Bosna i Hercegovina je država koja funkcioniše sama od sebe. Bez jasnog pravca i bez političke volje da se bilo šta promijeni. Više ambicije i optimizma je bilo u prvim godinama nakon agresije na našu državu. Danas, vlast je zarobljena u beskonačnim političkim kalkulacijama. Institucije su ostavljene da se same snalaze. Evropska unija, nekada ključna tema u svakoj izbornoj kampanji i obećanjima lidera, potpuno je nestala iz fokusa. Nema više govora o reformama. Nema ni volje da se proces pristupanja EU održi živim.
Naše niko ništa ne pita, oni nikome ne odgovaraju.
Umjesto evropske perspektive, građanima se svakodnevno serviraju iste priče o nacionalnim interesima, preglasavanjima i vječnim nadležnostima. Dok političari prave od države poligon za međusobne obračune, sistem se urušava. U tišini. Nema više ni ulice, ako je ikada i bilo.
Sudovi su pretrpani neriješenim predmetima, zdravstvo se bori s dugovima i odlaskom kadra, obrazovanje tone u zastarjelim programima, a korupcija i nepotizam kao dvije sestre rođene u ponoć, jedna malo prije a druga kasnije.
Evropski put BiH, koji je trebao biti izlaz iz ovog začaranog kruga, više niko i ne spominje ozbiljno. Šatro lideri znaju da reformski zahtjevi znače gubitak privilegija, pa je lakše gurati sve pod tepih i držati građane u uvjerenju da promjene nisu moguće.
Ono što najviše zabrinjava jeste činjenica da građani polako gube nadu. Umor, apatija i odlazak mladih postaju svakodnevica. Što narod manje vjeruje u promjene, to je vladajućima lakše – jer se u tišini i bez pritiska može nastaviti po starom. Takvo stanje odgovara svim nacionalnim elitama, bez obzira na to da li sjede u Sarajevu, Banjoj Luci ili Mostaru.
Ukratko, ko nas je kleo, nije dangubio.
