Zagreba, srpska državna većina protiv hrvatskog zahtjeva za autonomijom. U takvom poretku Jugoslavenska muslimanska organizacija (JMO) često je igrala ulogu parlamentarnog „jezička na vagi“ koji je osiguravao parlamentarne većine: čas uz radikale kada treba ući u vlast, čas uz HSS kada treba izvršiti pritisak na srpske političke elite, nastojeći izvući zaštitu vakufa, zemljišnih interesa i političkog položaja bosanskih muslimana.Iako je po svojim programskim stavovima, zagovarajući decentralizaciju države i autonomiju Bosne i Hercegovine, bila bliža hrvatskim federalističkim zahtjevima nego srpskim centralistima, JMO je uglavnom birala treći put. Umjesto otvorenog svrstavanja uz jednu stranu, nastojala je posredovati između suprotstavljenih koncepcija nudeći kompromisna rješenja, poput ideje Jugoslavije organizirane kao saveza pokrajina.<h2>Bez Spahe često nije bilo moguće formirati vlast</h2>Upravo u tome ležala je njena politička snaga. Nije bila dovoljno brojna da sama oblikuje državu, ali je bila dovoljno važna da bez nje često nije bilo moguće formirati stabilnu vlast. JMO je trgovala podrškom za zaštitu interesa bosanskih muslimana. Njena moć nije proizlazila iz broja zastupnika nego iz činjenice da su je obje strane trebale.Ali 1939. pokazalo se da manjinski arbitar vrijedi samo dok je potreban.Sporazum Cvetković–Maček, potpisan 26. augusta 1939. godine, stvorio je Banovinu Hrvatsku i otvorio prostor za preuređenje države direktnim dogovorom srpskih i hrvatskih političkih elita. Bosanski muslimani nisu bili ravnopravan učesnik tog procesa, a Bosna i Hercegovina nije tretirana kao posebna politička cjelina čije interese treba uvažiti.Naprotiv, u sastav Banovine Hrvatske uključeni su brojni dijelovi Bosne i Hercegovine – među njima kotari Brčko, Gradačac, Derventa, Travnik i Fojnica – čime je Bosna praktično postala teritorijalna masa za kompromis između Beograda i Zagreba. JMO je odjednom izgubila poziciju ključnog posrednika. Onog trenutka kada su se dva najveća politička aktera dogovorila mimo nje, njen utjecaj se dramatično smanjio.Tu se nameće zanimljiva paralela sa savremenom Bosnom i Hercegovinom.HDZ BiH već decenijama svoju političku snagu dobrim dijelom gradi na činjenici da predstavlja nezaobilazan faktor između dva dominantna politička bloka u zemlji – bošnjačkog i srpskog. Kada mu treba blokada državnih institucija i pritisak za ustupke oko Izbornog zakona, oslanja se na SNSD. Kada mu treba vlast u Federaciji i pristup izvršnim funkcijama, bez većih problema ulazi u partnerstva sa SDA, Trojkom ili drugim bošnjačkim strankama. Kada treba međunarodnu podršku, predstavlja se kao garant stabilnosti i evropskog puta.Nakon izbora 2014. godine HDZ je formirao federalnu vlast sa SDA, dok je na državnom nivou sarađivao sa SDS-om i PDP-om. Nakon izbora 2022. godine HDZ je bez problema ušao u vlast sa SNSD-om i Osmorkom, dok je SDA ostala izvan koalicije. Drugim riječima, HDZ vrlo rijetko bira između bošnjačkih i srpskih partnera na temelju ideološke bliskosti. Mnogo češće bira partnere prema tome ko mu u datom trenutku može osigurati najveći politički utjecaj.Na državnom nivou HDZ i SNSD godinama funkcionišu kao prirodni saveznici unutar Doma naroda. Mehanizam kvoruma i etničko-entitetske aritmetike omogućava da institucije budu zaustavljene kada to odgovara jednom ili drugom bloku. Nije rijedak slučaj da upravo zajedničkim napuštanjem sjednica ruše kvorum i blokiraju procese odlučivanja. Istovremeno, HDZ bez većih problema učestvuje u federalnoj vlasti sa bošnjačkim partnerima kada mu to osigurava kontrolu nad ministarstvima, javnim preduzećima i drugim centrima političke moći.Njegova najveća politička prednost proizlazi iz činjenice da se uspješno predstavlja kao „treći stub“ bez kojeg nema funkcionalne države, a da pri tome ne snosi punu odgovornost za stanje u toj istoj državi. Bošnjačke stranke ga optužuju za etnički ekskluzivizam, opozicione srpske stranke za interesno partnerstvo sa SNSD-om, međunarodna zajednica ga tretira kao neizostavnog sagovornika, a HDZ iz gotovo svake političke krize nastoji izvući dodatne institucionalne garancije – od Doma naroda, preko koncepta legitimnog predstavljanja, do izmjena Izbornog zakona.Po tome je HDZ možda čak bliži JMO-u između 1925. i 1935. godine nego JMO-u iz 1939. godine. Kao što je JMO trgovala podrškom za zaštitu interesa bosanskih muslimana, tako HDZ svoju podršku različitim koalicijama koristi za zaštitu interesa hrvatskog političkog korpusa i koncepta legitimnog predstavljanja. Kao što je JMO često bila neophodna za formiranje vlada, tako je HDZ danas često neophodan za formiranje vlasti.<h2>Ograničena analogija</h2>Ipak, tu dolazimo do važne razlike koja ograničava svaku historijsku analogiju.JMO nikada nije imala ustavno zagarantovan položaj. Bila je politička stranka koja je predstavljala bosanske muslimane u parlamentarnom sistemu. Kada su se Beograd i Zagreb dogovorili, nije postojao nikakav institucionalni mehanizam koji bi zahtijevao saglasnost muslimana.HDZ danas nije samo politička stranka. On predstavlja dominantnu političku snagu jednog od tri ustavotvorna naroda u Bosni i Hercegovini. Hrvati posjeduju čitav niz ustavnih mehanizama zaštite – Dom naroda, vitalni nacionalni interes, kantonalnu strukturu Federacije, učešće u Predsjedništvu i širi dejtonski institucionalni okvir. Zbog toga se HDZ ne može naći u identičnoj poziciji u kojoj se JMO našla 1939. godine.Ali može se naći u situaciji da njegova pregovaračka moć značajno oslabi ukoliko bi najveći dio bošnjačkih i srpskih političkih elita jednog dana postigao dugoročan kompromis o ključnim pitanjima funkcionisanja države.Tu leži suštinska pouka.Politička moć koja proizlazi prvenstveno iz sposobnosti posredovanja između dva sukobljena bloka uvijek zavisi od toga da sukob traje. Onog trenutka kada veći akteri pronađu zajednički interes, posrednik gubi dio svoje vrijednosti.Naravno, postoje i argumenti protiv ove analogije. Neki bi mogli tvrditi da su današnji Hrvati u Bosni i Hercegovini zapravo bliži položaju Hrvata u Kraljevini Jugoslaviji nego položaju tadašnjih muslimana. Naime, hrvatski politički predstavnici danas često koriste argument da ih brojčano veći narod može politički nadglasati, što podsjeća na argumentaciju HSS-a iz međuratnog perioda.Ta primjedba nije bez osnova. Međutim, analogija se ovdje ne pravi po sadržaju političkih zahtjeva nego po političkoj funkciji. Nije bitno da li su zahtjevi isti, nego da li akter svoju moć gradi na ulozi neophodnog posrednika između većih političkih blokova. U tom smislu sličnost između JMO-a i HDZ-a ostaje vrlo izražena.<h2>Dugoročno stabilan sistem</h2>Zbog toga rješenje nije ni majorizacija Hrvata, ni etnička teritorijalizacija Bosne i Hercegovine, ni vječna politika blokada i ucjena. Dugoročno stabilan sistem mora istovremeno odgovoriti na tri legitimna zahtjeva: Hrvatima garantovati da im predstavnike neće birati brojniji narod, Bošnjacima garantovati da se država neće pretvoriti u konfederaciju etničkih teritorija, a građanima omogućiti da etnički veto ne bude izgovor za trajnu paralizu institucija.Najrealniji izlaz nalazi se u ustavnom kompromisu koji bi reducirao nadležnosti domova naroda na pitanja stvarne zaštite vitalnih nacionalnih interesa, precizno definisao šta jeste a šta nije vitalni nacionalni interes, reformisao izbor članova Predsjedništva na način koji bi smanjio osjećaj preglasavanja bez stvaranja novih etničkih teritorijalnih jedinica te ojačao predstavnička tijela građanskog karaktera kao mjesta stvarne političke odgovornosti.Najveća historijska pouka JMO-a nije da manjinski akteri na kraju uvijek budu prevareni. Pouka je da politička moć koja počiva isključivo na sposobnosti blokade i posredovanja ima rok trajanja. Dugoročno opstaju samo oni politički projekti koji uspiju svoje interese pretvoriti u dio šireg društvenog kompromisa.JMO to nije uspjela 1939. godine. Pitanje za HDZ BiH danas jeste može li, zajedno s drugim akterima u BiH, svoje zahtjeve uklopiti u funkcionalan ustavni dogovor ili će ostati zarobljen u ulozi vječnog arbitra između bošnjačkog straha od podjele države i srpskog separatizma. Jer historija pokazuje da moć posrednika traje samo dok je posrednik potreban.

Historija pokazuje da moć posrednika traje samo dok je posrednik potreban

Lekcija sporazuma Cvetković-Maček: Zašto HDZ svoju moć duguje bošnjačko-srpskom sukobu

Da je Milorad Dodik lično režirao kampanju opozicije u Republici Srpskoj, teško da bi je mogao osmisliti bolje od onoga što opozicione stranke trenutno same rade sebi.Dok se Republika Srpska suočava s novim zaduženjima od stotina miliona maraka, ekonomskim problemima, odlaskom stanovništva i sve većim nepovjerenjem građana prema institucijama, opozicija već sedmicama javnosti servira beskrajnu sapunicu o kandidaturama, sujetama, međustranačkim obračunima i borbi za pozicije.<h2>Reality show</h2>Umjesto da iza zatvorenih vrata dogovore zajedničku strategiju i pred građane izađu s jasnim planom kako pobijediti SNSD, opozicioni lideri odlučili su cijeli proces pretvoriti u politički reality show.Građani su tako imali priliku pratiti pregovore između SDS-a i Pokreta Sigurna Srpska, medijska prepucavanja, curenje informacija sa sjednica, javna nagađanja o spajanju stranaka, međusobna podmetanja i otvorene sukobe unutar opozicionog bloka. Na kraju niko nije dobio ništa.Branko Blanuša ostao je kandidat SDS-a za predsjednika Republike Srpske. Draško Stanivuković nije dobio kandidaturu koju je želio. PDP je demonstrativno odbio učestvovati na sastancima. Nebojša Vukanović vodi vlastitu politiku. Ljubiša Petrović javno optužuje Stanivukovića da razbija SDS.Jedino što su birači dobili jeste utisak da opozicija više vremena provodi boreći se sama sa sobom nego protiv vlasti. To je možda i najveći problem.Političke stranke ne moraju biti jedinstvene. Nije sporno da postoje različita mišljenja, različite strategije i različite ambicije. Međutim, ozbiljne političke organizacije takve sukobe rješavaju unutar svojih organa, a ne pred kamerama. Građani ne žele gledati kako opozicija pregovara. Građani žele vidjeti rezultat pregovora.<h2>Mirno posmatrati</h2>Ne žele slušati ko je kome šta ponudio, ko je kome šta obećao i ko je kome šta odbio. Žele znati ko je kandidat, kakav je program i kako planira riješiti njihove probleme. Umjesto toga, opozicija sedmicama šalje poruku da ni sama nije sigurna ko treba da je predvodi.Takva poruka može biti pogubna. Ako političke stranke ne mogu postići dogovor među sobom, kako će sutra upravljati Republikom Srpskom? Ako ne mogu uskladiti interese nekoliko opozicionih lidera, kako će voditi institucije, budžete i javna preduzeća?Upravo zato najveći dobitnik posljednjih sedmica nije ni Branko Blanuša, ni Draško Stanivuković, ni bilo koja opoziciona stranka.Najveći dobitnik je Milorad Dodik.Dok opozicija javno demonstrira podjele, Dodik može mirno posmatrati kako njegovi protivnici troše političku energiju jedni na druge. Čak i kada kritikuju vlast, opozicione poruke ostaju u sjeni njihovih međusobnih sukoba. Umjesto da javnost govori o aferama, zaduženjima i problemima u Republici Srpskoj, glavna tema postaje pitanje ko će biti kandidat opozicije i ko je kome zabio nož u leđa.To je teren na kojem SNSD godinama pobjeđuje.<h2>Drama prije izbora</h2>Posebno zabrinjava činjenica da se cijela drama odvija svega nekoliko mjeseci prije izbora. Vrijeme koje opozicija troši na unutrašnje obračune više neće moći nadoknaditi. Još nije kasno da se stvari poprave. Opozicija i dalje ima značajan broj birača, razvijenu infrastrukturu i objektivne argumente protiv vlasti. Međutim, prvi korak mora biti prekid javnog političkog cirkusa. Jer birači možda mogu oprostiti poraz. Ali rijetko kada glasaju za one koji ostavljaju utisak da su se porazili sami prije nego što je utakmica uopšte počela.

Dok se SDS, PSS, PDP i ostatak opozicije međusobno prepucavaju oko kandidatura i funkcija

Opozicija u RS već je pobijedila samu sebe: Dok oni javnosti priređuju rijaliti, Dodik zadovoljno trlja ruke

Postoji jedna stara politička istina: kada vlast kritikuju njeni protivnici, to nije ništa neobično. Ali kada je počnu kritikovati njeni osnivači, simpatizeri i ljudi koji su joj godinama davali kredibilitet, tada je problem mnogo ozbiljniji.Zato su riječi Danisa Tanovića mnogo više od još jedne kritike vlasti. Riječ je o oskarovcu, jednom od najpoznatijih bh. umjetnika i jednom od osnivača Naše stranke, političkog projekta koji je godinama predstavljao nadu za urbanu, građansku i reformsku Bosnu i Hercegovinu. Upravo zato njegove riječi izrečene u podcastu „Manifest“ kod Frenkija imaju posebnu političku težinu.<h2>Optužbe na račun NiP-a</h2>„Nikad gore nije bilo“, rekao je Tanović govoreći o stanju u kulturi i odnosu vlasti prema umjetnosti.Nije se zaustavio na tome. Optužio je Narod i pravdu da je dolaskom na čelo BH Telecoma zaustavila zamah domaće filmske i serijske produkcije. Kazao je da je Trojka kulturu ponovo prepustila HDZ-u. Za federalnu ministricu kulture Sanju Vlaisavljević rekao je da se „uopšte ne zna gdje je“ i da ne vidi šta radi, dok je za Fondaciju za kinematografiju ustvrdio da godinama praktično ne funkcioniše.A onda je uslijedila možda i najteža rečenica za vlast:„Stvarno sam se nadao da će dolaskom Trojke nešto da se promijeni, a zapravo – nikad gore nije bilo.“Ta ocjena ima težinu upravo zato što dolazi od čovjeka koji je bio dio političkog i društvenog miljea iz kojeg je Trojka nastala. Tanović zapravo artikulira razočarenje dijela birača koji su prije nekoliko godina slavili promjenu vlasti.Trojka je na vlast došla na talasu ogromnih očekivanja. Nakon godina dominacije SDA, mnogi građani, intelektualci, umjetnici i ljudi iz nevladinog sektora vjerovali su da dolazi generacija političara koja će donijeti drugačiji stil upravljanja. Očekivala se profesionalizacija institucija, više transparentnosti, manje stranačkog kadroviranja i snažnija podrška oblastima koje su godinama bile na margini, poput kulture, obrazovanja i nauke.Nekoliko godina kasnije, teško je govoriti o velikim reformskim uspjesima koji bi opravdali taj entuzijazam. Federacija i dalje ima među najvećim opterećenjima rada u Evropi. Javna uprava nije reformisana. Javna preduzeća ostala su predmet političkih raspodjela. Nezaposlenost je porasla nakon naglog povećanja minimalne plaće bez istovremenog smanjenja doprinosa. Evropski put BiH blokiran je političkim krizama, a Dom naroda mjesecima ne funkcioniše zbog nedostatka kvoruma.Veliki infrastrukturni projekti za kojima zemlja godinama vapi i dalje su uglavnom na nivou najava i projekcija. Istovremeno, i Vlada Federacije i Vlada Kantona Sarajevo posljednjih godina značajno su povećale zaduženost kako bi finansirale tekuću potrošnju. BHRT je pred finansijskim kolapsom, dok je međunarodna pozicija Bosne i Hercegovine ozbiljno oslabljena. Vanjskopolitička pozicija za Bošnjake nikad nije bila gora. Dodik je skinut s crne liste Sjedinjenih Država. Sarajevo je guši u smeću, haosu, raskopanim ulicama i fasadama koje padaju na ulicu.

Oskarovac Danis Tanović kritikovao Trojku: Oni uopće nisu normalni, ne znam hoće li im tetka glasati za njih

<h2>Korupcijski skandali</h2>Uz sve to, mandat Trojke obilježili su brojni politički i korupcijski skandali – od optužbi za veze pojedinih kadrova s nakrokartlerima do pokušaja pljačke BH Telecoma preko kriminalne kupovine Telemacha.Posebno je problematično što Trojka više ne može tvrditi da nije imala vremena. Nakon nekoliko godina na vlasti izgovori polako prestaju vrijediti. Građani s pravom postavljaju jednostavno pitanje: šta je konkretno promijenjeno?U tom kontekstu, Tanovićeve riječi predstavljaju mnogo više od kritike kulturne politike. One su simptom šireg razočarenja ljudi koji su od Trojke očekivali suštinske promjene. Trojka je prije nekoliko godina bila simbol nade. Danas sve češće postaje simbol propuštene prilike.A u politici nema gore presude od toga da razočarate upravo one koji su od vas najviše očekivali.

Amerika je najveći izum čovječanstva poslije točka i fudbala

Bošnjake su htjeli izbrisati, a sad imamo svoju državu

Ko se boji ljiljana?

Odlazak Nijemca koji je trajno promijenio BiH: Po čemu ćemo pamtiti Kristijana Šmita?

Pokušali su nam zabraniti ljiljane: Sad neka gledaju kako se vijore

Preuzima li socijalizam Ameriku?

Zabranjen širom Evrope: Elon Mask promoviše film koji slavi ubijanje muslimana

Hana Hodžić: Glas inkluzije

Naljutila vas je američka novinarka koja ne zna gdje je BiH na karti: A znate li vi gdje je Ajdaho? Ili Vajoming?

Zašto Hasičević promet poredi s 2016. godinom: Kako vlast fingira statistiku

Denis Bećirović se sjetio ekonomije tri mjeseca pred izbore: "Novopečeni privrednik" ne progovara o Monival listi

Znate li ko je Alan Tjuning: Porazio je naciste, izmislio računar, a onda poslan u smrt samo zato što je homoseksualac

Lesson of the Cvetković-Maček Agreement: Why HDZ Owes Its Power to Bosniak-Serb Conflict

Lekcija sporazuma Cvetković-Maček: Zašto HDZ svoju moć duguje bošnjačko-srpskom sukobu

Opozicija u RS već je pobijedila samu sebe: Dok oni javnosti priređuju rijaliti, Dodik zadovoljno trlja ruke

Kada i Danis Tanović kaže da je „nikad gore“, onda Trojka ima ozbiljan problem

Amerika je najveći izum čovječanstva poslije točka i fudbala

Bošnjake su htjeli izbrisati, a sad imamo svoju državu

Ko se boji ljiljana?

Odlazak Nijemca koji je trajno promijenio BiH: Po čemu ćemo pamtiti Kristijana Šmita?

Pokušali su nam zabraniti ljiljane: Sad neka gledaju kako se vijore

Preuzima li socijalizam Ameriku?

Zabranjen širom Evrope: Elon Mask promoviše film koji slavi ubijanje muslimana

Hana Hodžić: Glas inkluzije

Naljutila vas je američka novinarka koja ne zna gdje je BiH na karti: A znate li vi gdje je Ajdaho? Ili Vajoming?

Zašto Hasičević promet poredi s 2016. godinom: Kako vlast fingira statistiku

Denis Bećirović se sjetio ekonomije tri mjeseca pred izbore: "Novopečeni privrednik" ne progovara o Monival listi

Znate li ko je Alan Tjuning: Porazio je naciste, izmislio računar, a onda poslan u smrt samo zato što je homoseksualac

Lesson of the Cvetković-Maček Agreement: Why HDZ Owes Its Power to Bosniak-Serb Conflict

Lekcija sporazuma Cvetković-Maček: Zašto HDZ svoju moć duguje bošnjačko-srpskom sukobu

Opozicija u RS već je pobijedila samu sebe: Dok oni javnosti priređuju rijaliti, Dodik zadovoljno trlja ruke

Kada i Danis Tanović kaže da je „nikad gore“, onda Trojka ima ozbiljan problem