Situacija u Zeničkoj željezari, nekadašnjem simbolu industrijske moći ove zemlje, pokazatelj je neodgovornosti i sistemskog nemara vlasti u Bosni i Hercegovini, a od najava gašenja njene visoke peći tužnije i frustrirajuće zvuči samo šutnja i nezainteresiranost odgovornih.
Zbog gubitka stotina radnih mjesta u Koksari iz Lukavca niko se nije ozbiljno zabrinuo, pa ni višemjesečna upozorenja da nas s gubikom Željezare očekuje lančana reakcija u desetinama povezanih kompanija i najteži ekonomski udarac BiH nakon rata nisu bila dovoljan povod za vanredne sjednice i mjere Vlade FBiH i Vijeća ministara BiH, ali i svih institucija koje bi se trebale ozbiljno zabrinuti zbog mogućeg gubitka, kako se procjenjuje, gotovo 12.000 radnih mjesta. Istina, Vijeće ministara BiH je odbacilo prijedlog koji bi vodio ka rješenju, ne ponudivši nikakvu alternativu, kao da se ne radi o jednom od stubova domaće privrede.
Umjesto traženja rješenja funkcioneri su zauzeti predizbornim partnerstvima, međunarodnim turnejama, dužinom mandata Kristijana Šmita (Christian Schmidt) ili utrkom u najavljivanju novih mega projekata, dok nam se temelji domaće industrije praktično raspadaju. Prijedloge za spas Zeničke željezare izgleda traže i u javnost iznose samo sindikalci i zabrinuti radnici. Međutim, kao što svojevremeno nisu čuli apele za što bržu sanaciju željezničke pruge u Jablanici, dok je prekid željezničkog transporta gomilao dodatne gubitke, tako se danas ne čuju ni upozorenja kakve će posljedice gašenje Željezare imati za ukupnu ekonomiju, punjenje budžeta i fondova, Službu za zapošljavanje… Prioritet je da su vlasti sretne, zbrinute i na broju, da su kabineti ministara popunjeni i da se za oktobar pripreme što milozvučnija predizborna obećanja. Zato odlazak još jednog privrednog giganta u staro željezo ne predstavlja samo novo ekonomsko posrnuće, već ilustrira i definitivan moralni slom sistema koji pokazuje da mu životi desetina hiljada radnika i članova njihovih porodica ne znače ništa.
