To što je jedna od svjetski vodećih i renomiranih platformi, koja se bavi ekonomskim izvještajima i finansijskim statistikama, Trading Economics, postavila BiH na prvo mjesto po rastu plaća na svijetu, najvećem dijelu građana ove zemlje ne znači ništa.
Jer, kad se uzme u obzir životni standard, rast inflacije od 4,4 posto za prvih 11 mjeseci prošle godine u odnosu na isto razdoblje godinu prije, kao i rast cijena hrane od šest posto, stanovanja od 6,6 posto itd., a da je neto plaća za prvih 10 mjesecu prošle godine u usporedbi sa istim razdobljem 2024., realno rasla za 9,3 posto, onda je sve jasno.
Jasno je da je rast plaće, odnosno neto realno plaće koju prima svaki radnik u ovoj zemlji, pojela inflacija, odnosno cijena hrane, i to za većinu njih, kako je to primijetio naš ugledni ekonomski stručnjak prof. Igor Živko.
Dakle, plaće jesu rasle, i to niko ne osporava, ali je neosporno da je rast cijena hrane bio i ostao znatno brži, dublji i bolniji za većinu građana. Rast plaća nije se osjetio u novčanicima zaposlenih, jer se na kasi u trgovini pretvorio u iluziju.
Umjesto zadovoljstva zbog većih primanja, novi koeficijenti i osnovice koje su brojni radnici širom BiH dobili kroz kolektivne ugovore izrodili su ogorčenje uslijed činjenice da stvarni život to demantuje svakim odlaskom do trgovine ili plaćanjem silnih računa.
Sindikalna potrošačka korpa lagano se približava cifri od 3.500 KM, jer su cijene hrane rasle, kako se čini, brže nego ikada. Bez stvarne kontrole, ali i bez odgovornosti.
I dok se vlasti hvale rastom plaća, dok statistika i ine platforme bilježe procente, razlika između primanja i davanja se najjasnije vidi na kraju mjeseca.
Plaće će i dalje, vjerovatno, rasti, ali, ako se ovakvo stanje nastavi, to će biti samo na papiru. U stvarnom životu ostaje ista borba, ona kako skrpiti kraj s krajem.
