Od 1930. godine više od 80 zemalja učestvovalo je na 22 svjetska prvenstva u nogometu. Ipak, samo osam država ikada je osvojilo trofej. Zašto je tek nekolicina zemalja toliko uspješna u ovom sportu?
To pitanje muči mnoge, i to ne samo nogometne navijače. Xi Jinping, kineski lider, već dugo sanja o nogometnoj slavi svoje zemlje, kao i saudijski prijestolonasljednik Muhammad bin Salman. Uspjeh na terenu donosi političke koristi: može podići raspoloženje građana i poboljšati percepciju zemlje u svijetu. Međutim, do takve slave teško je doći.
Kao i mnogi prije nas, The Economist je pokušao pronaći formulu za uspjeh u nogometu. Izgradili smo jednostavan model zasnovan na Elo rejtingu nacionalnih selekcija. Ovaj sistem, preuzet iz šaha, uzima u obzir kvalitet protivnika i smatra se boljim pokazateljem stvarne snage ekipe od samih rezultata na turnirima, koji mogu zavisiti od sretnog žrijeba ili inspirisanog golmana. Potom smo analizirali koliko se razlike među državama mogu objasniti različitim faktorima – od snage demokratskih institucija do prosječne visine muškaraca.
Otkrili smo da su najutjecajniji faktori bogatstvo, broj stanovnika, visina i geografija. Zajedno objašnjavaju oko 70 posto razlika u Elo rejtingu među državama. Ipak, nijedan faktor sam po sebi nije presudan. Bogate zemlje ulažu više u trenere, infrastrukturu i razvoj mladih igrača, ali ne postižu uvijek vrhunske rezultate. Sjedinjene Države su bogate, ali najveći dio sportskog novca odlazi na druge sportove. Monarhije Zaljeva su izuzetno bogate i opsjednute nogometom, ali i dalje zaostaju za najboljima.
Važna je i veličina zemlje. Veća populacija znači širi bazen talenata, ali to nije garancija uspjeha, što pokazuju Kina i Indija. Uprkos populaciji većoj od milijardu stanovnika, ove dvije zemlje zajedno su se samo jednom plasirale na Svjetsko prvenstvo. Važna je i doslovna veličina igrača. Naša analiza pokazuje da je optimalna prosječna visina igrača, izuzev golmana, oko 181 centimetar. Što je prosječna visina muškaraca u nekoj zemlji udaljenija od te vrijednosti, to su rezultati uglavnom slabiji.
Ipak, najvažniji faktor je nešto na šta vlade gotovo da ne mogu utjecati – geografija i sportska kultura koja iz nje proizlazi. Južnoameričke reprezentacije, naprimjer, u prosjeku imaju oko 640 Elo bodova više od azijskih, što znači da bi ih statistički trebale pobijediti u više od 90 posto slučajeva. Čak i kada se uzmu u obzir razlike u bogatstvu, broju stanovnika i fizičkim karakteristikama, razlika ostaje ogromna. Evropske reprezentacije također imaju značajnu prednost.
Takve regionalne prednosti odražavaju duboko ukorijenjene razlike u kvalitetu trenerskog rada i intenzitetu konkurencije. Evropske lige privlače globalni talent, publiku i investicije. Kontinent ima više od 200.000 trenera, znatno više od bilo koje druge nogometne konfederacije. Indija ima oko 50 trenera s najvišom azijskom licencom, dok Španija, sa manje od pet posto indijske populacije, ima više od 2.000 trenera s ekvivalentnom kvalifikacijom. Finansijska moć dodatno produbljuje ove razlike, jer bogatije regije mogu više ulagati u razvoj mladih igrača i stručnog kadra.
Sve to čini nogometni uspjeh samoodrživim. Naša analiza pokazuje da je najbolji pokazatelj današnjeg plasmana neke zemlje njen položaj od prije nekoliko decenija. Oko četiri petine država koje su bile u gornjoj četvrtini Elo tabele 1976. godine i danas su tamo. Ipak, napredak nije nemoguć. Nekoliko zemalja uspjelo je značajno poboljšati svoj položaj.
Japan je jedan od najboljih primjera. Prije 1998. godine nikada nije igrao na Svjetskom prvenstvu, a od tada nije propustio nijedan turnir. Na posljednjem Mundijalu u Kataru pobijedio je Njemačku i Španiju, a mnogi ga smatraju potencijalnim iznenađenjem i na narednim prvenstvima. Ovaj napredak ne može se objasniti ekonomskim ili demografskim rastom, jer su i ekonomija i broj stanovnika Japana uglavnom stagnirali od 1990-ih. Umjesto toga, uspjeh je rezultat dugoročne strategije nogometnih vlasti.
Japan je 1992. reformisao svoju amatersku ligu i pokrenuo „Viziju stotinu godina“, s ciljem stvaranja 100 profesionalnih klubova do 2092. godine. Od tada plan kontinuirano prilagođava, proučavajući globalne taktičke trendove i prenoseći ih u domaći sistem. Klubovi su obavezni razvijati omladinske akademije, a posebna pažnja posvećuje se profilima igrača koje žele stvarati. Nekada poznati prvenstveno po disciplini i marljivosti, japanski nogometaši danas impresioniraju tehnikom i kreativnošću, često nastupajući u najvećim evropskim ligama.
Ključ uspjeha Japana jeste pristup odozdo prema gore. Kina je, nasuprot tome, nogomet pokušala razvijati na isti način kao i olimpijske sportove – kroz centraliziran i obilno finansiran državni projekat. Taj model nije dao rezultate jer nogomet zavisi od improvizacije, nepredvidivosti i široke baze igrača, smatra sportski novinar Mark Dreyer.
Koliko god japanski model bio uspješan, on je spor i skup. Za mnoge siromašnije zemlje postoji brži put: korištenje talenata iz dijaspore. Senegal je, naprimjer, napredovao na rang-listama ne zahvaljujući domaćoj infrastrukturi, već igračima koji su trenirani u inostranstvu. Oko polovine reprezentacije na Svjetskom prvenstvu činili su sinovi senegalskih migranata, uglavnom iz Francuske. To je svojevrsni nogometni ekvivalent ekonomskim doznakama iz dijaspore.
Čak 96 posto reprezentacije Curaçaa i 62 posto reprezentacije Zelenortskih Ostrva na ovom turniru rođeno je izvan zemlje koju predstavljaju. Takvi slučajevi samo su ekstremni primjeri šireg trenda. Udio igrača koji nastupaju za zemlju različitu od one u kojoj su rođeni porastao je sa devet posto 1994. godine na 24 posto danas.
Postoje i drugi načini „uvoza“ talenata. Neke zemlje koje inače teško dodjeljuju državljanstva spremno ih nude vrhunskim nogometašima. Katar, naprimjer, nastupa s više naturaliziranih igrača, među kojima je i Belgijanac Edmilson Junior. Najveća kineska zvijezda Serginho, odnosno Sai Erjiniao kako ga zovu u Kini, rođen je u Brazilu. Ponekad se u tome ide i predaleko: FIFA je prošle godine kaznila Maleziju zbog nastupa sedmorice igrača čije su malezijske korijene vlasti falsificirale.
Malezijska upornost pokazuje koliko ova strategija može biti korisna. Jedna studija o svjetskim prvenstvima pokazala je da reprezentacije s većim brojem igrača rođenih u inostranstvu u prosjeku ostvaruju bolje rezultate, čak i kada se uzmu u obzir bogatstvo zemlje i njena nogometna tradicija. Maroko je na prethodnom Svjetskom prvenstvu postao prva afrička reprezentacija koja je stigla do polufinala, a čak 14 od 26 igrača bilo je rođeno izvan zemlje.
Prednosti migracija osjećaju i zemlje koje šalju i zemlje koje primaju migrante. Djeca migranata u Evropi često igraju za zemlju u kojoj su odrasla, a ne za zemlju porijekla svojih roditelja. Najveća španska zvijezda Lamine Yamal sin je migranata iz Maroka i Ekvatorijalne Gvineje. Engleska se oslanja na Bukaya Saku i Marcusa Rashforda, dok je francuska reprezentacija gotovo u potpunosti sastavljena od djece migranata. Posebno ilustrativan primjer predstavlja porodica Doué: Désiré nastupa za Francusku, dok njegov brat Guéla igra za Obalu Slonovače.
Korištenje raznovrsnijeg bazena talenata poboljšava rezultate na terenu. Istraživanje iz 2023. godine pokazalo je da veća „predačka raznolikost“ reprezentacije vodi boljim rezultatima. Nakon što se Italija nije plasirala na ovo Svjetsko prvenstvo, brojni komentatori krivili su stroga pravila o državljanstvu koja su mnogim migrantima onemogućila nastup za Azzurre.
Nije iznenađujuće što raznolikost uspješnih reprezentacija izaziva bijes kod rasista i protivnika migracija. Kada Engleska bude eliminirana s velikih takmičenja, upravo crni igrači često trpe najveće uvrede. Jedno istraživanje objavljeno ove godine pokazalo je da pobjede raznovrsnijih reprezentacija mogu poboljšati stavove prema imigrantima, dok porazi mogu izazvati suprotan efekat i povećati podršku krajnjoj desnici.
Pobjeda ili poraz u nogometu, dakle, nisu samo pitanje sportskog prestiža. Oni mogu utjecati i na način na koji društva gledaju na migracije, identitet i vlastitu budućnost.
