<p>Na današnji dan 1920. godine, u Mrkonjić-Gradu je rođen Zaim Imamović, najemotivniji i najspecifičniji interpretator, magični virtuoz i tumač sevdalinke, bh. tradicionalne lirske pjesme, koju je i komponovao. Krasila ga je empatija, dobra duša koja ga je činila drugačijim od ostalih sevdalija. Svojom osobnošću, plemenitošću, zvonkim glasom i vrsnim umijećem izvođenja sevdalinki postizao je autoritet bez gotovo ikakvog publiciteta i rivaliteta. </p><p>Voljen, cijenjen i poštovan, Zaim je bio uzor i učitelj mnogim doajenima sevdaha, poput Safeta Isovića, Zehre Deović, Himze Polovine, Zore Dubljević, Bebe Selimović...</p>

<h2>Stidljivi momčić</h2><p>Kad mu je bila godina, Zaim se s roditeljima preselio u Travnik, gdje je proveo petnaestak godina, ali za kojim je, kako je sam pričao, čeznuo cijeloga života. Od 1936. godine živio je u Sarajevu, gdje je učio tekstilni zanat, ali i svirao na dvorednoj harmonici koju mu je otac kupio. </p><p>Kako su njegov brat Hadže i sestra Đula u to vrijeme bili članovi Muslimanskog kulturno-umjetničkog društva “Gajret”, Zaim je često išao s njima na probe.</p><p>Na jednoj od tih proba, na insistiranje brata i sestre, Zaim, stidljivi momčić, zapjevao je pred rukovodiocem Hora Cvjetkom Rihtmanom, koji ga je, oduševljen njegovom interpretacijom, odmah zadržao. Ubrzo nakon toga Zaim napušta tekstilni zanat i nastupa na zabavama Društva, prateći sebe na harmonici.</p>

<h2>Vokalni solist Radio Sarajeva</h2><p>U aprilu 1945. godine počeo je raditi kao vokalni solist Radio Sarajeva, osvajajući svojim milozvučnim glasom i emotivnim pjevanjem slušaoce, pa je dugo prepričavana anegdota kako su mnogi ljudi tražili u prodavnicama da kupe radioaparat „u kojem pjeva Zaim“. </p><p>- Naša je radiostanica počela 10. aprila 1945. i prvi smo ja i Ismet Alajbegović Šerbo imali muzičku emisiju. Nas smo dvojica na Radio Sarajevu od prvog njegovog dana! Šerbo je bio veliki harmonikaš. To više majka neće roditi! Nije on toliko poznavao notni sistem i teoriju, ali je bio veliki “sluhist”. Znao je za čas naučiti i odlomak iz neke opere, neku ariju. I te stvari je on odlično svirao. Mi smo uvijek pjevali na radiju uživo. Znali smo ja i Šerbo i pod klavirom spavati, da budemo u šest sati na prvoj emisiji. Inače, morali bismo u četiri ustati da dođemo iz kasarne (onda smo bili vojska, u kasarni) do šest sati. Nego, lijepo se mi zamotamo dekama, pa spavaj pod klavirom! Eh, knjiga bi se mogla napisati o tim našim zgodama… - govorio je Zaim o početku svoje karijere.</p>

<h2>Škola lijepog pjevanja</h2><p>Kao svoje uzore u pjevanju navodio je nekadašnje pjevače Rešada Bešlagića i Sulejmana Džakića. A pjesmu „Evo ovu rumen ružu“ s kojom se proslavio, Zaim je čuo od jednog sarajevskog gospodina u kafani. Tekst ove pjesme je bio poznat, jer ga je napisao pjesnik Safvet-beg Bašagić, ali nije bilo poznato da postoji i muzika sve dok je Zaim nije snimio za Radio Sarajevo.  </p><p>Veliki Safet Isović, jedan od najboljih bosanskohercegovačkih interpretatora sevdalinki svih vremena, s ponosom i zahvalnošću isticao je da je Zaimov učenik.</p><p>- Zaim Imamović je bio prava škola lijepog pjevanja naše bosanskohercegovačke gradske pjesme – sevdalinke. Svejedno što je godinama bio jedan od najpopularnijih pjevača u zemlji, i nije nebitno, najbolji, skromnog, tihog i nenametljivog Zaima Imamovića nikada nije pratio veliki publicitet u štampi. Imao je boju glasa zahvalnu, sjajnu i sjetnu kakvu niko nema. Zaim je imao poseban tenor, a iznad svega ukrašavao je svaku sevdalinku na svoj način, posebnim ukrasom. Koristeći svoju tehniku, bio je karakterističan, dolazio je do efektnih rješenja u najtežim pjesmama. Imao je osoben glas, velikog volumena, velikog intenziteta, iako je pjevao na lagan i ležeran način. On nikad nije pretjerivao, imao je određenu mjeru za pjesmu – govorio je Safet.</p>

<h2>Svijetom promovirao bh. sevdalinku</h2><p>Specifičnim glasom s urođenim ukrasima, majstorskom dinamikom te pjevanjem malo kroz nos slikovito je dočaravao pjesme koje je interpretirao. Njegova vrhunska izvedba sevdalinki, ali i starogradskih pjesama, koje je također volio, mada mnogo manje izvodio, svrstala ga je u sami vrh tadašnje jugoslavenske muzičke scene, te je predstavljao Jugoslaviju na brojnim festivalima u inozemstvu, na kojima je uvijek osvajao nagrade i publike i žirija.  Zapaženi su bili njegovi nastupi na Folklornom festivalu mediteranskih zemalja u Alžiru, Festivalu narodne muzike u marokanskom Marrakechu, potom u Parizu, Beču, Sofiji, na Bliskom istoku... </p><p>Zaim je snimio mnogo narodnih pjesama za arhiv RTV Sarajeva, koje su preuzimale i druge radijske i televizijske stanice u zemlji i inozemstvu. Ali, u vrijeme kada je bio najpopularniji najmanje je zarađivao. Živio je samo od plate uposlenika Radio Sarajeva čiji je zadatak, između ostalog, bio da putuje, pjeva i uveseljava bez honorara.</p><p>Godine 1979., Skupština grada Sarajeva dodijelila mu je Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva “za njegove stare izvorne bosanske narodne pjesme i za originalne interpretacije”.&nbsp;</p>

<h2>Autor mnogih pjesama</h2><p>Zaim je snimao i pjesme koje su komponovane po uzoru na stare izvorne sevdalinke. Bio je autor i muzike i tekstova mnogih pjesama, koje ne možemo razlikovati ni po čemu od izvornih sevdalinki, poput ”Sve behara i sve cvjeta”, ”Ne pitaj me, stara majko”, ”Što je lijepo vrelo Mošćanice”, ”Na đerđefu vezak veze Fata”, ”Srušila se kula i kapija”, ”Oj, jeseni, tugo moja”, ”Azemina”, ”Ne čekaj me niti sanjaj”, ”Kad akšam dođe u mahalu staru”, ”Nije zlato sve što sja”...</p><p><i>Svud po svijetu kud sam hodio,<br>naše želje, pozdrav prenosio<br>ostaće Bosna kao što je bila,<br>ko biser sjajna, ponosna i mila.</i></p><p>Ovo su Zaimovi posljednji stihovi, koje je napisao u bolesničkoj postelji.</p><p>Od bosanskohercegovačkog legendarnog sevdalije očaravajućeg glasa Zaima Imamovića, vrsnog interpretatora, kompozitora, tekstopisca i velikog čovjeka, oprostili smo se 2. februara 1994. godine, kada je preselio na bolji svijet. I nakon 30 godina njegova zvijezda ne tamni, a njegove pjesme se slušaju s jednakim divljenjem. </p><h2>„Slovo o Zaimu“</h2><p>Nakon njegove smrti izdata je knjiga ”Slovo o Zaimu”, autora Muhameda Ždralovića, uz prilog od 10 audiokaseta njegovih najboljih interpretacija. Prvog novembra 1997. izdata je i poštanska markica s likom Zaima Imamovića, a 2004., Izdavačka kuća „Buybook“ objavljuje knjigu “Pjesma srca moga – 100 najljepših pjesama”, koju su priredili Farah Tahirbegović i Damir Imamović, Zaimov unuk.</p><p>Zaimov muzički talent naslijedili su sin Nedžad i unuk Damir. S Nedžadom je, 1983. godine, snimio ploču duetskih pjesama „Stara staza“. Nedžad je do svoje smrti, 14. novembra 2020.  godine, pamtio posljednji osmijeh oca Zaima u bolnici Koševo, nakon što mu je pojačao radio da bi obojica čuli pjesmu:</p><p><i>Evo ovu rumen ružu<br>Iz mog skromnog perivoja<br>Na dar tebi, dušo, šaljem<br>Ime joj je ljubav moja…</i></p><p>Nedžadov sin, a Zaimov unuk Damir Imamović predstavnik je generacije mladih muzičara koji njeguju sevdalinku i prilagođavaju je novom vremenu. Njegove vrsne obrade i specifične interpretacije sevdalinkama udahnjuju svježinu, ali istovremeno čuvaju izvornu prepoznatljivost, što je svojstveno samo vrhunskim umjetnicima, a Damir dokazuje da to jeste, kao što je bio i njegov dedo.&nbsp;</p>

Majstorskom dinamikom i pjevanjem malo kroz nos slikovito je dočaravao pjesme koje je interpretirao

Zaim Imamović: 104. godišnjica rođenja magičnog virtuoza sevdalinke

<p>Datum smrti fra Matije Divkovića, 21. august 1631. godine, u Olovu, utvrđen je prema „Necrologiumu Bosnae Argentinae“, koji se čuva u Franjevačkom samostanu u Kraljevoj Sutjesci. U njegovim rodnim Jelaškama bh. velikanu Divkoviću je podignut spomenik, a BH Pošta je 2016. godine izdala markicu s njegovim likom.</p><h2>Bosna Srebrena</h2><p>U srednjovjekovnu Bosnu, prema nalogu pape Nikole IV, 1291. godine stigla su dvojica franjevaca „vična jeziku dotične zemlje“, kako bi formirali franjevačku provinciju. Prema prvom samostanu koji su sagradili u Srebrenici, franjevačka provincija dobila je ime Bosna Srebrena, a uspjela se očuvati sve do danas, kada bilježi 733 godine postojanja i djelovanja na ovim prostorima. </p><p>Tokom vladavine Osmanlija u BiH, Bosna Srebrena je zauzimala najveći prostor u historiji svog postojanja, od Dalmacije na jugu, do Budima na sjeveru i Temišvara na istoku, te su na tom području franjevci dugo vremena bili jedini vjerski učitelji i prosvjetitelji svog naroda.&nbsp;</p>

<h2>Nauk karstianski</h2><p>U početku su franjevci uglavnom školovali vlastiti katolički vjerski podmladak, a od 17. vijeka šire svoju književnu djelatnost na narodnom jeziku, izlazeći iz crkvenog okrilja među puk, objavljujući poučne knjige dostupne svima, ne samo kleru. Sve vrijeme turske vladavine u BiH franjevci su se borili za svoj narod, tražili i dobijali zaštitu i od sultana, da bi suzbili nasilje i nepravde nižih upravitelja u okviru Osmanskog Carstva. Često su uspijevali dobiti i finansijsku pomoć od sultana, koja jeste bivala skromna, ali itekako dragocjena.</p><p>Najpoznatiji i najznačajniji franjevac u historiji BiH jeste fra Matija Divković, prvi naš književnik koji je svoja djela pisao posebnim tipom ćirilice - bosančicom. Rođen je 1563. godine u Jelaškama kod Vareša. U Franjevački red stupio je, najvjerovatnije, u Olovu, jer se podaci o Divkovićevom životu i radu znaju samo prema naznakama u naslovima i uvodima njegovih djela. Poznato je i da je kao kapelan služio u Sarajevu (od 1609.), da je kasnije bio u Kreševu i u Gradovrhu (kao lektor), te da je radio u Olovu.</p><p>U znak zahvalnosti za finansijsku podršku Divković je svoja djela posvećivao pojedincima, poput uglednog Sarajlije Antuna Gregurevića i njegovog sina Pave, koji su mu pomogli da odštampa „Nauk karstianski za narod slovinski“, 1611. godine. Taj tzv. veliki „Nauk karstianski“ imao je 300 stranica, koje fra Matija, kako je zapisao: „ ...istomači aliti privede iz jezika dijačkoga u pravi i istiniti jezik bosanski.“ Tada je, također, preveo i objavio „Sto čudesa aliti zlamenia blažene i slavne Bogorodice i divice Marie“, koje je posvetio Ivanu Nikoli Matijaševiću, sarajevskom prokuratoru „Male braće“.<br></p><p>Radi štampanja svojih knjiga fra Matija je 1611. godine boravio u Mletačkoj republici, u Veneciji, a 1612. godine počeo je u samostanu Kreševo pisati svoje „Besiede“, zahvalivši se za finansijsku podršku makarskom biskupu fra Bartulu Kačiću. „Besiede Divkovića vrhu evandelja nedjeljnieh priko svega godišta“ završio je u Olovu 1614., te ih također štampao u Veneciji, 1616., kao i tzv. mali „Nauk“ (Nauk karstianski s mnoziemi stvari duhovniemi i vele bogoljubniemi), na 400 stranica.&nbsp;</p>

<h2>Bosančica u Veneciji</h2><p>Mali „Nauk karstianski“ pisan je u obliku dijaloga između učitelja i učenika, u kome veći dio zauzimaju stihovi i proza, različitog pobožno-poučnog sadržaja, a bio je najčitanija knjiga u Bosni i Hercegovini.</p><p>Svoja djela Divković je pisao, kako je sam govorio, na slovinskom, bosanskom jeziku, pismom bosančicom, koje je malo preradio, našavši način kako da označi neke glasove, poput  »lj« i »nj«. Kako nigdje u BiH nije bilo štamparskih slova za bosančicu, fra Matija se zaputio u Veneciju, gdje je u štampariji Petra Bertana dao izliti slova bosančice prema svom opisu i želji. </p><p>Iako fra Matijina djela nisu originalna, što je i on sam izričito naglašavao, jer ih je radio prema sličnim stranim djelima koja je prevodio, ona nose pečat Divkovićeve ličnosti i tadašnje Bosne, jer ih je on prilagođavao ljudima svoga kraja i njihovim potrebama. Proširivao ih je i tumačio prevedeni tekst, dajući tako ogroman doprinos, ne samo franjevačkoj nego uopće književnoj historiji naše zemlje, pa ga s pravom nazivamo ocem bosanskohercegovačke književnosti.</p><h2>Čitanka za narod</h2><p>Svojim misionarskim djelovanjem fra Matija je iskazivao veliku ljubav prema svojoj zemlji i narodu, čuvajući i njegujući njegovu bosansku dušu, jer, osim što su bila vjerska i poučna, njegova djela su bila omiljeno štivo, „čitanka za narod“, ne samo u Bosni i Hercegovini nego i u Dalmaciji. Takozvani mali „Nauk karstianski“, prema procjenama stručnjaka, imao je 25 izdanja. Italijanski putopisac opat Alberto Fortis zapisao je u svojoj knjizi »Putovanje po Dalmaciji« da su vjernici u Dalmaciji znali »ispraviti svećenika, ako bi se u izlaganju udaljio od Divkovića“, što je još jedan dokaz da su fra Matijina djela dio neprocjenjivog narodnog blaga.</p><p>Datum smrti fra Matije Divkovića, 21. august 1631. godine, u Olovu, utvrđen je prema „Necrologiumu Bosnae Argentinae“, koji se čuva u Franjevačkom samostanu u Kraljevoj Sutjesci. U njegovim rodnim Jelaškama bh. velikanu Divkoviću je podignut spomenik, a BH Pošta je 2016. godine izdala markicu s njegovim likom.</p><h2>Putovanje u Veneciju </h2><p>Divkovićevo putovanje u Veneciju radi štampanja knjiga motiviralo je hrvatskog pjesnika i prevoditelja Nikolu Milićevića da napiše pjesmu „Fra Matija Divković 1611.“</p><p> </p><p>„U splitskoj luci, pod udarima bure, fra Matija, umoran, sjedi na bisagama prepunim papira i čeka brod za Mletke. Tri dana je hodio iz Olova, na konju, u društvu trgovaca, po kiši i nevremenu.</p><p>Sad eto sjedi tu, na kamenoj obali, sam, promrzao i težak od misli i duga puta. Zna da je upao iz opaka turskog zuluma u mletačku podmuklost, ali ne mari ništa. Što mu se može desiti kad nosi sa sobom 'Nauk krstjanski' i 'Sto čudesa' koje složi 'na urešenje našega jezika slovinskoga'? Spustio se tiho iz mračne Bosne u nekom nejasnom zanosu, sav ponesen gomilom ispisana papira u kožnatim bisagama. On hoće da tiska te svoje knjige, tamo, u dalekim Mlecima, za svoj nepismen narod. Nepismen i ubog narod, al' on ipak vjeruje u moć svojih knjiga, zato putuje u Mletke. (A mi, u pismeno doba, u moć kakvih knjiga još da vjerujemo, u kakve zlatne Mletke da krenemo na put, po kiši i nevremenu?)“</p>

Prvi naš književnik koji je svoja djela pisao posebnim tipom ćirilice – bosančicom, čija je slova dao izliti u štampariji Petra Bertana u Veneciji

Spomenik Matiji Divkoviću u rodnim Jelaškama kod Vareša 

Fra Matija Divković: 393. godišnjica smrti najznačajnijeg bh. franjevca 

<p>Na današnji dan 1905. godine, u Gradačcu je rođen bosanskohercegovački književnik Hasan Kikić, kao jedan od sedam sinova Hase i Munire. Njegova porodica, begovskog porijekla, osiromašena jer im je imovinu oduzela država, kao što se desilo mnogim bogatim bošnjačkim porodicama u periodu nakon dolaska austrougarske vlasti, dala je nekoliko partizana. Naime, osim Hasana, u Drugom svjetskom ratu, u odbrani svoje zemlje poginula su i njegova tri brata: Safet, Huso i Ago. </p><p>Kikić je već u ranom djetinjstvu trpio glad i neimaštinu, jer skromna primanja njegovog oca, koji je radio kao školski podvornik, jedva su bila dovoljna za egzistenciju brojne porodice. Uprkos tome, prema kazivanju Hasanovog brata Mustafe, Hasan je bio odličan učenik, ali i fudbaler, pa su jedne prilike fijakerom došli po njega da ga voze u Orašje, kako bi bio pojačanje na nekoj od utakmica. Kikić je svirao i violinu dok je, po završetku osnovne škole u Gradačcu, pohađao Učiteljsku školu u Derventi, koju je završio i maturirao u Zagrebu. </p><p>Nakon završene škole Hasan se zaposlio kao učitelj, prvo u Hajdarevićima kod Zavidovića, a potom u Rogatici i Ustiprači. U Rogatici je upoznao kolegicu Anku Jovanović u koju se zaljubio i ubrzo su se vjenčali, u avgustu 1932. godine. Zbog velikih problema usljed protivljenja tom braku njegove, ali i Ankine porodice, sa suprugom je odlučio da žive na neutralnom terenu i odselio se u Hrvatsku. Prvo je kao učitelj radio u Gornjem Sjeničaku kraj Vrginmosta, a potom u Pisarevini, gdje je Anka bila učiteljica, a Hasan direktor škole.</p>

<h2>Pisac sirotinje</h2><p>Uporedo s radom u školi Kikić je privatno položio gimnaziju, a zatim vanredno upisao Pravni fakultet u Beogradu, na kojem je diplomirao 31. oktobra 1938. godine, s ciljem da postane advokat i zastupa sirotinju na sudu. </p><p>Godinu ranije, 1937., zajedno s grupom lijevo orijentiranih bošnjačkih intelektualaca: Skenderom Kulenovićem, Safetom Krupićem, Ešrefom Badnjevićem i Rizom Ramićem, Hasan je u Zagrebu pokrenuo časopis „Putokaz“, s ciljem kulturalnog i političkog uzdizanja Bošnjaka, koji je izlazio do 1939.</p><p>Sva Kikićeva djela opisuju Bosnu i Hercegovinu i tešku sudbinu njenih ljudi u periodima tokom i poslije Prvog svjetskog rata. U njegovim pripovijetkama i   romanima seoska sirotinja, svijet "poniženih i uvrijeđenih" ljudi, počinje shvatati da živi u nepravednom društvu koje treba mijenjati. </p><p>Prvo djelo, priču „Iz zapisa jednog alkoholičara“ objavio je 1926. godine, a potom pjesmu "Pjesma bolesne djevojke" u zagrebačkom časopisu "Vijenac". Napisao je zbirku novela „Provincija u pozadini“, te romane “Ho-Ruk”, “Bukve”, a nije uspio dovršiti prozu “Lole i hrsuzi”. </p><p>Svoj kratki život i književno djelo posvetio je bosanskohercegovačkim ljudima, pišući o njihovom siromaštvu, patnjama, stradanjima, tuzi i brizi, pa ga često nazivaju i socijalnim piscem, a njegove rečenice odišu blagošću i humanošću.</p>

<h2>Četnička zasjeda</h2><p>Godine 1942., 6. maja, u četničkoj zasjedi kod sela Rapta, na planini Čemernici, ubijen je Hasan Kikić.  Hasanov savremenik i prijatelj Skrender Kulenović, 1948. godine, zapisao je dirljiv tekst o svom doživljaju Kikićeve pogibije.</p><p>"Jedini svjedok njegove pogibije bio je jedan kurir. Taj kurir – zvali su ga Nijemac, po tome što je bio gluhonijem. Pričalo se da ga je u djetinjstvu nekakav njegov stric tako krvnički udario po glavi da je dijete ostalo gluhonijemo, taj njegov stric je otišao u četnike te je stoga mali strahovito zamrzio četnike i došao među partizane. (...) Dva-tri dana poslije onog Hasanovog odlaska sa Aišom upade mi u sobu Nikica, blijed, i reče:</p><p>– Slobodan poginuo! (Slobodan je bilo konspirativno, partizansko ime Hasana Kikića, op.a.)</p><p>Skočih, jedva upitah:</p><p>– Ko kaže? Gdje? Kako?</p><p>– Nijemac.</p><p>I Nikica na vrata, ja za njim. Pomislih na Anku i Zlatka, sina mu. Osjetih kako mi se lijeva sljepoočnica sledi, pa mi se onda čitava lijeva strana lica i usta uhvati, ne mogu da progovorim. Kad uđoh u Nikičinu sobu, svi sjede pogruženi, među njima mali Nijemac, samo što ne plače. Nikica otpoče da ga detaljno ispituje, razumijevam i ja ponešto od toga strašnog razgovora. Krenuo je sa Hasanom iz Čemerničke bolnice ovamo k nama. Negdje na putu mali je predlagao da siđu u skendervakufsko polje, ali Hasan nije htio, te su tako nastavili prečim putem izmedu Čemernice i Osmače.</p><p>Vidi odatle kako Hasan puže putem, drži se za slabinu i smije se, pokazuje mali kako se smije. Nije se, naravno, smijao, nego se grčio od bola. Hasan je valjda čuo povike one trojice, pa se okrenuo; vidio je da lete na njega i da će im pasti u ruke živ. Izvadio je revolver, prislonio ga na sljepoočnicu i klonuo. Ona trojica, kako mu pritrčaše, opališe u njega još nekoliko metaka, pa počeše da mu prekopavaju džepove. Nađoše mu, mali ne zna šta je to, pokazuje na knjigu, a ja se odmah sjetih: to je bila ona legitimacija rezervnog kapetana o kojoj sam ti pričao. Onda mu počeše driješiti cipele. Nisu to bile cipele, nego gojzerice koje se šnjiraju do koljena, ne znam kako se zovu. Ne mogu dalje da pričam. Kad su ga skinuli do gola, vidjeli su da je Musliman, pa su po njemu skakali.</p><p>Eto, tako ti je to. Mislim da je dijete ispričalo sve kako je vidjelo. Da, mali je još “rekao” da je jednog od te trojice prepoznao. Tako Hasana ubiše tri golaća iz njegovog romana „Bukve“, među bukvama. Ubiše pjesnika raje, svog pjesnika."</p><h2>Kikićevi susreti</h2><p>„Provincija u pozadini (Beletristički ciklus iz rata 1878-1918)“ je puni naslov Kikićevog najboljeg djela, koji je 1935. godine objavila zagrebačka „Epoha“, a za koje književnici kažu da predstavlja dokument o djetinjstvu pisca i njegovih vršnjaka, te o teškim godinama života u toku Prvog svjetskog rata. </p><p>Naziv „Hasan Kikić“ dobila je Nagrada za prosvjetne radnike u Socijalističkoj Republici Bosni i Hercegovini. U Gradačcu je 1973. pokrenuta književna manifestacija „Kikićevi susreti“, a dramu „Provincija u pozadini“ snimio je reditelj Faruk Sokolović, u Maglaju 1984. godine.</p><p>Ne zna se tačno gdje je mezar književnika Hasana Kikića, ali na planini Čemernici postoji jedna spomen-česma uz koju je mezar, za koji se pretpostavlja da je Kikićev.  </p><h2>Radna soba Hasana Kikića</h2><p>U Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine u Sarajevu postoji "Radna soba Hasana Kikića", posvećena našem velikom piscu, a uređena je zahvaljujući njegovoj supruzi Anki, koja se poslije Drugog svjetskog rata doselila u Sarajevo i poklonila Muzeju neke suprugove stvari. U toj sobi se nalaze Kikićev originalni rukopis, slike, dijelovi namještaja „bosanske“ sobe, dijelovi biblioteke, radio proizveden 1936. godine, te crteži Zuke Džumhura, na kojima su ilustrirani neki od detalja iz djela Hasana Kikića.</p>

Prerana smrt u 38. godini prekinula je književni uspjeh Hasana Kikića, jednog od najdarovitijih bh. pisaca 

Hasan Kikić: 119. godišnjica rođenja bh. književnika i patriote 

<p>Na današnji dan 1976. godine, u Zagrebu je, od posljedica srčanog udara, u 64. godini života preminuo Enver Čolaković, bosanskohercegovački velikan, emotivni i neshvaćeni junak, lirik epskog srca, kojeg je boljela tragedija običnog bosanskohercegovačkog čovjeka. </p><p>- Ljudi tvrde da iznimaka nema, a ja sam eto ta iznimka, koje nema... Ko sam? O, da li je to važno? Ja sam, rekao bih samome sebi, autor „Ali-paše“, ali sam ujedno i djelo toga autora, jedno njegovo slabije, neuspjelije djelo, koje – eto- namjesto na papiru, živi na svijetu, živi, muči se i bori se s predrasudama- opisao je sebe svojim prepoznatljivim i specifičnim stilom Enver Čolaković, autor jednog od naših najboljih romana svih vremena „Legenda o Ali-paši“.</p>

<h2>„Legenda o Ali-paši“</h2><p>- „Legendu“ sam počeo pisati s određenim ciljem, da sačuvam naš jezik bosanski. I to ne jezik konfesija ili nacija u Bosni, nego jezik Bosne. Bosna je moja domovina... Bosna ima tu nekakvu svoju sudbinu da su je uvijek vukli lijevo i desno... Recimo, ja ne znam zašto se o Ivi Andriću ili Branku Ćopiću ne govori kao o bosanskim piscima. Isti je slučaj sa hercegovačkim klasikom Hamzom Humom. Ja ne znam zašto Isak Samokovlija nije najtipičniji bosanski pisac. Ne znam zašto Marko Marković nije bosanski pisac... Evo, tek kad se Mak Dizdar probio, počelo se govoriti o bosanskoj poeziji – kazao je  Čolaković u jednom intervjuu za sarajevske medije, 1971. godine.</p><p>Osim toga, Čolaković nam romanom „Legenda o Ali-paši“, kroz opis životnog puta glavnog junaka Alije od hamala do paše, poručuje da uvijek moramo vjerovati u sebe i nikada ne smijemo gubiti nadu, da bogatstvo nije u materijalnim stvarima, nego u zdravlju i ljubavi. Kada je čovjek zdrav, mora to cijeniti i biti zahvalan, a kada sretne pravu ljubav, treba joj se prepustiti, jer je prava ljubav jedno od rijetkih bogatstava u životu.&nbsp;</p>

<h2>Oslobođen optužbi</h2><p>Enver Čolaković rođen je 27. maja 1913. godine u Budimpešti. Njegov otac Vejsil-beg Čolaković bio je industrijalac, vlasnik mnogih nekretnina, između ostalih i sarajevske ciglane, a majka Ilona (Fatima-Zehra) potjecala je iz mađarske plemićke porodice Mednyanszky. Enver je djetinjstvo uglavnom proveo u Budimpešti, a nakon Prvog svjetskog rata s porodicom dolazi u Sarajevo. Pisati je počeo kao dječak, i to pjesme na tri jezika: bosanskom, mađarskom i njemačkom, a od 1934. isključivo na bosanskom jeziku. Studirao je matematiku i fiziku u Beogradu i Budimpešti, a kasnije diplomirao i historiju u Zagrebu. </p><p>Nakon što su mu u Drugom svjetskom ratu, u bombardiranju Sarajeva, 1944. godine, poginuli roditelji od  bombe koja je pobila puno sklonište ljudi, Čolaković seli u Zagreb, gdje prihvata poziciju atašea za kulturu pri Ambasadi tzv. NDH u Mađarskoj, te odlazi u Budimpeštu, odakle se vraća poslije sloma pronacističke vlasti u toj zemlji. Zbog toga je po završetku rata privođen nekoliko puta od komunističkih jugoslavenskih vlasti, ali je oslobođen optužbi.</p><p>Najplodonosniji period Enverovog stvaralaštva bio je između 1939. i 1945. godine, kada je objavio dvadesetak pripovijetki i novela, kratki roman “Mujića Hanka”, nekoliko eseja i prikaza, u kojima se borio za dobrobit Bošnjaka, autobiografsko djelo “Knjiga majci”, u kome je otvoreno istakao svoje antifašističko opredjeljenje, te roman “Legenda o Ali-paši”.</p><p>Iako je bio oslobođen optužbi za saradnju s neprijateljem, Čolakoviću su vlasti SFRJ oduzele pravo da se ozbiljnije bavi književnošću i da objavljuje bilo šta osim prevoda, pa je doživio potpunu marginalizaciju i ostatak života proveo u sjeni. Poznato je da je bio anonimni prevoditelj djela Ervina Sinka s mađarskog jezika. Radio je kao korektor po izdavačkim kućama, a hrvatski književnik Miroslav Krleža ga je, 1952. godine, zaposlio kao redaktora u Leksikografskom zavodu. Enver je od tada živio mirnim životom u Zagrebu, gdje se i oženio Stellom Podvinec, profesoricom muzike.&nbsp;</p>

<h2>Sudbina bh. čovjeka</h2><p>- O, ljudi su zli, sitni, osvetoljubivi i pakosni, teško među njima egzistira pjesnik! Neka im bude oproštena njihova glupost – odgovarao bi Enver na pitanja zašto mu je zabranjeno objavljivanje djela.</p><p>Drugo izdanje Čolakovićevog najpoznatijeg i najznačajnijeg djela, romana “Legenda o Ali-paši”, zbog navedenih razloga, izašlo je skoro četvrt vijeka nakon prvog, tek 1970. godine. Ovaj roman je specifičan po tome što prvi put glavni junak jedne takve priče nije plemićkog porijekla ili ličnost iz usmene tradicije, nego lik koji utjelovljuje običnog bosanskohercegovačkog čovjeka, siroti hamal Alija. Također, Čolaković nas ovom pričom odvodi u prošlost, koja, osim što je poučna, predočava nam i predivne slike i običaje iz doba kada su Osmanlije vladale u Bosni i Hercegovini, ali i govori o važnim životnim pitanjima. Roman nosi mnogo poruka, govoreći o životnom putu, sudbini, ljubavi i borbama s kojima je čovjek suočen kroz slikovit prikaz života osiromašenih begova i hamala.</p><p>Malo koja književnost se može dičiti djelom kakvo je roman „Legenda o Ali-paši“, jer je izuzetne književno-historijske vrijednosti, ali i maštovit i neuobičajen. Ovim romanom Čolaković prelazi književne žanrovske granice i uspijeva komunicirati s čitateljima svih uzrasta i intelektualnih profila.</p><h2>Brojna djela u rukopisu</h2><p>Enver Čolaković ostavio je mnogo djela u rukopisu: pet romana, više zbirki novela i pripovijetki, brojne knjige poezije i prevoda, te dnevnike, a objavljena su: roman “Legenda o Ali-paši”, komedija “Moja žena krpi čarape”, poezija “Gyula Illyés”, “Zoltán Csuka”, “Zlatna knjiga mađarske poezije”, “Izabrane pjesme”, proza “Iz Bosne o Bosni”, “Bosni” i “Pismo majci”.</p><p>Matica hrvatska Čolakoviću je dodijelila nagradu za najbolji roman - “Legenda o Ali-paši”, a dobitnik je i Plakete Društva pisaca Mađarske Pro Litteris Hungaricis, Petófi za prevodilački rad s mađarskog i njemačkog jezika, te Plakete i visokog odlikovanja Predsjednika Republike Austrije - Austrijski Križ Časti za nauku i umjetnost I reda, 1970. godine.</p><p>Značajno je spomenuti i njegove izvrsne prevode: Lessingovu „Hamburšku dramaturgiju“, Schillerove „Razbojnike“; libreta - Wagner: „Majstori pjevači“, Camus-Keleman: „Opsadno stanje“, te „Oratorij Psalmus Hungaricus Kodalyja“. Čolaković je i sam pisao libreta, poput onog za operu „Aretej“, prema istoimenoj Krležinoj drami. </p><p>U čast Envera Čolakovića, danas jedna od ulica u Sarajevu nosi njegovo ime, kao i nekoliko osnovnih škola širom Bosne i Hercegovine. U Zagrebu je, 17. septembra 2019. godine, otkrivena ploča imena Park Envera Čolakovića, a tom događaju prisustvovao je i Enverov sin Esad.</p>

Malo koja književnost se može dičiti djelom kakvo je roman „Legenda o Ali-paši“, jer je izuzetne književno-historijske vrijednosti

Enver Čolaković: 48. godišnjica smrti bh. pisca, liričara epskog srca

<p>U fragmentarno sačuvanom „Ljetopisu“ Bašeskijinog sina Mustafe Firakije, između ostalog, piše: "7. redžeba ili 6. agistosa 1224. u petak u podne u pet i po sahata, preselio je u vječnost naš otac Mula Mustafa. Neka je na njeg Božja milost!", što znači da je Bašeskija preminuo 18. avgusta 1809. godine.  </p><p>Mezar Mula Mustafe Bašeskije nije nikad pronađen, ali se pretpostavlja da je sahranjen na mezarluku u Mimar-Sinanovoj mahali u blizini svoje kuće.</p><h2>Rođen u Sarajevu</h2><p>Mula Mustafa Bašeskija, pjesničkog pseudonima Ševki, što znači Svijetli, bio je jedan od najvrednijih i prvih bosanskohercegovačkih hroničara svog vremena, alim i učenjak bez kojeg ne bismo imali pouzdane podatke o dešavanjima u Sarajevu i Bosanskom ajaletu u periodu od 1746. do 1804. godine. </p><p>Podaci iz njegovog „Ljetopisa“, najpoznatijeg i prvog bošnjačkog djela ovog žanra, ne samo da su svojevrstan mozaik historijskih događaja, nego se i danas, 215 godina nakon Mula Mustafine smrti, koriste kao mjerodavni dokumenti značajni za političku i kulturnu historiju Sarajeva druge polovine 18. vijeka. </p><p>Bašeskija je rođen u Sarajevu 1731. ili 1732. godine u Mimar Sinanovoj mahali, „sin Ahmedov, a unuk Kadri-hodže“, kako je sam zabilježio u svom „Ljetopisu“, koji je i jedini izvor podataka o njegovom životu i radu. Osnovno obrazovanje stekao je u mektebu kod hodže Sulejman-efendije Arnauta, a izučio je i kazaski (svilarski) zanat kod majstora Šahinbašića, kazaza i imama. Međutim, nije se dugo bavio kazaskim zanatom, jer je nastavio školovanje u medresi, pa je 1757. godine postavljen za sibjan-mualima u mektebu kod Ferhadije džamije, a dvije godine kasnije za imama i hatiba Buzadži hadži-Hasanove džamije.</p>

<h2>Narodni pisar</h2><p>Mualimsku službu Bašeskija napušta 1763. godine i postaje narodni pisar (katibim), pa je za taj posao iznajmio dućan pored Begove džamije, u ulici Mudželiti, ispod Sahat-kule, gdje je pisao narodu privatna pisma, molbe, žalbe, ugovore, potvrde, ostavštine... Osim pisarskih poslova, podučavao je učenike medresa i druge osobe arapskoj kaligrafiji i šerijatskom nasljednom pravu. </p><p>U svom „Ljetopisu“ zapisao je da se 1779. godine s nekoliko prijatelja jednom sedmično sastajao u kući Vilajetovića na Atmejdanu, gdje su najmanje pola sata posvećivali čitanju knjiga. Takva sijela, na kojima je obavezno posluživana halva, održavana su i na drugim mjestima u Sarajevu i nazivana "Sohbet-halva".</p><p>Bašeskijin otac Ahmed preminuo je dok je  Mula Mustafa bio dijete, a majka Fatima, kako je sam zapisao: „kći Mehmed-hodžina, preudala se za nekog mutapčiju i umrla od kapi 1772. godine“. Također je zapisao da se oženio vrlo mlad Safijom, kćerkom Mustafa-age Čartozana, s kojom je imao desetero djece, od kojih je samo dvoje živjelo duže od svoga oca. </p><p>Prvog jula 1781. godine s porodicom se odselio iz Sarajeva u Zgošću kod Kaknja, gdje je obavljao mualimsku dužnost, ali se već u februaru 1782. godine vraća u Sarajevo, nastavljajući svoj pisarski posao. Ponovno je preuzeo i dužnost imama Buzadžića džamije, koju je obavljao sve dok se nije razbolio, 1801. godine.</p><h2>Povod „Ljetopisu“</h2><p>Povod da počne bilježiti događaje, odnosno da napiše „Ljetopis“, bila je desetogodišnja pobuna Sarajlija protiv turske vlasti, koja je ugušena u martu 1757. godine pogubljenjem dvadesetak učesnika bune u Sarajevskoj tvrđavi, među kojima su bili i braća Morići.  Bašeskija je zapisao da mu je želja bila da događaje u Sarajevu „spasi od zaborava, a koji bi mogli biti interesantni za buduće generacije“. </p><p>„Ovdje ću bilježiti datume nekih događaja koji se zbiše u gradu Sarajevu i Bosanskom ajaletu, jer sve što se zabilježi ostaje, a sve što se pamti nestaje". Ovim riječima Bašeskija počinje svoj „Ljetopis“, koji je pisao na turskom jeziku, ali sadrži i dijelove teksta na bosanskom, a podijeljen je u tri dijela: događaji, nekrologij i narodne umotvorine. </p><p>Bašeskija bilježi da je najveća poplava u Sarajevu bila 1791. godine, kada je Miljacka porušila sve mostove, branu na Bembaši, mnogo kuća u Latinluku i okolici Sarajeva, vodenice i nekoliko dućana u Čekrečijinoj mahali. A u najvećem požaru, 29. juna 1778., izgorjelo je 17 hanova i 50-60 kafana, te su gorjele Sahat-kula, magaze krcate robom, Begova džamija... </p><p>Iste godine, 1778., zapisuje da je pao crven snijeg u selima u okolici Sarajeva. Ali, najstrašnije posljedice ostavila je kuga 1762. godine, koja je pokosila 15.000 Sarajlija, a od iste bolesti je 1781. godine umrlo 8.000 duša.&nbsp;</p>

<h2>Pisao i pjesme</h2><p>Iz Mula Mustafinog „Ljetopisa“ saznajemo da je 1753/54. godine sagrađen Sebilj na Baščaršiji. A tokom 50 godina bilježenja Bašeskija je upisao gotovo 4.000 umrlih osoba, uglavnom odraslih muškaraca, navodeći njihova imena, nadimke, poslove, položaje u društvu, imovno stanje te moralne karakteristike. Žene nije upisivao, osim u rijetkim slučajevima, ako su nešto zavještale, bile učene ili po čemu drugom poznate.</p><p>„Ljetopis“ sadrži i vrijednu zbirku narodnih priča, šala, dosjetki, zagonetki, hićaja (kratkih priča s poukom), te tumačenja snova.</p><p>Mula Mustafa Bašeskija Ševki pisao je i pjesme, uglavnom na turskom jeziku, ali je napisao i četiri  na bosanskom: „Ramo i Saliha“, „Zečkova pouka“, „Ah, divojko, bila nosa“ i „Galen prosi gizdavu divojku“, koje se svrstavaju u najstarije zapise naših narodnih pjesama u alhamijado literaturi. Bio je svestrani intelektualac plemenitog srca, koji znanje nije čuvao za sebe, nego ga je prenosio na mlade generacije, istovremeno bilježeći najznačajnije događaje vremena u kojem je živio, ostavljajući vječni pečat u kulturi i historiji svoga Sarajeva i svoje Bosne i Hercegovine. </p><p>Bašeskijin „Ljetopis“ inspirirao je brojne umjetnike. Prema njegovom djelu i životu Darko Lukić je napisao pozorišnu dramu „Bašeskija, san o Sarajevu“, koju je u režiji Gradimira Gojera i maestralnoj glumi Nermina Tulića u svoj repertoar uvrstilo Pozorište mladih u Sarajevu. </p><h2>Abdulah Sidran, jedan od naših najvećih književnika, napisao je pjesmu„Bašeskija“</h2><p>„Jutros je, usred ljeta, snijeg pao, težak i mokar.<br>Plaču zaprepaštene bašte. Bilježim to i šutim, jer svikao sam na čuda.<br>Vidim, kroz okna dućanska, zabrinuta prolaze lica, i nijema.<br>Kamo će stići, Bože, koji sve znaš? Ne hulim, samoću sam ovu primio k'o dar, ne kaznu, ko premoć, nipošto užas.<br>Stići će, znam, odjutra, ljudi neki. Morao je i noćas neko umrijeti. Duša je moja spremna, ko kalem i papir preda mnom.<br>Šutnja i čama. Koga Si, noćas, otrgnuo gradu?<br>Čije ćemo ime pominjati jutrom, uz duhan i kahvu, narednih dana? Treba biti mudar, neka se strava čekanja na licu ne očituje.<br>Jer dugo je trebalo dok shvatih: ovo je grad u kome sve bolesti zarazne su.<br>Širi se ljubav k'o žutica i kuga.<br>I mržnja se jednako koti. Nisam li, možda, odviše sam? Nije to dobro, toliko sam svik'o na samoću.<br>Mislim li pravo, Bože?<br>Tako je nekoć (i to stoji zapisano), crvena kiša lila ponad grada, pometnja i strah rasli k'o korov.<br>A malo je zdravih u gradu duša.<br>I pravo je što je tako. Jer, bolest otkuda – jasno mi je, al' otkuda zdravlje?<br>Je li, Bože, zbilja, otkuda zdravlje?<br>Pitaju li to ovi ljudi oko mene (što isto ih primam, znajući da ni dva nisu ista, ni pred Tvojim, ni pred mojim licem), pitaju li?<br>I znaju li da ih motrim?<br>Kako bi im samo srca uzdrhtala ove redove da vide! Griješim li prema sebi, tek tada sam drugima prav.<br>Prema njima griješim li, pravdu prema sebi ispunjam.<br>Šta je onda istina, reci mi, Bože moj? Moli Te skromni Mula-Mustafa, što druge želje nema već tiho da bude, i još tiše ode, kada dođe čas.“</p><p></p>

Bilježio je podatke o dešavanjima u Sarajevu i Bosanskom ajaletu u periodu od 1746. do 1804. godine 

Mula Mustafa Bašeskija Ševki: 215. godišnjica smrti bh. ljetopisca, alima i učenjaka

<p>Husein-kapetan Gradaščević, Zmaj od Bosne, legenda, paradigma hrabrosti i bosanskog ponosa, ne samo u svom dobu nego i danas, najveći među velikanima i jedna od najuglednijih ličnosti u historiji Bosne i Hercegovine, preminuo je u Istanbulu prije 190 godina, 17. avgusta 1834. Prema jednim pričama, otrovala ga je osmanska vlast, a prema drugim, umro je od kolere. Ukopan je na mezarju Ejup u Istanbulu.</p><p>I danas se citira Gradaščevićev odgovor osmanskom beglerbegu na njegovu konstataciju: „Nema više Bosne, a neće biti ni Bošnjaka, Huseine... Gineš za državu koja nikad nije postojala niti će“, koji je glasio: „Ima Bosne, beglerbeže i Bošnjaka u njoj! Bili su prije vas i, ako Bog da, bit će i poslije vas!“ Desilo se to u Sarajevu, 12. septembra 1831. godine, jednog od najznačajnijih datuma u našoj historiji, kada je proglašena autonomija Bosne u sklopu Osmanskog Carstva.&nbsp;</p>

<h2>Begovska porodica</h2><p>Husein-kapetan Gradaščević rođen je u Gradačcu, 31. avgusta 1802. godine, u bogatoj begovskoj i spahijskoj porodici. Bio je veoma obrazovan, a već sa 16 godina je naučio i arapsku kaligrafiju. Podučavala su ga dvojica derviša, pa se zbog njegove velike religioznosti i kasnijeg skromnog načina življenja pretpostavlja da je bio i član derviškog reda. </p><p>Vrlo mlad, već u 19. godini, Husein je postao kapetan Gradačačke vojne kapetanije, nakon što je njegovog brata Murat-kapetana, koji je naslijedio oca Osmana, otrovao Dželaludin-paša zbog nemira u Bosni. Također se vrlo mlad oženio Hanifom, sestrom Mahmud-kapetana iz Dervente, s kojom je imao dvoje djece, sina Muhameda i kćerku Šefiku. </p><p>Istakavši se tokom Rusko-turskog rata (1828. - 1829.), Gradaščević je od bosanskog guvernera dobio zadatak da mobilizira vojsku između Drine i Vrbasa, a do 1830. godine postao je vođa svih osmanskih kapetana u Bosni.&nbsp;</p>

<h2>Zmaj od Bosne</h2><p>U decembru 1830., Husein-kapetan je bio domaćin skupa bošnjačkih ajana u Gradačcu, a krajem januara 1831. održan je sastanak u Tuzli, odakle je upućen opći poziv bosanskom narodu da se diže na ustanak za odbranu Bosne. Husein-kapetan Gradaščević tada je izabran za vođu Pokreta za bosansku autonomiju te predvodio Veliki ustanak, jedan od najznačajnijih događaja u historiji Bosne i Hercegovine. </p><p>Krenuvši u Travnik, koji je tada bio sjedište Bosanskog pašaluka i vezira, Gradaščević je uputio poziv svim ajanima da se pridruže njegovoj vojsci, kao i svim Bosancima i Hercegovcima koji to žele. Hiljade ljudi mu se pridružilo, među kojima i brojni katolici i pravoslavci za koje se tvrdilo da su sačinjavali gotovo trećinu vojske. Nakon oslobađanja Travnika jedan dio vojske Husein-kapetan je poslao u Zvornik za odbranu u slučaju mogućeg upada srbijanske vojske u teritoriju, a s gotovo 25.000 vojnika uputio se prema Kosovu u susret velikom veziru Rešidu Mehmed-paši kojeg je sultan poslao s vojskom da uguši pobunu. </p><p>Bosanska vojska bila je moćna i nizala samo pobjede, zauzela Peć i Prištinu, a u bitkama u blizini Štimlja i Lipljana na Kosovu, 18. i 22. juna 1831., porazila je osmansku vojsku, ranivši velikog vezira. Nakon te značajne pobjede i pregovora s vezirom Rešidom Mehmed-pašom, Gradaščević se sa svojom vojskom vratio u Bosnu, kako bi zvanično preuzeo vlast nad oslobođenom zemljom. </p><p>U Bosni je narod pobjedničku vojsku s Kosova dočekao ovacijama, muzikom i pjesmom, a Husein-kapetana su prozvali Vitezom od Bosne, Junakom od Bosne, a najčešće nadimkom po kojem je danas prepoznatljiv – Zmajem od Bosne. Gradaščeviću se mnogo svidio nadimak Zmaj od Bosne, pa ga je stavljao ispod svakog svog potpisa.</p>

<h2>Bosanski vezir</h2><p>U Prištini je, 10. avgusta 1831., održan sastanak svih vođa Pokreta za autonomiju na kojem je Husein-kapetan Gradaščević proglašen bosanskim vezirom. Njegov novi status ozvaničen je tokom Svebosanskog sabora, održanog 12. septembra iste godine u Sarajevu, kada Gradaščević postaje, ne samo vrhovni zapovjednik nego i glavna civilna vlast u Bosni. </p><p>Husein-kapetan je osnovao sud te, nakon što se udomaćio u Sarajevu, preselio centralnu vlast Bosne u Travnik, napravivši od njega glavni grad pobunjene Bosne. U Travniku je osnovao Divan, Bosanski kongres, koji je zajedno s njim činio Vladu Bosne. </p><p>U proljeće 1832. godine, novoimenovani bosanski beglerbeg Mahmud Hamid-paša s 30.000 osmanskih vojnika kreće da uguši pobunu i poražava bosansku vojsku prvo u bici kod Banjske, a nakon toga još nekoliko četa bosanske vojske u pohodu prema Sarajevu. </p><h2>Izdaja i poraz</h2><p>Nakon narednog poraza u bici kod Šarenog hana bosanska vojska se povukla prema Sarajevu. Posljednja bitka dogodila se 4. juna 1832. godine na Stupu u Sarajevu, kada je definitivno poražen Husein-kapetan Gradaščević. Jedan od glavnih razloga poraza bila je izdaja hercegovačkih vođa Ali-paše Rizvanbegovića i Smail-age Čengića, koji su došli u pomoć sultanovoj vojsci i probili Huseinove linije kod mjesta Crna Rijeka.</p><p>Husein-kapetan Gradaščević je nakon poraza bosanske vojske morao pobjeći u Habsburšku Monarhiju, 31. maja 1832. godine. Odatle je pregovarao sa sultanom da se vrati u Carstvo, koji je njegovu želju odobrio, ali mu je zabranio da se vrati u Bosnu, zbog čega se odselio prvo u Beograd, a potom u Istanbul. </p><p>Iako već oslabljenog zdravlja, Husein-kapetan je još jednom potvrdio svoj patriotizam i veliku ljubav prema Bosni. Naime, kada mu je sultan ponudio da postane paša visokog ranga u osmanskoj vojsci, on ga je odbio, izjavivši: "Radije ću umrijeti u nošnji svojih očeva nego nositi nizam-uniformu jednog paše“.&nbsp;</p>

<h2>Njegova djela su ključ rješenja</h2><p>Bosanskohercegovački glumački bard Josip Pejaković opisao je kako ga je impresionirao Husein-kapetan Gradaščević i dao mu rješenje za današnje goruće probleme u Bosni i Hercegovini: </p><p>- Ključ rješenja današnjih problema u BiH su djela Husein-kapetana Gradaščevića. On je postao kapetan u 19. godini a već s 23 godine je zajedno s fra Ilijom Starčevićem, u selu Tolisa kod Orašja, izgradio najveći školski centar za kršćane koji će kasnije izroditi u najljepši samostan, franjevački. Na zamolbu pravoslavnih hrišćana iz sela Obudovac kod Brčkog, pomogao je da naprave istu takvu bogomolju... Naravno, napravio je i najljepšu džamiju, Husejniju, u Gradačcu. Sa 23 godine je prepoznao budućnost BiH u njenim razlikama. Zahvaljujući tim njegovim djelima, kršćani su ga obožavali. Kako to lijepo zvuči, katolici i pravoslavci obožavaju muslimana, a to je bilo 1823. godine. On se borio protiv Turaka, ne zbog toga što su mu povrijeđena prava, već zato što su mu ubili brata Murata-kapetana Gradaščevića na Kuli travničkoj. Ja to znam zato što sam iz Travnika.</p><h2>Osmijeh pun draži i tuge</h2><p>- Husein-kapetan imađaše po gotovu 30 godina, stas mu bijaše srednji, izgled interesantan, pogled blag i sumoran, osmijeh pun draži i tuge, njegove krupne oči natkrivljivahu guste i ukrštene obrve, bjeloća njegove kože izdavaše više đurđijanski tip njegove majke no onaj ponosnoga, surovoga i poludivljeg Bošnjaka. Jedva da bi se moglo vjerovati da se pod ovim nejakim i nježnim tjelesnim sastavom mogla skrivati ovako krepka duša, vojnički darovi, velika taština, a naročito lična hrabrost, dotjerana nekada do drskosti – opisao je Husein-kapetana njegov doktor Bartol Kunibert.</p>

„Ima Bosne, beglerbeže, i Bošnjaka u njoj! Bili su prije vas i, ako Bog da, bit će i poslije vas!“  


Husein-kapetan Gradaščević: 190. godišnjica smrti Zmaja od Bosne 

<p>I u današnjoj emisiji „Lijepe riječi“ rješavamo jezičke dileme, a počinjemo od skraćenice koja je u bosanski jezik došla od engleske riječi compact disc – CD. <br></p>

<p>Pitamo se kako je pravilno reći ili napisati množinu ove skraćenice: CD-ovi ili CD-i? Skraćenice iz stranih jezika danas nisu rijetkost. Neki od primjera su SMS, koja dolazi od short message service, NATO koja označava North Atlantic Treaty Organization.&nbsp;</p><p>A mi smo često u dilemi kako se te skraćenice ponašaju u različitim padežnim oblicima bosanskog jezika.</p><p>Kad je riječ o našem primjeru - skraćenici CD, ona se u padežima mijenja kao da je jednosložna imenica muškog roda - poput volovi, parkovi… Pa zaključujemo da je pravilno reći ili napisati: CD-ovi – velikim slovima CD pa crtica i nastavak -ovi malim slovima. Također: CD-ova, CD-ovima, CD-ove… </p>

A mi smo često u dilemi kako se te skraćenice ponašaju u različitim padežnim oblicima bosanskog jezika

Kako je pravilno reći ili napisati: CD-ovi ili CD-i? 

<p>I danas rješavamo jezičke dileme s kojima se skoro svakodnevno susrećemo. <br></p>

<p>A današnje primjere su nam nametnuli mediji u Bosni i Hercegovini.&nbsp;</p><p>Dok jedni preferiraju oblike koji se više koriste u hrvatskom jeziku, drugi preporučuju oblike koji su češći u bosanskom. Prvi primjer koji nas dovodi u dilemu jeste kako je pravilno reći ili napisati: glasaj ili glasuj, odnosno kako se kaže ili piše ispravno imperativ glagola glasati.&nbsp;</p><p>Ovdje se ujedno postavlja pitanje je li u bosanskom jeziku ispravno koristiti glagol glasati ili glasovati. <br></p>

Dok jedni preferiraju oblike koji se više koriste u hrvatskom jeziku, drugi preporučuju oblike koji su češći u bosanskom

Kako je pravilno reći ili napisati: glasaj ili glasuj? 

<p>Poštovani gledatelji, lijep pozdrav i dobro došli u novu emisiju “Lijepe riječi” u kojoj, kako već znate, rješavamo nove jezičke nedoumice i poboljšavamo našu jezičku kulturu koja je veoma bitan dio opće kulture življenja.</p>

<p>Danas govorimo o pisanju imena stranog porijekla u bosanskom jeziku. Kako su se prilagodila? Dilema je da li ih treba pisati izvorno, odnosno etimološki ili prilagođeno našem izgovoru – fonetski.</p><p>Imena iz jezika koji se služe latinicom, poput engleskog, francuskog, njemačkog, španskog itd. – mogu se pisati i izvorno (prema pisanju) i fonetski (prema izgovoru), s tim da pravopis bosanskog jezika prednost daje izvornom obliku, a preporučuje da se fonetski koristi u udžbenicima za osnovne škole, kako bi djeci bilo jasnije.&nbsp;</p><p>Također, i neki mediji u Bosni i Hercegovini preferiraju fonetsko pisanje, kako bi njihovi čitatelji mogli lakše razumjeti o kome je riječ. <br></p><br>

Također, i neki mediji u Bosni i Hercegovini preferiraju fonetsko pisanje

Kako se pišu strana imena?

<p>I u današnjoj emisiji „Lijepe riječi“ rješavamo nekoliko jezičkih nedoumica na koje svakodnevno nailazimo i u govoru i u pisanju, a koje nam zadaju pravopis i gramatika bosanskog jezika. </p>

<p>Prva koju su nam zadali jeste kako je pravilno napisati: radia ili radija?&nbsp;</p><p>Odnosno kako glasi pravilan genitiv imenice radio? Da li sa suglasnikom J ili bez njega? Pa da odmah riješimo dilemu.&nbsp;</p><p>Prema pravilima bosanskog jezika, u genitivu ove i sličnih riječi između samoglasnika I i A treba umetnuti suglasnik J. Stoga je pravilan oblik: radija. I u drugim padežima dodaje se glas j: radiju, radija, radijima, ali instrumental jednine pravilno je pisati i radijem i radiom.&nbsp;</p><p>Pogledajte pravilnu primjenu ove imenice u narednim rečenicama: Nema više starog radija kod mame i tate – je pravilno napisana, a pogrešno bi bilo napisati: Nema više starog radia kod mame i tate. </p>

Prema pravilima bosanskog jezika, u genitivu ove i sličnih riječi između samoglasnika I i A treba umetnuti suglasnik J

Kako je pravilno napisati: radia ili radija?

<p>Dobro došli u jubilarnu, 100. emisiju “Lijepe riječi”. <br></p>

<p>Da, dobro ste čuli, danas se stoti put družimo u programu Alfa televizije, te kao i uvijek, rješavamo jezičke nedoumice i poboljšavamo našu jezičku kulturu, odnosno kulturu usmenog i pismenog izražavanja.</p><p>Prvi primjer koji nam je danas zadao pravopis bosanskog jezika jeste kako je pravilno napisati: odhraniti ili othraniti? Sa suglasnikom D ili suglasnikom T?</p><p>Riječ o tome provodi li se ili ne provodi glasovna promjena jednačenje suglasnika po zvučnosti. Svršeni glagol othraniti nastaje tvorbom prijedloga OD i glagola HRANITI. </p>

Svršeni glagol othraniti nastaje tvorbom prijedloga OD i glagola HRANITI

Kako je pravilno napisati: odhraniti ili othraniti? 

<p>Vojo Dimitrijević, jedan od najznačajnijih bosanskohercegovačkih slikara 20. vijeka i utemeljitelj moderne umjetnosti u Bosni i Hercegovini, preminuo je prije 44 godine, 12. avgusta 1980., u Sarajevu, gradu u kojem se i rodio, 20. maja 1910. godine. Otac Žarko, uspješni kujundžija i zlatar, napustio je porodicu, pa je Voju i još petero njegove braće i sestara odgajala majka uz svakodnevnu borbu za preživljavanje.</p><p>Već u gimnazijskim danima, kao 16-godišnjak, zahvaljujući profesoru likovne umjetnosti Sigi Sumerekeru, koji je prepoznao njegov izuzetan talent, Vojo je imao prvu izložbu svojih radova u Pragu, gdje je dobio i nagradu. Sa 20 godina otišao je u Beograd, u Državnu umjetničku školu, koju je završio 1936., a zatim u Pariz, gdje je usavršavao svoju slikarsku tehniku u ateljeu čuvenog francuskog slikara i pedagoga Andrea Lota (Andre Lhote).  </p><h2>"Collegium Artisticum"</h2><p>U Parizu je postigao prvi veliki uspjeh učešćem u zajedničkoj izložbi u jednoj od tada vodećih pariskih galerija. U tom periodu, također u Parizu, upoznao je i “inžinjera Babića”, za kojeg će tek po uključenju u Narodnooslobodilačku borbu shvatiti da je, zapravo, Josip Broz Tito.</p><p>Godine 1939., po povratku iz Pariza u Sarajevo, zajedno s dirigentom Oskarom Danonom, inžinjerom Jahielom Fincijem te balerinom i koreografkinjom Anom Rajs, Dimitrijević je osnovao „Collegium artisticum“, što je bilo veoma smjelo u društveno-političkom kontekstu Kraljevine Jugoslavije uoči Drugog svjetskog rata.</p><p>Nakon što je BiH u aprilu 1941. postala dio NDH, Vojo se do odlaska u partizane, u julu 1941., skrivao u ateljeu svoje prijateljice, slikarice iz imućne građanske porodice Mice Todorović. A nekoliko dana po njegovom odlasku u ilegalu, nacisti su devastirali i opljačkali njegov atelje. Neke slike su odnesene, a one sa socijalnom tematikom pobacane na hrpu u dvorište, izrezane noževima, izgažene i spaljene.</p>

<h2>Učešće u NOB-u</h2><p>Sljedeće četiri godine Dimitrijević je učestvovao u NOB-u kao jedini umjetnik koji je prošao većinu ofanziva, uključujući Igmanski marš, od kojeg mu je ostala smrznuta peta, te ofanzivu na Sutjesci, kada je jedva preživio tifus.</p><p>U sklopu svojih ratnih zadataka, Vojo je dekorirao salu u kojoj je u Bihaću 1942. održano Prvo zasjedanje AVNOJ-a, a njegov posljednji ratni zadatak bio je u Tuzli, kada je izradio 18 metara dug Titov portret koji je na Dan oslobođenja Sarajeva bio postavljen na fasadi Zemaljske banke.</p><p>Nakon Drugog svjetskog rata Dimitrijević je uglavnom slikao portrete i pejzaže, te reminiscencije na rat i Narodnooslobodilačku borbu, što je upotpunilo njegov umjetnički opus velikog raspona. Počeo je socijalno angažiranim slikarstvom, preko geometrijske apstrakcije sve do konceptualnih slikarskih praksi bliskih donekle analitičkom i procesualnom slikarstvu. Upravo taj poseban stilski nehomogen opus i rano napuštanje ideoloških motiva te priključenje avangardnim stremljenjima uzrokovali su polemike i čak osude Dimitrijevića u brojnim raspravama struke i politike. Posljednju deceniju rada okrenuo se potpunoj apstrakciji korištenjem neuobičajenih materijala u slikarstvu, poput najlona, žice, novina…</p><h2>Akademski rad</h2><p>Dimitrijević je učestvovao u osnivanju Udruženja likovnih umjetnika u Bosni i Hercegovini (ULUBIH) i Škole likovnih umjetnosti u Sarajevu, u kojoj je radio kao direktor i profesor. Bio je član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. </p><p>Najpoznatija djela su mu: ulja na platnu "Kraj peći", "Španija","Portret slikara Ismeta Mujezinovića", “Tifusari” i "Ulica pod snijegom"; linorez "Život u kući radnika"; crteži ugljenom "Fašizam caruje" i "Bolničarka Rava previja ranjenika".</p><p>Vojo Dimitrijević je svojim djelima izuzetne vrijednosti i specifične tematike ostavio veliki i trajni pečat u historiji umjetnosti Bosne i Hercegovine, a uz brojne umjetničke nagrade u BiH, regiji i Evropi, dobitnik je i Dvadesetsedmojulske nagrade, Nagrade Vlade NR BiH, te Nagrade AVNOJ-a.</p>

<h2>Stoti rođendan</h2><p>Godine 2010., u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine u Sarajevu upriličena je velika retrospektivna izložba te odštampana prigodna monografija, kojima je obilježen stoti rođendan Voje Dimitrijevića.</p><p>Na izložbi je bilo predstavljeno 70 Vojinih radova koji su nastali u periodu od 1930. do 1980. godine. Najveći dio slika ustupila je porodica Dimitrijević, jedan dio je bio iz fundusa Umjetničke galerije, te nekolicina radova iz privatnih kolekcija ljubitelja umjetnosti.</p><p>Vrsni bosanskohercegovački koncepualni umjetnik Slobodan Braco Dimitrijević, sin Voje Dimitrijevića, prilikom otvaranja te izložbe u emotivnom govoru prisjetio se svog oca:</p><p>- Prednost što sam bio sin Voje Dimitrijevića je bila “privilegija” da me ne prime na Akademiju, jer otac nije intervenisao za mene – bio je veliki legalista. Druga prednost je što mi je ugradio veliku dozu odgovornosti. Bio je pažljiv otac i veliki pedagog. Da Vojo nije bio antifašista, ja ne bih bio Sarajlija.</p><h2>Danas je samo virtualna pojava</h2><p>“Da je živio u Parizu ili Berlinu, danas bi Vojine izložbe i izložbe o Voji stizale u Sarajevo i u druge južnoslavenske metropole, u organizaciji francuskih i njemačkih kulturnih centara, u državnome aranžmanu i uz pompu kakva prati velike kulturne projekte, koji popunjavanju prazninu duša liberalnog kapitalizma. Kako je bio samo sarajevski slikar, Vojo Dimitrijević danas je samo virtualna pojava, sjena naših privatnih kulturnih identiteta i senzibiliteta. Danas je Vojo Dimitrijević samo sekundarna sirovina”, napisao je o Voji, između ostalog, književnik Miljenko Jergović u tekstu “Vojo Dimitrijević, otac”.</p>

Osnivač ULUBiH i Škole likovnih umjetnosti u Sarajevu

Vojo Dimitrijević: 44. godišnjica smrti jednog od najznačajnijih bh. slikara  

<p>Današnju emisiju “Lijepe riječi” počinjemo nedoumicom šta je pravilno: lijenčina ili ljenčina?&nbsp;</p><br>

<p>S glasovnom grupom IJE ili JE? Mnogima ovo predstavlja veliku poteškoću, a pravilo je vrlo jednostavno - ako je izgovor sloga dug, piše se IJE, a ako je izgovor sloga kratak, piše se JE.&nbsp;</p><p>U našem primjeru, imenica dolazi od pridjeva lijen, u kojem je, kako čujete u mom izgovoru, slog dug, pa je ispravno pisati i imenicu lijenčina s glasovnom grupom IJE: lijenčine, lijenčinu, lijenčinama i tako dalje.&nbsp;</p><p>Pravilno je napisana u rečenici: Lijenčinu poput tebe nisam upoznala do danas, a pogrešno bi bilo: Ljenčinu poput tebe nisam upoznala do danas.</p>

Mnogima ovo predstavlja veliku poteškoću

Šta je pravilno: lijenčina ili ljenčina? 

<p>I danas rješavamo veoma interesantne jezičke nedoumice, koje nas često zbunjuju.</p><p><br></p>

<p>Prva od njih je kako je pravilno reći ili napisati: kakaoa ili kakaa, odnosno kako se pravilno piše genitiv jednine imenice muškog roda kakao.&nbsp;</p><p>Svakodnevno čujemo ili pročitamo oba navedena oblika. Ali, samo je jedan ispravan u bosanskom standardnom jeziku.&nbsp;</p><p>Riječ je o imenici muškog roda koja označava prašak od ploda kakaovca koji se najčešće koristi u pripremanju čokolade, slastica i kolača. Također označava i slatki napitak. A pravilno je: kakaa, kakau, kakaom, kakaima… <br></p>

Svakodnevno čujemo ili pročitamo oba navedena oblika

Kako je pravilno reći ili napisati: kakaoa ili kakaa? 

<p>Dobro došli u novu emisiju “Lijepe riječi” da rješavamo nove jezičke nedoumice.</p><br>

<p>Svakodnevno slušamo ili čitamo zamjenice koji i kojeg, i to veoma često pogrešno upotrijebljenje u akuzativu jednine.&nbsp;</p><p>Sada se većina vas sigurno pita kako i zašto, odnosno kad je pravilno reći ili napisati koji, a kad kojeg? Obje zamjenice su ispravne, ali se koriste u različitim kontekstima. Naime, kojeg se koristi za ‘živo’, a koji za ‘neživo’.</p><p><br></p>

Obje zamjenice su ispravne, ali se koriste u različitim kontekstima

Kad je pravilno reći ili napisati koji, a kad kojeg? 

<p>I danas, naravno, rješavamo jezičke dileme koje pred nas postavljaju strogi pravopis i gramatika bosanskog jezika, a s kojima se skoro svakodnevno susrećemo.</p><p><br></p>

<p>Krenut ćemo od jedne veoma česte, a to je kako je pravilno napisati: gradski ili gratski?&nbsp;</p><p>Sa suglasnikom D ili T? Ovdje je riječ o tome provodi li se ili ne provodi glasovna promjena jednačenje suglasnika po zvučnosti, u kojoj, kad se jedan pored drugog nađu dva suglasnika različita po zvučnosti, prvi suglasnik zamjenjuje se svojim zvučnim ili bezvučnim parnjakom.&nbsp;</p><p>Međutim, postoje i slučajevi koji su izuzeci u kojima se ne provodi jednačenje suglasnika po zvučnosti. Ova glasovna promjena se ne provodi kada se suglasnik D nađe ispred glasova s i š. </p>

Zaim Imamović: 104. godišnjica rođenja magičnog virtuoza sevdalinke

Fra Matija Divković: 393. godišnjica smrti najznačajnijeg bh. franjevca

Hasan Kikić: 119. godišnjica rođenja bh. književnika i patriote

Enver Čolaković: 48. godišnjica smrti bh. pisca, liričara epskog srca

Mula Mustafa Bašeskija Ševki: 215. godišnjica smrti bh. ljetopisca, alima i učenjaka

Husein-kapetan Gradaščević: 190. godišnjica smrti Zmaja od Bosne

Kako je pravilno reći ili napisati: CD-ovi ili CD-i?

Kako je pravilno reći ili napisati: glasaj ili glasuj?

Kako se pišu strana imena?

Kako je pravilno napisati: radia ili radija?

Kako je pravilno napisati: odhraniti ili othraniti?

Vojo Dimitrijević: 44. godišnjica smrti jednog od najznačajnijih bh. slikara

Šta je pravilno: lijenčina ili ljenčina?

Kako je pravilno reći ili napisati: kakaoa ili kakaa?

Kad je pravilno reći ili napisati koji, a kad kojeg?

Kako je pravilno napisati: gradski ili gratski?

Zaim Imamović: 104. godišnjica rođenja magičnog virtuoza sevdalinke

Fra Matija Divković: 393. godišnjica smrti najznačajnijeg bh. franjevca

Hasan Kikić: 119. godišnjica rođenja bh. književnika i patriote

Enver Čolaković: 48. godišnjica smrti bh. pisca, liričara epskog srca

Mula Mustafa Bašeskija Ševki: 215. godišnjica smrti bh. ljetopisca, alima i učenjaka

Husein-kapetan Gradaščević: 190. godišnjica smrti Zmaja od Bosne

Kako je pravilno reći ili napisati: CD-ovi ili CD-i?

Kako je pravilno reći ili napisati: glasaj ili glasuj?

Kako se pišu strana imena?

Kako je pravilno napisati: radia ili radija?

Kako je pravilno napisati: odhraniti ili othraniti?

Vojo Dimitrijević: 44. godišnjica smrti jednog od najznačajnijih bh. slikara

Šta je pravilno: lijenčina ili ljenčina?

Kako je pravilno reći ili napisati: kakaoa ili kakaa?

Kad je pravilno reći ili napisati koji, a kad kojeg?

Kako je pravilno napisati: gradski ili gratski?