Na raskrsnici na Skenderiji večeras je došlo do saobraćajne nesreće.Prema fotografijama s mjesta događaja, u sudaru su učestvovala dva vozila na kojima je pričinjena materijalna šteta.Iz Operativnog centra MUP-a Kantona Sarajevo za portal "Avaza" kazali su da im ova nesreća nije prijavljena, što ukazuje na to da u incidentu najvjerovatnije nije bilo povrijeđenih

Prema fotografijama s mjesta događaja, u sudaru su učestvovala dva vozila na kojima je pričinjena materijalna šteta

Nesreća na Skenderiji: Sudarila se dva vozila

Vlada Federacije Bosne i Hercegovine donijela je odluku kojom su odbijeni zahtjevi osam lokalnih zajednica za izuzeće od primjene člana 18. Zakona o unutrašnjoj trgovini, kojim je propisana zabrana rada prodajnih objekata nedjeljom i tokom praznika. Zahtjevi su odbijeni za općine Stari Grad Sarajevo, Drvar, Tešanj, Ustikolina, Velika Kladuša i Sapna, te za gradove Visoko i Konjic, a odluka je donesena na prijedlog Federalnog ministarstva trgovine.<h2>Odobravanje izuzeća</h2>U obrazloženju Vlade navodi se da u dostavljenim prijedlozima nisu ispunjeni objektivni kriteriji propisani uredbom koja reguliše mogućnost izuzeća od neradne nedjelje. Prema važećem zakonu, trgovci mogu samostalno određivati radno vrijeme prodajnih objekata od ponedjeljka do subote, u ukupnom trajanju do 90 sati sedmično, dok su prodajni objekti nedjeljom i na dane praznika obavezno zatvoreni. Ipak, zakon ostavlja mogućnost da Vlada Federacije BiH, na prijedlog gradskog ili općinskog vijeća, odobri izuzeće za određenu lokalnu zajednicu.Ekonomista i zastupnik u Parlamentu Federacije BiH Admir Čavalić u razgovoru za „Avaz“ upozorava da način na koji se zakon trenutno primjenjuje otvara niz pravnih i ekonomskih dilema. Posebno problematičnim smatra činjenicu da su pojedini zahtjevi lokalnih zajednica čekali mjesecima na odlučivanje.- Radi se o zahtjevima koji su podneseni još tokom 2024. godine, a na njih se čekalo veoma dugo. Sve to vrijeme držani su u ladici, da bi odluke bile donesene tek sada. Takav pristup ozbiljno narušava pravnu sigurnost i predvidljivost poslovnog okruženja - smatra Čavalić.<h2>Pravni paradoks</h2>On upozorava i na pravni paradoks koji se pojavio u primjeni ovog zakona. Naime, dok Vlada tvrdi da nijedna lokalna zajednica nije ispunila kriterije za izuzeće, općina Orašje već ima dozvolu za rad trgovina nedjeljom bez da je za to bilo potrebno ispunjavanje bilo kakvih kriterija.- Imamo situaciju u kojoj su kriteriji za izuzeće usvojeni tek nakon što je Orašju već odobren drugačiji režim rada. To otvara ozbiljno pitanje jednakosti pred zakonom i stvara utisak selektivne primjene pravila - kaže Čavalić.On dodaje da takva praksa može dovesti do pravne nesigurnosti i potencijalnih sporova.- Vrlo je moguće da će poslodavci ili lokalne zajednice koje se smatraju oštećenima pokušati osporiti ovakav model pred sudovima, a na kraju i pred Ustavnim sudom Federacije BiH - navodi.Kritičari tvrde da država na ovaj način administrativno određuje radno vrijeme privatnih preduzeća, umjesto da odluku o tome prepusti tržištu, odnosno odnosu između poslodavaca, radnika i potrošača. <h2>Dostaviti dokaze</h2>Uredbom je propisano da lokalne zajednice moraju dostaviti podatke o eventualnom padu prometa u sektoru trgovine u odnosu na isti period 2023. godine, smanjenju broja zaposlenih u toj djelatnosti, kao i obrazloženje sezonskog karaktera zahtjeva ukoliko se traži privremeno izuzeće. Prema obrazloženju Vlade, u zahtjevima općina i gradova koji su sada odbijeni takvi kriteriji nisu bili ispunjeni.

Odluka Vlade FBiH ponovo je otvorila pitanje selektivne primjene zakona i ograničavanja slobode poslovanja u sektoru trgovine

Niko ne ispunjava kriterije koji za Orašje ne važe: Vlada FBiH s neradnom nedjeljom stvorila pravni haos?

Već danima traje jedna neobična politička drama: predsjedavajući Predstavničkog doma FBiH Dragan Mioković obilazi medije, daje izjave, piše statuse, objašnjava, apeluje, kukumače, upozorava i samo što ne zaplače. Radi čega? Zbog mogućnosti vlastite smjene na današnjoj sjednici.Ne nudi pritom neke naročito uvjerljive argumente protiv, niti pokušava objasniti zašto bi njegovo ostajanje na funkciji bilo od presudnog značaja za građane Federacije. Ne. Uglavnom nam samo daje do znanja da ga sve to jako pogađa i da je svako ko bi digao ruku za njegovu smjenu – u najmanju ruku nečovjek, a vjerovatno i politički izdajnik.Gleda čovjek i ne može da se ne zapita: je li moguće da nekoga baš toliko pogađa gubitak funkcije, i to u ovim godinama?U bh. politici smo vidjeli svašta. Ljudi su gubili izbore, padale su vlade, smjenjivali su se premijeri, ministri i direktori. Obično bi to trajalo jedno popodne, eventualno dva dana medijskih reakcija, pa bi život išao dalje. Ali ovo je, čini se, poseban slučaj. Teško je sjetiti se da je ikada neko ovako emotivno reagovao na mogućnost da više neće sjediti u predsjedavajućoj stolici.Usput se pojavila i zanimljiva linija odbrane. Naime, sada odjednom slušamo kako bi smjena Miokovića otvorila vrata strašnom scenariju u kojem HDZ preuzima sve institucije. Apokalipsa, praktično.Problem je samo jedan mali detalj: isti taj HDZ je koalicioni partner Naše stranke.Štaviše, kada je trebalo izabrati Marina Vukoju u Ustavni sud, ruka Dragana Miokovića nije pokazivala nikakve znakove straha od te strašne dominacije HDZ-a. Naprotiv – uredno je bila podignuta. Tada HDZ očito nije bio prijetnja demokratiji, nego sasvim prihvatljiv partner u vlasti.Ali politika zna biti vrlo fleksibilna disciplina. Kada je vlast sigurna, koalicioni partner je partner. Kada je funkcija ugrožena, isti taj partner postaje prijetnja državi, demokratiji i političkom poretku.U međuvremenu, ako se pogleda sam učinak Miokovića kao predsjedavajućeg, teško je reći da je riječ o mandatu koji će se pamtiti po institucionalnom preporodu. Predstavnički dom je pod njim radio kako je radio: sporo, često haotično, uz sumnjivo poznavanje pravilnika i pokušaje blokiranje po vlast neugodnih rasprava poput one povodom afere „Spengavanje“. Ništa spektakularno. Ali ni naročito impresivno.Pa ipak, gledajući ovu količinu javne patnje, medijskih nastupa i dramatičnih upozorenja, čovjek se gotovo mora smilovati.Zato jedan skroman apel zastupnicima: ne dirajte nam Miokovića.Nemojte čovjeku nanositi toliku duševnu bol. Nije humano. Ipak je to stariji gospodin, koji je očito razvio duboku emocionalnu vezu sa svojom funkcijom.A svi znamo da su neke veze u životu jednostavno – teško raskidive.

Ipak je to stariji gospodin, koji je očito razvio duboku emocionalnu vezu sa svojom funkcijom

Ne dirajte nam Miokovića

U svijetu u kojem se politički poeni sakupljaju brzinom viralnog tvita, a činjenice često gube bitku pred senzacionalizmom, Milorad Dodik je otvorio još jedan front svoje političke kampanje. Ovoga puta meta nije neka dnevna politička tema, nego sama historijska uloga Bošnjaka u Drugom svjetskom ratu. Kroz niz izjava – od komemoracija u Donjoj Gradini do intervjua u Vašingtonu – Dodik pokušava konstruirati novi politički narativ: Bošnjaci kao historijski saradnici nacizma, narod, navodno, obilježen antisemitizmom i prirodnim neprijateljstvom prema Izraelu i Zapadu.<h2>Pokušaj podvale</h2>Zanimljivo je da se ista teza pokušava podvaliti i od pojedinih hrvatskih nacionalističkih krugova, uprkos činjenica da je NDH redom vođena od Hrvata i u političkom i vojnom smislu bila, vjerovatno, i najkrvaviji nacistički marionetski režim u Drugom svjetskom ratu.Jedan od ilustrativnih primjera ovog odnosa prema historiji jeste Dodikova nedavna izjava da bi Sarajevsku hagadu trebalo “vratiti Izraelu”. Prema njegovim riječima, riječ je o jevrejskom kulturnom blagu koje Sarajevo, navodno, politički zloupotrebljava. Problem je u tome što Sarajevska hagada nikada nije bila u Izraelu, da bi se tamo mogla vratiti. Riječ je o iluminiranom sefardskom rukopisu iz srednjovjekovne Španije koji je Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine otkupio još 1894. godine od sarajevske porodice Koen. Hagada je vlasništvo Bosne i Hercegovine i jedan od najpoznatijih simbola multikulturalne tradicije Sarajeva.<h2>Gnusne laži</h2>Ali Dodikova izjava nije rezultat neznanja. Ona je politički signal. Predstavljanjem Hagade kao “zarobljenog” jevrejskog blaga u rukama muslimanskog Sarajeva, Dodik pokušava poslati poruku međunarodnoj javnosti da je upravo on taj koji štiti jevrejsku baštinu. Ironija je u tome što su upravo muslimani u Sarajevu tokom Drugog svjetskog rata spasili Hagadu od nacista. Bibliotekar Derviš Korkut sakrio ju je od okupacionih vlasti i tako sačuvao jedno od najvrednijih jevrejskih rukopisnih djela u Evropi.Mnogo ozbiljnije od priče o Hagadi su Dodikove izjave iz Vašingtona u kojima tvrdi da su “muslimani u Bosni u Drugom svjetskom ratu bili na strani Hitlera” i da su organizovali koncentracione logore za djecu. Takve tvrdnje predstavljaju klasičan primjer ne više ni revizionizma, nego bezočnih laži. Koncentracioni logori na teritoriji Bosne i Hercegovine bili su dio sistema Nezavisne Države Hrvatske i nalazili su se pod upravom ustaškog režima iz Zagreba u kojem je tek nekolicina muslimana zauzimala rukovodeće pozicije. Bošnjaci kao narod nisu imali politički aparat niti državu koja bi mogla organizovati takav sistem.Još važnije, Dodik prešućuje jedan fenomen koji je gotovo jedinstven u okupiranoj Evropi – Muslimanske rezolucije iz 1941. godine. Bošnjački uglednici iz Sarajeva, Tuzle, Mostara i Banje Luke tada su javno osudili ustaško nasilje nad Srbima i Jevrejima i zahtijevali njegov prekid. Muftija Muhamed Kurt u Tuzli spriječio je paljenje pravoslavne crkve, dok su porodice poput Korkuta i Hardaga spašavale jevrejske sugrađane.Razlog Dodikove retorike nije historija nego politika. On pokušava uklopiti vlastiti narativ u širu ideološku sliku koja je danas popularna u dijelu zapadne desnice – sukob “hrišćanskog svijeta” i “radikalnog islama”. U toj konstrukciji Dodik sebe predstavlja kao branitelja zapadne civilizacije, dok Bošnjake pokušava prikazati kao potencijalnu sigurnosnu prijetnju.<h2>Nije bezazleno</h2>Ignorisati takvu propagandu bila bi ozbiljna greška. U svijetu u kojem se narativi šire brže nego činjenice, historija se vrlo lako pretvara u političko oružje. Upravo zato je važno stalno podsjećati na ono što je stvarna historija Bosne i Hercegovine: na Hagadu koju su Bošnjaci spasili od nacista, na rezolucije kojima su branili svoje komšije i na antifašističku borbu u kojoj su dali ogroman doprinos. Jer ako se laž dovoljno puta ponovi, ona na kraju počne zvučati kao istina.

Kako lider SNSD-a kroz revizionističke tvrdnje pokušava Bošnjacima pripisati nacističko naslijeđe i predstaviti ih kao prijetnju Zapadu

Kako Dodik pokušava od Bošnjaka napraviti Hitlerove saveznike

Nedugo nakon završetka rata, Bosna i Hercegovina našla se pred jednim od prvih velikih geopolitičkih izbora u svojoj novijoj historiji – izborom između nastavka saradnje s Iranom, koji je tokom rata pomagao vlastima u Sarajevu, i strateškog partnerstva sa Sjedinjenim Američkim Državama.<h2>Važan saveznik, ali...</h2>Tokom ratnih godina Iran je bio jedna od rijetkih država koja je, uprkos međunarodnom embargu na oružje, pružala konkretnu pomoć Armiji Republike Bosne i Hercegovine. Ta pomoć nije se ogledala samo u naoružanju. Iranski instruktori i operativci učestvovali su i u obuci pojedinih sigurnosnih struktura tadašnje Republike BiH.Jedno od ključnih mjesta takve obuke bio je policijski trening-centar u Pogorelici kod Fojnice. Prema kasnijim navodima zapadnih obavještajnih službi, u tom centru iranski instruktori su učestvovali u obuci pripadnika tadašnje obavještajne službe AID, ali i pojedinih policijskih kadrova.Američke i NATO službe procjenjivale su da je tokom rata u Bosni i Hercegovini djelovalo između 100 i 400 iranskih obavještajnih operativaca, koji su u zemlji uspostavili mrežu kontakata kroz diplomatske kanale, humanitarne organizacije i sigurnosne strukture.U izvještaju Obavještajnog odbora Predstavničkog doma Američkog kongresa iz 1997. godine navodi se da je „Iran tokom rata uspostavio opsežnu obavještajnu mrežu u Bosni“.Nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma i dolaska NATO snaga u Bosnu i Hercegovinu, pitanje iranskog prisustva postalo je ozbiljan problem u odnosima Sarajeva i Vašingtona. Američke vlasti smatrale su da prisustvo iranske obavještajne mreže predstavlja sigurnosni rizik za državu u kojoj djeluju međunarodne mirovne snage.<h2>Situacija kulminirala 1996.</h2>Situacija je kulminirala 1996. godine kada je izbio političko-sigurnosni skandal poznat kao afera „Pogorelica“. Zapadne obavještajne službe tvrdile su da su u tom centru iranski operativci obučavali kadrove za obavještajne operacije, konspirativni rad i specijalne sigurnosne zadatke.Vašington je tada izvršio snažan pritisak na vlasti u Sarajevu da se iranski utjecaj ukloni iz sigurnosnog sektora Bosne i Hercegovine. Poruka američke administracije bila je vrlo jasna.Kako je kasnije napisao američki diplomat Ričard Holbruk (Richard Holbrook) u knjizi „To End a War“, Sarajevo je bilo suočeno s jasnim izborom: „Bosna je morala izabrati između Irana i Sjedinjenih Država. Nije mogla imati oboje.“U izvještaju Obavještajnog odbora Predstavničkog doma Američkog kongresa iz 1997. godine navodi se da je „Iran tokom rata uspostavio opsežnu obavještajnu mrežu u Bosni“. Američka administracija tada je otvoreno upozoravala da iransko obavještajno prisustvo nije kompatibilno s implementacijom Dejtonskog sporazuma.Pod tim pritiskom centar u Pogorelici je zatvoren, a veći broj iranskih operativaca napustio je Bosnu i Hercegovinu. Uslijedile su i promjene unutar sigurnosnih struktura, uključujući smjene pojedinih kadrova povezanih s aferom.Time je Bosna i Hercegovina faktički napravila jedan od prvih velikih strateških izbora u poslijeratnom periodu. Umjesto nastavka saradnje s Teheranom, Sarajevo je odlučilo da svoj sigurnosni i politički okvir veže uz Sjedinjene Američke Države i zapadne saveznike.<h2>Bolji izbor</h2>Odustajanje od saradnje s Iranom imao je dugoročne posljedice. Upravo su Sjedinjene Američke Države u narednim godinama postale ključni politički i sigurnosni partner Bosne i Hercegovine – od implementacije Dejtonskog sporazuma do reforme vojske i sigurnosnog sektora.

Nakon afere „Pogorelica“ i snažnog pritiska Vašingtona, vlasti u Sarajevu krajem devedesetih prekinule su sigurnosnu saradnju s Teheranom i strateški se okrenule SAD

Alija Izetbegović s Hamneijem: Iran je bio važan saveznik u ratu, ali se u miru prešlo na kulturne veze

Geopolitički zaokret bošnjačkog rukovodstva nakon rata: Kako je BiH izabrala Ameriku umjesto Irana

Prepucavanje ministra vanjskih poslova Elmedina Konakovića s vlasnikom Pink televizije Željkom Mitrovićem oko izbacivanja kanala Pink Media Group iz ponude BH Telecoma otvorilo je mnogo šire pitanje od pukog medijskog sukoba. Ono, zapravo, razotkriva način na koji politička klasa u Bosni i Hercegovini već decenijama doživljava državne kompanije – kao vlastiti politički resurs.Da se ne lažemo: svima je odavno jasno da se kadrovi u državnim kompanijama postavljaju po političkoj liniji. Jasno je i da je direktor BH Telecoma Amel Kovačević njegov čovjek. Tako je bilo u vrijeme SDA, tako je bilo u kratkim epizodama vlasti SDP-a, a tako je i danas. Državna preduzeća u BiH već trideset godina služe kao politički plijen: mjesta na kojima se nagrađuju stranački kadrovi, učvršćuju političke mreže i raspodjeljuju resursi.Ali je u toj praksi barem postojalo jedno nepisano pravilo. Političari su se trudili zadržati makar privid profesionalizma – do te mjere da o poslovnim odlukama firmi govore njihove uprave, a ne partijski šefovi.No, narcisoidan kakav jeste i pritom neopterećen knjiškim znanjem, Konaković je odlučio postaviti nove standarde. Ministar vanjskih poslova već mjesecima javno komentira poslovne odluke BH Telecoma, najavljuje akvizicije i investicije, proziva konkurenciju, prijeti, nudi, kudi i hvali. Kao da je BH Telecom njegova naslijeđena babovina, a ne državna kompanija i „zlatna koka“ građana na čije odluke partijski lideri zakonski ne bi smjeli imati nikakav utjecaj.Ironija je u tome što je upravo Konaković godinama gradio politički identitet na obećanju da će takav sistem promijeniti. Njegova stranka nastala je na kritici starog modela vlasti, posebno onog vezanog za Bakira Izetbegovića i dugogodišnju dominaciju Stranka demokratske akcije. Jedno od ključnih obećanja bilo je upravo prekidanje prakse nepotizma, uhljebljivanja i stranačkog porobljavanja društva.Umjesto toga, danas gledamo samo novu – i još otvoreniju – verziju starog obrasca. Razlika je tek u tome što se ono što se ranije pokušavalo prikriti sada demonstrira gotovo bez ikakvog zazora.Problem, naravno, nije u tome hoće li Pink biti u ponudi BH Telecoma ili neće. To je poslovna odluka o kojoj bi trebali odlučivati uprava i tržište. Problem nastaje kada ministar vanjskih poslova javno demonstrira da je to njegov lični projekt, kao što je ranije demonstrirao i u prepucavanju s televizijom Hayat i njenim rukovodstvom.Drugim riječima: Telecom je moj, a svi u njemu moja produžena ruka.Na kraju, cijela priča kod Konakovića svodi se na nešto mnogo prizemnije od politike ili principa upravljanja državom – demonstraciju moći. Na potrebu da pokaže ko je gazda i ko odlučuje. Vlast za njega nije služenje, nego sredstvo za liječenje vlastitih kompleksa i dokazivanje društvu vlastite sile.Pojmovi poput demokratije, pravne države, institucionalne autonomije ili tržišne ekonomije za njega su ionako oduvijek bili nešto apstraktno i daleko. To jednostavno nije dio političke kulture iz koje dolazi. A takve stvari se, uostalom, i ne uče na Fakultetu sporta i tjelesnog odgoja.

Vlast za njega nije služenje, nego sredstvo za liječenje vlastitih kompleksa i dokazivanje društvu vlastite sile

Je li BH Telecom Konakovićeva babovina?

Na današnji dan, 5. marta 1940. godine, sovjetsko rukovodstvo donijelo je jednu od najhladnijih i najciničnijih odluka u historiji Drugog svjetskog rata. Tog dana Politbiro Komunističke partije Sovjetskog Saveza odobrio je prijedlog šefa NKVD-a Lavrentiy Beria da se bez suđenja likvidiraju hiljade poljskih ratnih zarobljenika i civila koje je Sovjetski Savez držao nakon okupacije istočne Poljske 1939. godine.<h2>Potpis Staljin</h2>Odluku su potpisali najviši sovjetski lideri, među njima i Joseph Stalin, čime je zapečaćena sudbina poljske vojne i intelektualne elite koja se našla u sovjetskim logorima.U dokumentu koji je Berija dostavio Politbirou navodi se da se radi o „okorjelim i nepopravljivim neprijateljima sovjetske vlasti“ te se predlaže njihovo pogubljenje „posebnim postupkom“, bez ikakvog sudskog procesa. Politbiro je prijedlog prihvatio.U narednim sedmicama NKVD je započeo sistematska pogubljenja. Tokom aprila i maja 1940. godine ubijeno je oko 22.000 Poljaka – uglavnom oficira poljske vojske, policajaca, državnih službenika, profesora, advokata i drugih pripadnika društvene elite. Egzekucije su izvršene na više lokacija, ali je najpoznatija postala Katyn Forest, po kojoj je cijeli zločin dobio ime.<h2>Uništiti elitu društva</h2>Cilj operacije bio je jasan: uništiti sloj ljudi koji bi mogao predstavljati jezgro buduće poljske države i otpora sovjetskoj vlasti.Masovne grobnice otkrivene su 1943. godine, kada je područje Smolenska bilo pod kontrolom nacističke Njemačke. Moskva je tada odgovornost prebacila na Nijemce i tu verziju događaja branila gotovo pola stoljeća. Tek 1990. godine sovjetske vlasti su službeno priznale da je zločin počinio NKVD po naredbi vrha države.Katinski masakr ostao je simbol brutalnosti totalitarnih režima i podsjetnik na to koliko lako politička ideologija može pretvoriti birokratsku odluku u masovno ubistvo.Danas, više od osam decenija kasnije, Katinska šuma ostaje mjesto sjećanja – ali i opomena da historija nikada ne počinje zločinom samim po sebi, nego odlukom da se zločin naredi.Ukupno je ubijeno oko 22.000 Poljaka, uključujući:- oko 8.000 oficira poljske vojske- 6.000 policajaca- hiljade profesora, advokata, ljekara i drugih pripadnika elite.

Odlukom Politbiroa Sovjetskog Saveza 5. marta 1940. naređena je likvidacija više od 22.000 poljskih oficira, intelektualaca i državnih službenika 

Kad su komunisti bili u savezu s nacistima: Na današnji dan Sovjetski savez naredio je ubistvo više od 20.000 Poljaka

Svako malo se pojavi neki mali, samozvani čuvar morala, koji u odbrani teokratskih satrapija poput Irana posegne za najjeftinijim argumentom: “Bolje to nego Zapad gdje vladaju blud, droga, alkohol i prostitucija.”<h2>Poroci iza svetih parola</h2>Zanimljivo je da nijedan od tih moralnih puritanaca nikada nije emigrirao u Teheran. Niti planira. Ne traže vizu za Kom, nego za Berlin. Ne konkurišu za posao u Isfahanu, nego u Beču. Ne šalju djecu na studij u Teheran, nego u Ljubljanu ili Minhen. Taj “pokvareni Zapad” im je i dalje destinacija, ali nekako ga mrze. Stomak im nekako drugačije razmišlja od mozga koji svakako ne razmišlja, a oni uvijek poslušaju stomak.Pa hajde da raščlanimo tu priču.To što su zapadna društva liberalnija – u smislu da dozvoljavaju pojedincu izbor i otvoreno govore o stvarima koje postoje – ne znači da su moralno propalija. Razlika je u sljedećem: na Zapadu se poroci ne skrivaju iza svetih parola. Oni se tretiraju kao društveni problemi, individualne odluke ili javnozdravstvena pitanja.U mnogim zaljevskim zemljama, koje se često uzimaju kao uzor “moralne čistoće”, prostitucija je itekako prisutna – samo što je uvezena i prešućena. U Iranu se možete oženiti maloljetnicom, ali ćete završiti u zatvoru ako se usudite kritizirati režim. Prostitucija je legalizovana kroz "instant brakove" (vjenčaju vas, obavite "posao", pa vas razvedu), ali bi vas šerijatska policija kao ženu mogla na ulici pretući ako ste "nepropisno pokrivene". Je li to moral? Ili kontrola i nasilje s vrlo upitnim kriterijima?Postoji ta infantilna predstava da se ljudi na Zapadu cijeli dan drogiraju i prostituišu. Da je čitava civilizacija jedna beskonačna noć u Las Vegasu.U stvarnosti, ogromna većina ljudi na Zapadu radi, plaća poreze, odgaja djecu, ide u školu, štedi, planira budućnost. "Poroci" ogromne većine su kratkotrajni i povremeni, ako i to, nikakav način života.Posebna kategorija meni jakih moralista kod nas su oni koji su prije 10–15 godina bili sve ono što danas javno osuđuju. Bivši partijaneri, alkosi, drogeraši – sada gorljivi zagovornici država u kojima bi za vlastite biografije vjerovatno visili s krana. Ima među onih za koje znam da privatno vuku, piju, o lopovlucima da ne pričam, ali slomiše se da nam javno svima popiju mozak sa svojim propovijedima o moralu i vjeri.<h2>Paradoks BiH</h2>To je taj fascinantni fenomen: privatni grijesi se zaborave, ali se javno propovijeda stroga kazna za tuđe. Kome vi tačno držite lekcije? I je li vas imalo stid vlastitog dosjea?I jedno pitanje koje ne prestaje da fascinira, ali naši moralisti izgleda ga sebi nikad ne postavljaju.Od 1990. imamo nagli porast deklarativne religioznosti. Na popisu se gotovo svi izjašnjavaju kao vjernici, njih skoro 97%. Evropski smo šampioni u tome.Istovremeno imamo sistemsku korupciju, politički kriminal, masovnu konzumaciju droga, nasilje i organizovani kriminal, stranačko zapošljavanje i klijentelizam.<h2>Kako to?</h2>Ako je religioznost automatski garant morala, zašto s njenim rastom ne raste i poštenje?Možda zato što deklarativna vjera nije isto što i unutrašnja etika. Možda zato što je lakše vikati protiv “nemoralnog Zapada” nego suočiti se s vlastitom odgovornošću. Ako vidimo na šta nam liči društvo, nedvojbeni zaključak se nameće da je naš čovjek u prosjeku mnogo nemoralniji i pokvareniji od tog zapadnjaka kojem bi kao dijelio neke lekcije.Zapadna društva su izabrala model u kojem pojedinac ima pravo na izbor – i da pogriješi. To nosi rizik. Ali nosi i dostojanstvo. U teokratskim sistemima država odlučuje umjesto vas – šta je dopušteno, kako se oblačite, šta smijete reći, s kim smijete biti.Pitanje je jednostavno: želite li društvo u kojem je sve “moralno” jer je zabranjeno – ili društvo u kojem ljudi imaju slobodu, ali i odgovornost?I na kraju, ako je Zapad zaista tako truo i nemoralan – zašto su avioni puni onih koji tamo žele otići, a prazni u suprotnom smjeru?Možda zato što ljudi, uprkos svim manama liberalnih društava, ipak biraju slobodu.

Pitanje je jednostavno: želite li društvo u kojem je sve “moralno” jer je zabranjeno – ili društvo u kojem ljudi imaju slobodu, ali i odgovornost

Sex, droga, alkohol i nemoralni Zapad

Šutnja najviših bošnjačkih funkcionera o ratu Sjedinjenih Američkih Država i Irana nije diplomatska suzdržanost – ona je politički opasna prije svega za Bošnjake. U trenutku kada se globalni poredak preslaguje, a ključni sigurnosni saveznik Bosne i Hercegovine ulazi u otvoreni vojni sukob s režimom u Teheranu, izostanak jasne pozicije šalje poruku strateške dezorijentacije. A narod koji nema jasnu vanjskopolitičku orijentaciju u kriznim vremenima vrlo brzo postaje kolateral tuđih kalkulacija.Član Predsjedništva BiH Denis Bećirović i ministar vanjskih poslova Elmedin Konaković do danas nisu artikulirali politički stav o američkoj intervenciji u kojoj je likvidiran vrhovni i višedecenijsko vođe Irana Ali Hamenei (Khamenei). Ne govorimo o tehničkim saopštenjima da se „prati situacija“, niti o konzularnim linijama za građane u UAE. Govorimo o jasnoj političkoj poruci – gdje stoji Bosna i Hercegovina u odnosu na svog najvažnijeg saveznika od 1995. do danas.<h2>Zašto je to opasno?</h2>Prvo, zato što Bošnjaci, više nego bilo koji drugi narod u BiH, objektivno zavise od zapadne političke i sigurnosne arhitekture. Dejtonski sporazum, NATO prisustvo, međunarodna supervizija i kontinuirana diplomatska podrška teritorijalnom integritetu države – sve to dolazi prije svega iz Vašingtona. Slanje signala neodlučnosti ili kalkulantske šutnje u trenutku kada SAD vode rat protiv režima u Teheranu znači slabljenje percepcije pouzdanosti.Drugo, zato što ta šutnja nije neutralna, nego proizvod unutrašnjeg straha. U dijelu bošnjačke političke i medijske scene godinama se njeguje ambivalentan odnos prema Zapadu – kombinacija zavisnosti i latentnog resentimana. Postoje krugovi koji romantiziraju „otpor imperijalizmu“, zatvaraju oči pred represijom režima koji žene kažnjavaju zbog „nepropisne marame“ i svaki potez Vašingtona tumače isključivo kroz prizmu agresije.Ako Denis Bećirović jasno podrži SAD, rizikuje gubitak simpatija tog dijela biračkog tijela. Ako Elmedin Konaković stane otvoreno uz američku intervenciju, naljutit će radikalne krugove oko sebe koji brižljivo njeguju antiameričke narative. A ako kritikuju Vašington, dovode u pitanje odnos s državom bez koje danas ne bi bilo ni minimalne međunarodne sigurnosne garancije za BiH.Zato biraju treću opciju – tišinu.<h2>Vakum nikad ne ostaje prazan</h2>Problem je što Bosna i Hercegovina nema luksuz strateške neutralnosti. Nije regionalna sila koja balansira između velikih blokova. Ona je mala, institucionalno krhka država, čija sigurnost i međunarodni kredibilitet počivaju na jasnoj zapadnoj orijentaciji. U takvom kontekstu, neizjašnjavanje u trenutku globalnog sukoba ne izgleda kao mudra diplomatija, nego kao odsustvo hrabrosti da se preuzme politička odgovornost.U međuvremenu, javnost svjedoči kako se ministar vanjskih poslova bavi BH Telecomom, medijskim polemikama i unutrašnjim prepucavanjima, dok pitanje rata koji reshuflira globalne odnose ostaje bez političke artikulacije. Time se šalje poruka da su PR bitke važnije od strateške orijentacije.U vanjskoj politici vakuum nikada ne ostaje prazan. Ako ga ne popune državni predstavnici jasnim i odgovornim stavom, popunit će ga drugi akteri – entitetski lideri, regionalne sile ili globalni centri moći sa vlastitim interesima. A tada Bošnjaci, koji su najviše vezani za zapadni sigurnosni kišobran, mogu ostati bez jasnog oslonca u trenutku kada im je on najpotrebniji.Šutnja možda donosi kratkoročnu političku komociju. Dugoročno, ona proizvodi stratešku slabost. A to je luksuz koji Bošnjaci, historijski gledano, nikada nisu mogli sebi priuštiti.

Izostanak jasne pozicije o ratu SAD-a i Irana pokazuje politički strah i stratešku dezorijentaciju u trenutku kada se preslaguje globalni poredak

Bez stava u presudnom trenutku: Kuda vodi tišina bošnjačkog vrha?

Ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine još uvijek nema jasan i zvaničan stav o intervenciji Sjedinjenih Američkih Država u Iranu – intervenciji zemlje koja je, sviđalo se to nekome ili ne, najvažniji politički i sigurnosni saveznik BiH od 1995. do danas. Treći dan nakon američke intervenvije u kojoj je likvidiran vrhovni poglavar Irana ajatolah Hamnei i koja trajno mijenja svijet – od bošnjačkog rukovodstva i ministra vanjskih poslova – ni mukajet. <h2>Ne može protiv svojih radikala</h2>Doduše, uspio je danas objaviti jedno saopštenje tehničkog karaktera u kojem nas je obavijestio da Ministarstvo „prati situaciju“ i da su otvorene telefonske linije i formirana WhatsApp grupa za podršku građanima u UAE.Ali zato ima vremena da se bavi BH Telecomom. I Željkom Mitrovićem, vlasnikom Pinka i njegovim Facebook objavama. I da optužuje „Dnevni avaz“ da podržava Mitrovića time što je samo prenio njegovo saopštenje. I upravom javnih preduzeća. I svime onim što formalno nema nikakve veze s njegovim resorom. I da snima video klipove u kojima komentariše Mitrovića, Pink i poslovnu politiku BH Telecoma koju očigledno tretira kao da je njegova privatna.Dok Srbija, koliko god balansirala, vodi računa da ne antagonizira ni Vašhington ni Moskvu, dok Kosovo zna ko mu je saveznik i otvoreno je stalo uz SAD, dok je Crna Gora kao članica NATO-a podržala zapadnu liniju, a Hrvatska jasno uskladila svoju poziciju s EU i američkom politikom – Bosna i Hercegovina šuti. Tačnije, šuti njen ministar vanjskih poslova.I to ne zato što nema mišljenje. Nego zato što zna da kakvo god mišljenje javno izgovori, neko će mu zamjeriti.Ako podrži SAD, naljutit će radikalne krugove koje brižljivo uzgaja oko sebe i koji godinama koketiraju s antiameričkim narativima i romantiziraju režime koji žene zatvaraju zbog „nepropisne marame“. Ako kritikuje američku intervenciju, konfrontirat će se s najvažnijim saveznikom države koju predstavlja. Pa je najlakše – šutjeti. Računati da će vijest proći. Da će se pažnja javnosti prebaciti na nešto drugo. Na Željka Mitrovića i „Dnevni avaz“.U međuvremenu, ministar vanjskih poslova ponaša se kao da je BH Telecom njegova babovina. Kao da je riječ o privatnoj firmi čiji je suvlasnik, a ne o javnom preduzeću sa upravom, nadzornim odborom i jasno definisanim institucionalnim nadležnostima. Kakve tačno veze ima ministar vanjskih poslova s operativnim upravljanjem Telecomom? Od kada je to dio diplomatskog portfelja?I zašto se on, pobogu, u jeku najvažnijeg vojnog sukoba u ovom desetljeću ministar vanjskih poslova BiH bavi državnim kompanijama i privatnim televizijama?Influenser u ministarskoj fotelji bavi se svime osim vlastitim poslom.<h2>Nestat će ako šuti</h2>Sjetimo se i protesta mladih u Sarajevu nakon pogibije Erdoana Morankića. Mladi su tada direktno prozivali njega i njegove kadrove, tražeći političku odgovornost. Dani su prolazili bez jasne reakcije Konakovića. Bez političke težine. Bez preuzimanja odgovornosti. Tišina. Dok na kraju nije završio kao Dinocchio na transparentu, čime su mu mladi jasno poručili šta misle o njemu.

Sada je opet tišina – ali na mnogo ozbiljnijoj temi. Na pitanju globalne sigurnosti i odnosa sa državom bez koje danas ne bi bilo ni Dejtona, ni NATO puta, ni međunarodnog kredibiliteta BiH.Bosna i Hercegovina je možda jedina država u regionu u kojoj bošnjački rukovodioci nemaju jasan zvaničan stav o pitanju koje direktno utiče na međunarodni poredak. Država koja zavisi od zapadne političke i sigurnosne arhitekture ponaša se kao da je to unutrašnja tema BH Telecoma.Problem neće nestati zato što se o njemu šuti.Ali izgleda da je to nova doktrina – ako se ne oglasiš, možda će proći. Ako se baviš sporednim temama, možda niko neće primijetiti da izostaje suština.Samo što u vanjskoj politici praznina nikad ne ostaje prazna. Nju uvijek neko popuni. Poput Milorada Dodika npr.

BiH ostaje bez zvanične političke rečenice o eskalaciji na Bliskom istoku, ali se Konaković bavi tv programom

Konaković nema stav o američkoj intervenciji u Iranu, ali ima o Željku Mitroviću i kanalima na BH Telecomu

Rat u Bosni i Hercegovini nije počeo samo razaranjem gradova, nego i razaranjem svakodnevice. U proljeće 1992. godine, u zemlji koja je donedavno bila dio jedne države i jednog sistema, granice su se odjednom pojavile između naselja, ulica, pa i među ljudima koji su do jučer dijelili isti život. Sarajevo je dospjelo pod brutalnu opsadu i četverogodišnje razaranje, infrastruktura je bila uništena, a svakodnevni ritam sveden na potragu za vodom, hranom i sigurnošću. U takvim okolnostima, kultura nije nestala - promijenila je oblik.<h2>Simbolička težina</h2>Muzika je postala jedan od najdirektnijih i najdostupnijih načina izražavanja iskustva rata. Nastajala je bez velikih produkcija, često u improviziranim uslovima, ali je imala snažan odjek među ljudima koji su u tim pjesmama prepoznavali vlastitu stvarnost, a nekih od tih pjesama vjerovatno se ne bi ni MTV postidio. Neke su bile posvete gradovima pod opsadom, neke konkretno borcima i jedinicama, a neke su govorile o gubitku, rastanku i neizvjesnosti. Zajedno su činile neformalni zvučni zapis rata - paralelnu historiju, ispričanu ne kroz izvještaje i dokumente, nego kroz glasove onih koji su ga živjeli.

Jedna od najpoznatijih među njima bila je „Vojnik sreće“ Dine Merlina, objavljena početkom rata i ubrzo prihvaćena kao jedna od ključnih pjesama tog perioda. Njen videospot nosi dodatnu simboličku težinu: u njemu su se pojavili pripadnici Specijalne jedinice MUP-a Republike Bosne i Hercegovine, Odreda Bosna, pod komandom Dragana Vikića, jedne od centralnih figura odbrane Sarajeva. U vremenu kada su međunarodne televizijske mreže rijetko prikazivale bosansku perspektivu rata, ovaj spot je emitovan i izvan zemlje, dokumentujući postojanje organizovanog otpora.Ako je Merlinova pjesma predstavljala univerzalnu priču o pojedincu u ratu, onda je „Ponesi zastavu“, u interpretaciji Mladena Vojičića Tife, bila direktnija posveta konkretnim ljudima i jedinicama. Njeni stihovi, koji se obraćaju Draganu Vikiću po imenu, pretvorili su pjesmu u muzički spomenik jednoj od najvažnijih jedinica koje su branile Sarajevo u prvim, najneizvjesnijim mjesecima rata i njenom legendarnom komandantu.

U opkoljenom gradu, gdje je svakodnevni život bio sveden na preživljavanje između granata, nastajale su i intimnije, tiše pjesme. Kemal Monteno, jedan od najvažnijih kantautora Sarajeva, snimio je 1992. godine „Pismo prijatelju“, s tekstom Zlatana Fazlića Fazle. Pjesma nije bila borbena, niti je pozivala na mobilizaciju. Bila je lična, gotovo privatna refleksija o ratu koji je razdvojio ljude, pretvarajući prijatelje u stanovnike različitih svjetova.

<h2>Emotivna dimenzija</h2>Sličnu emotivnu dimenziju nosile su i pjesme Mugdima Avdića Hende, posebno one s albuma „Zaboravljeni grad“ iz 1993. godine. Njegove pjesme poput „Sviraj mi, sviraj brate“ i „Sarajevska raja“ nisu slavile rat, nego su dokumentovale njegovu psihološku cijenu. Njegova muzika postala je dio svakodnevice grada, zvučna pozadina života pod opsadom.

Paralelno s tim intimnim izrazima, postojala je i tradicija patriotskih budnica. Jedna od najpoznatijih bila je „Ja ti odoh majku Bosnu braniti“, autora Zaima Poturića, koja je pripadala starijem obrascu ratnih oproštajnih pjesama, u kojima pojedinac napušta dom svjestan rizika koji ga čeka. Kantautor Nazif Gljiva napisao je niz pjesama posvećenih braniocima Sarajeva, dajući muzički oblik kolektivnom iskustvu odbrane grada, među kojima su svakako najpoznatiji stihovi „Šta se ono tamo čuje/Ko to tamo pjesmu pjeva/To heroji idu majko/Branioci Sarajeva!“.

Među kolektivnim projektima posebno se izdvojila pjesma „Mojoj dragoj BiH“, autora Ismeta i Fikreta Kurtovića, prvi put emitovana u Zagrebu 1992. godine. U njenom snimanju učestvovalo je više izvođača i horova, a pjesma je nastala kao izraz podrške zemlji koja se nalazila pod opsadom. Njena televizijska verzija, snimljena u ratnim uslovima, postala je jedan od najprepoznatljivijih vizuelnih i muzičkih zapisa tog perioda.

U istom vremenu, tradicionalna melodija poznata kao „Nizamski rastanak“ dobila je novi tekst. Benjamin Isović napisao je riječi koje će postati „Šehidski rastanak“, a pjesmu je otpjevao Safet Isović, jedan od najvažnijih interpretatora bosanske tradicionalne muzike. Rezultat nije bila borbena pjesma, nego elegija, pjesma rastanka, gubitka i pamćenja.

Od Merlinovog „Vojnika sreće“ do Montenovog „Pisma prijatelju“, ratne pjesme nastajale su bez studija i sigurnosti

Uz ove pjesme se odbranila Bosna

Smrt Alija Hamneija, čovjeka koji je gotovo četiri decenije personificirao tvrdu liniju Islamske Republike, označila je dramatičan i nasilan kraj jedne ere — i otvorila neizvjesno poglavlje za Iran i cijeli Bliski istok. Više od tri decenije, Ali Hamnei je bio najmoćniji čovjek Irana: arbitar politike, vrhovni zapovjednik oružanih snaga i konačna instanca u pitanjima rata i mira. Kao drugi vrhovni vođa Islamske Republike, nasljednik Ruhollah Khomeini, oblikovao je zemlju kroz kombinaciju ideološke rigidnosti, sigurnosne represije i pažljivo balansirane unutrašnje borbe za moć.Rođen 1939. u Mašhadu, Hamnei je bio dio generacije šiitskih klerika koja je stasala u političkoj opoziciji šahu Mohammad Rezi Pahlaviju. Nakon Islamske revolucije 1979. godine, brzo se popeo kroz hijerarhiju novog režima. Bio je predsjednik od 1981. do 1989, u doba rata s Irakom, prije nego što je, poslije smrti Homeinija, imenovan vrhovnim vođom — funkcijom koja nadilazi sve izabrane institucije.<h2>Konsolidacija moći</h2>Za razliku od harizmatičnog i teološki autoritativnog Homeinija, Hamnei je u početku smatran kompromisnim izborom. Nije imao najviši klerikalni rang, ali je imao politički instinkt. Tokom 1990-ih i 2000-ih, sistematski je jačao ovlasti institucija koje su mu bile direktno lojalne — prije svega Islamic Revolutionary Guard Corps (IRGC), elitne vojne i sigurnosne strukture nastale poslije revolucije.IRGC je pod njegovim vodstvom prerastao u državu unutar države: s vlastitim ekonomskim carstvom, obavještajnim aparatom i presudnim utjecajem na regionalne operacije Irana, od Iraka i Sirije do Libana i Jemena. Time je Hamnei osigurao da ključne poluge sile — vojska, obavještajne službe, pravosuđe i državni mediji — ostanu izvan dosega reformističkih ili umjerenih političkih struja.<h2>Reforme koje su ugušene</h2>Kada je 1997. godine izabran reformistički predsjednik Mohammad Khatami, milioni Iranaca su očekivali liberalizaciju političkog sistema i veću društvenu slobodu. Ali Hamnei je, koristeći Vijeće čuvara i pravosudne organe, blokirao ili poništavao ključne reforme. Desetine novina su zatvorene, aktivisti i studenti hapšeni, a protesti 1999. brutalno razbijeni.Sličan obrazac ponovio se 2009. godine, nakon spornih predsjedničkih izbora na kojima je proglašena pobjeda Mahmouda Ahmadinejada. Milioni su izašli na ulice u onome što je postalo poznato kao Zeleni pokret. Sigurnosne snage su odgovorile masovnim hapšenjima, premlaćivanjima i suđenjima iza zatvorenih vrata. Ikonična smrt mlade demonstrantkinje Nede Agha-Soltan postala je simbol obračuna režima s neistomišljenicima.<h2>Sistem represije</h2>Tokom Hamneijeve vladavine, Iran je razvio sofisticiran aparat represije. Aktivisti za ljudska prava, novinari, advokati i sindikalni organizatori redovno su se suočavali s optužbama za „djelovanje protiv nacionalne sigurnosti“. Organizacije za ljudska prava dokumentirale su proizvoljna hapšenja, mučenja u zatvorima i ograničavanje slobode izražavanja.Posebno je kontroverzna uloga Hamneija u događajima iz 1988. godine, kada su hiljade političkih zatvorenika — većinom ljevičara i pripadnika opozicionih grupa — pogubljene nakon kratkih i netransparentnih procesa. Iako je formalna odgovornost bila podijeljena među tadašnjim sudskim i sigurnosnim strukturama, mnogi analitičari smatraju da je vrh režima bio uključen ili barem informiran o razmjerama operacije.U novije vrijeme, protesti izazvani smrću Mahse Amini 2022. godine — nakon što je uhapšena zbog navodnog kršenja pravila o nošenju hidžaba — ponovo su testirali granice režimske tolerancije. Sigurnosne snage su odgovorile silom; stotine su ubijene, hiljade uhapšene. Hamnei je demonstracije opisao kao „zavjeru stranih neprijatelja“, odbacujući tvrdnje o sistemskom nezadovoljstvu.<h2>Regionalna politika i međunarodne tenzije</h2>Pod Hamneijevim vodstvom, Iran je vodio asertivnu regionalnu politiku, podržavajući oružane grupe poput Hezbollaha i Hamasa, što je izazvalo oštre sankcije Sjedinjenih Država i Evropske unije. Nuklearni program ostao je središnje pitanje međunarodnih sporova. Iako je 2015. potpisan sporazum sa svjetskim silama, Hamnei je zadržao skeptičan stav prema Zapadu, dopuštajući pregovore ali istovremeno potičući narativ otpora.<h2>Teror nad Irancima</h2>Krajem 2025. godine i početkom 2026. Iran je zahvatio novi talas masovnih protesta, potaknut ekonomskom krizom, rastućim troškovima života i osjećajem duboke frustracije među mladima, ženama i urbanom srednjom klasom. Demonstracije su se brzo proširile iz glavnih gradova poput Teherana i Mašhada do provincijskih centara, s hiljadama ljudi na ulicama koji su zahtijevali političke i društvene reforme, veću slobodu i okončanje autoritarnog sistema. Uloga Alija Hamneija, kao vrhovnog vođe i vrhovnog zapovjednika oružanih snaga, bila je ključna u odlučnom gušenju pokreta: mobilisane su elitne jedinice Islamic Revolutionary Guard Corps i sigurnosne snage širom zemlje, protesti su bili označeni kao „djelovanje stranih neprijatelja“, a lideri protesta su masovno hapšeni bez pravičnog suđenja. Snage sigurnosti odgovarale su suzavcem, batinanjima i arbitrarnih pritiscima, zadržavajući stotine aktivista i građana u pritvorima pod optužbama za „ugrožavanje nacionalne sigurnosti“. Taj odgovor — koordiniran kroz vrhovnu vlast — dodatno je produbio osjećaj represije i straha, dok su međunarodni promatrači dokumentirali ozbiljna kršenja osnovnih ljudskih prava u cijelom Iranu.Prema procjenama međunarodnih organizacija za ljudska prava, ubijeno je najmanje 5.000 ljudi, dok su neke nezavisne procjene broj žrtava podizale i do broja od 30-35.000. Režim je, s druge strane, priznao tek dio poginulih, tvrdeći da je riječ o „nasilnicima“ i „stranim agentima“.<h2> Naslijeđe pod sjenom straha</h2>Za pristalice, Hamnei je bio čuvar revolucije i garant stabilnosti u nestabilnom regionu. Za kritičare, on je simbol sistema koji je zatvorio politički prostor, kriminalizirao neslaganje i oslonio se na represiju kako bi opstao.

Masovni protesti krajem 2025. i početkom 2026. ugušeni su silom, uz hiljade mrtvih i sistemsku represiju koju su s vrha države koordinirale sigurnosne

Ko je bio Ali Hamnei: Ajatolah koji se krvavo obračunao s vlastitim narodom

Odluka Gradskog vijeća Sarajeva da obnovi spomenik Franzu Ferdinandu i Sofiji Hohenberg izazvala je snažne reakcije u dijelu javnosti. Posebno su je osudili radikalno lijevi politički i intelektualni krugovi, uključujući načelnika Općine Centar Srđana Mandića, poznatog po otvoreno titoističkom ideološkom profilu.Argument koji dominira njihovim nastupima poznat je decenijama: Austro-Ugarska je bila okupatorska imperija, simbol kolonijalnog nasilja, a atentat 1914. čin otpora protiv tuđinske vlasti.Takav narativ, međutim, više pripada političkoj pedagogiji socijalističke Jugoslavije nego ozbiljnoj historijskoj analizi.<h2>1878: Imperijalna odluka ili geopolitička tampon-zona?</h2>Kada je 1878. godine, nakon Berlinskog kongresa, Austro-Ugarska preuzela upravu nad Bosnom i Hercegovinom, to je bez sumnje bio čin imperijalne ekspanzije. Beč nije djelovao iz altruizma, nego iz hladne logike ravnoteže snaga.Ali imperije ne djeluju u vakuumu.Slabljenje Osmanskog carstva otvorilo je pitanje nasljedstva na Balkanu. Srbija i Crna Gora su već bile u ratu protiv Porte, a politički program tadašnje Srbije Bosnu je eksplicitno tretirao kao dio šireg nacionalnog prostora. Hercegovački ustanak 1875. i ratovi koji su uslijedili jasno su pokazali da je teritorij Bosne bio predmet regionalnih aspiracija.U tom kontekstu, austrougarska uprava nije samo čin okupacije – ona je bila i uspostava brane teritorijalnom širenju Srbije. Berlin je Bosnu povjerio Beču upravo da bi spriječio destabilizaciju šireg evropskog poretka.Drugim riječima: Bosna je 1878. postala dio jedne imperije kako ne bi postala plijen susjedne države.Šta govori iskustvo Srbije u 19. stoljeću?Ozbiljna analiza mora uzeti u obzir i iskustvo muslimanskog stanovništva u Kneževini, a potom i Kraljevini Srbiji tokom 19. stoljeća.Nakon sticanja autonomije i nezavisnosti, Srbija je prošla kroz proces nacionalne homogenizacije. U gradovima poput Beograda i Niša muslimansko stanovništvo je masovno iseljeno, a islamska urbana infrastruktura gotovo u potpunosti nestala. Početkom 19. stoljeća Beograd je imao stotine džamija; do kraja stoljeća ostala je tek simbolična prisutnost islamske baštine.

To nije moralna presuda, nego historijska činjenica tipična za formiranje nacionalnih država tog vremena.Pitanje je, dakle, kontrafaktualno, ali legitimno: da li bi Bosna, bez austrougarske uprave, izbjegla slične demografske i političke procese? Ili bi postala dio istog vala homogenizacije koji je zahvatio ostatak Balkana?<h2>Princip i mit o univerzalnom antikolonijalizmu</h2>U jugoslovenskom narativu, Gavrilo Princip je predstavljen kao arhetip borca protiv okupatora. No atentat iz 1914. ne može se razumjeti bez uvida u ideološki kontekst Mlade Bosne i šire južnoslavenske, ali i srpske nacionalne ideje.Princip nije djelovao u ime multietničke bosanske državnosti – takva ideja tada praktično nije postojala. Djelovao je u okviru revolucionarnog i nacionalnog projekta koji je Bosnu posmatrao kao prostor budućeg južnoslavenskog, a de facto srpskog političkog objedinjavanja.To ne znači da je Austro-Ugarska bila legitimna ili pravedna vlast. Ali znači da je sukob 1914. bio sudar imperije i nacionalnog projekta – a ne jednostavna borba dobra protiv zla.

U javnosti polemika oko spomenika Francu Ferdinandu: Toga na Gradskom vijeću nije bilo, odluka donesena jednoglasno

<h2>Problem titoističke sheme</h2>Otpor obnovi spomenika Ferdinandu u Sarajevu zapravo otkriva dublji problem: trajnu intelektualnu ovisnost o interpretativnom okviru iz 1945. godine.U tom okviru:Austro-Ugarska = imperijalno zloPrincip = antifašistički prethodnikJugoslavija = historijska pravdaTakva shema ignorira složenost 19. i ranog 20. stoljeća, kao i činjenicu da su imperije često istovremeno bile i represivne i modernizacijske sile.Austro-Ugarska je Bosni donijela infrastrukturnu modernizaciju, pravni sistem, administrativnu reorganizaciju i urbanistički razvoj. Istovremeno je bila autoritarna i ograničavala političke slobode. Te dvije tvrdnje nisu kontradiktorne – one su historijski komplementarne.<h2>Spomenik kao simbol zrelosti</h2>Obnova spomenika Ferdinandu i Sofiji ne znači glorifikaciju imperije. Ona može biti shvaćena kao priznanje da je Sarajevo bilo epicentar globalnog događaja koji je oblikovao 20. stoljeće, a svakako će predstavljati i zanimljivu turističku atrakciju. Ako smo vratili stope Gavrila Principa, zašto smeta vraćanje spomenika Ferdinandu i Sofiji?Grad koji pretendira na evropsku kulturnu i političku relevantnost mora biti sposoban da prihvati vlastitu historijsku kompleksnost. Uklanjanje neugodnih slojeva prošlosti ne proizvodi identitetsku sigurnost – proizvodi mitologiju.Ako je Sarajevo zaista evropski grad, onda bi trebalo biti u stanju da podnese i činjenicu da je 1914. bilo dio jedne imperije, da je atentat imao globalne posljedice i da historija Balkana nije bila crno-bijela drama, nego složena igra sila, interesa i ideologija.U suprotnom, rasprava o spomeniku neće biti rasprava o 1914. godini – nego o tome da li smo intelektualno i dalje u 1945.

Dok dio sarajevske ljevice i dalje vidi samo “okupatora”, historijske činjenice sugeriraju da je 1878. spriječeno nešto daleko radikalnije

Da nije bilo Austro-Ugarske, Bosna bi vjerovatno postala Srbija, a muslimani bi možda nestali

Postoji obrazac u bosanskohercegovačkoj politici koji nadilazi stranke, ideologije i izborne cikluse: svaka vlast, prije ili kasnije, počne kritiku doživljavati ne kao sastavni dio demokratije, nego kao čin neprijateljstva.<h2>Proizvodnja neprijatelja</h2>Stranka demokratske akcije taj je obrazac usavršila u godinama koje su prethodile izborima 2022. Sistematski je smanjivala vlastiti koalicioni kapacitet, tretirajući partnere kao potrošnu robu, a ne kao političke saveznike. Istovremeno, kritičari su redovno etiketirani kao plaćenici, strani agenti i ljudi ambasada. Botovske mreže služile su kao produžena ruka političkog pritiska, s ciljem da svaku kritiku predstave kao politički motivisanu, a ne kao legitimnu.Svako ko bi uputio i najmanju kritiku - bilo politički protivnik, novinar ili umjetnik - postajao bi meta javnog razvlačenja, uvreda, laži i teorija o vlastitoj pokvarenosti i nedostojnosti.SDA se nije sukobljavala samo s domaćim protivnicima. U jednom trenutku uspjela je gotovo sve ključne zapadne ambasade okrenuti protiv sebe, dok je istovremeno demonstrirala slijepu političku odanost turskim vlastima. Bila je majstor u proizvodnji neprijatelja na svakom frontu, nesvjesna da tako sama sebi kopa politički grob.Rezultat je bio politički presedan: čak dvanaest stranaka podržalo je zajedničkog kandidata Denisa Bećirovića protiv Bakira Izetbegovića. Iako je ostala pojedinačno najjača, SDA je završila u opoziciji i na federalnom i na državnom nivou.Nije izgubila samo zbog snage protivnika. Izgubila je zbog vlastitog ponašanja. Mobilizirala je društvo protiv sebe.Dolazak Trojke na vlast dočekan je kao prekid tog obrasca. Stranke koje su godinama bile opozicija obećavale su drugačiji politički stil — otvoreniji, tolerantniji i demokratskiji. No, vlast ima sposobnost da brzo briše političko pamćenje.Već nakon prvih ozbiljnih kriza, kritika je počela biti tretirana kao politički napad. Novinarka Emela Burdžović to je precizno opisala: „Nismo svi koji kritikujemo rad Trojke botovi SDA. Nismo. Evo, ja nisam. Trojka nam je nametnula, čak i nama novinarima, da se osjećamo kao botovi Stranke demokratske akcije ako kritikujemo njihove poteze“.Isti oni političari koji su do jučer tražili prostor u medijima, sada su novinarima počeli spočitavati da su plaćenici i izdajnici ako bi se usudili kritizirati njihove poteze.<h2>Vrhunac obrasca</h2>Vrhunac tog obrasca viđen je nakon tragične smrti studenta Erdoana Morankića. Umjesto suočavanja s odgovornošću, botovske stranice bliske vlasti počele su širiti tvrdnje da iza studentskih protesta stoji SDA. Studenti su proglašavani plaćenicima, narkomanima i političkim instrumentima, dok su se pojavljivale čak i teorije da je sama nesreća dio političkog scenarija.Trojka je tako u kratkom vremenu od široke društvene podrške uspjela proizvesti razočaranje i stvoriti nove političke protivnike - ne zato što su oni postojali, nego zato što ih je sama proizvela.SDA je taj put već prošla, završivši politički izolirana. Trojka danas pokazuje znakove da ide istim putem. Jer trenutak kada vlast počne svaku kritiku doživljavati kao zavjeru jeste trenutak kada počinje gubiti kontakt sa stvarnošću.U Bosni i Hercegovini vlasti rijetko padaju zato što su njihovi protivnici jaki. Padaju zato što same proizvedu neprijatelje koji ih na kraju sruše.<h2>Dublji problem</h2>Takve reakcije otkrivaju dublji problem. Ljudi na vlasti počinju društvo posmatrati isključivo kroz prizmu političkih interesa. U toj partokratskoj vizuri ne postoji građanin, postoji samo potencijalni agent nečijeg političkog utjecaja. Ne postoji lično mišljenje, postoji samo politička lojalnost.

Stranka koja je gušenjem kritike i proizvodnjom neprijatelja završila u izolaciji sada dobija nasljednike 

Trojka ide ka političkom samouništenju

Bio je to čovjek koji je hodao kao da istorija ide pola koraka iza njega.Čedomir Jovanović nije bio samo političar. Bio je pojava. Bio je obećanje. Bio je ono što smo mi, klinci s kraja devedesetih i početka dvijetisućitih, odrasli u porodicama koje nas nisu učile mržnji i nacionalizmu, zamišljali kako normalnost treba izgledati kad jednom konačno stigne na Balkan. U zemljama punim uniformi, prijetnji, pijane retorike i ljudi koji su govorili kao da stalno nekome polažu zakletvu, Čeda je govorio kao da polaže račun – nama.

Čedu Jovanovića tužilaštvo tereti za nasilničko ponašanje: "Zveknuo sam ga rukom i udario stolicom"

Bio je Đinđićeva desna ruka, čovjek koji je ušao u najmračnije prostorije Srbije i izašao iz njih s Miloševićem na putu za Hag. Postojala je neka gotovo filmska jasnoća u toj sceni: mladi političar, lice koje još nije naučilo da laže bez treptanja, stoji nasuprot simbolu jednog propalog carstva i govori mu da je gotovo.I bilo je gotovo.Djevojke su ludile za njim. Nisu to bile metafore. Na mitinzima su se pojavljivali transparenti: „Čedo, oženi me.“ Lijep, elokventan, energičan, retorički savršen, izgledao je kao neko ko ne pripada ovom prostoru, kao da je slučajno ispao iz neke druge, bolje verzije Balkana koja se nikada nije dogodila. Nije bio samo političar – bio je znak da postoji izlaz.Mi smo ga gledali kao svjetionik. Ja sam ga gledao kao uzora.Kao tinejdžer, u svijetu u kojem su svi političari oko mene izgledali zloćudno, korumpirano i kompromitirano, Čeda je bio slika normalnosti. U moru balkanskih primitivaca, ratnih profitera, nacionalista i polusvijeta koji su se obogatili na tuđoj nesreći, djelovao je kao čovjek iz budućnosti. Govorio je brzo, jasno, bez straha. I, što je bilo najvažnije, govorio je ono što većinska Srbija nije željela čuti. Nudio je suočavanje s ratnim zločinima, Zapad, mir, pokajanje, saradnju i ljubav.Bio je vođa liberala. Bio je lice zemlje kakva je mogla postati.A onda se nešto slomilo. Ne naglo. Ne spektakularno. Nego sporo, gotovo neprimjetno, kao kada se zgrada ne uruši od eksplozije, nego od vlage koja godinama izjeda njene temelje, dok jednog dana jednostavno ne shvatiš da je već pola nestala.Prvo su došle marginalizacije. Osipanje stranke. Sukobi s ljudima one najbolje Srbije koju je okupljao u i oko LDP-a. Onda su stigli porazi. Kompromisi.A onda je počelo klizanje.Optužbe za korupciju i sumnjivo stečeni kapital. Optužbe za mutna druženja s likovima iz beogradskog podzemlja koje nikada nije do kraja razjasnio. Postepeno približavanje ljudima koji bi mu nekoliko godina ranije grkljan pregrizli. Gostovanja tamo gdje samo ološi idu. Čovjek koji je nekada nagovorio Miloševića da se preda sada je sjedio pod reflektorima koji su gutali dostojanstvo, okružen talogom koji simbolizira sve ono što on nije trebao biti. A postao je isti.

Napadnuti Čeda Jovanović i Aleksandar Kos u kafiću: "U sekundi je nastao potpuni haos, stolice su poletjele"

Ali ni to nije bio kraj.Došle su vijesti koje su zvučale kao groteskna parodija vlastite prošlosti: tuče po beogradskim kafićima, policijske prijave, hapšenja, cirkusantski razvod, izbacivanja iz stanova kao u nekom jeftinom socijalnom realizmu tranzicijske bijede. Čovjek koji je nekada bio lice jedne moralne revolucije sada se snima kako pjeva Rozgine pjesme grašku, kao da pokušava nadglasati vlastiti pad.Postao je karikatura.Danas, kada ga gledate i slušate, vidite čovjeka koji djeluje izgubljeno, nestabilno, tragično i gotovo komično u vlastitom raspadu.Postoji nešto duboko uznemirujuće u gledanju kako se svjetionik gasi. Ne eksplozijom. Ne tragedijom. Nego sporim pretvaranjem u nešto što više ne prepoznaješ. Kao da gledaš vlastitu mladost kako hoda ulicom, ali bez sjećanja na to ko je nekada bila.Čeda nije bio samo političar. Bio je simbol jednog mogućeg svijeta. A danas je podsjetnik na ono u čemu taj svijet na Balkanu na kraju uvijek završi.

Čeda nije bio samo političar. Bio je simbol jednog mogućeg svijeta. A danas je podsjetnik na ono u čemu taj svijet na Balkanu na kraju uvijek završi

Uspon i raspad Čedomira Jovanovića: Kako je "umro" čovjek koji je trebao promijeniti Balkan

Iako je pohvalno što je Vlada KS u posljednjem mandatu počela nabavljati nove tramvaje, vozila koja danas voze Sarajevom proizvedena su prije više od pola stoljeća. U međuvremenu je nestala država koja ih je kupila, nestale su generacije koje su ih prve koristile, a decenijama je stare tramvaje nadopunjavalo staro smeće koje su strani gradovi slali kao sadaku Sarajevu. Jedan od tih prastarih tramvaja nedavno je usmrtio mladog Erdoana Morankića i teško ranio Ellu Jovanović. Erdoanova smrt nije bila samo nesreća. Bila je posljedica sistema koji je dozvolio da vozila iz drugog vremena i dalje prevoze ljude u sadašnjosti.<h2> </h2>

<h2>Tramvaji su samo početak</h2>Ljudi u Bosni i Hercegovini svakodnevno ginu na putevima koji su u katastrofalnom stanju. Put od Sarajeva do Tuzle, koji povezuje dva najveća grada i dvije najmnogoljudnije regije u FBiH, izgleda poput prizora iz horor filma. Rupe, nepregledne krivine, nedostatak zaštitnih ograda, neosvijetljenost i opća zapuštenost nisu izuzetak, nego standard. Trideset godina novog puta nema. Sigurnost na cestama više zavisi od opreza pojedinca nego od sistema koji bi ga trebao štititi.U gradovima, fasade s oronulih zgrada otpadaju i padaju na trotoare kojima hodaju građani. Zgrade stare decenijama stoje bez obnove, bez inspekcija koje funkcionišu i bez institucija koje bi spriječile tragediju prije nego što se dogodi.

U bolnicama, ljudi čekaju mjesecima na preglede i zahvate. U sistemu gdje vrijeme često znači razliku između života i smrti, čekanje postaje opasnost samo po sebi. Aparati su zastarjeli, kapaciteti nedovoljni, a sistem spor i neefikasan.Željeznice funkcionišu na infrastrukturi iz prošlog vijeka. Elektroenergetski sistem opstaje zahvaljujući improvizaciji, a ne modernizaciji. Zrak u gradovima je među najzagađenijim u Evropi, a posljedice se mjere u skraćenim životima, bolestima i preranoj smrtnosti.U rudnicima ljudi rade u opasnim uslovima, svjesni da sigurnost često zavisi od zastarjele opreme i nedovoljne kontrole. U Jablanici je kamenolom odnio živote ljudi, pokazujući još jednom šta se dešava kada sistem ne kontroliše ono što mora kontrolisati. Kada institucije ne funkcionišu, tragedija nije izuzetak. Ona je očekivani ishod.Država doslovno ne funkcioniše ni u jednom od svojih osnovnih zadataka: da zaštiti živote građana i pruži im adekvatnu infrastrukturu.<h2>Nedostatak odgovornosti</h2>Razlog za to nije nedostatak novca. Budžeti rastu iz godine u godinu. Puni ih produktivno stanovništvo. Razlog je nedostatak odgovornosti.U sistemu u kojem niko ne snosi posljedice za neuspjeh, neuspjeh postaje trajan. Institucije ne funkcionišu jer nisu organizovane oko rezultata, nego oko političke kontrole. Budžeti se troši na budžetsku mašinerije i novčane transfere prema građanima kako bi ih se što više vezalo za budžet. Javna preduzeća služe strankama, a ne građanima. Funkcije postoje radi raspodjele moći, a ne radi rješavanja problema. U ozbiljnije projekte i izgradnju ulazi se rijetko, jer to zahtijeva daleko veći rad i odgovornost.U takvom sistemu, modernizacija nije prioritet. Sigurnost nije prioritet. Odgovornost nije prioritet. Prioritet je opstanak sistema samog.Zato tramvaji stari 50 godina i dalje voze. Zato putevi ostaju opasni. Zato bolnice kasne. Zato kamenolomi ubijaju. Zato država ne funkcioniše. Jer sistem koji ne kažnjava neuspjeh, proizvodi neuspjeh kao svoje normalno stanje

Nesreća na Skenderiji: Sudarila se dva vozila

Niko ne ispunjava kriterije koji za Orašje ne važe: Vlada FBiH s neradnom nedjeljom stvorila pravni haos?

Ne dirajte nam Miokovića

Kako Dodik pokušava od Bošnjaka napraviti Hitlerove saveznike

Geopolitički zaokret bošnjačkog rukovodstva nakon rata: Kako je BiH izabrala Ameriku umjesto Irana

Je li BH Telecom Konakovićeva babovina?

Kad su komunisti bili u savezu s nacistima: Na današnji dan Sovjetski savez naredio je ubistvo više od 20.000 Poljaka

Sex, droga, alkohol i nemoralni Zapad

Bez stava u presudnom trenutku: Kuda vodi tišina bošnjačkog vrha?

Konaković nema stav o američkoj intervenciji u Iranu, ali ima o Željku Mitroviću i kanalima na BH Telecomu

Uz ove pjesme se odbranila Bosna

Ko je bio Ali Hamnei: Ajatolah koji se krvavo obračunao s vlastitim narodom

Da nije bilo Austro-Ugarske, Bosna bi vjerovatno postala Srbija, a muslimani bi možda nestali

Trojka ide ka političkom samouništenju

Uspon i raspad Čedomira Jovanovića: Kako je "umro" čovjek koji je trebao promijeniti Balkan

Sigurnost građana na staroj infrastrukturi: Od tramvaja do kamenoloma, država ubija

Nesreća na Skenderiji: Sudarila se dva vozila

Niko ne ispunjava kriterije koji za Orašje ne važe: Vlada FBiH s neradnom nedjeljom stvorila pravni haos?

Ne dirajte nam Miokovića

Kako Dodik pokušava od Bošnjaka napraviti Hitlerove saveznike

Geopolitički zaokret bošnjačkog rukovodstva nakon rata: Kako je BiH izabrala Ameriku umjesto Irana

Je li BH Telecom Konakovićeva babovina?

Kad su komunisti bili u savezu s nacistima: Na današnji dan Sovjetski savez naredio je ubistvo više od 20.000 Poljaka

Sex, droga, alkohol i nemoralni Zapad

Bez stava u presudnom trenutku: Kuda vodi tišina bošnjačkog vrha?

Konaković nema stav o američkoj intervenciji u Iranu, ali ima o Željku Mitroviću i kanalima na BH Telecomu

Uz ove pjesme se odbranila Bosna

Ko je bio Ali Hamnei: Ajatolah koji se krvavo obračunao s vlastitim narodom

Da nije bilo Austro-Ugarske, Bosna bi vjerovatno postala Srbija, a muslimani bi možda nestali

Trojka ide ka političkom samouništenju

Uspon i raspad Čedomira Jovanovića: Kako je "umro" čovjek koji je trebao promijeniti Balkan

Sigurnost građana na staroj infrastrukturi: Od tramvaja do kamenoloma, država ubija