Na ulici djevojku udara partner. Na peronu stariji čovjek pada. U školi djeca snimaju drugo dijete dok ga vrijeđaju, ponižavaju ili čak fizički napadaju. Telefoni su uključeni, kadrovi stabilni, a reakcije gotovo nepostojeće.

Nekada je prvi instinkt bio pomoći. Danas je, sve češće, snimiti. Jesmo li prestali biti ljudi i postali samo publika?

U eri društvenih mreža, čin solidarnosti više ne donosi lajkove. Ali šokantan video donosi stotine hiljada pregleda. Dok neko trpi nasilje, prolaznik postaje režiser. Umjesto da se nasilje zaustavi, ono se dijeli, komentira, lajkuje. I zauvijek ostaje kao digitalni ožiljak.

Empatija ugašena

Sociolog Vladimir Vasić za "Avaz" kaže da je riječ o društvenom padu koji počinje upravo iz sadržaja koji se svakodnevno plasira u medije.

– To je, nažalost, pojava koja je najzastupljenija među mladima. Umjesto da rješavaju konflikte, oni ih snimaju. Danas imamo rijalitije u kojima se nasilje prikazuje kao normalno, čak poželjno ponašanje. Mladi to prepoznaju kao društveno prihvatljivo, jer je tako upakovano u formate koje svakodnevno gledaju – upozorava Vasić.

Vasić ističe da društvo ne reaguje ni na govor mržnje ni na digitalnu brutalnost, već ih svakodnevno gura u eter.

Bez odgovora

– Nismo digitalno pismeni, niti socijalizovani u tom pravcu. Ne prepoznajemo širenje mržnje, netrpeljivosti, nasilja... Za sve što se dešava pred nama mi nemamo odgovor. Umjesto da sankcionišemo, postajemo primjer lošeg ponašanja za djecu i adolescente – zaključuje Vasić.

Dok ekran svijetli, ljudskost tamni. Naviknuti da gledamo, a ne reagujemo, gubimo ono što nas čini zajednicom. Ako nasilje postane norma, a ravnodušnost odgovor, pitanje je hoće li sutra iko stati uz nas – ili samo uključiti kameru. Vrijeme je da biramo: biti svjedoci ili biti ljudi.