Državni sud lani je odrezao godinu zatvora Milenku Čičiću, vlasniku „Kaldera kompanije", jer je utajio 300.000 maraka poreza. Ta kazna izrečena mu je nakon što je s Tužilaštvom BiH sklopio sporazum o priznanju krivice. Priznao čovjek utaju i dobio 12 mjeseci zatvora.

Ta presuda omogućava Čičiću da zatvorsku kaznu zamijeni novčanom, što će, kako stvari stoje, i učiniti. Tako će postati slobodan čovjek, ako već i nije. 

Ovo je slučaj koji pokazuje svu apsurdnost pojedinaca u bh. pravosuđu. Prije svega u tužilaštvima, jer su tužioci ti koji potenciraju i nude ovako sramne sporazume optuženicima, a onda, kao svršen čin, traže od sudova da to prihvate i presude. 

Zarad popunjavanja normi, tužioci su u bh. pravosuđu spremni na sve, pa i prijeći olako preko utaje poreza od 300.000 maraka, kao u Čičićevom slučaju.

Sada gle apsurda! Šabana Dervića iz Visokog neimaština je natjerala da ukrade nekoliko metara drva. To mu dođe oko 500 maraka. Uhvaćen je u krađi i osuđen na 15 mjeseci zatvora. Pretežak život natjerao je ovog Visočaka da krade drva kako bi prehranio članove porodice.

Dok nakaradni sistem ove države nema sluha za Dervića i njegovu životnu bitku, prije svega neimaštinu, nezaposlenost, isti taj državni aparat bez premišljanja pruža šansu čovjeku koji je za godinu dana uspio utajiti 300.000 maraka.

Primjer koji nam je pokazao da je državi važnije ukradenih nekoliko metara drva od utajenih 300.000 maraka samo je dokaz da je država nekome mati, a nekome maćeha.