Nakon višesedmičnih protesta širom zemlje, iranski vrhovni vođa naredio je brutalno gušenje demonstracija, što je rezultiralo smrću hiljada ljudi. Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Donald Tramp (Donald Trump), koji je ranije ohrabrivao demonstrante da ostanu na ulicama, na kraju se odlučio protiv vojne intervencije, čime su njegove političke i vojne mogućnosti dodatno sužene.
U tom periodu jedan od ključnih razloga za izostanak američkog napada bio je nedostatak vojnih snaga Sjedinjenih Država na Bliskom istoku. Taj problem je u međuvremenu otklonjen. U regiju su raspoređeni značajni vojni resursi, koje je Tramp opisao kao "golemu armadu", a koji su, prema navodima, spremni za napad na Iran ukoliko predsjednik izda naređenje, piše CNN.
Sukob je sve izvjesniji
Postavlja se pitanje svrhe tih snaga. Da su bile raspoređene prije nekoliko sedmica, zračni udari su možda mogli utjecati na tok događaja prije nego što je iranski režim započeo represiju. Međutim, protesti su u međuvremenu ugušeni, a američka administracija još nije jasno definisala šta sada konkretno zahtijeva od Irana.
Tramp je ove sedmice kao ključni uslov istakao zahtjev "bez nuklearnog oružja", dok su njegovi saradnici naveli i dodatne zahtjeve, uključujući ograničavanje iranskog raketnog programa i prekid podrške militantnim grupama u regiji. Bijela kuća rijetko je spominjala demonstrante nakon masakra, osim u kontekstu navodnog iranskog obećanja da će obustaviti pogubljenja.
Nedostatak jasno definisanih ciljeva ukazuje na to da postoji vrlo malo nade za diplomatsko rješenje. Iran vjerovatno ionako ne bi pristao na pregovore, a cijena koju bi tražio čak i za ograničavanje nuklearnog programa – značajno ublažavanje sankcija – bila bi neprihvatljiva za Vašington, pa čak i za Evropu, koja je dodatno pooštrila sankcije nakon ovosedmične represije. Ranije danas Evropska unija izglasala je proglašenje Korpusa čuvara islamske revolucije (IRGC) terorističkom organizacijom.
Tri moguće opcije
Bez realnog diplomatskog izlaza i uz značajne vojne snage raspoređene na terenu, pred američkim predsjednikom se nameću tri vojne opcije. Nijedna ne garantuje brzo rješenje i svaka nosi ozbiljne rizike.
Opcija A: Ekonomski pritisak
Prva opcija podrazumijevala bi uvođenje potpunog ekonomskog embarga s ciljem presijecanja iranskih prihoda od izvoza nafte i urušavanja privrede. Kao i u slučaju Venecuele, ovaj pristup bio bi praćen zahtjevima da Iran odustane od nuklearnog programa, ograniči domet raketa i prekine podršku regionalnim militantnim organizacijama.
Ovaj pristup ima određene prednosti. Iako je prodaja iranske nafte već zabranjena američkim sankcijama, Iran i dalje izvozi gotovo dva miliona barela dnevno. Evropska unija je ponovo uvela naftne sankcije, ali s ograničenim učinkom. Uprkos tome, iranska ekonomija je u slobodnom padu, a valuta rijal je ove sedmice pala na historijski minimum od 1,6 miliona za jedan dolar.
Pojačana primjena sankcija, uključujući presretanje brodova i pomorsku blokadu, mogla bi dodatno povećati makroekonomski pritisak na Iran, što je bio jedan od okidača nedavnih protesta. Zbog toga bi se Tramp mogao odlučiti upravo za ovaj potez.
Ipak, malo je vjerovatno da bi se Iran povinovao. Iskustvo pokazuje da Teheran odgovara posredničkim napadima i tajnim pomorskim mrežama kako bi nastavio izvoz nafte uprkos zapadnom pritisku. Održavanje vojne sile potrebne za ovakav pristup predstavljalo bi ozbiljan izazov i moglo bi završiti povlačenjem ili otvorenim sukobom.
Opcija B: Kazneni udari
Druga opcija podsjeća na Trampov prvi mandat, kada su Sjedinjene Države 2017. godine izvele ograničene, ali simbolične udare na režim Bašara al-Asada (Bashar al-Assad) u Siriji, nakon upotrebe sarina protiv civila. Cilj tada nije bila promjena režima, već odvraćanje.
Sličan pristup mogao bi se primijeniti i u Iranu, gdje je broj stradalih u nedavnoj represiji daleko veći. Tramp bi mogao narediti udare na objekte Basidža i Korpusa čuvara islamske revolucije, organizacija koje imaju ključnu ulogu u unutrašnjem nasilju.
Cilj bi bio odvraćanje budućih masovnih represija, a ne rušenje vlasti. Time bi Tramp pokazao odlučnost bez ulaska u dugotrajni rat. Međutim, ova opcija podrazumijeva da Iran ne bi odgovorio, što je malo vjerovatno. Iranski zvaničnici su već upozorili da bi svaki napad izazvao raketne udare na američke baze u regiji i na Izrael, što bi moglo dovesti do eskalacije i šireg sukoba.
Opcija C: Udar na vrh režima
Treća i najradikalnija opcija podrazumijevala bi direktne napade na političko i vjersko rukovodstvo, po uzoru na izraelske udare iz prošlogodišnjeg rata. Administracija bi se mogla pozvati na ranije primjere, poput američkih udara na libijskog vođu Moamera Gadafija (Muammar Gaddafi) 1986. godine, koje je naredio Ronald Regan (Ronald Reagan).
Opravdanje bi uključivalo decenije iranskog sponzoriranja terorizma, ali i nedavni masakr nad demonstrantima. Za razliku od prethodne opcije, ovdje bi cilj bila promjena režima ili barem smjena njegovog vrha, što nosi daleko veći rizik i neizvjesnost.
Posebnu neizvjesnost nose eventualni udari na iranskog vrhovnog vođu Alija Hameneija (Ali Khamenei), koji se predstavlja kao vjerski autoritet za dio šiitskog svijeta, uključujući Irak, koji je i dalje politički nestabilan.
Državni sekretar Marko Rubio (Marco Rubio) u srijedu je svjedočio pred Odborom za vanjske poslove Senata i priznao da "niko ne zna" ko bi u Iranu mogao naslijediti Hameneija, dodajući da bi situacija bila "daleko složenija" nego u Venecueli.
Rubikon je pređen
Iako nijedna od opcija ne izgleda povoljno, alternativni izlaz je teško uočiti. Administracija je već rasporedila rijetke i tražene vojne resurse, što ukazuje na to da je vojna operacija sada vjerovatnija nego ranije.
Smjer je postavljen nakon što je Tramp zaprijetio reakcijom zbog represije, a Hamenei je uprkos tome naredio brutalno gušenje protesta razmjera koji su šokirali veći dio svijeta. Ta odluka bi se mogla pokazati kao najznačajnija – i najpogubnija – u njegovoj 36-godišnjoj vladavini.
