Stolački Bošnjaci su više od deceniju strpljivo čekali da gradske vlasti iznađu rješenje za novu lokaciju harema, budući da su dva postojeća mezaristana već odavno popunjena. I baš kad se činilo da je rješenje iznađeno, da su u svojoj vlastitoj sredini uspjeli ostvariti osnovno ljudsko pravo, ono na dostojanstven ukop i nakon što su otpočeli radove, brzo ih je zapljusnula bolna zbilja - poništavanje rješenja za gradsko mezarje u blizini Radimlje, jer se, eto, radi o državnom zemljištu.
Iako u cijelom procesu nije izvršena promjena titulara, već je zemljište tamošnjem Medžlisu Islamske zajednice dato na korištenje, Gradska administracija odlučila je poništiti ranije date dozvole. Štaviše, gradske vlasti su otišle i korak dalje, nakon što su preglasavanjem bošnjačkih vijećnika usvojili Prostorni plan, i to bez prethodne saglasnosti i odobrenja nadležnog kantonalnog ministarstva i ucrtavši u njega drugu lokaciju za harem na nepristupačnom i zabačenom području Dragovilja prema Ljubinju blizu administrativne entitetske granice.
Iako čine gotovo 40 posto stanovništva grada na Bregavi, stolačke Bošnjake se nije pitalo za drugu lokaciju baš kao što im je bez dijaloga poništeno rješenje za prethodnu. U međuvremenu je MIZ Stolac na poništeno rješenje uložio žalbu, ali su Bošnjaci Stoca odlučili na sve dati građanski odgovor i to izgradnjom zida. Onim oko budućeg harema i koji svjedoči o dostojanstvu, odlučnosti i borbi za osnovno ljudsko pravo. Jer, kad se jedna zajednica mora boriti da za mjesto ukopa u svom gradu, u svojoj zemlji, onda to nije pitanje komunalne infrastrukture.
Svoj graditeljski poduhvat započeli su bez pompe, gotovo šutke, ali je taj čin bio glasniji od bilo kakvog predizbornog skupa. Više od stotinu njih održali su mnogima lekcije u ovoj zemlji i pokazali da se samo zajedništvom mogu nositi s dubokom nepravdom koju proživljavaju. I trebao im je samo jedan dan da izgrade zid koji je simbol otpora nepravdi i diskriminaciji, ali i istrajnosti u njihovoj borbi za osnovna ljudska prava.
