Četvrt stoljeća jedan otac obilazi grob sina na trebinjskom groblju u Podgljivlju i unatoč suzama koje teku i roditeljskoj boli zbog gubitka djeteta, koja nikada ne jenjava, izgovara i sebi i javno - umro je jer je htio biti čovjek! Riječi su to Radeta Aleksića.
Njegov sin Srđan svojom je herojskom smrću postao simbol otpora velikosrpskom ludilu devedesetih. U cvijetu mladosti izgubio je život braneći prijatelja Bošnjaka, kojeg su divljački napala četvorica rezervista Vojske Republike Srpske.
Nakon što je, usljed teških povreda koje su mu nanijeli dok je branio druga, preminuo šest dana kasnije u bolnici, Rade je na smrtovnici svom sinu napisao: „Ispunjavajući ljudsku dužnost tragično je završio svoj mladi život“.
- Da je Srđo preživio, ja bih danas možda imao unuka od dvadesetak godina - sa suzama u očima govori Rade.
Ali, bez obzira na roditeljsku bol i nedaću koja ga je zadesila, nikada Rade nije pomislio, a kamoli rekao da njegov Srđan nije trebao izvršiti taj herojski čin iako ga je platio životom. Sve ove godine, oplakujući izgubljeno dijete, ta očinska gromada ponosno nam svima ponavlja da svi moramo biti poput njegovog Srđana jer, šta je čovjek ako je bez ljudstva i odgoja i ako ne čini dobro drugome.
- Nije vrijeme da žalimo Srđana kao izgubljenog momka, već da slavimo pobjedu čovjeka - ponovio je i u subotu Rade, na obilježavanju 25. godišnjice sinove smrti.
