Na današnji dan prije 115 godina, 29. oktobra 1908., u Sarajevu je preminuo jedan od najboljih pjesnika naše regije Silvije Strahimir Kranjčević. Pokopan je na sarajevskom groblju „Sveti Josip“, a Hrvatsko kulturno društvo „Napredak“ podiglo mu je nadgrobni spomenik na kojem je vajar Rudolf Valdec uradio reljef naziva „Genij sputanih krila“. Za samo 43 godine, koliko je živio, Silvije Strahimir Kranjčević vječno je opečatio pjesništvo s kraja XIX i početka XX vijeka kao začetnik novog perioda u književnosti naših prostora – realizma. I danas su aktuelne poruke koje nam je ostavio u svojim stihovima: da volimo ljude, domovinu i Boga, da nikad ne sumnjamo u sebe, jer nadom i vjerom u sebe jedino možemo postići zacrtane ciljeve. A gromom grmnu riječ Jehove: »I tebi baš, što goriš plamenom Od ideala silnih, vječitih, Ta sjajna vatra crna bit će smrt, Mrijeti ti ćeš, kada počneš sam U ideale svoje sumnjati!« (Mojsije) Ja domovinu imam; tek u srcu je nosim, I brda joj i dol; Gdje raj da ovaj prostrem, uzalud svijet prosim, I... gutam svoju bol! (Moj dom)<h2>Na Nehaju</h2>Kranjčević je rođen 1865. godine u Hrvatskoj, u Senju, pod Nehajem, u porodici gradskog činovnika Spiridiona Špire i Marije Kranjčević. Špiri je taj brak bio treći, a Mariji drugi, pa je Silvije, uz braću Antuna i Spiridona, te sestru Ernestinu, imao polubrata Filipa i polusestru Otiliju. U rodnom Senju završio je pučku školu i pohađao gimnaziju, koju zbog svog buntovnog karaktera nije završio niti je maturirao. Otac ga je prebacio u Senjsku bogosloviju, odakle je posredstvom biskupa Jurja Posilovića poslan na teološki studij u Elitni zavod Germanico-Hungaricum u Rimu, kako bi postao svećenik. Međutim, Silvije napušta teologiju, jer nije želio da se bavi svećeničkim pozivom, te odlazi u Zagreb, gdje završava kurs za učitelja.Poštenje čisto, kao sunce što je, I značaj tvrđi neg što živac-kamen. To zapis svet ti, za njim da mi segneš, Ta u njem sva ti orlovska je snaga, I ne boj mi se; pošteno li pregneš, Ti vijek ćeš svoga odrvati vraga. (Na Nehaju)<h2>Vilovat dovijek, il' mrtvovat živ</h2>Kranjčević se nije uspio zaposliti kao učitelj ni u Senju ni u Zagrebu, zbog čega 1886. odlazi u Bosnu i Hercegovinu i radi u školama u Mostaru, Livnu i Bijeljini do 1893., kada dobija posao u Sarajevu, gdje je proveo ostatak svog kratkog života. Zemaljska vlada Bosne i Hercegovine, 1895. godine, ovlastila je austrougarskog povjerenika za kulturu Kostu Hormana (Hormann) da pokrene prvi bh. dvosedmični časopis za pouku, zabavu i umjetnost „Nada“. Horman je bio zvanični urednik, ali je imao veliko povjerenje i poštovanje prema Kranjčeviću kome je nezvanično prepustio urednikovanje. U devet godina, koliko je „Nada“ izlazila (1895–1903), Kranjčević je stvorio najutjecajniji i najbolji južnoslavenski književni časopis na razmeđu vijekova. Svoju prvu pjesmu „Zavjet“ Silvije je objavio u časopisu „Hrvatska vila“ još 1883., a prvi prozni tekst naslova „Prvi honorar“ izašao je u „Slobodi“ 1885. godine. Za života Kranjčević je objavio tri zbirke pjesama: „Bugarkinje“ (1885.), „Izabrane pjesme“ (1898.) i „Trzaji“ (1902.). Objavljivanje četvrte zbirke „Pjesme“ (1908.) pjesnik nije dočekao, jer ga je smrt preduhitrila.Osim pisanja, Kranjčević je i prevodio brojna djela s njemačkog i engleskog jezika, a njegova djela prevedena su na bugarski, češki, esperanto, francuski, mađarski, makedonski, njemački, poljski, ruski, slovački, slovenski i talijanski jezik.Prvu zbirku pjesama „Bugarkinje“ posvetio je svom uzoru, pjesniku Augustu Šenoi, koji je poput Silvija umro u 44. godini.Al spavaj mirno; grob, gdje genij snije, Vjekovita je knjiga otvorena, U kojoj ljudstvo prerođeno štije Zakonar svijeta po njem posvećena! Ah, daj, da i ja na toj stazi mojoj Božanstvu s grijeha ne budem si kriv; Nek duh se misli uvijek klanja onoj: "Vilovat dovijek, il mrtvovat živ"! (U spomen Augustu Šenoi)<h2>Iza spuštenijeh trepavica</h2>Nakon što se „Nada“ ugasila, Kranjčević je 1904. postavljen za direktora Trgovačke škole. Ubrzo obolijeva od kamenaca u mjehuru i biva tri puta operiran. Poslije neuspješnog liječenja u Sarajevu, 1906. godine odlazi na liječenje u Beč, odakle se, nakon operacije i oporavka, naredne godine vraća u Sarajevo i nastavlja obavljati direktorsku funkciju u Trgovačkoj školi. Te, 1907. godine napisao je i operu u tri čina “Prvi grijeh”, koju je komponirao Ivan Zajc.Već šutim i mislim i - ne mislim ništa! Ah, zar je zato, što mi nijesu Sklopljene vjeđe, i što mi sunce Ne draška više zavjese svilne Između mene i između svijeta, Ah, zar je zato, što ode od mene Dal'ko, daleko - o, vilo šarna Što si mi slatke bajala priče I tankom pređom leptirskih krila Skrivala vječni, ogavni kostur, A ja ga ljubljah kroz tvoju pređu - Sklopljenih vjeđa?! (Iza spuštenijeh trepavica)Tajna vilo, što nam sklapaš oči, Kad bi htjele da još malo glede, Gdje u sreći il u kalu bijede Šareni se ovaj život toči. (Smrt)Kranjčeviću se bolest, nažalost, vraća naredne, 1908. godine. Dok je ležao u sarajevskoj bolnici napisao je svoju posljednju pjesmu „Portret“, a njegovi prijatelji književnici, povodom pjesnikove literarne 25. godišnjice, objavili su poseban broj časopisa „Behar“, koji mu je cijeli bio posvećen. <h2>Ivana Višnja siroče od 7. godine</h2>Kranjčevićeva supruga Gabrijela Ela napustila je ovaj svijet 1911., tri godine nakon pjesnikove smrti, pa je tako njihova kćerka Ivana Višnja ostala bez oba roditelja sa samo sedam godina. Do Višnjinog punoljetstva o njoj su skrbili tetka i tetak, Mila i Dušan Plavšić, a potom se udala za dr. Antu Vuletića s kojim je dobila dvojicu sinova, Duška i Silvija, koji je dobio ime po svom slavnom djedu. Neizmjernu ljubav prema kćerki, koja je imala dvije godine kad je obolio i četiri kad je preminuo, Kranjčević je opisao riječima: - Kad me pogleda tim svojim očicama, čini mi se kao da se nebo otvorilo.

I danas su aktuelne poruke u njegovim stihovima: da volimo ljude, domovinu i Boga, da nikad ne sumnjamo u sebe

Silvije Strahimir Kranjčević: 115. godišnjica smrti pjesnika i začetnika realizma u našoj regiji 

U svečanoj sali Rektorata Univerziteta u Sarajevu (Sarajevo, Obala Kulina bana 7/II), u organizaciji Rektorata UNSA, Društva pisaca BiH i Udruženja građana porijeklom iz Sandžaka sa sjedištem u Sarajevu, danas će s početkom u 18:00 sati biti upriličeno „Sjećanje na Ćamila Sijarića (1913.-1989.)“ u povodu stotinu deset godina od književnikovog rođenja.O Sijarićevu životu i književnom djelu govorit će: akademik Faruk Dizdarević, književnik Hadžem Hajdarević, prof. dr. Sofija Kalezić, prof. dr. Edin Pobrić i prof. dr. Sead Šemsović. U Sjećanju na književnika Ćamila Sijarića učestvuju i: prof. dr. Rifat Škrijelj, rektor Univerziteta u Sarajevu, te Ekrem Lekić, predsjednik Udruženja građana porijekom iz Sandžaka sa sjedištem u Sarajevu.Ujedno će biti predstavljeno i svečano izdanje odabranih priča Ćamila Sijarića „Ram Bulja i druge pripovijetke“, u izboru akademika Faruka Dizdarevića.

Bit će predstavljeno i svečano izdanje odabranih priča „Ram Bulja i druge pripovijetke“

Obilježavanje 110 godina rođenja bh. književnika: Sjećanje na Ćamila Sijarića


Na današnji dan 1377. godine, krunisan je i proglašen kraljem Bosne dotadašnji bosanski ban Tvrtko I iz dinastije Kotromanića, čime je uspostavljena nezavisna Kraljevina Bosna. Tvrtko je krunisan u mjestu Mile kod Visokog (današnji Arnautovići), što je bilo krunidbeno mjesto i svih kasnijih bosanskih kraljeva. Nakon smrti ugarskog kralja 1382. godine izbili su nemiri na područjima dalmatinske obale, pa je kralj Tvrtko iskoristio tu priliku da pošalje bosansku vojsku u taj dio Dalmacije, te preuzme potpunu kontrolu nad cijelom Dalmacijom, zajedno s ostrvima. Na taj način pripojio je Bosni Split, Trogir, Šibenik, te ostrva Brač, Korčulu i Hvar.<h2>Prvi zlatni novac</h2>Cijeli period Tvrtkove vladavine (1353.–1391.) obilježen je velikim razvitkom bosanskih gradova, trgovine i rudarstva, te prvim kovanim zlatnim novcem na našim prostorima. Zahvaljujući Tvrtku I, Bosansko kraljevstvo je tada bilo najmoćnija balkanska država. Posljednjih nekoliko godina vladavine, kralj Tvrtko je bio suočen s upadima Osmanlija u Bosnu, prvo u jesen 1386. godine, te u ljeto 1388. godine kod Bileće, kada su Bošnjani, predvođeni knezom Vlatkom Vukovićem, oba puta pobijedili Osmanlije. Poslije Tvrtkove smrti, 1391. godine, nastupila je nestabilna politička klima u Bosni, prouzrokovana ugarsko-bizantskim rivalstvom koje je iznova zavadilo bosansko plemstvo. Sve to je rezultiralo čestom promjenom bosanskih kraljeva.&nbsp;

Zahvaljujući Tvrtku I, Bosansko kraljevstvo je tada bilo najmoćnija balkanska država

Krunisan Tvrtko I Kotromanić i uspostavljena Kraljevina Bosna

Na današnji dan prije 30 godina, 24. oktobra 1993., u Beogradu je preminula bosanskohercegovačka i svjetska operska diva Bahrija Nuri Hadžić, primadona koja je tridesetih godina prošlog vijeka nosila eksperimentalni operski repertoar u Evropi. - Umjetnica rijetke mnogostranosti, podjednako dobra u visokom dramskom fahu, kao i u koloraturnom… maestralno vlada svim pjevačkim registrima... univerzalna je pjevačica velike kulture. Nuri Hadžić je božanstvena – napisao je francuski kompozitor, dirigent i profesor Darius Milhaud o Bahriji Nuri Hadžić, prvoj bosanskohercegovačkoj operskoj pjevačici. Između ostalog, bila je prva Lulu u praizvedbi istoimene opere austrijskog kompozitora Albana Berga u Cirihu, 1937. godine.- Bio je to svakako jedan veliki poduhvat i moj najveći umjetnički doživljaj. Na toj premijeri našli su se svi vrhunski umjetnici iz cijelog svijeta: Darius Milhaud, Vilijam Stajnberg (William Steinberg), Pjetro Maskanji (Pietro Mascagni), Tomas Man (Thomas Mann), Konrad Bek (Conrad Beck)... A ja sam tada imala samo 33 godine i sreću da sve to doživim - govorila je Bahrija Nuri Hadžić o svojoj ulozi Lulu u operi koja je izvedena pred najbiranijom svjetskom umjetničkom elitom.&nbsp;

<h2>Otac književnik</h2>Bahrija Nuri Hadžić rođena je u Sarajevu, 4. marta 1904. godine, kao najstarija od četiri kćerke književnika Osmana Nuri Hadžića, Mostarca, autora prvog bosanskohercegovačkog romana „Bez nade“, i Almasa-hanume iz poznate sarajevske porodice Sokolović. Bahrijina sestra Nadžida bila je pravnica i dugogodišnja sudinica u Mostaru, druga sestra Rabija je bila profesorica njemačkog jezika u Gimnaziji Mostar, a treća Šemsa je umrla mlada. Sve četiri sestre su učile svirati klavir. - To su naši roditelji forsirali. A ja još i violinu. Međutim, vjerovatno sam bila netalentovana, pa sam violinu poslije nekoliko godina ostavila… - kazala je jedne prilike Bahrija, prisjećajući se svog djetinjstva.Djetinjstvo i ranu mladost provela je s porodicom u Mostaru, gdje se nakon osnovne škole dalje školovala kod časnih sestara, a uporedo s tim je pohađala časove klavira i violine. Kako u tadašnjem Mostaru nije mogla dobiti adekvatno obrazovanje, otac Osman je odlučio da se porodično presele u Beograd, gdje je Bahrija upisala Srpsku muzičku školu, koja se danas naziva Muzička škola „Mokranjac“.&nbsp;

<h2>Izuzetan talent</h2>U Srpskoj muzičkoj školi Bahrija je nastavila učenje klavira, ali kad je profesorica pjevanja Ivanka Milojević čula njen biserni glas, uzela ju je u svoju klasu i obavijestila Bahrijine roditelje da je njihova kćerka izuzetan talent, te im preporučila da je pošalju na školovanje u neki od najboljih evropskih muzičkih centara. Godine 1923., Bahrija je položila prijemni na Državnoj visokoj akademiji za muziku i umjetnost u Beču, na Odsjeku za pjevanje, kod čuvenog profesora Tea Lirhamera (Thea Lierhammera), s kojim je kasnije tokom karijere povremeno radila. Nakon petogodišnjeg studija prvi profesionalni angažman dobila je u Bernu, u Švajcarskoj, gdje je od 1928. do 1931. godine ostvarila četrdesetak vodećih operskih uloga, koje su je toliko popularizirale da nije mogla odgovoriti na sve pozive za gostovanja na evropskim operskim scenama. Pjevala je u Zagrebu, Mostaru, Beču, Bernu, Cirihu, Pragu, Bratislavi, Varšavi, Krakovu, Ljvovu, Gracu, Minhenu, Frankfurtu, Sofiji, Aleksandriji, Kairu, Istanbulu…U Bernu je prvi put pjevala Salome, glavnu ulogu istoimene opere, za koju su gotovo svi muzički znalci saglasni da je njen najviši umjetnički domet i najbolje tumačenje Salome uopće. Čak je i kompozitor opere „Salome“ Ričard Štraus (Richard Strauss), kada je pjevala pod njegovom dirigentskom palicom prilikom proslave njegovog 75. rođendana, 1939. godine u Cirihu, kazao da je to Salome koju je čekao 35 godina.

<h2>Prvakinja opere</h2>Na nagovor kompozitora Stevana Hristića Bahrija Nuri Hadžić, 1931. godine, postaje članica, a ubrzo i prvakinja Beogradske opere, gdje je pjevala do 1960. godine, osim pauze tokom Drugog svjetskog rata, kada nije htjela, kako je izjavila, pjevati za Musolinija (Mussolini) i Hitlera.Bahrija se proslavila glavnim ulogama mnogim u operama, između ostalih, “Lulu”, “Aida”, “Il trovatore”, „Manon“, “Werther”, „Salome“, “La Fanciulla del West”, „Jenufa“, „Koštana“, koje je ostvarila na operskim scenama bivše Jugoslavije, ali i širom Evrope. Za izvanredna umjetnička dostignuća Bahrija je dobila jugoslavensku Sedmojulsku nagradu, 1988. godine, a posthumno (1996.) u Bosni i Hercegovini joj se za izuzetan doprinos umjetnosti odužila BH Pošta, štampajući markicu s njenim likom. <h2>Emotivni nastup u Mostaru</h2>Bosanskohercegovački književnik, Mostarac, dr. Ibrahim Kajan, u svom tekstu posvećenom našoj operskoj divi Bahriji Nuri Hadžić, između ostalog je napisao:- Samo rijetki podsjete da je velika pjevačica, osim pod svjetlom glamuzonih pozornica svijeta, nastupila i u jednoj skromnoj provincijalnoj sali grada svoga porijekla, u Mostaru, u martu 1941. Odazvala se pozivu da sudjeluje u programu Muslimanske narodne biblioteke. Zahvalni Mostarci oduševljeno su je pozdravili, a ovacijama ispratili. Ona i publika su se razumjeli: njezina svjetska veličina ipak je izrasla iz dubokih, slojevitih senzibiliteta bosanske kajdanke – jer u Bosni, osim sevdalinke, i nije bilo drugog i drukčijeg zvuka.&nbsp;

Tridesetih godina prošlog vijeka nosila je eksperimentalni operski repertoar u Evropi

Bahrija Nuri Hadžić: 30. godišnjica smrti prve bh. operske pjevačice 

Na današnji dan prije 22 godine, 23. oktobra 2001., u sobici jednog sarajevskog staračkog doma, prestalo je kucati srce usamljenog pjesnika tužne sudbine, koji pred kraj života, od posljedica nervnog sloma, nije ni znao da je bio pjesnik. A Ilija Ladin je bio, ostao i ostat će upamćen kao jedan od najvećih bosanskohercegovačkih lirika, koji je, osim o ljudima, pjevao o pticama, gljivama, cvjetovima i travkama; o antičkim junacima i starozavjetnim likovima. - Razgovarao je s Bogom i sa pticama (jedna knjiga mu se zove “Pjesme o pticama”), i bavio se prvim i posljednjim pitanjima ljudskosti: zašto i čemu zlo, zašto ljudi ubijaju jedni druge. Sve što je na zemlji živo, dosljedno je doživljavao jednakim po važnosti: svo bilje i sve životinje, skupa sa čovjekom, bili su, u Ilijinom doživljaju svijeta, dio jedne velike cjeline. Pjesme su mu bile ritmične, često himničnoga tona, s puno ponavljanja i inkantacija. Bio je veliki pjesnik, ali je u toj konstataciji od pridjeva neusporedivo važnija imenica. Velikih je, naime, u bosanskohercegovačkoj i u hrvatskoj poeziji našega vijeka bilo više, i još ih se nađe među živima, ali baš ni za koga se ne bi moglo reći da je bio više pjesnik, ili da je bio toliko pjesnik koliko je to bio Ilija Ladin – napisao je o Ilijinom pjesništvu književnik Miljenko Jergović.<h2>Pisao i u ratu</h2>Rođen je kao Ilija Kozić, 19. jula 1929. godine, u selu Stratinska kod Banje Luke. Otac mu se zvao Lado, pa je on tako postao Ilija Ladin. Nakon osnovnog i srednjoškolskog obrazovanja u Banjoj Luci, u Sarajevu završava Višu pedagošku akademiju, a potom i studij romanistike, odnosno francuskog i talijanskog jezika na Filozofskom fakultetu. Radio je kao učitelj i profesor francuskog jezika u mnogim bosanskohercegovačkim mjestima, a najduže u Sarajevu.Prvu zbirku pjesama “Prije tebe ničega” objavio je tek 1968., u četrdesetoj godini života. Uslijedile su “Od neba naovamo”, “Pjesme o kolibi”, “Pjesme o pticama”, “Patnja je počela” i “Takav sam vam večeras”, u kojima je pisao o antičkoj i biblijskoj tematici, te fenomenima prirode, života i zajedništva svih živih bića. U zbirkama “Gospodin Mo” i “Muzama se ispričavam”, koje je objavio 1995. godine, opisao je svoje doživljaje i preživljavanje u ratnom Sarajevu tokom agresije na BiH 1992.-1995. Svaka od tih stotinjak pjesama izražavala je njegovu saživljenost s patnjom i nesrećom svojih sugrađana, a najviše ga je boljela dječija tragedija. Smrt ima posla po gradu danas nemojNemoj dijete i tiImatiSmrt gleda kroz prozor na te danas nemojNemoj dijeteI tiGledatiOno smrt u grimizu i svili ploviNije oblakNije neboPlavo(Dijete gleda kroz prozor)<h2>Grah za Iliju Ladina</h2>„Račun svodeći“ je autobiografska pjesma Ilije Ladina, za koju je kazao da ju je najduže pisao, prepravljajući je i mijenjajući iz zbirke u zbirku skoro trideset godina, te da je nikad nije smatrao dovršenom:Samo san: o tom sanI obilje mene što već jede meneNije počelo nije još ništa ili gotovo ništaAli jest moja patnja počela ona je počela: davnoPod vjeđama moj san: još ničega ovdjePod nogama moj put: još ničega tamoNa izmaku snaga samo san: o tom sanNije počelo nije još ništa ili gotovo ništaAli jest moja patnja počela ona je počela: davnoPod datumima san: ništa upisanoPod naslovima san: sve je prazno ispodNa svim kazaljkama: vrijeme je odavnoNije počelo nije još ništa ili gotovo ništaAli jest moja patnja počela ona je počela: davnoPod zvijezdama san: još ničega doljePod oblacima san: još ničega goreNa izmaku snaga samo san: o tom sanNije počelo nije još ništa ili gotovo ništaAli jest moja patnja počela ona je počela: kakav divanpočetak!Ilija Ladin je dobitnik brojnih književnih nagrada, kao i Šestoaprilske nagrade Grada Sarajeva, 1998. godine. Nakon njegove smrti ustanovljena je pjesnička manifestacija “Grah za Iliju Ladina”, kojom su kolege pjesnici željeli sačuvati sjećanje na njegov lik i djelo. Naziv „Grah za Iliju Ladina“ manifestacija je dobila prema sjećanju na ratne godine, kada se grupa sarajevskih pisaca, uprkos granatama, već u ljeto 1992. počela okupljati u devastiranom „Domu pisaca“, gdje je i Ilija dolazio „da pojede grah“.Godine 2010., u Fojnici je snimljen kratki igrani film "Kako je Ilija Ladin predavao njemački", autora Mire Petrovića, koji je režirao Segor Hadžagić. Film je priča o istinitom događaju iz života Ilije Ladina koji je kao student francuskog jezika došao u jednu osnovnu školu predavati njemački jezik. Kako ni sam nije znao njemački, učio ga je zajedno s učenicima, uvodeći nove pedagoške metode kojima su djeca bila oduševljena. Glavnu ulogu u filmu, Iliju Ladina, odigrao je glumac Dragan Šuvak.<h2>Anegdote o Ladinu </h2>Ilija Ladin je početkom sedamdesetih kupio auto, citroen diana, premda nije imao položen vozački ispit. Smjestio je dianu u dvorište, i godinama je promatrao kako stari, hrđa i trune. O njezinom je propadanju napisao barem jednu pjesmu, a u mnogim njegovim stihovima i pjesmama se sudbina tog auta javlja mimogred i u primisli. A druga anegdota priča kako je Ilija putovao u Pariz, obilazio grad svoga akademskog zvanja i jezika, i slikavao se po onim fotografskim automatima, koji bi izbacili po šest slika, ali se trudio da na svakoj slici ima drukčiji izraz lica… (Miljenko Jergović)

Prvu zbirku pjesama 'Prije tebe ničega' objavio je tek u četrdesetoj godini života

Ilija Ladin: 22. godišnjica smrti bh. pjesnika i profesora

Prije 83 godine, 20. oktobra 1940., u Sarajevu je rođen jedan od najvećih bosanskohercegovačkih patriota, književnik, publicist, urednik, vajar, vječnik oštrog pera Nedžad Ibrišimović, čija genijalnost ni danas nije izblijedjela.Nakon prerane očeve smrti, usljed djejstava tokom Drugog svjetskog rata, kao trogodišnjak seli s majkom u Žepče, gdje je završio osnovnu školu. U Sarajevo se vraća da bi pohađao Srednju školu za primijenjene umjetnosti, Odsjek vajarstvo, a potom i studij filozofije na Filozofskom fakultetu. Počeo je rano pisati, već u 13. godini, a 1964. godine postao je i zvanično najmlađi književnik u Bosni i Hercegovini.- Pisac sam odavno, od rođenja, objavio sam prvu noveletu s trinaest godina, prvu ozbiljniju priču s osamnaest, ali, kad malo o tome razmislim, uviđam nešto neobično, a to je da još nisam odlučio da li da budem pisac – govorio je u svom prepoznatljivom maniru Ibrišimović.

<h2>Veliki perfekcionist</h2>Ibrišimović je bio veliki perfekcionist pa je, kako je sam govorio, pisao teško i porađao književnost, osjećajući ogromnu odgovornost prema knjigama i čitateljima. Želio je da, kada na papiru napiše „kiša“, papir postane mokar, da svaka rečenica u njegovoj knjizi ili tekstu bude „živa“, puna i moćna, kako bi čitatelja navodila na razmišljanje i učila. Mnogo je volio svoj narod i svoju BiH, za koju je obukao i vojnu odoru, braneći je i perom i oružjem od agresora. U toj ljubavi ovaj genijalni sin svoje domovine pronalazio je i najveću ispiraciju. Bosna, to je jedna dobra zemljakad plače klobučaju kiseljacisagni se i pij, niko se ne ljuti......Izuj obuću kad prelazišKoranu, GlinuSavu i DrinuOperi noge u rijekamaBosna je ćilimom zastrta. <h2>Brojne nagrade</h2>Među brojnim nagradama koje je dobio ističu se: „Šestoaprilska nagrada“ grada Sarajeva za roman „Ugursuz“, Prva nagrada za televizijsku adaptaciju „Ugursuza“ na Bledskom festivalu, Godišnja nagrada Izdavačke kuće „Svjetlost“ za roman „Karabeg“, Godišnja nagrada Izdavačke kuće „Veselin Masleša“ za roman „Braća i veziri“, Nagrada Društva pisaca BiH za knjigu „Knjiga Adema Kahrimana“, Nagrada „Skender Kulenović“ za „Izabrana djela I-X“, Godišnja nagrada Udruženja izdavača i knjižara BiH za roman „Vječnik“, nagrade BZK „Preporod“ i „Hasan Kaimija“ za roman „Vječnik“.Ibrišimovićevu karijeru obilježio je roman ”Vječnik“, kapitalno djelo na kojem je radio 47 godina, a za koje ga je Društvo pisaca BiH kandidiralo za Nobelovu nagradu. Pisao ga je, kako je sam kazivao, cijeloga života. A posljednje njegovo djelo „El-Hidrova knjiga“ je, ustvari, nastavak „Vječnika“. Prema mišljenju Nedžadovog sina Ora, ali i mnogih domaćih i svjetskih intelektualaca, za “Vječnika“ i “El-Hidrovu knjigu“ njegov otac je trebao dobiti Nobelovu nagradu.- Sama nominacija je velika stvar i donijela nam je mnogo radosti. Ali, lično mislim da se za nominaciju treba dobro pripremiti i uraditi sve prema njihovim pravilima i procedurama. Jer, ako se to dobro ne pripremi, knjiga koja je možda i najbolja, poput “Vječnika“, neće doći do žirija koji odlučuje. A onda je pitanje da li se nagrađuje kvalitet ili nešto sasvim drugo – kazao je Oro.<h2>Muslimanska trilogija</h2>Najčešće teme u djelima Nedžada Ibrišimovića su Bosna i Hercegovina i bošnjački narod. Njegova, kako ju je sam imenovao, “muslimanska trilogija“ („Ugursuz“, „Karabeg“ i „Braća i veziri“) mnogo govori o našoj zemlji i njenoj stvarnoj historiji, koja je nerijetko prešućivana i sakrivana, dajući nam lekcije za budućnost. - Ne vidim šta to čovjek ima osim pamćenja i sjećanja! Davno sam se još usudio izreći da prošlost nije prošla, a da je historija jedna neiscrpna, živa, stvarna, faktička, pulsirajuća storija i za onog koji hoće da piše i za onog koji hoće da čita – govorio je Ibrišimović o svojoj smjelosti u opisima bosanskohercegovačke historijske realnosti.Njegova najznačajnija književna djela su: „Zlatni most“, „Ugursuz“, „Karabeg“, „Glas koji je pukao o Egidiju“, „Zmaj od Bosne“, „Braća i veziri“, „Knjiga Adema Kahrimana“, „Vječnik“... Osim književnošću, bavio i novinarstvom. Bio je urednik u „Našim danima“ i „Oslobođenju“, te glavni i odgovorni urednik časopisa za književnost „Život“, od 1995. do 1998. godine. Neko vrijeme Ibrišimović je radio kao nastavnik u Goraždu, a svoja vajarska djela prikazao je u desetak samostalnih izložbi. Djela Nedžada Ibrišimovića prevedena su na: engleski, njemački, španski, češki, arapski, turski i albanski jezik.

<h2>Klesao sjene</h2>Ibrišimovićev prijatelj i sljedbenik u književnoj riječi, Miljenko Jergović, dao je Nedžadu metaforičan, ali znakovit epitet pisca koji je klesao sjene. I zaista, u svojim skulpturama Ibrišimović je istezao ljudsku figuru u izduženu sjenu čovjeka u jutarnjem svjetlu, simbolizirajući time čovjekovu vječnu potrebu da vidi dalje od prepreka i ograničenja. - Uspio sam izvajati nekoliko skulptura na kojima ne preovladavaju greške i to smatram svojim velikim uspjehom. I kad vajam i kad crtam i kad slikam i kad pišem, uvijek i nehotično pokušavam izraziti istu stvar, u likovnom to je sjenka i odraz, u pismenu stvarno i privid, a šta je to uistinu, još ne znam – kazivao je Ibrišimović.Nedžad Ibrišimović preminuo je u 71. godini života, 15. septembra 2011. godine, u Sarajevu. Sjećanje na ovu ljudsku i intelektualnu veličinu živi u njegovim djelima koja je ostavio u amanet svojoj Bosni i Hercegovini i njenom narodu.<h2>Bio jednom jedan…</h2>Bio jedan car i bio car i ništa više.A bila jedna ljepotica, bila lijepa, bila prelijepa i– ništa više.A bio jedan prosjak, samo prosjak i ništa više.A bio jedan bogat, samo bogat, i ništa više.A bio jedan pehlivan, bio samo pehlivan.A bio jedan darovit da darovitiji ne može biti,darovit i ništa više.A bio jedan mudrac, bio samo mudar.A bio jedan sažaljiv.A bio jedan duševan.A bio jedan samo jak, samo jak i ništa više.A bio jedan za džabe.A bio jedan onako.I bio jedan.

Mnogo je volio svoj narod i svoju BiH, za koju je obukao i vojnu odoru, braneći je i perom i oružjem od agresora

Nedžad Ibrišimović: 83. godišnjica rođenja bh. književnika, urednika i vajara

Na današnji dan 1862. godine, u Maglaju je rođen Edhem Mulabdić, jedan od predstavnika prve generacije bošnjačkih književnika koji pišu na bosanskom jeziku, zajedno sa Mehmed-begom Kapetanovićem Ljubušakom, Safvet-begom Bašagićem, Osmanom Nurijem Hadžićem, i Šemsudinom Sarajlićem, zbog čega ih nazivamo začetnicima bošnjačkog književnog preporoda.Naime, da bi se prilagodili novim društvenim tokovima, bošnjački pisci su prekinuli dotadašnju tradiciju pisanja književnih djela na arapskom, turskom i perzijskom jeziku i počeli pisati svoja djela na narodnom bosanskom jeziku.&nbsp;

<h2>Zeleno busenje</h2>- Prošla su vremena kad smo mi svoj imetak, svoj šuhret, ugled, moć i sve svoje branili mačem, danas je došlo vrijeme da to branimo naukom. Nauka nam to može očuvati, pa ako mi ne budemo valjani te se ne prihvatimo za nju, niko nam neće biti kriv ako sva ta dobra izgubimo i ona pređu u tuđe ruke, u ruke onoga koji je za vremena prihvatio nauku – napisao je Edhem Mulabdić u svom romanu „Zeleno busenje“, koji uz ovu citiranu, obiluje analizama bošnjačkog mentaliteta i savjetima koji prerastaju u svevremenske mudrosti. Iako mnogi književni kritičari i analitičari roman „Zeleno busenje“ proglašavaju prvim bosanskohercegovačkim romanom, treba reći da je to, ipak, roman „Bez nade“ Osmana Nurija Hadžića i Ivana Milićevića (Osman-Aziz), koji je objavljen tri godine prije Mulabdićevog. Oba romana tretiraju austrougarsku temu u našoj književnosti, ali činjenica je da je za razliku od „Bez nade“ roman „Zeleno busenje“ mnogo više odmakao od dokumentarističkog u književno-umjetnički stil. U romanu “Zeleno busenje“ Mulabdić opisuje, ne samo proces smjene vrhovne vlasti nad Bosnom, nego i dilemu običnog čovjeka, šok i borbu zbog gubitka jednog identiteta i nasilnog upoznavanja s drugim, stranim, koju je je on živio u stvarnosti, izgubivši neke od najbližih članova svoje porodice. <h2>Amanet našem potomstvu</h2>Mulabdićevi preci bili su imami u Kuršumliji džamiji pa su se i prezivali Kuršumlić, a prezime Mulabdić naslijedili su od imena djedovog brata - Mula Abdija. Edhemov otac Selim bio je porezni službenik, a majku Nur-hanumu su ubili pljačkaši nakon austrougarske okupacije Maglaja. U tim bitkama poginuo je Edhemov stariji brat Mehmed, a mlađi brat Đulaga ranjen. Godine 1887., Mulabdić odlazi u Sarajevo i upisuje Učiteljsku školu, te nakon sticanja diplome prvi posao dobija 1890. u Brčkom, a 1892. biva premješten u Sarajevo na Darul-muallimin (učiteljska škola za muallime), gdje je osam godina predavao bosanski jezik, historiju i zemljopis. U to vrijeme počeo je i saradnju s Mehmed-begom Kapetanovićem, pokrenuvši politički sedmičnik „Bošnjak“ (list namijenjen Bošnjacima na bosanskom jeziku), čiji je bio glavni i odgovorni urednik od 1892. do 1894. godine. Također, bio je urednik muslimanskih kalendara „Bajraktar“ (1894) i „Mearif“ (1898/99), sekretar sarajevske Kiraethane (čitaonice), a potom pokretač (sa Safvet-begom Bašagićem i Osmanom Nurijem Hadžićem) muslimanskog časopisa „Behar“ (1900), koji je uređivao od 1900. do 1906. godine. Veoma značajan Mulabdićev doprinos bošnjačkoj kulturi bio je rad u časopisima „Gajret“ i „Behar“, a zajedno s reisu-l-ulemom Džemaludin-efendijom Čauševićem, Safvet-begom Bašagićem, Huseinom Đogom Dubravićem i drugima Mulabdić je, 1927. godine, pokrenuo kulturni časopis muslimana Bosne i Hercegovine „Novi Behar“. <h2>Porodična tragedija</h2>Godine 1893., Mulabdić je izdao prvu knjigu, zbirku pripovijetki „Rukovjet šale“, a svoje najpoznatije djelo “Zeleno busenje” objavio je u izdanju Matice hrvatske 1898. godine. ”Nova vremena” je roman manjeg značaja, ali ipak vrijedan dokument za izučavanje tog perioda historije BiH. Zbirku novela ”Na obali Bosne” izdaje 1910. godine, upisavši se njome kao prvi bošnjački novelist. Svjestan da samo pisanjem neće moći mnogo učiniti za svoj narod, Mulabdić se i politički aktivirao, pa je kao kandidat na listi JMO-a (Jugoslavenske muslimanske organizacije) tri puta biran u Narodnu skupštinu u Beogradu, 1923., 1925. i 1927. godine. Paralelno s politikom pokrenuo je i osnivanje Kulturno-prosvjetnog društva “Narodna uzdanica”, na čijoj je godišnjoj skupštini, 1929. godine, jednoglasno izabran za predsjednika. Od 1933. do 1945. godine “Narodna uzdanica” je izdavala kalendar čije je priloge uređivao Mulabdić. U tom periodu doživio je i veliku porodičnu tragediju, kada mu je u Bihaću umro sin jedinac Ešref.

<h2>Kraj života u siromaštvu</h2>Pod optužbom za verbalni delikt tokom ratnih godina s NDH (Nezavisna Država Hrvatska) Mulabdić je uhapšen i pritvoren, a na slobodu pušten krajem marta 1946. godine. Kako je zapisao Alija Nametak, Mulabdić je nakon izlaska iz zatvora ostao bez ičega, bez penzije, službe i bilo kakvih prihoda. Do smrti je živio u siromaštvu, oviseći o milostinji nekolicine prijatelja, koji su mu pomagali koliko su mogli, da ne umre u potpunoj bijedi i gladi, a najviše mu je pomagao naš istaknuti historičar i još jedan velikan Hamdija Kreševljaković.- Prema mom mišljenju, to je bio čovjek koji je na početku 20. stoljeća najviše doprinio da se muslimanska mladež počne školovati u austrijskim školama, za osnivanje društva “Gajret” i “Narodne uzdanice” u kojima je bio neumoran radnik, pisac, odgajatelj i koji je cijeli svoj radni vijek koristio za podizanje naše kulture – pisao je Nametak o Mulabdiću s velikim poštovanjem.Edhem Mulabdić umro je u Sarajevu 29. januara 1954. godine. Vijest o njegovoj smrti objavilo je samo „Oslobođenje“, i to 5. februara.Ime ovog velikana danas nose četiri osnovne i jedna srednja škola u BiH, te ulice u Tuzli, Bihaću, Sarajevu, Brčkom i Tešnju. U Edhemovom rodnom Maglaju svake godine u januaru održava se tradicionalna manifestacija “Mulabdićevi dani kulture”, posvećena imenu i djelu ovog značajnog književnika, prosvjetnog, kulturnog i društvenog prosvjetitelja Bosne i Hercegovine.<h2>Iz džamije svak mora otići ganut</h2>Znajući moć javno izgovorene riječi, Mulabdić je savjetovao imamima da njihove hutbe budu kvalitetne, poučne i korisne narodu.- Da je što više prilike da se narod pouči, u čemu je nauk, da se osvijesti, da se dozove k sebi. Stoga je ta pouka od velike neprocjenjive zamašitosti po narod, po njegov intelektualni, etični, narodni i religiozni razvitak… Dobar vaz može učiniti više nego iko u pogledu razvoja narodnog. Vaiz se obraća svim uzrastima, djeci, ali i zrelim osobama. Naprotiv, slab vaiz može štetno da djeluje na svoju okolinu, a onda uvidi da je kriv, kriv je da se izreći ne može. Nije svejedno kazivati vaz samo da se kaže, kad se već troši u to vrijeme i trud, a sami je predmet vaza tako uzvišen, iz džamije svak mora otići ganut i dirnut slatkom riječi vaizovom.

Uz Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka i Safvet-bega Bašagića, Edhem Mulabdić je bio najvažnije ime bošnjačkog preporoda na razmeđu vijekova  

Edhem Mulabdić:  161. godišnjica rođenja bh. književnika i prosvjetitelja

Na današnji dan 2003. godine, preminuo je Alija Izetbegović, prvi demokratski izabrani predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine, a sahranjen je na Šehidskom mezarju Kovači u Sarajevu.Alija Izetbegović je rođen 8 avgusta 1925. godine, u Bosanskom Šamcu. Dvije godine nakon Alijinog rođenja, otac Mustafa, trgovac po zanimanju, odlučio se na selidbu u Sarajevo s devetočlanom porodicom.Tokom Drugog svjetskog rata Alija se bavio humanitarnim radom, pomažući prognanim civilima u okviru pokreta “Mladi muslimani”, gdje je pokušao pronaći i artikulaciju vlastitih političkih opredjeljenja. Islam, te antifašizam i antikomunizam, određivali su opću orijentaciju ovog pokreta. Međutim, nakon rata, komunistička vlast Jugoslavije je u pokretu vidjela opasnost i već 1946. godine počela su prva hapšenja, kada je i Alija, koji se tada nalazio na odsluženju vojnog roka, dobio tri godine strogog zatvora.

<h2>Islamska deklaracija</h2>Ipak, islam i stanje muslimana u svijetu, a naročito u Jugoslaviji, bili su stalno u centru Izetbegovićeve pažnje, o čemu je pod pseudonimom L.S.B. (sačinjen od početnih slova imena njegovih kćerki i sina – Lejla, Sabina i Bakir) objavio više članaka.Tokom 1970-ih godina završio je i objelodanio čuvenu “Islamsku deklaraciju”, koja se odnosila na muslimanski svijet “od Maroka do Indonezije”. “Islamska deklaracija” je izazvala veliku reakciju i protivljenje tadašnjih jugoslavenskih komunističkih vlasti, pa je bila jedan od povoda montiranog političkog procesa naziva „Sarajevski proces“, 1983. godine. Iako optužba nije ponudila nikakve konkretne dokaze, Izetbegović je osuđen na 14 godina zatvora za tzv. islamski fundamentalizam i udruživanje radi rušenja ustavnog poretka SFR Jugoslavije. Zajedno s njim osuđeno je još 12 muslimanskih intelektualaca.

<h2>Izbori 1990. godine</h2>Druga Alijina knjiga “Islam između Istoka i Zapada” objavljena je na engleskom jeziku u Americi 1984., a na sh./hs. jeziku u Beogradu 1988., dok je Izetbegović bio u zatvoru.U žalbenom postupku, Vrhovni sud RBiH je Alijinu kaznu simbolično smanjio, sa 14 na 12 godina zatvora, a potom je Savezni sud SFRJ presudu preinačio i sveo na “verbalni delikt”, za koji mu je izrekao devet godina zatvora. Uskoro nakon toga, odredba KZ o “verbalnom deliktu” je ukinuta. Izetbegović je odležao pet godina i osam mjeseci zatvorske kazne i izašao na slobodu 25. novembra 1988. godine.U maju 1990. godine, s grupom istomišljenika Izetbegović osniva Stranku demokratske akcije (SDA), koja na prvim demokratskim izborima, 18. novembra 1990., odnosi ubjedljivu pobjedu, a Alija biva izabran za predsjednika Predsjedništva RBiH.<h2>Rat u BiH i mir u Dejtonu</h2>Tokom četverogodišnje agresije na BiH (1992.-1995.) Izetbegović je kao predsjednik nosio i odgovornost vrhovnog komandanta Armije RBiH. Učestvovao je u mnogim pregovorima o miru, te, uprkos vojnim i političkim pritiscima i embargu na naoružanje, ostao dosljedan principu slobode i opredjeljenju za cjelovitu Bosnu i Hercegovinu.Rat u našoj zemlji okončan je usvajanjem “Okvirnog sporazuma za mir u BiH” u Dejtonu (Ohajo, SAD) u novembru 1995. godine, a nakon potpisivanja Sporazuma, Izetbegović je izjavio: “Ovo nije pravedan mir, ali je pravedniji od nastavka rata. U situaciji kakva jeste, u svijetu kakav jeste, bolji mir se nije mogao postići.”

<h2>Povlačenje iz Predsjedništva BiH</h2>U februaru 1996. godine, Alija je doživio je infarkt, nakon kojeg se oporavio i nastavio raditi još četiri godine. Godine 2000., 15. oktobra, povukao se iz Predsjedništva BiH i s pozicije predsjednika. Političke aktivnosti nastavio je u SDA, uporedo pišući svoju knjigu “Sjećanja”, koju je dovršio pred kraj života, u bolničkoj postelji. Sumirajući svoj život, zapisao je: „Kada bi mi bilo ponuđeno da još jednom živim, odbio bih. Ali, ako bih se morao ponovo roditi, izabrao bih svoj život.“U posljednjim danima života, u KCUS-u, posjetili su ga, između ostalih brojnih međunarodnih zvaničnika, bivši predsjednik SAD Bil Klinton (Bill Clinton) i predsjednik Republike Turske Redžep Tajip Erdoan (Recep Tayyip Erdogan). Prema vlastitoj želji, Alija Izetbegović je sahranjen na Šehidskom mezarju Kovači u Sarajevu.

U posljednjim danima života, u KCUS-u, posjetili su ga bivši predsjednik SAD Bil Klinton i predsjednik Republike Turske Redžep Tajip Erdoan 

Alija Izetbegović: 20. godišnjica smrti prvog demokratski izabranog predsjednika RBiH

Na današnji dan 2002. godine, nakon teške bolesti, u Općoj bolnici u Sarajevu, preminuo je Zekerijah Đezić Đeza, legendarni bosanskohercegovački spiker i sevdalija apolonske ljepote. Napisao je i komponovao jednu od najljepših ljubavnih pjesama komponovanih u duhu sevdalinke, 1966. godine, „Razbolje se šimšir list“.Razbolje se šimšir list, pod pendžerom lijepe Magbule,aman, razbolje se pa od tuge požuti.Crnooka Magbulo, do korijena sav sam ogrez'o,aman, u suzama sevdah jada golemog.Ne plač' više djevojko, svaki momak može biti tvoj,aman, ne plač' više već me zalij vodicom.- To je moja autobiografska pjesma. Ta pjesma je izletjela iz mene u Sarajevu, u jednom trenutku, ali je proživljena u mojoj rodnoj Semberiji. I sama riječ "Semberija" ima neku opijajuću dužinu i melodiju - govorio je Đeza.<h2>Skroman i nenametljiv</h2>Zekerijah Đezić rođen je 1937. godine u Janji kod Bijeljine, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Njegov otac Halil efendija Đezić bio je imam, od kojeg je Zekerijah naslijedio talent i lijep glas te je počeo pjevati od malih nogu, i već tada su mu predviđali bogatu pjevačku karijeru. U Tuzli je završio Pedagošku akademiju nakon koje se zaposlio kao spiker, prvo na Radio Tuzli, od 1955. do 1965. godine, a potom na Radio-televiziji Sarajevo. Njegov duboki, sugestivni glas obilježio je mnoge radijske i televizijske emisije. Bio je prvi Tuzlak čiji je glas snimljen na gramofonskoj ploči, a izvođač je i prve tuzlanske narodne pjesme koja je komponovana u duhu sevdalinke "Tuzlanka se Sarajkama hvali" iz 1964. godine.Osim glasa, Đezu je krasila i neobična ljepota, te dostojanstveno gospodsko držanje. Posebna mekoća njegovog glasa u izvođenju sevdalinki doprinijela je njegovoj velikoj popularnosti i sticanju brojnih poštovalaca, a istakao se i kao autor tekstova i muzike.

<h2>Gospodin u svakom smislu</h2>Zekerijah je među tadašnjim pjevačima važio za gospodina u svakom smislu. On nije pjevao niti snimao svašta, nije se gurao nigdje. Poštovan od pravih poznavalaca muzike, miljenik žena, jaran i ljudina, živio je svoj život krajnje skromno i nenametljivo. - Nisam ja neki izbirač. Jednostavno, osjetim ono što volim, i to pjevam. Ali, nikada nisam došao u situaciju, kao neke moje kolege, da biram šta ću pjevati, a onda na kraju zapjevam nešto što ni u kom slučaju nije trebalo – kazivao je Đeza.Đezić je nastupao na mnogim festivalima i snimio brojne nove pjesme, ali uvijek birajući kvalitetne melodije i stihove. Bio je jedan od najvećih i naboljih interpretatora sevdalinki, rame uz rame s legendarnim Zaimom Imamovićem, Safetom Isovićem, Himzom Polovinom, Zehrom Deović i drugim velikanima sevdaha.<h2>U ratu pokrenuo festival </h2>Neke od najpoznatijih Đezićevih interpretacija su: "Amanet šehida", "Razbolje se šimšir list", "Bosno moja lijepih planina", "Djevojka sokolu zulum učinila", "Pokidane strune", "Kad ja pođoh na Bembašu", "Puknite strune", "Od Sarajki ljepših žena nema", "Vojnička pjesma", "Znam da moja nećeš biti", "Udadoše moju Fatu"...Tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, 1992-1995., zajedno s Omerom Pobrićem i Zaimom Muzaferijom učestvovao je u pokretanju Festivala narodne muzike „Lukavac 94.“ Snimio je i prvu bosansku patriotsku pjesmu “Ne daj se, Bosno”, s Omerom Pobrićem i nekolicinom pjevača. Posthumno mu je, 2003. godine, dodijeljena muzička nagrada "Davorin" za afirmaciju originalne bosanskohercegovačke muzike.<h2>Uzor mnogim pjevačima</h2>Živa legenda sevdaha Nedžad Salković ne krije da mu je Đeza bio pjevački uzor.- Zekerijah je prvi Tuzlak koji je snimio ploču i prvi Tuzlak koji je snimio novokomponovanu pjesmu o Tuzlanki ("Tuzlanka se Sarajkama hvali"). Kada je snimio "Bosno moja lijepih planina" i "Razbolje se šimšir list", osvojio me za sva vremena. Pamtim ga kao prefinjenog gospodina, rijetkog sevdaliju koji je maestralno pjevao šlagere, romanse i napolitanske pjesme. Bio je jedan od mojih uzora.I poznati kompozitor bh. korijena Radoslav Graić Graja, autor najpjevanije pjesme u našoj regiji „Mito, bekrijo“, kao i čuvene „Hajro, Hajrija“ s kojom je Safet Isović pobijedio na Ilidžanskom festivalu 1971. godine, imao je samo riječi hvale o našem Đezi. - Snimao sam ploče i emisije sa stotinama pjevača iz bivše Juge. Bilo je i popularnijih i tehnički boljih pjevača od Zekerijaha, ali Zekerijah je neponovljiv gospodin. Širio je neku smirenost i odmjerenost u ovom našem stalno napetom i naelektrisanom poslu. Komponovao sam mu nekoliko pesama: "Od Sarajki ljepših žena nema", "Druže stari", "Uspomena"...

Mnoge stare sevdalinke Đeza je otkrio i sačuvao od zaborava, a neke divne pjesme, naprimjer legendarnu "Razbolje se šimšir list", i sam komponovao

Zekerijah Đezić: 21. godišnjica smrti legendarnog sevdalije apolonske ljepote

Jedan od najvećih bosanskohercegovačkih pjesnika svih vremena Mehmedalija Mak Dizdar rođen je na današnji dan, odnosno 17. oktobra 1917. godine u Stocu. Kada mu je bilo šest godina, ostao je bez oca Muharema, te je uz majku Neziru, brata Hamida i sestru Refiku proživljavao teške dane djetinjstva. Po završetku osnovne škole Mak odlazi na dalje školovanje u Sarajevo, gdje nakon mature, 1937. godine, piše svoj književni prvjenac „Vidopoljska noć“. U krug književnika i javni život uveo ga je stariji brat Hamid, također pisac, koji je tada bio urednik sarajevskog časopisa „Gajret“, za koji je i Mak počeo pisati. Makove majka i sestra ubijene su 1945. godine u logoru Jasenovac, a pretpostavlja se da su se tim činom ustaške vlasti osvetile Dizdaru zbog njegovog antifašističkog partizanskog djelovanja u Drugom svjetskom ratu, kada je i dobio konspirativno ime Mak, koje je kasnije koristio kao pjesnički pseudonim.<h2>Montirani proces</h2>Poslije rata Dizdar je radio kao novinar, te tri godine bio glavni urednik sarajevskog lista „Oslobođenje“, nakon čega osniva “Seljačku zadrugu”, koja ubrzo prerasta u “Narodnu prosvjetu”, u to vrijeme jednu od najznačajnijih izdavačkih kuća na Balkanu. Ali, kako se na našim prostorima uspjeh ne prašta, nakon optužbi komunističkih vlasti da je prokapitalistička i promuslimanska te pritiska javnosti, “Narodna prosvjeta” biva pripojena izdavačkoj kući “Veselin Masleša”. Prema riječima Makovog najstarijeg sina Murkela, bio je to montirani politički proces u kojem je direktor „Narodne prosvjete“ Mustafa Zitić osuđen na godinu zatvora, a njegov otac ostao bez posla.– Sjećam se očevih nemira, nekih čudnih telefonskih poziva… Tek mnogo kasnije, kada sam odrastao, shvatio sam kakvim je pritiscima i prijetnjama bio izložen moj otac i kome je sve smetao – kazao je Murkel.

<h2>Marginalije o jeziku </h2>Nakon gubitka posla, Dizdar je radio volonterski do 1964., kada postaje glavni urednik časopisa „Život“, a ujedno obavlja i funkciju predsjednika Društva književnika Bosne i Hercegovine.Cijeloga života, najviše kroz svoja književna djela, Mak se borio za BiH i bošnjaštvo, dokazujući autohtonost svog naroda i njegovog jezika. Pokrenuo je i raspravu o jezičkom pitanju u Bosni i Hercegovini, te u časopisu „Život“, 1970. godine, objavio esej „Marginalije o jeziku i oko njega“, u kojem se zalagao za priznavanje treće, bosanske varijante nekadašnjeg srpskohrvatskog/hrvatskosrpskog jezika.– On je sigurno najbosanskiji pjesnik i pisac, a državu kao da nije briga za to, zanemaruju takve veličine. Mada je rad takve vrste, na polju kulture, vrlo često mnogo dalekosežniji i značajniji od onoga što dnevna politika uradi. Ko danas zna imena političara iz onog sistema? Ali, uvijek će se znati za Mešu Selimovića, Ivu Andrića, a posebno bi se trebalo znati za Maka Dizdara – rekao je Makov sin Majo Dizdar, također književnik.<h2>Kameni spavač</h2>U Makovim pjesmama, u kojima metaforično promišlja o sučeljavanju života i smrti, te u kojima progovaraju „kameni spavači“, pažljivijem čitatelju neće promaći razočarenje i revolt zbog politike tadašnjih vlasti. Ideali za koje se borio su nestali, prepreke koje su mu postavljali dojučerašnji prijatelji, ne mogavši se pomiriti s njegovim uspjehom i intelektualnom veličinom, postajale su sve veće i nepremostive. Dizdar ih je svrstao u dvije zbirke pjesama: „Kameni spavač“ i „Modra rijeka“, koristeći se natpisima sa stećaka, srednjovjekovnih bosanskih nadgrobnih spomenika, oživljavajući i proširujući njihove poruke o prolaznosti života.…ima jedna modra rijekaširoka je duboka jesto godina široka jetisuć ljeta duboka jesto duljini i ne sanjajtma i tmuša neprebolnaima jedna modra rijekaima jedna modra rijeka –valja nama preko rijeke. (Modra rijeka) …Ti ne znaš dakle da zlo si moje najmanjeizmeđu mnogihMojihVelikihZalaTi ne znaš s kimImaš poslaTi ne znaš ništa o mojoj mapi putovaTi ne znaš da put od tebe do meneNije isto što i putOd meneDo tebe (Putevi, Kameni spavač)

<h2>Inspiriran sevdalinkom</h2>Za pjesmu o Gorčinu, „ljubavniku čistog srca iz dubine srednjovjekovnih bosanskih šuma“, Dizdar je inspiraciju našao u tradicionalnoj bosanskohercegovačkoj lirskoj pjesmi - sevdalinci, koju je, kako je sam govorio, naknadno zavolio.– Zavolio sam sevdalinku. Ona mi je vratila ljubav prema vrijednostima koje sam nepromišljeno, ali i opravdano bio izgubio. Mislim da ću joj zahvaliti najprikladnije ako je budem branio od blata koje hoće da se prilijepi uz nju, ako joj budem pomagao u suzbijanju njene kafanske i ulične sevdalijske deformacije – pisao je Mak.Osim pisanja, Mak je volio i slikanje, a inspiraciju i ideje dobijao je društvu prijatelja slikara i književnika, u tadašnjem umjetničkom sastajalištu, kafani “Istra”, koja se nalazila u centru Sarajeva.<h2>Anegdota o imenu</h2>Sa suprugom Senijom Dizdar dobio je trojicu sinova, Murkela (Faruka), Envera i Maju. Najstariji Murkel od oca je naslijedio ljubav prema slikarstvu, a Enver i Majo ljubav prema pisanju. Murkel je često prepričavao anegdotu o nastanku svog imena i pojašnjavao zašto ga svi zovu Murkel, a u dokumentima piše Faruk.Kada se rodio, ratne 1942. godine u Sarajevu, Mak i Sena odlučili su da mu daju ime Murkel inspirirani likom dječaka iz knjige nekog njemačkog pisca. Mak je otišao da prijavi rođenje djeteta, ali je hodža, koji je u tadašnjem sistemu bio i administrator, odbio da upiše ime Murkel, rekavši:– Nađite neko normalno muslimansko ime.Mak je tada predložio Rusmir, a hodža je još više izgubio strpljenje:– Kakav Rus, kakav mir… dajte nešto kao Faruk…– Dobro, Faruk – rekao je Mak.<h2>Srčani udar</h2>Mnogo je spekulacija o uzroku Makove smrti, jer je tog dana, 14. jula 1971. godine, imao važan sastanak, zbog kojeg se dan ranije vratio sa Sipana, gdje je s porodicom bio na ljetovanju. S njima nije bio jedino Murkel, koji je tada počeo raditi kao kamerman na Televiziji Sarajevo. U trenutku Makove smrti Murkel je bio s njim i opisao je to riječima:– Ja sam bio u kući kad je tata došao sa sastanka. Bio je blijed i izgledao iscrpljen. Čim je sjeo, pružio sam mu kovertu u kojoj je bio nalog za deložaciju iz stana u koji su se tek uselili. Pročitao je i klonuo. Rekao mi je da ne vidi… Pokušao sam da mu pomognem, pitao sam ga hoće li konjak. Rekao je: „Neću, ne mogu“, i to su bile posljednje riječi koje je izgovorio. Ubrzo je izgubio svijest. Uspaničen, pokušao sam s vještačkim disanjem… Ništa nije pomoglo. Hitna je stigla brzo. Doktor Adnan Dizdar, poznati rukometaš, reprezentativac, mogao je samo konstatovati smrt.Mak je umro od posljedica srčanog udara u 54. godini i sahranjen je na sarajevskom groblju „Bare“. Danas je na njegovom grobu spomenik u obliku stećka.<h2>Zapis o zemlji</h2>Pitao jednom tako jednoga vrli pitac neki:A tko je ta šta je ta da prostišGdje li je taOdakle jeKuda jeTaBosnaRekti.A zapitani odgovor njemu hitan tad dade:Bosna da prostiš jedna zemlja imadeI posnaI bosa da prostišI hladna i gladnaI k tomu jošDa prostišPrkosnaOdSna.&nbsp;

U Makovim pjesmama, u kojima metaforično promišlja o sučeljavanju života i smrti, progovaraju „kameni spavači“

Mehmedalija Mak Dizdar: 106. godišnjica rođenja najbosanskijeg pisca

Bajkovitu Kapadokiju, čije ime u prevodu znači “zemlja lijepih konja”, smještenu u srcu turske regije Anatolija, posjetila je novinarka “Dnevnog avaza” i uživala u nestvarnoj ljepoti tog krajolika. Ne postoje riječi kojima bi se vjerodostojno opisali i dočarali veličanstveni prizori stijena, tornjeva i vrhova neobičnih oblika koji se uzdižu ka nebu, a podsjećaju na površinu Mjeseca. Najstariji dokazi o nastanjivanju Kapadokije potječu iz 6. vijeka prije nove ere, u velikim trojezičnim natpisima dvojice perzijskih vladara, Darija Velikog i Kserksa I. Administrativni centar Kapadokije je Kajseri, a cijela regija zauzima površinu od 80-ak kvadratnih kilometara, smještenu između tri ugašena vulkana – Erdžijes, Guldag i Hasandag, koji su ispuštanjem lave prije više miliona godina formirali prirodni fenomen po kome je Kapadokija poznata u cijelom svijetu.&nbsp;

<h2>Muzej Goreme</h2>Impozantne kolone stijena čudesnih oblika i zadivljujući pejzaž Kapadokije, osim vulkanske lave, oblikovali su vjetrovi i kiše, ali je pečat ostavila i ljudska ruka. Drevni stanovnici Kapadokije, služeći se najprimitivnijim oruđima, klesali su mekane stijene, nazvane “tufa”, gradeći u njima svoje domove. U bizantsko doba su u tim stijenama izgradili i crkve i kapelice s do danas očuvanim freskama na zidovima, stubovima i kupolama. Prema mišljenju historičara, ovo je prva manastirska zajednica na svijetu. Najljepše stijene čine jednu od najvećih atrakcija Anatolije - Muzej na otvorenom Goreme, koji sačinjavaju planinski grebeni, doline i vrhovi zvani “bajkoviti dimnjaci”, a fascinantan je i kameni dvorac Učhisar.

<h2>Podzemni gradovi</h2>Drevni stanovnici Kapadokije, osim površinskih, u mekanim vulkanskim stijenama izgradili su mnogo podzemnih gradova, povezanih tunelima, od kojih je najveći Derinkuju, površine desetak kvadratnih kilometara. Mi smo posjetili Kajmakli, koji je nastao između 6. i 10. vijeka, a sastoji se od osam spratova, od kojih su četiri dostupna za posjetioce. U tom nevjerovatnom gradu nalaze se sve prostorije koje su bile potrebne za normalan život ljudi - spavaće sobe, kuhinja, ostave, vinarija, crkva, groblje, štale za životinje… Sve prostorije su povezane uskim tunelima i impresivnim ventilacijskim sistemom koji omogućava dotok svježeg zraka i u najdublje spratove.&nbsp;&nbsp;

<h2>Zemlja vina</h2>Više od milion turista iz cijeloga svijeta godišnje posjeti Kapadokiju, a osim prirodnih atrakcija, poznata je po proizvodnji i izvozu vina, jer je tlo ove regije veoma plodno i pogodno za voćnjake i vinograde. U Urgupu, gradiću smještenom u srcu Kapadokije, svake godine u oktobru održava se poznati međunarodni festival vina. Poput većine kapadokijskih gradića, Urgup je izgrađen na strmim zidovima doline u području s velikom koncentracijom jedinstvenih prirodnih formacija. Urgup je i najmoderniji turistički centar Kapadokije pa se u njemu nalaze brojni hoteli i restorani, a najatraktivniji su smješteni u stijenama. Kapadokiju treba doživjeti, jer nije slučajno proglašena jednom od najljepših svjetskih atrakcija, a časopis “Nacionalna geografija” uvrstio ju je među 10 destinacija u svijetu koje se moraju posjetiti. Ne samo krajolik, nego i tajnoviti podzemni gradovi Kapadokije, a posebno nezaobilazni let balonom s pogledom koji ostavlja bez daha, oduševljavaju posjetioce stotinama godina. Nezaboravna avantura je i jahanje konja, kojima se organizirano mogu obići sve znamenitosti ovog čuda prirode.

<h2>Balonom iznad Kapadokije</h2>Najveća, ali i najskuplja turistička atrakcija u Kapadokiji je let balonom iznad veličanstvenog i nestvarno lijepog krajolika. Otprilike 150 balona šarenih boja, koliko je dozvoljeno da lete istovremeno, čine jedan od najsavršenijih prizora. Uoči svitanja, dok je još mrak, baloni se počinju “buditi”, kako bi poletjeli prije izlaska sunca, jer prve sunčeve zrake koje se naziru iza čudesnih stijena pojačavaju doživljaj bajkovitog predjela iz balona. Let traje otprilike jedan sat, a završava zdravicom uz šampanjac i dodjelu medalja.&nbsp;

Drevni stanovnici Kapadokije, osim površinskih, u mekanim vulkanskim stijenama izgradili su brojne podzemne gradove

Kapadokija: Zemlja lijepih konja

Grad u kojem su stolovali bosanski kraljevi - Bobovac danas je, iako sa samo nekoliko svojih zidina, svjedok slavnog perioda i moći Bosanske kraljevine i njenog naroda. Prvi put se u pisanim dokumentima spominje 1349. godine, ali postoje dokazi da je napravljen čak u antičkom dobu. Temelje ovog kraljevskog grada navodno je postavio rimski car Trajan krajem prvog i početkom drugog vijeka, između 98. i 117. godine, a u četvrtom i petom vijeku bogumili su na tom mjestu sagradili prvo stambeno naselje - dvor. Dolaskom na vlast dinastije Kotromanić Bobovac se proširivao, te postao najznačajnije vojno i administrativno sjedište Bosanske kraljevine, uz Kraljevu Sutjesku, koja je imala uglavnom administrativno-politički značaj. Smješten je na izduženoj uskoj stepenastoj stijeni strmih strana, koja se južno završava visokim okomitim liticama planinskog masiva Dragovskih i Mijakovskih poljica iznad ušća Mijakovske rijeke u Bukovicu, jugozapadno od Vareša. U nizu ga presijeca pet kraških greda u smjeru istok – zapad, koje zbog visine izgledaju kao bedemi.&nbsp;

<h2>Nepristupačan položaj</h2>Bobovac su činili gornji grad s četvrtastom kulom, čiji ostaci i danas postoje, te donji grad, od kojeg su do danas sačuvani dvorište i bunar. Najveći razlog što je sagrađen baš na tom mjestu jesu rudna bogatstva, ali i nepristupačan i izolovan položaj, zbog kojeg je bio najznačajnije utvrđenje srednjovjekovne Bosne, te predstavljao dobru odbranu u slučaju napada. Upravo zbog svog geostrateškog, vojnog i političkog značaja Bobovac je bio meta napada mnogih osvajača, ali ga nije nikada uspjela osvojiti nijedna strana vojska. Među brojnim osvajačima bio je i srbijanski car Dušan, koji je 1350. godine došao pod zidine Bobovca s 80.000 vojnika, međutim, nije mu uspjelo da ga osvoji.Prvi ban koji se spominje u pisanim dokumentima da je boravio u Bobovcu jeste Stjepan II Kotromanić. Stjepan II je vladao od 1322. do 1353., kada umire i nasljeđuje ga Tvrtko I Kotromanić, sin njegovog brata Vladislava. Tvrtko I je bio posljednji ban, a prvi bosanski kralj, jer je krunisan 1377. godine. U historiji je zabilježen kao najjači vladar srednjovjekovne Bosne. Period Tvrtkove vladavine (1353.–1391.) obilježen je velikim razvitkom bosanskih gradova, trgovine i rudarstva, te prvim kovanim zlatnim novcem na našim prostorima. Zahvaljujući Tvrtku I, Bosansko kraljevstvo je tada bilo najmoćnija balkanska država.&nbsp;

<h2>Radakova izdaja</h2>Ni sultan Mehmed II El Fatih s vojskom od 150.000 vojnika nije osvojio Bobovac oružjem, nego ga je knez Radak, koji je te 1463. godine upravljao gradom, predao Osmanlijama. Razlog je, prema mišljenju mnogih historičara, bio vjerski, jer se kao bogumil htio suprotstaviti nasilnom pokatoličenju koje su u to vrijeme nad bogumilima provodili Papa i Katolička crkva. A, prema narodnim predanjima, knez Radak je to učinio iz pohlepe i očekivanja da će ga Osmanlije nagraditi. To je bio kraj Bobovca, a ujedno i kraj srednjovjekovne bosanske države, pa je u narodu ostala izreka: „Bosna šapatom pade“. Nakon pada Bobovca pod osmansku vlast sjedište bosanskog kraljevskog dvora premješteno je u Jajce. U Jajcu je posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević (1461.-1463.) pogubljen, dok je njegova maćeha, kraljica Katarina Kosača Kotromanić, uspjela pobjeći u Dubrovnik, a potom u Rim, gdje je boravila do svoje smrti, 1478. godine. Osmanska vojska je 1463. Bobovac pretvorila u svoje utvrđenje, napravivši objekte u kojima je boravila sve do 1626., kada ga je napustila zbog gubitka strateškog značaja i nastavka osmanskih osvajanja prema sjeveru. <h2>Nacionalni spomenik</h2>Prijestolni bosanski grad Bobovac, u kome su čuvani bosanska kruna, državna riznica, arhiv i druge vrijednosti, na svakog posjetitelja istovremeno je djelovao i zastrašujuće i zadivljujuće. Tu se nalazi i kraljevska grobna kapela, koja je danas djelimično obnovljena i odaje počast kraljevskoj porodici. U kapeli su sahranjeni kraljevi: Stjepan Ostoja, Tvrtko II Kotromanić i Stjepan Kraljevski. Šestog novembra 2002. godine, Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine proglasila je nacionalnim spomenikom historijsko područje – srednjovjekovni kraljevski grad Bobovac. Ovaj kameni dragulj, nekad najjače utvrđenje i ponos srednjovjekovne bosanske države, njenih kraljeva i naroda, još odolijeva zubu vremena i podsjeća na slavne dane naše historije, privlačeći i mnoge turiste iz cijelog svijeta.

<h2>Toga nigdje na svijetu nema</h2>Bosanska kraljica Katarina Kosača Kotromanić, napuštajući kraljevski grad Bobovac, rekla je da nikad neće prežaliti tri dobra u Bosni: - Zbogom ostaj, moja Bosno slavna, i u tebi tri dobra moja: pšenice sa Lijesnice, ribe iz Bukovice i vode Radakovice, jer toga nigdje na svijetu nema.&nbsp;

Prvi ban koji se spominje u dokumentima da je boravio u Bobovcu je Stjepan II Kotromanić, a naslijedio ga je Tvrtko I Kotromanić, prvi bosanski kralj

Bobovac: Grad u kojem su stolovali bosanski kraljevi

Prije nekoliko dana, tačnije 7. oktobra 2023., navršilo se 11 godina od smrti bosanskohercegovačkog akademskog likovnog umjetnika Mersada Berbera. Bio je i ostao jedan od najboljih bosanskohercegovačkih slikara, koji je često isticao da potječe iz državice kojom se ponose njeni stanovnici, ali na svjetskoj likovnoj sceni njeni predstavnici ne dobivaju mjesto koje zaslužuju.- Moja nesreća je što iza mene nikada nije stajao nikakav lobi. Da sam bio predstavnik nekog od velikih naroda i velikih država, bilo bi možda mnogo lakše. Ali, ovako sam ponosan, jer za sve sam se izborio sam – govorio je Berber. Razlozi, kako je kazivao, nisu samo u tome što smo mali geografski i brojno, nego u tome što sami o sebi i svojim najboljim sinovima, našim velikanima, ne lobiramo, nismo organizirani, nemamo galerija, kritike, te, prije svega, ekonomske moći. Ali, uprkos tom teškom i mukotrpnom putu, Berber je svojim vanserijskim talentom i velikim radom uspio osvojiti svjetske kulturne centre.

<h2>Srebrenica</h2>Inspiraciju je, kako je tvrdio, najviše crpio iz “mističnog svijeta Bosne, njenih otomanskih slojeva i tragičnog usuda njenih ljudi”. Često je govorio da "nostalgija curi iz njegovih djela" i da je "tuđina najveći ispit". Znao je mnogo o historiji svoje domovine, koju je proučavao, povodeći mnogo vremena u Zemaljskom muzeju BiH, studirajući artefakte i tražeći njihova značenja i poruke. Naročito ga je boljela tragedija koju je bosanskohercegovački narod doživio u posljednjoj agresiji, te je svoj antiratni stav, saosjećanje i bol izrazio svojim kapitalnim djelom posvećenim genocidu nad Bošnjacima u Srebrenici.- Srebrenica je poslala najuzvišeniji moralni aksiom. Ako želite da krenete ka putu istine, putu slobode, izaberite mali grad koji se zove Bonavia, Srebrenica. Ako želite, dakle, da dođete do istine, istinske pravde... Srebrenica je za mene ostala uzvišeni moralni aksiom. Napravio sam nekoliko putopisnih zapisa o toj vrsti boli. To je prvi put da je jedan genocid, jedan veliki svjetski genocid, bio popraćen neviđenom medijskom pažnjom – govorio je Berber.&nbsp;

<h2>Najuspješniji student</h2>Mersad Berber je rođen 1. januara 1940. godine u Bosanskom Petrovcu. Diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Ljubljani, 1963., gdje je završio i postdiplomski studij grafike. Već tokom studija se istakao i zadobio simpatije svojih profesora, koji su bili oduševljeni njegovim talentom.- Mersad Berber donio je već na Akademiju seriju neobičnih, prekrasnih crteža u stilu starih muslimanskih, perzijskih motiva. Kada je došao kod mene na grafiku, vidio sam već poslije prvih uspjelih pokušaja u drvorezu, koji je na prvoj godini grafike obavezan, da bi bilo dobro da upotrijebi ove svoje crteže u bakrorezu i tako sačuva svoje značajno djelo u grafici… Mersada Berbera smatram svojim najdražim u najuspješnijim učenikom, značajnim i neobično velikim umjetnikom – napisao je o Berberu njegov profesor, slovenski slikar i grafičar, akademik Božidar Jakac.Berberovi crteži su već od 1961. bili zapaženi na kolektivnim izložbama, a prvu samostalnu izložbu imao je 1965. godine, u Gradskoj galeriji u Ljubljani. Od 1978. do 1982. godine predavao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu.Osim brojnih slika, grafika, tapiserija, ilustracija mnogih značajnih knjiga, scenografija i kostimografija na pozornicama u Washingtonu, Sarajevu i Zagrebu, 1985. završio je i crtani film „Tempo Secondo“. Godine 1984., Galerija „Tate“ u Londonu uvrstila je Berberove slike u svoju stalnu postavku.&nbsp;

<h2>Pikaso uzor</h2>Motivi po kojima je Berber poznat i jedinstven su: žena, konj i cvijet. Magija njegovog slikarstva je u kombiniranju svijetlog i tamnog, crtanju i oblikovanju ljepote ženskog lika, jarkom likovnom pečatu životinjskog torza u stalnom dinamičkom pokretu, jer konji na njegovim slikama oživljavaju, a cvjetovi mirišu.Berberov najveći slikarski uzor bio je Pablo Pikaso (Picasso), za kojeg je govorio da je najveći svjetski slikar ikad, a na upite zašto tako misli, odgovarao bi:- Zato što je on sve ono što su umjetnici stvarali stoljećima, sve dotadašnje kanone obrnuo na glavu… napravio je svoj sistem i svoj svijet koji je bio sasvim drugačiji od svih ostalih. Samo njegov, neprocjenjiv.Najznačajniji ciklusi Berberovih slika su “Sarajevske kronike”, “Put u Skender Vakuf”, “Srebrenica”, “Hommage Vlahi Bukovcu”, “Otomanske kronike”... a izlagao ih je u svim većim gradovima svijeta, od Istanbula, Londona, Madrida, preko Njujorka do Moskve, Džakarte i Nju Delhija. Dobio je mnogo nagrada širom bivše Jugoslavije, a nagrađivan je i u Sao Polu, Aleksandriji, Firenzi, Tokiju, Nju Delhiju, Monte Karlu, Madridu, Lajpcigu, Varni i Krakovu.Početkom agresije na Bosnu i Hercegovinu, '90-ih godina prošlog vijeka, sa suprugom Adom, sinovima Ensarom i Azerom, odselio je u Zagreb, gdje je i preminuo, u 72. godini, 7. oktobra 2012. <h2>Dar Bošnjačkom institutu</h2>Na velikoj izložbi Bošnjačkog instituta u Dolmabahče palači u Istanbulu, u novembru 2004. godine, Mersad Berber zasluženo je dobio posebno mjesto među velikanima bosanskohercegovačke likovne umjetnosti i predstavio se svojim impresivnim platnima i grafičkim listovima. Nakon završetka te izložbe, Berber je sve svoje radove izložene u Istanbulu poklonio Bošnjačkom institutu, uz još mnogo drugih koji su dopunili donirane cikluse: „Sarajevske razglednice“, „Skenderovi soneti“, „Alegorija o Srebrenici“ i „Velika alegorija o Srebrenici“. Institut je 2021. godine izdao katalog „Mersad Berber: Dar Bošnjačkom institutu – Fondaciji Adila Zulfikarpašića“ na bosanskom i engleskom jeziku.

Inspiraciju je, kako je tvrdio, najviše crpio iz “mističnog svijeta Bosne, njenih otomanskih slojeva i tragičnog usuda njenih ljudi“

Mersad Berber: Slikar ljepote i magije života

Na današnji dan 2001. godine, u Beogradu je preminula Nada Mamula, jedna od najboljih regionalnih interpretatorica sevdalinki.Kao 19-godišnja djevojka Nada se prijavila na audiciju, 1946. godine, u Beogradu, koju je uspješno položila i tada počinje njena uspješna pjevačka karijera. Nedugo potom udaje se za Nikolu Mamulu s kojim odlazi u Sarajevo, gdje je srdačno dočekana i primljena kao solistica na Radio Sarajevo. U Sarajevu su supružnici Mamula živjeli 15 godina, gdje je Nada zavoljela sevdalinke, a prva koju je otpjevala bila je "Ah, meraka u večeri rane".&nbsp;

<h2>Pjevala srcem</h2>Nadina ljubav prema sevdalinci trajala je cijeli život, pa je u arhivama Radio Sarajeva, Radio Beograda i Radio Novog Sada ostavila više od 150 briljantnih interpretacija ove bosanskohercegovačke najljepše lirske pjesme.Blistava Nadina karijera trajala je duže od četiri decenije, a na prostorima bivše Jugoslavije, pa i šire, bila je nezamjenjiva na festivalima, u muzičkim tv-emisijama, koncertnim dvoranama… Osim nezaboravnih i vrsnih interpretacije sevdalinki, Nada je ostavila brojne snimke komponovanih pjesama, pisanih u duhu tradicionalne narodne muzike. Sve pjesme je pjevala srcem uz posebno izražen temperament kojim je ostavljala utisak snažne i ostvarene žene.

<h2>Prepoznatljivi alt</h2>Njen specifičan, prepoznatljivi, a rijetki alt punio je srca brojnih ljubitelja sevdaha, a naročito je bio izražajan u nenadmašnim interpretacijama pjesama: "Na teferič pošla nana", "Bosno moja", "Omer-beže", "Djevojka sokolu zulum učinila"… Prva je snimila čuvenu pjesmu “Kafu mi draga ispeci” i, prema pričanjima, naučila Cuneta Gojkovića kako se pjeva.Osim snimaka u arhivama radiostanica, Nada je snimila dvije LP-ploče za diskografsku kuću "Jugoton" iz Zagreba, četiri LP-a izdala je u SAD, Kanadi, Nizozemskoj i Bugarskoj, te objavila više desetaka singl-ploča.&nbsp;

U Sarajevu su supružnici Mamula živjeli 15 godina, gdje je Nada zavoljela sevdalinke

Nada Mamula: 22. godišnjica smrti jedne od najboljih interpretatorica sevdalinki

Dječiju pažnju teško je privući, a još teže zadržati, to rijetkima uspijeva. Nepisano pravilo je da to mogu uglavnom ljudi dobrog srca, koje mlada i neiskvarena bića prepoznaju. Jedan od tih rijetkih dobrih ljudi bio je naš književnik Ahmet Hromadžić. Kad spomenemo njegovo ime, svima koji su ikada pročitali makar jednu njegovu priču, zatitra osmijeh na licu, pokrene se osjećaj blagosti i zaboravljene dječije razdraganosti. Svojim pričama, koje je uglavnom pisao za djecu, ostavio je traga, ne samo u bosanskohercegovačkoj književnosti i kulturi, nego i u našim srcima. Iako je Hromadžić u svojim djelima uglavnom evocirao uspomene na vlastito djetinjstvo i poznate zavičajne prostore, pripovjedačkim umijećem i bajkovitim likovima, bićima simboličnih imena, uspio ih je približiti djeci i potaknuti njihovu maštu i radoznalost. U njegovim pripovijetkama žive neobične ptice, zlatoruna stada, patuljci, bajkovita bića s kojima se djeca žele identificirati, a poruke koje ta bića prenose djeci jesu da život, ustvari, nije bajka, ali da su dobrota i ljubav uvijek iznad svega.<h2>Osnivač „Lastavice“</h2>Ahmet Hromadžić rođen je 11. oktobra 1923. u selu Bjelaj kraj Bosanskog Petrovca, gdje je završio osnovnu školu, a srednju tehničku školu pohađao je u Zagrebu i Sarajevu. Profesionalnu karijeru počeo je kao novinar „Oslobođenja“, 1944. godine. Tada je upoznao našeg također velikog pisca, a svog sugrađanina po rođenju, Skendera Kulenovića, te mu sramežljivo pokazao svoju prvu priču za djecu „Jabuka“. Kulenovićeve riječi: “Ti imaš talent. Nastoj da pišeš”, ohrabrile su ga i opredijelile njegov književni put, a Ahmet je često kazivao da je u Skenderu našao, ne samo učitelja nego i starijeg brata. Priču „Jabuka“ objavio je u „Oslobođenju“, 1952. godine.Nakon Drugog svjetskog rata radio je kao novinar u „Sarajevskom dnevniku“, potom je bio glavni urednik lista „Krajina“ u Bihaću, da bi se ubrzo vratio u Sarajevo na mjesto urednika kulturne rubrike „Oslobođenja“.Bio je potom glavni urednik u Izdavačkom poduzeću „Veselin Masleša“, gdje je, 1954. godine, osnovao čuvenu dječiju biblioteku „Lastavica“, koja je u svojoj dugogodišnjoj historiji objavila brojna djela najvećih imena bosanskohercegovačke, regionalne i svjetske književnosti za djecu. Zahvaljujući Hromadžiću, Sarajevo je u to vrijeme bilo jugoslavenski centar dječije književnosti.Kao član Društva pisaca Bosne i Hercegovine, Hromadžić je zajedno s kolegama Huseinom Tahmiščićem, Izetom Sarajlićem, Velimirom Miloševićem i Vladimirom Čerkezom, pokrenuo međunarodnu književnu manifestaciju „Sarajevski dani poezije“, 1962. godine. Bio je i član Redakcije međunarodne edicije „Djeca svijeta“, a djela su mu prevedena na mnoge svjetske jezike te uvrštena u izbore dječije literature i lektire u Italiji, Norveškoj i Belgiji.<h2>Začetnik umjetničke bajke</h2>Osim pripovijetki i romana za djecu i odrasle, Hromadžić je pisao književne i pozorišne kritike, književne reportaže, crtice i članke. Prvo književno djelo, roman "Labudova poljana", objavio je 1952. godine u Sarajevu, ali su ga proslavile pripovijetke za djecu, među kojima su najpoznatije one objavljene u zbirkama: "Patuljak vam priča", "Okamenjeni vukovi" i "Patuljak iz Zaboravljene Zemlje". Ahmet Hromadžić je začetnik i najistaknutiji predstavnik umjetničke bajke u bosanskohercegovačkoj književnosti za djecu, žanra s kojim je postigao najveće književne domete. U svoje priče prvi je uveo patuljke i povezao ih s najmlađim čitateljima, prikazavši ih kao tajanstvena, ali veoma pametna bića koja vole djecu i rado postaju njihovi prijatelji. Zbog tog specifičnog stila pisanja i prihvatljivosti djela kod čitatelja, a posebno djece, nazivaju ga bosanskohercegovačkim Andersenom. Poput Andersena, čije ružno pače zbog fizičkog izgleda od rođenja biva odbačeno, te koji je stvaranjem bio na strani slabijih i ugroženih, i Hromadžić u svojim pripovijetkama opisuje likove koji zbog određenih osobina ne bivaju prihvaćeni od okoline, zbog čega duboko pate.Tužne, ali i poučne priče iz zbirke „Patuljak vam priča“ govore o prijateljstvu i povjerenju, koje je teško steći, savjetujući nas da ne trebamo svima vjerovati, jer ponekad ljudi, a u ovom slučaju i životinje, rade sve isključivo za svoju korist. Ahmet nam kroz likove u svojim pričama poručuje i da pravo prijateljstvo traje vječno, te da su naši pravi i iskreni prijatelji spremni sve učiniti za nas.<h2>Ponos Bosanskog Petrovca</h2>Za književni rad Hromadžić je dobio brojne nagrade i priznanja među kojima su: nagrada Narodne omladine Jugoslavije (1948.), Mladog pokoljenja (1971.), Zmajevih dječijih igara(1973.), Kurirček (1974.), Dvadesetsedmojulska nagrada SR BiH (1974.), Šestoaprilska nagrada grada Sarajeva (1958.) , Nagrada ZAVNOBIH-a (1986.) i druge. Odlikovan je Ordenom rada sa zlatnim vijencem i Ordenom Republike II reda, a bio je i član Društva pisaca i Akademije nauka Bosne i Hercegovine.Godine 2007., osnovna škola u Bosanskom Petrovcu promijenila je ime u OŠ „Ahmet Hromadžić“, a na porodičnoj kući u Pekiska ulici postavljena je spomen-ploča s njegovim imenom. U Bihaću, u okviru Kantonalne i univerzitetske biblioteke, postoji spomen-soba Ahmeta Hromadžića.Ovaj velikan zasigurno zaslužuje da ga se češće sjetimo i više spominjemo, da neke ulice i institucije nazovemo njegovim imenom, da ga ne zaboravimo. U Bosanskom Petrovcu izašla je monografija o četiri velikana iz tog mjesta „Četiri petrovačke karijatide: Jovan Bijelić, Mersad Berber, Skender Kulenović i Ahmed Hromadžić“.<h2>Tajne u tvrđavi</h2>U kratkoj biografiji, objavljenoj u knjizi „Dječiji pisci o sebi“, Hromadžić je opisao zašto je tvrđava bila jedna od njegovih vodećih inspiracija. - Ima jedno mjesto koje me, ipak, najviše privlačilo. Stara tvrđava na brdu, gola i pusta, ali za nas dječake uvijek prepuna tajni. Tamo smo odlazili često. Tamo smo tražili ono što nikad nismo pronašli: zakopano blago i zakopano oružje. Ali tajna je tajna. I mi smo se nadali. Mi smo vjerovali da ćemo otkriti bar jednu od mnogih tajni sakrivenih u zidinama tvrđave. Tvrđava je bila i kuća brojnih čavki. O tvrđavi su se pričale priče. U tvrđavi smo i ja i moji prijatelji proveli mnoge časove, mnoge dane, iz tvrđave sam ponio mnoge uspomene.

Nazivaju ga bh. Andersenom, jer u njegovim pripovijetkama žive neobične ptice, zlatoruna stada, patuljci, bajkovita bića...

Ahmet Hromadžić: 100. godišnjica rođenja najpoznatijeg bh. dječijeg pisca

Na današnji dan 1995. godine, u Sarajevu je preminula Nasiha Kapidžić-Hadžić, jedna od najznačajnijih književnica koje je naša zemlja ikad imala, što potvrđuju njena djela, a i činjenica da je odštampana poštanska marka s njenim likom. Opsadu Sarajeva tokom agresije na BiH 1992.-1995. i ratne nevolje dijelila je sa svojim sugrađanima, a pred sam kraj rata, usljed posljedica višegodišnjeg stresa i narušenog zdravlja, preselila je na bolji svijet.Uz Nasihine stihove smo odrastali, divili se blagosti, ljepoti i šarenilu koje su dočaravali, budeći u nama najljepša dječija maštanja i snove. Imala je veliki dar da ispiše čaroliju od dječijih želja i nadanja, igrajući se i uživajući u nizanju stihova u kojima i danas uživaju najmlađe generacije. Njena inspiracija, kako je često sama kazivala, bio je začuđeni dječiji pogled kada ugleda nešto novo.&nbsp;

<h2>Kuća spomenik</h2>Stihovi pjesme „Vezeni most“: „Kad nam dođeš u grad od lišća, da budeš najdraži gost, vidjećeš kako obale travne, na ruci drže most“, uklesani u spomen-ploču, dočekat će vas pri ulasku u kuću u kojoj se, 1931. godine, rodila pjesnikinja cvijeća, trave i rijeka Nasiha Kapidžić-Hadžić. Kuća, koja je smještena u jednoj od najljepših banjalučkih aleja u naselju Obilićevo, „gradu od lišća“ pored Vrbasa, izgrađena je krajem 18. ili početkom 19. vijeka. Nasihin otac Ali-efendija Kapidžić, viši vojni imam u vojsci Kraljevine Jugoslavije, koji je početkom Drugog svjetskog rata bio prvi potpisnik čuvene Rezolucije banjalučkih muslimana protiv progona Srba i Jevreja od vlasti NDH, ovu kuću je kupio 1920. godine od Muhamed-bega Kulenovića. Kuća je 2006. godine proglašena nacionalnim spomenikom BiH. Svake godine, u julu, u toj kući i bašti, u sklopu manifestacije „Dani banjalučke dijaspore“, održavaju se književni susreti „Vezeni mostovi“, nazvani po jednoj od Nasihinih najljepših pjesama. U rodnoj Banjoj Luci, gdje je završila osnovnu školu i gimnaziju, poslije studija književnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu, Nasiha je neko vrijeme radila kao profesorica u gimnaziji. Nakon toga postaje urednica u Obrazovnom i Dječijem programu Radio Sarajeva, te urednica biblioteke "Lastavica" i drugih edicija za djecu i omladinu u Izdavačkoj kući "Veselin Masleša" u Sarajevu.&nbsp;

<h2>Lete, lete laste</h2>Nasihina briljantna djela objavljena su u mnogim bosanskohercegovačkim i inozemnim antologijama, zastupljena u čitankama, školskoj lektiri, prevođena na druge jezike, izvođena u pozorištu... Najznačajnija su: "Maskenbal u šumi", "Vezeni most", "Skrivena priča", "Kad si bila mala", "Od tvog grada do mog grada", „Glas djetinjstva“, „Liliput“... Većinu djela pjesnikinja Kapidžić-Hadžić posvetila je rodnoj Banjoj Luci, a zbirku "Kad si bila mala" svojoj kćerki Aidi, koja je, kako sama kaže, voljela izmišljati riječi i priče, a njena majka je to bilježila i pretočila u stihove. - Kada sam shvatila da je njoj taj moj jezik bitan i zanimljiv, počela sam to raditi svjesno. Tu je, izgleda, bio izvor moje posvećenosti jeziku, što mi je kasnije postalo profesija – kazala je Nasihina kćerka Aida Hadžić, magistrica lingvistike. Čuveni jugoslavenski kompozitor Julio Marić, komponirajući Nasihinu pjesmu „Lete, lete laste“, promijenio je stih „Idica raste" u „Gigica raste“, a na Nasihin upit zašto je to uradio, odgovorio je: „Šta ima veze, tvoja kćerka (Idica) je već velika, a moja (Gigica) je još mala“.<h2>"Kolonija Lastavica"</h2>Izdavačka kuća „Veselin Masleša“ svojevremeno je organizirala za djecu, čitatelje i autore nagrađenih radova posjete „Koloniji Lastavica“. Nagrada je bila sedam dana na moru uz druženje s piscima čije knjige je izdala biblioteka „Lastavica“.- Mama je u „Koloniju“ išla kao urednica biblioteke i kao pisac-gost, a ja sam je pratila. Tako sam upoznala Branka Ćopića - mog idola, Miru Alečković, Desanku Maksimović, Daru Sekulić, Nedžatija Zekeriju... I u kući sam bila okružena najboljim dječijim knjigama, čitanju nije bilo kraja. Bilo je to divno i bezbrižno djetinjstvo '70-ih, s mamom koja mi je bila najbolji prijatelj, podrška, uzor, inspiracija i izvor ljubavi, pokretač svega što ostaje bitno za život – rekla je Aida.I Aidina kćerka Ema naslijedila je talent za pisanje. Doktorirala je psihologiju na Univerzitetu Yale u SAD, a njeno pisanje nailazi na velike pohvale i kritičara i čitatelja. Svoje nane Nasihe se ne sjeća, jer je imala dvije godine kada je ona umrla, ali njena majka Aida je Emu tokom odrastanja upoznala s naninim pjesmama.- Imala sam osam ili devet godina kada sam „ozbiljno“ pokušavala da prevodim pjesme moje nane Nasihe na engleski. Gledam fotografije iz rata, gdje se ona igra sa mnom, hrani me, uspavljuje pored šporeta na drva sa sulunarom probijenim kroz plastičnu foliju na prozoru... Ponosna sam što sam je imala i volim da vjerujem da sam naslijedila njen talent za pisanje – kazuje Ema.Za svoje stvaralaštvo Nasiha Kapidžić-Hadžić dobila je brojne nagrade, među kojima Dvadesetsedmojulsku nagradu, Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva, Nagradu "Veselin Masleša" grada Banje Luke i dvije godišnje nagrade Izdavačke kuće "Svjetlost". <h2>Cvjetna grana</h2>Cvjetna granapčelama hranai klackalicaza bezbroj ptica.Ona je kutgdje pauk ljutupreda nitu srebrn štit.Ona je jošu vrtu broš,vjetru lepezaod finog veza,oblak bjeline,izvor svježinei rosi stanmirisan.

Silvije Strahimir Kranjčević: 115. godišnjica smrti pjesnika i začetnika realizma u našoj regiji

Obilježavanje 110 godina rođenja bh. književnika: Sjećanje na Ćamila Sijarića

Krunisan Tvrtko I Kotromanić i uspostavljena Kraljevina Bosna

Bahrija Nuri Hadžić: 30. godišnjica smrti prve bh. operske pjevačice

Ilija Ladin: 22. godišnjica smrti bh. pjesnika i profesora

Nedžad Ibrišimović: 83. godišnjica rođenja bh. književnika, urednika i vajara

Edhem Mulabdić: 161. godišnjica rođenja bh. književnika i prosvjetitelja

Alija Izetbegović: 20. godišnjica smrti prvog demokratski izabranog predsjednika RBiH

Zekerijah Đezić: 21. godišnjica smrti legendarnog sevdalije apolonske ljepote

Mehmedalija Mak Dizdar: 106. godišnjica rođenja najbosanskijeg pisca

Kapadokija: Zemlja lijepih konja

Bobovac: Grad u kojem su stolovali bosanski kraljevi

Mersad Berber: Slikar ljepote i magije života

Nada Mamula: 22. godišnjica smrti jedne od najboljih interpretatorica sevdalinki

Ahmet Hromadžić: 100. godišnjica rođenja najpoznatijeg bh. dječijeg pisca

Prije 28 godina preminula bh. književnica Nasiha Kapidžić-Hadžić

Silvije Strahimir Kranjčević: 115. godišnjica smrti pjesnika i začetnika realizma u našoj regiji

Obilježavanje 110 godina rođenja bh. književnika: Sjećanje na Ćamila Sijarića

Krunisan Tvrtko I Kotromanić i uspostavljena Kraljevina Bosna

Bahrija Nuri Hadžić: 30. godišnjica smrti prve bh. operske pjevačice

Ilija Ladin: 22. godišnjica smrti bh. pjesnika i profesora

Nedžad Ibrišimović: 83. godišnjica rođenja bh. književnika, urednika i vajara

Edhem Mulabdić: 161. godišnjica rođenja bh. književnika i prosvjetitelja

Alija Izetbegović: 20. godišnjica smrti prvog demokratski izabranog predsjednika RBiH

Zekerijah Đezić: 21. godišnjica smrti legendarnog sevdalije apolonske ljepote

Mehmedalija Mak Dizdar: 106. godišnjica rođenja najbosanskijeg pisca

Kapadokija: Zemlja lijepih konja

Bobovac: Grad u kojem su stolovali bosanski kraljevi

Mersad Berber: Slikar ljepote i magije života

Nada Mamula: 22. godišnjica smrti jedne od najboljih interpretatorica sevdalinki

Ahmet Hromadžić: 100. godišnjica rođenja najpoznatijeg bh. dječijeg pisca

Prije 28 godina preminula bh. književnica Nasiha Kapidžić-Hadžić