<p>Kurban-bajram je u petak, 6. juna, te se već počinju pripremati razni slatki specijaliteti, koji treba da malo “odstoje”. Dok će se neki odlučiti za pripremu laganijih slatkiša, mnogi će, ipak, ostati vjerni tradiciji kolača prelivenih gustom agdom, slasnih, sočnih i jednostavno neodoljivih.</p><p>Običaj je da se za Bajram pripremaju različite zalivene poslastice među kojima je najpoznatija baklava. Prema nekim podacima, danas postoji više od stotinu vrsta baklave, ali se ona bajramska razlikuje od drugih po preovladavajućem sadržaju oraha, badema i/ili pistacija.</p><p>Osim baklave, pripremaju se i halve, hurmašice, ružice, kadaif, lokumi, tufahije... </p><p>Svaki dan do Bajrama na portalu “Avaza” objavljujemo recept za jednu od ovih delicija.</p><h2>Bosanski lokumi: Kolačići koji se tope u ustima</h2><p>Ovi kolačići pripremaju se od jednostavnih sastojaka poput brašna, šećera i maslaca, a često se obogaćuju dodatkom oraha ili kokosa. Nakon pečenja, obilno se posipaju šećerom u prahu, što im daje poseban šarm.</p><p>Lokumi su jedan od omiljenih tradicionalnih kolača u Bosni i Hercegovini, nezaobilazni na bajramskim soframa i drugim svečanim prilikama. Ovi prhki, mirisni kolačići pripremaju se brzo i jednostavno, a njihova bogata aroma podsjeća na djetinjstvo i porodična okupljanja.</p><h2>SASTOJCI</h2><p>•	250 g maslaca ili margarina (sobne temperature)</p><p>•	100 ml ulja</p><p>•	100 g šećera</p><p>•	1 vanilin šećer</p><p>•	1 kašičica praška za  pecivo</p><p>•	500 g  brašna (otprilike)</p><p>•	100 g mljevenih oraha (opciono)</p><p>•	šećer u prahu za posipanje</p><h2>PRIPREMA</h2><p>U veću zdjelu staviti maslac, ulje, šećer i vanilin šećer. Sve dobro umutiti dok se smjesa ne sjedini.</p><p>Postepeno dodavati brašno pomiješano s praškom za pecivo, mijeseći rukama dok ne dobijete glatko tijesto koje se ne lijepi za prste. Ako koristite orahe, dodajte ih u ovoj fazi.</p><p>Od tijesta kidati male komade i oblikovati ih u valjke dužine 4-5 cm. Po želji, možete ih malo spljoštiti ili ostaviti u klasičnom valjkastom obliku.</p><p>Lokume redati na pleh obložen papirom za pečenje i peći u prethodno zagrijanoj rerni na 180 Celzijusovih 15-20 minuta, dok ne dobiju blago zlatastu boju. Paziti da ne potamne previše, jer trebaju ostati svijetli i prhki.</p><p>Pečene lokume izvaditi iz rerne i dok su još topli posuti ih šećerom u prahu. Ostaviti da se potpuno ohlade prije posluživanja.</p><h2>Savjeti za lokume</h2><p>•	Maslac ili margarin – Maslac daje bogatiji okus, ali margarin omogućava bolju prhkost.</p><p>•	Brašno dodavati postepeno – Količina brašna može varirati, zato ga dodajte malo po malo dok ne dobijete savršeno tijesto.</p><p>•	Dodatni miris – U tijesto možete dodati i malo naribane limunove korice za dodatnu aromu.</p>

Svaki dan do Bajrama na portalu “Avaza” objavljujemo recept za jednu od bajramskih poslastica

Bosanski lokumi: Kolačići koji se tope u ustima

<p>U amfiteatru Doma mladih Skenderija, 27. maja 2025., u 19 sati, održana je promocija knjige "Aldene" autorice Dženite Salispahić. Urednica knjige je Najra Salispahić.</p><h2>Neprikosnovena ljubav majke</h2><p>Knjiga "Aldene" govori o neprikosnovenoj ljubavi majke prema sinu koji, nažalost, više nije među nama. Alden Salispahić, najmlađi instruktor vožnje, život je izgubio u saobraćajnoj nesreći 2018. godine.&nbsp;</p><p>Njegova majka, autorica, u knjizi je zapisala sve - od prvih Aldenovih koraka do posljednje vožnje.</p><h2>Most između mene i neba</h2><p>- Knjiga je most između mene i neba. Bilo je lijepo i tužno na promociji, ali dostojanstveno i kulturno. Promocija je počela s pjesmom “Aldene”, koju sam također ja napisala, a komponovao Ismet Polovina. Otpjevali su je Elvis Komar i Izeta Milišić - kazala je za portal "Avaza" Dženita Salispahić.</p><p>Promociji, za koju je traženo mjesto više u prepunoj sali Doma mladih, prisustvovala su i brojna poznata imena, među kojima prof. Sanela Salihagić, Indira Kučuk-Sorguč, Šuki Planjanin, Mirsad Neimarlija, članovi motokluba “Babaroge” iz Sarajeva i autokluba pod vodstvom Nihada Demira.</p>

U knjizi je opisana neprikosnovena ljubav majke prema sinu koji, nažalost, više nije među nama

Promotorica knjige Indira Kučuk-Sorguč s autoricom 

Knjiga "Aldene" autorice Dženite Salispahić, promovirana u Domu mladih Skenderija

<p>Na današnji dan 1868. godine, u Mostaru je rođen Aleksa Šantić, jedan od najvećih i najpoznatijih bosanskohercegovačkih pjesnika. Šantić je pohađao i završio trgovačku školu u Trstu, a zatim i u Ljubljani. Nakon toga se vratio u svoj rodni grad, Mostar i, uprkos protivljenju porodice, posvetio se pisanju pjesama te ih objavljivao u brojnim časopisima: „Golub“, „Bosanska vila“, „Nova Zeta“, „Javor“, „Otadžbina“... U aprilu 1896. godine, zajedno s prijateljima i piscima Jovanom Dučičem i Svetozarom Ćorovićem, koji je bio i Aleksin zet, oženjen njegovom sestrom Radojkom, pokrenuo je i uređivao časopis za zabavu, pouku i književnost „Zora“. </p><p>Nesretni ljubavni život bio mu je inspiracija iz koje su se rodili najljepši stihovi njegove ljubavne poezije, a u kojima se osjeća i veliki utjecaj sevdalinke, bosanskohercegovačke tradicionalne lirske pjesme, koju također karakterizira motiv ljubavne čežnje. </p><h2>„Emina“</h2><p>Sinoć, kad se vraćah iz topla hamama,</p><p>Prođoh pokraj bašte staroga imama;</p><p>Kad tamo u bašti, u hladu jasmina,</p><p>S ibrikom u ruci stajaše Emina. </p><p>Kada čitamo ove stihove, kao da čujemo melodični glas našeg poznatog sevdalije Himze Polovine, koji je svojom bravuroznom izvedbom „Eminu“ proslavio, pa je i danas popularna i često pjevana, ne samo u Bosni i Hercegovini nego i cijeloj našoj regiji. Međutim, manje se zna da je ovu prelijepu pjesmu napisao Aleksa Šantić, jer, iako je riječ o pravom književnom tekstu, često je svrstavaju u sevdalinke. I druge njegove pjesme, poput „Pod jorgovanom“ i „Što te nema“ pjevaju se kao sevdalinke.</p><p>Šantić je živio kratko, samo 56 godina. Preminuo je 2. februara 1924. godine, usljed teške, u to vrijeme neizlječive bolesti – tuberkuloze, ali je ostavio vječni pečat u svojim pjesmama.</p><p>Dan Šantićeve sahrane opisan je u knjizi Josipa Lešića „Roman o pjesniku“, u kojoj je navedeno da su u Mostar stizale brojne delegacije iz svih krajeva Hercegovine, mnogi su pješačili i 50 kilometara da bi ispratili svog omiljenog pjesnika na vječni počinak.</p>

<h2>Umro italijanski virtuoz na violini i kompozitor Nikolo Paganini </h2><p>1840. - Umro italijanski virtuoz na violini i kompozitor Nikolo Paganini (Niccolo), čijoj su vještini savremenici pridavali magične moći. Majstorstvom sviranja violine i literaturom za taj instrument Paganini je obilježio, ne samo period u kojem je živio i stvarao, nego i historiju muzike uopće. Vladao je violinom kao niko ni prije ni poslije njega, te mnogo komponovao, između ostalog, pet violinskih koncerata, čuvena 24 kapriča za solo violinu, kamernu muziku.</p><p>1910. - Preminuo njemački bakteriolog Robert Koh (Koch), jedan od osnivača bakteriologije, dobitnik Nobelove nagrade za medicinu 1905. Otkrio je 1882. bacil tuberkuloze, skinuvši veo tajne s opake bolesti koja je kosila u 19. vijeku. Izolovao je i bacil antraksa i pronašao izazivača kolere, epidemijske bolesti koja je u srednjem vijeku uništavala cijele gradove, ispitivao je afričku spavaću bolest, tifus, malariju i prvi primijenio liječenje kininom.</p><p>1913. - Rođen Enver Čolaković, bosanskohercegovački pisac, pjesnik i prevodilac. Radio je i kao profesor, pozorišni režiser, korektor i urednik. Studirao je matematiku i fiziku u Beogradu i Budimpešti, a historiju u Zagrebu. Pisati je počeo kao dječak, i to na dva jezika: bosanskom i mađarskom. U periodu do 1945. objavio je više pripovijedaka i eseja te roman “Legenda o Ali-paši”. Ostavio je u rukopisu pet romana, više pripovijedaka i pjesama. Umro je 18. avgusta 1976. od posljedica srčanog udara.</p><p>1937. - Poslije više od četiri godine gradnje u San Francisku pušten u saobraćaj "Golden gejt", jedan od najvećih mostova u svijetu, koji je ubrzo postao simbol tog američkog grada.</p><p>1964. - Umro indijski državnik Džavaharlal Nehru, jedan od osnivača pokreta nesvrstanih. Po povratku sa studija u Engleskoj postao je advokat, ali se ubrzo posvetio politici i borbi za nezavisnost Indije, postavši sljedbenik "arhitekte" indijske nezavisnosti Mahatme Gandija. Po sticanju nezavisnosti Indije 1947. postao je prvi premijer i šef diplomatije. U vanjskoj politici je nastojao da očuva neutralnost Indije, zauzimajući se za aktivnu miroljubivu koegzistenciju.</p>

<h2>Počinjen masakr u sarajevskoj ulici  Ferhadiji </h2><p>1992. - Počinjen masakr u sarajevskoj ulici  Ferhadiji, jedan od najstravičnijih zločina u historiji Sarajeva. Naime, pripadnici srpskih agresorskih snaga, zločinci sa Borija, usmrtili su 26, a ranili 108 građana Sarajeva koji su tog dana čekali u redu za hljeb. Za ovaj, kao i mnoge druge zločine tereti se haški optuženik i jedan od najvećih ratnih zločinaca Ratko Mladić.</p><p>Toga dana poginuli su: Nedžad Abdija, Ismet Ašćerić, Ruždija Bektešević, Snježana Biloš, Predrag Bogdanović, Vladimir Bogunović, Vasva Čengić, Gordana Ćeklić, Mirsad Fazlagić, Emina Karamustafić, Mediha Omerović, Bahrija Pilav, Mila Ruždić, Mile Ružić, Abdulah Sarajlić, Sulejman Sarajlić, Hatidža Salić, Galib Sinotić, Sreten Stamenović, Srećko Šiklić, Božica Trajeri-Pataki, Vlatko Tanacković, Srećko Tanasković, Tamara Vejzagić-Kostić, Jusuf Vladović i Izudin Zukić.</p><p>2011. - Umro Gil Skot- Heron (Scott-Heron), američki džez muzičar i pjesnik, pjevač, i pisac poznat po svom radu kao izvođač govora tokom 1970-ih i 1980-ih godina.</p>

Danas je utorak, 27. maj/svibanj 2025. godine, do kraja godine preostalo je još 218 dana

Aleksa Šantić: 157. godišnjica rođenja jednog od najvećih bh. pjesnika

<p>U prepunoj sali hotela “Hollywood” u Sarajevu, 23. maja 2025., održana je promocija romana “Kraj dana” autora Aleksandra Srdanovića iz Bijelog Polja. Promociju su organizirali Udruženje građana porijeklom iz Sandžaka u BiH i JU Centar za kulturu Bijelo Polje.</p><p>Roman “Kraj dana”, nakon jednog vijeka šutnje, na poseban način donosi istinu o zločinu u Šahovićima i drugim zločinima počinjenim nad Bošnjacima u Limskoj dolini i Bihoru.</p><p>Tokom prošle, 2024. godine, mnogim programima je obilježena stota godišnjica zločina nad Bošnjacima Šahovića, počinjenog 9. i 10. novembra 1924. Važno je istaći da je to bilo vrijeme mira. Time ovaj stravični mirnodopski zločin, pokolj civilnog bošnjačkog stanovništva Vraneške doline, ima sasvim drugu dimenziju u odnosu na mnoge druge zločine počinjene nad Bošnjacima prije, ali i poslije.&nbsp;&nbsp;</p>

<p>Autor romana Srdanović, znajući da postoji vrijeme pamćenja i vrijeme zaborava, nakon jednog vijeka odlučio je da istinu Šahovića i drugih zločina koji su mu bili poznati podijeli sa širom javnosti, i to na najbolji način – knjigom, koja je trajan dokument i svjedok vremena.</p><p>O romanu su na promociji govorili Muharem Hamzić, potpredsjednik UGPS-a, Edin Smailović, književnik - direktor JU Centar za kulturu Bijelo Polje, prof. Sahudin Kačar, generalni sekretar UGPS-a u BiH, te autor Aleksandar Srdanović.</p>

Autor Aleksandar Srdanović odlučio je da istinu Šahovića i drugih zločina koji su mu bili poznati podijeli sa širom javnosti

Roman “Kraj dana” donosi istinu o zločinu nad Bošnjacima u Šahovićima  

<p>Na današnji dan 1891. godine, umrla je bh. književnica Staka Skenderova, osnivačica prve ženske škole u BiH i prva sarajevska učiteljica. Hadži Staka Skenderova rođena je u Sarajevu, 1831. godine, u pravoslavnoj porodici porijeklom iz Prijepolja. O njoj je zapisano da je bila djevojka koja je „mnogo čitala“, te jedina žena koja je pjevala u crkvi u to vrijeme. Ne samo da je prva žena koja je osnovala školu za žensku djecu u Sarajevu i stala za katedru, nego i prva žena u Bosni i Hercegovini koja je objavila svoju knjigu.</p><p>U procesu pribavljanja dokumentacije za otvaranje škole Staki je uveliko pomoglo znanje jezika, koje je koristila kako bi sklapala saradnje sa zvaničnicima iz drugih zemalja, što joj je na kraju pomoglo da ostvari svoj naum. Škola je zvanično počela raditi 19. oktobra 1858. godine kao Djevojačka škola Stake Skenderove, smještena u kući iznajmljenoj od sarajevske porodice Srskić.</p><p>Dozvolu za rad škole izdao je Topal Osman-paša, vezir Osmanskog Carstva u Bosni i Hercegovini od 1861. do 1869. godine, koji je pomagao Staki u osiguravanju literature, odjeće i svih ostalih potrepština za školu, koju su pohađale i njegove dvije kćerke. Topal Osman-paša je o Stakinom poduhvatu obavijestio tadašnjeg osmanskog sultana Abdulaziza, čime je pomogao Staki da kao prva žena s ovog područja dobije poziv iz Istanbula i sretne se sa sultanom. Sultan joj je poklonio 10.000 groša za školu.</p><h2>Pomagala sirotinji</h2><p>Staka je školarinu naplaćivala samo od bogatih, dok su oni sa slabijim imovinskim stanjem bili oslobođeni plaćanja. U školu su se mogla upisati sva ženska djeca, bez obzira na vjeru i naciju. Prvi dokument o održavanju ispita u ovoj školi objavio je časopis “Bosanski vijesnik” 1866. godine, hvaleći rad i trud Stake i njenih saradnica, a posebno su hvaljeni ručni radovi učenica. </p><p>Osim Stakinog požrtvovanog rada u obrazovanju djevojčica, veoma je značajan i njen društveni angažman. Kako je dobro znala turski jezik, često je na sudovima zastupala siromašne, pisala im pisma, molbe, žalbe... Borila se kod vlasti i da se neke stvari u gradu promijene nabolje, obilazila je zatvore, pomažući zatvorenicima, u svoju kuću primala sirotinju, pa su uvijek po dvije-tri siromašne djevojčice živjele kod nje.</p><p>Staka je hrabro i detaljno u svojoj knjizi „Ljetopis Bosne 1825 – 1856“  opisala političku situaciju i dešavanja od 1825. do 1856. godine, posebno se osvrnuvši na nekorektan način rada trgovaca i sveštenika, uzrokujući još veći gnjev vlasti. Hadži Staka je zaista bila neobična žena u vrijeme kada je živjela. Bila je i na hadžiluku (hodočašću) u Jerusalemu, gdje se zaredila, a pošto u to vrijeme u Sarajevu nije bilo ni ženskih manastira ni pravoslavnih kaluđerica, Staka je svojim izgledom i oblačenjem stavljala do znanja da se “odrekla ovog svijeta”, pa je nosila muško odijelo.&nbsp;</p>

<h2>Umro Prečasni Bid, autor prve historije Britanije</h2><p>735. - Umro engleski historičar i kaluđer Prečasni Bid (Beda the Venerable), autor prve historije Britanije. Njegova "Crkvena historija engleskog naroda", pisana na latinskom jeziku, najvažniji je izvor anglosaksonske historije između prvog i šestog vijeka. Pisao je i na engleskom jeziku, posebno poeziju, ali je sačuvana jedino "Posmrtna pjesma".</p><p>1822. - Rođen francuski pisac Edmon Luj Antoan de Gonkur (Edmond-Louis-Antoine Huot de Goncourt), tvorac naturalizma i impresionizma u francuskoj književnosti. Zajedno s bratom Žilom Alfredom (Jules-Alfred) pisao je romane, drame i studije iz historije i umjetnosti 18. vijeka. Zavještanjem poslije njegove smrti 1896. osnovana je "Akademija Gonkur" od deset članova, koja od 1903. svake godine nagrađuje najbolji roman francuske literature. Djela: romani "Sestra Filomena", "Žermini Laserte", studije "Intimni portreti osamnaestog vijeka", "Umjetnost osamnaestog vijeka", "Historija francuskog društva za vrijeme revolucije", "Memoari o savremenicima" - dnevnik Gonkurovih.</p><p>1877. - U San Francisku je rođena Isidora Dankan (Isadora Duncan), američka plesačica, koju mnogi nazivaju majkom savremenog plesa. Vrlo mlada je krenula u baletne i plesne vode, ali se proslavila tek u Evropi, nakon 1900. godine, kada je s majkom otputovala u London. U Parizu je postala miljenica visokog društva. Jedno vrijeme Isidora je bila udata za ruskog pisca Sergeja Aleksandroviča Jesenjina. Preminula je tragično, kada joj se tokom vožnje u „Bugatiju“ dugi crveni šal upleo u točak vozila i slomio joj kičmu. O njenom životu snimljen je film „Izadora“, 1968. godine, u režiji Karela Rajša (Reisz), s Vanesom Redgrejv (Vanessa Redgrave) u glavnoj ulozi.</p>

<h2>Rođen glumac Džon Vejn, najpoznatiji kauboj</h2><p>1907. - Rođen američki filmski glumac Džon Vejn (John Wayne), kome je pravo ime bilo Marion Mičel Morison (Mitchell Morrison), najpoznatiji kauboj. Snimio je više od stotinu filmova, zbog čega se ubraja u najplodnije filmske stvaraoce, a najpoznatiji su: "Veliko suđenje", "Poštanska kola", "Dugo putovanje kući", "Rio Grande", "Pijesak Ivo Džime", "Miran čovjek", "Crvena rijeka", "Tragači", "Čovjek koji je ubio Liberti Valansa", "Rio Bravo", "Eldorado", "Alamo". Vejn je dobio Oskara za glavnu mušku ulogu u filmu „Čovjek zvani hrabrost“, 1969. godine. U avgustu 1978. dijagnosticiran mu je rak gušterače, koji je tada već bio metastazirao. Posljednji put se u javnosti pojavio 9. aprila 1979., kada je na dodjeli Oskara uručio nagradu za najbolji film Majklu Siminu (Michael Cimin), režiseru „Lovca na jelene“. Devet dana kasnije prevezen je u losanđelesku bolnicu UCLA Medical Center, gdje je, 11. jula 1979., preminuo.</p><p>1943. -  Ismet Bekrić, bosanskohercegovački književnik, rođen je na današnji dan u Banjoj Luci. Studirao je književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, gdje je i diplomirao. Radio je kao urednik u izdavačkoj kući "Glas" u Banjoj Luci. Član je Udruženja književnika Bosne i Hercegovine. Od februara 1993. godine živi s porodicom u Sloveniji, u Ilirskoj Bistrici. Objavio je više od 30 knjiga, među kojima se ističu pjesničke zbirke »Jutro tate Mrguda«, »Klupa kraj prozora«, »Otac s kišobranom«, »Radnička četvrt«, »Očevo breme«, »Očev kaput«, »Dječije nebo«, »Izgubljeni kliker«, »Jesen u gradu«, »Kraljica lutka«, »Pjesma se javlja«, »Čarobno zrno«, »I kad odrasteš«, zatim knjige dramskih tekstova: »Noć kad su neboderi šetali«, »Krojač Djeda Mraza« i »Djeca i lutke«, te knjiga priča iz djetinjstva »Pijetlov budilnik« i »Patuljci se uvijek vraćaju« i knjigu bajki »Drveni konjić«.</p><p>1976. - Umro njemački filozof Martin Hajdeger (Heidegger), jedan od najznačajnijih mislilaca 20. vijeka, profesor Univerziteta u Frajburgu. Bio je zaokupljen smislom bivstvovanja i istraživanjima koja je imenovao izrazom "fundamentalna ontologija", namjeravajući da dovede u smisaono razotrkivajuću vezu bivstvovanje i vrijeme, ali na način bitno različit od razjašnjenja u tradicionalnoj nauci i metafizici. Fundamentalna ontologija je univerzalna, a put ka njoj vodi preko egzistencijalno-temporalne analitike bitisanja", odnosno razotkrivanja "ezistencijala" - naprimjer, bivstvovanje-u-svijetu, bivstvovanje-ka-smrti, briga. Djela: "Bivstvovanje i vrijeme", "Kant i problem metafizike", "Šta je metafizika", "Uvod u metafiziku", "Šta znači mišljenje", "Šta je to filozofija", "Niče", "O suštini istine", "Šumske staze", "Kantova teza o bivstvovanju", "Oznake na putu".</p><p>1978. - Umrla ruska balerina Tamara Platonovna Karsavina, jedna od najvećih u prvoj polovini 20. vijeka. S Anom Pavlovom i Vaclavom Nižinskim bila je među glavnim zvijezdama "Ruskog baleta" Sergeja Đagiljeva, u "Imperatorskom baletu" u Petrogradu nastupala je kao primabalerina i gostovala je na scenama u Parizu i Londonu, gdje je 1928. osnovala baletsku školu. Upamćena je kao nezamjenljiva partnerka Nižinskog u baletu "San o ruži" i po sjajnim rolama u baletima "Šeherezada", "Žar-ptica", "Petruška", "Fantastični dućan", "Trorogi šešir".</p>

<h2>Granatirano sarajevsko porodilište “Zehra Muidović”</h2><p>1992. - Granatirano sarajevsko porodilište “Zehra Muidović”, tako da su tek rođene Sarajlije postale najstrašnije žrtve agresora. Najveći dio opreme kojim je porodilište raspolagalo je uništen. Beba su evakuirane na vrijeme, porodilište je dislocirano u Klinički centar na Koševu. Porodilište je obnovljeno u novembru 2010. godine.</p><p>2008. - Umro Sidni Polak (Sydney Pollack), američki filmski režiser, glumac i producent. Autor je filmova "Prokleti posjed", "Konje ubijaju, zar ne?", "Džeremaja Džonson", "Djevojka koju sam volio", "Tri Kondorova dana", "Tutsi", "Prevodilac", "Moja Afrika" - za koji je 1985. dobio Oskara.</p><p>2012. -  Adnan Ćatić, jedan od najboljih penjača u Bosni i Hercegovini, utopio se u Miljacki. Rođen je 1984. godine, a već se s 15 godina počeo baviti sportskim penjanjem. Osnivač je kluba ekstremnih sportova “Red Point” u Sarajevu. Bio je prvi Bosanac koji je ikada učestvovao na Svjetskom prvenstvu u penjanju, gdje je zauzeo 29. mjesto od 460 učesnika uprkos nedostatku podrške zvaničnih institucija. Autor je i kratkog dokumentarnog filma “Red Point” koji je na 3. Tango World Film Festivalu u Paklenici (Hrvatska) osvojio dvije nagrade. Dva puta je osvojio treće, jednom četvrto i jednom peto mjesto na Big Wall Speed Climbing (Paklenica, Hrvatska), najjačem takmičenju u Evropi u brzom penjanju na stijenu visoku 160 metara. Osvojio je još desetak prvih mjesta u težinskom, brzinskom i penjanju u ledu. Na takmičenju za prvaka države u posljednjem kolu održanom u Zenici 2004. godine pobijedio je sa slomljenom nogom, a do stijene je došao sa štakama. Godine 2006., čak šest puta se našao na pobjedničkom postolju na takmičenjima u Hrvatskoj, Rumuniji, Srbiji i Bosni i Hercegovini. </p><p>2022. - Umro Rej Liota (Ray Liotta), američki glumac koji je 1980-ih karijeru izgradio tumačeći likove nasilnika i psihopata, a potom od 1990-ih često glumio policajce. Vjerovatno najpoznatija uloga mu je Henrija Hila (Henry Hill) u znamenitom gangsterskom filmu „Goodfellas“. Također se istakao i ulogom Franka Sinatre u TV filmu „The Rat Pack“, za koju je nominiran za nagradu SAG 1999. godine.</p>

Danas je ponedjeljak, 26. maj/svibanj 2025. godine, do kraja godine preostalo je još 219 dana

Staka Skenderova: 134. godišnjica smrti prve sarajevske učiteljice

<p>Prije 51 godinu, 25. maja 1974., u Livnu je preminuo Gabrijel Jurkić, bosanskohercegovački likovni umjetnik i jedan od najznačajnijih impresionista u Bosni i Hercegovini te najvećih likovnih umjetnika s prostora Balkana. Njegov impresionistički izraz je svjedočio o ljepoti livanjskih krajeva, koji su na njegovim slikama uvijek imali nešto svečarsko, posebno i božansko.</p><p>U svom dugogodišnjem umjetničkom radu, izlagao je na nekoliko samostalnih i grupnih izložbi, pisao o umjetnosti, pomalo se bavio restauracijom i radio na ilustracijama za knjige i časopise uglavnom religioznog sadržaja.</p><p>Između dva svjetska rata Gabrijel Jurkić je bio miljenik likovne kritike svog vremena. Najčešće je slikao motive iz livanjskog kraja, kao i portrete žena iz najužeg porodičnog kruga: majke i supruge. </p><p>Vrlo rano došao je do svojevrsnog pointilističkog manira, tehnike kojom se malim jasnim tačkama osnovnih boja stvara utisak velikog broja sekundarnih i ostalih boja, pomoću koje je naslikao jedno od svojih najpoznatijih djela “Vila naroda moga”.</p>

<h2>Priznati slikar</h2><p>Jurkić je rođen 24. marta 1886. u Livnu, gdje je završio osnovnu i trgovačku školu. U Sarajevu je 1902. upisao građevinski odjel Srednje tehničke škole, koju je napustio da bi se posvetio slikarstvu koje je učio u privatnoj školi Čikoša i Crnčića. Godine 1907., uz podršku kulturnog udruženja “Napredak” pohađao je Privremenu višu školu za umjetnosti i umjetni obrt u Zagrebu. Naredne godine upisao se na Akademiju likovnih umjetnosti u Beču. </p><p>U specijalnoj školi K. Pochwalskoga, od 1909. do 1911., na Akademiji likovnih umjetnosti u Beču posvetio se "studiju umjetnosti bosanske historije". Njegova slika "Bukova šuma" bila je izložena na proljetnoj izložbi bečke secesije 1911. Nakon Beča nastanio se u Sarajevu, gdje je završio Akademiju likovnih umjetnosti, ostvarujući niz velikih i uspješnih izložbi. </p><p>Prva Jurkićeva izložba u Sarajevu, 1911., koja je kasnije bila prenesena i u Zagreb, zabilježila je svojevrstan rekord domaće likovne kritike - 50 napisa objavljenih u sarajevskoj i zagrebačkoj štampi. Tom izložbom mladi umjetnik je postao priznati slikar i dobio dvije narudžbe: "Grad Jajce" za novu Sveučilišnu knjižnicu u Zagrebu i "Prvo otvorenje Bosanskohercegovačkog sabora" za glavnu dvoranu nove Saborske palate u Sarajevu. </p><p>U tadašnjem prestižnom sarajevskom salonu “Ulrich” 1922. godine izložio je svoj prvi ciklus slika naziva "Zima" s namjerom da pokaže "koje je bogatstvo boja i koliko je varijacija u naoko jednostavnoj bjelini zimskoj". Drugi svoj opsežan ciklus naziva "Večeri", na kojem je dugo radio, predstavio je u također u salonu “Ulrich”, 1934. godine. </p><h2>Povlačenje iz javnosti</h2><p>Nakon te izložbe Jurkić se polako povlačio iz javnosti i živio samozatajno, radeći na svojoj omiljenoj temi "bosanskog pejzaža tokom četiri godišnja doba". </p><p>Godine 1956., preselio se sa suprugom Šteficom u Livno, gdje je proveo posljednjih 20-ak godina života, stvarajući u okrilju Franjevačkog samostana Gorica. Zbog slabog vida prestao je slikati 1966. godine.</p><p>Nagrađen je Zlatnom plaketom Udruženja likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine, 1970., kao jedan od doajena bosanskohercegovačkog slikarstva. Njegova slika "Visoravan u cvatu" iz 1914., koja prikazuje ljepotu Kupreške visoravni tokom ljetnih mjeseci, uvrštena je u stalnu postavku Umjetničke galerije Bosne i Hercegovine (Umjetnost Bosne i Hercegovine od kraja XIX vijeka do 1941.), a 1973. prikazana je na izložbi "Počeci jugoslavenskog modernog slikarstva 1900-1920 " u Muzeju savremene umetnosti u Beogradu. </p><p>Najpoznatija Jurkićeva djela su: “Potret Petra Tiješića”, “Portret fra Julijana Jelenića”, “Čempresi”, “Moja majka”, “Zimski krajolik“, a “Visoravan u cvatu” i “Vila naroda moga” danas se čuvaju kao nacionalno blago u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine u Sarajevu.</p><h2>Posthumne izložbe</h2><p>Četiri godine nakon Jurkićeve smrti, 1978., u Sarajevu je priređena velika retrospektivna izložba njegovih slika, kojom je historičar umjetnosti Miloš Radić rehabilitirao Gabrijela i bosanskohercegovačkoj javnosti predstavio svu veličinu njegovog ogromnog opusa. A 2005. godine, u galeriji “Klovićevi dvori” u Zagrebu, izložbom naziva “Od secesije do impresije” i hrvatska javnost upoznala je opus velikog bosanskohercegovačkog slikara.</p><h2>Ostavština franjevcima</h2><p>Jurkić je Franjevačkom samostanu Gorica ostavio dio svojih umjetničkih djela, i to ne samo bogat opus umjetničkih slika, svojih fotografija, dokumenata, bilješki, nego i stotine crteža, studija i krokija među kojima su pojedini bili idejne skice i pripreme za njegova završna djela. To je ujedno bila prva velika donacija samostanu Gorica. Godine 1995., franjevci su otvorili Memorijalnu galeriju Gabriela Jurkića te tako opravdali Jurkićevo povjerenje.&nbsp;</p>

Najpoznatija Jurkićeva djela danas se čuvaju kao nacionalno blago u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine u Sarajevu

Gabrijel Jurkić: 51. godišnjica smrti jednog od najvećih likovnih umjetnika BiH i Balkana 

<p>Prije dvije godine, 19. maja 2023., preminuo je profesor i akademik Dževad Karahasan, jedan od najboljih bosanskohercegovačkih književnika i jedno od najznačajnijih imena naše kulture u posljednjih pola stoljeća. Osim u Bosni i Hercegovini, Karahasan je bio i jedan od najpoznatijih književnika u Evropi, a koliko je bio skroman, govore njegove riječi da je “prvo čovjek pa pisac pa profesor”.</p><p>Karahasanova djela prepoznatljiva su po modernim tehnikama pripovijedanja u kojima se miješaju žanrovske karakteristike, esejizacija i dramatizacija proze, ali i iznimno bogatstvo jezika. Prema vlastitom izboru i angažmanu, prvenstveno je bio dramski pisac. </p><p>Bio je veoma cijenjen i uspješan dramski autor, ne samo u našoj zemlji nego i u zemljama njemačkog govornog područja. Prema mišljenju mnogih, dijeli u tom aspektu sudbinu jednog od svojih uzora, Miroslava Krleže: kao i hrvatski pisac, i bošnjački pisac je bio fasciniran pozorištem, za koje je napisao veći broj priznatih drama, ali njegova najsnažnija djela su, ipak, romani i esejistička memoaristika.</p>

<h2>Profesor i urednik</h2><p>Dževad Karahasan je rođen 1953. godine u Duvnu, gdje je završio osnovno i gimnazijsko školovanje, a želja za obrazovanjem odvela ga je u franjevački samostan, gdje je učio latinski i starogrčki. Potom je otišao u Sarajevo na studij komparativne književnosti i teatrologije na Filozofskom fakultetu. Taj trenutak je kasnije opisao kao početak „sudbinske veze“ s glavnim bh. gradom, koji je postao, ne samo česta tema njegovih djela, nego i kulturna prizma kroz koju je posmatrao i razumijevao svijet oko sebe. </p><p>- Sarajevo sadrži sve što čini svijet zapadno od Indije – govorio je naš akademik.</p><p>Doktorsku disertaciju, koju je odbranio na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, objavio je kasnije s naslovom “Model u dramaturgiji”. U periodu između 1986. i 1993. godine Dževad Karahasan je bio dekan Akademije scenskih umjetnost u Sarajevu, radeći istovremeno na mjestu docenta za dramaturgiju i historiju drame. U to vrijeme bio je i urednik u književnim časopisima “Odjek” i “Izraz”. </p><p>Od 1994. godine predavao je kao gostujući profesor na evropskim univerzitetima u Salzburgu, Insbruku, Bazelu, te na Humboldtovom univerzitetu u Berlinu. Nakon agresije na RBiH vratio se i predavao na svom matičnom Univerzitetu u Sarajevu, gdje je bio redovni profesor na Odsjeku za komparativnu književnost i informacijske nauke Filozofskog fakulteta. </p><p>Karahasan je bio redovni član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine i Njemačke akademije za jezik i književnost. Bio je predsjednik Društva pisaca Bosne i Hercegovine i član PEN kluba BiH.</p><p>Počasni doktorat Univerziteta u Bazelu dobio je 2014. godine, a u Grazu, jednom od, kako je kazivao, “njegovih gradova”, u kojem je i preminuo, imao je prestižni status gradskog pisara.&nbsp;</p>

<h2>Eseji i drame</h2><p>Svojim esejima Dževad Karahasan je ponudio briljantne uvide u prirodu književno-umjetničkog fenomena kao i u tajanstvene spone različitih kultura, poput “Dnevnika melankolije” napisanog o temi manirizma u historiji evropske drame, te “Dnevnika selidbe”, najintimnijeg djela Karahasanove književnosti. “O jeziku i strahu” nazvao je svojom „sudbinskom knjigom“, dok se u djelima “Knjiga vrtova” i “Dosadna razmatranja” razračunava s racionalističkom slikom svijeta i ideologijom razuma.</p><p>Bio je jedan od rijetkih za koje se može reći da je dramsku književnost i teatarsku umjetnost upoznao iz svih perspektiva, među kojima je najrelevantnija ona praktična, koju je stekao iskustvom dugogodišnjeg rada u pozorištu, prvo kao dramaturg Zeničkog narodnog pozorišta, potom Narodnog pozorišta u Sarajevu, a na kraju i austrijskog pozorište ARBOS – Gesellschaft für Musik und Theater u Beču, Salzburgu i Klagenfurtu. Njegove najpoznatije drame i dramolete su: “Čudo u latinluku”, “Kralju ipak ne sviđa se gluma”, “Strašno je vani”, “Misionari”,  “Povučeni anđeo”  i “Koncert ptica”.</p><h2>Romani i nagrade</h2><p>Svojim prvim romanom “Istočni diwan”, objavljenim 1989. godine, Dževad Karahasan se odmah nametnuo kao relevantan romanopisac, uspostavivši pritom i temeljne principe svoje poetike, u kojoj je isprepleo iskustvo sa Zapada s orijentalno-islamskom kulturom. Taj spoj je prepoznatljiv i u njegovim ostalim romanesknim ostvarenjima, među kojima se ističu: “Šahrijarov prsten” iz 1996., “Sara i Serafina”, “Noćno vijeće” iz 2005.,  trilogija “Što pepeo priča”, objavljena 2016. godine, te “Uvod u lebdenje” 2022. godine, kao i knjige pripovjedaka “Kraljevske legende” iz 1980., “Kuća za umorne” iz 1993. i “Izvještaji iz tamnog vilajeta” objavljeni 2007. godine.</p><p>Karahasan je, uprkos insistiranju na tome da se “odnos čitatelja s piscem formira na temelju napisanih djela, a ne stečenih priznanja”, dobio mnoga književna priznanja i nagrade: nagradu Veselin Masleša za knjigu godine 1981., nagradu za jugoslovenski roman godine 1990., koju je stekao zahvaljući “Istočnom diwanu”, nagradu Franjevačke provincije Bosne srebrene za dramu “Kotač svete Katarine”, nagradu Charles Veillon za knjigu eseja 1995. kao i nagradu Bruno Kreisky za političku knjigu godine, također 1995., međunarodnu nagradu za interkulturalni dijalog 1997., Herderovu nagradu 1999., nagradu Lajpciškog sajma knjige za “Knjigu vrtova” 2004., srednjoevropsku nagradu za književnost festivala u Vilenici 2010., nagradu Heinrich Heine i Goetheovu medalju 2012., nagradu 25. novembar 2016., nagradu Franz Nabl 2017. godine, veliku Geotheovu nagradu grada Franfkurta 2020., a nekoliko puta je nominiran i za Nobelovu nagradu.</p><p>Akademik Dževad Karahasan svojim umjetničkim i javnim djelovanjem ostavio je dubok trag, ne samo u Bosni i Hercegovini, u čiju je posebnu “historijsku misiju kao prostora susreta civilizacija” nepokolebljivo vjerovao, nego i u Evropi. Iza njega su ostala djela neprolazne ljepote i vrijednosti, koja su već, a nesumnjivo će biti nadahnuće i mnogim budućim generacijama književnika.</p><h2>Karahasan o Bosni</h2><p>"Bosni je u Dejtonu navučena luđačka košulja. A luđačka košulja blokira svaki pokret tijela koji je navučen. U Bosni se ništa ne može pokrenuti, niti promijeniti dok je aktualan, dok važi ovaj sistem koji je Bosni nametnut… Bosna je vjerovatno jedina država bez građana. Prema Dejtonskom ustavu, mi nismo građani, mi smo samo pripadnici nacija."</p>

Bio je veoma cijenjen i uspješan dramski autor, ne samo u našoj zemlji nego i u zemljama njemačkog govornog područja 

Dževad Karahasan: 2. godišnjica smrti bosanskohercegovačkog književnika i akademika

<p>Bledsko jezero u Sloveniji dragulj je u Julijskim Alpama, a mnogi tvrde da je najljepše na svijetu, jer zaista oduševljava nestvarnom ljepotom. Pravi je mali raj na Zemlji, s netaknutom prirodom koja oduzima dah, od planinskih vrhova prekrivenih snijegom do kristalno čiste vode koja se prelijeva u svim nijansama tirkizne i smaragdne boje. Svi vodeći svjetski mediji Bledsko jezero uvrštavaju na liste obaveznih destinacija, a nedavno ga je posjetila novinarka “Dnevnog avaza” te otkrila djelić skrivenih ljepota i malo manje poznatih jezerskih tajni koje nikoga ne ostavljaju ravnodušnim.</p><p>Jezero je nastalo na mjestu gdje je nekad bila ogromna tektonska rupa koju je napravio bohinjski ledenjak, koji se otopio te čitavu kotlinu napunio vodom. Istočna strana ovog slovenskog čuda prirode bogata je i ljekovitim termalnim izvorima, u kojima temperatura ne pada ispod 20 Celzijusovih stepeni.&nbsp;</p>

<h2>Pletna i pletnari</h2><p>Bledsko jezero nudi mnoštvo turističkih atrakcija, od idilične šetnje šest kilometara dugačkom stazom oko jezera, uživanja u vožnji fijakerom ili turističkim vozićem, do otočića smještenog u centru jezera na koji se stiže tradicionalnom brodicom zvanom pletna. Ovaj drveni čamac ravnog dna dizajnom podsjeća na venecijansku gondolu, ali ima šiljati pramac i krmu proširenu stepenicom za ulazak putnika. Pletnu izrađuju lokalni stanovnici i tipična je za Bled, a potječe još iz 1590. godine. Opremljena je šarenom tendom koja štiti od sunca i drugih vremenskih uvjeta, a njome upravlja pletnar.</p>

<p>Ali ne može svako biti pletnar. Naime, legenda kaže da je carica Marija Terezija 1740. godine dodijelila ekskluzivno pravo prijevoza hodočasnika brodom preko jezera na bogoslužje na Bledskom otoku samo za 22 seljačke porodice koje su u vlasništvu imale najmanje plodna poljoprivredna zemljišta. Titula pletnarskog veslača prenošena je s generacije na generaciju pa se u pojedinim porodicama kroz stoljeća zadržala sve do danas. Pletnar tokom čitave plovidbe stoji i pokreće brodicu uz pomoć dva vesla.</p><p>Na Bledskom jezeru voze 23 pletne, a vožnja do otočića i nazad košta 20 eura (otprilike 39 KM).</p>

<h2>Bledski otok</h2><p>Kad pletnom stignete do bajkovitog otočića, dočeka vas njegov najprepoznatljiviji simbol, unikatna crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije. Na tom mjestu nekad je bio staroslavenski hram posvećen Živi, božici života i plodnosti, koji je nakon pokrštavanja, 745. godine, zamijenjen crkvom koja je s vremenom dobila i 52 metra visok zvonik.</p><p>Postoji zanimljiva legenda o zvonu u zvoniku. Navodno je udovica Poliksena bila neutješna zbog smrti supruga, zloglasnog Hartmana Kreighona koji je ugnjetavao stanovnike Bleda, zbog čega je govoreno da su ga ubili ili pljačkaši ili sami seljani, te je sve svoje zlato i srebro dala za izradu zvona njemu u spomen. Ali tokom prenošenja zvona na otok, brod je zahvatila oluja i zvono je potonulo. Slomljena žena je tada otišla u Rim, gdje se zaredila u samostanu. Nakon njene smrti, Papa, dirnut ovom tužnom pričom, na otočić je poslao novo zvono, ali iz dubine Bledskog jezera navodno se i dan-danas može čuti zvonjava onog potopljenog… Danas je ova bledska legenda prava turistička atrakcija. Naime, posjetitelji koji zazvone zvonom na otočiću izriču svoje želje Majci Božijoj u nadi da će ih ona uslišiti. </p><p>Do crkvice u kojoj se nalazi “zvono želja” vodi 99 kamenih stepenica, a postoji tradicija prema kojoj mladoženja mora nositi mladenku uz sve stepenice ako se želi oženiti baš u toj crkvi na Bledskom otoku.</p>

<h2>Bledski dvorac</h2><p>Na litici iznad Bledskog jezera izdiže se Bledski dvorac, najstariji dvorac u Sloveniji. Historija ovog veleljepnog ljepotana seže u 1004. godinu, kad je njemački kralj Henrik II posjed Bled dodijelio biskupu Albuinu od Briksena. U to vrijeme na mjestu današnjeg kaštela stajala je samo romanička kula zaštićena zidom, dok su prvi dvorac oko 1011. sagradili upravo biskupi, u svrhu odbrane, iako oni sami nikad nisu živjeli u dvorcu.</p><p>Dodatne kule i fortifikacijski sistem sa zidom izgrađeni su tek u srednjem vijeku. Utvrđeni glavni dio dvorca bio je namijenjen za stanovanje feudalaca, dok je vanjski dio sa zidinama i svojim prostorijama bio rezerviran za poslugu. Godine 1511., dvorac je teško stradao u potresu, ali je nakon obnove ponovo zasjao u punom sjaju. Dodatnim renoviranjem, koje je trajalo od 1951. do 1961., ovaj historijski spomenik dobio je dvorsku štampariju i vinski podrum.</p><p>Danas se u gornjem dvorištu dvorca nalazi muzej koji dočarava daleku prošlost Bledskog jezera, a tu su i gotička kapelica iz 16. stoljeća, suvenirnica te restoran. Ljeti se u dvorištu organiziraju brojna kulturna događanja, od kojih valja izdvojiti Srednjovjekovne dane tokom kojih “drevni vitezovi” posjetiteljima pokazuju kako se u tom kraju živjelo u srednjem vijeku. S Bledskog dvorca pruža se i veličanstven panoramski pogled na čitavo jezero, ali i širu okolicu, sve do planine Triglav.</p>

<h2>Bledska kremšnita</h2><p>Uz sve znamenitosti i atrakcije koje pruža ovo čarobno jezero, turistima je nezaobilazna originalna bledska kremšnita. Hrskava korica i pahuljasta krema koja se topi u ustima pruža savršenstvo okusa. Slovenske vlasti su 2016. godine bledsku kremšnitu proglasile zaštićenim jelom s oznakom porijekla.</p>

Istočna strana ovog slovenskog čuda prirode bogata je i ljekovitim termalnim izvorima, u kojima temperatura ne pada ispod 20 Celzijusovih stepeni 

Bledsko jezero: Dragulj u Julijskim Alpama

<p>U Bosni i Hercegovini 7. maj se obilježava kao Dan džamija, koji simbolično podsjeća na rušenje brojnih džamija i drugih vakufskih objekata tokom agresije na BiH 1992. - 1995., povezujući sudbinu bh. džamija sa sudbinom i žrtvama Bošnjaka.</p><p>Jedan od razloga što se upravo na današnji datum obilježava Dan džamija jeste što su 7. maja 1993. godine, u jeku agresije na BiH, srpske vojne snage minirale i do temelja srušile Ferhadiju džamiju u Banjoj Luci, iako je, 1950. godine, uvrštena na popis bosanskohercegovačke kulturne baštine, a time i zaštićena od devastiranja. </p><p>Također na današnji dan, 23 godine nakon rušenja, 2016., obnovljena Ferhadija je ponovo otvorena za vjernike. </p><p>Ovu džamiju je, 1579. godine, izgradio bosanski sandžak-beg Ferhad-paša Sokolović, koji je tada vladao sjevernom Bosnom. Gradnju džamije, koja je po njemu dobila ime, Ferhad-paša je povjerio jednom od učenika najpoznatijeg osmanskog dvorskog arhitekte Mimara Sinana. Kompleks Ferhadije čine džamija, avlija, mezarje, česma, okolni zid s kapijom i tri turbeta ispod kojih su mezari Ferhad-paše Sokolovića, njegove unuke Safi-kadune i njegovog zastavnika. </p><h2>1.912 džamija u BiH</h2><p>Džamije su mjesta gdje se muslimani okupljaju radi obavljanja zajedničkog namaza, edukacije i drugih vjerskih manifestacija. Riječ džamija je arapskog porijekla i znači: sastaviti, spojiti, sakupiti, (po)staviti zajedno, a sličnog značenja je i riječ džemat. </p><p>Dolaskom Osmanlija u Bosnu i Hercegovinu, sredinom 15. vijeka, počinje i gradnja džamija u našim gradovima, najvažnijih islamskih, ali i uopće historijskih spomenika u našoj zemlji, koje svojom arhitekturom prikazuju i kulturu perioda u kojem su građene. Osmanlije su nakon osvajanja određenog mjesta, osnivale novi grad te prvo gradile džamije oko kojih se potom širilo naselje. Danas ih je na prostoru naše zemlje 1.912, a svojom monumentalnošću, ljepotom i specifičnošću predstavljaju simbole mira i razglednice bosanskohercegovačkih gradova. </p><h2>Ispunjavaju mirom</h2><p>Specifičnost arhitekture džamija čine okrugli centralni prostor nad kojim se uzdiže jedna ili više munara, s koje mujezin poziva vjernike na molitvu, potom harem, odnosno ograđeno dvorište s česmama (šadrvan) za uzimanje abdesta. U haremu se često nalaze i turbeta s mezarima vakifa i istaknutih muslimana. </p><p>Džamije krasi jednostavan interijer. Pod je prekriven ćilimima, a na zidu nasuprot glavnom ulazu smješten je mihrab, ukrašena udubina u zidu okrenuta u smjeru Mekke, pred kojom uči imam. U blizini mihraba nalazi se mimber, povišeno mjesto za hutbe izrađeno od izrezbarenog drveta ili kamena. Strop džamije ukrašen je arapskim ornamentima izvedenim u mozaiku, s kojeg visi veliki, uglavnom kristalni luster. </p><p>Najstarije bosanskohercegovačke džamije izgrađene su u 15., a najljepše u 16. vijeku. Ovi grandiozni i dostojanstveni spomenici kulture vijekovima odolijevaju zubu vremena, očaravajući svojom ljepotom i ispunjavajući mirom svakog posjetitelja.&nbsp; &nbsp;</p>

Simbolično podsjeća na rušenje brojnih džamija i drugih vakufskih objekata tokom agresije na BiH 1992. - 1995.

Dan džamija u Bosni i Hercegovini

<p>Josip Broz Tito, doživotni predsjednik bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i Saveza komunista Jugoslavije, bio je komunist i borac protiv fašizma. Od 1943. do svoje smrti, 1980. godine, imao je čin maršala Jugoslavije i položaj vrhovnog komandanta Jugoslavenske narodne armije (1951. – 1980.).</p><p>Tito je rođen 7. maja 1892. godine u Kumrovcu, u vrijeme kad je ovim prostorima vladala Austro-Ugarska, kao sedmo od petnaestero djece Franje i Marije Broz, Slovenke po porijeklu. Dok je učio bravarski zanat (1907. – 1910.) prvi put se zainteresirao za radnička prava. Godine 1910., učlanio se u Radnički sindikat i Savez socijalističke omladine te samim tim postao član Socijaldemokratske stranke.</p><h2>Svjetski ratovi</h2><p>U Prvom svjetskom ratu učestvovao je kao austrougarski vojnik, te je 1915. zarobljen i odveden u ruski radni logor. Oktobarska revolucija 1917. ga je zatekla u Omsku, gdje je dobrovoljno pristupio Internacionalnim odredima Crvene garde. Početkom novembra 1920. godine, odmah po povratku u tadašnju Kraljevinu Jogoslaviju, Broz se učlanio u Komunističku partiju Jugoslavije (KPJ). U avgustu 1928. imenovan je za sekretara Pokrajinskog komiteta KPJ za Hrvatsku, a na sastanku Politbiroa 27. juna 1941. godine, kada je formiran je Glavni štab, postao je komandant Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije (NOPOJ).</p><p>Tokom Drugog svjetskog rata, nakon okupacije Jugoslavije, bio je vođa partizana, jugoslavenskog gerilskog pokreta otpora koji se smatra najefikasnijim pokretom otpora u okupiranim dijelovima Evrope. Nakon Drugog svjetskog rata Tito je bio glavni arhitekt i državnik tadašnje Jugoslavije prvo kao premijer, od 1945. do 1953., a nakon toga, od 1953. pa sve do svoje smrti 1980. godine i njen doživotni predsjednik.</p><p>Titova vladavina do 1950. godine može se smatrati totalitarizmom, a od 1950. počinju reforme i postupna liberalizacija, da bi, donošenjem Ustava 1963. godine, u Jugoslaviji krenule promjene u pravcu federalizacije i decentralizacije.</p><h2>Međunarodni ugled</h2><p>Tokom svog vladanja SFR Jugoslavijom Tito je stekao velik međunarodni ugled i kao osnivač Pokreta nesvrstanih, zajedno s Džavaharlalom Nehruom (Jawaharlal) iz Indije, Gamalom Abdelom Naserom (Nasser) iz Egipta i Sukarnom, prvim predsjednikom Indonezije.&nbsp;</p>

<p>U Bijeloj vili na Brijunima, službenoj Titovoj rezidenciji, 1956. godine, „Brijunsku deklaraciju“ potpisali su Tito, indijski premijer Nehru i egipatski predsjednik Naser, dokument koji je obilježio eru nesvrstanosti i omogućio Jugoslaviji da se smatra predvodnicom tzv. Trećeg svijeta.</p><p>Svoju harizmatičnost Tito je pokazao već u Drugom svjetskom ratu, jer je jedini lider koji je istovremeno pregovarao sa Staljinom i Čerčilom (Churchill). U posjete su mu tokom predsjednikovanja Jugoslavijom dolazili gotovo svi tadašnji državnici i lideri Istoka i Zapada, iz Afrike, Azije i drugih kontinenata. Između ostalih, ugostio je i kraljicu Velike Britanije Elizabetu II, kralja Nepala Birendru, kraljicu Danske Margaretu i kralja Jordana Huseina.</p>

<p>Osim državnicima i političkim liderima, Tito je bio domaćin i mnogim svjetskim javnim i kulturnim ličnostima, među kojima su bili i Alberto Moravija, Mario del Monako (Monaco), Sofija Loren, Karlo Ponti (Carlo), Đina Lolobriđida (Gina Lollobrigida), Elizabet Tejlor (Elizabeth Taylor) i Ričard Barton (Richard Burton).</p><h2>Titove supruge</h2><p>Prvom suprugom Pelagijom Denisovnom Bjelousovom Tito se oženio u Rusiji 1920. godine, s kojom se nakon vjenčanja vratio u tadašnju Kraljevinu Jugoslaviju. Josip i Pelagija dobili su četvero djece, od kojih je troje vrlo rano preminulo, a samo je preživio četvrti sin Žarko. Rastavili su se sporazumno 1936. godine.</p>

<p>Drugu suprugu Luciju Bauer, njemačku komunistkinju pravog imena Johanna Konig, upoznao je u Moskvi 1935. godine, a vjenčali su se u oktobru 1936. godine. Lucija je 1937. godine uhapšena u Moskvi, nakon čega je Tito saslušavan te je morao napisati izvještaj u kojem ju je nazvao bivšom ženom. Lucija je preživjela Gulag i živjela je u Moskvi do 1990. godine.</p><p>Treću suprugu Hertu Has (Haas) Tito je upoznao 1937. godine u Parizu, a nakon dvije godine su se vjenčali u Zagrebu. Početkom 1941. godine Tito je otišao u Beograd, a Herta je nekoliko dana nakon njegovog odlaska rodila njihovog sina Aleksandra - Mišu. Rastali su se nezvanično 1943., jer je Tito tada ušao u vanbračnu vezu s Davorjankom Paunović Zdenkom, s kojom je bio do Davorjankine smrti 1946. godine. Nakon toga se i zvanično razveo od Herte, koja je živjela u Beogradu do svoje smrti 2010., u 96. godini.</p><p>Godine 1952., Tito se oženio 30 godina mlađom Jovankom Budisavljević, s kojom se razdvojio tri godine prije svoje smrti, mada su formalno ostali u braku.&nbsp;</p>

<p>Jovanki je bilo zabranjeno i da posjeti Tita dok se mjesecima liječio u Ljubljani, a jugoslavenska vlast ju je jedva pustila na njegovu sahranu. Mjesec nakon Titove smrti Jovanka je iz kuće u Užičkoj 15 u Beogradu prebačena u kućni pritvor, gdje je živjela do smrti, 2013., u 89. godini. Sahranjena je uz Tita u „Kući cvijeća“ na Dedinju, prema svojoj posljednjoj želji.</p><h2>"Kuća cvijeća"</h2><p>Kada je Josip Broz Tito, 4. maja 1980., umro u Univerzitetskoj kilinici u Ljubljani u 88. godini života, čitava je Jugoslavija tugovala. Umro je „otac socijalističke višenacionalne Jugoslavije“ s kojim je okončana čitava era, a njegova sahrana je okupila mnoštvo političkih i javnih ličnosti iz svih država svijeta.</p>

<p>Sahranjen je u Beogradu, u mauzoleju nazvanom „Kuća cvijeća“ na Dedinju, 8. maja, uz prisustvo 209 delegacija iz 127 zemalja svijeta te čak 700.000 ljudi. Lista državnika i ličnosti koji su se okupili da odaju posljednju počast Titu bila je impozantna, između ostalih: četiri kralja, 31 državni predsjednik, 22 premijera, 47 ministara vanjskih poslova.</p><h2>Štafeta mladosti</h2><p>Jedan od najvećih praznika u bivšoj zajedničkoj državi naroda na prostoru naše regije, Jugoslaviji, bio je Dan mladosti, 25. maj, proslavljan i kao rođendan Josipa Broza Tita. Na svečanoj ceremoniji na stadionu u Beogradu tog dana je hiljade djece i mladih igralo, slaveći dan Titovog rođenja i uzvikujući: „Mi smo Titovi, Tito je naš“, a Titu bi na toj ceremoniji, uz rođendanske čestitke, bila predata Štafeta mladosti, koju su mjesec i po prije 25. maja nosili mladi ljudi širom bivše SFR Jugoslavije. Dan mladosti je još nekoliko godina nakon Titove smrti proslavljan, a posljednja Štafeta mladosti nošena je 1987. godine.</p><p>Titovoj sahrani prisustvovalo je 209 delegacija iz 127 zemalja svijeta te čak 700.000 ljudi.</p>

Doživotni predsjednik bivše SFR Jugoslavije i Saveza komunista Jugoslavije

45. godišnjica smrti najpoznatije regionalne ličnosti svih vremena: Josip Broz Tito: Neprikosnoveni lider i borac protiv fašizma

<p>Na današnji dan 1980. godine preminuo je Josip Broz Tito, jugoslavenski doživotni predsjednik i suosnivač Pokreta nesvrstanih zemalja, najznačajnija ličnost naše regije svih vremena. Bio je komunist i borac protiv fašizma. Od 1943. do svoje smrti imao je čin marsala bivše SFR  Jugoslavije i položaj vrhovnog komandanta Jugoslavenske narodne armije. </p><p>Tito je rođen u Kumrovcu 7. maja 1892., u vrijeme kad je ovim prostorima vladala Austro-Ugarska, kao sedmo od petnaestero djece Franje i Marije Broz. Dok je učio bravarski zanat (1907. – 1910.) prvi put se zainteresirao za radnička prava. Godine 1910., učlanio se u Radnički sindikat i Savez socijalističke omladine te samim tim postao član Socijaldemokratske stranke. </p><h2>Svjetski ratovi</h2><p>U Prvom svjetskom ratu učestvovao je kao austrougarski vojnik, te je 1915. zarobljen i odveden u ruski radni logor. Oktobarska revolucija 1917. ga je zatekla u Omsku, gdje je dobrovoljno pristupio Internacionalnim odredima Crvene garde. </p><p>Početkom novembra 1920. godine, odmah po povratku u tadašnju Kraljevinu Jogoslaviju, Broz se učlanio u Komunističku partiju Jugoslavije (KPJ). U augustu 1928. imenovan je za sekretara Pokrajinskog komiteta KPJ za Hrvatsku, a na sastanku Politbiroa 27. juna 1941. godine, kada je formiran je Glavni štab, postaje komandant Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije (NOPOJ). </p><h2>700.000 ljudi na sahrani</h2><p>Titova vladavina do 1950. godine može se smatrati totalitarizmom, a od 1950. počinju reforme i postupna liberalizacija, da bi, donošenjem Ustava 1963. godine, u tadašnjoj Jugoslaviji krenule promjene u pravcu federalizacije i decentralizacije. Na Osmom kongresu SKJ 1964. godine u Beogradu Titu je zvanično promijenjena titula, te je umjesto generalnog sekretara postao predsjednik Saveza komunista Jugoslavije. </p><p>Kada je Josip Broz Tito, 4. maja 1980., umro u Univerzitetskoj kilinici u Ljubljani, u 88. godini života, čitava je Jugoslavija tugovala. Umro je „otac socijalističke višenacionalne Jugoslavije“ s kojim je okončana čitava era, a njegova sahrana je okupila mnoštvo političkih i javnih ličnosti iz svih država svijeta.</p><p>Sahranjen je u Beogradu, u mauzoleju nazvanom „Kuća cvijeća“ na Dedinju, 8. maja, uz prisustvo 209 delegacija iz 127 zemalja svijeta te čak 700.000 ljudi. Lista državnika i ličnosti koji su se okupili da odaju posljednju počast Titu bila je impozantna, između ostalih: četiri kralja, 31 državni predsjednik, 22 premijera, 47 ministara vanjskih poslova.&nbsp;</p>

<h2>U Padovi rođen Bartolomeo Kristofori di Frančesko, izumitelj klavira</h2><p>1655. – U Padovi, u tadašnjoj Mletačkoj Republici, rođen Bartolomeo Kristofori di Frančesko (Cristofori di Francesco), italijanski graditelj muzičkih instrumenata, koji se smatra izumiteljem klavira. Najvažnija prekretnica u Bartolomeovom životu desila se kada se zaposlio kod toskanskog princa Ferdinanda Medičija (Medici), u dobi od 33 godine. Princ Ferdinand III bio je ljubitelj muzike i mecena muzičara. Bartolomeo je u tom periodu izradio tri nova instrumenta s tipkama, odnosno tri klavira.</p><p>1825. - Rođen engleski biolog i filozof Tomas Henri Haksli (Thomas Henry Huxley), vatreni pobornik teorije Čarlsa Darvina (Charles Darwin). Snažno se protivio tradicionalnoj teologiji i skovao je termin "agnosticizam" da bi opisao vlastitu poziciju. Od 1883. do 1885. bio je predsjednik Kraljevskog društva. Evolucionistička shvatanja iznio je u djelu "Mjesto čovjeka u prirodi". Ostala djela: "Evolucija i etika", "Nauka i kultura", "Priručnik komparativne anatomije kičmenjaka".</p><p>1903. - Poginuo Goce Delčev, vođa nacionalno-revolucionarnog pokreta u Makedoniji za kojeg bugarska historiografija tvrdi da je bugarski nacionalni junak, a skopski izvori da je - makedonski. </p><p>1919. - Kineski studenti demonstrirali protiv odluke Versajske mirovne konferencije da njemačke posade u provinciji Šantung preda Japanu. Akcija poznata kao "Pokret 4. maja", u koju su ubrzo uključeni i radnici, odlučujuće je podstakla osnivanje Komunističke partije Kine u julu 1921. godine.</p>

<h2>Rođena Odri Hepbern, filmska ikona 20. vijeka </h2><p>1929. - U Briselu, u Belgiji, rođena je jedna od najpoznatijih i najljepših glumica koja se ikad pojavila na filmu Odri Hepbern (Audrey Hepburn). Nakon Drugog svjetskog rata, Hepbern se preselila s majkom u Amsterdam, gdje je nastavila studij baleta, koji je bila prekinula usljed ratnih djejstava, a 1948. debitovala je u nizozemskom filmu „Sedam lekcija“, s malom ulogom stjuardese. Iste godine se s majkom preselila u London, gdje je studirala klasični balet, a u slobodno vrijeme radila kao model. Njena prva velika uloga bila je uloga balerine u filmu  „The secret people“ zbog koje je dobila glavnu ulogu u brodvejskoj muzičkoj komediji „Gigi“, u Njujorku. Za ulogu Gigi dobila je prestižnu teatarsku nagradu. Zatim joj je ponuđena uloga u holivudskom filmu „Praznik u Rimu“ s Gregorijem Pekom (Gregory Peck), za koju je, 1953. godine, osvojila Oskara za najbolju glumicu. Ipak, proslavila ju je uloga Holi u filmu „Doručak kod Tifanija“, kada postaje jedna od najvećih filmskih ikona 20. vijeka. Jedna od posljednjih Odrinih uloga bila je u modernoj komediji „Svi su se smijali“. Odri je bila i ambasadorica UNICEF-a. Zbog svojih iskustava tokom Drugog svjetskog rata odlučila je, početkom 80-ih godina prošlog vijeka, ostatak svog života posvetiti pomaganju djeci iz najsiromašnijih zemalja. Za humanitarni rad je dobila brojne nagrade, između ostalih, Medalju slobode koju joj je 1992. uručio američki predsjednik Džordž Buš (George Bush). Godine 1992., Hepbern je oboljela od rijetke vrste raka slijepog crijeva. Operirana je u losanđeleskoj bolnici, ali rak se nastavio širiti. Kako nije željela primati hemoterapiju, Hepbern je preminula 20. januara 1993. u Tolocenazu u Švicarskoj. </p><p>1979. - Margaret Tačer (Thacher), koja je bila na čelu britanskih konzervativaca, poslije pobjede nad laburistima na parlamentarnim izborima postala je prva žena premijer u historiji Velike Britanije.</p><p>1992. - Zapaljen stadion "Grbavica". Tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu (1992. – 1995.), stadion Grbavica predstavljao je prvu borbenu liniju. U tom požaru je izgorjelo i nestalo 316 pehara od kojih su 42 pehara predstavljala trofeje fudbalera FK Željezničar, a ostatak su bili trofeji ostalih klubova iz Sportskog društva "Željezničar”. Nakon reintegracije Grbavice (19. mart 1996. godine) radnici i sportisti Sportskog društva "Željezničar", zajedničkim snagama, izvršili su obnavljanje stadiona i pomoćnih terena. Prva poslijeratna utakmica na Grbavici odigrana je 2. maja 1996. između gradskih rivala FK Željezničara i FK Sarajeva.</p><p>1992. - Braneći Relejnu stanicu Vlašić, poginuo je inžinjer Bajram Zenuni, koji je posthumno odlikovan najvećim ratnim priznanjem “Zlatni ljiljan”. Građani Bosne i Hercegovine i danas pamte njegovo posljednje javljanje u Dnevnik tadašnje Televizije Sarajevo, kada je rekao da je posada ove važne relejne stanice za prijenos televizijskog programa napadnuta, a u očekivanju pregovora javljanje je prekinuto zbog novog napada vojnika bivše JNA.</p>

Danas je nedjelja, 4. maj/svibanj 2025. godine, do kraja godine preostao je još 241 dan 

Josip Broz Tito: 45. godišnjica smrti najpoznatije ličnosti regije svih vremena

<p>Na današnji dan 1910. godine, rođen je Šukrija Pandžo, jedan od najboljih bosanskohercegovačkih dječijih pisaca. U rodnom Ulogu kod Kalinovika završio je osnovno školovanje, učiteljsku školu u Mostaru, a književnost i francuski jezik na Višoj pedagoškoj školi u Beogradu. </p><p>Poeziju je počeo pisati još kao srednjoškolac, a mnogi ga svrstavaju, osim u dječije, i u zavičajne pisce, jer opisani događaji u njegovim djelima oslikavaju kraj u kojem je rođen i nostalgiju za djetinjstvom. U zavičaju je Šukrija nalazio poticaje i inspiraciju za pjesme i priče o dječacima i djevojčicama na njihovom trnovitom životnom putu. </p><p>Osnovne teme ovog pjesnika malih radosti i tuga, jesu djeca sa sela, njihovi prvi susreti s gradom, sumnje, nedoumice i strahovi od nepoznatog. </p><h2>Osnivač emisije „Veselo veče“</h2><p>Prije zaposlenja kao nastavnik u Sarajevu radio je kao učitelj i nastavnik u raznim seoskim školama, a bio je, 1947. godine, i direktor Bihaćke gimnazije. Sve to vrijeme bio je angažiran na poboljšanju školstva u Bosni i Hercegovini. Godine 1948., postao je urednik u Kulturnoj redakciji Radio Sarajeva, gdje je radio do penzioniranja. Jedan je od osnivača popularne humorističke emisije "Veselo veče", kao i Udruženja književnika BiH. </p><p>Pandžo je proživio režime triju država: Austro-Ugarske, Kraljevine Jugoslavije i Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, ali njegova djela krasi specifičan izraz, koji se nije prilagođavao niti podilazio vlastodršcima. Prvenstveno mu je bilo stalo do njegovog intimnog univerzuma, do želje da se nametne isključivo skladnom i iskrenom pjesmom ili pričom. Slikovitom lakoćom pripovijedanja izražavao je privrženost zemlji, prirodi i ljudima, ostajući dosljedan i izvan vremena, vezujući se za zavičajne pejzaže i oživljavajući svijet djetinjstva viđen očima učitelja, đaka i roditelja. To najbolje potvrđuje njegova knjiga priča “Samo još kosovi zvižduću”, koja je obavezna lektira u osnovnim školama.</p><h2>Titov orden zasluga za narod</h2><p>I Pandžine novele su, poput pjesama, jednostavne, čitljive, s opisom življenja u bosanskohercegovačkom specifičnom ambijentu. Likovi u njegovim pričama često idu rubom nesreće koja im predstoji, kao teško promjenljiva životna sila. </p><p>Prateći teške sudbine svojih junaka, on je pretakao svoja osjećanja u riječi, tumačeći psihologiju mladih u dodiru s novim, njima nepoznatim svijetom, opisujući njihov veliki strah pred čudima tog realnog svijeta. Upravo zbog te Šukrijine fenomenalne vještine pripovijedanja života, njegova djela, zastupljena u dvadesetak knjiga raznih antologija i zbornika, pronašla su svoje mjesto u bosanskohercegovačkoj bogatoj književnoj riznici: „Pjesme“, „Razgovori“ - pjesme za djecu, „Ljudi smo“ - pripovijetke, „Samo još kosovi zvižduću“ - priče za djecu, „Bliže su postale zvijezde“ - pjesme za djecu, „Iznad gore vjetri zbore“ - pjesme za djecu, „Poezija“, „Zeleni strah“ - priče za djecu, „Na kraju puta“ - pripovijetke, „Dobro mi došli“ - pjesme za djecu, „List na putu“ - pjesme za djecu.</p><p>Dvostruki je dobitnik nagrade Udruženja književnika BiH, za zbirku pjesama „Razgovori“ (1954.) i zbirku priča „Samo još kosovi zvižduću“ (1961). Savjet RTV Sarajevo mu je, 10. aprila 1970. godine, dodijelio spomen-plaketu kao priznanje za dugogodišnji uspješni rad, a 1. juna iste godine Josip Broz Tito mu je dodijelio Orden zasluga za narod sa srebrenim zracima.</p><p>Velikan pisane riječi Šukrija Pandžo preminuo je 30. maja 1984. u Sarajevu.</p>

<h2>Umrla Marija Kotromanić, unuka bosanskog bana Stjepana I</h2><p>1403. - Umrla Marija Kotromanić, unuka bosanskog bana Stjepana I, kćerka jednog od njegovih sinova - Ninoslava, bana Stjepana II ili Vladislava, pouzdano se ne zna kojeg. Neki izvori je nazivaju sestrom prvog bosanskog kralja Tvrtka I (što bi njenim ocem činilo Tvrtkovog oca Vladislava) ili navode Vladislava kao njenog oca, drugi sestrom ugarsko-poljske kraljice Elizabete (što bi njenim ocem činilo Elizabetinog oca Stjepana) ili je nazivaju kćerkom bana, dok treći tvrde da je ona bila kćerka Ninoslava. Karlo IV (car Svetog Rimskog Carstva) dogovorio je njen brak s helfenštajnskim grofom Ulrihom kako bi podigao njegov status u društvu. Brak je sklopljen prije 26. aprila 1352. godine. Međutim, Marija i njen muž su vodili vrlo rasipan život, te je dinastija Helfenštajn ubrzo počela propadati, bili su prisiljeni prodavati svoj teritorij kako bi otplatili dugove. Godine 1372., Marija je ostala bez muža, koji je ubijen. S njim je imala dvoje djece, helfenštajnskog grofa Fridrika I i kćerku Beatriciju.</p><p>1521. - Portugalskog moreplovca u službi Španije Ferdinanda Magelana (Magellan), vođu ekspedicije koja je dokazala da je Zemlja okrugla, ubili su urođenici na filipinskom ostrvu Maktan. Magelan je prvi ispitao jugoistočne obale Južne Amerike, a kod Ognjene zemlje otkrio je moreuz između Atlantskog i Tihog okeana, nazvan Magelanov moreuz. Poslije njegove smrti ekspedicija je nastavila put i oplovila Planetu, vrativši se 1522. u Španiju sa samo jednim brodom i 18 ljudi - od pet brodova i 270 mornara, koliko ih je 1519. krenulo na put.</p><p>1737. - Rođen engleski historičar Edvard Gibon, čije je sedmotomno djelo "Opadanje i propast Rimskog carstva", u kojem je obuhvatio historiju Rima i Romeje od drugog do 15. vijeka, jedno od najznačajnijih u svjetskoj historiografiji.</p><p>1791. - Američki pronalazač Semjuel Finli Breze Morze (Samuel Finley Breese Morse), konstruktor aparata koji električnim impulsom prenosi pisane znakove na daljinu, rođen je na današnji dan. Aparat je patentirao 1837. i nazvao ga telegraf. Prvi telegraf je pušten u rad 1844. na liniji Vašington - Baltimor. Sastavio je i azbuku za telegrafisanje od tačaka i crtica, nazvanu Morzeova azbuka.</p><p>1820. - Rođen engleski filozof i sociolog Herbert Spenser, koji je nastojao da sistematizira sve oblasti iskustva na osnovu pojmova razvitka, prilagođavanja i progresa i smatrao da je osnovni zadatak filozofije da otkriva zakone važeće za sve oblasti društvene i prirodne zbilje. Prije Čarlsa Darvina (Charles) počeo je da razvija evolucionistička shvatanja. Djela: "Sistem sintetičke filozofije", "Uvod u studije sociologije", "Faktori organske evolucije", "Klasifikacija nauka", "Autobiografija".</p><p>1915. - Umro ruski kompozitor i pijanista Aleksandar Nikolajevič Skrjabin, preteča ekspresionizma, čije je stvaralaštvo zasnovano na teozofskoj koncepciji svijeta. Djela: kompozicije za orkestar "Božanstvena poema", "Prometej", "Poema ekstaze", klavirski preludijumi, sonate, etide.</p>

<h2>Rođen Irfan Horozović, bh. književnik i dramatičar</h2><p>1947. - Rođen Irfan Horozović, bosanskohercegovački književnik i dramatičar. Bio je odgovorni urednik u izdavačkoj djelatnosti „Novog glasa“ u Banjoj Luci, te urednik u igranom programu Federalne televizije i glavni urednik časopisa „Život“. Dramski tekstovi su mu izvođeni na radiju („Šesta smrt Benjamina Talhe“, „Zadovoljština“, „Kuburović“, „Posuđena rečenica“), u teatrima („Ružičasta učiteljica“, „Soba“, „Pehlivan Arif Tamburija“, „Šeremet“, „Proba“, „Tri Sabahudina“) i na televiziji („Šeremet“). Neki od tih tekstova prevedeni su i igrani u Švedskoj i Poljskoj. Jedna adaptacija knjige „Talhe“ nazvana „Priče iz Šedrvanskog vrta“ postavljena je u Rimu. </p><p>1998. - Umrla En Deklo (Anne Desclos), francuska književnica, poznata i pod svojim pseudonimima Dominique Aury i Pauline Réage. Nakon završenih studija na Sorboni, bavila se novinarstvom do 1946. godine, kada uzima pseudonim Dominique Aury i počinje da radi u izdavačkoj kući „Gallimard“. Nakon seksističke opaske svog poslodavca da nijedna žena ne može napisati dobar erotski roman, En se naljutila i pod pseudonimom Pauline Reage izdala, 1954. godine, komercijalno uspješan roman "Priča o devojci O.". Zbog eksplicitnosti djela, autorica i izdavač su završili na sudu. Da je autorica tog djela, priznala je tek 40 godina nakon objave u intervjuu za časopis “New Yorker”. </p><p>2023. – Preminuo Džeri Springer (Jerry Springer), legendarni američki televizijski voditelj i bivši gradonačelnik Sinsinatija. Od 1991. do 2018. Džeri je snimio 27 sezona hit tok šoua „The Jerri Springer Show”, koji je bio poznat po svojim kontroverznim temama i često po tučama među gostima.&nbsp;</p>

Danas je nedjelja, 27. april/travanj 2025. godine, do kraja godine preostalo je još 248 dana 

Šukrija Pandžo: 115. godišnjica rođenja jednog od najboljih bh. dječijih pisaca

<p>Mađioničar lijepe riječi, profesor, književnik Meša Selimović rodio se u Tuzli prije 115 godina, 26. aprila 1910. Njegov roman „Derviš i smrt“ jedan je od najčitanijih u BiH i regiji, a rečenice iz njegovih djela su najcitiranije, naročito danas na društvenim mrežama, postavši svevremenske mudre izreke. </p><p>Filozofski fakultet u Beogradu Selimović je završio kao jedan od najboljih studenata, a bio je i politički veoma angažiran u Komunističkoj partiji bivše SFR Jugoslavije. </p><p>Nakon Drugog svjetskog rata Meša je živio i radio u Beogradu. Iako je bio oženjen čovjek, prilikom susreta s Daroslavom Darkom Božić zaljubio se toliko da nije mogao zamisliti svoj život bez nje. Kasnije je izjavio da nije pogriješio, jer je osjetio pravu ljubav. Da bi ostvario svoj san da bude s Darkom, morao je napustiti tadašnju suprugu Desanku i njihovu kćerku. Ali, od tog momenta morao je trpjeti i osude okoline u najsurovijem obliku. </p><p>Darka i Meša nisu čekali da se završi brakorazvodna parnica kako bi počeli živjeti zajedno, jer su svaki dan razdvojenog života smatrali izgubljenim. On je bio svjestan da ruši moralni kodeks kojeg se morao pridržavati kao komunist. Osim osude zbog vanbračne zajednice, sporno je bilo i to što je Darka bila kćerka generala kraljeve vojske te udata za vojnika kraljeve vojske koji je vođen kao nestao.</p>

<h2>Sud Partije</h2><p>Supruga Desanka, kao i većina ostavljenih žena, zamrzila je Darku mržnjom koja nikada nije prestala, te je upotrijebila sve veze da bi Meša bio pozvan pred sud Partije, gdje se morao pravdati i objašnjavati svoj postupak. Isključen je iz Komunističke partije, a samim tim postao nepoželjan na bilo kom radnom mjestu. Za njega je život u Beogradu postao nemoguć, te je potražio posao u Sarajevu. Dobivši posao, s Darkom je krenuo put Sarajeva s malo novca i stvarima iz Darkinog stana. Odlazeći, Darka je izgubila pravo na stan, ali se nije bunila, jer joj je, kao i Meši, bilo dovoljno da su zajedno. </p><p>Partija je Meši surovo i nepravedno oduzela i brata Šefkiju, koji je bio šef Komande tuzlanskog kraja. Negdje pred kraj 1944. godine Šefkija saznaje da mu je supruga preživjela koncentracioni logor i da se vraća u Tuzlu. Da bi namjestio prazne sobe i što prije pripremio kuću, Šefkija uzima iz glavnog magacina krevet, ormar, sto, stolicu i još nekoliko neophodnih sitnica. Prema pravilima Partije, to je bio neoprostiv grijeh. Šefkija je strijeljan, a držanje trećeg brata, Tevfika, partizanskog komandanta i moćne figure u vojnoj hijerarhiji tuzlanskog kraja, najblaže rečeno, bilo je začuđujuće, jer nije htio intervenirati za brata.</p><p>Meša nikada nije oprostio Partiji ubistvo Šefkije, ali ni bratu Tevfiku ravnodušnost. Nikada nije prestao ni da traga za Šefkijinim grobom, ali je ostalo nepoznato gdje je on sahranjen, jer je tada bila kazna za „najveće zločince“ da im se ne zna grob ni obilježje da su postojali.</p><p>- Kad sam čuo da je Šefkija strijeljan, doživio sam šok. Ležao sam nemoćan da išta shvatim i neprestano plakao. Nakon nekoliko dana došao mi je šofer UDBA-e, koji je mog brata odveo na strijeljanje, i donio mi poruku od mrtvog čovjeka. Šefkija je bio miran pred strijeljanje, rekao je: „Pozdravi Mešu, reci da sam nevin“. Ja sam znao da je nevin, ni sudije nisu tvrdile drugačije.</p><p>Šofer nije smio da mi kaže gdje je sahranjen pa ni dan-danas ne znam gdje mu je grob. Taj nevjerovatni, slijepi, maloumni čin bio je prekretnica u životu svih članova moje porodice – napisao je Meša u svojim memoarima. </p><p>Šefkijine posljednje riječi, koje je zapisao na ceduljici koja je Meši tajno dostavljena, bile su: “Brate, nisam kriv”. Mnogo kasnije, iz te tuge, kao omaž bratu, nastalo je njegovo remek-djelo “Derviš i smrt“.&nbsp;</p>

<h2>„Tvrđava“</h2><p>- Malo je trebalo pa da počnu prolaziti kroz mene kao kroz vazduh, ili gaziti po meni kao po vodi. Osjetio sam strah. Kako su me to ubili? Nisam ranjen? Nisam zaklan? Nisam mrtav, ali me nema. Zaboga, ljudi, zar me ne vidite – piše Selimović o svom stanju u romanu “Tvrđava”, drugom velikom djelu u kome je opisao svoju životnu priču.</p><p>Dvadeset godina je trajalo Mešino i Darkino teško preživljavanje uz uskogrudost i neprijateljstvo zajednice. Meša je dobivao i gubio profesorsko mjesto bez ikakvih razumnih objašnjenja. U zemlji koja se borila protiv “kapitalističke nepravde i siromaštva radničke klase”, jedan idealist i borac za bolje sutra živio je kao prognanik jer se razlikovao. </p><p>U Sarajevu je Meša radio kao profesor Više pedagoške škole, docent Filozofskog fakulteta, umjetnički direktor „Bosna Filma“, direktor Drame Narodnog pozorišta, glavni urednik Izdavačkog preduzeća „Svjetlost“. Godine 1971., penzioniran je i odselio se u Beograd. </p><p>Nakon izlaska romana „Derviš i smrt“ došlo je vrijeme književnih uspjeha, kada za Selimoviće počinje lakši život u materijalnom smislu. Biran je za predsjednika Saveza književnika Jugoslavije, bio je počasni doktor Sarajevskog univerziteta (1971), redovni član ANUBiH. </p><p>Selimović, svjestan da je dugogodišnje loše ophođenje prema njemu počivalo uglavnom na zavisti, nikad nije pokleknuo, jer je uz sebe imao svoju ljubav, svog “dobrog duha”. Često je isticao da je njegova ljubav prema Darki ispred njegovog uspjeha u književnosti, da bi mu tragično bilo živjeti bez nje. </p><p>Nije samo Meša bio zahvalan sudbini što mu je podarila Darku, svojom ljubavlju je i Darka posvjedočila isto, izjavivši: „Hvala sudbini što mi je podarila takvog čoveka kao što je Meša“. Da je mogla, s njim bi i u smrt pošla. U noći kada je Meša preminuo, 11. jula 1982. godine, Darka je njegovom kolegi Bećkoviću rekla: "Da sam znala da svu noć neće doći, ja bih ležala i spavala uz njega!"</p><p>Nakon Mešine smrti Darka je nastavila da štiti njegovu zaostavštinu od zloupotreba.</p><p>Zahvaljujući njoj Meša Selimović je postao svevremenski pisac. Svi njegovi derviši i smrti, tvrđave, tuđe zemlje i tišine bili bi promašeni da nije bilo ljubavi zvane Darka. Jer, kako je kazao Meša: „Ko promaši ljubav, promašio je život“.</p><h2>Mešine mudrosti:</h2><p>-	Tajna se duže pamti nego jasna istina.</p><p>-	Znaš li šta je najljepše u životu? Želja, prijatelju.</p><p>-	Nezadovoljstvo je kao zvijer, nemoćna kad se rodi, strašna kad ojača.</p><p>-	Ljubav je valjda jedina stvar na svijetu koju ne treba objašnjavati ni tražiti joj razlog.</p><p>-	Ne mijenjaj svoju prirodu. Neki jure za srećom, drugi je stvaraju. Kad ti život stvori hiljadu razloga za plakanje, pokaži mu da imaš hiljadu razloga za osmijeh.&nbsp;</p>

Iz tuge, kao omaž bratu, nastalo je njegovo remek-djelo “Derviš i smrt“ 

Meša Selimović: 115. godišnjica rođenja mađioničara lijepe riječi

<p>Verona je raj za hedoniste, grad koji možete obići u nekoliko dana, ali najbolje je kad joj date malo više vremena. Svakome ko voli uživati u životu, čaši vina, dobroj hrani i ljepoti ovaj "italijanski romantičar" će postati jedna od najdražih destinacija.</p><p>Glavni grad istoimene talijanske provincije i drugi najveći grad (poslije Venecije) u regiji Veneto, na rijeci Adige, u neposrednoj blizini jezera Lago di Garda, Verona je smještena 100 kilometara zapadno od Venecije. Najstariji tragovi naselja na području Verone potječu iz predrimskog perioda, a od 89. pr. n. e. na tom mjestu je nastala rimska kolonija.&nbsp;</p>

<h2>Mnoštvo znamenitosti</h2><p>Ovaj romantični grad i danas leži na sjecištu dviju glavnih ulica izvornog rimskog vojnog kampa, Cardo i Decumanus. U Veroni se nalazi mnoštvo dobro očuvanih kulturno-historijskih spomenika iz rimskog perioda. </p><p>Najslavniji spomenik je Veronska arena, treći po veličini očuvani rimski amfiteatar (poslije rimskog Koloseuma i amfiteatra u CapuaCapui) iz 1. stoljeća. Izgrađena oko 30. godine, duga je 139 i široka 110 metara, a mogla je primiti 22.000 gledatelja na 44 reda mramornih sjedišta. Današnja dvospratna fasada je zapravo unutrašnji potporni zid s lukovima, dok je komad vanjske trospratne kamene fasade ostao samo na jednom mjestu. Od tog kamena su izgrađene brojne građevine srednjovjekovne Verone. Veličanstveni interijer je netaknut i koristi se i danas za sajmove, predstave i operu pod zvijezdama tokom toplih ljetnih noći.</p><h2>Nezaobilazne lokacije</h2><p>Ako ste odlučili putovati u ovaj italijanski grad, preporučujemo vam ovih nekoliko nezaobilaznih lokacija:</p><p>•	Arena di Verona – historija i muzika pod istim nebom.</p><p>•	Piazza Bra – savršeno mjesto za jutarnju kafu.</p><p>•	Porta Borsari – rimska vrata koja vas vode u srce shopping zone.</p><p>•	Via Mazzini – elegantna ulica s radnjama i pogledom na rimske temelje pod staklom.</p><p>•	Piazza delle Erbe – stari rimski forum, danas šareni trg prepun života, voća, začina i vina.</p><p>•	Julijina kuća – balkon i bronzani kip koji i dalje mame romantične duše.</p><p>•	Castelvecchio – srednjovjekovni dvorac.</p><p>•	Giardino Giusti – renesansni vrtovi koji nude mir i savršen pogled na grad.</p><h2>Gdje jesti u Veroni?</h2><p><b>Bistro Con Amore Vini e Cucina</b></p><p>Najbolji tiramisu koji ćete ikad probati, ali i ostala jela su fantastična. Mjesto ima poseban šarm, dijelom zahvaljujući vlasniku i glavnom šefu koji uz kuhanje pjeva italijanske klasike! </p><p><b>La Vecia Mescola</b></p><p>Za večeru u nešto svečanijem tonu ovo je pravo mjesto. Tradicionalna jela iz regije Veneto, pripremljena s modernim twistom, uz vrlo dobru vinsku listu.</p><p><b>Trattoria Colonna</b></p><p>Ako ste ljubitelj „cottolete“ (ogromni kotleti u stilu bečke šnicle) – pripremite se na ozbiljne porcije. </p><p><b>La Bottega della Gina</b></p><p>Za brzu i kvalitetnu pastu svratite ovdje. Pripremaju svježu tjesteninu na licu mjesta, možete je uzeti za van ili sjesti unutra. Savršeno za pauzu između razgledanja znamenitosti.</p><p><b>Pizzeria Napoletana Regnum Verona</b></p><p>Mnogo jednostavniji prostor, ali pizza je prava napuljska, s mekanim, pufastim rubovima i punim okusom. Ovdje se ne dolazi zbog ambijenta, već zbog savršene pizze.</p>

Svakome ko voli uživati u životu, čaši vina, dobroj hrani i ljepoti ovaj italijanski grad će postati jedna od najdražih destinacija

Verona: Grad ljubavi, mostova i začina

<p class="">U subotu, 19. aprila, odigrana je druga i odlučujuća utakmica finala plej-ofa Premijerlige Bosne i Hercegovine u odbojci između HOK Magic Ice Domaljevac i OK Napredak Odžak. Obje ekipe su suvereno došle do finala i dokazale da su trenutno dvije najbolje odbojkaške momčadi u BiH.</p><p>- U finalu, koje se igra na dvije dobivene utakmice, u prvoj utakmici odigranoj u Orašju igrači OK Napretka su ostvarili tijesnu pobjedu 3:2, ali uzvratna utakmica u subotu u Odžaku bila je praznik odbojke pred prepunim gledalištem.&nbsp;</p><p>U dvorani je bilo 1200 gledatelja i utakmica je prošla bez ijednog incidenta. Drugu finalnu utakmicu igrači OK Napretka su riješili dominantno rezultatom 3:0 i tako osvojili naslov državnog prvaka, te osigurali kvalifikacije za najjače evropsko natjecanje - CEV ligu prvaka iduće sezone. To je ujedno i treći osvojeni naslov državnog prvaka, prethodna dva su bila 2002. i 2007. godine – kazao je za "Dnevni avaz" Franjo Pirkl, direktor OK Napredak Odžak.</p>

<p class="">Osim titule prvaka BiH, OK Napredak je ove sezone osvojio Kup Federacije BiH i igrao u finalu Kupa BiH.</p><h2 class="">Aktivnosti kluba</h2><p class="">- Klub radi na svim poljima društvenog djelovanja. Imamo tri omladinske selekcije (pioniri, kadeti i juniori). Prošle godine smo igrali prvo kolo CEV kupa, gdje smo izgubili od ekipe Paphos s Cipra. Organiziramo i međunarodne turnire, poput prošlogodišnjeg dvodnevnog turnira u čast pokojnog bivšeg predsjednika kluba Ive Matića, a gostovale su nam ekipe OK Panvita Pomgrad iz Slovenije, OK Ribola Kaštela iz Hrvatske i OK Karađorđe Topola iz Srbije. Također smo završili s pripremom monografije odžačke odbojke naslova “Odžak - Grad odbojke” u čast 50 godina kluba. Monografija je napisana na više od 300 stranica i trenutno je na štampanju i uvezivanju – govori Pirkl.</p><h2>Osnovan 1973.</h2><p>Odbojkaški klub u Odžaku osnovan je u septembru 1973. godine, a prva takmičarska sezona je bila 1974/1975.</p><p>- Ovaj klub i grad dali su nekoliko seniorskih reprezentativaca bivše SFR Jugoslavije, Bosne i Hercegovine i Hrvatske, te još mnogo juniorskih, kadetskih i pionirskih reprezentativaca. Također je iz ovog kluba poteklo i pet državnih selektora. U ratno doba 90-ih godina klub je prestao da radi te se ponovo pokrenuo nakon rata, kada su uslijedili brojni uspjesi i dvije titule državnog prvaka. U doba pandemije smo se također prestali natjecati, ali smo se ponovo aktivirali 2022. godine – rekao je Pirkl.</p>

<p>Nova uprava, koju predvode predsjednik kluba Darko Kasap, sportski direktor Franjo Pirkl i direktor marketinga Ivica Grgić, osnovala je temelje za novi uspon posrnulog velikana i od te povratničke sezone 2022. - 2023. OK Napredak raste na svim poljima, došavši od drugoligaškog takmičenja u tri sezone do titule prvaka BiH i nastupa u Evropi.</p>

Osvajanjem titule prvaka BiH ovaj klub je osigurao kvalifikacije za najjače evropsko takmičenje - CEV ligu prvaka iduće sezone

Franjo Pirkl, direktor OK Napredak Odžak, za "Dnevni avaz": Odžačani državni prvaci u odbojci

<p>Na današnji dan 2024. godine, prestalo je da kuca srce jednog od najznačajnijih bosanskohercegovačkih lingvista, profesora Dževada Jahića. Bio je jedan od osnivača, član i potpredsjednik Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti. U Bošnjačkoj zajednici kulture bio je naučni voditelj projekta izrade “Bosanskog pravopisa”,  te predsjednik Savjeta Vijeća Kongresa bošnjačkih intelektualaca (VKBI) za bosanski jezik i književnost.</p><p>Područja Jahićevog naučnog zanimanja bila su dijalektologija, historija jezika i sociolingvistika bosanskog jezika, iz kojih je objavio veći broj radova u naučnim časopisima: “Južnoslovenski filolog”, “Zbornik za filologiju i lingvistiku”, “Slavjanskoje slavjanovedenije”, “Pregled” i “Sveske Instituta za proučavanje nacionalnih odnosa”.</p><p>- Mi smo historijski, malo je reći sistemom spojenih posuda, vezani za bosanski prostor, za Bosnu. Bosna je naša osnovna odrednica. Bosna ima svoj etnos, svoj kontinuitet, i etnički, i jezički, u historijskom pamćenju i upotrebi samog bosanskog jezika – kazivao je akadem</p>

<h2>Veliki stručnjak</h2><p>Dževad Jahić rođen je 15. augusta 1948. u Mostaru. Osnovnu i srednju školu završio je u Rogatici, a studij srpskohrvatskog jezika i jugoslavenske književnosti na Filološkom fakultetu u Beogradu 1973. godine. </p><p>Magistarski rad naziva "Lovačka terminologija i lovački žargon u govoru rogatičkog kraja" odbranio je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu 1977. godine. Doktorirao je s temom "Ijekavskošćakavski govori istočne i jugoistočne Bosne" 1981. godine na Filološkom fakultetu u Beogradu. </p><p>Profesor Jahić je radio u Institutu za jezik i književnost u Sarajevu, te, od 1975. godine, na Filozofskom fakultetu. Godine 1983., izabran je za docenta, 1989. za vanrednog, a 2002. za redovnog profesora na predmetima Historijska gramatika i Historija bosanskog književnog jezika. Generacije lingvista, koji su bili njegovi studenti, pamtit će profesora Jahića, ne samo po velikoj stručnosti nego i po velikoj srčanosti i ljubavi prema bosanskom jeziku, koju je i na njih prenio.&nbsp;&nbsp;</p>

<h2>Brojna djela</h2><p>Od 1989. do 1993. bio je lektor i predavač srpskohrvatskog jezika i jugoslavenskih književnosti na Katedri slavenskih jezika Filološkog fakulteta Moskovskog državnog univerziteta. </p><p>Osim naučnog, bavio se i književnim radom i objavio je više zbirki pjesama. </p><p>Ostavio je brojna naučna i književna djela, među kojima su najznačajnija: “Jezik, nacija, nacionalizam”, “Jezik bosanskih Muslimana”, “Trešnjev bunar”, “Bosanski jezik u 100 pitanja i 100 odgovora”, “Bošnjački narod i njegov jezik”, “Školski rječnik bosanskog jezika”, “Stakleni mejt”, “Gramatika bosanskoga jezika” (koautori: Senahid Halilović i Ismail Palić), “Sedra pelinova”, “Vitorin vrijes”, “Rječnik bosanskog jezika”.</p><p>Borio se za očuvanje i razvijanje bosanskog jezika o čemu najviše svjedoči deset tomova njegovog „Rječnika bosanskog jezika“, koji je akademik Jahić uradio samoinicijativno, samopregalački i samouvjerljivo na način da nam, kao naciji, mogu sve nacije pozavidjeti.</p><p>- Prvi put je građa bosanskog jezika predstavljena u cjelini. Rječnik je najvećim dijelom naučni, ali je tako rađen da je metodološki prilagođen svima bez obzira kojom se profesijom bave – kazao je profesor Jahić za svoj “Rječnik bosanskog jezika”.</p><p>Bogati naučni i književni opus profesora Dževada Jahića dio je kulturnog naslijeđa Sarajeva i Bosne i Hercegovine.</p><h2>Bos-, to jeste Bosna</h2><p>S filološkog i lingvističkog naučnog stanovišta pojasnio je nazive Bosna, Bošnjanin, Bošnjan, Bošnjak, Bosanac, bosanski jezik: </p><p>- Sve te odrednice praktično su isključivo vezane za našu prostornu odrednicu Bos–, to jeste Bosna. Svi ti oblici, nazivi, etnici, nazivi jezika su uvezani tom jedinom osnovom – Bos.&nbsp;</p>

Bosanski lokumi: Kolačići koji se tope u ustima

Knjiga "Aldene" autorice Dženite Salispahić, promovirana u Domu mladih Skenderija

Aleksa Šantić: 157. godišnjica rođenja jednog od najvećih bh. pjesnika

Roman “Kraj dana” donosi istinu o zločinu nad Bošnjacima u Šahovićima

Staka Skenderova: 134. godišnjica smrti prve sarajevske učiteljice

Gabrijel Jurkić: 51. godišnjica smrti jednog od najvećih likovnih umjetnika BiH i Balkana

Dževad Karahasan: 2. godišnjica smrti bosanskohercegovačkog književnika i akademika

Bledsko jezero: Dragulj u Julijskim Alpama

Dan džamija u Bosni i Hercegovini

45. godišnjica smrti najpoznatije regionalne ličnosti svih vremena: Josip Broz Tito: Neprikosnoveni lider i borac protiv fašizma

Josip Broz Tito: 45. godišnjica smrti najpoznatije ličnosti regije svih vremena

Šukrija Pandžo: 115. godišnjica rođenja jednog od najboljih bh. dječijih pisaca

Meša Selimović: 115. godišnjica rođenja mađioničara lijepe riječi

Verona: Grad ljubavi, mostova i začina

Franjo Pirkl, direktor OK Napredak Odžak, za "Dnevni avaz": Odžačani državni prvaci u odbojci

Dževad Jahić: Prva godišnjica smrti bh. akademika, lingviste, profesora i pjesnika

Bosanski lokumi: Kolačići koji se tope u ustima

Knjiga "Aldene" autorice Dženite Salispahić, promovirana u Domu mladih Skenderija

Aleksa Šantić: 157. godišnjica rođenja jednog od najvećih bh. pjesnika

Roman “Kraj dana” donosi istinu o zločinu nad Bošnjacima u Šahovićima

Staka Skenderova: 134. godišnjica smrti prve sarajevske učiteljice

Gabrijel Jurkić: 51. godišnjica smrti jednog od najvećih likovnih umjetnika BiH i Balkana

Dževad Karahasan: 2. godišnjica smrti bosanskohercegovačkog književnika i akademika

Bledsko jezero: Dragulj u Julijskim Alpama

Dan džamija u Bosni i Hercegovini

45. godišnjica smrti najpoznatije regionalne ličnosti svih vremena: Josip Broz Tito: Neprikosnoveni lider i borac protiv fašizma

Josip Broz Tito: 45. godišnjica smrti najpoznatije ličnosti regije svih vremena

Šukrija Pandžo: 115. godišnjica rođenja jednog od najboljih bh. dječijih pisaca

Meša Selimović: 115. godišnjica rođenja mađioničara lijepe riječi

Verona: Grad ljubavi, mostova i začina

Franjo Pirkl, direktor OK Napredak Odžak, za "Dnevni avaz": Odžačani državni prvaci u odbojci

Dževad Jahić: Prva godišnjica smrti bh. akademika, lingviste, profesora i pjesnika