Zoran Đinđić je bio jedan od rijetkih lidera na ovim prostorima kojeg s punim pravom možemo nazvati istinskim prosvjetiteljem.

Nije samo želio da Srbija izađe iz Miloševićevog mraka i da se priključi savremenom Zapadu reformama – želio je da promijeni mentalitet čitavog naroda.

- Nema spavanja. Ne možete vi da budete svjetski prvaci, a da spavate. Spavajte pet, šest sati, šta vam više treba? Spavat ćete kad budete u penziji. Nema subota, nedelja, praznika. Ima 170 slava u Srbiji godišnje – govorio je Đinđić – i to svom narodu, ne strancima.

Znamo kako je završio.

A u BiH danas, političari govore i rade sve suprotno. Nedjelja će biti neradna – jer ste vi to tražili – pa makar se turisti hvatali za glavu što nemaju gdje potrošiti pare, a trgovci gubili promet. Plaće će se „povećavati“ ukazom vlade, a budžeti će se puniti uhljebima kao kontejneri reklamnim letcima. Većina stanovnika sve poteze koji podrazumijevaju nerad, socijalu, praznike, dočekuje s masovnim oduševljenim.

Zvanični podaci kažu da BiH dostiže tek 40 posto životnog standarda Evropske unije. Prosječan građanin kuka na loš standard – ali mu ne pada na pamet da prođe kroz napor i odricanja koja taj standard prethodno zahtijeva.

Hajde da budemo iskreni:

l Kako ćemo biti bogatiji od bogatijih, ako radimo manje?

l Kako ćemo razvijati ekonomiju ako pola populacije zaposlimo na državne jasle? Ko će to finansirati?

l Može li društvo biti zdravo ako mu je ekonomski model vječno zasnovan na socijali i doznakama iz inozemstva?

Znam, sada slijede psovke. Ali zato nam i jeste ovako kako jeste.