Odluka Gradskog vijeća Sarajeva da obnovi spomenik Franzu Ferdinandu i Sofiji Hohenberg izazvala je snažne reakcije u dijelu javnosti. Posebno su je osudili radikalno lijevi politički i intelektualni krugovi, uključujući načelnika Općine Centar Srđana Mandića, poznatog po otvoreno titoističkom ideološkom profilu.Argument koji dominira njihovim nastupima poznat je decenijama: Austro-Ugarska je bila okupatorska imperija, simbol kolonijalnog nasilja, a atentat 1914. čin otpora protiv tuđinske vlasti.Takav narativ, međutim, više pripada političkoj pedagogiji socijalističke Jugoslavije nego ozbiljnoj historijskoj analizi.<h2>1878: Imperijalna odluka ili geopolitička tampon-zona?</h2>Kada je 1878. godine, nakon Berlinskog kongresa, Austro-Ugarska preuzela upravu nad Bosnom i Hercegovinom, to je bez sumnje bio čin imperijalne ekspanzije. Beč nije djelovao iz altruizma, nego iz hladne logike ravnoteže snaga.Ali imperije ne djeluju u vakuumu.Slabljenje Osmanskog carstva otvorilo je pitanje nasljedstva na Balkanu. Srbija i Crna Gora su već bile u ratu protiv Porte, a politički program tadašnje Srbije Bosnu je eksplicitno tretirao kao dio šireg nacionalnog prostora. Hercegovački ustanak 1875. i ratovi koji su uslijedili jasno su pokazali da je teritorij Bosne bio predmet regionalnih aspiracija.U tom kontekstu, austrougarska uprava nije samo čin okupacije – ona je bila i uspostava brane teritorijalnom širenju Srbije. Berlin je Bosnu povjerio Beču upravo da bi spriječio destabilizaciju šireg evropskog poretka.Drugim riječima: Bosna je 1878. postala dio jedne imperije kako ne bi postala plijen susjedne države.Šta govori iskustvo Srbije u 19. stoljeću?Ozbiljna analiza mora uzeti u obzir i iskustvo muslimanskog stanovništva u Kneževini, a potom i Kraljevini Srbiji tokom 19. stoljeća.Nakon sticanja autonomije i nezavisnosti, Srbija je prošla kroz proces nacionalne homogenizacije. U gradovima poput Beograda i Niša muslimansko stanovništvo je masovno iseljeno, a islamska urbana infrastruktura gotovo u potpunosti nestala. Početkom 19. stoljeća Beograd je imao stotine džamija; do kraja stoljeća ostala je tek simbolična prisutnost islamske baštine.

To nije moralna presuda, nego historijska činjenica tipična za formiranje nacionalnih država tog vremena.Pitanje je, dakle, kontrafaktualno, ali legitimno: da li bi Bosna, bez austrougarske uprave, izbjegla slične demografske i političke procese? Ili bi postala dio istog vala homogenizacije koji je zahvatio ostatak Balkana?<h2>Princip i mit o univerzalnom antikolonijalizmu</h2>U jugoslovenskom narativu, Gavrilo Princip je predstavljen kao arhetip borca protiv okupatora. No atentat iz 1914. ne može se razumjeti bez uvida u ideološki kontekst Mlade Bosne i šire južnoslavenske, ali i srpske nacionalne ideje.Princip nije djelovao u ime multietničke bosanske državnosti – takva ideja tada praktično nije postojala. Djelovao je u okviru revolucionarnog i nacionalnog projekta koji je Bosnu posmatrao kao prostor budućeg južnoslavenskog, a de facto srpskog političkog objedinjavanja.To ne znači da je Austro-Ugarska bila legitimna ili pravedna vlast. Ali znači da je sukob 1914. bio sudar imperije i nacionalnog projekta – a ne jednostavna borba dobra protiv zla.

U javnosti polemika oko spomenika Francu Ferdinandu: Toga na Gradskom vijeću nije bilo, odluka donesena jednoglasno

<h2>Problem titoističke sheme</h2>Otpor obnovi spomenika Ferdinandu u Sarajevu zapravo otkriva dublji problem: trajnu intelektualnu ovisnost o interpretativnom okviru iz 1945. godine.U tom okviru:Austro-Ugarska = imperijalno zloPrincip = antifašistički prethodnikJugoslavija = historijska pravdaTakva shema ignorira složenost 19. i ranog 20. stoljeća, kao i činjenicu da su imperije često istovremeno bile i represivne i modernizacijske sile.Austro-Ugarska je Bosni donijela infrastrukturnu modernizaciju, pravni sistem, administrativnu reorganizaciju i urbanistički razvoj. Istovremeno je bila autoritarna i ograničavala političke slobode. Te dvije tvrdnje nisu kontradiktorne – one su historijski komplementarne.<h2>Spomenik kao simbol zrelosti</h2>Obnova spomenika Ferdinandu i Sofiji ne znači glorifikaciju imperije. Ona može biti shvaćena kao priznanje da je Sarajevo bilo epicentar globalnog događaja koji je oblikovao 20. stoljeće, a svakako će predstavljati i zanimljivu turističku atrakciju. Ako smo vratili stope Gavrila Principa, zašto smeta vraćanje spomenika Ferdinandu i Sofiji?Grad koji pretendira na evropsku kulturnu i političku relevantnost mora biti sposoban da prihvati vlastitu historijsku kompleksnost. Uklanjanje neugodnih slojeva prošlosti ne proizvodi identitetsku sigurnost – proizvodi mitologiju.Ako je Sarajevo zaista evropski grad, onda bi trebalo biti u stanju da podnese i činjenicu da je 1914. bilo dio jedne imperije, da je atentat imao globalne posljedice i da historija Balkana nije bila crno-bijela drama, nego složena igra sila, interesa i ideologija.U suprotnom, rasprava o spomeniku neće biti rasprava o 1914. godini – nego o tome da li smo intelektualno i dalje u 1945.

Dok dio sarajevske ljevice i dalje vidi samo “okupatora”, historijske činjenice sugeriraju da je 1878. spriječeno nešto daleko radikalnije

Da nije bilo Austro-Ugarske, Bosna bi vjerovatno postala Srbija, a muslimani bi možda nestali

Postoji obrazac u bosanskohercegovačkoj politici koji nadilazi stranke, ideologije i izborne cikluse: svaka vlast, prije ili kasnije, počne kritiku doživljavati ne kao sastavni dio demokratije, nego kao čin neprijateljstva.<h2>Proizvodnja neprijatelja</h2>Stranka demokratske akcije taj je obrazac usavršila u godinama koje su prethodile izborima 2022. Sistematski je smanjivala vlastiti koalicioni kapacitet, tretirajući partnere kao potrošnu robu, a ne kao političke saveznike. Istovremeno, kritičari su redovno etiketirani kao plaćenici, strani agenti i ljudi ambasada. Botovske mreže služile su kao produžena ruka političkog pritiska, s ciljem da svaku kritiku predstave kao politički motivisanu, a ne kao legitimnu.Svako ko bi uputio i najmanju kritiku - bilo politički protivnik, novinar ili umjetnik - postajao bi meta javnog razvlačenja, uvreda, laži i teorija o vlastitoj pokvarenosti i nedostojnosti.SDA se nije sukobljavala samo s domaćim protivnicima. U jednom trenutku uspjela je gotovo sve ključne zapadne ambasade okrenuti protiv sebe, dok je istovremeno demonstrirala slijepu političku odanost turskim vlastima. Bila je majstor u proizvodnji neprijatelja na svakom frontu, nesvjesna da tako sama sebi kopa politički grob.Rezultat je bio politički presedan: čak dvanaest stranaka podržalo je zajedničkog kandidata Denisa Bećirovića protiv Bakira Izetbegovića. Iako je ostala pojedinačno najjača, SDA je završila u opoziciji i na federalnom i na državnom nivou.Nije izgubila samo zbog snage protivnika. Izgubila je zbog vlastitog ponašanja. Mobilizirala je društvo protiv sebe.Dolazak Trojke na vlast dočekan je kao prekid tog obrasca. Stranke koje su godinama bile opozicija obećavale su drugačiji politički stil — otvoreniji, tolerantniji i demokratskiji. No, vlast ima sposobnost da brzo briše političko pamćenje.Već nakon prvih ozbiljnih kriza, kritika je počela biti tretirana kao politički napad. Novinarka Emela Burdžović to je precizno opisala: „Nismo svi koji kritikujemo rad Trojke botovi SDA. Nismo. Evo, ja nisam. Trojka nam je nametnula, čak i nama novinarima, da se osjećamo kao botovi Stranke demokratske akcije ako kritikujemo njihove poteze“.Isti oni političari koji su do jučer tražili prostor u medijima, sada su novinarima počeli spočitavati da su plaćenici i izdajnici ako bi se usudili kritizirati njihove poteze.<h2>Vrhunac obrasca</h2>Vrhunac tog obrasca viđen je nakon tragične smrti studenta Erdoana Morankića. Umjesto suočavanja s odgovornošću, botovske stranice bliske vlasti počele su širiti tvrdnje da iza studentskih protesta stoji SDA. Studenti su proglašavani plaćenicima, narkomanima i političkim instrumentima, dok su se pojavljivale čak i teorije da je sama nesreća dio političkog scenarija.Trojka je tako u kratkom vremenu od široke društvene podrške uspjela proizvesti razočaranje i stvoriti nove političke protivnike - ne zato što su oni postojali, nego zato što ih je sama proizvela.SDA je taj put već prošla, završivši politički izolirana. Trojka danas pokazuje znakove da ide istim putem. Jer trenutak kada vlast počne svaku kritiku doživljavati kao zavjeru jeste trenutak kada počinje gubiti kontakt sa stvarnošću.U Bosni i Hercegovini vlasti rijetko padaju zato što su njihovi protivnici jaki. Padaju zato što same proizvedu neprijatelje koji ih na kraju sruše.<h2>Dublji problem</h2>Takve reakcije otkrivaju dublji problem. Ljudi na vlasti počinju društvo posmatrati isključivo kroz prizmu političkih interesa. U toj partokratskoj vizuri ne postoji građanin, postoji samo potencijalni agent nečijeg političkog utjecaja. Ne postoji lično mišljenje, postoji samo politička lojalnost.

Stranka koja je gušenjem kritike i proizvodnjom neprijatelja završila u izolaciji sada dobija nasljednike 

Trojka ide ka političkom samouništenju

Bio je to čovjek koji je hodao kao da istorija ide pola koraka iza njega.Čedomir Jovanović nije bio samo političar. Bio je pojava. Bio je obećanje. Bio je ono što smo mi, klinci s kraja devedesetih i početka dvijetisućitih, odrasli u porodicama koje nas nisu učile mržnji i nacionalizmu, zamišljali kako normalnost treba izgledati kad jednom konačno stigne na Balkan. U zemljama punim uniformi, prijetnji, pijane retorike i ljudi koji su govorili kao da stalno nekome polažu zakletvu, Čeda je govorio kao da polaže račun – nama.

Čedu Jovanovića tužilaštvo tereti za nasilničko ponašanje: "Zveknuo sam ga rukom i udario stolicom"

Bio je Đinđićeva desna ruka, čovjek koji je ušao u najmračnije prostorije Srbije i izašao iz njih s Miloševićem na putu za Hag. Postojala je neka gotovo filmska jasnoća u toj sceni: mladi političar, lice koje još nije naučilo da laže bez treptanja, stoji nasuprot simbolu jednog propalog carstva i govori mu da je gotovo.I bilo je gotovo.Djevojke su ludile za njim. Nisu to bile metafore. Na mitinzima su se pojavljivali transparenti: „Čedo, oženi me.“ Lijep, elokventan, energičan, retorički savršen, izgledao je kao neko ko ne pripada ovom prostoru, kao da je slučajno ispao iz neke druge, bolje verzije Balkana koja se nikada nije dogodila. Nije bio samo političar – bio je znak da postoji izlaz.Mi smo ga gledali kao svjetionik. Ja sam ga gledao kao uzora.Kao tinejdžer, u svijetu u kojem su svi političari oko mene izgledali zloćudno, korumpirano i kompromitirano, Čeda je bio slika normalnosti. U moru balkanskih primitivaca, ratnih profitera, nacionalista i polusvijeta koji su se obogatili na tuđoj nesreći, djelovao je kao čovjek iz budućnosti. Govorio je brzo, jasno, bez straha. I, što je bilo najvažnije, govorio je ono što većinska Srbija nije željela čuti. Nudio je suočavanje s ratnim zločinima, Zapad, mir, pokajanje, saradnju i ljubav.Bio je vođa liberala. Bio je lice zemlje kakva je mogla postati.A onda se nešto slomilo. Ne naglo. Ne spektakularno. Nego sporo, gotovo neprimjetno, kao kada se zgrada ne uruši od eksplozije, nego od vlage koja godinama izjeda njene temelje, dok jednog dana jednostavno ne shvatiš da je već pola nestala.Prvo su došle marginalizacije. Osipanje stranke. Sukobi s ljudima one najbolje Srbije koju je okupljao u i oko LDP-a. Onda su stigli porazi. Kompromisi.A onda je počelo klizanje.Optužbe za korupciju i sumnjivo stečeni kapital. Optužbe za mutna druženja s likovima iz beogradskog podzemlja koje nikada nije do kraja razjasnio. Postepeno približavanje ljudima koji bi mu nekoliko godina ranije grkljan pregrizli. Gostovanja tamo gdje samo ološi idu. Čovjek koji je nekada nagovorio Miloševića da se preda sada je sjedio pod reflektorima koji su gutali dostojanstvo, okružen talogom koji simbolizira sve ono što on nije trebao biti. A postao je isti.

Napadnuti Čeda Jovanović i Aleksandar Kos u kafiću: "U sekundi je nastao potpuni haos, stolice su poletjele"

Ali ni to nije bio kraj.Došle su vijesti koje su zvučale kao groteskna parodija vlastite prošlosti: tuče po beogradskim kafićima, policijske prijave, hapšenja, cirkusantski razvod, izbacivanja iz stanova kao u nekom jeftinom socijalnom realizmu tranzicijske bijede. Čovjek koji je nekada bio lice jedne moralne revolucije sada se snima kako pjeva Rozgine pjesme grašku, kao da pokušava nadglasati vlastiti pad.Postao je karikatura.Danas, kada ga gledate i slušate, vidite čovjeka koji djeluje izgubljeno, nestabilno, tragično i gotovo komično u vlastitom raspadu.Postoji nešto duboko uznemirujuće u gledanju kako se svjetionik gasi. Ne eksplozijom. Ne tragedijom. Nego sporim pretvaranjem u nešto što više ne prepoznaješ. Kao da gledaš vlastitu mladost kako hoda ulicom, ali bez sjećanja na to ko je nekada bila.Čeda nije bio samo političar. Bio je simbol jednog mogućeg svijeta. A danas je podsjetnik na ono u čemu taj svijet na Balkanu na kraju uvijek završi.

Čeda nije bio samo političar. Bio je simbol jednog mogućeg svijeta. A danas je podsjetnik na ono u čemu taj svijet na Balkanu na kraju uvijek završi

Uspon i raspad Čedomira Jovanovića: Kako je "umro" čovjek koji je trebao promijeniti Balkan

Iako je pohvalno što je Vlada KS u posljednjem mandatu počela nabavljati nove tramvaje, vozila koja danas voze Sarajevom proizvedena su prije više od pola stoljeća. U međuvremenu je nestala država koja ih je kupila, nestale su generacije koje su ih prve koristile, a decenijama je stare tramvaje nadopunjavalo staro smeće koje su strani gradovi slali kao sadaku Sarajevu. Jedan od tih prastarih tramvaja nedavno je usmrtio mladog Erdoana Morankića i teško ranio Ellu Jovanović. Erdoanova smrt nije bila samo nesreća. Bila je posljedica sistema koji je dozvolio da vozila iz drugog vremena i dalje prevoze ljude u sadašnjosti.<h2> </h2>

<h2>Tramvaji su samo početak</h2>Ljudi u Bosni i Hercegovini svakodnevno ginu na putevima koji su u katastrofalnom stanju. Put od Sarajeva do Tuzle, koji povezuje dva najveća grada i dvije najmnogoljudnije regije u FBiH, izgleda poput prizora iz horor filma. Rupe, nepregledne krivine, nedostatak zaštitnih ograda, neosvijetljenost i opća zapuštenost nisu izuzetak, nego standard. Trideset godina novog puta nema. Sigurnost na cestama više zavisi od opreza pojedinca nego od sistema koji bi ga trebao štititi.U gradovima, fasade s oronulih zgrada otpadaju i padaju na trotoare kojima hodaju građani. Zgrade stare decenijama stoje bez obnove, bez inspekcija koje funkcionišu i bez institucija koje bi spriječile tragediju prije nego što se dogodi.

U bolnicama, ljudi čekaju mjesecima na preglede i zahvate. U sistemu gdje vrijeme često znači razliku između života i smrti, čekanje postaje opasnost samo po sebi. Aparati su zastarjeli, kapaciteti nedovoljni, a sistem spor i neefikasan.Željeznice funkcionišu na infrastrukturi iz prošlog vijeka. Elektroenergetski sistem opstaje zahvaljujući improvizaciji, a ne modernizaciji. Zrak u gradovima je među najzagađenijim u Evropi, a posljedice se mjere u skraćenim životima, bolestima i preranoj smrtnosti.U rudnicima ljudi rade u opasnim uslovima, svjesni da sigurnost često zavisi od zastarjele opreme i nedovoljne kontrole. U Jablanici je kamenolom odnio živote ljudi, pokazujući još jednom šta se dešava kada sistem ne kontroliše ono što mora kontrolisati. Kada institucije ne funkcionišu, tragedija nije izuzetak. Ona je očekivani ishod.Država doslovno ne funkcioniše ni u jednom od svojih osnovnih zadataka: da zaštiti živote građana i pruži im adekvatnu infrastrukturu.<h2>Nedostatak odgovornosti</h2>Razlog za to nije nedostatak novca. Budžeti rastu iz godine u godinu. Puni ih produktivno stanovništvo. Razlog je nedostatak odgovornosti.U sistemu u kojem niko ne snosi posljedice za neuspjeh, neuspjeh postaje trajan. Institucije ne funkcionišu jer nisu organizovane oko rezultata, nego oko političke kontrole. Budžeti se troši na budžetsku mašinerije i novčane transfere prema građanima kako bi ih se što više vezalo za budžet. Javna preduzeća služe strankama, a ne građanima. Funkcije postoje radi raspodjele moći, a ne radi rješavanja problema. U ozbiljnije projekte i izgradnju ulazi se rijetko, jer to zahtijeva daleko veći rad i odgovornost.U takvom sistemu, modernizacija nije prioritet. Sigurnost nije prioritet. Odgovornost nije prioritet. Prioritet je opstanak sistema samog.Zato tramvaji stari 50 godina i dalje voze. Zato putevi ostaju opasni. Zato bolnice kasne. Zato kamenolomi ubijaju. Zato država ne funkcioniše. Jer sistem koji ne kažnjava neuspjeh, proizvodi neuspjeh kao svoje normalno stanje

Od tramvaja i željeznica do bolnica i kamenoloma u Jablanici, pretvorili su sistem u prijetnju vlastitim građanima

Sigurnost građana na staroj infrastrukturi: Od tramvaja do kamenoloma, država ubija

Protesti mladih Sarajlija nakon tragične smrti Erdoana Morankića nisu izazvali samo političku krizu, nego su razotkrili i mehanizam odbrane vlasti koji se godinama koristi kada se suoči s autentičnim građanskim buntom. Umjesto suočavanja s pitanjima odgovornosti, javnost je svjedočila koordinisanoj kampanji diskreditacije protesta putem društvenih mreža, botovskih stranica i političkih aktivista bliskih vladajućim strukturama.&nbsp;

Cilj nije bio smirivanje situacije, nego delegitimizacija onih koji su tražili odgovornost.<h2>Teorije zavjere</h2>Jedan od ključnih narativa bio je pokušaj da se protesti predstave kao politički projekt opozicije, konkretno SDA. Stranica “Nova Bosna”, jedan od najapsurdnijih botovskih megafona vlasti objavila je: “Sve postaje jasnije da su ovo SDA protesti i dio predizborne kampanje. Ovi mladi studenti što su naivno izašli tamo nisu ni svjesni da se bore za povratak SDA i Bakira”.&nbsp;

Ova poruka jasno pokazuje strategiju – protesti se ne tretiraju kao izraz autentičnog nezadovoljstva, nego kao manipulacija. Time se pokušava oduzeti legitimitet mladima i njihovu borbu svesti na političku instrumentalizaciju.

Sličan narativ širio se i putem drugih stranica. Profil pod nazivom “Bošnjaci pišu gluposti po internetu” koji veliča stranke i političare Trojke objavio je kratko: “SDA daje upute za proteste”. Ovakve tvrdnje nisu imale cilj informisati, nego diskreditovati, stvarajući percepciju da mladi nisu politički subjekti, nego politički instrumenti.<h2>Opasne namjere</h2>Jedna od najagilnijih i najbesramnijih botovki vlasti Ivana Marić po svojim je profilima dijelila informacije u kojima se govori da su učesnici protesta narkomani i psihijatrijski slučajevi.Paralelno s tim, pojavile su se i objave koje su proteste predstavljale kao pokušaj destabilizacije sistema. U objavi Mursela Očuza, aktivnog člana SDP-a, navodi se da “bivše vlasti koriste sve resurse” kako bi prikazale sadašnju vlast nesposobnom, dok stranica “Gatački Klan”, jedan od najagresivnijih botovskih kanala Trojke, ide korak dalje, tvrdeći da je riječ o “hibridnom ratu, stvaranju haosa i rušenju sistema preko društvenih mreža”. Ovakva retorika ima jasnu funkciju – prebaciti fokus s tragedije i odgovornosti na navodnu političku pozadinu protesta.

Prema saznanjima “Dnevnog avaza”, postojale su i namjere da se među demonstrante ubace pojedinci s ciljem izazivanja incidenata koji bi kompromitovali proteste i opravdali njihovo gušenje. Međutim, uprkos pritiscima, protesti su ostali mirni, čime je propao pokušaj njihove kompromitacije.Najznačajniji aspekt ove situacije nije samo pokušaj diskreditacije protesta, nego činjenica da je meta bila upravo generacija mladih ljudi koja je pokazala najviše dostojanstva. Umjesto nasilja, pokazali su disciplinu. Umjesto haosa, pokazali su organizaciju. Umjesto političke manipulacije, pokazali su građansku svijest. Upravo zato reakcija vlasti otkriva duboku političku nesigurnost.<h2>Spontani izraz ogorčenja</h2>U konačnici, kampanja diskreditacije nije uspjela sakriti osnovnu činjenicu: protesti nisu bili proizvod političkih stranaka, već spontani izraz ogorčenja generacije koja odbija živjeti u sistemu bez odgovornosti.

Kako je vlast pokušala diskreditovati proteste nakon smrti Erdoana Morankića

Trojkini botovi sarajevsku mladost prikazuju kao narkomane i ludake

Ludilo vlasti u njima je ubilo svaku ljudskost i zdrav razum: Trojkini botovi sarajevsku mladost prikazuju kao narkomane i ludake

U Bosni i Hercegovini politika odavno više nije prostor ideja, nego prostor pripadnosti. U tom prostoru, najdosljedniji politički subjekt nije ideolog ni reformator, nego stranački bot – politički navijač koji ne traži istinu, nego mjesto. Njegova lojalnost nije ideološka, nego egzistencijalna. On ne brani stranku zato što vjeruje da je u pravu, nego zato što se nada da će ga ta stranka jednog dana nagraditi.Stranački bot je prije svega navijač. Politiku ne vidi kao upravljanje javnim poslovima, nego kao utakmicu između “naših” i “njihovih”. Njegov tim nikada ne griješi, a ako i griješi, krivica se uvijek relativizira. Protivnički tim, s druge strane, nikada nije u pravu. Taj obrazac je univerzalan: SDA bot vidi kritičare kao izdajnike, NiP bot kao plaćenike SDA, a SDP bot kao nostalgičare prošlosti. Suština je ista – bot ne traži istinu, nego pripadnost.U društvu u kojem su institucije slabe, a meritokratija gotovo nepostojeća, stranka postaje zamjena za sistem. Ona nudi identitet, zaštitu i potencijalnu egzistenciju. Bot brani stranku jer brani vlastitu odluku da joj pripada. Priznati njenu grešku značilo bi priznati i vlastitu zabludu. Zato njegova odanost postaje fanatična. Fanatizam nije proizvod uvjerenja, nego očekivanja.Njegova nada je uhljebljenje. Možda ne danas, ali jednog dana. Posao, pozicija, ugovor. Bot ulaže svoje vrijeme i integritet kao investiciju u buduću nagradu. Zato ne postavlja pitanje je li nešto dobro za društvo, nego je li dobro za njegov tim.Stranački bot je proizvod sistema koji ne nagrađuje kompetenciju, nego poslušnost. On nije građanin koji misli, nego funkcija strukture koja reagira. Njegovo mišljenje je delegirano, njegov stav unaprijed određen.Najopasnija posljedica nije u tome što bot brani loše politike, nego što uništava samu mogućnost racionalne rasprave. Kada istina postane pitanje pripadnosti, politika prestaje biti sukob ideja i postaje sukob plemena. U tom prostoru, botovi različitih stranaka nisu stvarni protivnici – oni su saveznici u održavanju sistema koji opstaje zahvaljujući njihovoj bezuslovnoj lojalnosti.

Stranački bot ne brani ideju, nego vlastitu nadu u nagradu

Epizoda iz života bota

U Banjoj Luci je danas i zvanično potpisan sporazum o zajedničkom nastupu nekoliko probosanskih stranaka na predstojećim izborima u entitetu Republika Srpska, čime je formalizirano novo političko savezništvo koje okuplja Socijaldemokratsku partiju (SDP), Narod i pravdu (NiP), stranku Naprijed, Pokret demokratske akcije (PDA) i Narodni evropski savez (NES).Iako su potpisnici sporazuma najavili da će uputiti otvoren poziv i drugim probosanskim strankama da im se pridruže, već sada je jasno da ovaj potez nije doveo do očekivanog sveopćeg jedinstva, već je dodatno ogolio duboke podjele unutar probosanskog političkog korpusa koji se iz Federacije prenio i u Republiku Srpskou.<h2>Ko je unutra, a ko ostaje vani</h2>Najveću političku težinu današnjem događaju daje upravo činjenica da sporazum nisu potpisale Stranka demokratske akcije (SDA), Demokratska fronta (DF) i Stranka za Bosnu i Hercegovinu (SBiH), koje su činile ključni dio ranijeg zajedničkog nastupa probosanskih snaga kroz koaliciju „Pokret za državu“.Njihovo odsustvo sugerira da bi na predstojećim izborima mogla nastupiti najmanje dva odvojena probosanska bloka, što otvara ozbiljno pitanje političke fragmentacije ionako malobrojnog biračkog tijela povratnika i građana nesrpske nacionalnosti u ovom entitetu. Naime, jasno je da je animozitet ova dva politička bloka danas na najvećem mogućem usijanju. No, ostavljati Bošnjake bez legitimnih predstavnika u RS zbog tog usijanja, znači prije svega političku kraktovidost i glupost koji prijeti da zbog ličnih sujeta i sukoba ostavi Bošnjake i bez minimuma političke vlasti koju imaju u manjem entitetu. Ovakav model formiranja koalicije, u kojem jedna grupacija prvo potpisuje sporazum, a zatim naknadno poziva ostale da se pridruže, faktički predstavlja stavljanje drugih stranaka pred svršen čin – prihvati ili odbij, a jasno je da tako postavljen način ucjene može završiti samo s „odbij“. Stranke koje nisu učestvovale u pregovorima teško prihvataju podređenu poziciju unutar već formiranog političkog okvira. Bošnjaci i ostali probosanski birači u RS-u čine manjinski, ali politički važan segment biračkog tijela, čiji glasovi često odlučuju o tome hoće li postojati barem minimalna institucionalna zastupljenost probosanskih snaga iz tog entiteta na državnom nivou.<h2>Rizik rasipanja glasova</h2>Najveći problem koji proizlazi iz današnjeg sporazuma nije njegovo postojanje, već izvjesna mogućnost paralelnog formiranja drugog probosanskog bloka predvođenog SDA i partnerima.Iskustvo iz prethodnih izbora jasno pokazuje koliko je jedinstvo presudno. Na Općim izborima 2022. godine, koalicija „Pokret za državu“, koja je okupila većinu probosanskih stranaka, osvojila je više od 36.000 glasova za Narodnu skupštinu RS, što im je donijelo pet poslaničkih mandata.Međutim, ako se ti glasovi sada podijele između dvije ili više lista, postoji realna opasnost da nijedna od njih ne ostvari dovoljno jak rezultat za značajniju zastupljenost. Izborni prag od tri posto, iako na prvi pogled nizak, može postati ozbiljna prepreka u uslovima smanjene izlaznosti povratnika i političke mobilizacije većinskog biračkog tijela.Još veći rizik postoji kada je riječ o izboru zastupnika iz RS-a u državni parlament. Tradicionalno, probosanske stranke su uspijevale osigurati barem jedno mjesto u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH. Gubitak tog mandata značio bi potpuni nestanak direktnog političkog predstavljanja Bošnjaka iz RS-a na državnom nivou.<h2>Političke ambicije ili strateška greška</h2>Formiranje bez ključnih stranaka poput SDA, SBB, DF-a, Stranke za BiH ili BH Zelenih koji imaju vrlo jaku infrastrukturu u RS, ukazuje na duboko nepovjerenje i rivalstvo unutar probosanskog bloka koje svoje lične animozitete stavlja iznad osnovnih interesa bošnjačkog naroda s kojim se ozbiljne stranke ne bi smjele kockati.U takvom kontekstu, pitanje nije samo ko će osvojiti više glasova, već hoće li politička fragmentacija dovesti do situacije u kojoj probosanske stranke, uprkos značajnom broju birača, ostanu bez stvarnog političkog uticaja.Dok su potpisi na sporazumu već stavljeni, njegov stvarni politički efekat bit će poznat tek na izborima. Ono što je već sada izvjesno jeste da političke podjele unutar probosanskog bloka predstavljaju ozbiljan rizik – ne samo za pojedinačne stranke, već i za ukupnu političku zastupljenost probosanskih snaga u Republici Srpskoj.

Novi politički blok predvođen SDP-om, NiP-om i partnerima otvorio pitanje rasipanja glasova i mogućeg gubitka ključnih mandata za probosanske snage

Na pomolu podjela u RS: SDP-ov i NiP-ov blok prijeti da Bošnjake ostavi i bez bogde koju imaju

Sistem EMIS za upis djece u predškolske ustanove u Kantonu Sarajevo ponovo je doživio kolaps, ostavljajući brojne roditelje satima bez mogućnosti da prijave svoju djecu za vrtiće. Tehnički problemi pojavili su se upravo u trenutku kada je trebala početi faza izbora predškolske ustanove, što je izazvalo ogorčenje i zabrinutost među porodicama.Prema svjedočenjima roditelja, sistem nije bio dostupan više od sat nakon planiranog početka prijava. Stranica se nije učitavala, dolazilo je do beskonačnog osvježavanja, a prijava je bila praktično nemoguća.

&nbsp;Više od sat vremena roditelji ne mogu pristupiti prijavi. Stranica se ruši, ne učitava i sve se svodi na beskonačno refreshanje. Ljudi sjede pred ekranima, uzimaju slobodno s posla, odgađaju obaveze i pokušavaju uraditi nešto što bi u normalnim okolnostima trajalo nekoliko minuta – naveli su roditelji koji su pokušavali pristupiti sistemu.Iz Ministarstva za odgoj i obrazovanje Kantona Sarajevo tek su naknadno priznali postojanje problema, objavivši obavijest da sistem nije dostupan zbog tehničkih poteškoća čiji se uzrok utvrđuje.- Zbog tehničkih poteškoća čiji uzrok se trenutno utvrđuje, sistem EMIS-predškolsko nije dostupan u planirano vrijeme početka faze izbora vrtića. Roditelji će biti informisani o tačnom vremenu početka ove faze nakon otklanjanja tehničkih poteškoća – saopćili su iz Ministarstva.Obavijest je objavljena tek sat nakon što su roditelji već bezuspješno pokušavali pristupiti sistemu.<h2>Muke roditelja</h2>Jedan od roditelja, koji je želio ostati anoniman, izjavio je za „Avaz“ da problemi traju mjesecima i da je upis djece postao gotovo nemoguć.- Ja od oktobra pokušavam da upišem dijete, ali je nemoguće. Prvo se nismo mogli registrovati, zatim nismo mogli uploadovati dokumente. Kada je bio konkurs prije 15 dana, sistem nije dozvoljavao izbor vrtića. Danas, kada je trebao početi izbor, stranica opet ne radi i ne možemo se ulogovati – rekao je roditelj.On ističe da je situacija dovela do ozbiljnih posljedica za njegovu porodicu.- Moja supruga je ostala bez posla jer nema ko čuvati dijete. Trebala je početi raditi na novom poslu, ali ne može jer dijete nije upisano u vrtić. Ovo je katastrofa – naveo je.<h2>Dupli aršini</h2>Posebnu zabrinutost izaziva činjenica da su, prema tvrdnjama roditelja, neki korisnici mogli pristupiti sistemu, dok drugi nisu, što otvara pitanje jednakog tretmana svih prijavljenih.- Dobio sam informaciju da neki roditelji mogu pristupiti, a neki ne mogu. Prije tri godine sam upisao dijete za pet minuta bez ikakvih problema. Sada je to nemoguće. Bojim se da postoji mogućnost da iza svega stoji neka namještaljka – kazao je.Roditelji također tvrde da je komunikacija s nadležnima bila otežana, te da su telefoni Ministarstva bili preopterećeni pozivima.Ovaj kolaps sistema dolazi svega nekoliko dana nakon što je Ministarstvo poništilo prethodni konkurs za upis djece u vrtiće, priznajući da je sistem bio aktiviran ranije nego što je planirano. Umjesto u 10 sati, faza izbora vrtića tada je započela u 8 sati, čime su neki roditelji stekli prednost u odnosu na druge.<h2>Roditelji traže odgovore</h2>Roditelji sada traže jasne odgovore o tome ko snosi odgovornost za ponovljeni pad sistema, da li će procedura biti fer za sve i kako će nadležni spriječiti slične situacije u budućnosti.Ističu da se ne radi o izolovanom incidentu, već o sistemskom problemu koji pogađa veliki broj porodica i direktno utiče na njihov svakodnevni život, zaposlenje i egzistenciju.Za sada nije poznato kada će sistem ponovo biti u funkciji niti da li će trenutni proces prijava biti poništen ili nastavljen nakon otklanjanja tehničkih problema.

Jedan od roditelja kazao nam je da je zbog Hotinog sistema njegova supruga ostala bez posla

Ponovo pao Hotin EMIS sistem, građani ogorčeni: Da li se pojedinim roditeljima namještao upis u vrtiće?

Ministrica za odgoj i obrazovanje Kantona Sarajevo Naida Hota-Muminović našla se u središtu javnosti nakon tragedije koja je potresla Sarajevo i izazvala višednevne proteste učenika i studenata. Ministarstvo kojim rukovodi objavilo je saopćenje u kojem izražava saučešće porodici stradalog mladića, podršku povrijeđenoj učenici i razumijevanje za proteste mladih, poručujući da je njihova građanska hrabrost dokaz empatije i odgovornosti.U saopćenju se navodi da Ministarstvo nikada nije izdalo instrukcije o kažnjavanju učenika zbog učešća na protestima, te da škole moraju ostati prostor slobode, a ne prisile. Također je istaknuto da će Ministarstvo sarađivati s učenicima, nastavnicima i stručnjacima, kako bi se unaprijedila sigurnost i odgovorilo na njihove zahtjeve.Međutim, ono što je izazvalo posebnu pažnju javnosti jeste činjenica da saopćenje nije potpisala ministrica lično, već je objavljeno u ime Ministarstva. U političkoj praksi, lični potpis nosi simboličku i stvarnu težinu odgovornosti, posebno u trenucima krize, kada javnost očekuje jasne i lične stavove onih koji vode institucije.Istovremeno, upravo je Hota-Muminović među političkim zvaničnicima čiju ostavku traže demonstranti. Mladi koji danima izlaze na ulice zahtijevaju odgovornost sistema i konkretne promjene, a ministrica se našla pod direktnim političkim pritiskom nakon što su desetine učenika svjedočile pritiscima od školskih ustanova da ih spriječi da izlaze na proteste.Pa kome treba vjerovati – desetinama svjedoka koji tvrde da Ministarstvo školama šalje upute da uguši proteste ili Hota-Muminović koja se nije potpisala?Ovo nije prvi put da se njen mandat dovodi u vezu s kontroverzama. Naime, Hota-Muminović nesumnjivo je rekorder po broju afera u Vladi KS. Od uvođenja „SAFER učenja“, preko kritike o političkom utjecaju na imenovanja direktora škola, nezadovoljstva roditelja zbog problema i netransparentnosti EMIS sistema pri upisima djece, zamjerke zbog sporog i nejasnog reagovanja Ministarstva tokom dojava o bombama u školama, kritika stručne javnosti na račun reformi obrazovanja i kurikuluma do masovnih protesta nastavnika krajem prošle godine zbog skandaloznog konkursa za prijem radnika.

Mladi skandaloznoj ministrici jasno poručili: „Odlazi“

Hota-Muminović: Koliko je još moramo trpjeti?

Naida Hota-Muminović, ministrica srednjeg i osnovnog obrazovanja: Mala od skandala

Ostavka premijera Kantona Sarajevo Nihada Uka pokrenula je politički domino-efekat koji automatski formalno dovodi do pada kompletne Vlade KS, ali je potencijalno dodatno otvorila i duboke pukotine unutar same Trojke. Posebno je značajna izjava ministra saobraćaja Adnana Štete, koji je priznao ono o čemu se u javnosti već špekulisalo – da ostavka premijera nije bila unaprijed koordinirana s članovima Vlade – što ukazuje na ozbiljan unutrašnji raskol i politički haos.- Nije nam najavio u nedjelju da daje ostavku. Došao je na sjednicu i dao ostavku - rekao je Šteta, potvrđujući da ministri nisu bili pripremljeni za takav potez. Njegova reakcija, ali i kasnije poruke na društvenim mrežama, jasno ukazuju na nezadovoljstvo načinom na koji je odluka donesena.Prema pouzdanim saznanjima, ova ostavka došla je direktno po ideji i nalogu predsjednice Naše stranke Sabine Ćudić. Jasno je zašto su partneri Naše stranke ljuti zbog ove odluke. Naime, u trenucima najveće ogorčenosti i bunta građana nakon stravične tramvajske nesreće i pogibije Erdoana Morankića, ostavka Uka šalje poruku javnosti o duboko moralnom i savjesnom činu.I dok se iz cijele situacije Uk i Naša stranka izvlače kao moralni pobjednici, istovremeno je oštrica bunta i nezadovoljstva sada preusmjerena prema ministru saobraćaja Adnanu Šteti. Proteklih godina Šteta je pažljivo gradio svoj imidž, brendirajući sebe kao najsposobnijeg ministra u Vladi KS koji gradi pruge, obnavlja vozni park u Sarajevu i ostvaruje konkretne i svima vidljive rezultate. Ovakav imidž trebao je biti odskočna daska za mnogo veće ambicije i buduće funkcije, među kojima su i mjesto premijera KS, ali potencijalno i predsjednika SDP-a nakon Nermina Nikšića.Ipak, s posljednjom nesrećom taj Štetin imidž preko noći je postao ozbiljno poljuljan, a Ukovo povlačenje u tom smislu samo ga je dodatno gurnulo u politički ambis.<h2>Štetina poruka o „novoj većini“ – politička prijetnja ili najava raskola</h2>Posebno odjekuje Štetina izjava da će „novu Vladu KS birati nova većina“, što predstavlja mnogo više od puke proceduralne konstatacije. U političkom kontekstu Kantona Sarajevo, ova rečenica zvuči kao otvoreno priznanje da postojeća parlamentarna većina više nije stabilna, ali i kao signal da su već pokrenuti razgovori o njenom preslagivanju.Takva poruka dolazi u trenutku kada Trojka formalno ima svega 18 ruku – apsolutni minimum za izbor Vlade. To znači da odsustvo samo jednog zastupnika ili eventualni politički zaokret pojedinaca može dovesti do gubitka većine.Formalno, Trojka i dalje ima minimalnu parlamentarnu većinu, ali politički posmatrano, koalicija je faktički već raspadnuta. Osipanje zastupnika, unutrašnji sukobi i gubitak međusobnog povjerenja doveli su do situacije u kojoj vlast postoji samo zahvaljujući tankoj matematičkoj konstrukciji, bez stvarne političke stabilnosti.Napustila ih je Arijana Memić, Rusmir Pobrić je formirao novu političku stranku, a sudbina većine sada zavisi od pojedinaca poput Adne Mesihović, Admela Hodžića i Elze Gaković. Takva vlast je izuzetno krhka i podložna svakom političkom potresu.Također, jasno je da odnosi Naše stranke sa SDP-om i NiP-om nisu ni najmanje idilični. Mimo premijera, od stranačkih kadrova u Vladi KS Naša stranka ima još samo ministricu pravde Darju Softić-Kadenić, dok su Ministarstvo visokog obrazovanja i Ministarstvo komunalne privrede prepustili nestranačkim ličnostima. Naša stranka je, također, u vlast, tendere, upravljanje resursima i skandale upetljana daleko manje od SDP-a i NiP-a, te im ova prilika savršeno dolazi da svojim partnerima prepuste politički teret, dok se oni iz svega izvlače kao neokrznuti i „pošteni“.<h2>Vlada može preživjeti formalno, ali politički je već pala</h2>Iako postoji mogućnost da Trojka, uz disciplinu zastupnika i tehničko održavanje većine, dočeka naredne izbore, politička realnost pokazuje da je koalicija izgubila unutrašnju koheziju.Štetina izjava o „novoj većini“ najvjerovatnije nije slučajna, već predstavlja indikator da su politički akteri već počeli razmišljati o alternativnim konfiguracijama vlasti. To također pokazuje da ni unutar same Vlade više ne postoji uvjerenje da je postojeća koalicija dugoročno održiva.Ostavka premijera, koja je trebala predstavljati političku žrtvu radi smirivanja javnosti, pretvorila se u okidač koji je razotkrio duboku krizu vlasti.Trojka možda formalno još postoji, ali politički više ne djeluje kao jedinstvena vlast, već kao koalicija koja se održava na minimumu snage, bez zajedničke strategije, povjerenja i stabilnosti. Pitanje je da li će nakon izbora postojati i taj minimum.

Trojka možda formalno još postoji, ali politički više ne djeluje kao jedinstvena vlast

Sabinin gambit: Uk spašen, Naša stranka oprana, a Šteta ostavljen na udaru

Prvog dana nakon tramvajske nesreće u Sarajevu napisao sam da ne treba žuriti s optužbama, ni prema političkim strankama, a posebno ne prema vozaču, jer u tom trenutku nisu bile poznate sve okolnosti niti se mogla utvrditi odgovornost. U ozbiljnim društvima, odgovornost je rezultat činjenica, a ne političke potrebe ili medijskog pritiska.Međutim, reakcija vlasti u Kantonu Sarajevo pokazala je nešto zabrinjavajuće. Umjesto smirenosti, transparentnosti i spremnosti da se utvrde činjenice, javnost je svjedočila pokušaju da se krivica promptno svali na vozača, čovjeka koji se preko noći našao u ulozi žrtvenog jarca sistema. Takav refleks nije izraz odgovornosti, nego slabosti - pokušaj da se zaštiti sistem i zatvori slučaj prije nego što je istina uopće utvrđena.Građani su to prepoznali. Nisu prihvatili unaprijed napisani narativ niti su povjerovali u pojednostavljene konstrukcije. Još poraznija bila je reakcija vlasti na spontano okupljanje mladih ljudi koji su izašli na ulice, tražeći odgovornost i odgovore. Umjesto dijaloga, dobili su diskreditaciju. Pokušaj da se autentičan građanski revolt predstavi kao stranački projekt pokazuje duboko nerazumijevanje same prirode demokratije.U svijesti dijela političke elite očigledno i dalje postoji uvjerenje da građani ne postoje kao slobodni pojedinci, nego kao produžena ruka političkih struktura. Takav pogled negira samu ideju građanstva i svodi društvo na prostor stalne političke manipulacije.Zato je ostavka premijera Kantona Sarajevo, Nihada Uka, prvi i jedini ispravan politički potez koji smo vidjeli u ovom slučaju. Ostavka nije čin slabosti, nego priznanje osnovnog principa svake odgovorne vlasti - da funkcija nije privatno vlasništvo, nego javno povjerenje.Ovaj slučaj mora biti podsjetnik svima koji vrše vlast: nijedna funkcija nije trajna, nijedna pozicija nije zagarantovana, i nijedna vlast nije iznad građana. Jer u svakoj demokratiji postoji samo jedan stvarni nosilac suvereniteta - građanin.

Pokušaj da se krivica prebaci na vozača i diskredituju građani razotkrio je politički mentalitet koji vlast vidi kao pravo, a ne kao odgovornost

Vlast nije babovina

Prvog dana nakon tramvajske nesreće u Sarajevu napisao sam da ne treba žuriti s optužbama, ni prema političkim strankama, a posebno ne prema vozaču, jer u tom trenutku nisu bile poznate sve okolnosti niti se mogla utvrditi odgovornost. U ozbiljnim društvima, odgovornost je rezultat činjenica, a ne političke potrebe ili medijskog pritiska.<h2>Gubitak razuma</h2>Međutim, reakcija vlasti u Kantonu Sarajevo pokazala je nešto mnogo dublje i zabrinjavajuće od same nesreće. Pokazala je obrazac ponašanja koji govori o potpunom gubitku političkog instinkta, empatije i osjećaja odgovornosti prema građanima.Umjesto smirenosti, transparentnosti i spremnosti da se utvrde činjenice, javnost je svjedočila pokušaju da se krivica promptno svali na vozača, čovjeka koji se preko noći našao u ulozi žrtvenog jarca sistema. Takav refleks nije izraz odgovornosti, nego slabosti. To je pokušaj da se sistem zaštiti po svaku cijenu, čak i kada istina još nije utvrđena.Građani su to prepoznali. Nisu prihvatili unaprijed napisani narativ, niti su povjerovali u pojednostavljene konstrukcije koje su trebale zatvoriti slučaj prije nego što je uopće otvoren, jer je svakom bilo jasno da je nemoguće u onakvoj krivini svjesno voziti onako brzo.Još poraznije od toga bila je reakcija vlasti na spontano okupljanje mladih ljudi koji su izašli na ulice tražeći odgovornost i odgovore. Umjesto dijaloga, ponuđena im je diskreditacija. Botovi Trojke i samoprozvane analitičarke bez morala i časti skočile su da optuže mlade ljude da su svi skupa u službi u SDA da ruše njihovu dobru i poštenu vlast.&nbsp;Umjesto poštovanja, dobili su etikete. Pokušaj da se autentičan građanski revolt predstavi kao stranački projekt pokazuje duboko nerazumijevanje same prirode demokratije.Jeste li vi normalni? Je li vas imalo stid?Jeste li zaista povjerovali da ste feudalni gospodari, da je vlast vaša babovina data po Božjem pravu, a građani kmetovi na koje imate pravo udarati kad god zatraže odgovornost?Postoji li u vašem ograničenom pogledu na svijet išta osim stranaka, podjela na “nas” i “njih”, paranoičnih konstrukcija, zavjera i bolesne potrebe da svaku reakciju bilo kojeg građanina svedete na stranački projekat?&nbsp;U svijesti dijela političke elite očigledno i dalje postoji uvjerenje da građani ne postoje kao slobodni pojedinci, nego kao produžena ruka političkih struktura. Niko i ništa ne postoji mimo partijskih interesa. Takav pogled nije samo pogrešan - on je opasan. On negira samu ideju građanstva i svodi društvo na prostor stalne političke manipulacije.<h2>Ispravan potez Uka</h2>Zato je ostavka premijera Kantona Sarajevo, Nihada Uka, prvi i jedini ispravan politički potez koji smo vidjeli u ovom slučaju. Ostavka nije čin slabosti. Ona je priznanje osnovnog principa na kojem počiva svaka odgovorna vlast — da funkcija nije privatno vlasništvo, nego javno povjerenje.U razvijenim demokratijama, politička odgovornost ne čeka sudske presude. Ona dolazi onog trenutka kada se izgubi povjerenje javnosti ili kada sistem kojim upravljate pokaže ozbiljne slabosti. Ostavka je tada čin političke zrelosti, a ne poraza.Ovaj slučaj mora biti podsjetnik svima koji vrše vlast, ne samo u Kantonu Sarajevo nego i širom Bosne i Hercegovine: nijedna funkcija nije trajna, nijedna pozicija nije zagarantovana, i nijedna vlast nije iznad građana.Jer na kraju, u svakoj demokratiji postoji samo jedan stvarni nosilac suvereniteta — građanin.A vlast, kakva god bila i ko god je činio, postoji isključivo da njemu odgovara.

U političara očigledno i dalje postoji uvjerenje da građani ne postoje kao slobodni pojedinci, nego kao produžena ruka stranaka

Trojko, sram vas bilo: Umjesto da izađete pred mlade ljude, digli ste na njih svoje botove

Dvanaest sati.Toliko je trebalo ministru saobraćaja Adnan Šteta i načelnici Benjamina Karić da se pojave na mjestu tramvajske tragedije u kojoj je izgubljen jedan mladi život, a jednoj djevojci amputirana noga. Ne sat vremena. Ne dva. Nego dvanaest. I to – kada više nije bilo građana.Kada su svijeće već dogorijevale, kada su roditelji i prijatelji u tišini oplakivali, kada je javni bijes već prerastao u ogorčenu šutnju. Došli su noću. U pratnji stručnog nadzora. U kadru bez mase. U prostoru bez pitanja.Slike su noćne. Fotografije su hladne. Nema građana. Nema spontanih reakcija. Nema neugodnih pitanja. To nije puka slučajnost. To je njihova namjerna politička kalkulacija.<h2>Kada odgovornost postane tišina</h2>Vlada Kantona Sarajevo poručuje da je „prioritet istraga“. Poziva medije da se suzdrže od nagađanja. Naglašava osjetljivost procesa.Ali istovremeno – javnost ne dobija nijednu konkretnu informaciju o stanju voznog parka, o sigurnosti starih tramvaja, o internim procedurama u KJKP GRAS, niti o eventualnoj odgovornosti uprave i resornog ministarstva.Uhapšen je vozač. Standardna procedura. Ali sistem – i dalje šuti. A šutnja, kada je javna sigurnost u pitanju, nije neutralna. Ona proizvodi nepovjerenje. Ona stvara špekulacije. Ona rađa gnjev.<h2>Politička hrabrost ili politički kukavičluk?</h2>Sjećamo se kako Benjamina Karić voliti biti među građanima, dijeliti baklave slikati se s djecom, obilaziti radove, pozirati u urbanim kadrovima. Na dan, kada se grad suočava s neviđenom tragedijom i gubitkom – dolazi noću.Ministar Šteta, koji godinama gradi imidž na modernizaciji tramvajskog sistema, dolazi tek kada je kamera sigurna, a javnost odsutna.To nije empatija. To je upravljanje štetom.Političari se najlakše mjere u trenucima krize. U trenucima kada grad traži lice, glas, odgovornost. U ovom slučaju dobili smo – kontrolisanu pojavu i institucionalnu tišinu.<h2>Grad koji zaslužuje više</h2>Sarajevo je izgubilo mladi život. Jedna porodica je uništena. Jedna djevojka je zauvijek obilježena. Građani ne traže spektakl. Ne traže unaprijed presuđene krivce. Traže transparentnost. Traže odgovornost sistema. Traže da se neko pojavi pred njima – ne u mraku, nego na svjetlu dana. Jer politička funkcija nije Instagram promocija, a javna odgovornost ne treba da se preuzima samo kad se baklave dijele. Ne morate dolaziti kada se narod raziđe da izbjegnete susret s njim. To se ne zove odgovornost. To se zove kukavičluk.

To se ne zove odgovornost. To se zove kukavičluk.

Dvanaest, punih dvanaest sati nakon tragedije: Došli su tek kad su građani otišli

Stravična nesreća u centru Sarajeva, u kojoj je tramvaj iskočio iz šina kod Zemaljskog muzeja, odnijela je jedan život i povrijedila više osoba. Grad je na nekoliko sati bio paraliziran. Sirene hitne pomoći, policije i vatrogasaca odzvanjale su glavnom saobraćajnicom, dok su zbunjeni građani pokušavali shvatiti šta se, zapravo, dogodilo.Ljekari su reagirali brzo. Dispečerski centar primio je više poziva, ekipe su upućene na teren, izvršena je trijaža, povrijeđeni su transportovani u bolnice. Prva linija sistema – ona koja se uvijek prva suočava s posljedicama – uradila je svoj posao profesionalno i bez kalkulacija.Ali tamo gdje počinje politička odgovornost, nastupila je tišina.U trenutku kada se desi nesreća sa smrtnim ishodom u javnom prevozu, u gradu koji godinama kuburi sa zastarjelom infrastrukturom, održavanjem i upravljanjem javnim preduzećima, građani imaju pravo na jasne i brze informacije. Imaju pravo znati šta se desilo, ko je nadležan, šta se poduzima i da li je sistem pod kontrolom.Umjesto toga, informacije su stizale fragmentirano. Mediji su bili blokirani od pristupa informacijama, kao što je bio blokiran i grad. Iz GRAS-a su poručili da nemaju više podataka od onih objavljenih u medijima. Uzrok nesreće – nepoznat. Direktor nedostupan. Politički predstavnici – nevidljivi.U ozbiljnim gradovima, u ovakvim situacijama, prvi ljudi grada na čelu s gradonačelnikom izlaze na teren ili pred kamere istog dana. Ne da bi sakupljali političke poene, nego da bi pokazali da institucije imaju lice i odgovornost. Transparentnost u kriznim situacijama nije luksuz niti PR alat – to je minimum političke kulture.Od domaćih funkcionera, međutim, ni traga ni glasa nije bilo.Jer Sarajevo funkcioniše po drugom obrascu u odnosu na druge gradove. Kada se presijeca vrpca ili pušta nova linija, političari su prvi u kadru. Kada se desi tragedija, javnost dobije šutnju i čekanje „da se utvrde okolnosti“.Naravno, istraga mora utvrditi tačan uzrok. Ali politička odgovornost ne počinje tek nakon vještačenja. Ona počinje u prvom satu krize – jasnim obraćanjem, dostupnošću i preuzimanjem institucionalne odgovornosti.Tog elementarnog osjećaja kod naših rukovodilaca nema. Valjda misle da ako ignorišu ljudske leševe, neće odgovornost doći po njih. A hoće i to vrlo brzo.

Nakon stravične nesreće tramvaja u centru Sarajeva, građani su dobili brzu reakciju hitnih službi, ali ne i jasno obraćanje nadležnih

Kad sistem šuti

Digitalizacija je trebala donijeti transparentnost, jednakost i kraj improvizacijama. Umjesto toga, Ministarstvo za odgoj i obrazovanje Kantona Sarajevo na čelu s ministricom Naida Hota-Muminović ponovo se našlo u središtu skandala, što je postala gotovo tradicija od prvog dana otkako je stupila na dužnost, pa to više nikog i ne iznenađuje.<h2>'Nenamjerna ljudska greška'</h2>Ovog puta – zbog konkursa za upis djece u predškolske ustanove putem EMIS sistema.Iako je zvanično najavljeno da faza izbora vrtića počinje u 10 sati, sistem je aktiviran već u 8. Ministarstvo je priznalo „nenamjernu ljudsku grešku“, ali šteta je već bila učinjena. U situaciji kada prednost, u slučaju istog broja bodova, ima dijete čiji roditelj prvi izvrši registraciju – dva sata nisu tehnički detalj. To je razlika između mjesta u vrtiću i liste čekanja.Nakon talasa reakcija i pritužbi roditelja, Ministarstvo je bilo primorano poništiti cijelu fazu konkursa – uključujući izbor i reizbor vrtića, preliminarne i konačne rang-liste, faze prigovora i razmatranja žalbi.Drugim riječima: sistem koji je trebao garantovati sigurnost i pravednost – pao je na osnovnom testu povjerenja.<h2>Mjesta nestaju, brojke se mijenjaju</h2>Roditelji su prijavljivali da su djeca u jednom trenutku bila na listi primljenih, da bi već u sljedećem – nestala. Kod pojedinih vrtića broj slobodnih mjesta se mijenjao iz dana u dan bez jasnog obrazloženja. Spominje se i primjer vrtića „Bombon“ u Hrasnom, gdje je broj slobodnih mjesta rastao sa sedam na 34.Pitanja su brojna: Zašto je sistem aktiviran ranije? Ko je odgovoran? Kako su se mijenjali podaci o slobodnim mjestima? Zašto su konkursni rokovi objedinjeni na način koji diskriminiše roditelje čija djeca trebaju krenuti u vrtić između aprila i avgusta?Ministarstvo najavljuje „unutrašnju provjeru“. Javnost, međutim, sve češće postavlja pitanje – koliko puta se ista greška može ponoviti prije nego što više ne bude riječ o grešci, nego o obrascu?Nedavno je digitalizirani konkurs za prijem nastavnika u osnovne i srednje škole u Kantonu Sarajevo također bio pod snažnim kritikama. Iako je ministrica tvrdila da je sistem „izbrisao korupciju“, stotine kandidata su prijavljivale tehničke i proceduralne nepravilnosti.Problemi su uključivali netačne rokove za žalbe, dvodnevni rok za prijavu inspekciji, odbijanje prijava podnesenih van EMIS-a, tehničke greške u prepoznavanju dokumentacije, diskriminatorno bodovanje priznanja (npr. priznavanje isključivo UNSA nagrada).Kandidati su upozoravali da ih je sistem „progutao“, da su nestajali s listi ili bili rangirani s nulom bodova uprkos urednoj dokumentaciji. Dio njih već je najavio tužbe.Danas, međutim, svjedočimo da je konkurs za vrtiće ipak morao biti poništen. U svakom ozbiljnom sistemu, ponavljanje grešaka povlači pitanje odgovornosti. U Kantonu Sarajevo, međutim, čini se da je standard drugačiji: prvo se problem minimizira, zatim se prizna „tehnička greška“, a onda se obeća da će „biti bolje sljedeći put“.<h2>Digitalizacija bez odgovornosti</h2>Digitalizacija sama po sebi nije reforma. Ona je alat. A alat u rukama loše organizacije postaje generator problema umjesto rješenja. Ministarstvo tvrdi da je više od 96 posto aplikacija obrađeno uredno. Roditelji i kandidati, s druge strane, govore o sistemskim manjkavostima, netransparentnosti i konfuznim pravilima. Ako je EMIS simbol nove transparentnosti, zašto se ključne faze konkursa moraju poništavati?

EMIS ponovo podbacio: dva sata ranije pokrenut sistem, poništen konkurs za vrtiće, a roditelji i nastavnici i dalje čekaju odgovornost

Nova sramota u režiji Hotinog ministarstva: Pao konkurs za upis u vrtiće, EMIS ponovo pod lupom

Skupština Kantona Sarajevo u ponedjeljak održala je radnu sjednicu uz izuzetno obiman dnevni red - ostalo je više od 15 tačaka koje čekaju raspravu i odlučivanje.<h2>Povratak u prošlosti</h2>Iako je riječ o sjednici u 2026., veliki dio materijala vratio je zastupnike na dokumente koji se odnose na 2024. i 2025. godinu: od bilansa energetskih potreba za 2024. i 2025., preko programa rada i finansijskih planova ustanova za 2025., pa do izvještaja o radu i finansijskom poslovanju za 2024..Posebnu pažnju izazvala je tačka o Nacrtu zakona o podršci ulaganjima od strateškog značaja za privredu KS, koji je već bio na dnevnom redu i, prema priloženim napomenama, usvojen. Iako su druge tačke padale, ovaj je dobio podršku zastupnika DF-a. Ovaj Zakon predstavljen je kao alat za privlačenje velikih investicija i jačanje ekonomskog razvoja Kantona.Na dnevnom redu bila je i verifikacija Zakona o državnoj službi u Kantonu Sarajevo, što spada u važnija institucionalna pitanja, jer se tiče pravila i okvira funkcionisanja kantonalne administracije.Zastupnici su odlučivali i o statusnim promjenama u zdravstvu: planirano je spajanje Zavoda za sportsku medicinu KS i Zavoda za zdravstvenu zaštitu studenata u novu ustanovu - Zavod za medicinu rada i sporta KS, uz posebnu tačku o preuzimanju osnivačkih prava i obaveza.<h2>Najveći "blok"</h2>U socijalnom i boračkom segmentu predviđene su izmjene odluke o proširenom obimu prava za ratne vojne invalide, dok su se u energetskom dijelu sjednice razmatrale odluke o usvajanju Bilansa energetskih potreba KS za 2024. godinu i posebno za 2025. godinu - dokumenti koji se formalno razmatraju u 2026., ali se odnose na ranije planiranje i potrošnju.Najveći “blok” dnevnog reda odnosio se na davanje saglasnosti na programe rada i finansijske planove, ali za 2025. godinu za niz javnih ustanova - od socijalne zaštite i zapošljavanja, preko kulture i obrazovanja, do ustanova poput Memorijalnog centra, muzeja, teatara i festivala. Uz to, na dnevni red su konačno došli i finansijski planovi Kantonalnog stambenog fonda za 2025., te program rada ustanove za upravljanje zaštićenim prirodnim područjima.Drugim riječima, sjednica u 2026. godini donijela je dvostruki “vremenski” teret: istovremeno se odlučuje o planiranju i finansiranju za 2025., ali i vrši politička i institucionalna obrada izvještaja i bilansa za 2024. – što u praksi znači da se u jednoj sjednici prelama i ono što je već završeno, i ono što je trebalo biti provedeno, i ono što se pokušava sistematizirati kroz zakone i reorganizacije.<h2>Tragovi prošlosti</h2>Istovremeno, zastupnici su imali i paket tačaka koje se eksplicitno odnose na 2024. godinu: niz izvještaja o radu i finansijskom poslovanju kulturnih i socijalnih ustanova za 2024. (biblioteka, muzeji, arhiv, pozorišta, BKC, SARTR, filharmonija, Gerontološki centar, Služba za zapošljavanje, centar za socijalni rad i drugi).

Da nije bilo Austro-Ugarske, Bosna bi vjerovatno postala Srbija, a muslimani bi možda nestali

Trojka ide ka političkom samouništenju

Uspon i raspad Čedomira Jovanovića: Kako je "umro" čovjek koji je trebao promijeniti Balkan

Sigurnost građana na staroj infrastrukturi: Od tramvaja do kamenoloma, država ubija

Ludilo vlasti u njima je ubilo svaku ljudskost i zdrav razum: Trojkini botovi sarajevsku mladost prikazuju kao narkomane i ludake

Epizoda iz života bota

Na pomolu podjela u RS: SDP-ov i NiP-ov blok prijeti da Bošnjake ostavi i bez bogde koju imaju

Ponovo pao Hotin EMIS sistem, građani ogorčeni: Da li se pojedinim roditeljima namještao upis u vrtiće?

Naida Hota-Muminović, ministrica srednjeg i osnovnog obrazovanja: Mala od skandala

Sabinin gambit: Uk spašen, Naša stranka oprana, a Šteta ostavljen na udaru

Vlast nije babovina

Trojko, sram vas bilo: Umjesto da izađete pred mlade ljude, digli ste na njih svoje botove

Dvanaest, punih dvanaest sati nakon tragedije: Došli su tek kad su građani otišli

Kad sistem šuti

Nova sramota u režiji Hotinog ministarstva: Pao konkurs za upis u vrtiće, EMIS ponovo pod lupom

Šta se dešavalo na 27. radnoj sjednici: Uveliko 2026., a Skupština KS još na temama iz 2024.

Da nije bilo Austro-Ugarske, Bosna bi vjerovatno postala Srbija, a muslimani bi možda nestali

Trojka ide ka političkom samouništenju

Uspon i raspad Čedomira Jovanovića: Kako je "umro" čovjek koji je trebao promijeniti Balkan

Sigurnost građana na staroj infrastrukturi: Od tramvaja do kamenoloma, država ubija

Ludilo vlasti u njima je ubilo svaku ljudskost i zdrav razum: Trojkini botovi sarajevsku mladost prikazuju kao narkomane i ludake

Epizoda iz života bota

Na pomolu podjela u RS: SDP-ov i NiP-ov blok prijeti da Bošnjake ostavi i bez bogde koju imaju

Ponovo pao Hotin EMIS sistem, građani ogorčeni: Da li se pojedinim roditeljima namještao upis u vrtiće?

Naida Hota-Muminović, ministrica srednjeg i osnovnog obrazovanja: Mala od skandala

Sabinin gambit: Uk spašen, Naša stranka oprana, a Šteta ostavljen na udaru

Vlast nije babovina

Trojko, sram vas bilo: Umjesto da izađete pred mlade ljude, digli ste na njih svoje botove

Dvanaest, punih dvanaest sati nakon tragedije: Došli su tek kad su građani otišli

Kad sistem šuti

Nova sramota u režiji Hotinog ministarstva: Pao konkurs za upis u vrtiće, EMIS ponovo pod lupom

Šta se dešavalo na 27. radnoj sjednici: Uveliko 2026., a Skupština KS još na temama iz 2024.