U političkim kulturama gdje moć ne proizlazi iz znanja i kompetencije, već iz jeftinog populizma, javna funkcija gubi smisao, a država postaje pozornica taštine. Danas živimo upravo taj paradoks: ministar koji bi trebao predstavljati zemlju pred svijetom pretvorio je svoju funkciju u lični performans, a javni govor u reality show.
Osoba koja bi trebala biti glas države, pretvorila se u jeku vlastitog ega.
U svakoj ozbiljnoj državi, ministar vanjskih poslova je lice institucionalnog integriteta – oličenje promišljenosti, obrazovanja i mjere. U Bosni i Hercegovini, međutim, svjedočimo obrnutom fenomenu. Elmedin Konaković, “predstavnik države pred svijetom”, erodirao je samu kulturu ministarske funkcije na nivo influencera iz reality programa.
Njegov problem nije samo politički. On je i epistemološki. U zemlji u kojoj se neznanje više ne doživljava kao sram, već kao stil političkog komuniciranja, ministar koji se svađa s novinarima postaje logičan, a ne izuzetan. Taj fenomen otkriva dubinsku krizu bosanskohercegovačke političke scene – normalizaciju nekompetentnosti.
Konaković, čini se, nastoji po sebi inaugurirati novu mjeru: da odgovornost i politička mudrost više nisu preduvjeti za javnu funkciju, nego smetnje njenom obavljanju. I da je diplomatski jezik, rafiniran instrument civiliziranog dijaloga i borbe za interese države, sada nepotrebna kategorija.
Zamislimo ministra koji, umjesto da artikulira diplomatiju zemlje kojoj je svaka pozitivna pažnja Zapada dragocjena u aktualnom trenutku, po društvenim mrežama traži preglede video obračunima s novinarima. To nije samo neukusno. To je opasno. Jer ruši povjerenje u samu strukturu institucionalne državnosti, čineći javnu fukciju smijurijom.
U ovom vremenu galame, sposobnost da se šuti postala je znak intelektualne oštrine. Konaković, međutim, predstavlja sloj političara koji buku doživljavaju kao dokaz postojanja. Na takvoj političkoj pozornici nestala je suština politike – služenje javnom dobru.
Danas, umjesto ministra koji misli, imamo ministra koji mjeri preglede. Umjesto autoriteta, imamo performans.
Bosna i Hercegovina ne može sebi to priuštiti. U vremenu globalne transformacije, zemlje koje opstanu bit će one koje svoje institucije održe na znanju i rezultatu, a ne na populizmu i reality show politici.
