<p>Na granici Italije i Švicarske, u srcu kantona Tićino, prostire se jezero Lugano – skriveni dragulj Alpa. Ovo jezero, koje se uvija između brdovitih padina i pitoresknih gradića, dijeli karakteristike oba svijeta: švicarsku uređenost i italijansku strast. </p><p>Upravo ta kombinacija daje mu posebnu draž, zbog koje ga posjetioci često opisuju kao „manje poznatog rođaka jezera Como“.</p><p>Prvi utisak koji ostavlja Lugano jeste njegova mirnoća. Površina vode, često u nijansama smaragdne i srebrenoplave, odražava okolne planine Monte Bru i Monte San Salvatore. Ove planine nisu samo slikovita pozadina – do njihovih vrhova vode uspinjače, a pogled s visine otkriva cijelu mrežu sela i obronaka koji se nježno spuštaju ka jezeru.</p>

<h2>Kozmopolitski duh</h2><p>Sam grad Lugano, najveći na obali, odiše kozmopolitskim duhom. Šetnica uz jezero, ukrašena palmama i raskošnim cvijećem, podsjeća na mediteranska ljetovališta. Trgovi su živi, ispunjeni muzikom i mirisom espresa, dok luksuzne prodavnice i galerije pokazuju švajcarsku stranu elegancije. Ipak, iza fasade luksuza krije se i autentični duh juga – ljudi govore italijanski, hrana miriše na pastu, a ritam života je daleko opušteniji nego u sjevernim dijelovima Švicarske.</p><p>Jezero Lugano okružuju mala mjesta koja zrače šarmom. Morcote, nekada ribarsko selo, danas je često proglašavano najljepšim selom Švicarske – njegove uske ulice, crkve i vrtovi spuštaju se direktno u jezero. Gandria, još jedno biserno selo na obali, izgleda kao da je vrijeme u njemu stalo: kamene kuće i uske staze vode posjetioce kroz autentičnu priču o životu uz vodu.</p>

<h2>Obilje mogućnosti za avanturiste</h2><p>Za avanturiste, jezero nudi obilje mogućnosti – vožnja brodom, biciklističke staze uz obalu ili planinarenje po okolnim vrhovima. Ljubitelji gastronomije ovdje pronalaze okuse juga: tradicionalna jela pripremaju se sporo, uz vino iz lokalnih vinograda i nezaobilazne sireve kantona Tićino.</p><p>Jezero Lugano je destinacija koja spaja kontraste: sever i jug, tradiciju i modernost, planinski pejzaž i mediteranski duh. To je mjesto gdje se svaki posjetilac osjeća kao da je zakoračio u mali raj – spokojan, gostoljubiv i nenametljivo luksuzan.</p>

Destinacija koja spaja kontraste: sever i jug, tradiciju i modernost, planinski pejzaž i mediteranski duh

Lugano: Mali raj – spokojan, gostoljubiv i nenametljivo luksuzan

<p>Milano, ne samo italijanska nego i evropska metropola mode, kulture i hedonizma, nudi sve što turisti očekuju na putovanjima: od nevjerovatne arhitekture i vrhunskih muzeja, preko elegantnih dizajnerskih četvrti, do autentične italijanske hrane i večernjeg aperitiva s pogledom na zalazak sunca. Novinarku “Dnevnog avaza” ovaj grad stila, umjetnosti i skrivenih emocija dočekao je uz blagi žamor na Piazzi del Duomo, lagani miris espresa u zraku i blještavu fasadu katedrale izrađenu od najfinijeg bijelog mermera, koja djeluje nestvarno. </p><p>Iako ga svijet poznaje kao glamuroznu prijestonicu mode i dizajna, Milano je mnogo više od toga. Drugi je najveći grad u Italiji poslije Rima, te grad italijanskog šarma i kulture koji s ponosom i ljubavlju čuva svoju bogatu prošlost, govoreći je kroz impozantne crkve, veličanstvene muzeje, historijske trgove…&nbsp;</p>

<h2>Milanska katedrala </h2><p>Katedrala Duomo di Milano, najvažnija znamenitost i raskošni simbol grada gotovo nadrealnog sjaja s više od 3.400 kipova, 135 ukrasa s grotesknim licem i 700 figura, te šiljatih tornjeva koji se uzdižu ka nebu, građena je skoro 600 godina. Skulpture i statue prikazuju svece, anđele, proroke i mučenike, a krunu cijele zbirke čini zlatna statua Madonine, zaštitnog znaka Milanske katedrale i grada Milana. Statua Madonine nalazi se na vrhu najvišeg tornja ove veleljepne građevine, a simbolizira Djevicu Mariju. Čuvena pjesma “O mia bella Madonina” kompozitora Đovanija Dancija (Giovanni D'Anzi) iz 1935. godine, nezvanična je himna Milana. </p><p>Milanska katedrala je druga najveća crkva u Italiji nakon Bazilike svetog Petra u Vatikanu, te druga najveća gotička katedrala u svijetu. Uspon na krov ovog čuda gotike otkriva veličanstven pogled na Milano koji ostaje urezan u pamćenje.&nbsp;</p>

<h2>Vittorio Emanuele II </h2><p>Desno od Duoma nalazi se Galleria Vittorio Emanuele II, presvučena staklom i mozaicima – prvi "tržni centar" u Italiji i jedan od najljepših na svijetu. Nosi ime prvog kralja ujedinjene Italije Vitorija Emanuela II (Vittorio Emanuele), koji je vladao od 1861. do 1878. godine. Kupovina ovdje djeluje više kao ceremonija nego potrošnja. Iako brendovi “Gucci”, “Prada”, “Armani, “Louis Vuitton”… nisu za svačiji džep, šetnja ovim elegantnim hodnicima je obavezna.</p><p>Milano ne nosi titulu "grada mode" bez razloga. Tokom Milanske sedmice mode cijeli grad postaje pista. Ali i van tih dana, moda je ovdje svakodnevica. Stanovnici Milana “žive” modu, gotovo svi su sređeni i  elegantni, ali bez pretjerivanja, sa stilom koji ne viče nego šapuće. </p><p>Za ljubitelje visoke mode Via Montenapoleone je milanski raj. Čuvena ulica s buticima luksuznih brendova službeno je najskuplja shopping ulica na svijetu. Nakon dugogodišnje dominacije njujorške Pete avenije, koja je držala titulu najskuplje, milanska Via Montenapoleone je sada na prvom mjestu, i to kao prva evropska ulica na vrhu liste.</p><p>Cijelom njenom dužinom od 350 metara su prodavnice svih kultnih italijanskih brendova – “Bottega Venete”, “Prade”, “Armanija”, “Dolce &amp; Gabbane”, “Versacea”, “Guccija”…, ali i ostalih velikih igrača visoke mode poput “Chanela”, “Louis Vuittona”, “Hermesa”, “Cartiera”…</p>

<h2>La Scala</h2><p>Kad izađete iz elegantne Gallerije Vittorio Emanuele II, kratkom šetnjom stižete do pozorišta La Scala, jedne od najznamenitijih operskih kuća u svijetu.</p><p>La Scala je izgrađena na mjestu srušene crkve Santa Maria alla Scala, po kojoj je i dobila ime. Izgradnja je finansirana novcem od prodaje loža, a prva predstava u novoj operskoj kući - Salierijeva opera “L'Europa riconosciuta” – održana je 3. avgusta 1778. godine. Od tog datuma do danas su u ovoj svjetski značajnoj kulturnoj instituciji nastupali brojni velikani, poput Belinija (Bellini) i Verdija, kao i jedna od najslavnijih svjetskih operskih pjevačica Marija Kalas (Maria Callas).</p><p>La Scala izvana i nije pretjerano zanimljiva, ali sve nadoknađuje raskošnom unutrašnjošću i izvrsnom akustikom. Ulaznice za predstavu koštaju u prosjeku 70 eura.</p>

<h2>Dvorac Sforca </h2><p>Nekadašnja rezidencija milanskih vojvoda dvorac Sforca još jedan je simbol Milana, ali i jedinstveni muzej koji u svom sastavu ima šest muzeja. U različitim građevinama dvorca izložena su brojna umjetnička djela, među kojima i posljednja i nedovršena skulptura čuvenog Mikelanđela Buonarotija (Michelangelo Buonarroti) “Pieta Rondanini” na kojoj je vajar radio pet dana prije svoje smrti. </p><p>Dvorac od crvene cigle opasan je zidinama koje formiraju kvadratni oblik. Svaki ugao krasi toranj, a najimpozantniji i najprepoznatljiviji je toranj Filarete, koji predstavlja i današnji ulaz u ovo specifično zdanje. Prvobitno ga je izgradila porodica Viskonti (Visconti) u drugoj polovini 14. stoljeća, a kako posljednji vladar iz dinastije Viskonti Filipo Maria (Filippo) nije imao muške nasljednike, njegova vanbračna kćerka Bianka Maria (Bianca) udala se za vojskovođu Frančeska Sforcu (Francesco Sforza), te je tako dvorac prešao u ruke dinastije Sforca. </p><p>U narednom stoljeću je izgrađen prepoznatljivi toranj Filarete, koji je ime dobio po nadimku arhitekte koji ga je projektovao. Period procvata ovog dvorca počeo je s dolaskom Frančeskovog drugog sina Ludovika Sforce (Ludovico) na vlast, poznatog pod nadimkom “iI Moro”. Ludoviko je unajmio arhitektu Donata Bramantea i umjetnika Leonarda da Vinčija (Vinci), kako bi oslikao unutrašnjost zamka. Bramante je radio freske u sobi blaga (Sala del Tesoro), dok je Leonardo oslikao plafon u sobi s drevnim pločama (Sala delle Asse). </p><p>Nakon vladavine Ludovika, počeo je period francuske dominacije nad Milanom te je dvorac pretrpio određene izmjene. U 16. stoljeću na vlast dolaze Španci, potom Austrijanci, a krajem 18. stoljeća dvorac osvajaju Napoleonove trupe. Poslije ujedinjenja Italije u 19. stoljeću zvanično je odlučeno da dvorac Sforca treba staviti u javnu i kulturnu službu, jer predstavlja kulturno naslijeđe Milana.&nbsp;</p>

<h2>San Siro </h2><p>Za ljubitelje fudbala, posjeta stadionu San Siro - hramu strasti, kako ga Italijani zovu - jeste kao hodočašće. Dom je fudbalskih gradskih rivala Milana i Intera. Izgradnja ovog, jednog od najpoznatijih stadiona na svijetu, koji je napravljen isključivo za nogomet, pa nema atletske staze, počela je 1925. godine. Pokretač gradnje San Sira je tadašnji predsjednika AC Milana Pjer Pireli (Pier Pirelli). Prvoj utakmici, odigranoj 19. septembra 1926. u kojoj je Inter porazio Milan rezultatom 6:3, prisustvovalo je 35.000 gledatelja. U početku je samo Milan igrao na stadionu, a od 1947. ga dijeli s Interom.</p><p>Osim fudbalskih utakmica, na San Siru su svoje koncerte održali i poznati muzičari: Bob Marli (Marley), Bob Dilan (Dylan), Karlos Santana (Carlos), Brus Springstin (Bruce Springsteen), Dejvid Bouvi (David Bowie), Robi Vilijams (Robbie Williams), te bendovi “Rolling Stones”, “Red Hot Chili Peppers”, “One Direction” i “U2”.</p><h2>Aperitivo kvartovi</h2><p>U 18 sati Milano usporava – i tada počinje aperitivo. Barovi nude piće uz bogat izbor hrane, često besplatno. Najpoznatiji kvartovi za aperitivo su Navigli (kanali) i Porta Romana. Osim tradicionalnih pizze i gelata (sladoled), jela koja se u Milanu moraju probati su Risotto alla Milanese - kremasti rižoto sa šafranom, specifičnog, ali fantastičnog okusa, te Cotoletta alla Milanese – bečka šnicla na italijanski način posebno intenzivnog, ali briljantnog okusa.  </p><p>Milano spaja tradiciju i avangardu, užurbanost i eleganciju, pruža vam priliku da osjetite kako izgleda savremeni italijanski „dolce far niente“ (slatko je ne raditi ništa) – gdje se svaki trenutak živi sa stilom. Ovaj šarmantni grad ne pokazuje se odmah, ali ostaje zauvijek, a sigurno će vas osvojiti, razmaziti i vratiti kući „napunjenih baterija“. </p><h2>"Posljednja večera"</h2><p>Mnogi dolaze u Milano samo da vide jednu sliku – “Posljednju večeru” genija Leonarda da Vinčija, koja se nalazi u samostanu Santa Maria delle Grazie. Ulaznice za pogled na jedno od najpoznatijih slikarskih djela rasprodate su mjesecima unaprijed. Snaga ove slike je u njenoj izblijedjeloj ljepoti koju pojačava tišina crkve, a pred kojom se posjetioci mogu zadržati samo 15 minuta.</p>

Ovaj šarmantni grad ne pokazuje se odmah, ali ostaje zauvijek, a sigurno će vas osvojiti, razmaziti i vratiti kući „napunjenih baterija“

Novinarka “Dnevnog avaza” s grupom turista iz BiH ispred Duoma 

Novinarka “Dnevnog avaza” u Milanu, metropoli mode, kulture i hedonizma

<p>U Bošnjačkom institutu u Sarajevu, 24. septembra 2025. godine u 19.00 sati, bit će upriličena književna večer na kojoj će biti predstavljeni novi romani književnika Murata S. Baltića: “Duvarine”, “Fetva” i “Zekum i nesanica”.</p><h2>Položaj Bošnjaka</h2><p>Romani “Duvarine” i “Fetva” obrađuju položaj Bošnjaka u posljednjih 200 godina na prostorima regije, dok je radnja romana “Zekum i nesanica” smještena u 1990. godine u Bosni i Hercegovini i Sarajevu.</p><p>Promotori Baltićevih romana bit će prof. dr. Sead Šemsovic i prof. dr. Nadija Rebronja.</p><p>Murat S. Baltić osnovnu školu i gimnaziju završio je u Sjenici, a pravni fakultet u Novom Sadu.</p><p>Radio je kao sudija 22 godine u Sjenici, a od 1999. godine živi i radi u Njemačkoj, jer je, kako kaže Baltić, pod pritiskom režima Slobodana Miloševića napustio Srbiju. </p><h2>Bogat opus</h2><p>Književnik Baltić je do sada objavio tri zbirke pjesama, dvije knjige pripovjedaka i šest romana.</p><p>Sva njegova djela su prevedena na njemački, turski, ruski, rumunski, mađarski, bugarski, poljski i italijanski jezik.</p><p>Dobitnik je više domaćih i međunarodnih priznanja i nagrada.</p>

Baltić živi i radi u Njemačkoj, jer je, kako sam kaže, pod pritiskom režima Slobodana Miloševića napustio Srbiju

Promocija romana književnika Murata S. Baltića: “Duvarine”, “Fetva” i “Zekum i nesanica”

<p>Na današnji dan 2011. godine, u Sarajevu je preminuo Nedžad Ibrišimović, jedan od najvećih bosanskohercegovačkih patriota, književnika, publicista, urednika i vajara, „vječnik“ oštrog pera čija genijalnost ni danas nije izblijedjela.</p><p>Nežad Ibrišimović rođen je 1940. godine u Sarajevu. Nakon prerane očeve smrti, usljed djejstava tokom Drugog svjetskog rata, kao trogodišnjak seli se s majkom u Žepče, gdje je završio osnovnu školu. U Sarajevo se vraća da bi pohađao Srednju školu za primijenjene umjetnosti, Odsjek vajarstvo, a potom i studij filozofije na Filozofskom fakultetu. Počeo je rano pisati, već u 13. godini, a 1964. godine postao je i zvanično najmlađi književnik u Bosni i Hercegovini.</p><h2>Najznačajnija književna djela</h2><p>Njegova najznačajnija književna djela su: „Zlatni most“, „Ugursuz“, „Karabeg“, „Glas koji je pukao o Egidiju“, „Zmaj od Bosne“, „Braća i veziri“, „Knjiga Adema Kahrimana“, „Vječnik“... Osim književnošću, bavio se i novinarstvom. Bio je urednik u „Našim danima“ i „Oslobođenju“, te glavni i odgovorni urednik časopisa za književnost „Život“, od 1995. do 1998. godine. Neko vrijeme Ibrišimović  je radio kao nastavnik u Goraždu, a svoja vajarska djela prikazao je u desetak samostalnih izložbi. </p><p>Među brojnim nagradama koje je dobio ističu se: Šestoaprilska nagrada Grada Sarajeva za roman „Ugursuz“, Prva nagrada za televizijsku adaptaciju „Ugursuza“ na Bledskom festivalu, Godišnja nagrada Izdavačke kuće „Svjetlost“ za roman „Karabeg“, Godišnja nagrada Izdavačke kuće „Veselin Masleša“ za roman „Braća i veziri“, Nagrada Društva pisaca BiH za knjigu „Knjiga Adema Kahrimana“, Nagrada „Skender Kulenović“ za „Izabrana djela I-X“, Godišnja nagrada Udruženja izdavača i knjižara BiH za roman „Vječnik“, nagrade BZK „Preporod“ i „Hasan Kaimija“ za roman „Vječnik“.</p><p>Najčešće teme u djelima Nedžada Ibrišimovića su Bosna i Hercegovina i bošnjački narod. Njegova, kako ju je sam imenovao, “muslimanska trilogija“ („Ugursuz“, „Karabeg“ i „Braća i veziri“) mnogo govori o našoj zemlji i njenoj stvarnoj historiji, koja je nerijetko prešućivana i sakrivana, dajući nam lekcije za budućnost. </p><h2>Roman ”Vječnik“ pisao 47 godina</h2><p>Ibrišimovićevu karijeru obilježio je roman ”Vječnik“, kapitalno djelo na kojem je radio 47 godina, a za koje ga je Društvo pisaca BiH kandidiralo za Nobelovu nagradu. Pisao ga je, kako je sam kazivao, cijeloga života. A posljednje njegovo djelo „El-Hidrova knjiga“ je, ustvari, nastavak „Vječnika“. Prema mišljenju Nedžadovog sina Ora, ali i mnogih domaćih i svjetskih intelektualaca, za “Vječnika“ i “El-Hidrovu knjigu“ njegov otac je trebao dobiti Nobelovu nagradu.</p>

<h2>Rođen Marko Polo, italijanski trgovac i istraživač</h2><p>1254. - Rođen Marko Polo (Marco), italijanski trgovac i istraživač, najpoznatiji evropski srednjovjekovni putnik. Ka Dalekom istoku krenuo je iz Venecije  1271., u svojoj 17. godini proputovao je Mezopotamiju, Kurdistan, Persiju, Turan, Pamir, Kineski Turkestan i Mongoliju i stigao u Peking 1275. godine. Opisao je putovanja u "Knjizi o čudima svijeta", objavljenoj 1298., kasnije nazvanoj "Milion", koja je podstakla mnoga geografska otkrića.</p><p>1890. - Rođena engleska književnica Agata Kristi (Agatha Christie), autorica niza detektivskih romana, prozvana “kraljicom krimića”. Najprodavaniji je autor na svijetu uz Šekspira (Shakespeare). Najpoznatija djela: "Ubistvo Rodžera Ajkrofta", "Leš u sarkofagu", "Ubistvo u Orijent Expressu", "Deset malih crnaca", "Vašar zločina", "Karibijska zagonetka", "Nikotin", "Tajna zamka Čimniz", "Tajna sedam brojčanika", "Otvorenih karata", "Ubistvo u Mesopotamiji", "Mišolovka".</p><p>1894. - Francuski filmski reditelj Žan Renoar (Jean Renoir), sin slikara Ogista Renoara (Auguste), tvorac poetskog filmskog realizma, rođen je na današnji dan. U njegovim filmovima su se miješali san i realnost, radost i tuga svakidašnjeg života. Prije Drugog svjetskog rata snimio je nekoliko antiratnih filmova koji su snažno utjecali na duhovno stanje nacije. Napisao je knjige "Renoar, moj otac" i "Moj život i moji filmovi". Filmovi: "Nana", "Kučka", "Madam Bovari", "Toni", "Zločin gospodina Lanža", "Izlet", "Velika iluzija", "Marseljeza", "Čovjek-zvijer", "Pravilo igre", "Močvara", "Ova zemlja je moja", "Žena na obali", "Rijeka", "Helena i muškarci", "Frenč kankan", "Testament doktora Kordelijera", "Doručak na travi".</p><p>1911. - Umrla Engleskinja Adelina Paulina Irbi (Adeline Irby), poznatija kao Mis Irbi, spisateljica i dobrotvorka koja je u Sarajevo došla 1866. godine, u vrijeme kada je engleskim tronom vladala kraljica Viktorija (Victoria) i kad je u Engleskoj nastupila epidemija kolere. Ubrzo po dolasku u Sarajevo, Miss Irbi se povezala s hadži Stakom Skenderovom, pružajući materijalnu i svaku drugu podršku njenoj ženskoj školi i radu, a uporedo je pripremala osnivanje svog zavoda za opismenjavanje i obrazovanje djevojaka naziva Zavod Miss Irby ili Ženski institut plemenite Mis Irbijeve u Sarajevu, koji je otvorila 1869. godine.&nbsp;</p>

<h2>Rođena Bisera Veletanlić, prva dama zabavne muzike </h2><p>1942. - Rođena Bisera Veletanlić, prva dama srbijanske i regionalne zabavne muzike.  Ona je jedno od najvećih imena šlageristike i zvijezda festivala 1970-ih godina s područja bivše SFR Jugoslavije. U svojoj bogatoj muzičkoj karijeri snimila je veći broj nezaboravnih melodija, koje su obilježile jedno vrijeme.</p><p>1945. - Umro austrijski kompozitor Anton Fridrih Ernst fon Vebern (Friedrich von Weber), jedan od najistaknutijih ekspresionista, čiju su muziku zabranili nacisti u Drugom svjetskom ratu. Djela: kamerna za gudački kvarter "Pet stavova", "Šest bagatela", orkestarska "Šest komada", "Pet komada", "Simfonija za kamerni orkestar", "Varijacije", solo pjesme.</p><p>1961. - Rođena Sonja Savić, srbijanska glumica. Prvu ulogu igrala je 1977. u filmu "Leptirov oblak", a veliku popularnost stekla je glavnom ulogom u filmu "Šećerna vodica" iz 1983. godine. Za ulogu u filmu "Život je lijep" iz 1985. nagrađena je na Filmskom festivalu u Veneciji. Sonja je snimila više od 50 filmova. Umrla je u stanu svojih roditelja u Beogradu, 23. septembra 2008. godine.</p><p>1989. - Umro američki pisac Robert Pen Voren (Penn Warren), u čijem je najboljem romanu "Svi kraljevi ljudi" naslikan uspon i pad političara kod kojeg su neodvojivo sjedinjeni porok i vrlina. Poznat je i kao suptilni pjesnik i pouzdan tumač moderne književnosti. Ostala djela: romani "Noćni jahač", "Na vratima neba", "Bujica", "Pećina", "Mjesto gdje valja doći", "Brat zmajevima", zbirke pjesama "Jedanaest pjesama na istu temu", "Obećanja", "Inkarnacije", "Odabrane pjesme", eseji "Razumijevanje proze", "Razumijevanje poezije", "Ko govori za crnca?", "Demokratija i poezija".</p><p>2005. - Preminuo Aleksandar Ravlić, bosanskohercegovački novinar i fotograf. Do odlaska u penziju 1990. godine bio je profesionalni novinar i dugogodišnji rukovodilac dopisništva zagrebačkog "Vjesnika" u Banjoj Luci. Počeo se baviti publicistikom početkom 1950-ih, od kada je istraživao u prvom redu banjalučku prošlost. Uz svakodnevni posao, istraživanje prošlosti i pisanje, Ravlić se bavio i fotografijom. U publikacijama kojima je autor i brojnim drugim drugih autora, objavljeno je više stotina njegovih crno-bijelih i kolor snimaka, dok je mnogo snimaka objavljeno u dnevnicima “Vjesnik” i “Sportske novosti” te sedmičnicima kuće “Vjesnik”. Ravlićev kolor snimak - "Karneval na Vrbasu", načinjen pod zidinama stare tvrđave Kastel, na Vrbasu, odabran je za prvi turistički plakat Banje Luke, koji se pojavio u julu 1979. </p><p>2006. - Umrla Orijana Falači (Oriana Fallaci), italijanska novinarka i spisateljica, poznata po izvještajima s ratnih i konfliktnih područja širom svijeta, te intervjuima koje je vodila s državnicima tokom 1960-ih, 1970-ih i 1980-ih godina.</p><p>2008. - Preminuo jedan od osnivača legendarne britanske rok grupe "Pink Floyd" - klavijaturist Ričard Vilijam Rajt (Richard William Wright).</p><p>2011. - U Pragu u 100. godini umro slavni češki režiser Otakar Vavra, iza koga je, kao scenariste i reditelja, ostalo 80 filmova, te izuzetne klase na Praškoj filmskoj akademiji iz kojih su izašli reditelji kao što su Miloš Forman i Jirži Mencl.</p>

Danas je ponedjeljak, 15. septembar/rujan 2024. godine, do kraja godine preostalo je još 108 dana

Nedžad Ibrišimović: 14. godišnjica smrti bh. književnika, urednika i vajara

<p>Jedna od najmonumentalnijih sarajevskih građevina čuvena Despića kuća, nazvana „kuća časti i nezaborava“, dala je mnoge učene i ugledne ljude o kojima se i danas s velikim poštovanjem i uvažavanjem govori. </p><p>Izgradila ju je bogata trgovačka pravoslavna porodica Despić prije 265 godina, nakon što je u Sarajevo iz hercegovačkog sela Sambor davne 1760. godine došao Risto Slijepčević i oženio se Sarajkom Despom. Despa je bila jedna od najljepših sarajevskih djevojaka i vrlo harizmatična osoba, pa su njena i Ristina dva sina, Maksim i Nikola, u Sarajevu bili poznatiji kao „Despini sinovi“. Prema tom nadimku je kasnije cijela porodica dobila novo prezime – Despić.</p>

<h2>Kultura stanovanja</h2><p>Despići su bili poznati i vrlo uspješni trgovci ćurčije (krznari) u Sarajevu i cijeloj Bosni i Hercegovini, a trgovali su i s Istanbulom i evropskim gradovima. Imali su dućane u Velikom ćurčiluku, u blizini svoje kuće, za koju je specifično da je nastajala u više faza. Prvobitno je Despića kuća izgrađena u karakterističnom bosansko-orijentalnom stilu, a uz kasnije dogradnje 1881. godine poprimila je austrougarski graditeljski izgled. Zbog tih slojevitosti u gradnji prvi i drugi sprat kuće se mnogo razlikuju, pa je tako prvi sprat namješten u orijentalnom stilu, a sobe drugog sprata uređene prema evropskim standardima. </p><p>- Historija grada i kulture stanovanja u Sarajevu se lijepo vidi u Despića kući. Osmansko Carstvo i Austro-Ugarska se nalaze pod istim krovom – kazao nam je Senad Kuč, pedagog J.U. Muzej Sarajeva.</p><p>Najznačajniji član porodice Despić bio je hadži Makso, rođen 1836. godine, a titulu hadžije dobio je nakon što je dva puta posjetio Jerusalem, o čemu je pisao i u svojim „Zapisima starog Sarajlije“. Njegovi „Zapisi“, u kojima je pisao o sebi, putovanjima, ali i događanjima u gradu, jesu veoma vrijedno svjedočanstvo i prilog historiji Sarajeva.&nbsp;&nbsp;</p>

<h2>Hadži Makso </h2><p>Hadži Makso je bio ugledni trgovac. Službovao je i kao državni blagajnik u Osmanskom Carstvu, potom bio gradski vijećnik u vrijeme vladavine Austro-Ugarske, te član bh. delegacije koja je išla na poklonjenje caru Franji Josifu. Bio je i zadužbinar, jedan od utemeljitelja Saborne pravoslavne crkve u Sarajevu, veliki dobrotvor i vizionar koji je, između ostalog, zaslužan i za nastanak pozorišne umjetnosti u gradu na Miljacki. </p><p>Naime, po ugledu na evropska pozorišta, koja je posjećivao tokom svojih putovanja, hadži Makso je organizirao u svojoj kući pozorišne predstave kao kućne zabave za prijatelje, rodbinu, poslovne partnere i diplomate, u prostoriji prozvanoj „Pozorišna sala“, pa se Despića kuća s pravom naziva pretečom savremenog pozorišta u Sarajevu. </p><p>Osim toga, hadži Makso je bio i inicijator osnivanja prvog sarajevskog muzeja – Muzeja Stare pravoslavne crkve, a često je isticao nevažnost materijalnih stvari u odnosu na duhovne. Iako je bio jedan od najbogatijih i najutjecajnijih ljudi na našim prostorima, nastojao je uvijek biti dostupan običnim ljudima, a njegovi savremenici, ali i njihovi nasljednici, govorili su o hadži Maksi kao o primjeru poznatog sarajevskog duha punog ljudskosti, dobrote i širokogrudosti.</p>

<h2>Prvi klavir</h2><p>„Maksi je Bog dao sva blaga ovog svijeta u sretnoj njegovoj djeci i porodu, koje ostavlja poslije sebe, pa da i oni budu dika i ponos na uslugu srpskom narodu. Poslije moje smrti ostavljam sirotinji, bez razlike vjere – onoj sirotinji da se podijeli, koja ne prosi po sokaku, nego onima, koji na godine sjede kod kuće nemoćni, stari i bolesni iz kuće ne izlaze (…) Ova moja naredba služi samo za mene, a nek bude pouka svakome živom bratu i prijatelju, koji bude imao svijesti i razuma u glavi...“, piše, između ostalog, u testamentu hadži Makse Despića, napisanom 29. marta 1921. godine, nekoliko godina prije njegove smrti.</p><p>Srce prelijepe kuće Despića je hadži Maksina soba za rad i odmor u kojoj se nalaze originalni predmeti koje je donosio sa svojih dalekih putovanja. Namještaj, slike, ikone, kandila, italijanska ogledala, engleski sat, skupocjeni lusteri – sve što se i danas nalazi u ovoj kući jeste originalna ostavština Despića. </p><p>Kako su Despići bili veliki ljubitelji umjetnosti, u njihovu kuću je stigao i jedan od prvih sarajevskih klavira, za šta je zaslužan hadži Maksin sin Pero koji je studirao u Beču, gdje se oženio Austrijankom Vilheminom, koja je skoro svaki dan nakon ručka svirala klavir za članove porodice i goste. Mina, kako su Sarajlije odmilja zvale Vilheminu, često je u kući organizirala i druženja uglednih sarajevskih gospođa.</p><h2>Poklon Sarajevu</h2><p>Hadži Maksin praunuk Pero Despić, posljednji potomak ove ugledne porodice, odselio se u Belgiju 1969. godine i gradu Sarajevu poklonio svoju kuću, pod uvjetom da se u njoj otvori izložba sa stvarima koje će svjedočiti o postojanju i djelima njegove porodice. </p><p>Despića kuća, dragulj sarajevske historije i dokaz da različitosti mogu i trebaju funkcionirati zajedno, danas je jedan od depandansa Muzeja Sarajeva, a 2005. godine je proglašena nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.</p><h2>Još jedna zadužbina</h2><p>Osim Despića kuće, ova čuvena porodica je svom Sarajevu ostavila još jednu zadužbinu. Danas je ta zadužbina pretvorena u Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine.</p>

Prvobitno je izgrađena u karakterističnom bosansko-orijentalnom stilu, a uz kasnije dogradnje poprimila je austrougarski graditeljski izgled 

Despića kuća: Preteča savremenog pozorišta u Sarajevu

<p>Na današnji dan 1889. godine, u Goraždu je rođen Isak Samokovlija, kojeg je jedini bh. nobelovac Ivo Andrić nazvao jednim od najboljih pisaca koje je Bosna i Hercegovina dala, a Meša Selimović je rekao kako je Samokovlija, izuzmemo li Andrića, najbolji bosanskohercegovački pripovjedač. Medicinski fakultet u Beču upisao je 1910. godine, ali početkom Prvog svjetskog rata, 1914., biva mobiliziran i poslan na front, zbog čega studije završava tek 1917. godine. U Beču, na jednoj plesnoj večeri, upoznao je mladu Hedu Bruner (Hedda Brunner), svoju buduću suprugu, koju je njena majka poslala na krojački zanat. S Hedom je dobio troje djece: Mišu, Mirjanu i Rikicu.</p><p>Nakon rata Samokovlija se vratio u BiH i zaposlio kao ljekar u rodnom Goraždu, zatim u Fojnici, da bi, 1925., počeo raditi u bolnici „Koševo“, današnjeg naziva Klinički centar Univerziteta u Sarajevu (KCUS). Kako je sam često kazivao, imao je mnogo posla kao ljekar, pa je pisao noću, kada bi završio s poslom, jer je književnost bila njegova najveća ljubav.</p><h2>Ustaški logor</h2><p>Uporedo s ljekarskim poslom bio je jedan od urednika sedmične novine „Jevrejski život“, gdje je, 1927., objavio svoju prvu pripovijetku „Rafina avlija“, a dvije godine poslije i prvu zbirku pripovijedaka "Od proljeća do proljeća", te 1936. „Pripovijetke“. Međutim, početkom Drugog svjetskog rata Samokovlija je ostao bez posla i, kao i ostali njegovi sunarodnjaci, morao je nositi žutu traku s Davidovom zvijezdom, kojom su nacisti obilježavali Jevreje. Ubrzo su ga ustaše odvele u logor u Sarajevu. </p><p>U proljeće 1945. godine, uspio je pobjeći od ustaša i krio se sve do oslobođenja zemlje. Po završetku Drugog svjetskog rata uređivao je književni časopis "Brazda", od 1948. do 1951. godine, a potom je sve do smrti bio urednik u Izdavačkom preduzeću "Svjetlost". </p><h2>Samokovlijin kutak</h2><p>Godine 1946., Samokovlija je objavio svoju najpoznatiju pripovijetku „Nosač Samuel“, koja je, prema mišljenju književnih kritičara, njegovo najbolje djelo. Napisavši drame „On je lud“ i „Fuzija“ okušao se i kao dramski pisac. Prema njegovim djelima realizirano je više pozorišnih i TV dramatizacija („Plava Jevrejka“, „Ženidba nosača Samuela“, „Simha“ i „Ratni hljebovi“). U režiji Slavka Vorkapića, prema djelu  “Hanka”, 1955. snimljen je istoimeni igrani film, koji je godinu kasnije predstavljao kinematografiju bivše SFRJ na Filmskom festivalu u Kanu.  </p><p>Svake godine polovinom januara, u Goraždu se održava manifestacija „Dani Isaka Samokovlije – Sunce nad Drinom“, a u Domu pisaca u Sarajevu jedan kutak je posvećen ovom velikom književniku, što je, ustvari, minijaturni porodični muzej koji su formirali Isakova kćerka Mirjana i njen suprug Milutin. U tom kutku smješteni su radni sto za kojim je Isak pisao i stvarao, vitrina s njegovim knjigama, vaza za cvijeće koju je Isak dobio od svoje majke nakon što je položio maturu u sarajevskoj Prvoj gimnaziji, nalivpera i olovke, tabakera… Na zidu je nekoliko umjetničkih slika, među kojima dominira piščev portret, rad Marija Mikulića, slikara i Samokovlijinog velikog prijatelja.</p><p>Život bosanskohercegovačkog velikana riječi Isaka Samokovlije ugasio se prije 69 godina, 15. januara 1955. Preminuo je od degeneracije bubrega u 66. godini, ostavivši iza sebe mnoštvo neobjavljenih rukopisa.&nbsp;</p>

<h2>Rođen Ferdinand Porše, tvorac Volkswagenove „bube“</h2><p>1875. - Rođen Ferdinand Porše (Porsche), češko-njemački automobilski inžinjer, tvorac Volkswagenove „bube“. Bio je jedan od najvećih konstruktora automobila, ali i jedan od rijetkih ljudi koji su se usudili nametati svoje ideje njemačkom nacističkom vođi Adolfu Hitleru. Dobivši Hitlerovu finansijsku i svaku drugu podršku, Porše je realizirao konstrukciju Volkswagenove “bube”, što je bio njemački odgovor na Fordov model T, koji je u to vrijeme bio najprodavaniji automobil na svijetu. Već 1937. u pogonu kod “Daimler-Benza” proizveo je prvih 30 automobila koji su zbog neobičnog izgleda podrugljivo nazvani Käfer (buba). Neposredno poslije Drugog svjetskog rata 1945. godine, 1785 “buba” već je izašlo iz poluporušenih pogona u Wolfsburgu, a 27 godina kasnije automobil “buba” postao je ljubimac cijeloga svijeta, preuzevši od Fordova modela T naslov najprodavanijeg automobila u historiji.</p><p>1883. - Umro ruski pisac Ivan Sergejevič Turgenjev, jedan od najznačajnijih predstavnika ruskog realizma. Prvi je ruski pisac čije su djela prodrla na Zapad, gdje je čitan s divljenjem i za života je uživao znatno veći ugled u francuskim nego u ruskim književnim krugovima. Zanimao ga je tip "suvišnog čovjeka", plemića-intelektualca i tip nihiliste - građanskog intelektualca, sukobljenog s konzervativizmom plemićke kulture. Predskazivao je revolucionarnu epohu u Rusiji. Djela: romani "Očevi i djeca", "Plemićko gnijezdo", "Rudin", "Dim", "Novina", "Uoči novih dana", pripovijetke "Proljetne vode", "Asja", "Lovčevi zapisi", drama "Mjesec dana na selu".</p><p>1905. - Rođen američki fizičar Karl Dejvid Anderson (Carl David). Studirao je fiziku i tehniku na Kalifornijskom institutu za tehnologiju u Pasadeni i 1930. godine doktorirao. Pod Millikanovim rukovodstvom počeo je ispitivati kosmičke zrake među kojima je pronašao tragove neočekivane čestice koja je u svemu podsjećala na elektron, osim što je imala pozitivan naboj. Ovaj pronalazak je objavljen 1932. godine i poslije toga potvrdili su ga drugi istraživači. Direktan dokaz o postojanju pozitrona Anderson je dobio bombardiranjem materijala prodornim γ-zrakama iz torija. U toj reakciji dolazi do stvaranja elektron-pozitron parova. Za taj rad 1936. godine Andersonu je dodijeljena Nobelova nagrada koju je podijelio s  Viktorom Frensisom Hesom (Victor Francis Hess).</p><p>1962. - Umro američki pisac Edvard Estlin Kamings (Edward Cummings), pjesnik snažnog lirskog dara u čijoj su poeziji dominirale teme ljubavi i smrti. Djela: zbirke stihova "41 pjesma", "Je 5", "Viva", "Tom", "V20", "1x1", "Sedamdeset i jedna pjesma".</p>

<h2>Poginuo fudbaler i reprezentativac bivše SFRJ Dragan Mance </h2><p>1985. - U saobraćajnoj nesreći poginuo fudbaler i reprezentativac bivše SFRJ Dragan Mance. Fudbal je počeo da igra u Galenici (sadašnji FK Zemun) odakle je 1980. prešao u FK Partizan. U dresu reprezentacije SFR Jugoslavije debitovao je u Parizu 23. aprila 1983. u prijateljskoj utakmici protiv Francuske (0:4). Iste godine odigrao je i četvrtu utakmicu za reprezentaciju, opet protiv Francuske 12. novembra u Zagrebu (0:0). Bio je najbolji strijelac i igrač u historiji Partizana. </p><p>1991. - Umro američki filmski reditelj italijanskog porijekla Frenk Kapra (Frank Capra), autor sjajnih komedija sa satiričnom notom. Napisao je memoare "Ime iznad naslova". Filmovi: "Donovanova afera", "Mlada generacija", "Zabranjeno", "Američka ludost", "Gorak čaj generala Jena", "Dogodilo se jedne noći" , "Gospodin Dids ide u grad" , "Izgubljeni horizonti", "Upoznajte Džona Doa", "Arsenik i stare čipke", "Ne možete to ponijeti sa sobom" (nagrada Oskar), "Ovo je divan život", "Država Unije", "Džep pun čuda".</p><p>1992. - Preminuo Bruno Bjelinski, jedan od najznačajnijih hrvatskih kompozitora 20. stoljeća. Bio je iznimno plodan kompozitor koji je razvio lični muzički jezik s elementima neoklasicizma. Bjelinski je komponovao šest opera, tri baleta i 15 simfonija.</p><p>1993. - Srušena Dolačka džamija, u toku agresije na BiH, u mjestu Dolac kod Banje Luke. Džamija je izgrađena 1686. godine i bila je pod zaštitom UNESCO-a kao kulturni spomenik svjetske baštine III kategorije. Nažalost, ova džamija je, kao i mnoge druge, minirana i srušena od srpskog agresora na današnji dan, a obnovljena je 2007. godine.</p><p>2002. - Umrla Irena Kolesar, hrvatska i regionalna glumica. Uz rad na prvim domaćim filmovima (ukupno sedam), ostvarila je brojne zapažene uloge prvo u HNK u Zagrebu, a kasnije u Jugoslovenskom dramskom pozorištu u Beogradu. Godine 1981., na Filmskom festivalu u Puli nagrađena je Zlatnom arenom za cjelokupni doprinos filmskom stvaralaštvu.</p><p>2010. - Preminuo Miroslav Bijelić, srbijanski filmski i pozorišni glumac i književnik. Diplomirao je na Pozorišnoj akademiji i kao glumac igrao i režirao u Beogradskom dramskom pozorištu. Jedno vreme je bio upravnik tog pozorišta. Bio je poznat po svom prepoznatljivom glasu iz crtanih filmova. Pozajmio je glas u mnogim kratkometražnim crtaćima, ali i u crtanom serijalu “Otkrića bez granice” i “Transformersi”. Od 1980. do 1982. bio je predsjednik Udruženja dramskih umjetnika Srbije (UDUS). Ostvario je niz uloga u serijama i filmovima, a publika ga je zapamtila po ulozi Mirka Pavlovića i seriji “Bolji život”.</p>

Danas je srijeda, 3. septembar/rujan 2025. godine, do kraja godine preostalo je još 120 dana

Isak Samokovlija: 136. godišnjica rođenja bh. književnika i ljekara

<p>Na današnji dan 2007., prestalo je kucati srce Safeta Isovića, prema mišljenju gotovo svih muzičkih kritičara i poznavalaca tradicionalne izvorne narodne pjesme, najboljeg pjevača sevdalinki svih vremena. Bio je veliki umjetnik i jedan od najblistavijih glasova koje su ovi naši balkanski prostori ikada imali. </p><p>Legendarni Sajo, kako su ga svi odmilja zvali, preminuo je u Sarajevu, u 72. godini života, a njegov mezar se zasluženo nalazi među mezarima najvećih sinova, heroja Bosne i Hercegovine, u haremu Ali-pašine džamije u Sarajevu, a Park kod Druge sarajevske gimnazije nosi njegovo ime. </p><h2>Moćan glas</h2><p>Safet Isović rođen je 8. januara 1936. godine u Bileći. Od 1955. godine, došavši na studij prava, pa do smrti, živio je u Sarajevu. Sevdalinke je počeo javno izvoditi u UKUD-u „Slobodan Princip Seljo“, prošavši audiciju 1956., potom i na radiju i televiziji, a dvije godine kasnije snimio je svoj prvi singl s pjesmama „Sarajčice, hajdemo“ i „Kad ja pođoh na Bembašu“. </p><p>Pobjeđivao je na najboljim muzičkim festivalima u bivšoj Jugoslaviji i dobitnik je niza najznačajnijih muzičkih nagrada. Vrijeme njegovog uspjeha počelo je solističkim koncertom u “Domu sindikata” u Beogradu 1963., a traje i danas, iako on više nije među nama, ali jeste u svojim pjesmama i našim srcima.</p><p>Brojne Isovićeve kolege, također vrsni interpretatori sevdalinki, saglasni su da je njegova interpretacija bila nenadmašna, da je njegov glas bio toliko moćan da bi mu pozavidjeli i čuveni svjetski operski tenori. Tako kažu i stihovi jedne od pjesama koje su mu posthumno napisane i posvećene: „Kad Sajo pjeva i slavuj zašuti...“&nbsp;</p>

<h2>Čuvao tradiciju</h2><p>Ne samo da ju je vrhunski pjevao, Safet je u svakoj prilici i govorio poučno o sevdalinci, ističući koliko je bitna za našu tradiciju i kulturu, koja je i njemu, kao i svim Bosancima i Hercegovcima, urođena. </p><p>- Moj otac je lijepo pjevao sevdalinke, a tetka, očeva sestra, svirala harmoniku, pa je to stalno prisustvo sevdalinke u mojoj kući, iz koje sam i naslijedio talent, opredijelilo moj put. Sevdalinka je najljepši dio naše kulture i treba nastojati da se ona prezentira, kako bi je zavoljeli svi ljudi bez obzira na naciju i vjeru. Ja poštujem i volim svačiju kulturu, ali se bojim nekulture - izjavio je u jednom od brojnih intervuja Isović.</p><p>Osim tradicionalnih sevdalinki, Safet je izvodio i tzv. komponovane narodne pjesme koje su se temeljile na sevdalinci i drugim oblicima bh. muzičke tradicije, a među najpoznatijima su: “Kad sretneš Hanku”, “Jablani se povijaju”,“Bosno moja”, “Na mezaru majka plače”, “Šta se ovo Bosnom čuje”, “Oj, Safete, Sajo, Sarajlijo”…&nbsp;</p>

<h2>Najdraža pjesma</h2><p>„Otvori mi džamli pendžer, dilber Ajšo, golubice, daj razgrni zar tanani, da ti vidim bijelo lice...“ stihovi su sevdalinke „Otvori mi džamli pendžer“ za koju je govorio kako mu je najdraža, a svim ljubiteljima sevdaha ostavio je biserne tonske zapise pjesama u kojima je pjevao o mahalama, jaranima, gizdavim konama, o šeher Sarajevu i zemlji Bosni.</p><p>„Šta se ovo Bosnom čuje“, pjevao je Safet, čudeći se nama, Bosancima i Hercegovcima, koji uglavnom prednost dajemo onome što nije naša tradicija, umjesto da njegujemo i promoviramo svoje, bh. autohtone vrijednosti. Popularni Sajo se cijelog života borio za očuvanje bosanskohercegovačke tradicionalne lirske gradske pjesme, sevdalinke, pjevajući je i promovirajući tako i našu zemlju širom svijeta. Bio je istinski ambasador sevdalinke i Bosne i Hercegovine. Zahvaljujući njemu, zvuci naše sevdalinke odzvanjali su u najprestižnijim svjetskim koncertnim dvoranama: „Kongres centrumu“ u Berlinu, „Mozarteumu“ u Salzburgu, „Opera Houseu“ u Sidneju, „Odeon Palaceu“ u Njujorku, kao i u Frankfurtu, Beču, Bagdadu, Parizu, San Remu, Torontu, Štokolmu, Barceloni, Istanbulu, Sofiji...   </p><p>Posljednji veliki solistički koncert održao je u prepunoj sarajevskoj Zetri, 29. maja 2003. godine. </p><h2>"Safet nacionale"</h2><p>Bosanskohercegovački kantautor i pjesnik Benjamin Isović, Safetov sin, s velikim ponosom se sjeća svog oca i zajedničkog života.</p><p>- Veoma mi je važno to kako ga je narod doživljavao i doživljava, kao i opus koji je ostavio iza sebe. On i jeste bio narodni čovjek, njihov Sajo. Bio je „Safet nacionale“, tačnije, „Safet internacionale“, a njegovo djelo je istinska narodna baština i svaki čovjek koji ga je volio ima pravo na komadić te uspomene, na djelić svojatanja. </p><p>Kao ocu sam mu zahvalan za sve što danas jesam. Ponosim se njime, njegovom dosljednosti, pravednosti, plemenitosti i principijelnosti koju je posjedovao. To je čovjek koji nikada nikome nije nanio štetu i uvijek je davao mnogo više nego što je dobijao. Naučio me je dobroti, poštovanju, časti i mnogim istinskim vrijednostima vezanim za život s ljudima. Od njega sam naslijedio sluh, strast za muziku, vokalne sposobnosti, njegovu hercegovačku lucidnost i pronicljivost, rječitost, ljubav prema životinjama... i sve mi to danas mnogo znači. To su čvrsti temelji moje ličnosti. </p><h2>O Safetu...</h2><p>- Kad dođe na korepeticiju, meni se slede ruke, srce zastane, a u moje uši ulazi glas najljepšeg slavuja. (Jozo Penava)</p><p>- Najbolji je Safet... Prvi, pa deset praznih mjesta, pa opet Safet, pa drugi. (Avdaga Vrabac)</p><p>- On je bio taj koji je proslavljao pjesme, a ne pjesme njega. (Husein Kurtagić)</p><p>- Da je živio u nekoj od velikih svjetskih kultura, npr. u zemljama koje imaju Modunja, De Nira, Belmonda, Safet bi bio iznad svih njih. (Gradimir Gojer)</p><p>- Pjesmu je tumačio do savršenstva. Treba mu dati ne ulicu, nego mauzolej. (Vehid Gunić)</p><p>- Na Mount Everest sevdalinke popeo se s njegove suprotne, opasnije, interpretativne strane. (Esad Bajtal)</p><p>– Naš Sajo je najviše uradio na očuvanju sevdalinke. S razlogom su govorili da se takav čovjek i pjevač rađa jednom u sto godina. Kompozicija „Jablani se povijaju“ izabrana je za najljepšu pjesmu svih ilidžanskih festivala, a „Kad sretneš Hanku“ za najljepšu pjesmu komponovane muzike u 20. vijeku. (Enver Šadinlija)</p>

Njegova interpretacija bila je nenadmašna, a njegov glas toliko moćan da bi mu pozavidjeli i čuveni svjetski operski tenori 

Isović: Posljednji koncert održao je u sarajevskoj Zetri 

Safet Isović: 18. godišnjica smrti najboljeg pjevača sevdalinki svih vremena 

<p>Na današnji dan 1189. godine, napisana je Povelja Kulina bana, najstariji sačuvani diplomatski dokument srednjovjekovne bosanske države, zbog čega je historičari nazivaju svjedočanstvom i čak rodnim listom državnosti BiH. U ovom najznačajnijem dokumentu i kulturno-historijskom spomeniku Bosne i Hercegovine Kulin ban kaže da Dubrovčanima garantira sigurnost, slobodu kretanja i trgovanja po njegovoj “vladaniji”, odnosno njegovoj državi. Odrekao se i carine, te uvjerava Dubrovčane da će im biti pravi prijatelj “od sele (sada) i do vieka”.</p><p>-  Ja, ban’ bos’n’ski Kulin’ prisezaju tebe kneže Kr’vašu i v’sim’ građam’ Dubrov’čam’ pravi prijatelj’biti vam’od’sele i do vieka i pravi goj dr’žati s’vami pravu vieu dokol s’m’ živ.</p><p>V’si Dubrov’čane kire hode po mojemu vladaniju tr’gujuće, gde si kto hoće kr'vati gode si kto mine pravov’ virov’ i pravim’ sr'(d’)cem’ dr’žati je bez’v’sakoje z’lediraz’v’e što mi k’to da svojov’ voljov’ poklon’.</p><p>I da im’ne bude od’moih’čest’nikov sile i do kol u mene budu dati im’s’vit’i pomoć’ jajire i sebe kolikore moge bez’ v’sega z’loga i primis’la. Tako mi b(og’) pomagaj i sie s(ve)t(o) evan’đelie – piše u Povelji Kulina bana.&nbsp;</p>

<h2>Pisana dvojezično</h2><p>Prema mišljenju rahmetli profesora Hasana Balića, Povelja Kulina bana predstavlja najdragocjeniji spis u hiljadugodišnjoj historiji Bosne i Hercegovine. Pisana je dvojezično: bosanskim jezikom i bosanskim pismom - bosančicom, te latiničnim pismom na latinskom jeziku, a izdao ju je, 29. avgusta 1189. godine, tadašnji vladar Bosne Kulin ban.</p><p>Ne samo da je dosad najstariji pronađeni očuvani bosanski državni dokument, nego je Povelja Kulina bana i najstariji državni dokument svih južnoslavenskih naroda i država. </p><p>- Ovim možemo vidjeti kako je on (Kulin ban, op. a.) suveren vladar na čitavoj teritoriji i što je najvažnije on garantuje zaštitu i sankciju svakome ko odredbe iz njegove Povelje ne poštuje. To znači da ima i određeni aparat vlasti i može reagovati na svako kršenje. Na koncu ništa manje važno, Povelju piše i potpisuje dijak Radoje, što znači da je srednjovjekovna bosanska država imala i svoju notarsku kancelariju, što je svakako još jedan od elemenata stabilnosti i pokazatelja napretka srednjovjekovne bosanske države - kazala je o Povelji prof. dr. pravnih nauka Benjamina Karić, aktuelna gradonačelnica Sarajeva.</p><h2>Kulinova vladavina</h2><p>O periodu vladavine Kulina bana Bosnom mišljenja su podijeljena, pa je, prema jednima, vladao od 1180. do 1204., a prema drugima, od 1167. do 1204. godine. Historijska je činjenica da je Bosna tada bila politički stabilna i značajno ekonomski napredovala, naročito u razvoju rudarstva i uspostavi trgovačkih veza s dalmatinskim gradovima, prvenstveno s Dubrovnikom. </p><p>Blagostanje i prosperitet, te miran i dostojanstven život za vladavine Kulina bana u bosanskohercegovačkom narodu su izrodili izreku: „Za Kulina bana i dobrijeh dana“, koja se pamti i ponosno izgovara i dan-danas.</p><p>Kulin ban se prvi put spominje 1180. godine u jednom pismu koje mu je uputio Papin izaslanik Teobald, u kojem se, ustvari, izvinjavao Kulinu što ne može lično doći da mu uruči Papino pismo, jer je napadnut na putu pa se morao vratiti u Split. </p><p>Teobaldovo pismo bilo je adresirano: “Kulinu, velikom banu Bosne”, a počinjalo je riječima: “Plemenitom i moćnom mužu Kulinu, banu Bosne”, koje pokazuju koliko je bosanski ban bio poznat i cijenjen u Rimu, ali i u drugim zemljama. </p><p>Kulin je, 1183. godine, ušao u antibizantijsku koaliciju, pa je s Mađarima u ratnom pohodu prodro sve do Sofije. Od ratnog plijena je u današnjim Muhašinovićima kod Visokog sagradio dvije bogomolje, čije su ostatke arheolozi nedavno pronašli.</p><h2>Poharao Srbiju</h2><p>Mnogi historičari smatraju da Kulin ban nije samo nasljednik, nego bliski rođak ili čak sin bana Borića, prvog bosanskog vladara čije se ime spominje. Kulinova supruga bila je Vojislava, a sin ban Stjepan. Imao je još jednog sina kojeg mu je odveo Papin izaslanik Ivan Kazamaris (Casamaris) u Rim. Kulinova sestra bila je udata za zahumskog kneza Miroslava Zavidovića. </p><p>Bosanska banovina je s Kulinom predstavljala silu od koje su strepile sve okolne zemlje. U proljeće 1202. godine, u Srbiji je uz mađarsku pomoć stariji Nemanjin sin Vukan zbacio s prijestolja mlađeg brata Stefana. Kulin je osudio taj postupak, te s vojskom krenuo na Srbiju i teško je poharao, zbog čega se mađarski kralj Emerik žalio tadašnjem papi Inocentiju III, jer nije mogao početi krstaški rat, na koji se obavezao. </p><p>U strahu od Kulina bili su i drugi susjedni vladari, pa je tako, 1199. godine, zetski kralj Vukan poslao Papi pismo u kojem je optužio Kulina da je bogumil, pa prema tome i heretik, kao i svi njegovi podanici. Slične optužbe stizale su i s drugih strana, usljed čega je Papa počeo s pripremama za krstaški rat protiv Bosne. </p><h2>Nadmudrio Papu</h2><p>Kulin ban je, svjestan da se ne bi mogao oduprijeti udruženoj krstaškoj sili, na iznesene optužbe mudro odgovorio Papi kako je bogumile držao za dobre katolike, te, ako je u zabludi, zamolio Papu da mu pomogne kako bi izašao na pravi put. Papa je bio zadovoljan Kulinovim odgovorom i poslao je u Bosnu svog izaslanika Ivana Kazamarisa. </p><p>Nakon obavljene istrage, u proljeće 1203. godine, održan je sabor na Bilinom polju kod Zenice, na kome je sve završeno mirno, iako će se kasnije ispostaviti da se u Bosni, ustvari, nije ništa izmijenilo o pitanju bogumilstva. Štaviše, od tog vremena bogumilstvo je jačalo pa je Bosna kasnije postala „najheretičnija“ zemlja Evrope.</p><p>Povelja je napisana u tri primjerka – original i dva prepisa, a sva tri su čuvana u Dubrovniku. Dva primjerka se tamo nalaze i danas, a treći je ukraden u 19. vijeku i danas je u posjedu Ruske akademije nauka i umjetnosti u San Peterburgu. Prema historičarima, u Rusiji je original, a u Dubrovniku su dva prepisa originala. Oba prepisa Kulinove povelje iz Dubrovnika su, 1833. godine, odnesena u Beč, gdje su ostala do završetka Prvog svjetskog rata, kada su predata Srpskoj kraljevskoj akademiji u Beogradu. Godine 1941., ponovo su odnesena u Beč s ostalom arhivskom građom, te vraćena 1947. godine, od kada se nalaze u Dubrovačkom arhivu. A u Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine izložena je kopija Povelje Kulina bana. </p><p>Bosna i Hercegovina je, na inicijativu Zemaljskog muzeja BiH, 2013. godine uputila zahtjev za vraćanje Povelje u matičnu državu, ali ga je Rusija odbila uz obrazloženje da Povelja Kulina bana, kao drugi slavenski dokument po starosti, također pripada i njihovoj historiji. Jer, osim što je najstariji svjetovni spomenik na južnoslavenskom prostoru pisan ćiriličnim pismom, odnosno bosanskim pismom - bosančicom, Povelja je najstariji pravni akt na južnoslavenskom prostoru uopće napisan nekim od narodnih (slavenskih) jezika. </p><p>Uz mnogo veći angažman, upornost i podršku današnjih bh. vlasti, ovaj dragocjeni i neprocjenjivi spomenik nacionalne kulture, historije i državnosti Bosne i Hercegovine, mogao bi se vratiti u svoju zemlju, gdje i pripada. </p><h2>Kako je original Povelje stigao u Rusiju</h2><p>Jedan od aktera tog događaja, nekadašnji ruski konzul u Dubrovniku Jeremija Gagić, opisao je kako je original Povelje stigao u Rusiju. On je, kako je tvrdio, šetajući gradom, na ulici vidio hrpu odbačenih stvari među kojima i neke stare spise. Prebirući ih našao je dokument za koji je odmah ustanovio da je riječ o starom i značajnom rukopisu. To je, navodno, bila Povelja Kulina bana, i tako je došla u njegov posjed. Gagićevu priču demantirali su historičari, koji su istraživanjima utvrdili da Gagić nije mogao doći do Povelje 1817. godine, kako je on tvrdio, nego tek 1832. godine, i to vjerovatno uz pomoć izvjesnog Đorđa Nikolajevića, koji je te godine, prema nalogu austrougarske vlade, u Dubrovačkom arhivu vršio popis starih rukopisa koji su trebali biti prebačeni u Beč, među kojima je bila i Povelja. Smatra se da je Gagić došao do Povelje nakon što je novčano podmitio Nikolajevića. </p><h2>Kulina omalovažavali oni koji Bosnu voljeli nisu</h2><p>U svojoj knjizi „Kulin ban: Skice o dobrom vladaru Bosne“ novinar Zehrudin Isaković opisao je bana Kulina kao najvještijeg srednjovjekovnog diplomatu, hrabrog vojskovođu, mudrog i razumnog suverena, ljubimca vila i najomiljenijeg bosanskog vladara.</p><p>- Kulina bana veličali su uglavnom oni koji su voljeli Bosnu, a cinkali ga, i, kasnije, demitologizirali i omalovažavali većinom oni koji Bosnu voljeli nisu. Kako prije stotinu ili više godina, tako i danas – napisao je Isaković.</p>

Vladar Bosne Kulin ban izdao je Povelju 29. avgusta 1189. godine 

Povelja Kulina bana: 836. godišnjica najstarijeg sačuvanog diplomatskog dokumenta srednjovjekovne bosanske države

<p>Na današnji dan prije 216 godina, preminuo je jedan od najvrednijih i prvih bosanskohercegovačkih hroničara svoga vremena Mula Mustafa Bašeskija, pjesničkog pseudonima Ševki, što znači „svijetli“, alim i učenjak bez kojeg ne bismo imali pouzdane podatke o dešavanjima u Sarajevu i Bosanskom ajaletu u periodu od 1746. do 1804. godine. </p><p>U fragmentarno sačuvanom „Ljetopisu“ Bašeskijinog sina Mustafe Firakije, između ostalog, piše: "7. redžeba ili 6. agistosa 1224. u petak u podne u pet i po sahata, preselio je u vječnost naš otac Mula Mustafa. Neka je na njeg Božja milost!", što potvrđuje da je Bašeskija preminuo 18. augusta 1809. godine.  </p><p>Mezar Mula Mustafe Bašeskije nije nikad pronađen, ali se pretpostavlja da je sahranjen na mezarluku u Mimar-Sinanovoj mahali u blizini svoje kuće.</p><h2>Rođen u Sarajevu</h2><p>Podaci iz njegovog „Ljetopisa“, najpoznatijeg i prvog bošnjačkog djela ovog žanra, ne samo da su svojevrstan mozaik historijskih događaja, nego se i danas koriste kao mjerodavni dokumenti značajni za političku i kulturnu historiju Sarajeva druge polovine 18. vijeka. </p><p>Bašeskija je rođen u Sarajevu 1731. ili 1732. godine u Mimar Sinanovoj mahali, „sin Ahmedov, a unuk Kadri-hodže“, kako je sam zabilježio u svom „Ljetopisu“, koji je i jedini izvor podataka o njegovom životu i radu. Osnovno obrazovanje stekao je u mektebu kod hodže Sulejmana efendije Arnauta, a izučio je i kazaski (svilarski) zanat kod majstora Šahinbašića, kazaza i imama. Međutim, nije se dugo bavio kazaskim zanatom, jer je nastavio školovanje u medresi, pa je 1757. godine postavljen za sibjan-mualima u mektebu kod Ferhadije džamije, a dvije godine kasnije za imama i hatiba Buzadži hadži Hasanove džamije.</p><h2>Narodni pisar</h2><p>Mualimsku službu Bašeskija napušta 1763. godine i postaje narodni pisar (katibim), pa je za taj posao iznajmio dućan pored Begove džamije, u ulici Mudželiti, ispod Sahat-kule, gdje je pisao narodu privatna pisma, molbe, žalbe, ugovore, potvrde, ostavštine... Osim pisarskih poslova, podučavao je učenike medresa i druge osobe arapskoj kaligrafiji i šerijatskom nasljednom pravu. </p><p>U svom „Ljetopisu“ zapisao je da se 1779. godine s nekoliko prijatelja jednom sedmično sastajao u kući Vilajetovića na Atmejdanu, gdje su najmanje pola sata posvećivali čitanju knjiga. Takva sijela, na kojima je obavezno posluživana halva, održavana su i na drugim mjestima u Sarajevu i nazivana "Sohbet-halva".</p><p>Bašeskijin otac Ahmed preminuo je dok je  Mula Mustafa bio dijete, a majka Fatima, kako je sam zapisao: „kći Mehmed-hodžina, preudala se za nekog mutapčiju i umrla od kapi 1772. godine“. Također je zapisao da se oženio vrlo mlad Safijom, kćerkom Mustafa-age Čartozana, s kojom je imao desetero djece, od kojih je samo dvoje živjelo duže od svoga oca. </p><p>Prvog jula 1781. godine, s porodicom se odselio iz Sarajeva u Zgošću kod Kaknja, gdje je obavljao mualimsku dužnost, ali se već u februaru 1782. godine vratio u Sarajevo, nastavivši svoj pisarski posao. Ponovno je preuzeo i dužnost imama Buzadžića džamije, koju je obavljao sve dok se nije razbolio, 1801. godine.</p>

<h2>„Ljetopis“</h2><p>„Ovdje ću bilježiti datume nekih događaja koji se zbiše u gradu Sarajevu i Bosanskom ajaletu, jer sve što se zabilježi ostaje, a sve što se pamti nestaje". Ovim riječima Bašeskija počinje svoj „Ljetopis“, koji je pisao na turskom jeziku, ali sadrži i dijelove teksta na bosanskom, a podijeljen je u tri dijela: događaji, nekrologij i narodne umotvorine. </p><p>Povod da počne bilježiti događaje, „da bi ih spasio od zaborava, a koji bi mogli biti interesantni za buduće generacije“, bila je desetogodišnja pobuna Sarajlija protiv turske vlasti, koja je ugušena u martu 1757. godine pogubljenjem dvadesetak učesnika bune u Sarajevskoj tvrđavi, među kojima su bili i braća Morići.  </p><p>Bašeskija bilježi da je najveća poplava u Sarajevu bila 1791. godine, kada je Miljacka porušila sve mostove, branu na Bembaši, mnogo kuća u Latinluku i okolici Sarajeva, vodenice i nekoliko dućana u Čekrečijinoj mahali. A u najvećem požaru, 29. juna 1778., izgorjelo je 17 hanova i 50-60 kafana, te su gorjele Sahat-kula, magaze krcate robom, Begova džamija... </p><p>Iste godine, 1778., zapisuje da je pao crveni snijeg u selima u okolici Sarajeva. Ali najstrašnije posljedice ostavila je kuga 1762. godine, koja je pokosila 15.000 Sarajlija, a od iste bolesti je 1781. godine umrlo 8.000 duša. </p><h2>Pisao i pjesme</h2><p>Iz Mula Mustafinog „Ljetopisa“ saznajemo da je 1753/54. godine sagrađen Sebilj na Baščaršiji. A tokom 50 godina bilježenja Bašeskija je upisao gotovo 4.000 umrlih osoba, uglavnom odraslih muškaraca, navodeći njihova imena, nadimke, poslove, položaje u društvu, imovno stanje te moralne karakteristike. Žene nije upisivao, osim u rijetkim slučajevima, ako su nešto zavještale, bile učene ili po čemu drugom poznate.</p><p>„Ljetopis“ sadrži i vrijednu zbirku narodnih priča, šala, dosjetki, zagonetki, hićaja (kratkih priča s poukom), te tumačenja snova.</p><p>Mula Mustafa Bašeskija Ševki pisao je i pjesme, uglavnom na turskom jeziku, ali je napisao i četiri  na bosanskom: „Ramo i Saliha“, „Zečkova pouka“, „Ah, divojko, bila nosa“ i „Galen prosi gizdavu divojku“, koje se svrstavaju u najstarije zapise naših narodnih pjesama u alhamijado literaturi. Bio je svestrani intelektualac plemenitog srca, koji znanje nije čuvao za sebe, nego ga je prenosio na mlade generacije, istovremeno bilježeći najznačajnije događaje vremena u kojem je živio, ostavljajući vječni pečat u kulturi i historiji svoga Sarajeva i svoje Bosne i Hercegovine.&nbsp;</p>

<p>Bašeskijin „Ljetopis“ inspirirao je brojne umjetnike. Prema njegovom djelu i životu Darko Lukić je napisao pozorišnu dramu „Bašeskija, san o Sarajevu“, a u režiji Gradimira Gojera Mula Mustafu je maestralno odglumio Nermin Tulić. </p><h2>Hićaja o oholosti</h2><p>"Jedan pripovjednik je u vazu kudio oholost i objašnjavao svijetu kako je oholost grijeh. Najednom nekakav džahil (neznalica) upita vaiza: „Aman, efendijo, reci i meni šta je oholost“. Vaiz mu odgovori da je oholost držati sebe velikim (sebi se sviđati). Ovaj odgovori: „Pa hvala Allahu, kod mene toga nema“, a vaiz mu odgovori da je i to oholost (jer je sa sobom zadovoljan)."</p><h2>Sidran:&nbsp;„Bašeskija“</h2><p>Jedan od naših najvećih književnika rahmetli Abdulah Sidran posvetio mu je pjesmu „Bašeskija“:</p><p>"Jutros je, usred ljeta, snijeg pao, težak i mokar.</p><p>Plaču zaprepaštene bašte. Bilježim to i šutim, jer svikao sam na čuda.</p><p>Vidim, kroz okna dućanska, zabri¬nuta prolaze lica, i nijema.</p><p>Kamo će stići, Bože, koji sve znaš? Ne hulim, samoću sam ovu pri¬mio ko dar, ne kaznu, ko premoć, nipošto užas.</p><p>Stići će, znam, odjutra, ljudi neki. Morao je i noćas neko umrijeti. Duša je moja spremna, ko kalem i papir preda mnom.</p><p>Šutnja i čama. Koga Si, noćas, otrgnuo gradu?</p><p>Čije ćemo ime pominjati jutrom, uz duhan i kahvu, narednih dana? Treba biti mudar, neka se strava čekanja na licu ne očituje.</p><p>Jer dugo je trebalo dok shvatih: ovo je grad u kome sve bolesti zarazne su.</p><p>Širi se ljubav ko žutica i kuga.</p><p>I mržnja se jednako koti. Nisam li, možda, odviše sam? Nije to dobro, toliko sam sviko na samoću.</p><p>Mislim li pravo, Bože?</p><p>Tako je nekoć (i to stoji zapisano), crvena kiša lila ponad grada, po¬metnja i strah rasli ko korov.</p><p>A malo je zdravih u gradu duša.</p><p>I pravo je što je tako. Jer, bolest otkuda – jasno mi je, al otkuda zdravlje?</p><p>Je li, Bože, zbilja, otkuda zdravlje?</p><p>Pitaju li to ovi ljudi oko mene (što isto ih primam, znajući da ni dva nisu ista, ni pred Tvojim, ni pred mojim licem), pitaju li?</p><p>I znaju li da ih motrim?</p><p>Kako bi im samo srca uzdrhtala ove redove da vide! Griješim li prema sebi, tek tada sam drugima prav.</p><p>Prema njima griješim li, pravdu prema sebi ispunjam.</p><p>Šta je onda istina, reci mi, Bože moj? Moli Te skromni Mula-Mustafa, što druge želje nema već tiho da bude, i još tiše ode, kada dođe čas."</p><h2><br></h2>

Bilježio podatke o dešavanjima u Sarajevu i Bosanskom ajaletu u periodu od 1746. do 1804. godine

Mula Mustafa Bašeskija Ševki: 216. godišnjica smrti bh. ljetopisca, alima i učenjaka

<p>Na današnji dan 1834. godine, preminuo je Husein-kapetan Gradaščević - Zmaj od Bosne, legenda, paradigma bosanskog ponosa, ne samo u svom dobu nego i danas, najveći među velikanima, bosanski gazija i jedna od najuglednijih ličnosti u historiji Bosne i Hercegovine. Ukopan je na mezarju Ejup u Istanbulu.</p><p>Husein-kapetan Gradaščević rođen je u Gradačcu, 31. avgusta 1802. godine, u bogatoj begovskoj i spahijskoj porodici. Bio je veoma obrazovan, a već sa 16 godina je naučio i arapsku kaligrafiju. </p><p>Vrlo mlad, već u 19. godini, Husein je postao kapetan Gradačačke vojne kapetanije. Istakavši se tokom Rusko-turskog rata (1828. - 1829.), Gradaščević je od bosanskog guvernera dobio zadatak da mobilizira vojsku između Drine i Vrbasa, a do 1830. godine postao je vođa svih osmanskih kapetana u Bosni. </p><h2>Proglašen bosanskim vezirom</h2><p>U decembru 1830., Husein-kapetan je bio domaćin skupa bošnjačkih ajana u Gradačcu, a krajem januara 1831. održan je sastanak u Tuzli, odakle je upućen opći poziv bosanskom narodu da se diže na ustanak za odbranu Bosne. Husein-kapetan Gradaščević tada je izabran za vođu Pokreta za bosansku autonomiju te predvodio čuveni Veliki ustanak. </p><p>U Prištini je, 10. augusta 1831., održan sastanak svih vođa Pokreta za autonomiju na kojem je Husein-kapetan Gradaščević proglašen bosanskim vezirom. Njegov novi status ozvaničen je tokom Svebosanskog sabora, održanog 12. septembra iste godine u Sarajevu, kada Gradaščević postaje, ne samo vrhovni zapovjednik nego i glavna civilna vlast u Bosni. Osnovao je sud te, nakon što se udomaćio u Sarajevu, preselio centralnu vlast Bosne u Travnik, napravivši od njega glavni grad pobunjene Bosne. U Travniku je osnovao Divan, Bosanski kongres, koji je zajedno s njim činio Vladu Bosne. </p><p>U proljeće 1832. godine, novoimenovani bosanski beglerbeg Mahmud Hamid-paša s 30.000 osmanskih vojnika kreće da uguši pobunu i poražava bosansku vojsku prvo u bici kod Banjske, a nakon toga još nekoliko četa bosanske vojske u pohodu prema Sarajevu. </p><h2>Izdaja hercegovačkih vođa</h2><p>Nakon narednog poraza u bici kod Šarenog hana bosanska vojska se povukla prema Sarajevu. Posljednja bitka dogodila se 4. juna 1832. godine na Stupu u Sarajevu, kada je konačno poražen Husein-kapetan Gradaščević. Jedan od glavnih razloga poraza bila je izdaja hercegovačkih vođa Ali-paše Rizvanbegovića i Smail-age Čengića, koji su došli u pomoć sultanovoj vojsci i probili Huseinove linije kod mjesta Crna Rijeka.</p><p>Husein-kapetan Gradaščević je, nakon poraza bosanske vojske, morao pobjeći u Habsburšku Monarhiju, 31. maja 1832. godine. Odatle je pregovarao sa sultanom da se vrati u Carstvo, koji je njegovu želju odobrio, ali mu je zabranio da se vrati u Bosnu, zbog čega se odselio prvo u Beograd, a potom u Istanbul.&nbsp;</p>

<h2>Rođen češki slavist Jozef Dobrovski, “Otac slavistike”</h2><p>1753. - Rođen češki slavist Jozef Dobrovski (Joseph Dabrowski), “Otac slavistike”, tvorac češke gramatike i gramatike staroslavenskog jezika, centralna ličnost češkog narodnog preporoda. Proučavao je sve slavenske jezike i književnosti, posebno rad slavenskih prosvjetitelja Ćirila i Metodija, slavenske azbuke i staroslavenski jezik. Djela: "Historija češkog jezika i književnosti", "Gramatika češkog jezika", "Gramatika staroslavenskog jezika", slavističke zbirke "Slavin", "Slovanka".</p><p>1893. - Rođena američka filmska glumica Me Vest (Mae West), koja se iskazala kao izuzetan komičar. Filmovi: "Seks", "Dijamantska Lili", "Nisam anđeo", "Klondajk Eni", "Svaki dan je praznik", "Idi na zapad, mladi čovječe", "Mura Brekendridž", "Učinila mu je krivo".</p><p>1908. - Umro srbijanski pisac Radoje Domanović. Od 1905. do smrti bio je šef korektora Državne štamparije u Beogradu. Uređivao je satirični list "Stradija". Djela: satirične pripovijetke "Stradija", "Vođa", "Danga", "Mrtvo more".</p><p>1923. - Rođena Mira Stupica, jedna je od najcjenjenijih srpskih i regionalnih pozorišnih, filmskih i televizijskih glumica. Debitovala je 1941. godine u pozorištu. Godine 1955., zajedno sa suprugom Bojanom Stupicom odlazi u Zagreb, gdje glumi u Hrvatskom narodnom kazalištu do 1957., nakon čega se vraća u Beograd. Rad na filmu započela je 1951. godine, od kada je ostvarila gotovo 50 filmskih i televizijskih uloga. Mira Stupica starija je sestra slavnog glumca Bore Todorovića.</p><p>1943. - Američki filmski glumac Robert de Niro, jedna od najvećih svjetskih filmskih zvijezda krajem 20. vijeka, dobitnik Oskara za uloge u filmovima "Kum Dva" i "Razjareni bik", rođen je na današnji dan. Ostali filmovi: "Taksista", "Dvadeseti vijek", "Bilo jednom u Americi", "Lovac na jelene", "Njujork, Njujork", "Vrelina", "Obožavalac".</p><p>1953. - Njemačko-rumunska književnica Herta Miler (Müller), poznata po svojim djelima koja vjerno prikazuju teror režima Nikolaja Čeaušeskog, rođena je na današnji dan. Herta je tokom 1990-ih postala svjetski renomirani autor, a njena djela su prevedena na više od 20 jezika. Također joj je uručeno više od 20 nagrada, te, kao kruna karijere, Nobelova nagrada za književnost 2009. godine.</p>

<h2>Alen Islamović, legenda bh. rokenrola, slavi 68. rođendan</h2><p>1957. - U Sokocu, malom mjestu kod Bihaća, rođen je Alen Islamović, bh. rok-pjevač, nekadašnji član "Divljih jagoda" i "Bijelog dugmeta". Kada se priključio “Divljim jagodama” otkrio je i talent za pisanje tekstova, te su nastali najveći hitovi tog benda - „Motori“, „Šejla“, „Nasmiješi se“… Album „Motori“prodat u 400.000 primjeraka. Godine 1985., “Jagode” su potpisale ugovor s kućom u Londonu za snimanje albuma za zapadno tržište. Odsvirali su legendarni koncert u “Marquee klubu”, gdje su svirali “The Beatlesi”, “Led Zeppelin”, “The Who”, “Rolling Stonesi”... Nakon povratka iz Londona Alen se priključio “Bijelom dugmetu”. Album s hitom „Hajdemo u planine“,koji su pjevušili i stari i mladi, prodat je u 800.000 primjeraka i srušio je sve rekorde “Dugmeta”. Svoj prvi solo projekt „Haj' nek' se čuje čuje“ Islamović je izdao krajem 1989. U Bihaću je 1990. otvorio diskoteku “Holivud”, gdje su mu gostovale mnoge ličnosti s estrade pa se tih godina bavio biznisom. Krajem ratne 1992. godine izašao je iz opkoljenog Bihaća i priključio se estradi Bosanaca u dijaspori te izdao album „Gdje je moj rođeni brat“. Uradio je mnogo humanitarnih koncerata za Bosnu i Hercegovinu. Sljedeći album „Bauštelac“ doveo ga je u dijaspori do najslušanijeg pjevača 1994. godine. Godine 1997., Alen je opremio jedan studio za svoje potrebe i snimio album „Samo nebo zna“, a 2002. osnovan je bend 4 ASA čiji sastav su činili: bubanj – Slavko Pintarić Pišta, bas gitara – Vlado Kalember, ritam gitara – Alen Islamović, solo gitara – Jurica Pađen i klavijature – Rajko Dujmić. Godine 2007., Alen je došao do ideje da organizira svjetsku turneju s bivšim pjevačima “Bijelog dugmeta”, Željkom Bebekom i Mladenom Vojičićem Tifom. Turneja se rasprodala po cijelom svijetu i trajala je 18 mjeseci s 40-ak velikih koncerata. Danas Alen najviše vremena provodi u rodnom Bihaću na svojoj plantaži lješnjaka, a osim lješnjaka, farma “Islamović” proizvodi i rakiju od najkvalitetnijih jabuka s obala rijeke Une. </p><p>1960. - Rođen Šon Džastin Pen (Sean Justin Penn), američki filmski glumac i reditelj. Dobitnik je dva Oskara za najbolju glavnu ulogu. Najpoznatiji je po ulogama žestokih, često nesimpatičnih likova bez smisla za humor. Penov privatni život počeo je privlačiti medije nakon što se oženio pop zvijezdom Madonom (Madonna), 1985. godine. </p><p>1996. - S kosmodroma u Bajkonuru u vasionu je poletjela prva Francuskinja Klaudija Dešaj (Claudie Deshays), koja je potom provela 16 dana u naučnoj misiji na ruskoj svemirskoj orbitalnoj stanici "Mir".</p><p>2015. - Umro Arsen Dedić, hrvatski kompozitor, književnik, prevoditelj, pjesnik i kantautor. Autor je i izvođač više desetaka šansona te pobjednik mnogih muzičkih festivala. Slovi za jednog od utemeljitelja šansone u Hrvatskoj i uopće na Balkanu. Na estradnoj sceni se pojavio 1969. godine, kada je objavio svoj prvi album „Čovjek kao ja“, koji je vrtoglavom brzinom dospio na vrh tadašnje top-ljestvice prodatih albuma. Uz muziku, objavio je više zbirki lirike. Prevodio je i obrađivao poznate šansonijere i autore. Njegove pjesme su prevodili i obrađivali mnogi izvođači, a sâm je pisao za mnoge poznate hrvatske estradne umjetnike, najviše za suprugu Gabi Novak, koja je preminula nedavno, 11. avgusta 2025. Veliki dio Arsenovog opusa čini i primijenjena muzika za televiziju, film i pozorište. Bio je član Hrvatskog društva skladatelja i Hrvatskog društva pisaca.&nbsp;</p>

Danas je nedjelja, 17. avgust/kolovoz 2025. godine, do kraja godine preostalo je još 137 dana

Prije 191 godinu preminuo Husein-kapetan Gradaščević, Zmaj od Bosne

<p>Na današnji dan prije 45 godina, 12. avgusta 1980., u Sarajevu je preminuo Vojo Dimitrijević, jedan od najznačajnijih bosanskohercegovačkih slikara 20. stoljeća i utemeljitelj moderne umjetnosti u Bosni i Hercegovini. </p><p>Dimitrijević je rođen u Sarajevu, 20. maja 1910. godine. Otac Žarko, uspješni kujundžija i zlatar, napustio je porodicu, pa je Voju i još petero njegove braće i sestara odgajala majka uz svakodnevnu borbu za preživljavanje. Već u gimnazijskim danima, kao 16-godišnjak, zahvaljujući profesoru likovne umjetnosti Sigi Sumerekeru, koji je prepoznao njegov izuzetan talent, Vojo je imao prvu izložbu svojih radova u Pragu, gdje je dobio i nagradu. Sa 20 godina otišao je u Beograd, u Državnu umjetničku školu, koju je završio 1936., a zatim u Pariz, gdje je usavršavao svoju slikarsku tehniku u ateljeu čuvenog francuskog slikara i pedagoga Andrea Lota (Andre Lhote).  </p><h2>“Collegium Artisticum”</h2><p>U Parizu je postigao prvi veliki uspjeh učešćem u zajedničkoj izložbi u jednoj od tada vodećih pariskih galerija. U tom periodu, također u Parizu, upoznao je i “inžinjera Babića”, za kojeg će tek po uključenju u Narodnooslobodilačku borbu shvatiti da je, zapravo, Josip Broz Tito.</p><p>Godine 1939., po povratku iz Pariza u Sarajevo, zajedno s dirigentom Oskarom Danonom, inžinjerom Jahielom Fincijem te balerinom i koreografkinjom Anom Rajs, Dimitrijević je osnovao „Collegium artisticum“, što je bilo veoma smjelo u društveno-političkom kontekstu Kraljevine Jugoslavije uoči Drugog svjetskog rata.</p><p>Nakon što je BiH u aprilu 1941. postala dio NDH, Vojo se do odlaska u partizane, u julu 1941., skrivao u ateljeu svoje prijateljice, slikarice iz imućne građanske porodice Mice Todorović. A nekoliko dana po njegovom odlasku u ilegalu, nacisti su devastirali i opljačkali njegov atelje. Neke slike su odnesene, a one sa socijalnom tematikom pobacane na hrpu u dvorište, izrezane noževima, izgažene i spaljene.</p>

<h2>Učešće u NOB-u</h2><p>Sljedeće četiri godine Dimitrijević je učestvovao u NOB-u kao jedini umjetnik koji je prošao većinu ofanziva, uključujući Igmanski marš, od kojeg mu je ostala smrznuta peta, te ofanzivu na Sutjesci, kada je jedva preživio tifus.</p><p>U sklopu svojih ratnih zadataka, Vojo je dekorirao salu u kojoj je u Bihaću 1942. održano Prvo zasjedanje AVNOJ-a, a njegov posljednji ratni zadatak bio je u Tuzli, kada je izradio 18 metara dug Titov portret koji je na Dan oslobođenja Sarajeva bio postavljen na fasadi Zemaljske banke.</p><p>Nakon Drugog svjetskog rata Dimitrijević je uglavnom slikao portrete i pejzaže, te reminiscencije na rat i Narodnooslobodilačku borbu, što je upotpunilo njegov umjetnički opus velikog raspona. Počeo je socijalno angažiranim slikarstvom, preko geometrijske apstrakcije sve do konceptualnih slikarskih praksi bliskih donekle analitičkom i procesualnom slikarstvu. Upravo taj poseban stilski nehomogen opus i rano napuštanje ideoloških motiva te priključenje avangardnim stremljenjima uzrokovali su polemike i čak osude Dimitrijevića u brojnim raspravama struke i politike. Posljednju deceniju rada okrenuo se potpunoj apstrakciji korištenjem neuobičajenih materijala u slikarstvu, poput najlona, žice, novina…</p>

<h2>Akademski rad</h2><p>Dimitrijević je učestvovao u osnivanju Udruženja likovnih umjetnika u Bosni i Hercegovini (ULUBIH) i Škole likovnih umjetnosti u Sarajevu, u kojoj je radio kao direktor i profesor. Bio je član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. </p><p>Najpoznatija djela su mu: ulja na platnu "Kraj peći", "Španija","Portret slikara Ismeta Mujezinovića", “Tifusari” i "Ulica pod snijegom"; linorez "Život u kući radnika"; crteži ugljenom "Fašizam caruje" i "Bolničarka Rava previja ranjenika".</p><p>Vojo Dimitrijević je svojim djelima izuzetne vrijednosti i specifične tematike ostavio veliki i trajni pečat u historiji umjetnosti Bosne i Hercegovine, a uz brojne umjetničke nagrade u BiH, regiji i Evropi, dobitnik je i Dvadesetsedmojulske nagrade, Nagrade Vlade NR BiH, te Nagrade AVNOJ-a.</p><h2>Stoti rođendan</h2><p>Godine 2010., u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine u Sarajevu upriličena je velika retrospektivna izložba te odštampana prigodna monografija, kojima je obilježen stoti rođendan Voje Dimitrijevića.</p><p>Na izložbi je bilo predstavljeno 70 Vojinih radova koji su nastali u periodu od 1930. do 1980. godine. Najveći dio slika ustupila je porodica Dimitrijević, jedan dio je bio iz fundusa Umjetničke galerije, te nekolicina radova iz privatnih kolekcija ljubitelja umjetnosti.</p><p>Vrsni bosanskohercegovački koncepualni umjetnik Slobodan Braco Dimitrijević, sin Voje Dimitrijevića, prilikom otvaranja te izložbe u emotivnom govoru prisjetio se svog oca:</p><p>- Prednost što sam bio sin Voje Dimitrijevića je bila “privilegija” da me ne prime na Akademiju, jer otac nije intervenisao za mene – bio je veliki legalista. Druga prednost je što mi je ugradio veliku dozu odgovornosti. Bio je pažljiv otac i veliki pedagog. Da Vojo nije bio antifašista, ja ne bih bio Sarajlija.</p><h2>Danas je samo virtualna pojava</h2><p>“Da je živio u Parizu ili Berlinu, danas bi Vojine izložbe i izložbe o Voji stizale u Sarajevo i u druge južnoslavenske metropole, u organizaciji francuskih i njemačkih kulturnih centara, u državnome aranžmanu i uz pompu kakva prati velike kulturne projekte, koji popunjavanju prazninu duša liberalnog kapitalizma. Kako je bio samo sarajevski slikar, Vojo Dimitrijević danas je samo virtualna pojava, sjena naših privatnih kulturnih identiteta i senzibiliteta. Danas je Vojo Dimitrijević samo sekundarna sirovina”, napisao je o Voji, između ostalog, književnik Miljenko Jergović u tekstu “Vojo Dimitrijević, otac”.</p>

Osnivač „Collegium artisticuma“, ULUBiH i Škole likovnih umjetnosti u Sarajevu

Akademik Vojo Dimitrijević: 45. godišnjica smrti jednog od najznačajnijih bh. slikara 

<p>Prije 96 godina, 3. avgusta 1929., u Banjoj Luci se rodio prof. dr. Muhamed Filipović Tunjo, jedan od najvećih bosanskohercegovačkih intelektualaca svih vremena, čovjek koji je bio riznica znanja i koji je do kraja života, a živio je 91 godinu, impresionirao svojim briljantnim umom. </p><p>Filozof, branilac bošnjačkog identiteta, politički i moralno angažirani kreator kulturne svijesti Filipović je cijeli svoj život posvetio očuvanju Bosne i Hercegovine i njenog naroda i jedan je od malobrojnih koji su tako snažno obilježili javni i intelektualni život naše zemlje te ostavili toliko velik i bogat književni opus. Objavio je 14 knjiga od kojih je najpoznatija „Lenjin – monografija njegove misli“, koja je prevedena na danski, švedski, francuski, slovački, italijanski i kineski jezik.&nbsp;</p>

<h2>Nadimak Tunjo</h2><p>Muhamed je bio treće i jedino preživjelo dijete u porodici Sulejman-bega i Đul-hanume Filipović, a ime je dobio po svom najstarijem amidži. Nosio je prezime Filipović, ne samo po ocu, nego i po majci, koja je, također, bila iz roda krajiških Filipovića. Već kao jednogodišnji dječak dobio je nadimak Tunjo, a dala mu ga je dadilja Olga Puljić po prvoj riječi koju je izgovorio: „Tunj, tunj“, jer je najviše volio porodična okupljanja ispod tunjinog drveta, gdje je njegov otac Sulejman-beg Filipović s članovima porodice običavao ispijati jutarnju i popodnevnu kafu.</p><p>Osnovnu školu i gimnaziju Muhamed je završio u rodnoj Banjoj Luci. Filozofiju, prirodne nauke i historiju studirao je u Beogradu i Zagrebu, a diplomirao je 1952. godine. Doktorirao je 1960. godine na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a 1961. je izabran za docenta. Godine 1967., postaje vanredni, a 1971. redovni profesor za predmete Logika s metodologijom i Metodologija naučnog rada na Odsjeku za filozofiju i sociologiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. </p><p>Rane sedamdesete i osamdesete godine prošlog stoljeća bile su Filipovićevo intelektualno zlatno doba. Od 1978. godine bio je član Akademije nauka i umjetnosti BiH, a obavljao je funkcije potpredsjednika ANUBiH od 1999. do 2008. godine i direktora Centra za leksikologiju i leksikografiju ANUBiH, člana P.E.N. Centra u BiH, te predsjednika Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti (BANU). Bio je mentor ili član komisija za 34 doktorske disertacije, te gost predavač na univerzitetima širom Evrope i SAD.</p><p>- Treba vršiti svoju funkciju u društvu. Raditi, stvarati i pisati. Učiti ljude i učiti od ljudi. To je ono što je neophodno da bi se živio život dostojan čovjeka – riječi su profesora Filipovića, koje su bile njegov životni moto.</p>

<h2>Bosanski duh</h2><p>U svojoj dugogodišnjoj akademskoj karijeri Filipović je inicirao brojne javne rasprave, polemike i pitanja koja su pokrenula veoma značajne procese u političkom, obrazovnom i kulturnom životu Bosne i Hercegovine. Njegov entuzijazam i plodotvoran naučni rad ostavio je veliki dojam na generacije studenata kojima je predavao. Autor i koautor je više od 50 monografija, 160 članaka u naučnim časopisima, više stotina članaka u dnevnim i sedmičnim novinama, koji su doprinijeli shvatanju, ali i kreiranju društvene svakodnevice u Bosni i Hercegovini. </p><p>Među knjigama koje je objavio izdvaja se njegovo životno djelo „Roman jedne biografije“. U prvom dijelu ovog dvotomnog romana, koji se odnosi na period od 1929. do 1989. godine, sažeta je jedna ljudska sudbina i specifična biografija Čovjeka s velikim Č.</p><p>Bavio se i književnom kritikom i esejistikom, ali i leksikografijom. Autor je eseja „Bosanski duh u književnosti – šta je to“, koji je objavljen 1967. godine u časopisu „Život“ u povodu izdavanja zbirke poezije Mehmedalije Maka Dizdara „Kameni spavač“.</p><p>Godine 1970., dodijeljena mu je Šestoaprilska nagrada Grada Sarajeva, a od 1975. do 1982. bio je urednik redakcije „Enciklopedija Bosne i Hercegovine“.</p><h2>Ambasador BiH</h2><p>Filipović je vodio stalne bitke na političkoj i akademskoj sceni bivše SFR Jugoslavije, ali i nakon njenog raspada, u državi Bosni i Hercegovini, braneći duh Bosne, bosanski jezik i kulturu, o čemu je mnogo i pisao. Smatrao je da je jedinstvena BiH neupitna i osnovna tačka s koje se mora polaziti, te da sva druga rješenja moraju biti u skladu s očuvanjem te jedinstvenosti.</p><p>Govorio je o opasnosti podjele Bosne, zalažući se za zajedničku, građansku i multietničku državu uoči agresije na RBiH devedesetih. Bio je jedan od osnivača Stranke demokratske akcije (SDA), ali ju je, zbog razmimoilaženja u nekim stavovima, već 1990. napustio i s Adilom Zulfikarpašićem osnovao Muslimansku bošnjačku organizaciju (MBO). Tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, 1992.-1995., bio je ambasador Republike Bosne i Hercegovine u Velikoj Britaniji. </p><p>- Uvijek je nju razdiralo to unutarnje njeno vučije, pravdaško, moralističko i puritansko podvajanje, i svaki bajrak je u Bosni nalazio nekoga da ga ponese i drži uprkos drugom. I tu nema nekog pravila. Feudalna vlastela protiv kralja, crkva protiv heretika, heretici protiv crkve i kralja, kralj protiv crkve, feudalaca i heretika. Turci protiv Bošnjaka, Bošnjaci protiv Turaka, oba protiv krsta, krst protiv nekrsta, hrišćanin protiv hrišćanina, ovaj protiv onoga, i onaj protiv ovoga, itd. sve do naših dana. I teklo bi to i dan-danas, da nismo jednom napokon shvatili da Bosna nije ničija do svoja i onoga koji u njoj živi i koji s njom živi. Naizgled parcijalan i podijeljen, povijesni se duh bosanskog naroda počinje očitovati kao realna osnova zajednice jednog naroda i više nacija – napisao je Muhamed Filipović u svom djelu „Bosanski duh u književnosti – šta je to?“.</p>

<h2>Politički analitičar</h2><p>O aktuelnoj političkoj situaciji u Bosni i Hercegovini napisao je brojne kolumne, analizirao, dijagnosticirao probleme i davao rješenja. Smatrao je da BiH treba nove politike, da se zatvori knjiga historije i dovedu na vlast novi ljudi.</p><p>- Sve se o današnjoj politici zna – i da je vode manekeni, da vlast laže, da zloupotrebljava pozicije, da je ne zanima narod i njegova volja, da je našla načina da falsificira svaku narodnu volju i da se toliko razgoropadila, kako se vidi iz ponašanja najviše predstavnika te politike, da je spremna na svaku zloupotrebu svoje pozicije i institucije kojom upravlja. Vrše se ucjene svih vrsta, skrivaju bitne informacije i sve se knjiži na povjerenju i na dug koji on mora plaćati – govorio je naš akademik.</p><p>Filipović je i svojim radom i djelima, koja nam je ostavio u amanet, obilježio 20. i 21. stoljeće. Pokazao je i učio nas kako se voli svoja zemlja i svoj narod o kojem je uvijek govorio uz mnogo emocija:</p><p>- Bosna je mirna i lijepa zemlja, zemlja finih, beskaharnih i iznad svega dobrih i zanimljivih ljudi.</p><p>Plemenito srce velikog bosanskohercegovačkog sina, intelektualne gromade Muhameda Filipovića Tunje, stalo je 26. februara 2020. godine. Dženaza je obavljena u Gazi Husrev-begovoj džamiji, a ukopan je na sarajevskom gradskom groblju Bare. Radovi i ideje koje nam je ostavio u naslijeđe oblikovali su kulturni i politički život Bosne i Hercegovine i ostali inspiracija budućim generacijama. </p><h2>Najzaslužniji za vraćanje imena Bošnjak </h2><p>Od 1961. godine Muhamed Filipović se borio za vraćanje imena Bošnjak narodu Bosne i Hercegovine, ali su jaki politički oponenti to osporavali i sprečavali, s prikrivenim ciljem da se bosanskim muslimanima ospori historijski državni identitet. </p><p> - Svoje stajalište o bošnjačkom imenu našeg naroda sam prvi put izložio 1961. godine na savjetovanju u Centralnom komitetu Saveza komunista BiH o „Budućnosti jugoslovenstva“. Tada su me podržali samo Enver i Husref Redžić.</p><p>Kad je CK SKBiH donio odluku da se prizna nacija Muslimana, ja sam bio protiv toga, smatrajući da je to historijski falsifikat, odricanje od našeg pravog historijskog i nacionalnog imena, ali i oduzimanje Bosni postojanja njenog naroda, a time i osnove njenog posebnog historijskog identiteta. </p><p>Ideju sam, zajedno s Adilom Zulfikarpašićem, obnovio 1990. godine, smatrajući da je došlo vrijeme istine, ali smo morali sačekati 1993. godinu i Bošnjački sabor da se našem narodu vrati njegovo pravo ime, a zemlji da njen narod.</p><h2>“Naša domovina je oduvijek bila Bosna”</h2><p>"Mi imamo naše historijsko i etničko, odnosno nacionalno ime, koje u novijoj terminologiji glasi Bošnjaci. Tome nije potreban nikakav dodatak. Prvo, nisu svi muslimani Bošnjaci, niti su svi Bošnjaci nužnim načinom muslimani. To što neki naš narod nazivaju Bošnjaci-Muslimani je ostatak prošlosti i pokazuje da oni nisu raščistili s nacionalnim identitetom našeg naroda i da ga limitiraju samo na vrijeme od kada smo mi postali muslimani, kao da smo mi vezani za Bosnu otad, a ranije smo bili nešto drugo. Ništa gore od toga. Prije našeg prihvatanja islama mi smo bili Bošnjani. Osmanlije su nas nazivale Bošnjak, pa smo mi s vremenom preuzeli taj naziv, što je isto što i Bošnjanin. Mi imamo naslijeđe i u staroj bosanskoj državi i nosioci smo njene državnosti od najranijih vremena. Mi nismo mijenjali svoju domovinu, to je oduvijek bila Bosna, ali smo promijenili vjeru i naši su preci odabrali vjeru koja im je više odgovarala. Naročito nakon što su katolici teško progonili pripadnike Crkve bosanske, pa je bilo malo ljudi koje su kooptirali za katoličanstvo, nakon svirepih katoličkih progona kojima su krstjani Bosne bili izloženi za vrijeme vladavine dvaju posljednjih kraljeva bosanskih.“</p><h2>“Bošnjaci su nesretni”</h2><p>„Za nas Bošnjake, a ja sam to po svojim precima i ocu Sulejman-begu, koji je bio has Bošnjak, nikada od 1832. godine nije više bilo lahko živjeti u Bosni, a ta situacija se pogoršavala kako su se razni režimi nametali našoj zemlji i narodu. Mržnja prema nama koincidirala je sa svojim proizvodom, a to je gubitak osjećanja Bošnjaka za samobitnost i prava kada smo pristali da o tim pitanjima pregovaramo, i to pod pritiskom i vodstvom onih koji nam nisu bili prijatelji.“</p>

<h2>Otvorena "La Scala" u Milanu</h2><p>1778. - U Milanu, u Italiji, poslije dvije godine gradnje, prema projektu italijanskog arhitekte Đuzepea Pjermarinija, otvorena "La Scala", jedna od najznačajnijih operskih kuća u svijetu.</p><p>1832. - Rođen Ivan Zajc, hrvatski kompozitor, dirigent i pedagog, najznačajniji muzičar u Hrvatskoj u posljednjoj trećini 19. vijeka. Utemeljitelj je hrvatske opere kao umjetničke ustanove, a opersku umjetnost u Hrvatskoj obogatio je i u stvaralačkom smislu. Zajc je za sobom ostavio opus od gotovo 1200 raznovrsnih djela za orkestar, za komorne sastave, za klavir, zatim 19 opera, 26 opereta, scensku muziku, oratorij “Oče naš”, 50-ak kantata, 19 misa, 14 Ave Maria, 200 zborova, 170 solo pjesama (“Miruj, miruj, srce moje”; “Moja lađa”; “Vir”; “Lastavicom”; “Domovini i ljubavi”; “Djevojka i ruža”). </p><p>1858. - Engleski istraživač Džon Spik (John) otkrio jezero Viktorija, izvorište rijeke Nil.</p><p>1904. - Na planini Volujica iznad Bara proradila prva radio-telegrafska stanica na Balkanu, koja je služila kao veza Crne Gore s Italijom. U Prvom svjetskom ratu stanicu je paljbom iz topova razorila austrougarska mornarica.</p><p>1924. - Umro engleski pisac poljskog porijekla Džozef Konrad (Joseph Conrad), čija se djela odlikuju ironičnim pesimizmom, gorčinom, fatalizmom, etičkim idealizmom i bogatom pjesničkom simbolikom. Kao pripadnik britanske trgovačke mornarice, 20 godina je plovio morima i mnogo je opisivao život pomoraca i borbu čovjeka i mora. Djela: romani "Lord Džim", "Tajfun", "Nostromo", "Tajni agent", "Pod zapadnim očima", "Pobjeda", uspomene "Ogledalo mora".</p>

<h2>Preminuo hrvatski književnik Dinko Šimunović</h2><p>1933. - Preminuo Dinko Šimunović, jedan od najboljih hrvatskih i regionalnih književnika. Pažnju kritike privukao je nedovršenom pripoviješću "Mrkodol" (1905.) u zadarskom Lovoru, a ubrzo se uvrstio u vodeće noveliste tadašnje moderne književnosti. Svoje novelističke radove objedinio je u zbirkama "Mrkodol", “Đerdan” i “Sa Krke i sa Cetine” . Posmrtno je objavljena i zbirka “Posmrtne novele”. Zanimljivo je kako su u Šimunovićevim djelima glavni junaci pretežno žene (Rudica, Duga, Đerdan, Muljika itd.). Najpoznatije pripovijetke su mu “Muljika”, “Duga” i “Alkar”. Godina 1911. i 1923., napisao je dva romana – “Tuđinac” i “Porodica Vinčić”, te 1918. štampao dijelove nedovršenog romana “Beskućnici”.</p><p>1954. - Umrla Sidonija Gabrijela Kolet (Sidonie-Gabrielle Colette), jedna od najutjecajnijih francuskih književnica 20. stoljeća. U romanima je majstorski slikala ženske likove i pozorišnu sredinu te s mnogo ljubavi pisala o prirodi i životinjama. Djela: "Klodina u školi", "Klodina u Parizu", "Skitnica", "Sido".</p><p>1958. - Američka atomska podmornica "Nautilus", pod komandom Vilijama Andersona (William), prva prošla ispod ledenog pokrivača Sjevernog pola.</p><p>1963. - Rođen Džejms Alan Hetfild (James Alan Hetfield), frontmen grupe “Metallica”. Godine 1980., Hetfild je osnovao svoj prvi sastav “Obsession”, a nakon raspada grupe Hetfild, sa Džimom i Krisom Arnoldom (Jim i Chris) osniva grupu “Syrinx”. Ni tu nije dugo ostao, te je kasnije osnovao novu grupu “Phantom Lord”, u kojoj je prvi put svirao bas gitaru, grupa je uskoro preimenovana u “Leather Charm”. Hetfild postaje predvodnik grupe i tada nastaje prva autorska pjesma “Hit The Lights” koja je kasnije uvrštena u repertoar “Metallice”.</p><p>2004. - U Njujorku ponovo za posjetioce otvoren Kip slobode, koji je zbog sigurnosnih razloga bio zatvoren od terorističkog napada na Njujork, 11. septembra 2001. godine.</p><p>2008. - Umro ruski pisac, nobelovac i jedan od najpoznatijih sovjetskih disidenata Aleksandar Solženjicin. Zbog kritika Staljina i njegovog režima u svojim djelima u kojima je pisao o zatvorima za sovjetske građane, gulazima, u bivšem Sovjetskom Savezu, 1974. mu je oduzeto državljanstvo, nakon čega je protjeran iz zemlje. U Rusiju se vratio dvadeset godina kasnije, poslije raspada SSSR. Najpoznatija djela: "Arhipelag GULAG", "Prvi krug", "Jedan dan u životu Ivana Denisoviča", "Odjeljenje za rak", "Crveni točak" i "200 godina zajedno". </p><p>2011. - Preminuo Baba Smit (Bubba Smith), američki glumac i sportist, najpoznatiji po ulozi poručnika Mozesa Hajtauera u filmskom serijalu “Policijska akademija”.</p><p>2021. - Umro Miroslav Lazanski, srbijanski pisac, novinar i vojnopolitički komentator. Bio je i narodni poslanik u Narodnoj skupštini Republike Srbije.&nbsp;</p>

Danas je nedjelja, 3. avgust/kolovoz 2025. godine, do kraja godine preostao je još 151 dan

Filipović: Čovjek koji je bio riznica znanja  

Muhamed Filipović: 96. godišnjica rođenja bh. velikana, profesora, filozofa, književnika i akademika

<p>U Sarajevu je na današnji dan 2023., u 85. godini života preminula Zekija Čuturić, jedna od najboljih i najljepših interpretatorica sevdalinki i članica umjetničkog savjeta Fondacije “Sevdah”. Pripadala je  „zlatnoj generaciji“ sevdalija, rame uz rame sa Zaimom Imamovićem, Safetom Isovićem, Bebom Selimović, Himzom Polovinom, Zehrom Deović i Zorom Dubljević.</p><p>Prema mišljenju muzičara i muzičkih kritičara, Zekiju je krasio najmiliji, najtopliji, najmekaniji glas s kojim se sevdalinka stapala, a kojim je plijenila i osvajala publiku, budeći najtananije emocije.&nbsp;</p>

<h2>Trajni snimci</h2><p>Zekija Čuturić rođena je 1939. godine u Bosanskoj Dubici, u bogatoj trgovačkoj porodici. Nakon očeve smrti, s bratom i sestrom doselila se u Sarajevo, gdje je uskoro počela pjevati sevdalinke u KUD-u “Slobodan Princip Seljo”. Nedugo potom je, nakon položene audicije, postala solistica Radio Sarajeva. Nekoliko decenija bila je uposlenica i vokalna solistica Radio Sarajeva. “Haj, vino piju dva jarana mlada”, jedan je od prvih njenih radijskih snimaka, koji se i danas može naći u arhivi ove kuće.</p><p>Za arhiv Radio Sarajeva snimila je mnogo trajnih snimaka izvornih tradicionalnih pjesama, među kojima i manje poznatih i skoro zaboravljenih, koje su, poput najpoznatije pjesme iz njenog repertoara „Djevojka je zelen bor sadila“ doživjele veliku popularnost.</p><p>- Radili smo dugo u istoj redakciji revijalnog programa ovog radija. Može se reći da Zekija nije žudjela za estradnom popularnosti, nego da je pjesma bila njena velika ljubav koju je živjela sve do ovog odlaska s ovog svijeta. Bila je redovna učesnica programa u sarajevskoj Art kući sevdaha. A upravo je ogroman značaj za očuvanje sevdalinke djelo te vrste izvođača, sevdalija koje pjesmu čuvaju i prenose iz ljubavi – kazao nam je njen radni kolega novinar Enver Šadinlija, jedan od najzaslužnijih ljudi za očuvanje naše najljepše kulturne baštine – sevdalinke.</p>

<h2>Pjevala o ljubavi</h2><p>Zekija nije samo pjevala, nego je i sakupljala sevdalinke, odlažući ih u arhiv Radio Sarajeva, gdje se i danas čuvaju. Među tim arhivskim vrijednostima koje je otpjevala, sačuvala, otela od zaborava, nalazi se i sevdalinka iz njenog rodnog mjesta “Oj Dubice, bijela golubice”… Nikada nije zaboravila svoju Dubicu, svoje sugrađane pa je često dolazila s poznatim pjevačima u namjeri da ih pjesmom razveseli. </p><p>Nepregledna je arhiva diskografskih ostvarenja Zekije Čuturić. Prvu singl ploču “Safikada” snimila je 70-ih godina 20. vijeka. Tu sjajnu potresnu baladu o ljubavi i ženskoj vjernosti napisao je Vlado Divjak, a muziku komponovao Vlatko Marković, a Zekija ju je pristala otpjevati jer je zasnovana na istinitoj priči o beskrajnoj vjernosti i ljubavi žene. Osim te prve njene komponovane pjesme, za sarajevski “Diskoton”, uz pratnju Jovice Petkovića, ispjevala je singlicu s pjesmama “Još te noćas samo ljubim” i “Pomisli još nekad”, iako je izbjegavala komponovane pjesme. </p><h2>Brojna priznanja</h2><p>Moto naše doajene bio je da nema pjesme bez sevdalinke, niti sevdalinke bez sevdaha. Pjevala ih je srcem i vratila u život mnoge poput: “Umihana hadži Jusufova”, “Po Taslidži pala magla”, “Iz tiha me glava boli”, “Majka Fatu rano budi”, “Akšam mrače”, “Ah, moj dilbere”, “Sinje more”, “Adem kada mlada nevjesta”, “Šećer Mujo i besjede tvoje”, “Kad se jangin iz sokaka pomoli”, “Srušila se kula i kapija”, “Da sam sjajna mjesečina”…</p><p>Za svoj umjetnički rad dobila je desetke društvenih i esnafskih priznanja. Posljednje među njima je Zlatna povelja za višedecenijski rad na očuvanju sevdalinke, koju joj je u maju 2022. godine dodijelila Fondacija “Sevdah”.</p><p>Zekija je bila skromna žena dobrog srca, uvijek spremna da pomogne svima. Uprkos mnogim porodičnim dramama, dala je veliki doprinos očuvanju bosanskohercegovačkog kulturnog naslijeđa. Njena karijera je bila jedna od najdužih u bh. estradi, a i danas su sevdalinke koje je ostavila iza sebe rado slušane.&nbsp;</p>

Krasio ju je najmiliji, najtopliji, najmekaniji glas s kojim se sevdalinka stapala 

Zekija Čuturić: Druga godišnjica smrti jedne od najboljih interpretatorica sevdalinki

<p>Krajem januara ove godine u kabinetu gradonačelnika Cazina Nermina Ogreševića potpisan je ugovor o rekonstrukciji dvorca Lothara von Berksa, koji se nalazi u sastavu nacionalnog spomenika Stari grad Ostrožac, a prva faza obnove počela je već u februaru. Ostrožac je jedna od glavnih turističkih atrakcija Cazina, Unsko-sanskog kantona, ali i Bosne i Hercegovine.</p><h2>Sjedište knezova</h2><p>Davne 1286. godine Stari grad Ostožac upisan je u historijske dokumente, zbog čega se može sa sigurnošću govoriti o njegovom tadašnjem postojanju, mada ljetopisac Ivan Tomašević tvrdi da je pod imenom Horosium ili Hostosach postojao još 405. godine prije naše ere, međutim, to nije historijski dokazano. </p><p>Ovo neprocjenjivo blago bosanskohercegovačke baštine je jedinstven arhitektonski objekt, jer se na jednom mjestu nalaze habsburški dvorac, osmanlijska tvrđava i ostaci rimskih zidina. Kroz historiju su ga mnogi vladari obnavljali i mijenjali, ali i utkali dio sebe u njegove zidine.</p><p>Zabilježeno je i da je već u 15. vijeku imao svog sudiju, vijeće, pisara te svoj pečat. Ovaj bosanskohercegovački dragulj, jedini naš dvorac, tokom historije bio je sjedište knezova, aga, begova, krajiških kapetana i grofova, a smješten je iznad lijeve obale Une, na uzvišenju kojim se dijeli Bosanska od Cazinske krajine. Sa svojim jakim zidinama i visokim tornjevima Ostrožački dvorac danas podsjeća na dvorce iz bajki, a čaroliju pojačava savršen pogled s njegovih zidina na okolicu, naročito Park skulptura, koji je svojevrsna galerija pod vedrim nebom.</p><h2>Ostrožačka kapetanija</h2><p>Kompleks Starog grada Ostrošca zidan je tokom četiri perioda, a, prema historijskim podacima, najstariji dio izgrađen je 1286. godine, kao posjed knezova blagajskih Babonića, plemićke porodice koja je u tom periodu vladala ovim mjestom. Godine 1552., Ostrošcem je vladao Antun Bakšić, a u novembru 1577., predvođeni Ferhad-pašom Sokolovićem, osvajaju ga Osmanlije, koje su u njegovom predgrađu formirale naselja, izgradile džamiju i mekteb te u Starom gradu još tri tabije. Najveće zasluge za popravak i nadograđivanje Ostrožačke tvrđave pripadaju Osman-agi Bešireviću (1690.-1727.), prvom kapetanu Ostrožačke kapetanije. U sastavu, u to vrijeme najjače bosanske kapetanije – Ostrožačke, bili su: Ostrožac, Cazin, Stijena, Podzvizd, Peći, obje Kladuše i Šturlić.</p><p>Na južnom dijelu grada Beširevići su sagradili „konak“ – rezidencijalnu zgradu, odnosno stan ostrožačkih kapetana Beširevića, porodice koja je skoro tri vijeka upravljala ovom tvrđavom. Niko, osim njih, u Bosanskom ejaletu nije imao privilegije da toliko dugo upravlja tvrđavom po nasljednom pravu. Te privilegije Beširevići su dobili zbog činjenice da je Ostrožačka kapetanija bila najisturenija kapetanija Osmanskog Carstva prema Habsburškoj Monarhiji. Nakon Karlovačkog mira, 1699. godine, Ostrožac je dodatno dobio na značaju koji se ogledao u broju vojnika, kada je imao 4150 vojnika i 41 top, po čemu je bio najjači grad Bosanskog ejaleta.</p>

<h2>Grof kupio grad</h2><p>Ukidanjem kapetanija, godine 1836. Ostrožac postaje mudirluk u sastavu Bihaćkog kajmakamluka. Zbog učešća u pobuni protiv reformi sultana Mahmuda II 1837. prognan je posljednji ostrožački kapetan iz begovske loze Beširevića Murad-beg Beširević. Nasljedno pravo nad Ostrošcem je, dolaskom Austro-Ugarske, iskoristio Mehmed-beg Beširević, prodavši grad Izabeli von Berks (Isabella), supruzi tadašnjeg načelnika Bihaćkog okruga, habsburškog grofa Lotara von Berksa (Lothar). </p><p>U svom načelničkom mandatu, od 1896. do 1905., Von Berks je vršio restauraciju grada, a između 1900. i 1902. godine izgradio je raskošni dvorac u neogotičkom stilu s velikim brojem prostorija, salona za prijem i apartmana, u kojem se i nastanio, te je preko rijeke Une izgradio i drveni most koji vodi do dvorca. O uređenju interijera dvorca brinula je Von Berksova supruga Isabella, koja je uredila dvorac po ugledu na ostale tadašnje dvorce u Austro-Ugarskoj monarhiji. Von Berskovi su u dvorcu ugošćavali mnoge tadašnje slavne ličnosti.</p><h2>Neprocjenjivo blago</h2><p>Ostrožac je bio vlasništvo Berksovih sve do 1946. godine, kada je uslijedila nacionalizacija, a dvorac stavljen pod zaštitu države, tadašnje Federativne narodne republike Jugoslavije. </p><p>Na inicijativu Republičkog fonda za unapređenje kulturnih djelatnosti i Udruženja likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine 1967. godine osnovana je Kolonija skulptora ,,Ostrožac“, odnosno veliki kiparski atalje pod vedrim nebom, koji i danas tu djeluje. Od tada u Ostrošcu, kako reče pjesnik Vladimir Nazor, „čovjek može koješta zaboraviti, smiriti se i prenijeti u neki novi svijet“.</p><p>Kako na ovom prostoru nikada nisu vršena detaljna arheološka istraživanja, pretpostavlja se da Stari grad Ostrožac krije još mnoge tajne, a od 2013. godine nalazi na listi nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine. Jedinstven spomenik i čuvar naše kulturne baštine Ostrožac je po svojoj vrijednosti i ogromnom historijskim značaju neprocjenjivo blago Bosne i Hercegovine. </p><h2>Sjedište Vrhovnog štaba NOR-a</h2><p>U jednom periodu Drugog svjetskog rata, odnosno za vrijeme Bihaćke republike, Ostrožac je bio sjedište Vrhovnog štaba Narodno-oslobodilačke borbe, a krajem 1942. i početkom 1943. godine u njemu je boravio Josip Broz Tito. Također u tom periodu, u dvorcu je boravio i hrvatski pjesnik Vladimir Nazor, gdje je i napisao svoje čuveno djelo “S partizanima”.</p>

Već u 15. vijeku imao je svog sudiju, vijeće, pisara te svoj pečat 

Stari grad Ostrožac: Jedini bosanskohercegovački dvorac dobiva novi sjaj 

<p>Prije 54 godine, 14. jula 1971., od posljedica srčanog udara preminuo je jedan od najvećih bosanskohercegovačkih pjesnika svih vremena Mak Dizdar, a sahranjen je na sarajevskom groblju „Bare“. Danas je na njegovom grobu spomenik u obliku stećka - „kamenog spavača“ koji je progovorio u Makovim pjesmama. Čitajući te stihove, kroz metaforično promišljanje o sučeljavanju života i smrti osjetit ćemo Makovo razočarenje i revolt zbog politike tadašnjih vlasti, ali i svevremensku istinu. </p><p>Cijelog života, najviše kroz svoja književna djela, Mak se borio za BiH i bošnjaštvo, dokazujući autohtonost svog naroda i jezika. Pokrenuo je i raspravu o jezičkom pitanju u Bosni i Hercegovini, te u časopisu „Život“, 1970. godine, objavio esej „Marginalije o jeziku i oko njega“, u kojem se zalagao za priznavanje treće, bosanske varijante nekadašnjeg srpskohrvatskog/hrvatskosrpskog jezika.</p><p>- On je sigurno najbosanskiji pjesnik i pisac, a državu kao da nije briga za to, zanemaruju takve veličine. Mada je rad takve vrste, na polju kulture, vrlo često mnogo dalekosežniji i značajniji od onoga što dnevna politika uradi. Ko danas zna imena političara iz onog sistema? Ali, uvijek će se znati za Mešu Selimovića, Ivu Andrića, a posebno bi se trebalo znati za Maka Dizdara – rekao je Makov sin Majo Dizdar, također književnik.</p>

<h2>Politički proces</h2><p>Mehmedalija Mak Dizdar rođen je 17. oktobra 1917. godine u Stocu, gdje je završio osnovnu školu. Na dalje školovanje otišao je u Sarajevo, gdje je nakon mature, 1937. godine, napisao svoj književni prvjenac „Vidopoljska noć“.  U krug književnika i javni život uveo ga je stariji brat Hamid, također pisac, koji je tada bio urednik sarajevskog časopisa „Gajret“, za koji je i Mak počeo pisati.</p><p>Makove majka i sestra ubijene su 1945. godine u logoru Jasenovac, a pretpostavlja se da su se tim činom ustaške vlasti osvetile Dizdaru zbog njegovog antifašističkog partizanskog djelovanja u Drugom svjetskom ratu, kada je i dobio konspirativno ime Mak, koje je kasnije koristio kao pjesnički pseudonim. </p><p>Poslije rata je radio kao novinar, te tri godine bio glavni urednik sarajevskog lista „Oslobođenje“, nakon čega je osnovao "Seljačku zadrugu", koja je ubrzo prerasla u "Narodnu prosvjetu", u to vrijeme jednu od najznačajnijih izdavačkih kuća na Balkanu. Ali, kako se na našim prostorima uspjeh ne prašta, nakon optužbi komunističkih vlasti da je prokapitalistička i promuslimanska te pritiska javnosti, "Narodna prosvjeta" biva pripojena izdavačkoj kući "Veselin Masleša". Prema riječima Makovog najstarijeg sina Murkela, bio je to montirani politički proces u kojem je direktor „Narodne prosvjete“ Mustafa Zitić osuđen na godinu zatvora, a njegov otac ostao bez posla. </p><p>- Sjećam se očevih nemira, nekih čudnih telefonskih poziva… Tek mnogo kasnije, kada sam odrastao, shvatio sam kakvim je pritiscima i prijetnjama bio izložen moj otac i kome je sve smetao – kazao je Murkel.</p>

<h2>„Kameni spavač“ </h2><p>Nakon gubitka posla, Mak je radio volonterski do 1964., kada postaje glavni urednik časopisa „Život“, a ujedno obavlja i funkciju predsjednika Društva književnika Bosne i Hercegovine. Ideali za koje se borio su nestali, prepreke koje su mu postavljali dojučerašnji prijatelji, ne mogavši se pomiriti s njegovim uspjehom i intelektualnom veličinom, postajale su sve veće i nepremostive. </p><p>Svoje nemire Mak je pretakao u stihove, prepune simbolike i metafora kojima i danas čitatelje inicira na pronalaženje smisla i besmisla djelovanja i žrtvovanja, svog bivstvovanja na ovome svijetu. Dizdar ih je svrstao u dvije zbirke: „Kameni spavač“ i „Modra rijeka“, koristeći se natpisima sa stećaka, srednjovjekovnih bosanskih nadgrobnih spomenika, oživljavajući i proširujući njihove poruke o prolaznosti života.</p><p>Za pjesmu o Gorčinu, „ljubavniku čistog srca iz dubine srednjovjekovnih bosanskih šuma“, Dizdar je inspiraciju našao u tradicionalnoj bosanskohercegovačkoj lirskoj pjesmi - sevdalinci, koju je, kako je sam govorio, naknadno zavolio. </p><p>- Zavolio sam sevdalinku. Ona mi je vratila ljubav prema vrijednostima koje sam nepromišljeno, ali i opravdano bio izgubio. Mislim da ću joj zahvaliti najprikladnije ako je budem branio od blata koje hoće da se prilijepi uz nju, ako joj budem pomagao u suzbijanju njene kafanske i ulične sevdalijske deformacije – pisao je Mak.</p><p>Osim pisanja, Mak je volio i slikanje, a inspiraciju i ideje dobivao je u društvu prijatelja slikara i književnika, u tadašnjem umjetničkom sastajalištu kafani “Istra”, koja se nalazila u centru Sarajeva.   </p><h2>Srčani udar</h2><p>Sa suprugom Senijom Mak je dobio trojicu sinova, Murkela (Faruka), Envera i Maju. Najstariji Murkel od oca je naslijedio ljubav prema slikarstvu, a Enver i Majo ljubav prema pisanju. Murkel je često prepričavao anegdotu o nastanku svog imena i pojašnjavao zašto ga svi zovu Murkel, a u dokumentima piše Faruk. </p><p>Kada se rodio, ratne 1942. godine u Sarajevu, Mak i Sena odlučili su da mu daju ime Murkel inspirirani likom dječaka iz knjige nekog njemačkog pisca. Mak je otišao da prijavi rođenje djeteta, ali je hodža, koji je u tadašnjem sistemu bio i administrator, odbio da upiše ime Murkel, rekavši:</p><p>- Nađite neko normalno muslimansko ime.</p><p>Mak je tada predložio Rusmir, a hodža je još više izgubio strpljenje:</p><p>- Kakav Rus, kakav mir… dajte nešto kao Faruk.</p><p>- Dobro, Faruk – rekao je Mak.</p><p>Mnogo je spekulacija o uzroku Makove smrti, jer je tog dana imao važan sastanak, zbog kojeg se dan ranije vratio s ljetovanja na kojem je bio s porodicom. S njima nije bio jedino Murkel, koji je tada počeo raditi kao kamerman na TV Sarajevo. U trenutku Makove smrti Murkel je bio s njim i opisao je to riječima: </p><p>- Ja sam bio u kući kad je tata došao sa sastanka. Bio je blijed i izgledao iscrpljen. Čim je sjeo, pružio sam mu kovertu u kojoj je bio nalog za deložaciju iz stana u koji su se tek uselili. Pročitao je i klonuo. Rekao mi je da ne vidi… Pokušao sam da mu pomognem, pitao sam ga hoće li konjak. Rekao je: „Neću, ne mogu“, i to su bile posljednje riječi koje je izgovorio. Ubrzo je izgubio svijest. Uspaničen, pokušao sam s vještačkim disanjem… Ništa nije pomoglo. Hitna je stigla brzo. Doktor Adnan Dizdar, poznati rukometaš, reprezentativac, mogao je samo konstatovati smrt.</p>

Stećak - „kameni spavač“ - progovorio je u Makovim pjesmama 

Mehmedalija Mak Dizdar: 54. godišnjica smrti književnog velikana  

<p>Na današnji dan 1982. godine, preminuo je bosanskohercegovački velikan, mađioničar lijepe riječi, profesor, književnik Meša Selimović. Njegov roman „Derviš i smrt“ jedan je od najčitanijih u BiH i našoj regiji, a rečenice iz njegovih djela su najcitiranije, naročito danas na društvenim mrežama, postavši svevremenske mudre izreke. </p><p>Filozofski fakultet u Beogradu završio je kao jedan od najboljih studenata, a bio je i politički veoma angažiran u Komunističkoj partiji SFR Jugoslavije. Ono po čemu je Meša najviše ostao u sjećanju svojih savremenika jeste njegov profesorski rad, pa su ga mlađe kolege doživljavale kao uzora.</p><h2>Niko nije ni tako govorio</h2><p>- Nijedan profesor koga sam znao nije ni tako govorio, ni tako izgledao, ni tako istupao i suvereno vladao starim i najnovijim književnim izumima, znanjima i uvidima. Lakoća kojom se formulisao i održavao na paučini jezika, aforistika i logika koje je demonstrirao, svedočili su o jednom bogomdanom daru, bez drugih uverenja osim vere u umetnost – rekao je Matija Bećković o svom starijem kolegi Selimoviću.</p><p>A Meša bi kazao: „Živi što ljepše, ali tako da te nije stid!“</p>

<h2>Zbog Darke napustio Desu</h2><p>- Kad bih umio da napišem najljepšu knjigu na svijetu, posvetio bih je svojoj ženi Darki. Ovako ću zasvagda ostati dužnik njenoj plemenitosti i ljubavi -  rekao je Selimović o svojoj supruzi, majci njegovih kćerki i najvećoj životnoj ljubavi. </p><p>Nakon Drugog svjetskog rata Meša je došao da živi i radi u Beograd. Iako je bio oženjen čovjek, prilikom susreta s Daroslavom Darkom Božić zaljubljuje se toliko da ne može zamisliti svoj život bez nje. Kasnije je izjavio da nije pogriješio, jer je osjetio pravu ljubav. Da bi ostvario svoj san da bude s Darkom, morao je napustiti tadašnju suprugu Desanku i njihovu kćerku. Ali, od tog momenta morao je trpjeti i osude okoline u najsurovijem obliku. </p><p>Darka i Meša nisu čekali da se završi brakorazvodna parnica kako bi počeli živjeti zajedno, jer su svaki dan razdvojenog života smatrali izgubljenim. On je bio svjestan da ruši moralni kodeks kojeg se morao pridržavati kao komunist. Osim osude zbog vanbračne zajednice, sporno je bilo i to što je Darka bila kćerka generala kraljeve vojske te udata za vojnika kraljeve vojske koji je vođen kao nestao.</p><h2>Osveta bivše supruge Desanke</h2><p>Supruga Desanka, kao i većina ostavljenih žena, zamrzila je Darku mržnjom koja nikada nije prestala, a Darka je stigmatizirana kao brakolomnica, buržujka, nemoralna žena koja ruši porodicu i otima nečijeg muža i oca. Zbog velike ljubomore Desa je upotrijebila sve veze da bi Meša bio pozvan pred sud Partije, gdje se morao pravdati i objašnjavati svoj postupak. U to vrijeme komunizam nije bio samo društveno uređenje nego i mentalni sklop, koji nije tolerirao mišljenje i ponašanje drugačije od njihovih moralnih načela. </p><p>Isključen je iz Komunističke partije, a samim tim postao nepoželjan na bilo kom radnom mjestu. Za njega je život u Beogradu postao nemoguć, te je potražio posao u Sarajevu. Dobivši posao, s Darkom je krenuo put Sarajeva s malo novca i stvarima iz Darkinog stana. Odlazeći, Darka je izgubila pravo na stan, ali se nije bunila, jer joj je, kao i Meši, bilo dovoljno da su zajedno.&nbsp;</p>

<h2>„Brate, nisam kriv“</h2><p>Partija je Meši surovo i nepravedno oduzela i brata Šefkiju, koji je bio šef Komande tuzlanskog kraja. Negdje pred kraj 1944. godine Šefkija saznaje da mu je supruga preživjela koncentracioni logor i da se vraća u Tuzlu. Da bi namjestio prazne sobe i što prije pripremio kuću, koju su ustaše bile uništile, Šefkija uzima iz glavnog magacina krevet, ormar, sto, stolicu i još nekoliko neophodnih sitnica. Prema pravilima Partije, to je bio neoprostiv grijeh. Šefkija je strijeljan, a držanje trećeg brata, Tevfika, partizanskog komandanta i moćne figure u vojnoj hijerarhiji tuzlanskog kraja, najblaže rečeno, bilo je začuđujuće, jer nije htio da intervenira za brata.</p><p>Meša nikada nije oprostio Partiji ubistvo Šefkije, ali ni bratu Tevfiku ravnodušnost. Nikada nije prestao ni da traga za Šefkijinim grobom, ali je ostalo nepoznato gdje je on sahranjen, jer je tada bila kazna za „najveće zločince“ da im se ne zna grob ni obilježje da su postojali.</p><p>- Na afišama izlijepljenim po gradu (Tuzli, op.a.) pisalo je da je Šefkija Selimović osuđen na smrt strijeljanjem zato što je iz magazina Glavne uprave narodnih dobara uzeo krevet, ormar, stolicu i još neke sitnice, a tako stroga presuda je donesena, piše na objavi, zato što je okrivljeni iz poznate partizanske porodice. </p><h2>Doživio šok</h2><p>Tako se naša porodična privrženost revoluciji i naša zanesenost okrenula protiv nas i pretvorila nas u žrtve. A taj okrivljeni, moj brat, kome su ustaše odnijele sve stvari iz kuće, očekivao je svoju ženu koja je slučajno ostala živa u koncentracionom logoru, i trebalo je da se vrati u Tuzlu.</p><p>Kad sam čuo da je Šefkija strijeljan, doživio sam šok. Ležao sam nemoćan da išta shvatim i neprestano plakao. Nakon nekoliko dana došao mi je šofer UDB-e, koji je mog brata odveo na strijeljanje, i donio mi poruku od mrtvog čovjeka. Šefkija je bio miran pred strijeljanje, rekao je: „Pozdravi Mešu, reci da sam nevin“. Ja sam znao da je nevin, ni sudije nisu tvrdile drugačije.</p><p>Šofer nije smio da mi kaže gdje je sahranjen pa ni dan-danas ne znam gdje mu je grob. Taj nevjerovatni, slijepi, maloumni čin bio je prekretnica u životu svih članova moje porodice – napisao je Meša u svojim memoarima.</p><p>Mnogo kasnije, iz te tuge, kao omaž bratu, nastalo je njegovo remek-djelo “Derviš i smrt“. Šefkijine posljednje riječi, koje je zapisao na ceduljici koja je Meši tajno dostavljena, bile su: “Brate, nisam kriv”.</p>

<h2>„Zaboga, ljudi, zar me ne vidite“</h2><p>Partija, kojoj se iz ideala o ravnopravnosti i pravom vrjednovanju čovjeka davno pridružio, ponovo se ogriješila o Selimovića, pokušavši da mu istrgne i ljubav prema ženi.</p><p>Međutim, on se nije dao slomiti izdajom, ali ni siromaštvom u koje su porodično zapali, kada je Darka morala prodavati sve što je donijela iz roditeljske kuće da bi nabavili osnovne životne namirnice. Mešu je najviše boljelo ignoriranje njegovih kolega.</p><p>- Malo je trebalo pa da počnu prolaziti kroz mene kao kroz vazduh, ili gaziti po meni kao po vodi. Osjetio sam strah. Kako su me to ubili? Nisam ranjen? Nisam zaklan? Nisam mrtav, ali me nema. Zaboga, ljudi, zar me ne vidite – piše Selimović o svom stanju u romanu “Tvrđava”, drugom velikom djelu u kome je opisao svoju životnu priču.</p><p>Dvadeset godina je trajalo Mešino i Darkino teško preživljavanje uz uskogrudost i neprijateljstvo zajednice. Meša je dobijao i gubio profesorsko mjesto bez ikakvih razumnih objašnjenja. U zemlji koja se borila protiv “kapitalističke nepravde i siromaštva radničke klase”, jedan idealist i borac za bolje sutra živio je kao prognanik jer se razlikovao. </p><h2>Ja danas odlazim</h2><p>U Sarajevu je radio kao profesor Više pedagoške škole, docent Filozofskog fakulteta, umjetnički direktor „Bosna Filma“, direktor Drame Narodnog pozorišta, glavni urednik Izdavačkog preduzeća „Svjetlost“. Godine 1971. penzioniran je i seli se u Beograd. Prije selidbe Selimović je u jednom pismu svom beogradskom prijatelju, između ostalog, napisao:</p><p> </p><p>- Bosna je teška, teretna zemlja i ovdje nije lako živjeti ako je čovjek samo za santimetar viši od prosjeka. Meni je slučaj dao taj santimetar i osudio me na ispaštanje.</p><p>Šetajući Baščaršijom uoči polaska u Beograd, Meša je jednom kolegi piscu rekao: "Ja danas odlazim i više se nikada neću vratiti." Tako je i bilo.</p><p>Nakon izlaska romana „Derviš i smrt“ došlo je vrijeme književnih uspjeha, kada za Selimoviće počinje lakši život u materijalnom smislu. Biran je za predsjednika Saveza književnika Jugoslavije, bio je počasni doktor Sarajevskog univerziteta (1971), redovni član ANUBiH i SANU. Dobitnik je brojnih nagrada, ali čaršija mu nije oprostila uspjeh. Njemu nije ništa oprošteno. Šta god da je uradio ovaj veliki čovjek i pisac, uvijek je nailazilo na osudu okoline.&nbsp;</p><h2>„Ko promaši ljubav, promašio je život“</h2><p>Selimović, svjestan da je dugogodišnje loše ophođenje prema njemu počivalo uglavnom na zavisti, nikad nije pokleknuo, jer je uz sebe imao svoju ljubav, svog “dobrog duha”.</p><p>- I ne samo da se nikada nisam pokajao, nego sam uvijek zahvaljivao sudbini što me je darovala takvim čovjekom kao što je Darka, moj dobri duh. Da ona nije bila pored mene u životu, ne bih uradio ni djelić onog što sam uradio.</p><p>U njenom slabom tijelu lijepog lica bila je tolika snaga volje i toliko hrabrosti, da me je uvijek zaprepašćivala; ona me je branila od nevolja života, štitila od njegovih grubosti, hrabrila kad mi je bilo teško, vjerovala u mene kada su drugi sumnjali, usmjeravala me svojom fantastičnom intuicijom, moju tvrdoću korigovala svojom mekoćom, hranila me svojom ljubavlju. Bez nje bih sigurno bio sitni profesor ili srednji politički rukovodilac – opisivao je Meša svoju ogromnu ljubav prema supruzi.</p><p>Često je isticao da je njegova ljubav prema Darki ispred njegovog uspjeha u književnosti, da bi mu tragično bilo živjeti bez nje. Njihova ljubav davala im je oboma snagu i osjećanje sreće ma u kakvim okolnostima živjeli.</p><p>Nije samo Meša bio zahvalan sudbini što mu je podarila Darku, svojom ljubavlju je i Darka posvjedočila isto, izjavivši: „Hvala sudbini što mi je podarila takvog čoveka kao što je Meša“. Da je mogla, s njim bi i u smrt pošla. U noći kada je Meša preminuo, 11. jula 1982. godine, Darka je njegovom kolegi Bećkoviću rekla: "Da sam znala da svu noć neće doći, ja bih ležala i spavala uz njega!"</p><p>Nakon Mešine smrti Darka je nastavila da štiti njegovu zaostavštinu od zloupotreba.</p><p>Zahvaljujući njoj Meša Selimović je postao svevremenski pisac. Svi njegovi derviši i smrti, tvrđave, tuđe zemlje i tišine bili bi promašeni da nije bilo ljubavi zvane Darka. Jer, kako je kazao Meša: „Ko promaši ljubav, promašio je život“.&nbsp;</p>

Lugano: Mali raj – spokojan, gostoljubiv i nenametljivo luksuzan

Novinarka “Dnevnog avaza” u Milanu, metropoli mode, kulture i hedonizma

Promocija romana književnika Murata S. Baltića: “Duvarine”, “Fetva” i “Zekum i nesanica”

Nedžad Ibrišimović: 14. godišnjica smrti bh. književnika, urednika i vajara

Despića kuća: Preteča savremenog pozorišta u Sarajevu

Isak Samokovlija: 136. godišnjica rođenja bh. književnika i ljekara

Safet Isović: 18. godišnjica smrti najboljeg pjevača sevdalinki svih vremena

Povelja Kulina bana: 836. godišnjica najstarijeg sačuvanog diplomatskog dokumenta srednjovjekovne bosanske države

Mula Mustafa Bašeskija Ševki: 216. godišnjica smrti bh. ljetopisca, alima i učenjaka

Prije 191 godinu preminuo Husein-kapetan Gradaščević, Zmaj od Bosne

Akademik Vojo Dimitrijević: 45. godišnjica smrti jednog od najznačajnijih bh. slikara

Muhamed Filipović: 96. godišnjica rođenja bh. velikana, profesora, filozofa, književnika i akademika

Zekija Čuturić: Druga godišnjica smrti jedne od najboljih interpretatorica sevdalinki

Stari grad Ostrožac: Jedini bosanskohercegovački dvorac dobiva novi sjaj

Mehmedalija Mak Dizdar: 54. godišnjica smrti književnog velikana

Meša Selimović: 43. godišnjica smrti mađioničara lijepe riječi

Lugano: Mali raj – spokojan, gostoljubiv i nenametljivo luksuzan

Novinarka “Dnevnog avaza” u Milanu, metropoli mode, kulture i hedonizma

Promocija romana književnika Murata S. Baltića: “Duvarine”, “Fetva” i “Zekum i nesanica”

Nedžad Ibrišimović: 14. godišnjica smrti bh. književnika, urednika i vajara

Despića kuća: Preteča savremenog pozorišta u Sarajevu

Isak Samokovlija: 136. godišnjica rođenja bh. književnika i ljekara

Safet Isović: 18. godišnjica smrti najboljeg pjevača sevdalinki svih vremena

Povelja Kulina bana: 836. godišnjica najstarijeg sačuvanog diplomatskog dokumenta srednjovjekovne bosanske države

Mula Mustafa Bašeskija Ševki: 216. godišnjica smrti bh. ljetopisca, alima i učenjaka

Prije 191 godinu preminuo Husein-kapetan Gradaščević, Zmaj od Bosne

Akademik Vojo Dimitrijević: 45. godišnjica smrti jednog od najznačajnijih bh. slikara

Muhamed Filipović: 96. godišnjica rođenja bh. velikana, profesora, filozofa, književnika i akademika

Zekija Čuturić: Druga godišnjica smrti jedne od najboljih interpretatorica sevdalinki

Stari grad Ostrožac: Jedini bosanskohercegovački dvorac dobiva novi sjaj

Mehmedalija Mak Dizdar: 54. godišnjica smrti književnog velikana

Meša Selimović: 43. godišnjica smrti mađioničara lijepe riječi