„Koksara“ Lukavac, osnovana davne 1952. godine, sasvim izvjesno ulazi u fazu gašenja. To nije prirodna posljedica tržišta niti neminovna sudbina zastarjele industrije – to je direktan rezultat decenijskog nemara, loših odluka i potpunog izostanka odgovornosti. Nestanak „Koksare“ ne smije ostati samo vijest ni crtica u rubrici „ekonomija“. Ovo je društveni lom koji se događa pred našim očima, tiho, administrativno, gotovo birokratski, s posljedicama koje su sve samo ne uredne – i za koje neko mora snositi odgovornost.
Industrijski gigant koji je više od sedam decenija hranio generacije radnika i njihovih porodica, sada više od 500 radnika ostavlja bez posla, bez jasnog plana šta dalje i bez odgovora na pitanja o prekvalifikacijama.
Kada su ulazili u proces stečaja, uvjeravani su, kažu radnici, da gašenje neće biti opcija. Ulaskom u stečaj 200 radnika je odmah ostalo bez posla, bez ikakvih prethodnih najava, dogovora, planova za dalje i bez ikakve odgovornosti. Među njima su bile trudnice, onkološki pacijenti i ljudi kojima je nakon višedecenijskog rada u koksnoj bateriji dijagnosticirana profesionalna bolest. Jedan od njih bio je i Dževad, radnik koji je u januaru izvršio samoubistvo u 32. godini. U međuvremenu još 50 radnika je dalo otkaz zbog konstantne neizvjesnosti i psihičkog pritiska.
Proces privatizacije počeo je 2001., a 2019. pokrenut je stečaj. Te godine između obilježile su prodaje dionica, neispoštovani ugovori, propale investicije, otpuštanje radnika, hipoteke, dugovi, gubitak imovine, a potom i perspektive.
Nadležne vlasti i dalje se nadaju da do gašenja neće doći. U šta se ta nada konkretno pretače, koje mjere se poduzimaju i ko ih provodi, javnosti nije poznato. I upravo tu leži suština problema. Pitanje više nije samo ko je kriv za propast „Koksare“ Lukavac. Pitanje je ko će preuzeti odgovornost za ono što tek dolazi sutra – za stotine porodica, za cijeli grad i za još jedan dokaz da se industrija u ovoj zemlji ne gasi slučajno, nego političkom odlukom i sistemskim nemarom.
