<a href="https://avaz.ba/pretraga?query=Mesi%C4%87&amp;">Stjepan Mesić,&nbsp;bivši predsjednik Hrvatske</a>, jedan je od učesnika Globalnog Baku Foruma koji se održava u glavnom gradu Azerbejdžana.&nbsp;Mesić je u razgovoru za „Avaz“ prokomentirao aktuelne odnose u regiji.

<h2>Na sceni su nasljednici Tuđmana i Miloševića</h2>

Bivši predsjednik Hrvatske tvrdi da su u regionu još uvijek na sceni ideje o podjeli Bosne i Hercegovine kakve su početkom devedesetih dogovorili Slobodan Milošević i Franjo Tuđman. - Problem naše regije je, a što se reflektira i na druge, što poslije rata na prostoru Jugoslavije koji je započela Srbija, ta zemlja nije doživjela katarzu. Oni koji su došli na vlast u Srbiji nisu protiv Miloševića zbog toga što je išao u rat, nego zato što nije pobijedio. To je cijeli naš problem. Na drugoj strani imate Hrvatsku koja je dobrim dijelom zadržala odnose uspostavljene s Tuđmanom koji je zajedno s Miloševićem dijelio Bosnu. Danas na sceni i dalje imate njihove nasljednike koji misle da je sazrelo vrijeme ponovo da se dijeli Bosna, navodi Mesić.
Mesić ističe da su i posljednji potezi člana Predsjedništva BiH Milorada Dodika koji je najavio jednostrano preuzimanje nadležnosti Bosne i Hercegovine od strane entiteta RS, nastavak takve politike.
- Dodik ništa ne radi iz svoje glave, on je predstavnik jedne politike koja misli da se mogu mijenjati granice u uvjetima koji trebaju dovesti do uzburkanosti u ovoj regiji i da se onda može ostvariti politika Tuđman-Milošević. To je jedna sustavna politika, on je samo eksponent te politike. Ali problem je što Evropa to loše procjenjuje, jer da dobro procjenjuje, onda bi predstavnici EU morali reagirati kao sudije koje iz igre izbacuju igrača koji loptu hvata rukom, ističe Mesić.

Mesić smatra kako za aktuelni rast nacionalizma i tenzija na zapadnom Balkanu veliku odgovornost snosi Evropska unija koja nema jasnu viziju kako da integriše region. - Evropska unija nema lidera danas koji ima viziju. Imate činovnike koji odrađuje poslove, ali nemate lidera koji će pokrenuti proces da Evropska unija zaista primi države zapadnog Balkana. Na jednoj strani se izgubio entuzijazam kod onih koji trebaju ući u EU, a na drugoj strani imate zamor od udruživanja, jer očigledno ti lideri ne znaju da je sudbina Evrope u njenom ujedinjavanju. Sve ovo zadržavanje koje ide na to da se zaustavi proširivanje EU štete Evropskoj uniji i štete evropskoj politici, jer EU je sjajna zamisao, ali mora biti cijela udružena, ističe Mesić.

To je jedna sustavna politika, a Dodik je samo eksponent te politike, navodi Mesić

Stjepan Mesić, bivši predsjednik Hrvatske

Mesić za "Avaz": Dodik ništa ne radi iz svoje glave, on je samo realizator plana Tuđman - Milošević

<a href="https://avaz.ba/pretraga?query=BIH&amp;">Bila jednom jedna djevojka kojoj je neki stanoviti momak</a> svako malo pisao, slao i javno objavljivao pisma u kojima ju je optuživao da ga zapostavlja u braku, ne posvećuje mu pažnju i odbija da obavlja kućanske poslove. Kad ne bi pisao pisma, organizirao bi konferencije ili snimao videe u kojima bi to isto ponavljao. Problem je, međutim, bio u činjenici da djevojka s dotičnim uopće nije ni bila ni u kakvoj vezi te je s čuđenjem i ignoriranjem posmatrala njegovo ponašanje, puštajući ga da i dalje živi u iluzijama.
Djevojka iz ove priče je međunarodna zajednica, a momak ono što se popularno naziva probosanskim intelektualcima, analitičarima i političarima. Uistinu, ako bi se tražila najpopularnija disciplina među tom grupicom, to bi vjerovatno bilo kontinuirano kukumakanje i jadikovanje prema zapadnim silama što odbijaju da im urede državu prema njihovoj želji.
Preživljeni genocid i snažan intervencionizam međunarodne zajednice u prvim postratnim godinama učvrstili su mišljenje među bošnjačkim akterima da ih je Zapad iznevjerio, ostao im dužan, sve uz vječito čekanje Godoa u liku svjetskog moćnika koji će, mimo svih zakona, mogućnosti i suprotstavljenih interesa, udovoljiti njihovima željama. Kao da, eto, u Berlinu, Briselu, Vašingtonu i Londonu 24 sata dnevno svi samo misle šta će s Bosnom.
To hranjenje infantilnog bošnjačkog mentaliteta žrtve, koja treba biti uvjerena da joj čitav svijet nešto duguje, da se svi trebaju baviti njom i izgraditi državu po njenoj mjeri, Bošnjake već tri decenije drži u mentalnom i političkom zatvoru, napunjenom frustracijama i neispunjenim očekivanjima.
Pritom, urađeno je vrlo malo ili gotovo ništa na tome da se u svijetu zaista i lobira za jačanje probosanske pozicije. Podrazumijeva se da su drugi dužni da nam riješe probleme, jer smo mi vječite žrtve, iako je od rata prošlo 26 godina.
Za to vrijeme, tamo gdje su Bošnjaci imali vlast, stranka koja ih je predvodila stvorila je jednu turobnu klimu korupcije, siromaštva, primitivizma te vladavine familijarno-interesnih klanova. Jesu li nam i za to drugi krivi?

Zašto se Bošnjaci već tri decenije drže u mentalnom i političkom zatvoru

Podrazumijeva se da su drugi dužni da nam riješe probleme

Bosna, neželjeni momak

Milorad Dodik krenuo je s realizacijom onoga što je dugo najavljivao - jednostranog prijenosa nadležnosti na nivo RS. NSRS već je usvojila Prijedlog zakona o lijekovima i medicinskim sredstvima RS, kojim se onemogućava djelovanje državnoj agenciji na teritoriji RS, a najavljuje ukidanje još čitavog niza nadležnosti; od VSTV-a, preko SIPA-e, Oružanih snaga, do Suda i Tužilaštva BiH.

No, za prijenos većine nadležnosti glasao je upravo SNSD. Prvih desetak godina nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma bilježio se snažan angažman međunarodne zajednice s ciljem „popravljanja“ Ustava, odnosno postizanja toga da BiH postane funkcionalnija država.
Proces jačanja institucija trebao je imati kulminaciju donošenjem “aprilskog paketa” ustavnih promjena, koji je, između ostalog, uvodio jednog predsjednika koji bi se birao iz Parlamenta BiH, reducirao ovlasti Doma naroda na zaštitu vitalnog nacionalnog interesa, entitetsko glasanje bilo je skraćeno na trećinu potrebnih glasova iz svakog entiteta... Činilo se odličnim za probosanske stranke.
<a href="https://avaz.ba/tag/27430/haris-silajdzic">No, protiv ustavnih promjena digao se Haris Silajdžić sa svojom Strankom za BiH. Protiv je bio i predsjednik tada tek osnovanog HDZ-a 1990 Božo Ljubić, koji je, nastupajući iz hrvatske nacionalne pozicije, “aprilskom paketu” zamjerao reduciranje ovlasti Doma naroda, pa samim tim i moći hrvatskih stranaka u Parlamentu.</a>
Silajdžić je, pak, kao glavne razloge protivljenja isticao zadržavanje entitetskog glasanja (kao da ono njegovim obaranjem nije ostalo), legalizaciju RS u Parlamentu, kao i član koji je predviđao da se Parlament raspušta u slučaju da se u tri kruga glasanja ne izabere Vlada, što bi, po njemu, vodilo u raspad BiH. Ipak, mnogi su skloni jednostavnijem objašnjenju Silajdžićevih motiva: izbori 2006. bili su jedinstvena prilika da bude izabran u Predsjedništvo i tako postane „lider Bošnjaka“, što bi bilo nemoguće da je paket usvojen, s obzirom na to da bi se nakon toga članovi Predsjedništva birali iz Parlamenta.

“Aprilski paket”, u konačnici, nije usvojen u Predstavničkom domu PSBiH zahvaljujući protivljenju Stranke za BiH, HDZ-a 1990, te nekoliko pojedinačnih zastupnika. Nedostajala su samo dva glasa za potrebnu dvotrećinsku većinu. U razgovoru za „Avaz“ politički analitičar Adnan Huskić prisjetio se tadašnjih riječi Milorada Dodika, koji je upravo te 2006. postao premijer RS. Dodik je, kaže, tvrdio da je Aprilski paket zadnja šansa koju pruža Bošnjacima.- S Hejsom (Donald Hejs, prvi zamjenik visokog predstavnika, op. a.) sam radio na tom projektu, na jednoj liniji sam imao Hejsa, na drugoj Dodika u tim momentima. Dodik je tada odgovorno govorio, ovo vam je posljednja šansa, ukoliko ovo propadne, ja se okrećem Republici Srpskoj. To je bila posljednja stvar koju je on prihvatio. I to se krajnjim snagama radilo. Već tada je posustajao međunarodni angažman. EU je bila totalno zbunjena, oni uopće nisu znali da li to da podrže, ali su Amerikanci nekom inercijom to uspjeli gurnuti do vrha brda, ali je palo kako je palo. To je, po meni, bila prijelomna tačka - ističe Huskić. Okretanje Republici Srpskoj je upravo ono što je nakon rušenja aprilskog paketa Dodik i učinio. Njegova retorika postajala je sve radikalnija, što je vremenom vodilo i do otvorenog udara na državu i njene institucije. S druge strane, nakon rušenja “aprilskog paketa” angažman međunarodne zajednice u BiH, prvenstveno SAD, naglo je splasnuo, a proces prijenosa nadležnosti i izgradnje državnih institucija prekinut je.

Da priliku koju su imali s "Aprilskim paketom" probosanske stranke više neće imati, nakon njegovog rušenja je otvoreno upozoravao i tadašnji lider SDS-a Dragan Čavić. - Svi koji misle i koji su večeras glasali protiv zato što imaju želje koje nisu realne i nisu ostvarive - moraju znati da te želje neće moći ostvariti sa istim sagovornicima u vremenu koje dolazi, rekao je Čavić.

Ustavne reforme spriječile bi Silajdžića da uđe u Predsjedništvo. Dodik se nakon rušenja “aprilskog paketa” potpuno okrenuo RS

15 godina Dodikovog radikalizma: Za sve ovo kriv je Silajdžić

<a href="https://avaz.ba/tag/220/bakir-izetbegovic">Bakir Izetbegović</a> pristao je da, povodom aktuelne situacije u BiH, ode na sastanak s predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem. Poziv Izetbegoviću dolazi nakon Vučićeve najave o pokretanju dijaloga između „Srba i Bošnjaka“. Problem je, međutim, što Srbi i Bošnjaci nisu institucije, nego suvereni narodi koji imaju svoje države i prava ostvaruju putem njih. Ili bi barem tako trebalo biti.
Opasno je u situaciji kada vam Dodik bjesomučno udara na državu i negira njene institucije pristajati da, u neformalnom svojstvu „vođe naroda“, pregovarate s osobom koja je predsjednik druge države. Takvim potezom Izetbegović daje opravdanje Dodikovim tvrdnjama i šalje jasnu poruku da bh. institucije, pa samim tim i država BiH, postoje samo pro forme, jer stvarna vlast nije u njima, nego u rukama neformalnih poglavica.
Da Izetbegović u sebi ima političkog razuma i državničke svijesti, Vučića bi uputio da se sastane s članovima Predsjedništva Džaferovićem ili Komšićem, ili obojicom. 
No, za to bi prethodno trebalo u Predsjedništvu imati nekog ozbiljnog i sposobnog državnika, a ne opskurnog Šefika Džaferovića, kojeg je u Predsjedništvo instalirao upravo Izetbegović da mu čuva stolicu.
Izetbegovićeva izjava da mu neće pasti kruna s glave ako se sastane s Vučićem još jedna je potvrda o karakteru te politike. Iako formalno nema nikakvu „krunu“ na glavi, nije premijer ni predsjednik, on sebe uistinu doživljava kao svojevrsnog plemenskog poglavicu. Izetbegović nikada nije razumio koliko je bitno izgraditi trajno funkcionalne institucije, bez obzira na to ko bio na vlasti, imati kvalitetne kadrove na njihovom čelu i koliko svi ti protokoli, nadležnosti i pravila ponašanja zaista jesu bitni za snagu i opstojnost neke države. 
U Izetbegovićevoj vizuri cilj politike nije izgradnja države, nego čuvanje i širenje moći i interesnih pozicija vlastite familijarno-jaranske oligarhije. Stavi šefike u Predsjedništvo, osmice u OSA-u, suprugu u bolnicu... Nema veze što će devastirati te institucije i obesmisliti državu, bitno je putem porodice i provjerenih poslušnika kontrolirati resurse moći. 
I dok Dodik, nadahnut idejom velikosrpskog nacionalizma, čini sve ne bi li postigao i pokazao da je BiH fiktivna i besmislena država čije institucije nisu sposobne ispunjavati osnovne funkcije, Izetbegović u praksi svojim pokvarenim motivima i nazadnim pogledima godinama doprinosi Dodikovim ciljevima.

Stavi šefike u Predsjedništvo, osmice u OSA-u, suprugu u bolnicu…

Poglavica Bakir

<a href="https://www.aa.com.tr/ba/turska/erdogan-nema-razlike-izme%C4%91u-nas-i-bra%C4%87e-bo%C5%A1njaka/328506">- Nikada nismo pravili razliku između nas i naše braće Bošnjaka, koji se bore za svoja prava - govorio je Erdoan nekoć, na nekoj od sjednica njegove AK partije.</a>Imao je Erdoan još mnogo zaštitničkih riječi podrške prema Bošnjacima i Bosni koju mu je, kako je to rekao lider SDA Bakir Izetbegović, njegov otac ostavio u amanet (kao da se radi o njihovom porodičnom feudu koji se može tako po svijetu davati i dijeliti).No, zanimljivo, danas kada se direktno dira u Bosnu i Hercegovinu i Bošnjake, naš turski „prijatelj“ i „veliki zaštitnik“ šuti.
Elem, Dodik je i otvoreno krenuo rušiti Ustav, zabranjuje državne agencije na teritoriji RS, najavljuje formiranje vlastite vojske i okupiranje kasarni Oružanih snaga BiH, održava policijske vježbe na nekoliko kilometara od Sarajeva te kreće u projekt „samostalnosti RS“, a Erdoan šuti.
Evropski parlamentarci zvone na uzbunu i govore da je neophodno zaustaviti Dodika, Američka ambasada u Sarajevu poručuje da je NATO uz BiH, čak i opozicija u RS osuđuje ludorije lidera SNSD-a, samo, eto, naš turski „prijatelj“ i „veliki zaštitnik“ - šuti. Ima on, inače, taj običaj.
I onomad kad je Britanija predlagala Rezoluciju o genocidu u Srebrenici u UN-u, a Rusija ulagala veto, Turska je... Pa, šutjela.
I u čemu se onda u praksi tačno ogleda ta ljubav Erdoana prema Bošnjacima? Problem je što Turska i BiH, Bošnjaci i Turci, nemaju prijateljske odnose kao moderne države i narodi.
Umjesto toga, Erdoan u BiH ima svog vazala Bakira Izetbegovića, koji je pristao da ga prizna za svog vladara (što je i javno izjavljivao) i potpuno mu se potčini.
Ono što Erdoan nigdje u svijetu ne bi mogao ni da zamisli, Izetbegović mu je omogućio na svom komadu feuda u BiH - od održavanja predizbornih skupova za turske izbore, preko antiustavnih hapšenja turskih državljana pod optužbom da su gulenovci, do duboke ideološke penetracije u medijski, kulturni, politički i obavještajni život BiH.
Istovremeno dok Dodik zvecka oružjem, u javnosti se ponovo pojavila priča kako u SDA uveliko razmišljaju o prodaji “BH Telecoma”, pogađate kome – “Turk Telecomu”. I to su oni stvarni interesi Turske kada su u pitanju Bošnjaci. 
A to što su Bošnjaci i njihova jedina država danas ugroženi od separatističke avanture laktaškog kabadahije - ta nije Erdoan lud da se zbog njih šačice zamjera svom stvarnom savezniku i njegovim geopolitičkim interesima - Rusiji.
Kmet je zahvalan i ako ga povremeno potapše po glavi i bude mu kum na vjenčanju.

Dodik ruši državu, a našeg prijatelja nigdje

Zašto Erdoan šuti

<a href="https://avaz.ba/pretraga?query=dodik&amp;">U jeku posljednjih Dodikovih najava udara na državu i izazivanja haosa</a>, prilično neopaženo u javnosti prošla je posjeta Porfirija, poglavara Srpske pravoslavne crkve (SPC), Sarajevu. Čelnik SPC-a slobodno je, uz minimalnu pratnju, prošetao sarajevskim ulicama te prijatno razgovarao s prolaznicima i vlasnicima starih dućana na Baščaršiji.
Porfirije je Sarajevo nazvao „predivnim i otvorenim gradom“ te istakao da je njegovo srce ispunjeno istinskom radošću što je tu.
Sada, uporedite to s izjavama Milorada Dodika, koji Sarajevo naziva Teheranom, govori da mu je muka svaki put kad mora ići u njega, koji Bošnjake proglašava genetskim konvertitima...
Sama posjeta Porfirija pokazala je kosmopolitsku širinu, gostoljubivost i otvorenost građana Sarajeva, duh koji nisu uspjele uništiti ni desetine hiljada velikosrpskih granata, ali ni pojedini bošnjački pokušaji radikalizacije i provincijalizacije grada.
Historijski je značajna kako sama posjeta Porfirija Sarajevu tako i njegova poruka ovom gradu puna ljubavi i poštovanja. Ona je direktni šamar velikosrpskoj propagandi koja je godinama Sarajevo portretirala kao nekakav mračni, zatvoreni i netolerantni grad, natopljen vjerskim ekstremizmom, mržnjom i netolerantnošću.
No, ona je i direktni šamar Miloradu Dodiku, koji je upravo u trenucima Porfirijeve šetnje Sarajevom najavljivao haos i udar na državu. Između redova, to treba shvatiti i kao političku poruku da Dodik u svojoj posljednjoj avanturi očigledno ni približno ne može računati na podršku ključnih srpskih institucija.
Građani Sarajeva, kao i zasigurno velika većina građana BiH i regiona, nisu ljudi koji mrze. Kada se stvar svede na onaj osnovni, ljudski nivo, većina ljudi želi mirno i stabilno društvo, koje im omogućava da slobodno žive, sarađuju, rade i žive od svog rada.
Zato su nam nužni i politički i vjerski lideri koji će svojim jezikom i postupcima stvarati preduvjete da počnemo živjeti u okruženju mira, uvažavanja i tolerancije, a na smetljište historije valja baciti trovače duša koji šire mržnju, beznađe i sukobe. Treba nam više Porfirija, a Dodika nikako.

Treba nam više Porfirija, a Dodika nikak

Porfirije protiv Dodika

<a href="https://avaz.ba/tag/159/milorad-dodik">Član Predsjedništva BiH Milorad Dodik početkom oktobra je najavio da će do kraja ovog mjeseca Republika Srpska ući u proces povlačenja odluka o prijenosu nadležnosti na državni nivo Bosne i Hercegovine, a što bi trebalo da usvoji Skupština RS.</a>Dodik je, između ostalih, najavio povlačenje odluka o Oružanim snagama BiH, Visokom sudskom i tužilačkom vijeću (VSTV), indirektnim porezima, a uz to najavljuje i zabranu rada SIPA-i i OSA-i na teritoriji RS. 
Kao način za provedbu nekih od ovih ideja u praksu, najavljuje čak i mogućnost okupiranja kasarni OS BiH, podsjećajući na primjer osamostaljenja Slovenije, te „protjerivanje SIPA-e“.

Svoje najave udara na institucije države, Dodik već počinje provoditi u praksu. Narodna skupština RS sutra će glasati za Prijedlog zakona o lijekovima i medicinskim sredstvima RS-a. Ovaj prijedlog utvrdila je Vlada Republike Srpske na jučerašnjoj sjednici. Prijedlogom zakona vlast u RS-u pokušava razvlastiti Agenciju za lijekove i medicinska sredstva BiH, a njene nadležnosti bi se prenijele na novu Agenciju za lijekove i medicinska sredstva RS-a. Drugim riječima, nadležnosti bi se s državnog nivoa jednostrano prenijele na nivo entiteta. S obzirom da RS nema ustavni mehanizam koji može jednostrano vraćati nadležnosti, zaobilazeći Parlamentarnu skupštinu BiH, jasno je da bi ovo predstavljalo potpuno neustavno djelovanje i otvoreni udar na državu Bosnu i Hercegovinu.
Postoji jasan razlog zašto je Milorad Dodik za ovaj udar tražio legitimitet u Narodnoj skupštini RS. Naime, svjestan svih pravnih i sigurnosnih posljedica koje to može donijeti, pokušao je potražiti utočište u svesrpskom savezu, kako bi pokazao da bi protivljenje ovoj avanturi udara na državu, istovremeno bilo i protivljenje volji građana Republike Srpske i svih njenih relevantnih političkih predstavnika.
No, za razliku od Inckovog nametanja Zakona o zabrani negiranja genocida, kada je za napuštanje institucija BiH dobio podršku i od opozicije, u ovoj avanturi ostaje sam s partnerima. Opozicione stranke najavile su bojkot sutrašnje sjednice. Njihove reakcije su diplomatske, ali upozoravajuće – uglavnom tvrde kako u suštini podržavaju vraćanje nadležnosti, ali u skladu sa zakonima i demokratskim procedurama, dok s druge strane upozoravaju da Dodikov jednostrani avanturizam može imati nesagledive posljedice po RS i njeno stanovništvo. Naravno, opozicione stranke podsjećaju i da je upravo Dodikova stranka glasala za prijenos svih, sada njemu spornih nadležnosti koje jednostrano želi vratiti (istina je, zapravo, da su uslijed velikog međunarodnog pritiska sve ključne stranke iz RS glasale za ove prenose).

No, čini se da Dodik za svoju najnoviju avanturu ne uživa ni približnu podršku čak ni unutar svoje vlastite stranke. Ministar policije RS Dragan Lukač otvoreno se usprotivio i glasao je protiv Dodikovog prijedloga. Bivši potpredsjednik SNSD-a Drago Kalabić, Dodiku piše otvorena pisma u kojem ga upozorava da posljedice njegove politike mogu biti pogubne po RS, a skepsu navodno pokazuju i njegovi najbliži saradnici, uključujući i predsjednicu RS Željku Cvijanović i bivšeg člana Predsjedništva Nebojšu Radmanovića, ali mu se ne usude otvoreno suprotstaviti. Nije slučajno što je Dodikov prvi otvoreni pokušaj udara na državu krenuo upravo s Agencijom za lijekove. Naime, u odnosu na OSA-u ili Oružane snage, državna Agencija za lijekove izgleda kao najlakši plijen.
Dodik kreće od najlakšeg zadatka, kako bi testirao granicu do koje može ići. Kalkulira i svjestan je da zbog svega može pretrpjeti ozbiljne posljedice, ali ovaj put je, čini se, spreman da ode korak više.
Upravo je to manir njegovog političkog djelovanja. Testira teren svojih skandaloznim izjavama, daje pompezne najave o nezavisnosti RS i razvlašćivanju države. Na kraju to ne ispunjava, ali godinama pravi sitne pomake u tom pravcu i uspostavlja „novo normalno“.
Slična situacija, bila je, s njegovim referendumima. Dodik je, podsjetimo, godinama najavljivao referendume o nezavisnosti. Zatim je spustio ljestvicu pa najavio upravo referendum o vraćanju nadležnosti, da bi na kraju referendum zaista i proveo, ali o 9. januaru kao danu RS, za koji je Ustavni sud BiH prethodno presudio da je neustavan. To je bio prvi i zadnji referendum. Dodik lično nije snosio naročite političke posljedice. Nekoliko učesnika tog podviga završilo je s optužnicama, no ne i sam kolovođa.&nbsp;Dodik podršku s avanturom „vraćanja nadležnosti“ sada nastoji dobiti preko NSRS-a.
Ako bi Zakon o agenciji za lijekove RS bio usvojen bez posljedica, tj. odlučnijeg odgovora domaćih institucija i međunarodnih aktera, lako je za očekivati da će Dodik nastaviti dalje s donošenjem odluka kojim bi neustavno spuštao nadležnosti na nivo RS. No, prava eskalacija, koja ne isključuje ni onu fizičku (šta mislite šta se sve može desiti u slučaju traženja od vojnika OS BiH ili policajaca SIPA-e da napuste teritorije SIPA-e?) mogla bi uslijediti tek kad bi Dodik pokušao u praksu provesti svoje odluke.

Pet mogućih scenarija je pred nama. Jedan da Dodik, odmah po donošenju zakona o Agenciji za lijekove bude zaustavljen odlučnim odgovorom međunarodne zajednice. Drugi je da ga se pusti da još dublje uđe u politički ofsajd, kako potom i ne bi ostavio drugog izbora osim da definitivno bude srušen. Nije još isključeno, iako je sve manje vjerovatno, da će Dodik u jednom trenutku naprosto povući ručnu. Najopasnija je svakako ona čevrta mogućnost - da Dodik zaista krene u realizaciju stavke po stavke, a da na sve izostane snažnija reakcija te da to shvati kao znak da mu je otvoren put da ide do kraja. U tom slučaju jasno je da bi BiH ušla u potpuni institucionalni haos i nakon Ukrajine, Bjelorusije i Kosova, postala novo krizno žarište u Evropi.
Da li će zapadne sile zaista dozvoliti eskalaciju novog sukoba u svom dvorištu od strane ruskih saveznika i stvaranje nove Abhazije, Južne Osetije i „Republike Donjeck“?
Tu je i ona peta mogućnost „Miloševićevog scenarija“, a to je da se na Dodika neće direktno udarati, ali da će biti uvedene sankcije, a RS stavljena u izolaciju, što će poticati unutrašnju akciju, tj. navesti sam narod, opoziciju, ali i Dodikove najbliže saradnike da otvoreno krenu u njegovo rušenje.
S obzirom na odlučno odbijanje opozicije u RS da učestvuje u ovoj avanturi, i pored svih opasnosti od epiteta izdajnika koje im vlast lijepi, kao i nervozu samog Dodika, ali i njegovog najbližeg okruženja, čini se da u svemu postoji i opravdan strah da reakcija koja bi mogla uslijediti neće biti povoljna po Dodikovu vlast. Tome u prilog govore i Dodikovo spominjanje NATO intervencije, kao i paničarenje njegovog savjetnika Milana Tegeltije zbog mogućeg hapšenja.&nbsp;

Nije slučajno što je Dodikov prvi otvoreni pokušaj udara na državu krenuo upravo s Agencijom za lijekove. Dodik kreće od najlakšeg zadatka, kako bi testirao granice do kojih može ići

Dodik sutra započinje udar na državu BiH: Zaustavite ga!

<a href="https://avaz.ba/pretraga?query=Dodik&amp;">Milorad Dodik</a> ušao je u svoju posljednju fazu. Sad, ludila ili vlasti - nešto od to dvoje jeste, vjerovatno oboje. Dodikovi posljednji nervozni i neobuzdani javni istupi jasno daju do znanja da njegovo psihičko stanje i nije baš najbolje. Od toga još više zabrinjavaju njegove najave vraćanja svih prenesenih nadležnosti i ukidanja mnogobrojnih državnih institucija, gdje luđački najavljuje čak i okupiranje kasarni OSBiH te protjerivanje vojnika, kao i formiranje nekakve nove paravojske u RS.Naravno, ne treba ni spominjati da bi ovakve zamisli bilo gotovo nemoguće provesti bez nasilja. S obzirom na to da Dodik više i ne izgleda kao da je sav svoj, tako ni njegove izjave ne treba više olako shvatati, jer je čovjek u iracionalnom stanju svijesti spreman povući i iracionalne poteze. Bez obzira na to da li će Dodik u svom ludilu sada zaista otići do kraja ili povući ručnu i iskamčiti još jednu, ko zna koju po redu, šansu od međunarodne zajednice, činjenica je da će pasti. Možda u narednih nekoliko sedmica, možda nakon sljedećih izbora ili, ne daj Bože, za još nekoliko godina, ali će pasti. Bosna neće. Preživjela je mnogo silnije, moćnije, pa i bezobzirnije kabadahije od Dodika. Ipak, dugogodišnje vladanje Dodika duboko je izranjavalo Bosnu. Zatrovalo je, prije svega, duše i umove njenih stanovnika konstantnom pljucačinom mržnje, huškanja i zveckanja oružjem. U to kolo koje je vodio rado su uskakali i nacionalisti s druge dvije strane, da u zajedničkom krugu šovinizma, tenzija i sukoba održavaju svoju kulu vlasti - kulu sazdanu od kriminala, korupcije, nepravde, poniženih ljudi, pustih fabričkih hala, u korov zaraslih njiva, raseljenih mladih te bijede, siromaštva i letargije za sve osim pripadnike privilegiranih vladajućih budžetskih klanova. Bosnu valja izliječiti prvo duhovno, od jezika mržnje, sukoba i straha, a onda je valja liječiti i&nbsp; infrastrukturno i ekonomski, kao kuću za koju nam je u zajedničkom interesu da bude lijepa, udobna i dobro opremljena, ma koliko da sadrži soba. A upravo je to glavni izazov za one koji dođu poslije Dodika, a doći će, ma ko oni da budu.

Bosnu valja izliječiti prvo duhovno, od jezika mržnje, sukoba i straha, a onda je valja liječiti i  infrastrukturno i ekonomski

Bosna poslije Dodika

-	Srušit ćemo Dodika prije izbora, precijenio je svoju snagu.
<a href="https://avaz.ba/pretraga?query=DODIK&amp;">Ovo su bile riječi Mirka Šarovića, predsjednika SDS-a</a> u februaru ove godine. Ostaje nepoznato da li je Šarović samo demonstrirao verbalnu samouvjerenost i snagu, ili je znao nešto više o scenarijima koji su u pripremi.

Nekoliko mjeseci poslije, Dodik je, moguće, došao na prekretnicu. Nakon što je zbog odluke visokog predstavnika Valentina Incka (Inzka) o zabrani negiranja genocida povukao srpske predstavnike iz Parlamentarne skupštine BiH, igrokaz u kome mu je zdušno pomogla i opozicija, sada tvrdi da ide i korak dalje. Najavljuje da će do kraja oktobra ili početkom novembra RS povući odluke o Oružanim snagama BiH, Upravi za indirektno oporezivanja i VSTV-u, a pored toga i da će OSA-i i SIPA-i zabraniti rad na području prostora Republike Srpske. Za razliku od Inckove odluke, Dodik se u ovoj avanturi pak našao sam. Opozicione stranke u RS redom upozoravaju da ovakvi potezi predstavljaju opasni avanturizam, dovode u opasnost sam opstanak RS, ali nameću i opasnost od uvođenja sankcija za cijeli entitet.
Također, potpuno je nejasno na koji način Dodik najavljene zahtjeve planira ostvariti. Šta, primjerice, i ako povuče odluku o OS BiH, koje su formirane odlukom PS BiH? Hoće li možda pozvati srpske oficire i vojnike da napuste svoja radna mjesta, odreknu se plate i okončaju svoje karijere? Hoće li umjesto toga ponovo osnivati Vojsku RS i od kojeg novca? Kako tačno misli zabraniti SIPA-i rad na prostoru RS? Hoće li to možda Policija RS ući u fizički sukob s državnom agencijom i njenim oružanim pripadnicima?
Dakle, najave Dodika djeluju kao nebulozni i neprovodivi avanturizam. No, šta stoji iza njega?

Jedna mogućnost je da se radi o starim dobrim taktikama blefiranja, gdje Dodik tradicionalno izigrava bučnog klauna, najavljuje „epohalne“ podvige i društvene zemljotrese, da bi na kraju trgovao i tražio ustupke kako bi povlačio ručnu?
No, šta ako je Dodik ovaj put zaista izgubio izgubio moć, a njegovoj robi istekao rok trajanja? Indikativno je što posljednjih dana Dodik daje čitav niz nervoznih i naročito nebuloznih izjava.... Spominje stvaranje bošnjačke države koja bi ušla u konfederaciju s Turskom, govori o mogućoj NATO intervenciji i „prijateljima“ koji će ga zaštiti od nje, najavljuje da će ići do kraja bez obzira na sve....
Istovremeno, zanimljivo je primjetiti da je njegov gradonačelnik Prijedora Dalibor Pavlović pao na jedan krajnje banalan način – objavljivanjem degutantnih fotografija na kojima ga vidimo kako povraća, guta tablete, valja se po podu, itd.. Opozicija nije ni krila svoja zasluge za objavu. Sama činjenica da se na ovaj način skidaju Dodikovi kadrovi, pokazuje da njegova moć ni unutar same RS nije ni približno onakva kolika je nekoć bila.
Uporedo s tim, u kuloarima se uveliko špekuliše da je poslušnost Dodiku odavno već otkazao i ministar policije RS Dragan Lukač. Posljednja hapšenja u Banjoj Luci osoba za koje se smatra da su bliske članu Predsjedništva,a protiv čega je Dodik i javno negodovao, baca dodatno svjetlo na ovu mogućnost.
S te strane, postavlja se pitanje da li su Dodikove najave udara na institucije države zapravo potez očajnika koji je svjestan da mu se drma stolica i koji je odlučio da, ako se već igra privodi kraju, ode sa scene u velikom silu – kao mučenik u pokušaju koji za javnost nastoji izvesti spektakularan završni potez.

Povodom posljednje krize koju je izazvao, Milorad Dodik pokušao je organizirati sastanak s 28 ambasadora u BIH. Pokušaj je doživio potpuni debakl, jer se samo njih 11 odazvalo pozivu. Međutim, uporedo s tim, uslijed njegovih posljednjih poteza, ambasadori Kvinte u Sarajevu su odlučili da sazovu sjednici Upravnog odbora Vijeća za implementaciju mira (PIC). No, dok ambasadori izbjegavaju susret sa Dodikom, a SAD najavljuju i konkretne mjere, lider SDA Bakir Izetbegović izjavio je kako je spreman da sjedne s Dodikom, a nakon što je prethodno izjavio da će s njim biti spreman razgovorato tek kada otkloni blokade. Ostaje nejasno zašto je Izetbegović odjednom spreman Dodiku pružiti ruku u trenucima dok ovaj najveći dio međunarodne zajednice, ali i opozicije u RS, uspijeva okrenuti protiv sebe?

Da li je Dodik odlučio da, ako se već igra privodi kraju, ode sa scene u velikom stilu – kao mučenik u pokušaju koji nastoji da izvede spektakularan završni potez

Kamo dalje, Milorade: Posljednji ples očajnika

Prije nekoliko dana, u Centralnom dnevniku Senada Hadžifejzovića, Elmedin Konaković, Saša Magazinović i Edin Forto slali su optimistične i samouvjerene poruke o slogi i zajedničkom cilju Trojke koja na izbore 2022. izlazi zajedno da pobijedi. No, sada na površinu još jednom izlazi činjenica da u Trojki baš i ne cvjetaju ruže. 
Najprije je predsjednik SDP-a Nermin Nikšić jučer saopćio da ova stranka neće podržati Denisa Zvizdića za člana Predsjedništva te da će SDP-a imati svog kandidata o kojem će odlučiti organi ove stranke, da bi danas Igor Stojanović, predsjednik Općtinskog odbora Centar, otišao i korak dalje i izjavio da SDP neće podržati niti jednog bivšeg ili sadašnjeg kandidata SDA za Predsjedništvo. Drugim riječima, kandidat NiP-a za SDP ne dolazi u obzir.
Konaković je na izjave iz SDP-a reagirao rezervirano, tvrdeći da još nikakav zvaničan stav od njih nije dobio, ali naglašavajući da će i dalje činiti sve da Trojka izađe s jednim kandidatom.- To bi bilo dobro s aspekta, i to sam više puta ponovio, uvjerljive pobjede i razlike u glasovima. Ne sumnjam da ćemo u Predsjedništvu gledati nekoga iz naše ekipe. Bit će vrlo važno da se desi sarajevski sindrom koji je pokazao da su razlike u broju glasova kandidata Trojke i SDA bile trostruke. O tome se radi i to mi je prvi cilj - izjavio je Konaković.No, da li to znači i da će Konaković biti spreman da popusti i preda kandidaturu SDP-u?

Posljednji istupi SDP-a direktan su šamar u lice nastojanjima Naroda i pravde. Naime, od strane NiP-a već je mjesecima vođena indirektna kampanja za kandidaturu Denisa Zvizdića. Zvizdića su u javnosti naširoko nastojali prikazati kao najkompetentnijeg kandidata za Predsjedništvo koji bez problema pobjeđuje Izetbegovića.
Pored toga, plan na koji je računao NiP bio je da Zvizdić do izbora 2022. ostane nezavisni zastupnik u Parlamentarnoj skupštini BiH te da se u skladu s tim brendira kao nestranački kandidat trojke.
Ipak, ova ideja teško da je moglo djelovati uvjerljivo, uzimajući u obzir da je Denis Zvizdić, poput i rukovodstva NiP-a, također ponikao iz SDA te da je ideološki, rodbinski i kadrovski daleko bliži ovoj stranci nego SDP-u nego i Našoj stranci, pa je samim tim prilično jasno kao čiji kandidat bi se primarno percipirao.
Odluka SDP-a da javno obznani kako ne pristaje na Zvizdića, ali ni na „niti jednog bivšeg člana SDA“ jeste jasna poruka NiP-u da povuče ručnu i prepusti SDP-u kandidata.
Za ovakav stav SDP itekako ima utemeljenja. Kada se pogledaju ukupni rezultati, SDP pojedinačno jeste najjača stranka, po broju glasova sa posljednjih izbora gotovo dvostruko jača od NiP-a. Ipak, činjenica da je trojka za sada na vlasti jedino u Kantonu Sarajevu, u kojem je NiP daleko dominantniji, sve češće ostavlja utisak da je Trojka primarno projekat agilnog Dine Konakovića, u kojem SDP igra sekundarnu i podređenu ulogu, zbog čega negoduje i sve veći broj članova ove stranke, smatrajući da se Konakoviću prepušta previše.

No, ako SDP kao najjača stranka u koaliciji i polaže pravo na člana Predsjedništva kao na najvišu funkciju, ova stranka se ipak suočava s jednom praktičnom poteškoćom – koga kandidirati? Denis Bećirović, političar koji među glasačima vjerovatno ima najveću reprezentativnost i na izborima 2018. je zamalo pobijedio Džaferovića, odustao je od kandidature. Predsjedniku ove stranke Nerminu Nikšiću za poziciju člana Predsjedništva vjerovatno nedostaje karizme i diplomatskog iskustva. Kao jedan od mogućih kandidata ove stranke spominjao se i gradonačelnik Tuzle Jasmin Imamović, no veliko je pitanje koliku popularnost uživa mimo svoje političke regije. Među ostalim istaknutim članovima SDP zasad se ni približno ne nazire ime koje bi izgledalo dovoljno uvjerljivo za funkciju člana Predsjedništva.
S druge strane, s izuzetkom pomenutog Zvizdića koji je stekao značajno diplomatsko iskustvo, čini se da ni druge dvije stranke Trojke zasad nemaju koga da ponude.
<a href="https://avaz.ba/vijesti/bih/681220/ko-ce-na-megdan-izetbegovicu">Možda i važnije od toga ko će biti zajednički kandidat jeste to da trojka uopće izađe sa jednim kandidatima. Naime, dosadašnje iskustvo jasno pokazuje da zahvaljujući rascjepkanoj opoziciji i podijeljenim glasovima, kandidat SDA pobjeđuje u utrci za Predsjedništvu, no sa zajdničkim kandidatom opozicije šanse SDA bile bi minimizirane.</a>
Kriza vlasti i politička ponuda u BiH trenutno su u toliko očajnom stanju, da bi veliki pomak bio i samo rušenje aktuelne vlasti, koja kontinuirano vuče katastrofalne političke poteze, ulazi iz afere u aferu i proizvodi kadrovsku bruku.

Kako je moguće zajedničkim snagama suprotstaviti se vladajućoj mašineriji i spriječiti rasipanje glasova, opozicija u FBiH može učiti iz primjera opozicije u RS, koja već desetak godina zajednički istupa na izbore, tako što jedna stranka daje kandidata za Predsjedništvo, druga za predsjednika RS, treća za predsjednika Narodne skupštine RS, itd. S obzirom da je SDP najjača stranka unutar Trojke, možda bi neki red nalagao da se ovoj stranci da prednost da predloži kandidata za poziciju koju primarno želi. No, ako je to Predsjedništvo, a očigledno da jeste, u tom slučaju red bi bio i da SDP izabere dostojnog kandidata koji može pobijediti na izborima. NiP-u bi se, s druge strane, primjerice dalo pravo na premijera Federacije BiH u slučaju formiranja vlasti, Našoj stranci premijer KS, i tako redom..
Naravno, jasno je da su SDP i NiP svjetonazorski najrazličitije moguće stranke. Jedna je socijaldemokratska, druga konzervativna. Jedna svoj ideološki temelj ima u Savezu komunista BiH i vrijednostima koje je generirao, druga je potekla od SDA i vjersko-konzervativnih struktura. I sama činjenica da se i po broju glasova približavaju, generira nove preduslove za politički sukob. No, ukoliko i pojedinačno i kao pokret žele ostvariti bilo kakav rezultat, taj sukob moraju ostaviti za bolja vremena, kada zaista budu imali vlast i priliku da naprave promjenu.
Javnim prepucavanjima i otkrivanjem sukoba i tenzija unutar koalicije godinu dana pred izbore, javnosti šalju sliku da je trojka raštiman orkestar. To je predavanje utakmice i prije prvog sudijskog zvižduka, na način da međusobno posvađani igrači odbijaju uopće i da izađu na teren. Od toga profitirati mogu jedino Izetbegović i SDA.

Javnim prepucavanjima i otkrivanjem sukoba i tenzija unutar koalicije godinu dana pred izbore, javnosti šalju sliku da je trojka raštiman orkestar. To je predavanje utakmice i prije prvog sudijskog zvižduka

SDP-ov šamar Konakoviću: Trojka puca na Predsjedništvu?

„Platige Image“, poljska kompanija osnovana 1997., može se, između ostalog, pohvaliti nominacijama za Oskara, Zlatni globus, Zlatnog lava u Veneciji, Zlatnu palmu u Kanu, kao i osvojenom Evropskom filmskom nagradom te nagradom Britanske akademije za filmsku i televizijsku umjetnost. Specijalizirani su za kompjutersku grafiku, 3D animacije i digitalne specijalne efekte. 

Njihova osnovna djelatnost uključuje oglašavanje te filmske, umjetničke i obrazovne projekte. Studio zapošljava više od 250 umjetnika, uključujući reditelje, umjetničke direktore, grafičke dizajnere i producente. „Platige“, među ostalim, sarađuje s korporacijama kao što su „Warner Bros.“ ili Netflix, s kojim trenutno rade na produkciji serije „The Witcher“, jedne od najpopularnijih u svijetu.
<a href="https://avaz.ba/tag/125450/karol-zbikowski">S Karolom Žbikovskim (Karol Žbikowski), direktorom „Platige Imagea“, razgovarali smo o tajnama uspjeha ove firme, saradnji s Netlixom, poslovnim uvjetima u Poljskoj te o tome kako na današnjem tržištu postati globalni faktor.</a>

&nbsp;Kako je jedna kompanija iz Poljske uspjela postati svjetski igrač? - U devedesetim smo započeli s proizvodnjom reklama. Tržište je tada bilo veoma gladno za novim proizvodima. Mnogo brendova dolazilo je u Poljsku i promoviralo se, htjeli su ovdje kreirati reklame i tražili su kompaniju s kojom bi mogli kvalitetno sarađivati. Tako ukratko počinje priča o rastu naše firme i početku saradnje s velikim svjetskim kompanijama. No, ipak, glavni razlog za naš uspjeh je činjenica da u Poljskoj imamo veoma kvalitetne umjetnike, grafičke dizajnere, reditelje... S obzirom na činjenicu da smo, kao kompanija, postali hit i radili s najvećima u svijetu, mladim ljudima postao je san da rade u „Platigeu“. Kvalitetnim kadrovima brzo smo pokazali da kvalitetom na zaostajemo za bilo kojom zapadnom kompanijom. Tajna je u talentu.Otkud Vam toliki talenti? Danas u Vašoj kompaniji radi više od 250 dizajnera, reditelja i producenata, i to većinom Poljaka...
- Obrazovni sistem u Poljskoj je veoma kvalitetan. Imamo dobru filmsku školu, koja je i prije bila poznata u svijetu. Sistem obrazovanja za umjetnike je u Poljskoj vrlo dobar, to je jedan razlog. Drugi je da, kada je kompjuterska grafika postala dobar potencijal za mlade ljude, mnogi od njih su se i sami obrazovali i razvili su dobre vještine. Ali, možda, najvažnija stvar je iskustvo.
Kada prođete našim prostorijama, vidjet ćete da je prosjek godina naših uposlenih između 35 i 40 godina, što nije baš mlada generacija. Trebaju nam vrlo sposobni radnici. Gotovo 90 posto naših radnika su Poljaci, ali imamo i kadrove iz drugih država, kao što su Mađarska, Češka Republika, Rusija, ali čak i Velika Britanija ili Brazil. Sad imamo jak brend te u sve većem broju i ljudi iz drugih država pokazuju interes da rade za nas. Postajemo globalna kompanija.

&nbsp;U Bosni i Hercegovini se, također, prave dobri filmovi. Dovoljno je spomenuti da je ove godine Jasmila Žbanić za film „Quo vadis, Aida?“, koji govori o genocidu u Srebrenici, bila nominirana za Oskara za najbolji strani film, a da je Danis Tanović ovu nagradu i dobio 2002. za „Ničiju zemlju“. No, vrlo malo filmova snimamo i sve zavisi od sposobnosti autora da s različitih strana prikupe sredstva za snimanje filma, što je proces koji obično traje godinama. Na koji način mala zemlja poput BiH može stvoriti filmsku industriju? - Da, poznat mi je rad Žbanić i Tanović. I „Ničija zemlja“ i Quo vadis, Aida?“ su odlični filmovi. U našoj zemlji imate koncept poput Poljskog filmskog instituta, koji podržava produkciju filmova. Takvo nešto je vrlo važno. Filmska i produkcija videoigara zahtijevaju ljude posebnih talenata.
Ali oni zahtijevaju i institucionalnu podršku države.
U komunističkim vremenima jaka država finansirala je razvoj filmske industrije. Kada je došao kapitalizam, filmska industrija doživjela je veliki pad, devedesete su bile veoma slabe za poljski film. No, kada je kreiran Poljski filmski institut i kada su se sredstvima države počeli finansirati filmovi, njihov kvalitet se naglo povećao i počeli smo s mnogo masovnijom proizvodnjom.
Također smo imali i instituciju koja je podržavale startupove koji su se bavili proizvodnjom videoigara. Sada već imamo stotine kompanija u tom sektoru, a koje dobivaju podršku od „Gaming Programa“. To je finansirano djelimično i novcem EU. Iako sam ekonomski liberal, vjerujem da je sistemska podrška od vlasti, posebno za ovakvu vrstu mladih projekata koji tek započinju, veoma važna. Onda treba služiti kao inicijalna kapisla, koja potom pomaže da nastane jedan čitav „bum“ novih kompanija te se tako kreira industrija.
 Koliko je za brendiranje i pozicioniranje jedne zemlje u svijetu važno da ima kompaniju poput vaše? The „Witcher“ je poljski proizvod koji je postao globalan.
- Veoma je važno. Sve zahvaljujući tome što smo se uspjeli probiti na globalno tržište.
Mi sada postajemo dio svjetske pop-kulture, ali prezentiramo poljsku i slavensku kulturu u svijetu. To je fantastična stvar.
Serija „The Witcher“

- Serija „The Witcher“ je prvi projekt iz Poljske koji je postao globalan. U dobrim smo odnosima s autorom knjige Andžejem Spakovskim (Andrzej Sapkowski) te smo u jednom trenutku odlučili da napravimo i film. Počeli smo pregovarati s različitim studijima, između ostalog, razgovarali smo i s Netflixom, koji je iskazao interes da od toga napravi veliku globalnu produkciju. Jedan smo od izvršnih i kreativnih producenata projekta. Također smo jedan od studija koji rade i specijalne efekte za seriju. Sada radimo specijalne efekte za drugu sezonu, koja se već počela snimati. Prva sezona, kad je snimljena, to je bila najpopularnija serija na svijetu. Ponosni smo da je nešto bazirano na poljskoj knjizi ostvarilo svjetski uspjeh.

S Netflixom rade na produkciji megapopularne serije „The Witcher“. Glavni razlog za naš uspjeh je činjenica da u Poljskoj imamo velike talente, kaže Žbikovski

Žbikovski s novinarom „Dnevnog avaza“

Karol Žbikovski za "Avaz": Od poljske kulture napravili smo svjetski brend

<a href="https://avaz.ba/tag/3772/ausvic">Nakon posjeta Aušvicu I., administrativnom centru i prvom objektu u kompleksu nacističke industrije smrti, automobilom krećemo u nekoliko kilometara udaljeni&nbsp;Aušvic –Birkenau. Vrijeme je hladno, tmurno, oblačno....</a>

Stižemo pred nebrojeno puta viđenu veliku kapiju kroz koju prolaze vozne šine.

Vodič Lukaš objašnjava da je direktna željeznička pruga do Aušvica i kroz njega napravljena tek 1944. Razlog je što su Nijemci, zbog panike uslijed vojnih poraza i gubitka teritorija, odlučili da proces istrebljenja Jevreja što je moguće više ubrzaju. Sistematični monstrumi koji su vodili nacističku industriju ubijanja zaključili da će genocid učiniti efikasnijim i uštedjeti na vremenu ako pruga bude vodila direktno do gasnih komora. Postoji li uvjerljivija i jasnija slika svog stepena izopačenosti Adolfa Hitlea i njegovog režima? U trenucima kada si već uveliko krenuo da nepovratno gubiš teritorije i rat, kao svoj glavni prioritet postavljaš to da što više ubrzaš proces istrebljenja jednog naroda, ne bi li uspio pobiti što je moguće više ljudi prije nego što izgubiš rat i budeš zaustavljen.

Ono što zatičete u Birkenau je ona slika koju većina nas ima kada pomislimo na Aušvicu – nepregledno prostranstvo s jednoličnim poredanim drvenim barakama s obje strane. Logor Aušvic-Birkenau bio je centralno mjesto nacističkog užasa u Aušvicu i u njemu je bio zatočen najveći broj ljudi. Bio je podijeljen na deset odjeljaka razdvojenih elektrificiranim ogradama od bodljikave žice. Poput Aušvica I, bio je potpuno pod kontrolom SS jedinica. U Birkenau su zatvorenici bili striktno podijeljeni. Logor je sadržavao posebne odjeljke za žene i muškarce, te poseban odjel za Rome.

Stajemo negdje na sredinu puta. Na šinama stoji drveni željeznički vagon. U jednom ovakvom su žrtve dopremane u logor. U stočnim i teretnim vagonima. Često su putovali danima u prenapučenim vagonima bez vode, hrane ili toaleta. Koliko ćete vremena provesti u vagonu, zavisilo je uglavnom od udaljenosti mjesta iz kojeg su vas deportovali. Zbog velike gužve većinu putovanja se stajalo, a poneki su bili izgaženi na smrt kad bi pali pod noge. Po dolasku u logor obavljala se selekcija u kojoj je velika većina (do 75%) odmah preusmjerena na „tuširanje“ (gasne komore), dok je manji dio biran za robovski rad. „Robovima“ je od 1943. na lijevu podlakticu tetoviran broj na koji su se morali odazivati. Naravno, vaš vijek trajanja i kao roba u logoru bio je uglavnom oko nekoliko mjeseci, rijetki su preživljavali godinu, kada biste, bolesni, izgladnjeli i nesposobni za dalji rad i sami dolazili na red za gasnu komoru, a zamjenjivala bi vas nova, svježa radna snaga koja je svakodnevno pristizala.

Birkenau je sadržavao najveću populaciju zatvorenika, a u ovom logoru ubijen je i najveći dio ljudi. Idemo do gasnih komora koje se nalaze na kraju logora, izvan bodljikave žice. Iza njih već započinje šuma. Početkom septembra 1941. SS je u Aušvicu I proveo prve testove Ciklona B kao sredstva masovnog ubijanja. Prve žrtve na kojima su se izvršila ova genocidna testiranja bili su sovjetski i poljski zarobljenici. "Uspjeh" ovih pokusa doveo je do izgradnje prve gasne komore u Ašuvicu I u kojem su koristili ovaj ubojiti gas za masovna ubistva.
No, kako su shvatali da im je jedna plinska komora premala za plan masovnog genocidnog istrebljenja, u prvoj polovini 1942. SS je premjestio ubilačke operacije u Aušvic-Birkenau, pretvarajući dvije seoske kuće neposredno izvan ograde logora u plinske komore. Bunker I počeo je s radom u proljeće 1942., a veći Bunker II sredinom ljeta 1942. godine.

Uskoro su se i ti prostori za gasne komore pokazali nedovoljnima za planirane razmjere masovnog istrebljenja. U razdoblju od marta do juna 1943. unutar Aušvic-Birkenaua izgrađene su četiri velike krematorije, svaka s plinskom komorom, područjem za isparavanje i krematorskim pećnicama. Istrebljenja su prestala u bunkerima I i II kada su krematoriji od II do V počeli s radom, iako je Bunker II ponovno stavljen u funkciju tokom deportacije mađarskih Jevreja 1944. Kada bi vam ubacili Ciklon B u gasnu komoru, u prosjeku biste čak oko dvadeset minuta umirali u najgorim mukama gušenja, trovanja i gorenja utrobe.

Gasne komore danas stoje u ruševinama. Kada su se sovjetske trupe približile Aušvicu, snage SS-a su, u cilju prikrivanja vlastitih zločina, digli u vazdu sve gasne komore i veći dio baraka. Kamene ruševine danas svjedoče o najprepoznatljivijem simbolu jednog monstruoznog režima.

Vodič me odvodi do jedne od baraka. U trenutku posjete Aušvicu, mnoge od njih su u fazi reastauracije. Lukaš mi objašnjava da se ispod kompleksa nalaze velike količine vode, zbog čega imaju veliki problem s održavanjem baraka, ali nastoje sve sačuvati u izvornom stanju. Zemljani pod i mnoštvo spojenih daski poredano na spratove koje su predstavljali krevet, uglavnom su sav sadržaj ovih baraka. Zatvorenici su u početku spavali na podu, a kasnije sa porastom njihova broja spavali su na tim drvenim dvo- i trospratnim krevetima. Kupatila sa toaletima su bila vrlo primitivna i njihova je upotreba bila strogo ograničena. Odjeća i donji veš su se mijenjali svakih nekoliko mjeseci, a i čista je odmah bila prepuna uši i buha. Periodično se vršilo uklanjanje ušiju za logoraše, ali to je često bila još veća tortura. Ljeti su tuševi bili vrući, a zimi ledeni. Logoraši su po snijegu morali goli trčati do svojih baraka. „Nova“ je odjeća odmah bila prepuna nametnika koji su živjeli u slami i daskama u tzv. krevetima. Vodič ističe da je uši bilo toliko da se slamarica, u kojoj su spavali, micala. Redovni sustanari bili su Vam i pacovi.

Oni koji nisu umirali u gasnim komorima, umirali bi od bolesti i pothranjenosti. Nacisti su zatvorenike ciljano iznurivali teškim radom i gladovanjem. Doručak u Aušvicu obično se sastojao od pola litre mlake tekućine koju su SS-ovi zvali kafa. Večera se najčešće sastojala od komada hljeba sa nešto svinjske masti ili margarina i povremeno sa 100 grama slane svinjetine.

Nakon posjete barakama iza bodljikavih žica, sporim korak krećemo prema izlazu. Poljski kolega me pita, pravdajući se kako ne želi biti nepristojan, da li sam, s obzirom da sam iz Bosne, imao možda gubitke u porodicu. Odgovaram mu potvrdno, opisujem mu iskustvo moje porodice, brutalno četvrogodišnj iživljavanje nad civilima u Sarajevu, genocidu u Srebrenici, masovnim zločinima u istočnoj Bosni....
- Kako li nakon svih ovih užasa i dalje mogu postojati političari i ljudi koji vjeruju da na ovom svijetu postoje manje i više vrijedni ljudi, narodi, rase...., pita se Lukaš dok razgovaramo.
Šutim. Razmišljam o Bosni. Nisam više siguran da li je kod nas 1941. ikada i prošla.
Izlazimo iz logora. Tmurno vrijeme u tom trenu zamjenjuju zrake sunca koje je iznenada odjednom granulo.

Koliko je današnja Njemačka odlučna iskupiti se i sa sebe trajno sprati sramotu nacističkog perioda, pokazuje i lista donatora Memorijalnom kompleksu u Aušvicu. Uvjerljivo na prvom mjestu najvećih donatora nalazi se Savezna Republika Njemačka, koja je kompleksa donirala čak 120 milion dolara. Na drugom mjestu su Sjedinjene Američke Države sa 17 miliona dolara, a na trećem Poljska sa 10 miliona.

Željeznička pruga vodi kroz središte logora i sve do gasnih komora. Logor Aušvic-Birkenau bio je centralno mjesto nacističkog užasa u Aušvicu

Zapis iz Aušvica: Fabrika smrti u zemaljskom paklu 

<a href="https://avaz.ba/tag/3586/zeljko-komsic">Aktueliziranje „Fileovog modela“ kao, postaje sve očitije, preferiranog modela međunarodne zajednice za novi Izborni zakon dovelo je do nesuglasica između Željka Komšića i Bakira Izetbegovića.</a>

- Pokušat ću uvjeriti Komšića da je bolje ići na direktni model&nbsp;- izjavio je Izetbegović.
-&nbsp;Već me nekoliko godina uvjerava i nije me mogao uvjeriti&nbsp;- uzvratio mu je Komšić.

Prethodno su Komšić i njegov kružok mudro odšutjeli, relativizirali ili branili sve one silne afere s respiratorima, falsificiranim diplomama, predajama Doma naroda, prepuštanjem državne vlasti Dodiku bez formiranja federalne, koja je blokirana, itd... Ali, eto, u vezi s pitanjem „Fileovog modela“ Komšić se prvi put drznuo suprotstaviti svom većem političkom partneru.
Zanimljivo je da je odluka Komšićevog ministra odbrane Sifeta Podžića da, svega nekoliko dana pred održavanje, na svoju ruku otkaže zajedničku vojnu vježbu između OSBiH i Vojske Srbije, koju su prethodno odobrila sva tri člana Predsjedništva, naišla na kritike u SDA-ovim glasilima.
Odnosi među partnerima se, čini se, mijenjaju. Dakako, “Fileov model” nije ključni razlog sukoba Komšića i Izetbegovića, no može poslužiti kao zgodna prilika da se Izetbegović Komšića otarasi. A to je upravo ono što se Izetbegoviću u datom trenutku nameće kao politička potreba.
Komšić je Izetbegoviću donedavno koristio kao visok politički ulog. S Komšićem kao kandidatom za hrvatskog člana Predsjedništva Izetbegović je bio u poziciji da vrši pritisak na Čovića i HDZ.
S druge strane, partner koji je sebe brendirao kao ljevicu i imao dovoljan broj glasova Izetbegoviću je služio i kao sjajno oružje u unutarbošnjačkim sukobima - od rušenja vlade šestorke u KS i zadržavanja klijentelističkih pozicija moći, preko zajedničkog pravljenja Državne vlade, do pokušaja ideološkog švercovanja SDA pod kišobran borbe za građansku BiH, o kojoj Komšić godinama populistički urla.
Komšić se, s druge strane, potpuno podredio tome da za šaku vlasti i budžetskih pozicija slijepo slijedi Izetbegovića u politički ambis, nastojeći uvjeriti građane da je filoislamistička i konzervativna SDA nekako partner za građansku BiH, posebno dok na drugoj strani stoji vječita prijetnja velikosrpskih i velikodržavnih projekata.

No, situacija za Izetbegovića danas nije ni približno bajna kao 2018. godine. Kanton Sarajevo i njegove općine izgubio je brutalnim izbornim porazom, SDA doživljava masovan egzodus članstva, a stranku potresaju brojne kriminalne i koruptivne afere. Gubitak vlasti za SDA, čini se, nikad nije bio izvjesniji, a s njom, sigurno je, pada i kompletna politička, interesna, ekonomska i koruptivna piramida koju je ova stranka godinama pomno gradila.

Kako je Izetbegoviću primarni interes očuvanje te piramide pod svaku cijenu, Komšić sada postaje pretežak, a suštinski beskoristan teret. Iako se odavno raspreda o mogućim koalicijama nakon izbora 2022., ono što se pomalo zapostavlja je činjenica da će HDZ BiH, vjerovatno, biti druga ili treća najjača stranka u FBiH i, moguće je, čak u poziciji da bira bošnjačke partnere za vlast. Radi opstanka na vlasti, Izetbegović će, vjerovatno, biti spreman Čoviću ponuditi mnogo toga, a Komšić će mu ponovo poslužiti kao najveći ulog, samo ovaj put u obrnutom smjeru. S druge strane, jasno je da je rušenjem šestorke i huškačkom retorikom prema njima Komšić sebi trajno zatvorio vrata kod stranaka trojke.

No, i bez toga, Komšićeva stranka DF u međuvremenu je potpuno desetkovana i organizaciono devastirana te je pitanje da li će na izborima uopće i prijeći cenzus. Čak i u slučaju da ne bude usvojen novi Izborni zakon, s obzirom na broj glasača koji je razočaran zbog njegovog koaliranja sa SDA, smanjenu podršku u medijima te činjenicu da ni SDA više nema luksuz da mu prepušta dio resursa, malo je vjerovatno da Komšić opet može ući u Predsjedništvo.Sve je izvjesnije da će Komšić nakon izbora krenuti putem „političke penzije“, tj. potpune marginalizacije u političkom životu.

Komšić će ostati upamćen kao političar koji je godinama vjerno služio kao unosan politički ulog za SDA

Izetbegović žrtvuje Komšića zarad vlasti

„A gdje ćemo, djeco, ja i vi, nama srce kuca za sve njih“, pjevala je zlokobna pjesma „Kanjon Drine“ “Zabranjenog pušenja” iz 1989., koja je proročanski najavljivala skori raspad <a href="https://avaz.ba/pretraga?query=Jugoslavije&amp;">Jugoslavije</a> i krvoproliće. Onog trenutka kada je započeo proces disolucije Jugoslavije, svaka etnička grupa krenula je s mobiliziranjem u svoje jato, one dvije najveće i s realizacijom svojih velikodržavnih projekata. Jugoslaveni su ostali duboka raspačana manjina. Jugoslaviju više nije imao ko da brani.
Poređenja Jugoslavije i Bosne i Hercegovine dakako su nezahvalna, često i kontraproduktivna, ali bazična činjenica ostaje da je BiH, kao i Jugoslavija - multietnička država. A multietničkim državama, da bi mogle biti snažne i složne, potreban je osjećaj zajedničkog identiteta koji ljude drži na okupu.
I dok je među bh. Srbima i Hrvatima situacija već godinama, nažalost, takva da u ogromnom broju zaziru od zajedničkog bosanskog identiteta, insistirajući na vlastitoj etničkoj posebnosti, među Bošnjacima, koji nemaju sukoba kada je u pitanju zalaganje za jedinstvenu i cjelovitu BiH, osjećaj pripadnosti Bosni, kao primarnom identitetu, naizgled ne bi trebao biti problematičan.
No, od početka devedesetih, pod vodstvom SDA, i među Bošnjacima se počeo odvijati svojevrsni proces „debosnizacije“, odnosno nastojanja da se i ova grupa što više učahuri u odvojeni identitet, obojen pretežno islamskim sentimentom i oslobođen osjećaja zajedničke pripadnosti i historijskog naslijeđa s drugim etničkim grupama. 
A odricanje od bosanstva i ograničavanje i učahurivanje u bošnjaštvo Bosnu i Hercegovinu dovodi upravo pred onu dobro poznatu opasnost da sutra ostane bez „Bosanaca“ i ideje za koju je moguće boriti se.
Stoga, ukoliko je multietnička, jedinstvena i cjelovita BiH zaista iskreni interes bošnjačkih elita, one bi upravo ideologiju državnog bosanstva, inkluzivnog, otvorenog i nadetničkog, trebale postaviti kao vrhunski politički ideal i projekt. To što većina bh. Srba i Hrvata u ovom historijskom trenutku ne želi slijediti takav koncept, nije razlog da se od njega odustane, naprotiv. Potrebno je stvoriti alternative postojećim etničkim politikama, čuvati ih u životu i dostupnima sve dok ono što se čini da je politički nemoguće ne postane politički neizbježno - bosanska nacija!

Da ono što se čini da je politički  nemoguće postane politički neizbježno

Multietnička, jedinstvena i cjelovita BiH

Bosanska nacija

<a href="https://avaz.ba/tag/3772/ausvic">Aušvic</a>- suština užasa najmonstruoznijeg režima u prošlom stoljeću. Najzloglasnija „fabrika smrti“ nacističke Njemačke. Ako ste imalo učili historiju, odgledali „Pijanistu“, „Šindlerovu listu“, „Život je lijep“ ili neki od stotina dokumentaraca, onda znate o čemu je riječ. A, zapravo, ne znate ništa, ma koliko slika, statičnih ili pokretnih, da ste vidjeli. 

Rediteljska ruka Spilberga ili Polanskog umije maestralno prenijeti dubinu ljudske patnje na veliko platno. No, sve to je neuporedivo s osjećajem jeze koji osjetite čim prijeđete onu čuvenu kapiju na kojoj stoji mudri, a zastrašujući natpis - „Arbeit Macht Frei“ (Rad oslobađa), koji vas uvodi u središte pakla.

Ako ste laik, prizori koje zatječete nisu možda ono što ste gledali u filmovima. Dočekuje vas gomila ukusno poredanih zgrada od cigle, okruženih drvećem i uredno pokošenom travom.- Nemojte da vas ovaj prizor iznenadi. Znate, ove su barake izgrađene prije dolaska nacista, ovdje je boravila poljska vojska, Nijemci su po okupaciji ove objekte pretvorili u logore - govori mi vodič u Aušvicu Lukas Lipinski (Lukasz) kao da se pravda. Objašnjava da je logor prvo korišten za poljske zarobljenike, da bi nakon 20. januara 1942., kada je donesena odluka o „Konačnom rješenju“, tj. o potpunom istrebljenju Jevreja, bio ubrzano pretvaran u najveće jevrejsko stratište.
Ipak, kada uđete već u prvu od baraka dostupnih za javnost, nećete imati nikakve dileme na kakvom ste mjestu. Prvo što prođete je muzejski hodnik, u kome se nalaze fotografije izgladnjelih, obješenih, strijeljanih ljudi ili fotografije ljudi koji u rukama nose kofere, šerpe, namještaj… Očigledno potpuno nesvjesnih da idu pravo u smrt.
U sredini stoji mapa Poljske, s Aušvicom u sredini i ključnim centrima iz kojih su dovođeni zatvorenici. Neki su do Aušvica stizali za nekoliko sati, neki su putovali danima. Često uz malo vode i koru hljeba. Mnogi ne bi preživjeli sam put.
Obilazimo barake, danas muzeje, koje svjedoče o suštini izopačenog i monstruoznog karaktera nacističke ideologije. Sve ih nastoje očuvati u originalnom stanju.
Predmeti žrtava, kreveti, odjeća, koferi, gomila sačuvane obuće… Na koferima su žrtve ispisivale svoja imena, datume i mjesto rođenja. Vjerovali su da će jednog dana doći do njih, pa da ih prepoznaju i da se zna. Na jednom od njih piše Jena Bauman (Jenna Baumann), rođena 1939. Nije dugo poživjela.
Fotografije, stotine fotografija. Na jednoj od njih nacistički ljekar stoji ispred grupe tek pristiglih zatvorenika. Pokazuje rukom nadesno. Razvrstava ih. S desne strane fotografije vidimo drugu grupu zatvorenika kako odlaze u plinsku komoru. Put nadesno je put u smrt.

Zatim nailazite na zid s fotografijama žrtava, s njihovim datumom rođenja, zanimanjem, datumom dolaska u logor i datumom smrti. Stotinama njih. Pedantni Nijemci su ažurno vodili podatke o svima koje su ubili ili će tek ubiti. Fotografirali bi ih po dolasku radi identifikacije. Logorska izgladnjivanja, šišanja naćelavo i mučenja potpuno su izobličila ove ljude, tako da ih uskoro više nisu mogli po fotografijama identificirati. Nacisti su se sjetili novog rješenja - da ih tetoviraju u svrhu identifikacije. Neki su preživjeli svega nekoliko dana, pojedini i nekoliko mjeseci. Rijetko ko da je premašio godinu. - Sve smijete fotografirati, osim jedne prostorije - napominje vodič na početku obilaska.
- Šta je u toj prostoriji - upitah.
- Vidjet ćete kada dođemo do nje - odgovara on.

Dolazimo u tu prostoriju. Pokazuje na izlog s lijeve strane, svjestan da nije potrebno dodatno objašnjenje. Petnaestak metara prostora napunjeno je s nekoliko tona ljudske kose, mahom ženske. Primjećujem lijepo uvijene, plave pletenice? Kome li su pripadale? Nekoj djevojčici, djevojci, odrasloj ženi…? Ko li je u takvim stravičnim uvjetima razmišljao o uređivanju kose i želio biti lijep u najvećem paklu?

Nijemci nisu ništa prepuštali slučaju. Odmah po dolasku u logor, žrtve bi ostavljale na gomilu gotovo sve predmete koje bi ponijele sa sobom.
Nakon što bi ih ubili, revnosni njemački vojnici bi pregledali da nije kome eventualno ostao kakav prsten, lančić ili zlatni zub. I, dakako, ako bi plinsku komoru ili strijeljanje dočekali s kosom na glavi, ošišali bi je po ubijanju. Od kose su se pravili brojni predmet.
Bila je to čitava „industrija smrti“. Vodeće njemačke korporacije, od kojih većina djeluje i danas, aktivno su učestvovale u toj industriji. Logoraši bi danju odlazili u njihove fabrike kao besplatna radna snaga. Nakon što bi ih fizički istrošili, poslije nekoliko sedmica, maksimalno mjeseci, bili bi ubijeni. To su oni koji su zbog toga što su bili sposobni za rad imali sreću da požive malo duže. Mnoge bi ubili nekoliko dana po dolasku. Bolesne i nesposobne za rad ubijali bi odmah. Naravno, vojnici su industriji prodavali sve što se od žrtava moglo iskoristiti za daljnju proizvodnju - od tekstila, proteza do kose.

Odlazimo u zloglasni Blok 11. On je služio kao zatvor. Zamislite zatvor u paklu Aušvica? Svaki od zatvorenika koji bi napravio i „najmanji izgred“ bio bi poslan u zatvor. Iz njega, uglavnom, ne bi izlazio živ. Ćelije za izgladnjivanje, ćelije u kojima su pacijenti morali stajati uspravno svu noć nakon što bi danju radili… Unutra je bila i neka vrsta improviziranog suda, koji je vodio Gestapo. Presude su, uglavnom, bile smrtne. Ispred objekta je zid pred kojim su strijeljali žrtve u potiljak. To su bili oni sretni, koji su imali „lakšu“ smrt. Danas je tu spomen-obilježje na kojem se pale svijeće i ostavlja cvijeće. Posjetioci pred tim zidom stoje i mole se za ubijene.
Dalje nam Lukas pokazuje prostorije u kojima su vršili medicinska istraživanja nad zatvorenicima. Objašnjava da im je glavna preokupacija bila što brže pronaći način sterilizacije jevrejskih žena. Nacistima u luđačkoj, izopačenoj mržnji ni fizičko istrebljivanje Jevreja nije bilo dovoljno. I sterilizacija je mogla zatrebati.

Izlazimo izvan prostora bodljikave žice. Malo dalje, s desne strane, nalaze se barake u kojima su boravili njemački oficiri, a još malo dalje vila u kojoj je stolovao upravnik Aušvica, zloglasni Rudolf Hos (Hoss).

Ispred nas je plinska komora. Jedina sačuvana u cjelini. Ulazimo u nju. Razmišljam kako je desetinama hiljada ljudi to bio prvi, ali i posljednji ulazak. Kroz četiri otvora njemački vojnici ubacili bi otrovni plin ciklon B. Žrtve bi, usljed gušenja, trovanja i u najgorim mukama, umirale i po 20 minuta.

U Aušvicu je ubijeno više od milion ljudi.

- Koliko je bilo stražara - pitam vodiča.
- U početku oko hiljadu. Kasnije nešto više od četiri hiljade - odgovara on.
Da, dobro ste pročitali. Tih 4.000 stražara ubilo je više od milion i po ljudi, nemoćnih pred silom oružja, straha, izgladnjivanja i mučenja.
- Kao da sam došao u središte pakla - govorim vodiču.
- Ovo je tek prvi krug - reče on.
Ovo je bio tek Aušvic I, administrativni centar. Kompleks se sastajao od tri glavna logora. Najveći užas je bio u onom drugom logoru, Birkenauu.
Nastavit će se…

Ispred nas je plinska komora. Jedina sačuvana u cjelini. Ulazimo u nju. Razmišljam kako je desetinama hiljada ljudi to bio prvi, ali i posljednji ulazak

Aušvic- suština užasa najmonstruoznijeg režima u prošlom stoljeću

"Avaz" u paklu Aušvica: Kome li su pripadale lijepe plave pletenice...

Posljednjih mjeseci odveć jadna bh. politička kultura suočava se s novom pošasti, dimenzija strave i užasa kakve još nije iskusila - botovima. Dakako, botovsku scenu u zemlji potpuno je preuzela <a href="https://avaz.ba/pretraga?query=SDA&amp;">Stranka demokratske akcije (SDA)</a>.
Bez obzira na to bili javna ličnost ili obični građanin, bilo koja kritika na bilo kom medijskom kanalu na račun SDA, Bakira ili Sebije, siguran vam je put da na sebe sručite gnjev armije stranačkih internet-ratnika koji će vas počastiti artiljerijom najogavnijim uvreda, napada i montaža, začinjenih ekstremnim šovinizmom, nacionalnom mržnjom i vjerskim fanatizmom.
Mnoge stranke, posebno one autokratskih sklonosti, imaju svoje botove zadužene da reže. No, čini se da se kod SDA dešava jedinstven slučaj u svijetu - da botovi dobivaju svoju stranku. 
Današnji kadrovi SDA očigledno su toliko bezidejni, neobrazovani i nepotkovani da im je ulogu ideološkog oblikovanja potpuno preuzela botovska armija. Gadosti koje danas čitamo u ispadima ludila raznih mulahusića i linda sutra u svojim govorima ponavljaju Izetbegović i DIA.
No, čini se da su botovi bolest koja bi mogla progutati i samu SDA. Naime, iako je prosječnom čovjeku svakako neugodno trpjeti divljačke napade, prijetnje i uvrede, botovi možda ipak imaju potencijalno korisnu ulogu.
Naime, panika i ludilo koje posljednjih mjeseci demonstrira SDA uveliko podsjećaju na svojevremeno ludilo Adolfa Hitlera. I dok je Hitler možda i relativno lako uspio savladati Francusku i manje evropske države, napad na Sovjetski savez, uključivanje SAD u rat i okretanje većeg dijela svijeta protiv sebe, demokratskog i nedemokratskog, komunističkog i kapitalističkog, značio je i kraj za nacističku Njemačku.
Ne znamo koji idiot je među zelenima pomislio da je pametno na svaku kritiku odgovarati puckanjem botovskih kerova da reže, psuju i prijete, no to već uveliko dovodi do sjajnih rezultata - ljudi koji do prije nekoliko mjeseci nisu mogli zamisliti ni da sjede u istoj prostoriji sada shvataju da sujete i animozitete valja ostaviti po strani i ujediniti snage protiv vodećeg zla koje osjete i na svojoj koži. Botovi će im, izgleda, doći glave. Zelenima.

Mesić za "Avaz": Dodik ništa ne radi iz svoje glave, on je samo realizator plana Tuđman - Milošević

Bosna, neželjeni momak

15 godina Dodikovog radikalizma: Za sve ovo kriv je Silajdžić

Poglavica Bakir

Zašto Erdoan šuti

Porfirije protiv Dodika

Dodik sutra započinje udar na državu BiH: Zaustavite ga!

Bosna poslije Dodika

Kamo dalje, Milorade: Posljednji ples očajnika

SDP-ov šamar Konakoviću: Trojka puca na Predsjedništvu?

Karol Žbikovski za "Avaz": Od poljske kulture napravili smo svjetski brend

Zapis iz Aušvica: Fabrika smrti u zemaljskom paklu

Izetbegović žrtvuje Komšića zarad vlasti

Bosanska nacija

"Avaz" u paklu Aušvica: Kome li su pripadale lijepe plave pletenice...

Bot pojeo SDA

Mesić za "Avaz": Dodik ništa ne radi iz svoje glave, on je samo realizator plana Tuđman - Milošević

Bosna, neželjeni momak

15 godina Dodikovog radikalizma: Za sve ovo kriv je Silajdžić

Poglavica Bakir

Zašto Erdoan šuti

Porfirije protiv Dodika

Dodik sutra započinje udar na državu BiH: Zaustavite ga!

Bosna poslije Dodika

Kamo dalje, Milorade: Posljednji ples očajnika

SDP-ov šamar Konakoviću: Trojka puca na Predsjedništvu?

Karol Žbikovski za "Avaz": Od poljske kulture napravili smo svjetski brend

Zapis iz Aušvica: Fabrika smrti u zemaljskom paklu

Izetbegović žrtvuje Komšića zarad vlasti

Bosanska nacija

"Avaz" u paklu Aušvica: Kome li su pripadale lijepe plave pletenice...

Bot pojeo SDA