Ponekad se kaže, ne najmanje od strane predsjednika Donald Trump, da su Amerika i Kina danas G2 — dvojac supersila koje predvode svijet. To je sumorna pomisao. Jedna ima lidera koji saveznike tretira kao naivce i razara institucije koje su decenijama bile temelj globalne stabilnosti. Druga ima autoritarni režim koji maltretira svoje susjede i tiho raspiruje strane sukobe koje bi mogao pomoći smiriti.

Tehnološke i trgovinske veze

Još gore, dvije zemlje svoje međusobne tehnološke i trgovinske veze tretiraju kao sigurnosni rizik. Zato će ulozi biti ogromni kada Trump 14. i 15. maja posjeti Xi Jinping u Pekingu, što će biti prvi od četiri očekivana sastanka do kraja 2026. godine. Narednih šest mjeseci moglo bi oblikovati odnose godinama unaprijed, s posljedicama od umjetne inteligencije do lanaca snabdijevanja, te od Tajvana do Irana.

Napetosti između dvije vlade toliko su duboke da bi bilo naivno očekivati veliki proboj. Da imaju više vještine i poniznosti, Trump i Xi mogli bi spriječiti najopasnije sukobe i pronaći područja u kojima bi mogli sarađivati na korist cijelog svijeta. Zabrinjava to što će toliko toga zavisiti od Trumpa, koji je čas Xija nazivao dragim prijateljem, a čas neprijateljem. Xi-jevi stavovi su stabilniji, ali to je problem samo po sebi: uvjeren je da Amerika slabi i da se svijet treba prilagoditi rastućoj Kini.

Razgovori u Pekingu bit će fokusirani na trgovinu. Gotovo deset godina dvije zemlje vode povremeni trgovinski rat. Početkom 2025. činilo se da je potpuni raskid neizbježan, dok su međusobne carine podizane iznad 100 posto. Od tada su carine smanjene u onome što neki nazivaju primirjem, ali što je zapravo zastoj zasnovan na međusobnoj ranjivosti. Kina može zakočiti globalnu industriju ograničavanjem izvoza rijetkih minerala, dok Amerika može koristiti razorne sankcije protiv visokotehnološke robe i finansijskih tokova.

Takav zastoj je nestabilan. Dok Amerika pokušava slomiti kinesku dominaciju nad rijetkim mineralima, Kina ulaže u proizvodnju poluprovodnika i pokušava se osloboditi zavisnosti od dolara. Za sada bi dobar ishod samita bio da obje strane obećaju predvidivost. Trumpovo pogrešno povjerenje u carine čini njihovo značajno smanjenje nerealnim, ali bi zadržavanje na sadašnjem nivou barem omogućilo kompanijama da normalno posluju. Amerikanci žele formirati Trgovinski odbor za upravljanje ekonomskim odnosima dvije zemlje. To bi bilo nezgrapno i malo bi pomoglo reindustrijalizaciji Amerike. Mehanizam redovnog dijaloga bio bi bolja opcija.

Pogrešna procjena

Očigledna opasnost je pogrešna procjena. Američki trgovinski zvaničnici istražuju industrijske viškove i prisilni rad u Kini, što bi moglo poslužiti kao izgovor za nove carine u narednim mjesecima. Kina je 2. maja uvela “blokirajuću mjeru” koja prijeti finansijskim kaznama kompanijama koje poštuju određene američke sankcije. Također je zaprijetila kompanijama koje premještaju lance snabdijevanja u druge zemlje, upravo ono što Amerika traži. Peking tako postavlja test poslušnosti zasnovan ne na zakonu nego na sili. Globalni direktori morat će birati koje se vlade više boje.

Američki pregovarači fokusirali su pripreme samita na trgovinu, a ne sigurnost. Ali Kinezi vide priliku u nepredvidivosti američkog predsjednika. Možda su u pravu. Kao što se kineski savjetnici boje proturječiti Xiju, tako i zvaničnici Bijele kuće popuštaju Trumpu u svemu što se tiče Kine, uključujući Tajvan.

Upravo bi na pitanju Tajvana Trump mogao pomisliti da može smiriti tenzije popuštanjem. Kineski zvaničnici nagovještavaju da će Kina više dati u trgovini što Trump više popusti po pitanju Tajvana. Nadaju se da bi mogao smanjiti prodaju oružja ostrvu ili reći da je protiv tajvanske nezavisnosti. Ne bi smio nasjesti na to. Bilo bi pogrešno izdati demokratskog partnera i neodgovorno ugroziti najvažnijeg svjetskog proizvođača čipova. Osim toga, sadašnji aranžman funkcioniše, iako Xi to nikada ne bi priznao: Tajvan je prosperitetan, Kina u usponu, a Azija uglavnom mirna.

Svijet se suočava i s drugim ozbiljnim sigurnosnim izazovima. Američki napad na Iran bio je strateška greška, a Kina je zadovoljno posmatrala kako Amerika ubire posljedice vlastitih poteza. Kina je sada počela eksperimentirati s diplomatijom, sastajući se ove sedmice s iranskim ministrom vanjskih poslova. Trebala bi izvršiti pritisak na iranski režim da pregovara ili ga pokušati navesti da odustane od nuklearnog programa ponudom sigurnosnih garancija, ali je sputava njena averzija prema stranim krizama. I kakvu god moralnu prednost Kina mislila da ima po pitanju Irana, ona je potkopana njenom ulogom u omogućavanju Vladimir Putin da vodi rat u Ukrajini, kupovinom ruskog gasa i prodajom tehnologije dvojne namjene. Trump bi trebao izvršiti pritisak na Xija da iskoristi svoj utjecaj u Moskvi kako bi pomogao okončanju rata u Ukrajini. Umjesto toga, ta tema jedva da će biti dio razgovora.

Pravi državnički lideri pronašli bi mnogo više tema za saradnju. Američke i kineske kompanije nalaze se na samom vrhu razvoja umjetne inteligencije. Njihove vlade bi zato trebale predvoditi borbu protiv rizika koje ona nosi, poput biološke sigurnosti. Klima, nekada rijetko područje saradnje, sada će biti slijepa tačka jer Trumpova administracija odbacuje svaku ozbiljnu politiku o globalnom zagrijavanju. I zajednički rad na sprečavanju pandemija, nekada rutinska stvar, postao je opterećen zbog kineskog protivljenja pitanjima o tome da li je virus covid-19 procurio iz laboratorije u Wuhanu.

Sklopili sporazume na vrhuncu

Supersile ne moraju biti prijatelji da bi razgovarale o svemu tome. Na vrhuncu Hladnog rata Amerika i Sovjetski Savez sklapali su sporazume o nuklearnom oružju, svemirskim istraživanjima, evropskim granicama i istraživanju raka. Američke trgovinske veze s Kinom daleko su jače nego što su ikada bile sa Sovjetima. Nažalost, oba lidera vjeruju da je saradnja zamka u kojoj bi im druga strana mogla nametnuti pravila. Takva logika dominaciju stavlja ispred globalnog interesa.

Zato će samit vjerovatno donijeti malo više od prisilnih osmijeha. Takav nedostatak ambicije zabrinjava. Savjetnici na obje strane tvrde da je važno barem razgovarati, ali da bi saradnja opstala i nakon Trumpove administracije, potrebni su konkretni rezultati. Umjesto toga, jedino što Ameriku i Kinu drži za istim stolom jeste strah od ekonomske štete koju jedna drugoj mogu nanijeti. G2 ne predvodi svijet toliko koliko ga drži kao taoca.