Bivši reisu-l-ulema Mustafa ef. Cerić je napisao komentar u kojem upozorava da postoje historijski trenuci u kojima jedan narod ne bira samo vlast, predstavnike ili funkcije, nego i smisao vlastitog opstanka, te da su to moralne raskrsnice na kojima se odlučuje kakav će narod ostati iza svojih odluka.

Komentar prenosimo u cjelosti:

Postoje historijski trenuci u kojima jedan narod ne bira samo vlast, predstavnike ili funkcije, nego bira smisao vlastitog opstanka. Takvi trenuci nisu obični politički ciklusi — oni su moralne raskrsnice. U njima se odlučuje ne samo ko će govoriti u ime naroda, nego i kakav će narod ostati iza tog govora: narod sjećanja ili narod zaborava, narod dostojanstva ili narod sitnih interesa, narod zajedničke sudbine ili narod međusobnog poništavanja.

Bošnjaci danas stoje upravo pred takvom raskrsnicom. Iskustvo genocida nije samo trauma prošlosti; ono je trajno pitanje budućnosti. Genocid ne završava ubijanjem tijela. Njegova najopasnija posljedica jeste razaranje unutrašnje sposobnosti naroda da vjeruje sebi, da se okuplja oko zajedničkog dobra i da prepoznaje šta je historijski važno, a šta prolazno. Zato je nakon genocida najveća opasnost da narod izgubi moralno jezgro, da se umori od vlastitog identiteta i da slobodu počne doživljavati kao teret umjesto kao amanet.

No bol mora postati gradivni materijal, a ne samo gorivo. Sjećanje koje ne proizvodi institucije, znanje, ekonomsku snagu i političku zrelost — vremenom postaje rana koja iscrpljuje umjesto da osnažuje. Naš dug prema žrtvama nije samo da pamtimo kako su umirali, nego da gradimo onako kako bi oni željeli da živimo.

I zato uz sjećanje na žrtve genocida imamo jednako svetu obavezu da gajimo i sjećanje na heroje odbrambenog rata. To dvoje nije isto, niti smije biti pomiješano. Genocid govori o zlu koje navire tamo gdje nanjuši slabost — gdje vidi razjedinjen narod, neopremljenu državu, ravnodušan svijet. Herojstvo, naprotiv, procvalo je tamo gdje smo imali snagu, hrabrost i unutrašnji red — u rovovima, u opkoljenim gradovima, u improviziranim bolnicama, u skromnim štabovima u kojima su ljudi neviđenom voljom branili ono što je institucionalna logika već bila otpisala. Genocid je pouka — opomena šta nam se događa kad smo slabi i sami. Herojstvo je ostavština — dokaz šta smo sposobni biti kada se okupimo oko principa, kada hrabrost nadiđe strah, i kada čovjek odluči da se ne preda. Narod koji pamti samo svoje žrtve, a zaboravi svoje heroje, predaje budućnost u ruke straha. Narod koji pamti i jedno i drugo zna i šta mora izbjeći i šta može postići.

Zato pitanje političkog izbora i pitanje duhovnog vodstva danas nisu odvojena pitanja. Narod koji izgubi moralni kompas u vjeri brzo izgubi i politički pravac; narod koji izgubi političku svijest o sebi vremenom oslabi i svoju duhovnu vertikalu. Između države i morala, između politike i vjere, između kolektivnog pamćenja i budućnosti postoji nit koju nijedan ozbiljan narod ne smije prekinuti.

Najdublja kriza našeg vremena nije ekonomska niti institucionalna — ona je kriza povjerenja. Ljudi više ne znaju kome vjerovati jer su previše puta gledali kako se veliki ideali pretvaraju u male interese. Umjesto sabornosti raste sumnja; umjesto odgovorne slobode širi se ravnodušnost ili bijes. Jedni su se udobno smjestili u postojeće stanje i svaku promjenu vide kao prijetnju vlastitom komforu; drugi su toliko razočarani da bi rušili sve, vjerujući da promjena sama po sebi znači napredak. Ali historija uči da ni slijepo čuvanje postojećeg ni slijepo rušenje ne donose spas. Narodi opstaju samo onda kada pronađu unutrašnji smisao zajedništva.

Zato predlažem da prestanemo govoriti samo o tome protiv koga glasamo, i počnemo govoriti o tome za šta glasamo. Neka svaki birač, prije nego izađe na biralište, postavi kandidatu — bilo koje stranke — četiri konkretna pitanja:

Prvo: Šta si konkretno učinio za institucionalno jačanje države Bosne i Hercegovine u protekle četiri godine, mjerljivo u zakonima, projektima i rezultatima — a ne u govorima?

Drugo: Koje tri konkretne mjere predlažeš za zaustavljanje iseljavanja mladih, i kako ćeš ih finansirati?

Treće: Da li si spreman javno objaviti svoju imovinu, imovinu članova uže porodice i izvore prihoda — i da li si spreman snositi posljedice ako se utvrdi neistina?

Četvrto: Šta ćeš učiniti drugačije od onih koji su do sada vodili — i po čemu ćemo za godinu dana znati da si govorio istinu?

Kandidat koji ne može odgovoriti na ova četiri pitanja jasno, brojkama i provjerljivim obavezama, ne zaslužuje povjerenje — bez obzira na zastavu pod kojom istupa.

Narod nakon genocida ima dodatnu odgovornost: ne smije sebi dopustiti luksuz političke neozbiljnosti. Oni koji su dali živote za Bosnu i Hercegovinu nisu ginuli za privatne interese političkih elita, niti za međusobna ponižavanja unutar vlastitog naroda. Ginuli su za mogućnost da buduće generacije žive slobodno, dostojanstveno i sigurno. Zato je svaki izbor danas, u moralnom smislu, i odnos prema njihovoj žrtvi — i prema njihovom herojstvu.

Isto važi i za duhovno vodstvo, ali tu moramo biti posebno iskreni — jer upravo se tu najlakše griješi pod izgovorom najljepših riječi.

Kada se Musa, alejhi-s-selam, vratio sa Sinaja noseći Ploče zavjeta, zatekao je svoj narod kako obožava zlatno tele. Okrenuo se svome bratu Harunu, alejhi-s-selam, kojega je ostavio da čuva zajednicu, i upitao ga kako je dopustio da narod skrene s pravog puta. A Harun mu je odgovorio: „Bojao sam se da ne kažeš — razbio si jedinstvo sinova Israilovih.“

To je jedna od najtežih opomena u Objavi — i jedna od najmanje shvaćenih u našim prilikama. Harun je, alejhi-s-selam, bio iskren čovjek; nije sudjelovao u zabludi, nije šutio iz interesa. Ali se uplašio da bi otvoreno suprotstavljanje zabludi razbilo zajednicu. I upravo zbog toga ga je Musa, alejhi-s-selam, ukorio. Jer jedinstvo koje se kupuje šutnjom pred zabludom nije jedinstvo — to je tiha saglasnost s krivim putem. Ono što se gradi na takvoj šutnji, prije ili kasnije, raspada se i kao jedinstvo i kao istina.

Ova poruka tiče se svakog autoriteta u zajednici, a posebno onoga koji nosi naslijeđe Reisu-l-uleme. Reis nije administrator ceremonija niti čuvar tišine. On je prvi koji mora čuti glas savjesti — pa makar taj glas trajno bio u manjini. Veličina reisa ne mjeri se brojem onih koji mu aplaudiraju, nego prostorom koji ostavlja onima koji se ne slažu. Reis koji guši opoziciju unutar zajednice, koji ne podnosi da se njegovi potezi dovode u pitanje, koji savjest tretira kao smetnju jedinstvu — taj je već skrenuo s puta Musaa, alejhi-s-selam, i krenuo putem opravdanja koja je Harun, alejhi-s-selam, morao slušati kao prijekor.

Nama treba reis koji ima širinu. Reis koji razumije da svaki član zajednice — i najmlađi student, i najtiši imam u zabačenoj džamiji, i intelektualac koji misli drugačije, i obična majka koja postavlja neugodno pitanje — ima pravo dovoditi u pitanje svaki potez vrha. Reis koji se ne plaši kritike jer zna da je kritika zdravije od laskanja, i da je manjinski glas savjesti često prvi znak da se zajednica sprema skrenuti. Reis koji jedinstvo gradi na istini, a ne na strahu; na argumentu, a ne na poslušnosti; na otvorenom razgovoru, a ne na zatvaranju vrata pred onima koji misle drugačije.

Jer jedinstvo bez slobode savjesti je samo prividno mirno more — ispod kojeg se kupi oluja. A zajednica koja je zaboravila kako Musa, alejhi-s-selam, korio Haruna, alejhi-s-selam, neće prepoznati ni svoje vlastito tele kada se pojavi pred njom — bilo da nosi obličje stranke, funkcije, ličnosti ili interesa.

No nijedan vođa, politički ili duhovni, ne može spasiti narod koji je odustao od vlastite odgovornosti. Prevelika potreba da se spas traži u „velikom vođi“ često je znak unutrašnje slabosti društva. Zdrava zajednica ne počiva na kultu ličnosti nego na kulturi odgovornosti. Stožer o kojem govorimo ne može biti samo „odozgo“. Ako ne postoji moralna energija „odozdo“ — među porodicama, mladima, intelektualcima, imamima, nastavnicima, ljekarima, radnicima, poduzetnicima — svaki vrh prije ili kasnije ostaje bez stvarnog oslonca.

Zato uz pitanja koja postavljamo političarima moramo postaviti i pitanja sami sebi. Da li smo, kao građani, spremni: glasati i kada je hladno i kada nam se ne ide; učlaniti se u udruženje, vakuf, mjesnu zajednicu ili strukovnu organizaciju umjesto da samo komentiramo s margine; finansijski podržati barem jednu nezavisnu medijsku, obrazovnu ili kulturnu instituciju mjesečno; reći „ne“ rođaku, kumu ili stranačkom drugu kada od nas traži da prešutimo nepravdu; odgojiti djecu tako da znaju ko su, odakle su, šta duguju onima koji su ih omogućili — i šta duguju onima koji su ih branili?

Bez toga, sve naše pritužbe ostaju prazna riječ. Jer država se ne gradi na mitinzima, nego na hiljadama svakodnevnih, tihih, dosljednih izbora običnih ljudi.

Možda je najvažnije pitanje našeg vremena: možemo li ponovo naučiti biti zajednica? Ne zajednica jednoumlja — ono ubija slobodu i guši kreativnost — nego zajednica jednosmisla, zajedničke svijesti da postoje vrijednosti važnije od stranačkih interesa, ličnih sujeta i prolaznih podjela. To su život, dostojanstvo, sloboda, država, istina o genocidu, sjećanje na heroje odbrane, pravo na identitet, pravo na vjeru i pravo na budućnost. Bez tog minimuma zajedničkog smisla, svaka razlika postaje razlog sukoba. A narod koji se ne može dogovoriti ni oko vlastitog opstanka postaje lahak plijen tuđim interesima.

Upravo zato ovaj trenutak jeste sudbonosan — ne zato što će jedni pobijediti, a drugi izgubiti, nego zato što se odlučuje hoćemo li nakon genocida izgraditi političku i duhovnu zrelost ili ćemo ostati zarobljeni između straha, razočaranja i međusobnog iscrpljivanja. Historijska opasnost nije samo u vanjskim prijetnjama. Ponekad narod najviše oslabi onda kada izgubi unutrašnju sposobnost da razlikuje važno od nevažnog, princip od interesa i odgovornost od manipulacije.

Zato je danas potrebno više hrabrosti za smirivanje nego za huškanje. Više mudrosti za povezivanje nego za podjele. Više moralne discipline nego političke galame. Potrebni su ljudi koji razumiju da se budućnost ne gradi vikom nego karakterom, ne osvetom nego institucionalnom snagom, ne kultom moći nego kulturom odgovornosti.

Narod koji je preživio genocid ima pravo na bol, ali nema pravo na samouništenje. Ima pravo na sjećanje, ali nema pravo na mržnju koja ga izjeda iznutra. Ima pravo na političku borbu, ali nema pravo da zbog sitnih interesa ugrozi vlastitu historijsku sigurnost. Ima obavezu da pamti svoje žrtve — i jednaku obavezu da bude dostojan svojih heroja.

I tu leži odgovor na pitanje kome dati povjerenje:

Ne onima koji najglasnije govore, nego onima koji najdosljednije služe.

Ne onima koji hrane naše strahove, nego onima koji jačaju našu unutrašnju sigurnost.

Ne onima koji narod dijele na „naše“ i „njihove“, nego onima koji razumiju da nakon genocida nijedna podjela unutar vlastitog bića nije bezazlena.

Ne onima koji obećavaju čuda, nego onima koji imaju moralnu snagu da nose teret odgovornosti — i hrabrost da kažu istinu i kada je neugodna, i da slušaju istinu i kada dolazi iz manjinskog glasa.

Jer budućnost jednog naroda ne određuje samo snaga njegovih neprijatelja, nego prije svega kvalitet njegovog unutrašnjeg izbora. A taj izbor počinje kod svakog od nas — danas, u našoj kući, u našoj mahali, u našem glasu, u onome što odbijamo prešutjeti i u onome što odbijamo prihvatiti.

Genocid je pouka. Herojstvo je ostavština. A izbor — izbor je naš.