U subotu je obilježena 33. godišnjica zločina u Pionirskoj ulici u Višegradu, poznatijeg kao “živa lomača”. U kući Adema Omeragića u kojoj su 14. juna 1992. godine zlikovci pod komandom osuđenog ratnog zločinca Milana Lukića žive zapalili 70 žena i djece, danas su izložene njihove fotografije. Fotografije onih čije porodice su ih uspjele sačuvati u višegradskom paklu prije 33 godine. Beba koja je imala samo dva dana kada je zapaljena nije imala ni ime. Po istom monstruoznom scenariju, 13 dana poslije, u kući Mehe Aljića u naselju Bikavac izvršen je identičan zločin. U dvije kuće oko 140 života ugasila je vatra, ili rafali zločinaca koji su pucali u one koji su bježeći iz plamena pokušavali spasiti goli život.
- U suviše dugoj, tužnoj i nesretnoj historiji čovjekove nehumanosti prema drugom čovjeku, paljenje kuća u Pionirskoj ulici i na Bikavcu mora zauzeti istaknuto mjesto – ustvrdiće 17 godina kasnije sudija Patrik Robinson (Patrick) tokom izricanja presude Milanu i Sredoju Lukiću, osudivši ih na doživotnu kaznu, odnosno 27 godina zatvora.
Zločini u Pionirskoj ulici i na Bikavcu pred Haškim tribunalom su svrstani među najmonstruoznije u ratovima na Balkanu, a Višegradu je pripalo visoko mjesto u historiji nečovječnosti i civilizacijske sramote, koje bez imalo grižnje savjesti, čak sa izopačenim osjećajem ponosa, čvrsto drži sve do danas.
Na obilježavanju tužnih godišnjica iz godine u godinu je sve manje članova porodica ubijenih. Pitaju se hoće li iko dočekati da se lokacija s izgorjelim kostima pronađe, da žrtve višegradskih živih lomača barem budu dostojanstveno ukopane i da konačno dobiju svoj smiraj. Apeli da im se u tome pomogne ne pronalaze put do savjesti Višegrađana. Jedan anonimni telefonski poziv bio bi dovoljan da se s imena grada počne skidati pečat, kojeg nosi već duže od tri decenije.
