<a href="https://avaz.ba/tag/7995/wolfgang-petritsch">U intervjuu za „Avaz“ bivši visoki predstavnik u BiH Volfgang Petrič (Wolfgang Petritsch) govori o problemu Izbornog zakona u BiH, Inckovoj (Inzko) nametnutoj odluci o zabrani negiranja genocida te međunarodnom položaju naše zemlje.</a>

Nedavno ste izjavili da bi bojkot sljedećih izbora u Bosni i Hercegovini od Srba i Hrvata značio de facto kraj ove zemlje. Što mislite da bi se tačno dogodilo u zemlji u slučaju bojkota? - Povlačenje svih političara RS iz državnih institucija kao odgovor na nametanje "Inckovog zakona" potrebno je ozbiljno shvatiti. Izbori u BiH zakazani su za iduću godinu, a pregovori koji se vode o Izbornom zakonu ulaze u kritičnu fazu. Posredovanje EU i SAD, uz podršku novog visokog predstavnika, mora uspjeti. Vrijeme istječe.
Izuzetno sam zabrinut što bi u ovoj fazi i Srbi i Hrvati, tačnije Dodik i Čović, mogli imati druge planove, planove koji bi mogli da znače daljnje slabljenje BiH. Iz dosadašnjeg iskustva znamo da čak i međunarodno priznate države jednostavno venu. Njihove institucije možda će neko vrijeme postojati, ali više nisu relevantne.
To sam htio izraziti u svom intervjuu za ugledni austrijski dnevnik „Die Presse“. Međunarodna zajednica, koja je toliko uložila u obnovu Bosne, ne smije bježati. Bosna nije Afganistan. Svi želimo i trebamo suverenu Bosnu - cijelu i slobodnu - kao članicu evropske porodice.
 &nbsp;Da li bi Kristijan Šmit (Christian Schmidt) trebao nametnuti Izborni zakon u slučaju izostanka dogovora?
- Prema mom mišljenju, to nije rješenje. To bi odmah pokrenulo još jedan bojkot i dodatno oslabilo ionako slabo stanje. OHR bi se trebao udružiti s EU i iskoristiti svoje odlične odnose sa Zagrebom za pronalazak rješenja.
 &nbsp;Kakav je Izborni zakon optimalno rješenje za BiH?
- Novi Izborni zakon treba pridonijeti minimiziranju postojeće disfunkcionalnosti političkog sistema. Bojim se da je za to potrebno podići novu političku generaciju koja prihvata evropsko građansko načelo. Međutim, tu ne vidim skoru promjenu.

&nbsp;Također ste kritizirali bivšeg visokog predstavnika Valentina Incka zbog nametanja zakona o zabrani negiranja genocida. Zašto mislite da je to bio nepotreban potez?
- Dopustite mi da ponovim da sam u potpunosti na strani žrtava i preživjelih koji nastavljaju patiti zbog tragične sudbine. Bio sam kritičan dugi niz godina što OHR nije nastavio s praćenjem uspostave spomen-obilježja i mezarja u Potočarima, koje smo osnovali još 2000./2001. godine, a čija je svrha bila odavanje počasti žrtvama i priprema za prihvatanje odgovornosti za počinjeni genocid.
Inače, ja sam bio prvi koji je Srebrenicu nazvao genocidom, čak i prije nego što su međunarodni sudovi presudili. No, nažalost, posljednjih 15 godina OHR nije učinio dovoljno da ubrza težak put do pomirenja. Sada je zbog tog zakona Dodik, koji je već bio politički oslabljen, ponovo uspostavio svoju negativnu moć nad sudbinom Bosne. To je ono što sam kritizirao.
 &nbsp;Mnogi su skloni tvrditi da ni međunarodni položaj BiH nije bio nikad gori...
- Dolazi nam još jedan potencijalni problem: Vijeće sigurnosti UN-a u novembru mora odlučiti o produženju mandata EUFOR-a i Ureda NATO-a. Kako će glasati Rusija (i Kina)? Hoće li upotrijebiti svoju moć veta da okončaju misiju? Ko će onda garantirati sigurnost Bosne i Hercegovine? NATO je upravo izgubio rat u Afganistanu, hoće li njegove članice biti spremne zakoračiti u još jedan vojni angažman?
Dopustite mi da vam kažem da nikada nisam bio toliko pesimističan u pogledu budućnosti Bosne. To je razlog zašto oglašavam budilicu. Prijatelji Bosne i Hercegovine moraju se hitno ujediniti.

- Moj je dojam da inicijativa EU/SAD za donošenje novog Izbornog zakona napreduje. Posebni predstavnik EU Johan Satler (Johann Sattler) do sada je obavio dobar posao. Očekuje se da će se novi američki ambasador i novi američki izaslanik za Balkan, koji dobro poznaje regiju, uskoro udružiti i donijeti rješenje. Jednako je važna konstruktivna uloga Zagreba u dovršavanju Izbornog zakona, koji, naravno, mora biti kompromis između prava grupe i prava građana. Bosna je posebna i to znači da politički sistem nužno mora biti složen. Međutim, ne previše složen - navodi Petrič.

- Incko nije uspio napredovati na teškom putu pomirenja u BiH. Trebao je uložiti više vremena i energije. No, nakon previše razočarenja i bez podrške, jednostavno, odustao je od Bosne. Zajedno s pokojnim Pedijem Ešdaunom (Paddyj Ashdown) i Kristijanom Švarc-Šilingom (Christian Schwarz-Schilling), pokrenuli smo kampanju kako bismo natjerali vlade Vijeća za provedbu mira da brane Incka od nemilosrdnih napada gospodina Dodika - ističe Petrič.

Povlačenje političara iz RS treba ozbiljno shvatiti. Prvi sam zločin u Srebrenici nazvao genocidom . Prijatelji Bosne i Hercegovine moraju se hitno ujediniti

Volfgang Petrič, bivši visoki predstavnik za "Avaz": Izuzetno sam zabrinut za BiH

„Ja, kada sam imenovan za direktora, on me sreo na cesti i rekao: ’Šta je, vi, paraobavještajci?’ Ja sam ga nabio nogom i ganjao ga dolje. On je onda išao u Ambasadu SAD, FUP, SIPA-u, podnio krivičnu prijavu protiv mene, pa se onda počeo „lizati“ sa mnom.“
Ovako se jalijaškim rječnikom, u teško razumljivim rečenicama, <a href="https://avaz.ba/pretraga?query=Osman%20Mehmedagi%C4%87%20Osmica&amp;">Osman Mehmedagić Osmica</a>, direktor OSA-e, pred glavnom državnom tužiteljicom Gordanom Tadić hvalio krivičnim djelom udaranje i maltretiranje novinara. Osmica, pritom, nije krio gađenje prema svom potčinjenom Avdi, koji se u međuvremenu počeo „lizati“ s njim.
Zastrašujuće je to da u jednoj državi šef obavještajne službe na ulici udara novinare, time se javno hvali i prođe bez apsolutno ikakvih sankcija. I to ne samo da prođe bez ikakvih sankcija nego udruženja novinara, borci za ljudska prava i ostali mediji kao zaliveni šute na ovo šokantno i uznemirujuće nasilje prvog obavještajca BiH. Uredu, razumijemo da Avdo nije omiljen u ostatku struke. Stalna promjena političkih nalogodavaca i samoubilačko služenje njihovim interesima, laganje, saradnja s obavještajnim službama, manipuliranje činjenicama, prisluškivanje ljudi, guranje mikrofona u nos, lažne vijesti... zasigurno nisu nešto što većina kolega odobrava, vjerovatno se i stide u njegovo ime.
No, lično mišljenje o Avdi nije razlog da se ne brani princip da je nedopustivo da obavještajci po ulici maltretiraju i tuku novinare.
Uostalom, čini se da je Avdo, u međuvremenu, uspio razviti i štokholmski sindrom pa je od Osmicine žrtve postao njegova medijska kamikaza, uvijek spremna za šefa i njegove šefove iz porodične oligarhije glavom ići tamo gdje oni sami ne bi ni kopačkom. 
A izgleda da mu se od udarca ni zadnjica još nije oporavila pa tako iz nje u medijski prostor istresa razne gadosti, od besramnog vrijeđanja Muriza Memića, koji traži istinu o ubistvu svog sina, preko izmišljenih terorističkih planova do još izmišljenijih njemačko-ruskih zavjera protiv BiH i ostalih bedastoća.
U svakom slučaju, Avdi treba naša podrška. Štokholmski sindrom ili posljedice od udarca nisu razlog da ga tretiramo kao manje vrijedno novinarsko biće.

Čini se da mu se od udarca zadnjica još nije oporavila

Pravda za Avdu

Slobodna Bosna čini se da ima novu rubriku.
Gotovo na dnevnoj osnovi na radar Slobodne Bosne dospijevaju moji tekstovi na koje se sipaju različite vrste kreativnih kleveta, optužbi i prepoznatih „skrivenih motiva“.

Jasno je zašto su im posebno moji tekstovi na meti. Nije sigurno u pitanju ništa lično. Barem vjerujem da nije. Razlog je vjerovatno još i banalniji od toga. Moje pisanje često je usmjereno na raskrinkavanje i kritiku pogubnih politika SDA i njihovih partnera. U Slobodnoj Bosni naročito su osjetljivi na kritike članova Predsjedništva Šefika Džaferovića i Željka Komšića. Nakon što objavite tekst koji na bilo koji način kritički govori o njihovom radu, u svega nekoliko sati možete očekivati odgovor Slobodne Bosne. Razlog zašto je Slobodna Bosna tako agilna u branjenju članova Predsjedništva, naročito Željka Komšića, leži u činjenici da takve članke najčešće i ne pišu novinari Slobodne Bosne. U najvećem broju slučajeva urednici SB iz kabineta dobijaju već napisane tekstove, čemu sam i lično u više navrata svjedočio. Pro-komšićevske tekstove za SB uglavnom piše Nihad Hebibović, nekoć novinar, a danas savjetnik Željka Komšića za medije.
Zašto u kabinetima dva SDA-ova člana Predsjedništva imaju potrebu preko lojalnih medija napadati novinare koji raskrinkavaju njihov nerad i pogubne rezultate njihove politike, jasno je. Zašto Slobodna Bosna pristaje neselektivno objavljivati njihove švrljotine, to vam ostavljam da zaključite sami.
Naravno, Slobodnoj Bosni ne zamjeram neosnovani otkaz koji su mi morali uručiti po nalogu političkih nalagodavaca, jer mi je to otvorilo vrata da radim u neuporedivo većem i ozbiljnijem mediju.
Ne zamjeram im ni što se u klevetničkim odgovorima na moje pisanje ne obraćaju meni lično, nego moje stavove pripisuju navodnim konspirativnim motivima „Dnevnog avaza“ ili Fahrudina Radončića, koji (a u to se mogu zakleti bilo gdje i na bilo šta) ne određuje teme o kojima pišem. Sve teme&nbsp; smišljam sam i predlažem uredništvu. (Ukoliko ne vjeruju, pozivam kolege iz Slobodne Bosne ili Komšićevog kabineta (svejedno je) da slobodno navrate do „Tornja“ i uvjere se).
No ipak, moram priznati da me duboko zabrinjava intelektualni nivo koji kroz tekstove na Slobodnoj Bosni demonstriraju njihovi novinari ili makar savjetnici iz kabineta Komšića i Džaferovića (svejedno je), a kad su potonji u pitanju, nimalo me ne iznenađuje što su s takvim kadrovima rezultati rada Predsjedništva takvi kakvi jesu – porazni i katastrofalni.

Izuzetno volim kvalitetnu polemiku i ozbiljnu razmjenu argumenata, no tekstovi koji se objavljuju u "Slobodnoj Bosni" ispod su svakog intelektualnog, novinarskog i ljudskog nivoa koji bi uopšte bio dostojan bilo kakvog odgovora, osim eventualno onog kojem nije mjesto u javnom prostoru. I ako nešto zamjeram Slobodnoj Bosni, onda je to samo ta jedna jedina stvar – što su nakon mog odlaska, nekada kultni i ugledni medij, sveli na nivo koji nije dostojan ni srbijanskog Informera.
Bez obzira o čemu ja pisao i koliko argumenata nudio – od činjenice da je Bosna i Hercegovina međunarodno izolovana i da nikada na čelu nismo imali u svijetu nepoznatije i neutjecajnije političare, preko toga da ne radimo ništa na lobiranju i sticanju novih saveznika, aferi „Respiratori“, maćehinskom prisvajanju i uništavanju resursa ovog društva od vladajuće zelene stranke, feudaliziranju ovog društva, prednostima regionalnog zajedničkog tržišta i regionalne saradnje, filmovima Felinija, igrama Edina Džeke, pogubnostima podaničke politike prema Erdoanu bez protuusluga, Sebijinih (ne)djela, ubistva Dženana Memića... – Slobodna Bosna uvijek i neumorno izliječe s jednim te istim glupavim tekstovima s još glupljim sadržajem čija se sva suština svodi na „vidi mu glave“, ili hajde, da budem konkretniji - na optužbe da služimo Vučiću i radimo na razbijanju jedinstva Bošnjake!
Drugačije nije bilo ni s jednom od posljednjih analiza koje sam objavio. U tekstu „<a href="https://avaz.ba/vijesti/bih/681541/nastavlja-se-jalova-i-stetocinska-politika-samoizolacije-komsic-sada-ljut-i-na-angelu-merkel?fbclid=IwAR2Uh_bWq4d-xyIxJnIne-sjuzC0dE9yGZ-9O0t4dxNC_2vlZguZsw4CYFE">Komšić sada ljut i na Angelu Merkel</a>“ osvrnuo sam se na sulude i katastrofalne političke poteze i izjave Željka Komšića. Naime, dok je Angela Merkel za jednog od posljednjih državnika s kojima će se susresti pred odlazak u političku penziju izabrala Aleksandra Vučičća, a dan poslije u Tirani održala sastanak sa svim premijerima država Zapadnog Balkana zajedno, šaljući tako jasan signal koga smatra svojim favoritom u regionu, Komšić je u sarajevske medije sipao pogrde i prijetećim tonom slao poruke njemačkoj kancelarki i njenom kolegi iz CSU-a, novom visokom predstavniku u BiH Kristijanu Šmitu (vjerujem da su se u Berlinu jako prepali). Ovome je prethodila svojevrsna kampanja koju su pokrenuli paraobavještajni i medijski krugovi bliski SDA i Komšiću, koji već danima vrše napade na novog visokog predstavnika u BiH, izvlačeći mu izjave iz konteksta i optužujući ga za sve i svašta, od navodne netrpeljivosti prema Bošnjacima do pripreme terena za prepuštanje kontrole Dodiku i Čoviću.&nbsp;Naravno, u tekstu sam skrenuo pažnju na logičnu stvar da, umjesto što svojom lažnom samuvjerenošću i neprimjerenim jalijaškim rječnikom sada pokušava izazivati tenzije sa vodećom silom u Evropi, Komšiću bi bilo pametnije da je za 12 godina sjedenja u Predsjedništvu nešto i radio, tj. stekao prijatelje i utjecaj u svijetu s kojim bi mogao poboljšati međunarodni položaj i snagu Bosne i Hercegovine.

„Slobodna Bosna“ ili Komšićev kabinet (svejedno je), na ovaj tekst su odgovorili, pogađate – klevetom da je članak napisan s ciljem da promovira interese „Aleksandra Vučića“ i „srpskog sveta“, pritom čak optužujući „Avaz“ da je postao Informer, iako upravo stil koji oni koriste liči na ljudski i novinarski mulj koji prevazilazi čak i notornog Dragana J. Vučićevića. Da autori iz „Slobodne Bosne“ ili Komšićevog kabineta (svejedno je) u sebi imaju intelektualni kapacitet koji prevazilazi sobnu temperaturu ili barem mrvicu ljudskog poštenja, shvatili bi da moj tekst, upravo suprotno, izražava zabrinutost što Srbija, uz sve zlonamjerne politike prema BiH, danas ima veoma snažnu diplomatsku poziciju u svijetu, dok je naša zemlja, zahvaljujući kadrovima poput Komšića, došla u situaciju da postaje izolirana crna rupa Evrope.No, umjesto smiješnih kleveta i jalovih optužbi, „Slobodnoj Bosni“ ili Komšićevom kabinetu (svejedno je), pametnije bi bilo da odgovore na sljedeća pitanja:
- S kojim stranim državnicima i koliko puta se Željko Komšić susreo od početka svog trećeg mandata u Predsjedništvu 2018. godine?
- Koliko je novca uloženo u lobiranje za interese Bosne i Hercegovine u Sjedinjenim Državama i drugim silama svijeta u posljednjih desetak godina?
- S kojim svjetskim državnicima, intelektualcima i lobistima Komšićev kabinet održava redovnu komunikaciju?
- Zašto je Komšić sa svojim partnerima dozvolio formiranje državne vlade bez federalne, te tako Dodiku pustio da preuzme državne institucije, a Čoviću da nastavi da blokira Federaciju?
- Zašto je dozvolio da Vojska Srbije održava vojnu vježbu u Bosni i Hercegovini, ali mu smeta ekonomska saradnja sa Srbijom? Zašto srbijansko oružje može na teritoriju BiH, ali roba i novac su problem?
- Zašto se protivi stvaranju zajedničkog regionalnog tržišta ? Ne kažem da nije u pravu, no volio bih pročitati jedan ozbiljan argument zašto je to loše za našu zemlju, a ne samo urlanje o izdajnicima i srpskim svetovima? Gdje je analiza o „mini Šengenu“ koju su Komšić i Džaferović tražili još u oktobru prošle godine? Je li godina dana nije dovoljna da se napiše analiza? Jedino ako su je dali Osmici da je napiše.Za sada dosta. Kada ozbiljno i argumentovano pokušaju odgovoriti na barem neka od ovih pitanja, možemo dalje polemisati.
A na smiješne optužbe i klevete, kao ni dosad, ne namjeravam odgovarati.

Kada ozbiljno i argumentovano pokušaju odgovoriti na ovo pitanje, možemo dalje razgovarati

Umjesto smiješnih kleveta, neka SB ili Komšićev kabinet (svejedno je) odgovore: Šta Željko tačno radi?

Nakon što je Tužilaštvo KS potvrdilo da je formiralo predmet te da će se provjeriti obrazovanje <a href="https://avaz.ba/pretraga?query=sebija&amp;">Sebije Izetbegović direktorica KCUS-a</a> se napokon oglasila.
Veli Sebija - ili Seka, kako joj tepaju bližnji i potčinjeni - da je njena akademska karijera neupitna te da će tužiti sve one koji su je dovodili u pitanje. Također poziva na prekid „odvratne i agresivne“ hajke na nju te usput poručuje da ona neće zapošljavati preko veze i bez konkursa niti lagati pacijente o dijagnozama.
Ovo što ste upravo pročitali nije šala. Osoba koja je na mjesto direktorice najvažnijeg kliničkog centra u zemlji uhljebljena glasovima i „nesebičnim“ zalaganjem stranke koju vodi njen muž poručuje da se kod nje neće zapošljavati preko veze!
Osoba iz stranke čiji botovi godinama vrše zvjerski linč i napade prema svakom ko izjavi ili otkrije bilo šta negativno o njoj ili njenom suprugu, te zbog toga čak stižu i do krivičnih sudova, žali se na hajku, i to „odvratnu i agresivnu“!
Direktorica ustanove u kojoj se na intenzivnu njegu instaliraju kriminalno nabavljeni trulja respiratori, iako i njihovo uputstvo za upotrebu govori da su u pitanju prijenosni uređaji, a porodice preminulih tuže ovu instituciju i njenu direktoricu zbog nesavjesnog liječenja, drži pridike o laganju pacijenata i savjesnom liječenju!
Uistinu, kada bi se bezobrazluk mogao pretvoriti u energiju, BiH ne bi bili potrebni ni Blok 7 ni hidrocentrale. Bezobrazluk Izetbegovića mogao bi pokretati čitavu zemlju. 
Nažalost, jedina energija koju nam njihov bezobrazluk donosi je ona razarajuća - ona koja bolnice pustoši od nepodobnih ljekara i stručnjaka, koja devastira državne institucije, pustoši javne kompanije, tjera mlade iz zemlje te neprekidno emitira beznađe, tenzije, mržnju i letargiju.
I već je krajnje vrijeme da se tom bezobrazluku stane ukraj.

Kada bi se bezobrazluk Izetbegovića  mogao pretvoriti u energiju, BiH ne bi bili potrebni ni Blok 7 ni hidrocentrale

Sebija protiv Seke

<a href="https://avaz.ba/tag/37/angela-merkel">Angela Merkel</a> broji posljednje dane na mjestu najmoćnije osobe Evrope. Njemačka kancelarka je kao jednu od lokacija za svoju „oproštajnu žurku“ odabrala Srbiju i njen glavni grad Beograd, gdje se sastala s predsjednikom Aleksandrom Vučićem. 

Dan poslije Merkel se u glavnom gradu Albanije Tirani sastala s ostalim liderima zapadnog Balkana. 
Dakle, prvo Vučić, pa onda svi ostali. Ovo je dakako veliki plus za Aleksandra Vučića, jer ovim potezom Merkel šalje jasan znak koga Njemačka smatra liderom i najvažnijim partnerom u ovom dijelu Evrope.

To je nakon susreta u Predsjedništvu BiH s novim visokim predstavnikom Kristijanom Šmitom (Christian Schmidt) prokomentirao i <a href="https://avaz.ba/tag/3586/zeljko-komsic">Željko Komšić</a>, kojem kancelarkino ponašanje očito nije po volji te je javno zapitao zašto „Merkel dolazi Vučiću na noge“. - Nemam dileme da u institucijama u Berlinu nedostaju neke informacije, samo je pitanje šta je cilj te politike. Ako je cilj praviti od Srbije regionalnog šefa, to neće ići. To sam rekao i Šmitu. Možemo biti jednaki i samo na toj osnovi možemo razgovarati. Nema više gazda na Balkanu - poručio je na kraju Željko Komšić, predsjedavajući Predsjedništva BiH.
Nije propustio priliku ni da „naruži“ Šmita, za kojeg je rekao da je „neupućen“.
I dok Merkel, kako Komšić kaže, „dolazi Vučiću na noge“, on u svom stilu daje bahate izjave pune lažne samouvjerenosti kako nešto ne može prolaziti i kako nema gazda. A pravo pitanje na koje bi Komšić i njegovi partneri iz SDA trebali odgovoriti je zašto Merkel dolazi Vučiću na noge, a ne njemu, odnosno njima.
Tačnije, koji su konkretni učinci njegovog sjedenja u Predsjedništvu koje je, kad uračunamo prethodna dva mandata, već ušlo u 12. godinu?
Tih 12 godina očito nije bilo dovoljno za Komšića da uspostavi bilo kakve ozbiljnije diplomatske odnose s bilo kojim državama ili državnikom svijeta. Članovi Predsjedništva od svjetskih lidera uglavnom nemaju susret ni s kim.
Gdje je i kome on gazda? Da ima gazdu i da nije nimalo impresivan, jer i sam robuje i vlastitoj ženi i turskom lideru, to znamo.Za razliku od Beograda, u Sarajevo odavno već ne dolazi niko od ozbiljnih državnika, osim povremeno Erdoana (Erdogan) da s Dodikom dogovara ozbiljnije projekte, a kod Izetbegovića učvrsti tradicionalnu lojalnost i servilnost.
Tipična Komšićeva reakcija na favoriziranje Srbije od Merkel i drugih evropskih lidera među Bošnjacima, nažalost, uglavnom nailazi na infantilne gnjevne reakcije o nepravednom i islamofobičnom svijetu.
Da, svijet u kojem živimo možda jeste nepravedan, no sami smo sebi krivi što u njemu nismo etablirali bolju poziciju.

Jedan primjer to odlično ilustrira. Organizacija “Bosnian Advocacy Center” (BAC) objavila je podatak da je RS na lobiranje samo u SAD potrošila 40 miliona KM. BiH, FBiH ili bilo koji kanton s bošnjačkom većinom na lobiranje u ovoj zemlji potrošili su - svi zajedno - nula KM. Dakle, to je slika angažmana i truda bošnjačkih „patriota“ i Komšića u vodećoj sili svijeta - nula KM. Sjetimo se, u poratnim godinama bh. diplomatija imala je dobar položaj u svijetu, svakako mnogo bolji od tada izolirane Srbije. U posljednjih petnaestak godina, pod vodstvom Bakira Izetbegovića i njegovih partnera sa Željkom Komšićem na čelu, desio se potpuni obrat, odnosno međunarodna marginalizacija i svojevrsna samoizolacija BiH i Bošnjaka.
Komšićeva ljutnja i populizam nikome neće pomoći, a najmanje državi BiH. Kao što ni isprazno bahaćenje i teške riječi prema političkim predstavnicima vodećih evropskih sila zasigurno nisu nešto što će ispraviti rezultate Komićevog i Izetbegovićevog dugogodišnjeg lošeg rada.

<h2> Prljava hajka režimskih medija na Šmita</h2>

&nbsp;Činjenica je da su Komšić i obavještajni i medijski krugovi bliski vladajućem SDA režimu posljednjih mjeseci počeli neselektivno „pucati“ na vodeću evropsku silu. Pokrenuli su svojevrsnu kampanju verbalnih napada na rukovodstvo Njemačke i novog visokog predstavnika Kristijana Šmita, sve uz optužbe da i Šmit i Merkel rade za neprijatelje BiH. Takva prljava hajka sigurno neće poboljšati položaj BiH i Bošnjaka. Naprotiv, može ih odvesti samo u još veću izolaciju.

Pravo pitanje na koje bi predsjedavajući Predsjedništva BiH i njegovi partneri iz SDA trebali odgovoriti je zašto Merkel dolazi Vučiću na noge, a ne njemu, odnosno njima

Komšić: Teške riječi na račun Šmita i Merkel

Nastavlja se jalova i štetočinska politika samoizolacije: Komšić sada ljut i na Angelu Merkel

Do općih izbora u Bosni i Hercegovini ostalo je nešto duže od godinu, a već uveliko se prave kombinatorike ko bi mogli biti ključni kandidati za članove Predsjedništva. Izbor u ovu instituciju, dakako, dobrim dijelom determinira koalicione križaljke i raspodjelu političkih pozicija na ostalim nivoima vlasti u BiH. 

&nbsp;

Da će se ponovo kandidirati za Predsjedništvo, više puta je javno nagovijestio predsjednik okrnjenje SDA <a href="https://avaz.ba/tag/220/bakir-izetbegovic">Bakir Izetbegović</a>. Ipak, i dalje je nepoznanica ko će na megdan Izetbegoviću, odnosno koga će i hoće li opozicione stranke izabrati zajedničkog kandidata. Nije nepoznanica da bi jedna struja iz Naroda i pravde, s Aljošom Čamparom na čelu, na ovom mjestu voljela vidjeti Denisa Zvizdića, koji je trenutno nezavisni zastupnik u Predstavničkom domu Parlamenta BiH. Tome se, navodno, oštro protivi politički direktor NiP-a Kemo Ademović.
Protiv Zvizdića kao zajedničkog kandidata opozicije je i najjača stranka unutar trojke SDP, koja je takav stav obznanila na posljednjoj sjednici stranačkog predsjedništva.

Lider SDP-a Nermin Nikšić je naveo kako su spremni podržati zajedničkog kandidata za Predsjedništvo, ali da SDP ima pravo prvog izbora.

Kao logičan prvi izbor za kandidata SDP-a nametao se Denis Bećirović, koji je na prošlim izborima u utrci za Predsjedništvo, uz brojne zabilježene nepravilnosti, za dlaku izgubio od kandidata SDA Šefika Džaferovića. No, Bećirović je javno saopćio kako se neće ponovo kandidirati. No, ako neće Bećirović, ko će?
Najlogičniji izbor bi svakako bio sam predsjednik SDP-a Nermin Nikšić, no, on je, kako saznajemo, mnogo zainteresiraniji za funkciju u izvršnoj vlasti ukoliko bi trojka bila u prilici formirati vlast. Za sada se kao najizgledniji kandidat SDP-a nameće Jasmin Imamović, dugogodišnji gradonačelnik Tuzle koji uživa veliku popularnost među građanima, ali sam Imamović o tome se javno još nije oglasio.

U javnosti se, također, pojavila informacija da SDP i NiP razmišljaju da kao zajedničkog kandidata istaknu uglednog advokata Ifeta Ferageta. Iako nema političko iskustvo, Feraget je stekao ogromno poštovanje među građanima zbog dugogodišnje herojske borbe na otkrivanju istine o ubistvu Dženana Memića. Naravno, lista imena koja se trenutno spominju u javnosti nije konačna, a godinu prije izbora pojedinačno licitiranje ima i efekt puštanja probnih balona.
U svakom slučaju, jasno je da veći broj kandidata opozicije povećava šanse Izetbegovića da ponovo zasjedne u stolicu bošnjačkog člana Predsjedništva BiH. S druge strane, izvjesno je da bi zajednički kandidat opozicije, ko god to bio, mogao računati na glatku pobjedu u srazu s kompromitiranim Izetbegovićem i njegovim režimom.

<h2> Komšić opet u trci s Čovićem?</h2>

Na mjesto u Predsjedništvu, i pored svih tenzija koje izaziva, izvjesno je, ponovo će ciljati i Željko Komšić. Prije nekoliko dana u intervjuu na FTV-u Komšić je najavio da će se kandidirati „ukoliko ostane ovakva situacija“.
Podsjetimo, isti argument Komšić je koristio i prije kandidature na prošlim izborima. Iako još nije javno obznanio i iako se špekulira čak i o mogućem bojkotu izbora, Dragan Čović nameće se kao najlogičniji kandidat HDZ-a.
Također, kada je u pitanju kandidatura za bošnjačkog člana Predsjedništva, špekulira se da bi se kao kandidat Stranke za BiH mogao pojaviti i njen bivši predsjednik i osnivač Haris Silajdžić.

Opozicija još nema i ne zna se hoće li imati zajedničkog kandidata. Nikšić smatra da njegova stranka ima pravo na ovu opoziciju. Podijeljena opozicija je najbolji adut Izetbegovića

Konaković, Nikšić i Kojović: Trojka i dalje neodlučna

Ko će na megdan Izetbegoviću?

Lokalni vlastelin udaje svoju kćerku za mladoženju koji za “<a href="https://avaz.ba/pretraga?query=svadba%20izetbegovi%C4%87&amp;">kupovanje nevjeste</a>” plaća milion KM. Kako bi udaji dao najviši blagoslov, na vjenčanje stiže sultan prema kojem je vlastelin u vazalnom odnosu. Par vjenčava šef vjerske zajednice u centralnom vjerskom objektu u zemlji. Svi resursi su dignuti i cijeli grad je blokiran zbog vjenčanja prestolonasljednice.
Gosti su pomno probrane zvanice familijarno i interesno povezanih vlastelinovih saradnika iz politike, biznisa i vjerskog života. Nekima od njih sprema se namještanje višemilionskih poslova. Kmetovi na ulici veselo pozdravljaju vjenčanje kćerke svojih vladara.
Nije priča iz srednjeg vijeka, nego Sarajevo u 21. stoljeću. Eto, ono je u 21. stoljeću, ali oni koji ga vode posljednje dvije-tri decenije učinili su sve da grad, koliko god može, izgleda kao da je srednji vijek. Društvene resurse su, prema familijarnom i jaranskom osnovu, raspodijelili svojima i sebi bliskima. Svoje i sebi bliske su postavili na najviše političke, administrativne, kulturne, obrazovne, sportske funkcije u društvu.
Jedini kriterij je bio da budu njihovi. No, njihovi uglavnom nisu znali raditi. Završili smo s devastiranim institucijama, proseljačenom kulturom, uništenim sportom, obesmišljenim obrazovanjem... Oni, pak, koji nisu bili njihovi, imali su izbor ili da idu, ili da šute, ili da se lavovski opiru.
Sve to velmože previše ne brine. S kmetovima nemaju dodira. U situaciji dok kmetovi žive u jadu i bijedi, velmože su sebi izgradile paralelni svijet s vilama na Poljinama, unosnim državnim poslovima i višemilionskim svadbama za svoje prestolonasljednice. Sve to da blagosilja i sultan iz Turske, sklon jednakom feudalno-nepotističkom kriteriju vladanja i jednako nezabrinutom za kmetove. A kmetovi će svakako da im pune budžet i vraćaju kredite za unosne, od države osigurane poslove.
Neki od kmetova će svojim vladarima ushićeno da kliču na ulici. Drugi će osjećati bijes i gorčinu, ali i nemoć da sami nešto konkretno urade. U njima je nada. Čekamo Francusku revoluciju.

Dok kmetovi žive u jadu i bijedi,  velmože prave višemilionske svadbe  svojim prestolonasljednicama

Cijeli grad je blokiran zbog vjenčanja prestolonasljednice

Sultan i vazal

Vlast u Afganistanu ponovo je u rukama&nbsp;talibana. Ono od čega civilizirani svijet sada posebno strahuje jeste budućnost afganistanskih žena pod talibanskom vlašću. 

U vrijeme prošle talibanske vladavine, žene u Afganistanu bile su prisiljene nositi burke u javnosti. Nije im bilo dopušteno da rade, osim u zdravstvenom sektoru. Bilo im je zabranjeno obrazovanje nakon osme godine, a žene koje su se htjele obrazovati bile su prisiljene pohađati „podzemne škole“, gdje su one i njihovi učitelji riskirali da budu pogubljeni ako ih uhvate.&nbsp;Već prve najave jasno ukazuju na to da slični zakoni afganistanske žene očekuju i sada. 
I dok nama u BiH, iz današnje perspektive, ovakve prakse izgledaju barbarski i nečovječno, ne tako davno su i u našoj zemlji, zapravo sve do Drugog svjetskog rata, žene imale sličan tretman. Da stvar bude gora, on nije bio nametnut od države, nego od društva i porodice koji su, strogo se pridržavajući tradicije usvojene tokom osmanskog perioda, smatrali da otkrivanje ili obrazovanje žene trebaju biti strogo ograničeni.

<a href="https://avaz.ba/tag/123113/feredza">Žena je u porodici i društvu uglavnom tretirana kroz svoju dužnost da odgaja i podiže djecu, bude podrška mužu i stub porodice. Kreirala je život unutar kućnog prostora, a u javnom životu, uglavnom, nije bila prisutna.</a> Uobičajeno shvatanje bilo je da je krajnje nepristojno da se žena kreće po gradu otkrivena. Ipak, za razliku od gradskih, seoske muslimanke učestvovale su u poljoprivrednoj proizvodnji uz muškarce te se slobodno kretale po selu i rijetko su skrivale lice pred strancima. Za Bošnjake je austrougarska okupacija značila radikalni prijelom. Mnogi su je doživjeli kao katastrofu te su se trajno odselili u Tursku. U periodu od 1878. do 1918. nastupaju značajne promjene i za muslimanske žene. Rijetke gradske muslimanke koje uspijevaju doći do ekonomske nezavisnosti počinju otkrivati svoja lica. Međutim, kod mnogih muslimanki koje žive u tradicionalnim porodicama dolazi do dodatnog otuđenja i zatvaranja zbog promjena društvenih odnosa, u smislu preobražavanja i usklađivanja patrijarhalnog načina života spram zahtjeva jedne zapadnoevropske zemlje.
Vidljivo je povlačenje u zatvorenu muslimansku zajednicu, a posebno intenzivnije zatvaranje muslimanki prema vanjskom svijetu u strahu od gubljenja vlastitog identiteta usljed novih društvenih odnosa. Žensku populaciju su muslimanske porodice isključivale iz školstva, što ih je dovelo u sukob i s austrougarskim vlastima.

Vrhunac ovog sukoba s austrougarskim vlastima rezultirao je stvaranjem Pokreta za prosvjetno-vjersku autonomiju. Incijalna kapsula za ovaj pokret bio je odlazak od kuće Fate Omanović, šesnaestogodišnja kćerka Osmana Omanovića iz Bijelog Polja kod Mostara, u noći s 2. na 3. maj 1899. godine. Fata se protivila stupanju u brak koji su dogovorili njeni roditelji. S obzirom da se sakrila u katoličkom samostanu, te da je navodno pobjegla na nagovor svojih katoličkih komšinica, čitav slučaj je prerastao u međuvjerski skandal. U muslimanskim krugovima ovo se doživljavalo kao otmica te se od austrougarskih vlasti zahtijevalo da djevojku vrate roditeljima. Sve je pripisivano i negativnom utjecaju koji austrougarski obrazovni i politički sistem navodno vrši na muslimansko stanovništvo, te se u skladu s tim izrodio čitav pokret koji je zahtijevao vjersku i prosvjetnu ekonomiju, odnosno da obrazovanje muslimanske djece bude pod ingerencijom vakufa. 
Ovaj pokret vremenom je izrastao i u prvu političku stranku u BiH, Muslimansku narodnu organizaciju (MNO) osnovanu 1906. Ova stranka pored zahtjeva za prosvjetno-vjerskom autonomijom, političkom autonomijom BiH i priznavanjem sultana kao vrhovnog poglavara, također je kao i jedan ciljeva u programu imala i zahtjev da se ukine obavezno obrazovanje za žensku muslimansku djecu.
&nbsp;Nakon što je godine&nbsp;1908. godine Austro-Ugarska&nbsp;anektirala BiH, austro-ugarske vlasti su bosansko-hercegovačkim muslimanima&nbsp;1909. priznale vjersku autonomiju.

Kada je završen Drugi svjetski rat i uspostavljen socijalistički sistem ubrzo je došlo na red i pitanje muslimanske tradicionalne nošnje. Prvi put je ovo pitanje spomenuto na Drugom kongresu Antifašističkog fronta žena (AFŽ) koji je održan 1947. u Sarajevu, gdje je donesena rezolucija o pokretu muslimanki za skidanje zara i feredže. Cijelu akciju pokreće AFŽ, pod direktivom Komunističke partije, koja je bila zadužena za popravljanje položaja žene u Jugoslaviji. Sve je predstavljeno tako da se muslimanke trebaju same organizovati i promovisati ukidanje tradicionalne muslimanske nošnje. Iz izvještaja područnih organizacija AFŽ-a može se steći utisak o uspješnosti ove političke akcije: tokom jula i augusta 1947.,, u Banjoj Luci je zar skinulo 106 žena, Tuzli 115, Modriči 24, u srezu Lopare 62, u Doboju 2 žene, itd.
Zbog toga je komunistička vlast odlučila da djeluje- Zakon o zabrani nošenja zara i feredže donesen je 28. septembra 1950.
Ovim zakonom je zabranjeno nošenje, prisiljavanje ili nagovaranje žene da nosi zar ili feredžu ili na drugi način pokriva lice. Marame nisu zakonom zabranjene, ali i one će postepeno nestajati prvo u gradskim, a potom i seoskim sredinama.
Nakon demokratskih promjena i rata za nezavisnost, došlo je do ponovnog jačanja vjerskih i tradicionalnih osjećanja u društvu te i pojave većeg broja bošnjačkih žena koje su počele da pokrivaju svoju kosu. Ipak, većina bošnjačkih žena danas hodaju otkriveno i oblače se kao i žene u ostatku Evrope. S današnje vremenske distance može zvučati čudno da je temelj za ovo predstavljala zabrana nošenja feredže od strane komunističkih vlasti iz 1950. i da je većina muslimanskih žena u BiH do tada u javnosti imala potpuno pokrivena lica.

Na III zasjedanju održanom 3. augusta 1947. Vakufsko-mearifski sabor je donio rezoluciju u kojoj sabor, duboko prožet principima islama smatra da je potrebno da ukaže na to da je pogrešno i štetno pomiješati principe islamske vjere s običajima, koji su kočili razvoj naše muslimanke do danas. Vakufsko-mearifski sabor konstatuje da nema nikakve zapreke otkrivanju muslimanke i krajnje je vrijeme da naša muslimanka slobodnom voljom bez ikakve sile kao ravnopravan član naše narodne i vjerske zajednice nađe svoje mjesto u privrednom i državnom životu nove Jugoslavije”.

Sve do Drugog svjetskog rata, većina muslimanki u BiH hodala je pod feredžom. Ova praksa odbačena je tek nakon zakona iz 1950., kojim je zabranjeno pokrivanje lica

Kako su Bošnjakinje prestale nositi feredže

Milorad Dodik jučer popodne sletio je na sarajevskim aerodrom kako bi se kao član Predsjedništva BiH susreo s predsjednikom Turske <a href="https://avaz.ba/tag/30/recep-tayyip-erdogan">Redžepom Tajipom Erdoanom (Recep Tayyip Erdogan).</a>

No, člana Predsjedništva ubrzo je dočekao „hladan tuš“. Turski predsjednik sastao se s Željkom Komšićem i Šefikom Džaferovićem, ali je rezultno odbio biti u društvu Milorada Dodika.- Nažalost, ne mogu se susretati s nekim ko moju braće Bošnjake rasistički vrijeđa nazivajući ih genetskim konvertitima, ko negira genocid i ko učestalo prijeti raspadom Bosne i Hercegovine. Ne želim davati legitimitet takvih politikama - jasno je poručio Erdoan.Ova gesta, kojom je Erdoan oduševio sve bh. patriote, još jedan je dokaz istinskog prijateljstva i neupitne podrške koju turski predsjednik pruža Bosni i Hercegovini i Bošnjacima. To prijateljstvo dokazano je i kad je Turska, među prvim državama, usvojila Rezoluciju o genocidu u Srebrenici. Naravno, ne treba zaboraviti ni ona žestoka lobiranja Turske 2015. godine prema njenom savezniku Rusiji, koja je namjeravala uložiti veto u Vijeću sigurnosti na britansku Rezoluciju o genocidu u Srebrenici. Zahvaljujući nesebičnom angažmanu Erdoana i njegove diplomatije, Rusija je na kraju ipak odustala od upotrebe veta i Rezolucija je usvojena.

Da mu nije samo stalo do bliskih porodičnih odnosa s Bakirom Izetbegovićem, nego i do ekonomskog prosperiteta i blagostanja bošnjačkog naroda i Bosne i Hercegovine, Erdoan je jučer demonstrirao i tako što je, uz lijepu gestu da bude kum na vjenčanju Izetbegovićeve kćerke, u BiH sa sobom poveo i 200 najprominentnijih turskih biznismena, koji su s predstavnicima bh. vlasti i privrednicima razgovarali o ulaganjima u našu zemlju. Erdoan je izjavio kako je spreman učiniti sve što treba da Bosna i Hercegovina prestane biti jedna od najsiromašnijih država Evrope te da doživi snažan investicioni zamah.Naravno, sve ovo što se pročitali potpuna je laž.

Erdoan, normalno, nije odbio susret s Miloradom Dodikom koji je, za razliku od Turske, davno stavljen na crnu listu SAD-a, a i predstavnici evropskih zemalja godinama ga zaobilaze u širokom luku. Erdoan je zapravo jedan od izuzetno rijetkih svjetskih državnika s kojima bojkotovani član Predsjedništva ima uopšte priliku da se sastane. Turska nikada nije usvojila Rezoluciju o genocidu u Srebrenici nad Bošnjacima, kao što nije učinila ništa ni na sprječavanju ruskog veta u Vijeću sigurnosti na britansku Rezoluciju, jer ne želi „čačkati mečku“ pitanja turskog genocida u Armeniji. Naravno, Erdoan nije vodio ni turske investitore sa sobom u BiH.
No, upravo je 200 broj investitora koje je Erdoan vodio sa sobom u Srbiju prije dvije godine povodom susreta s Vučićem.&nbsp;Turske nema ni među 10 najvećih investitora u Bosni i Hercegovini, i pored sve lijepe priče o historijskim vezama i bratstvu.&nbsp;Pa u čemu se tačno konkretizuje ta ljubav i podrška Erdoana prema Bošnjacima?

Kao što nam gornji primjeri jasno demonstriraju, posebno onaj o rezolucijama o genocidu u Srebrenici, Turska prvenstveno gleda svoj vlastiti geopolitički interes. Prema Bošnjacima gaji odnos sličan onom koji nevjerni suprug gaji prema nekoj od svojih manje važnih švalerki.&nbsp;Kako bi je držao uza se, povremeno je obasipa lijepim riječima, održava joj nadu nerealnim obećanjima, nađe se tu i poneki poklon, no svakako mu ne pada na pamet da s njom dugoročno ostane i gradi neki dublji odnos, ali je svakako dobro da mu se nađe kad se zaželi. S obzirom da ona i pored svega toga želi pod svaku cijenu biti s njim i spreman je trpiti sva moguća poniženja, on i ne osjeća motiv da ponudi nešto više od toga.A ta uloga posljedica je bezumne Izetbegovićeve politike. Teško je naći primjer u svijetu da lider jedne države ili naroda zauzme tako otvoreno snishodljiv i podanički stav prema lideru druge države, ekvivalentan podaničkom strahopoštovanju koji su niži vlastelini imali prema svojim carskim gospodarima.
Podsjetimo, za Erdoanovu ljubav Izetbegović je, između ostalog, preko svoje mašinerije vlasti po BiH nelegalno hapsio turske profesore koje je Erdoanov režim optuživao da su „gulenovci“, prepuštao mu duboku penetraciju u medijsko-informativni sektor u BiH, namještao poslove za njegove ljude kad je trebalo, organizirao raznorazne samoponižavajuće i karikaturalne manifestacije odanosti Turskoj, a u ušima još odzvanja Izetbegovićev govor kada je, tada kao član Predsjedništva, dakle lider BiH, tokom Erdoganovog skupa u Zetri izjavio da je turski predsjednik „njegov lider“ te da ga je „sam Allah poslao“.
Jesmo li se za to borili za nezavisnu državu? Je li za to desetine hiljada mladića dalo svoj život? I je li to primitivno, karikaturalno i degutantno feudalno podaništvo ono što želimo da nam država i njena vlast budu u 21. stoljeću?
Odgovor zašto Erdoan i pored sve proklamirane odanosti i povremenih gesti privrženosti prema Bošnjacima, suštinski zapravo jako malo čini išta za ovaj narod i njegovu zemlju Bosnu i Hercegovinu, jasan je. Nema potrebe za tim. Bošnjačko rukovodstvo predvođeno Izetbegovićem spremno je na slijepu odanost i služenje Erdoanu bez da išta i traži zauzvrat.&nbsp;Pa zašto bi se Erdoan trudio?
Dovoljno je povremeno, kao znak dobre volje, otići kćerki svog podanika na vjenčanje.&nbsp;A turske investicije će ići u Srbiju.

Bošnjačko rukovodstvo predvođeno Izetbegovićem spremno je na slijepu odanost i služenje Erdoanu bez da išta i traži zauzvrat. Pa zašto bi se Erdoan trudio?

Posljedice Bakirove podaničke politike: Bošnjacima feudalna vjenčanja, Srbiji investicije

<a href="https://avaz.ba/tag/159/milorad-dodik">Član Predsjedništva BiH Milorad Dodik opet je rek’o, pa porek’o.</a> Nije prošlo ni mjesec kako je, nakon odluke bivšeg visokog predstavnika Valentina Incka (Inzko) da nametne zakon o zabrani negiranja genocida, najavio da u znak protesta obustavlja svoj rad u Predsjedništvu, a njegova stranka u institucijama BiH. Osim toga, Dodik je najavio da se nametnuti zakon neće primjenjivati u RS. Ekspresno su usvojena i dva zakona, jedan o neprimjenjivanju nametnutog zakona, drugi da nazivanje Republike Srpske „genocidnom“ u ovom entitetu postaje krivično djelo. Za sobom je Dodik poveo i čitavu bulumentu političkih stranaka iz RS, kompletnu i poziciju i opoziciju, koje su se pridružile u „bojkotu institucija“, što je bilo simbolično oličeno i u nedolasku na posljednju sjednicu Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH.

No, Dodikove pompezne najave nepriznavanja, blokada i nepoštivanja rasplinule su se u svega nekoliko dana. Najprije smo saznali da je Srđan Obradović, načelnik Uprave za pravne i kadrovske poslove MUP-a RS, poslao 9. avgusta ove godine svim organizacionim jedinicama MUP-a RS depešu u kojoj se navodi da su dužni primjenjivati odredbe iz Krivičnog zakona BiH o zabrani negiranja genocida. Zatim je Dodik, koji, je li, ne priznaje novog visokog predstavnika, najavio da će se sastati s Kristijanom Šmitom (Christian Schmidt) na Jahorini, ali kao s „bivšim njemačkim ministrom“. Potom je već početkom avgusta ''provaljeno'' da je Dodik učestvovao u radu Predsjedništva na sjednici na kojoj se odlučivalo o imenovanju Upravnog vijeća Centralne banke BiH.
A da Dodik, definitivno, učestvuje u radu Predsjedništva, objelodanjeno je posljednjom viješću da će se, zajedno s ostalim članovima Predsjedništva, u petak sastati s turskim predsjednikom Redžepom Tajipom Erdoanom (Recep Tayyip Erdogan).
Ima Dodik taj običaj. S jedne strane se bahati, prijeti, vrijeđa, najavljuje raspade, blokade i haos. S druge, u praksi, zapravo ne provodi gotovo ništa od pompeznih i prijetećih najava, nego - uz svu buku -pokunjeno povlači ručnu i pravi „konstruktivne geste“. Uostalom, sjeća li se iko silno najavljivanih Dodikovih referenduma, od otcjepljenja, preko Suda i Tužilaštva BiH, do vraćanja entitetskih nadležnosti...? Ne treba sumnjati ni da će Dodikove posljednje najave blokada i negiranja završiti isto tako - kao prazno retoričko lajanje, što se već i potvrđuje.
U jakoj konkurenciji teško je naći političara u regionu, a vjerovatno i šire, s više izrečenih neistina, nekonzistentnosti i lažnih obećanja od Milorada Dodika. Čovjek koji jedno govori (ono najgore), posve drugo radi u praksi, a šta tačno misli, teško je reći, s obzirom na to da je njegovo mišljenje relativno i sklono hokejaškim promjenama.

Pa kako onda objasniti da takav političar neprikosnoveno uspijeva vladati Republikom Srpskom posljednjih 15 godina? Dio odgovora, svakako, leži u kontroli koju, putem institucija, budžeta i uvezanih firmi, ima nad životima dobrog dijela građana ovog entiteta. No, značajniji faktor je sama opozicija, koja pred ovakvim neprincipijelnim i haotičnim Dodikom pokazuje amatersku nemoć i nesposobnost. Posljednji igrokaz s napuštanjem institucija, u kojem je opozicija pohitala da srčano učestvuje, da ne bi, ne daj Bože, neko doveo u pitanje njihovo srpstvo, omogućila je Dodiku da sebe neprikosnoveno nametne kao vođu srpskog naroda. To što je Dodik na kraju, po običaju, odustao od svega, ne čini opoziciju ništa boljom i časnijom, dapače, ostavlja samo utisak da je riječ o amaterima nedostojnim i nesposobnim za vođenje.
A to vodstvo - proizvodnjom nacionalističkih spletki - Dodik suvereno preuzima nad svim strankama u RS i tako ih stavlja u sebi podređen položaj. Činjenica da obično stane negdje na početku puta ne mijenja suštinu.

- Ne mogu dopustiti da samo Komšić i Džaferović pričaju. Želim Erdoana obavijestiti da Srbi ne prihvataju da stranac može donositi zakon i da je srpska strana u tome veoma ozbiljna. Godišnji odmori mogu nekome biti izgovor za nerješavanje ovog problema, nama nije - ovako je Dodik u javnosti pokušao opravdati svoju nekonzistentnost i odluku da se susretne s Erdoanom.

Dodikove pompezne najave nepriznavanja, blokada i nepoštivanja rasplinule su se u svega nekoliko dana. Informacije da će se susresti s Erdoanom definitivno potvrdile da i dalje učestvuje u radu Predsjedništva BiH

Kako je Dodik za manje od mjesec odustao od svega: Novi lažni ustanak političkog prevaranta

Vlasti u BiH razmišljaju o uvođenju restrikcija za nevakcinisane. Takva odluka je potrebna.Naravno, u društvu gdje caruju teorije zavjere, nepovjerenje u nauku, ali i čvrsta vjera u razne torabije, salijevanje strave, gatare, najava ove mogućnosti naišla je na niz negodovanja.Ipak, dužnost vlasti u ovakvim situacijama je da bude pametnija od svog stanovništva i zaštiti ljudske živote od ljudske gluposti.Vlastima u BiH svakako ne ide naruku činjenica da mjesecima nisu uspjele nabaviti vakcine za naše građane. No, sada kada ih ima, odziv na <a href="https://avaz.ba/tag/95585/vakcinacija">vakcinisanje</a> je sramotno nizak. Stoga, razumno je, a zapravo i imperativno da vlasti ograniče sposobnost onih koji nisu imunizirani protiv COVID-19 da šire infekciju u situaciji kada nam se bliži četvrti val i prijeti scenarij iz maja. Ipak, vlasti moraju pažljivo koračati u tom pravcu. Sve restrikcije moraju biti izrađene strateški i suosjećajno - i s jasnom porukom da je to privremena mjera.Svima je potreban pristup namirnicama i lijekovima i ulazak u samoposluge ili apoteke ne bi trebao biti zabranjen nikome.No, ono bez čega nevakcinisani mogu živjeti je gledanje filma u kinu, odlazak u pozorište ili večera u restoranu (mada oni koji zaziru od vakcina, vjerovatno, ne idu često u kino, pozorište ili restorane).Uvođenje restrikcija za nevakcinisane svakako je daleko manje zlo nego da zbog neodgovornih pojedinaca svi mi zajedno odemo u zaključavanje i tako zadamo novi težak udarac ekonomiji.S obzirom na to da broj zaraženih eksponencijalno raste u cijeloj BiH, važno je što brže djelovati. Za one koji ne žele da se vakcinišu, vrijeme igranja tuđim životima mora završiti.

Za one koji se ne žele vakcinisati, vrijeme igranja tuđim životima mora završiti

Restrikcije za nevakcinisane

Počinje Sarajevo Film Festival (SFF). Nakon koronaške pauze 2020. godine, glavni grad <a href="https://avaz.ba/pretraga?query=sff&amp;">Bosne i Hercegovine</a> ponovo dobiva priliku da sedam dana „glumi“ da je metropola. S bosanskog ćilima smiješit će nam se manje i više poznata lica svjetske kinematografije. Smiješit će nam se i od organizatora pomno probrana domaća „elita“, heroji tranzicije iz političke i poslovne kaste, estradne zvijezde ili oni koji bi to željeli biti. U svakom uglu centra grada, osim filmova, moći ćemo birati i između gomile koncerata, radionica, partija... Ponosno ćemo „kačiti“ fotografije po društvenim mrežama da svima damo do znanja kako se super provodimo u super gradu, u kojem sve buja. Brojni turisti uživat će u vrhunskoj ponudi. Gazde ugostiteljskih objekata će zadovoljno trljati ruke. Osjećat ćemo se energično, živo, sretno i ponosno. A onda će proći tih sedam dana i Sarajevo će se vratiti u svoje prirodno stanje.
Stanje grada poroboljenog od primitivnih političkih oligarhija koje ga već tri decenije kroje po mjeri svog neukusa i nesposobnosti. Grada bez ijedne ozbiljne firme koja igra neku važniju ulogu na regionalnom, a kamoli na evropskom nivou. Grada bez muzičke produkcije, koji godinama nije dao nijednu značajniju grupu ili pjevača. Grada koji ima najbolji regionalni filmski festival, ali filmove snima svake prestupne godine. Grada u kojem su sportski klubovi propali i nisu više ozbiljni ni na bh., kamoli na regionalnom nivou, a nekad su bili evropski prvaci. 
Grada iz kojeg se internacionalna kultura protjerala. Grada u kojem su propali muzeji, pozorišta, koncertne i sportske dvorane, ali mu cvjetaju „nargilhane“. Grada čiji su danas najveći „simboli napretka“ arapski tržni centri izgrađeni sumnjivim parama. 
Grada koji će, zbog nesposobne vlasti, ovogodišnji SFF dočekati zatrpan smećem i s redukcijama vode. I neka će, neka nas barem to podsjeća na naše stvarno stanje dok se jednu sedmicu u godini budemo lažno „furali“ da živimo u metropoli.

A onda će proći SFF i Sarajevo će se vratiti u svoje prirodno stanje

Počinje Sarajevo Film Festival: Problem sa smećem ostaje

Bosanski ćilim preko fekalija

<a href="https://avaz.ba/tag/159/milorad-dodik">Reditelj Dino Mustafić je odlukom Vlade Kantona Sarajevo (KS) imenovan za direktora Narodnog pozorišta Sarajevo</a>. Nedugo prije toga, za film „Transforming tomorrow“, koji govori o ekološkim problemima, dobio je Gran pri na festivalu u Crnoj Gori, a priprema još dva igrana filma.&nbsp;S Mustafićem smo razgovarali o njegovim projektima, političkoj situaciji u BiH te nametanju Zakona o zabrani negiranja genocida.U posljednjem filmu bavite se tematikom zagađenja na konkretnom primjeru djelovanja jedne multinacionalne korporacije u BiH, koja krši sve ekološke standarde, bez da iko išta čini protiv toga. Kakva je budućnost svijeta u kojem živimo?- Fridrih Niče (Friedrich Nietzsche) je govorio: „Zemlja ima kožu, a ta koža ima bolesti. Jedna od bolesti se zove čovjek.“ Čarls Senders Pers (Charles Peirce) je govorio o tome zašto je čovjek bolest Zemlje. Koristio je termin „evanđelje pohlepe“. Materijalna dobit pod svaku cijenu, o čemu govori moj film, put je za pakao, posebno u sprezi korumpirane vlasti i korporativnih fašista. Onaj ko danas sječe šume, zagađuje rijeke i zrak je naš dušmanin. To bezdušno uništenje prirodne okoline, za koje nadmeno mislimo da samo nas ne pogađa, odvija se sve većom brzinom, srazmjerno kojoj istraživači sve zabrinutije gledaju na budućnost u koju, misleći samo na sebe, slobodno se može reći - srljamo.

Poslije mnogo godina vraćate se dugometražnom igranom filmu. Prema scenariju Viktora Ivančića, radite film „Paviljon“. Također, u pripremnoj je fazi snimanje filma o masakru nad Bošnjacima u Prijedoru prema scenariju Zlatka Topčića. Kakva su Vaša očekivanja od ovih projekata?
- Ne postoji reditelj koji nema nekoliko scenarija u ladici. „Paviljon“ sam planirao snimati sljedeće godine. Uz bosanskohercegovačku podršku, dobio je koprodukcijski prolaz u Srbiji i Makedoniji. Sada čekamo rezultate iz Slovenije i Hrvatske. „Paviljon“ je crno-humoristički film koji slika revoluciju generacije 65+. Ustanak u „Paviljonu“ za posljedicu ima uspostavu novog unutrašnjeg poretka čiji kreatori ne prezaju od brutalnog nasilja u pokušaju da se osvete za svu nepravdu i patnju koju su preživjeli. Dok policija i politika traže način da ustanak uguše, ustanicima naruku ide vlastita starost u kojoj, za razliku od protivnika u vanjskom svijetu, ali i od zarobljenika (doktora i medicinskog osoblja) imaju najmanje za izgubiti. Zbog toga su pregovori s njima gotovo nemogući, dok je njihova odlučnost da smrt trijumfuje nad životom beskrajna. To je film koji se tek razvija, a priča o Prijedoru u ratu je jedna od onih bolnih tačaka koje se moraju ekranizirati radi sjećanja, budućnosti moje zemlje, kojoj želim mir i etničko povjerenje. Za takav proces umjetnost treba biti pokretač suočavanja s prošlošću.
 Koliko je teško jednom reditelju u BiH danas doći do prilike da snimi film? Naši filmovi dobili su brojna priznanja na svjetskom nivou, no, u kvantitativnom smislu, snimamo veoma mali broj filmova.
- To je za mene vrlo frustrirajuća i emotivna tema. Ja sam filmsko dijete. Od malih nogu film je glavna tema u mojoj kući. Imam veliki respekt prema bh. filmskom naslijeđu, veliki je broj sjajnih autora koji su ispisali briljantne stranice bh. filmske umjetnosti. Tu mislim i na svoju postratnu generaciju koja je nastavila međunarodno promovirati film kao jednu od najuspješnijih kulturnih grana. No, nije se uspjela, iz vlastite autorske samoljubivosti, nametnuti u javnom diskursu nužnost filmske proizvodnje kao identitarne kategorije savremenog društva. Puno parcijalnih interesa dovelo je do fragmentizacije bh. filma koji se na konkursima federalnog fonda tretira etnički, što odbijam s indignacijom. To je jedan od ključnih razloga mog dužeg odsustva. Saplićem se u tom kolu etničkog konsenzusa, koji je na svim nivoima devalvirao struku i etabliralo mediokritete.

&nbsp;Pred odlazak Valentin Incko (Inzko) je nametnuo Zakon o zabrani negiranja genocida. Iz RS, Dodik i opozicija, jedinstveno su poručili da ne prihvataju ovaj zakon, ali ni novog visokog predstavnika Kristijana Šmita (Christian Schmidt). Gdje ovo vodi? - Mudra Latinka Perović je sve rekla kada je spomenula da ne vjeruje kako neko ko je prosječne građanske pameti i kulture može nakon svega kazati da nije bio genocid, već “strašan zločin”. Ostat će zabilježeno kako su žrtve rata u BiH pravile razliku između kolektiviteta i zločinaca, dok su vladajući srpski prvaci uporno gurali svoj narod prema kolektivnoj krivici i odgovornosti. Kako srbijansko društvo misli opstati kao civiliziran i demokratski prostor, ali, naposljetku, i kao humani ljudi, ako šute na Dodikove nebuloze kako je Inckov zakon udar na srpski identitet i entitet u BiH? Očito da Srbija nije spremna na mirno susjedstvo i evidentno je da se od Miloševića pa do danas radi na ozbiljnoj historijskoj regresiji koja ima refleksije na unutrašnje prilike u BiH i njenu međunarodnu poziciju. Velikosrpski nacionalizam je opsesivno zagledan u BiH kao kompenzaciju za gubitak Kosova i bez međunarodnog pritiska neće nas ostaviti na miru.
 Vjerujete li da bi Šmit mogao djelovati daleko oštrije i odlučnije od svog prethodnika te da bi, u tom smislu, moglo doći do oživljavanja reformskog procesa u BiH? - Iz prvih javnih istupa Šmit se pozicionira kao čovjek dijaloga, konstruktivan Evropljanin, koji želi pomoći da se etnički antagonizmi relaksiraju na platformu EU integracija. Šmit je u intervjuu za „Bayerischer Rundfunk“ rekao da nije bosanski „veliki vezir“, ali da je spreman upotrijebiti svoja ovlaštenja u slučajevima ugrožavanja bosanskohercegovačkog teritorijalnog integriteta. Međutim, nisam siguran da će bez prijeke potrebe povlačiti radikalne poteze. Očito je to da je njegova strategija traženje rješenja kroz upornost oštrijeg pregovarača. Međutim, više je nego izvjesno da neće biti u poziciji predstavnika međunarodne zajednice proteklih godina. Očito su u EU uvidjeli kako je strategija okončanja intervencionizma dovela do sveopćih blokada i produbljenih sukoba, općeg nazadovanja.

&nbsp;U Kantonu Sarajevo uspostavljena je vlast trojke, dok je u Banjoj Luci pobijedio Draško Stanivuković. Pruža li iko od njih optimizam da u ovoj državi postoji ozbiljna alternativa? - Nacionalizam je ključni problem, a Dejtonski sporazum, na osnovu kojeg je uspostavljen mir, promovira upravo te etnonacionalne vrijednosti kao nešto što je dominantno i to BiH stalno vraća u stanje koje, prema svemu sudeći, podsjeća kao da smo ponovo u devedesetim. Sve dok većina stranaka u BiH bude narodnjačke provenijencije, nećemo na „zelenu granu“. Takve stranke, s licem SDA, HDZ-a, nekadašnjeg SDS-a, a sada SNSD-a, jedinu stvarnu političku borbu će voditi na personalnom nivou, odnosno oko toga ko će uspjeti da u narednom izbornom ciklusu bude čuvar vitalnih nacionalnih interesa i svih materijalnih privilegija koji iz takvog statusa proizlaze. U toj borbi, kao što vidimo, ne biraju se sredstva. Sveukupno, to je mizerija od demokratije, to je partokratija koja dovodi u poziciju moći kompromitirane i korumpirane članove ovih stranaka. I kao što kaže moj dragi profesor Karahasan, „ne zaboravite da su se desničari oduvijek zaklinjali u domovinu da bi je bolje pljačkali“. Dodao bih kako su to lopovi, džeparoši, koji su otvoreno zavukli ruke u naše novčanike. Kradu otvoreno i bezočno, još nam se i rugaju. Ako je takva stranka „kičma BiH“, kao što se nedavno slikovito izrazio predsjednik SDA, onda se ne čudim bolesti - skoliozi BiH. Opozicija na svim nivoima vlasti, pa tako i sarajevska trojka, mora imati energičnije i konkretnije političke akcije koje će za rezultat pokazati deklariranu nultu toleranciju na korupciju i kriminal. Ulažem nadu u to da će politički rezultati sarajevske trojke, koja će se morati širiti ukoliko se žele osvojiti i viši nivoi vlasti, otvoriti mogućnost da građani, koji su godinama prisiljeni da na izborima biraju manje zlo, prestanu s tom frustrirajućom praksom.
Od 1990. do danas svjedočimo svojevrsnoj nacionalnoj i konzervativnoj revoluciji u svakom od naroda na prostoru bivše Jugoslavije. Ipak, za razliku od, primjerice, Alije Izetbegovića, koji nikada nije dovodio u pitanje ulicu Maršala Tita u Sarajevu ni antifašističko naslijeđe, čini se da mlađahne pristalice njegove stranke danas uveliko prelaze i tu granicu, pa ste u tom smislu i Vi nedavno bili meta napada jednog njihovog medija. Kako na to gledate?
- Dok su poslijeratni komunisti, koji jesu bili vodeća snaga antifašističkog multinacionalnog pokreta u jugoslavenskom oslobodilačkom ratu, sve antifašističke vrijednosti sebi pripisivali, sada bi neki da im poreknu bilo kakve vrijednosti te da konstruiraju neke nove, nacionalne antifašizme. Ali, budući da to nema nikakvo historijsko utemeljenje, nema ni dugoročnu perspektivu. Društvo koje samo sebe želi definirati znanjem jeste ono u kojem su razumnost i uviđajnost, prosuđivanje i težina argumenata, dugoročno i vizionarsko mišljenje, pametno promišljanje i stalno preispitivanje put kojim se može dobiti prevaga nad iracionalnošću i ideologijom, fanatičnim i ostrašćenim stranačkim navijanjem uz odsutnost duha i znanja. Zabrinjavajuće je to da u tome nisu usamljeni samo sramni SDA botovi na društvenim mrežama, već i mladi kadrovi te partije, koji, uz podršku njihovih medijskih plaćenika, na obilježavanje datuma antifašizma pišu i izgovaraju skandalozne izjave. Odlikuje ih arogantno neznanje - vrlo preporučljiva osobina koje će, izvjesno je, odlikovati novu generaciju političara. Zašto se aktuelno rukovodstvo SDA ne distancira od takvih istupa pojedinaca - nije mi jasno, tim prije jer nikada njihovi stranački prethodnici nisu dovodili u pitanje historijski značaj partizana kao najvećeg antifašističkog pokreta u porobljenoj Evropi tokom Drugog svjetskog rata, a koji je bio u Jugoslaviji, a unutar toga - u Bosni i Hercegovini. Uloga bosanskohercegovačkih komunista u toj borbi je bila najveća. I to je fakt, koliko god bi mnogi bošnjački revizionisti željeli smanjiti ulogu koju je odigrao partizanski pokret u očuvanju Bosne i Hercegovine. Oni koji danas tako vatreno bljuju na partizanske pjesme i simbole očito žele afirmirati maštanje pojedinih muslimanskih autonomista iz onog vremena o autonomiji u okvirima Trećeg Rajha koja je bila jednako tragična kao i četnički i ustaški pokret.

- Srpski nacionalizam se zasniva na mitomaniji i ozbiljnim traumama. Džaba što vlažni snovi srpskih nacionalista traju decenijama jer niko nije uspio u historiji da na ideji „jedna nacija - cijela nacija“ u jednoj državu napravi državu. To neće moći ni srpski nacionalisti, ni s ove, ni s one strane Drine. Neshvatljivo je da se bosanskohercegovački Srbi kao autohtoni narod odriču svoje kulture, tla; provincijalizira se politički poziv kažiprstom da se otrči u Beograd po mišljenje umjesto da svoju sudbinu rješavaju tamo gdje su rođeni i žive kao i njihovi preci - u Bosni i Hercegovini - navodi Mustafić.

Podržavam stav Ivana Krasteva kako ova pandemija predstavlja pravi početak 21. stoljeća. Njene posljedice je teško predvidjeti. Očigledno je jedno i nimalo ohrabrujuće - predstoji tehnološka podjela svijeta na američku i kinesku sferu utjecaja, što već, na neki način, geostrateški dovodi planetu i do nove blokovske podjele svijeta, novog hladnog rata - ističe Mustafić.

U našoj zemlji ne postoji reditelj koji nema nekoliko scenarija u ladici. Vladajući srpski prvaci uporno su gurali svoj narod prema kolektivnoj krivici. Šmit se pozicionira kao čovjek dijaloga

Reditelj Dino Mustafić: Ne postoji reditelj koji nema nekoliko scenarija u ladici

Dino Mustafić za "Avaz": Velikosrpski nacionalizam je opsesivno zagledan u BiH

Nedavno je, u novom histeričnom ispadu mrzilačkog bijesa, član Predsjedništva BiH Milorad Dodik uspio iskopati novo dno ljudskog beščašća i mizerije te nadmašiti samog sebe. - Nema ih dovoljan broj, nemaju dovoljno kapaciteta, nemaju u sebi karaktera… Oni nisu državotvorni narod, oni su podanički narod… Ako ste mogli da primite namjesnika (visokog predstavnika međunarodne zajednice, op. a.)... A njihova radost je iz jednog razloga, a to je patološki, i to samo konvertiti na taj način funkcionišu, kakvi su muslimani, oni su konvertovali svoju vjeru u nekom tamo vremenu - <a href="https://avaz.ba/tag/159/milorad-dodik">rekao je Dodik, govoreći o Bošnjacima</a>.

Na ovaj način Dodik otvoreno oživljava genocidni poklič o „turskom grehu“ Bošnjaka, odnosno portretiranju Bošnjaka kao izdajnika i otpadnika od „pradjedovske vere“, koji zbog svog grijeha izdaje trebaju biti kažnjeni i očišćeni sa srpske zemlje, uime čega su kroz historiju počinjeni brojni masovni zločini nad ovim narodom. Taj „genetski grijeh“ njihovih predaka Bošnjake čini pripadnicima niže, nečiste vrste. Samo njihovo postojanje kao takvo je problematično. Upravo identičnu retoriku prema Bošnjacima koristilo je tokom devedesetih rukovodstvo Republike Srpske, s Karadžićem i Mladićem na čelu, kao opravdanje za genocid i masovne zločine nad ovim narodom.
Jedna od učesnica tog projekta, u Haškom tribunalu osuđena ratna zločinka i Dodikova prijateljica Biljana Plavšić, čuvena je upravo po izjavi da su muslimani u BiH „genetski deformisani“.
Nacističkom genocidu nad Jevrejima prethodilo je višegodišnje portretiranje ove grupe kao štakora, lihvara, primitivnih, prljavih i izopačenih ljudi koji pljačkaju njemački narod. U globalnoj zavjeri rade na njegovom uništavanju te predstavljaju strano tkivo nedostojnim za evropsku civilizaciju.
No, iako Dodik, s ciljem manipuliranja nacionalnim osjećanjima i održavanja na vlasti, učestalo podsjeća na ustaški genocid nad Srbima u Drugom svjetskom ratu, retorika koju član Predsjedništva koristi prema Bošnjacima krajnje je slična onoj koju su ustaše u pripremi i realizaciji genocida koristile prema srpskom narodu.
U ustaškoj propagandi Srbi su portretirani kao šizmatici (aludirajući na raskol u kršćanstvu između katoličanstva i pravoslavlja, čime su se potonji označavali kao neprijateljski element), glavni neprijatelji Hrvata, narod kolektivno odgovoran za ugnjetavanje i hrvatsko stradanje u Kraljevini Jugoslaviji, te strano tijelo koje treba biti odstranjeno s hrvatske zemlje da bi ona mogla postojati.

No, od fašističkog portretiranja Bošnjaka kao genetskih konvertita, u slučaju samog Dodika imamo puno konkretniji, svježiji i jasniji slučaj konvertiranja. Ako su Bošnjaci konvertiti, kako tek onda da nazovemo političara koji je u tridesetak godina svoje političke karijere promijenio sve moguće dresove, ideologije i saveznike?
Veliki Jugoslaven i član reformista Ante Markovića, miljenik Medlin Olbrajt, kojeg su nekoć SFOR-ovim tenkovima s dvojicom zastupnika u Skupštini postavljali za premijera RS, u međuvremenu je evoluirao u velikog srpskog nacionalistu, koji sada javno plasira rasističke teorije i nesputano, bez posljedica, širi mržnju i siledžijski šovinizam u društvu.
Kako se to desilo? Pa najprije treba znati da je Dodik osoba bez morala. Jedini princip kojim se on ikada vodio u životu, jeste princip da bude bogat i moćan. Ako je za to nekoć trebalo glumiti reformistu i umjerenjaka kako bi se dobijala zapadna podrška i sredstva za gradnju političke infrastrukture, Dodik je bio reformista i umjerenjak. Ako danas, za očuvanje kriminalnog carstva vlasti i nastavak vozikanja službenim helikopterima i avionima treba širiti fašističku retoriku, huškati, vrijeđati, i kompletno društvo držati u okovima mržnje, straha i zla, Dodik će to uraditi. Sve za vlast, ako treba i tuđe ljudske živote, vlast ni za što.Od Dodikovih fašističkih izjava sramnije je samo to što na njih, s izuzetkom blage reakcije predsjednika PDP-a Branislava Borenovića, nema osuda ni opozicionih stranaka ni javnosti u RS, a znamo da je i šutnja odobravanje.

Svakom genocidu i masovnom zločinu nad pripadnicima neke grupe prethodila je dehumanizacija njenih pripadnika ne bi li se vlastita sljedba uvjerila da ubijati, protjerivati ili činiti zlo nad pripadnicima te grupe nije uobičajeni zločin nad čovjekom, nego čišćenje teritorije i zemlje od „niže vrste, neprijatelja nedostojnog postojanja“. Takvu propagandu su do perfekcije doveli upravo fašisti.

Retorika koju član Predsjedništva BiH koristi prema Bošnjacima slična je onoj koju su ustaše, u pripremi i realizaciji genocida, koristile prema srpskom narodu

Dodik: Nazvao Bošnjake genetskim konvertitima

Je li Dodik ustaša?

Pred samo preuzimanje funkcije <a href="https://avaz.ba/tag/79050/christian-schmidt">Kristijan Šmit (Christian Shcmidt)</a>&nbsp;dao je neobično direktan intervju iz kojeg se mogu iščitati i jasne poruke uz koje metode, s kakvom međunarodnom podrškom i s kojim ciljevima će djelovati kao visoki predstavnik u našoj zemlji.

Kada je riječ o metodama, on je najavio kako će tokom svog mandata u BiH djelovati kao političar, a ne diplomata, što je zapravo poruka da će se ponašati mnogo odlučnije i beskompromisnije, posebno uzimajući u obzir da je njegov prethodnik Valentin Inkco (Inzko), kojem su se većinu vremena tokom dvanaestogodišnjeg mandata spočitavale pasivnost i neodlučnost, na poziciju postavljen upravo kao profesionalni diplomata. Šmit je jasno najavio i kako je iskusan političar koji je proživio mnogo toga te da ga zasigurno ništa neće moći navesti da posustane i izgubi volju u zalaganju za BiH. Zašto će moći djelovati mnogo odlučnije i oštrije nego njegovi prethodnici poput Incka ili Lajčaka, Šmit je otkrio govoreći o međunarodnoj podršci koju ima tokom svog mandata.
- Snaga koju crpim ne dolazi samo iz zajedničkog evropskog opredjeljenja nego i iz činjenice da su se na scenu vratile SAD s jasnom okrenutošću zapadnom Balkanu. Cijenim rad predsjednika Džoa Bajdena (Joe Biden) tokom svih proteklih godina i desetljeća koliko se poznajemo - rekao je Šmit.
Dakle, potvrdio je ono što se već dugo naslućuje, da je s dolaskom Džoa Bajdena na čelo SAD, lidera odlično upućenog u prilike na zapadnom Balkanu i velikog prijatelja BiH, i interes vodeće sile svijeta za našu zemlju naglo povećan.
To su već otkrili i mnogobrojni potezi Bajdena u svega nekoliko mjeseci mandata, od direktnih poruka koje su on i državni sekretar Entoni Blinken (Anthony Blinken) upućivali našoj zemlji, preko najave proširivanja kriterija za američku crnu listu za političare sa zapadnog Balkana, imenovanja novog američkog ambasadora u BiH, do odlučnog djelovanja SAD i saveznika u Vijeću sigurnosti UN-a, gdje je pokušaj Kine i Rusije da osujete imenovanje novog visokog predstavnika doživio svojevrsni debakl.
Izvjesno je da je i posljednja odluka Valentina Incka o nametanju Zakona o zabrani negiranja genocida produkt zelenog svjetla od vodećih zapadnih sila, ali i da prethodnih 12 godina nije imao odriješene ruke da korištenjem bonskih ovlaštenja pravi neke drastičnije poteze u BiH.

I na kraju dolazimo do samih ciljeva djelovanja koje je Šmit okvirno otkrio tokom intervjua. Šmit je jasno kazao kako će cilj njegovog mandata biti da funkciju visokog predstavnika na kraju učini suvišnom, ali da još ni približno nema uvjete za to. Trenutni mehanizmi odlučivanja i posljednje blokade kojima svjedočimo u BiH, od blokiranja formiranja nove Vlade FBiH, preko povlačenja stranaka iz RS iz državnih institucija, do zaustavljanja brojnih zakona i odluka u domovima naroda, pokazuju da je BiH i dalje daleko od toga da može uspješno funkcionirati bez visokog predstavnika. S te strane, izjava Šmita predstavlja ambicioznu najavu odrađivanja velikog posla da se BiH stavi na zdrave noge i omoguće joj se oni zakonski i sistemski preduvjeti da funkcionira bez visokog predstavnika. Šmit je otkrio i da će se zalagati da se već do sljedećih izbora uvede elektronsko glasanje, što je najava obračuna s političkom korupcijom, čiji je jedan od najeklatantnijih primjera bila upravo tradicionalna krađa glasova na izborima od vladajućih stranaka. No, Šmit je otkrio i svoje poglede na pitanje samog uređenja BiH, koje se, zasigurno, neće svidjeti Draganu Čoviću, ali ni Miloradu Dodiku.
Šmit je kazao da u BiH nije dobro imati jednu čisto etničku orijentaciju birača i njihovih glasova „jer to je poput kvadrature kruga“, što je direktna protuteža prijedlozima HDZ-a BiH, koji upravo predlaže takva rješenja, odnosno da tri konstitutivna naroda zasebno biraju svoje političke predstavnike, a također je upozorio na nedostatak političkih prava za one koji ne pripadaju konstitutivnim narodima.
Šmit je pohvalio i zalaganje bivšeg evropskog komesara Štefana Filea (Füle) na rješavanju problema presude „Sejdić - Finci“ i Izbornog zakona u BiH, što govori da bi možda upravo njegov prijedlog izbora članova Predsjedništva mogao postati ono što će podržavati i Šmit.

Uzimajući sve navedeno u obzir, i <a href="https://avaz.ba/tag/159/milorad-dodik">Dodikovo</a> nervozno ponašanje posljednjih dana postaje razumljivije. Član Predsjedništva već sedmicama ponavlja kako RS ne priznaje novog visokog predstavnika te kako se njegove odluke neće poštovati na teritoriji Republike Srpske, uz šta je išlo i uobičajeno najavljivanje otcjepljenja Republike Srpske, a sve je kulminiralo kada su mu se, nakon posljednje odluke Incka o nametanju Zakona o zabrani negiranja genocida, pridružile i opozicione stranke u bojkotu rada institucija BiH. Ipak, uzimajući u obzir manir Dodikovog političkog djelovanja, i posljednju „pobunu“ stranaka iz RS treba posmatrati kao pokušaj omekšavanja novog visokog predstavnika i zapadnih sila, u smislu slanja poruke da su stranke Republike Srpske jedinstveno spremne na pravljenje haosa i blokade u slučaju bilo kakvih odluka protiv njihove volje.
No, u opasnosti je Dodikovo kompletno političko naslijeđe. Prema riječima bivšeg visokog predstavnika Kristijana Švarc-Šilinga (Christian Schwarz-Schilling), njegovu namjeru da smijeni Dodika tada su direktno zaustavili iz Bijele kuće zbog proglašenja nezavisnosti Kosova, odnosno nespremnosti da se na dva fronta proizvedu sukobi sa srpskim liderima.
Upravo otad je došlo i do naglog smanjenja intervencionizma međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini, a uporedo s tim i jačanja Dodikove nacionalističke politike, koja je podrazumijevala konstantno podizanje tenzija i najavu otcjepljenja RS, nekooperativnost na državnom nivou vlasti i kočenje funkcionalnosti BiH.
Ipak, uz najavljeni veći angažman međunarodne zajednice i eventualno vraćanje na pozicije koje su bile na sceni do kraja dvije hiljaditih, Dodik ima ozbiljne razloge za zabrinutost da bi mogao završiti kao Nikola Poplašen, Ante Jelavić ili Dragan Kalinić, odnosno zaboravljeni lideri koji su nekoć kočili reformski proces u BiH - na smetljištu političke historije.

Na pres-konferenciji koju je održao jučer član Predsjedništva BiH Milorad Dodik još jednom je ponovio da RS ne priznaje imenovanje novog visokog predstavnika Kristijana Šmita. - Visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini nije biran u skladu s Aneksom 10 i samim tim ne može da bude visoki predstavnik. Republika Srpska je svoje rekla, kako prema odluci lidera političkih stranaka, tako i odluci Narodne skupštine RS. Aneks 10 je prekršen zbog ignorancije velikih zemalja koje pokušavaju ovdje da uskrate jednu važnu stvar Republici Srpskoj, a to je da je strana u Dejtonu. Mi smo strana potpisnica svih aneksa Dejtonskog mirovnog sporazuma, u naše ime je to potpisala Srbija - rekao je Dodik.

Iz svega se može zaključiti da će Šmitov mandat u BiH podrazumijevati daleko odlučnije i direktnije djelovanje, očigledno uz spremnost korištenja bonskih ovlasti, jačanje države i njenih institucija te preferiranje rješenja koja će više biti na građanskom nego etničkom fonu. Pri svemu Šmit je jasno naglasio da iza sebe ima i čvrstu podršku administracije Džoa Bajdena i Evropske unije. Uzimajući to u obzir, angažman visokog predstavnika i međunarodne zajednice u BiH mogao bi se vratiti na pozicije koje su vladale do 2006., 2007., kada je visoki predstavnik aktivno koristio svoje ovlasti za nametanje zakona, jačanje države i uklanjanje svih političara koji su predstavljali remetilački faktor u tom procesu.

U svom intervjuu Šmit jasno naglasio da će voditi odlučniju politiku, uz čvrstu podršku SAD i Evropske unije. Najave novog visokog predstavnika ukazuju da bi Milorad Dodik mogao imati razloga za zabrinutost

Dodik u strahu od Šmita

Tužilaštvo BiH je na jučerašnjem ročištu predočilo tekstualne poruke između aktera u aferi „<a href="https://avaz.ba/pretraga?query=Respiratori&amp;">Respiratori</a>“, poruke koje otkrivaju nove dubine beščašća, bezosjećajnosti i kriminalnog majndseta nekih od ključnih protagonista SDA, potpomognutih ministricom finansija Jelkom Milićević.

Sekretarka Vlade Federacije Edita Kalajdžić poručuje svom šefu Fadilu Novaliću da se čuje sa Sebijom „oko cijena“, što pokazuje ko je siva eminencija koju se za sve pitalo. Kalajdžić se potom žali da Fikret Hodžić kasni s isporukom i savjetuje da se mane ćorava posla s nabavkom, a Novalić je oslovljava s „bebo“, da bi, kad se saznalo za aferu, premijer Federacije pokušavao žrtvovati svog partnera i savjetovati svojim saradnicima da se krivica svaljuje na Fikreta, na šta malinar poručuje da „jednim papirom Fadila može zakucati".
Ipak, posebno uznemirujuća je poruka izvjesnog Edvina Kučukovića, predočena na suđenju 4. juna, koji je upozorio da je riječ o opasnim respiratorima na kojima pacijenti umiru jer zbog njih dolazi do „rupture pluća“. 
Upravo će početkom aprila u javnost isplivati šokantna i dramatična pisma ljekara KCUS-a pod upravom Sebije Izetbegović, koji su upozoravali kako Fadilovi i Fikretovi „malina respiratori“ ubijaju pacijente.
Sve ovo šalje tmurnu, depresivnu i zastrašujuću sliku o prirodi ljudi koji vode ovu državu. Ljudi koji trenutke u kojima građani umiru od korone bez adekvatne zdravstvene zaštite koriste kao priliku za pljačku njihovog poreznog novca kroz nabavku kineskih trulja respiratora, sve to u pijačarsko-krkanskom stilu, kako i odgovara njihovom mentalnom sklopu. 
Ljudi koji će potom jedni na druge svaljivati krivicu ne bi li sebe izvukli i koji se na kraju neće, i pored svih upozorenja, libiti igrati životima ljudi stavljanjem tih respiratora u funkciju, ne bi li nekako dokazali da, uprkos svim stručnim mišljenjima i uputstvima za upotrebu, „maline“ ipak mogu biti korištene na najtežim Covid pacijentima. 
To su ljudi čije eventualno kažnjavanje neće biti dovoljno, jer zadovoljenje pravde i stvaranje zdravijeg društva može doći jedino kada stvorimo preduvjete da ljudi takvih karaktera više nikad nad nama ne vladaju.

Volfgang Petrič, bivši visoki predstavnik za "Avaz": Izuzetno sam zabrinut za BiH

Pravda za Avdu

Umjesto smiješnih kleveta, neka SB ili Komšićev kabinet (svejedno je) odgovore: Šta Željko tačno radi?

Sebija protiv Seke

Nastavlja se jalova i štetočinska politika samoizolacije: Komšić sada ljut i na Angelu Merkel

Ko će na megdan Izetbegoviću?

Sultan i vazal

Kako su Bošnjakinje prestale nositi feredže

Posljedice Bakirove podaničke politike: Bošnjacima feudalna vjenčanja, Srbiji investicije

Kako je Dodik za manje od mjesec odustao od svega: Novi lažni ustanak političkog prevaranta

Restrikcije za nevakcinisane

Bosanski ćilim preko fekalija

Dino Mustafić za "Avaz": Velikosrpski nacionalizam je opsesivno zagledan u BiH

Je li Dodik ustaša?

Dodik u strahu od Šmita

Fadilova beba

Volfgang Petrič, bivši visoki predstavnik za "Avaz": Izuzetno sam zabrinut za BiH

Pravda za Avdu

Umjesto smiješnih kleveta, neka SB ili Komšićev kabinet (svejedno je) odgovore: Šta Željko tačno radi?

Sebija protiv Seke

Nastavlja se jalova i štetočinska politika samoizolacije: Komšić sada ljut i na Angelu Merkel

Ko će na megdan Izetbegoviću?

Sultan i vazal

Kako su Bošnjakinje prestale nositi feredže

Posljedice Bakirove podaničke politike: Bošnjacima feudalna vjenčanja, Srbiji investicije

Kako je Dodik za manje od mjesec odustao od svega: Novi lažni ustanak političkog prevaranta

Restrikcije za nevakcinisane

Bosanski ćilim preko fekalija

Dino Mustafić za "Avaz": Velikosrpski nacionalizam je opsesivno zagledan u BiH

Je li Dodik ustaša?

Dodik u strahu od Šmita

Fadilova beba