<p>Inicijativa vijećnika Naše stranke Farisa Šehovića da se dio Aleje lipa, od mosta Bratstva i jedinstva do mosta Vrbanja, imenuje kao Šetnica Rodoljuba Čolakovića, otvorila je važno pitanje odnosa Sarajeva prema vlastitoj političkoj i državnoj historiji. Kako je naveo Šehović, „ovim imenovanjem želimo da odamo javno priznanje čovjeku koji je svojim djelovanjem trajno obilježio antifašističku borbu, obnovu državnosti i institucionalni razvoj Bosne i Hercegovine“.</p><h2>Vječni revolucionar</h2><p>Ime Rodoljuba Čolakovića nije tek simbol jedne epohe, nego oznaka jedne dosljedne političke biografije obilježene borbom protiv autoritarizma, fašizma i nacionalnog poricanja Bosne i Hercegovine. Rodoljub Čolaković bio je revolucionar, politički zatvorenik, partizanski lider i državnik - i sve te uloge nisu bile formalne, nego skupo plaćene ličnim iskustvom progona, robije i rata.</p>

<p>Rođeni Bijeljinac, još u periodu Kraljevine Jugoslavije, Čolaković se profilirao kao ljevičarski intelektualac i politički aktivista, blizak komunističkom pokretu, u vremenu kada je takvo djelovanje značilo direktan sukob s represivnim aparatom države. Zbog političkog rada i organiziranja, više puta je hapšen i osuđivan, a značajan dio mladosti proveo je u zatvorima, gdje se formirala generacija ljudi koja će kasnije nositi antifašistički otpor. Njegovo predratno djelovanje nije bilo romantizirana ideologija, već svjesni otpor sistemu koji je gušio političke slobode i socijalnu pravdu.</p><p>Tokom Drugog svjetskog rata, Čolaković se uključuje u Narodnooslobodilački pokret i postaje jedan od ključnih političkih organizatora partizanskog otpora u Bosni i Hercegovini. Njegov partizanski angažman nije se iscrpljivao u vojnoj hijerarhiji, već prvenstveno u političkom radu: organiziranju vlasti na oslobođenim teritorijama, artikulaciji ideje Bosne i Hercegovine kao ravnopravne zajednice i borbi protiv i fašizma i etničkog fragmentiranja zemlje.</p><p>Upravo zbog toga, njegova uloga u ZAVNOBiH-u ima trajni historijski značaj. U vremenu kada Bosna i Hercegovina nije bila samorazumljiva politička činjenica, već predmet sporenja i potkusurivanja, Čolaković je pripadao krugu ljudi koji su jasno zastupali ideju BiH kao zasebne, ravnopravne federalne jedinice. Ta ideja nije bila puka administrativna konstrukcija, nego politički odgovor na pokušaje njenog brisanja ili podjele koji su postojali čak i unutar komunističkih redova.</p><p>Nakon rata, kao prvi predsjednik Vlade Narodne Republike Bosne i Hercegovine, Čolaković je sudjelovao u uspostavljanju prvih savremenih institucija republike. U razorenoj zemlji, njegov rad nije bio simbolički, nego operativan: izgradnja državne administracije, zakonodavnog okvira, obrazovnog i kulturnog sistema. To je bio period u kojem se državnost nije „čuvala“ deklaracijama, nego konkretnim političkim odlukama.</p><h2>Potvrda vrijednosti</h2><p>Šehović je s pravom naglasio da bi imenovanje šetnice u čast Rodoljuba Čolakovića predstavljalo „važan iskorak u očuvanju kulture sjećanja i potvrdi vrijednosti na kojima je grad kroz historiju građen: slobode, antifašizma i državotvornosti“. Posebnu težinu ovom prijedlogu daje činjenica da se radi o mirnoj gradskoj šetnici, uz Vilsonovo šetalište - prostoru svakodnevice, a ne ideološkog spektakla - te da bi cijeli proces prošao uz minimalne administrativne i finansijske obaveze.</p><h2>Pitanje identiteta</h2><p>Ulice i šetnice nisu nagrade, nego lekcije. One govore o tome šta jedno društvo smatra vrijednim pamćenja. Rodoljub Čolaković zaslužuje ulicu u Sarajevu ne zato što pripada prošlosti, nego zato što bez ljudi poput njega ne bi bilo ni političkog kontinuiteta Bosne i Hercegovine kakvu danas poznajemo.</p>

Čolaković je pripadao krugu ljudi koji su jasno zastupali ideju BiH kao zasebne, ravnopravne federalne jedinice

Aleja lipa: Dio šetnice da se nazove po Rodoljubu Čolakoviću

Između antifašističkog naslijeđa i savremenog Sarajeva: Rodoljub Čolaković zaslužuje šetnicu u Sarajevu

<p>Inicijativa vijećnika Naše stranke Farisa Šehovića da se dio Aleje lipa, od mosta Bratstva i jedinstva do mosta Vrbanja, imenuje kao Šetnica Rodoljuba Čolakovića, otvorila je važno pitanje odnosa Sarajeva prema vlastitoj političkoj i državnoj historiji. Kako je naveo Šehović, „ovim imenovanjem želimo da odamo javno priznanje čovjeku koji je svojim djelovanjem trajno obilježio antifašističku borbu, obnovu državnosti i institucionalni razvoj Bosne i Hercegovine“.</p><h2>Vječni revolucionar</h2><p>Ime Rodoljuba Čolakovića nije tek simbol jedne epohe, nego oznaka jedne dosljedne političke biografije obilježene borbom protiv autoritarizma, fašizma i nacionalnog poricanja Bosne i Hercegovine. Rodoljub Čolaković bio je revolucionar, politički zatvorenik, partizanski lider i državnik - i sve te uloge nisu bile formalne, nego skupo plaćene ličnim iskustvom progona, robije i rata.</p><p>Rođeni Bijeljinac, još u periodu Kraljevine Jugoslavije, Čolaković se profilirao kao ljevičarski intelektualac i politički aktivista, blizak komunističkom pokretu, u vremenu kada je takvo djelovanje značilo direktan sukob s represivnim aparatom države. Zbog političkog rada i organiziranja, više puta je hapšen i osuđivan, a značajan dio mladosti proveo je u zatvorima, gdje se formirala generacija ljudi koja će kasnije nositi antifašistički otpor. Njegovo predratno djelovanje nije bilo romantizirana ideologija, već svjesni otpor sistemu koji je gušio političke slobode i socijalnu pravdu.</p><p>Tokom Drugog svjetskog rata, Čolaković se uključuje u Narodnooslobodilački pokret i postaje jedan od ključnih političkih organizatora partizanskog otpora u Bosni i Hercegovini. Njegov partizanski angažman nije se iscrpljivao u vojnoj hijerarhiji, već prvenstveno u političkom radu: organiziranju vlasti na oslobođenim teritorijama, artikulaciji ideje Bosne i Hercegovine kao ravnopravne zajednice i borbi protiv i fašizma i etničkog fragmentiranja zemlje.</p><p>Upravo zbog toga, njegova uloga u ZAVNOBiH-u ima trajni historijski značaj. U vremenu kada Bosna i Hercegovina nije bila samorazumljiva politička činjenica, već predmet sporenja i potkusurivanja, Čolaković je pripadao krugu ljudi koji su jasno zastupali ideju BiH kao zasebne, ravnopravne federalne jedinice. Ta ideja nije bila puka administrativna konstrukcija, nego politički odgovor na pokušaje njenog brisanja ili podjele koji su postojali čak i unutar komunističkih redova.</p><p>Nakon rata, kao prvi predsjednik Vlade Narodne Republike Bosne i Hercegovine, Čolaković je sudjelovao u uspostavljanju prvih savremenih institucija republike. U razorenoj zemlji, njegov rad nije bio simbolički, nego operativan: izgradnja državne administracije, zakonodavnog okvira, obrazovnog i kulturnog sistema. To je bio period u kojem se državnost nije „čuvala“ deklaracijama, nego konkretnim političkim odlukama.</p>

<h2>Potvrda vrijednosti</h2><p>Šehović je s pravom naglasio da bi imenovanje šetnice u čast Rodoljuba Čolakovića predstavljalo „važan iskorak u očuvanju kulture sjećanja i potvrdi vrijednosti na kojima je grad kroz historiju građen: slobode, antifašizma i državotvornosti“. Posebnu težinu ovom prijedlogu daje činjenica da se radi o mirnoj gradskoj šetnici, uz Vilsonovo šetalište - prostoru svakodnevice, a ne ideološkog spektakla - te da bi cijeli proces prošao uz minimalne administrativne i finansijske obaveze.</p><h2>Pitanje identiteta</h2><p>Ulice i šetnice nisu nagrade, nego lekcije. One govore o tome šta jedno društvo smatra vrijednim pamćenja. Rodoljub Čolaković zaslužuje ulicu u Sarajevu ne zato što pripada prošlosti, nego zato što bez ljudi poput njega ne bi bilo ni političkog kontinuiteta Bosne i Hercegovine kakvu danas poznajemo.</p>

Rodoljub Čolaković zaslužuje šetnicu u Sarajevu

<p>Postoji jedna neugodna činjenica koju političko Sarajevo uporno odbija da proguta: Milorad Dodik zna tačno šta mu je međunarodna niša - i igra je hladno, bez emocija i bez iluzija. Njegova publika nije „međunarodna zajednica“, on ne hoda po ambasadama da moli za malo podrške i ideja šta da radi, ne snima amaterske i paćeničke Instagram storije kako bi sebi digao popularnost niti plaća klima majstore da mu lobiraju po svijetu.</p><h2>Konkretna niša</h2><p>Iako svakako ima crveno svjetlo od većine liberalno orijentiranih snaga u svijetu, Dodik u svom vanjskopolitičkom djelovanju cilja na jednu vrlo konkretnu, ideološki profiliranu metu - islamofobičnu populističku desnicu. I u toj niši Dodik funkcioniše bolje nego svi sarajevski zvaničnici zajedno koji čini se da blagog pojma nemaju ko i šta bi im međunarodna niša trebala biti, izuzmemo li maglovite demagoške fraze o „demokratskim snagama koje podržavaju Bosnu i Hercegovinu“.</p><p>S mađarskim premijerom i bliskim Trampovim saveznikom Viktorom Orbanom Dodik se redovno viđa. Težinu i značaj Orbana shvatit ćete ako uključite bilo koji od vodećih konzervativnih medija u SAD – Orban je tu neprikosnovena zvijezda i redovni govornik na njihovim konferencijama.</p><p>S Trampovom administracija Dodik je isposlovao skidanje američkih sankcija, što i nije baš benigni poduhvat kad je američka crna lista u pitanju.</p><p>Trampovi bivši blisku saradnici dolazili su u Banju Luku. Od Slobodarske stranke u Austriji, preko Le Pen u Francuskoj, do samog Benjamin Netanjahua, o  čijoj međunarodnoj težini i utjecaju nije potrebno posebno govoriti - Dodik ima uspostavljenu mrežu kontakata širom svijeta. I sve to kao osuđenik i čovjek bez formalne funkcije.</p><h2>Opasna činjenica</h2><p>To nije moralna pobjeda. To je opasna politička činjenica. Koja i dalje traje i sada dok je „obični građanin“ nakon što je presuđen i nakon što mu je zabranjeno obavljanje javnih funkcija. </p><p>Kada Elmedin Konaković kao ministar vanjskih poslova sjedi u sarajevskom studiju iz kojeg pokušava objasniti kako se kao obični građanin Dodik „ponizio u BIJELOJ KUĆI“, to nije politička analiza nego pokušaj umanjivanja činjenice koju je nemoguće sakriti: Dodik ima pristup liderima kojima Sarajevo nema. I ne samo pristup, nego i bliske odnose. S te strane bilo bi uputno postaviti pitanje koliko su današnji politički predstavnici koji vode Bošnjake zaista bliski ključnim ljudima sa Zapada koji donose odluke. S koliko njih redovno komuniciraju, koliko su blisku i kakva im je dugoročna strategija po tom pitanju. Ako je suditi po njihovim profilima na društvenim mrežama, od hodnika dalje najčešće ne dobacuju.</p><p>Konaković je mjesecima najavljivao političke zemljotrese - bagere, izbacivanje SNSD-a iz Vijeća ministara, kraj Dodikove moći. Ono što je stvarno uslijedilo nisu bili institucionalni pomaci, nego saopštenja, reakcije i simbolički performansi. Dodik je, s druge strane, nastavio graditi i održavati međunarodne kontakte, bez obzira na presudu, zabrane i formalni status.</p><p>Tu prestaje priča o ličnostima i počinje priča o strukturalnom problemu vanjske politike Sarajeva.</p><h2>Pogubljena politika</h2><p>Sarajevska politika danas nema međunarodnu strategiju, nema definisanu ciljnu publiku i nema operativne partnere. Ima narativ - i to narativ za unutrašnju upotrebu izražen korz Facebook statuse i jalova međubošnjačka prepucavanja.. Vlastita publika služi kao zamjena za međunarodne saveznike, a moralna ispravnost kao supstitut za politički utjecaj.</p><p>Međunarodna politika, međutim, ne funkcioniše na simbolici, nego na mrežama, dugoročnom pozicioniranju i dosljednosti. Dodik je izabrao svoju nišu, gradio kontakte godinama i ostao u njoj, bez obzira na reputacijske i pravne posljedice. Sarajevo je na tom planu potpuno zakazalo već godinama, pa u rapidnom mijenjanju geopolitičkim okolnosti ne zna ni gdje više udara</p><p>Dodik ne pobjeđuje zato što je politički superioran, nego zato što ima strategiju i zna kome se obraća. Političko Sarajevo ima moralni narativ, ali nema adresate. Ima publiku, ali nema partnere. I dok god se ne odgovori na jedno elementarno pitanje - s kim konkretno iz Sarajeva postoji redovna, neformalna i operativna komunikacija na Zapadu, a da prelazi nivo prvog zamjenika od trećeg savjetnika?</p><p>Pvaka priča o Dodikovom „poniženju“, „izolaciji“ ili „skorom političkom kraju“ ostat će ono što jeste: samozavaravanje upakovano u politički marketing.</p>

Dok Dodik gradi međunarodnu mrežu savezništva sa globalnom islamofobičnom desnicom, političko Sarajevo piše po Facebooku

Dodik, Cvijanović i Trišić-Babić s Kerolajn Levit

Gotov je, steže se obruč, ide bager

<p>Bosanskohercegovačka politička scena već decenijama izgleda kao buvljak: stotine stranaka, malo ideologije, još manje trajanja.</p><p>Pored onih ključnih političkih stranaka koje opstaju od prošlog stoljeća, bosanskohercegovačkim političkim prostorom krstari desetine manjih stranka, uglavnom prisutnih na lokalnom nivou, čija je najčešća svrha da ispunjavaju privremene klijentalističke ambicije njihovih osnivača i onda se poput zvijezda padalica pale i gase i odlaze u arhiv političke historije u BiH.</p><h2>Suhomesnata stranka</h2><p>Stranka porodice Lijanović bila je jedan od najzanimljivijih političko-ekonomskih fenomena poslijeratne BiH. Kombinacija populizma, realne ekonomske moći i regionalnog utjecaja učinila je RzB ozbiljnim faktorom u Federaciji, naročito u Zapadnoj Hercegovini i Posavini. Iskoristivši kapital svojih osnivača, ova stranka je uspjela okupiti široku multietničku bazu i fokus svog političkog djelovanja staviti na ono što je malo koja stranka držala svojim prioritetom - ekonomski razvoj, makar i kroz klijentelizam.</p>

<p>Ova stranka odigrat će presudnu ulogu nakon izbora 2010. godine da se formira „platformaška vlada“, koja je uz HSP tu trebala da da „hrvatski legitimitet“, s obzirom na to da su u procesu formiranja vlasti zaobiđena oba HDZ-a. Pad je došao onog trenutka kada je nestala ekonomska osnova moći kroz pad biznisa Lijanovića i kada su pravosudni procesi ogolili politički model ove stranka. Predsjednik ove stranke Jerko Ivanović Lijanović osuđen je na dugogodišnju robiju zbog koruptivnih radnji počinjenih dok je bio ministar poljoprivreda, a ova stranka je praktično ugašena.</p><h2>Neuspješne alternative HDZ-u</h2><p>Nekoć malu, ali utjecajnu stranku predstavljao je HSP BiH koji je imao jasnu ideološku nišu - hrvatski nacionalizam izvan HDZ-a. U određenim fazama bio je korektiv HDZ-u i kanal protesta dijela hrvatskog biračkog tijela. Problem je bio što je HDZ, za razliku od HSP-a, imao sistem, novac i međunarodne veze. HSP je ostao glasna, ali slaba alternativa, osuđena na fragmentaciju i unutrašnje sukobe. Kad je ova stranka odlučila stupiti u „platformašku vladu“ u kojoj su zaobiđeni HDZ i HDZ 1990 koji su imali najviše glasova Hrvata u BiH, glasači su odgovorili marginalizacijom ove stranke.</p>

<p>Nova hrvatska inicijativa, stranka Krešimira Zubaka, bila je možda i najozbiljniji pokušaj stvaranja umjerene, proevropske hrvatske politike u BiH. NHI je igrala važnu ulogu u postdejtonskim pregovorima i stabilizaciji zemlje, posebno učešćem u vladi Alijanse za promjene 2000. godine. Međutim, bez dubokog uporišta na terenu i uz stalni pritisak HDZ-a, NHI je s vremenom izgubila birače i smisao postojanja.</p><h2>Raskol na ljevici</h2><p>Preuzimanje SDP-a od Zlatka Lagumdžije s vremenom je vodilo do sve većeg nezadovoljstva i postepenog formiranja nove stranke. Nezadovoljnici su tako 2002. osnovali SDU u koji su privukli neke od vrlo istaknutih bivših članova SDP-a, među kojima su bili i Stjepan Kljuić, Nijaz Duraković, Ivo Komšić, Miro Lazović i Emir Zlatar. Ova stranka uglavnom je ostala utjecajna na lokalnom, kantonalnom nivou, gdje su češće sarađivali sa SDA nego SDP-om. No, i SDU su tokom vremena pratila brojna osipanja i unutrašnji sukobi. Stranka se konačnici ugasila 2018. godine nakon šesnaest godina postojanja.</p><p>Liberalno-demokratska stranka (LDS) fenomen je još jedne stranke koja je imala određenu priču i brending, ali nikad nije uspjela prevazići svoj patuljasti nivo. Osnovana 1989. kao prva moderna stranka u BiH, LDS je godinama na političkoj sceni djelovala kao jedina liberalna opcija. Bio je to rijedak pokušaj da se liberalizam prevede na domaći jezik, no taj pokušaj nije prebacivao više od tri posto na izborima.</p>

<p>Nakon izbora 1998. ova stranka je učestvovala i u vlasti, ali je poslije odlaska Rasima Kadića s njenog čela zapala u finansijske probleme i otišla putem potpune marginalizacije, da bi u konačnici bila ugašena.</p><p>Svoj politički projekt svojevremeno je vodio i prvi vrhovni komandant Armije BiH Sefer Halilović koji je odmah poslije rata osnovao Bosansku patriotsku stranku (BPS). BPS je nastala kao reakcija na kompromisersku politiku SDA, s naglašenim državotvornim i ratno-patriotskim narativom. U određenom periodu imala je ozbiljan simbolički kapital, jasnu biračku bazu među borcima nezadovoljnim politikom vladajućih stranaka i političku vidljivost. Međutim, kako je ratni legitimitet s vremenom gubio snagu, a politika se profesionalizirala i komercijalizirala, BPS je ostala zarobljena u prošlosti. Unutrašnji sukobi, slaba organizacija i nemogućnost prilagođavanja političkim pravilima doveli su do njenog postepenog nestanka.</p>

<p>Zeleni BiH, stranka državnog ministra Sevlida Hurtića, primjer su male i široj javnosti ne previše poznate, ali politički operativne organizacije - male po biračkom tijelu, ali važne u raspodjeli moći.</p><p>Stranka Rame Isaka predstavlja još ogoljeniji model: personalizovana politika, izgrađena na medijskoj vidljivosti, sigurnosnoj retorici i stalnom konfliktu. To nisu stranke u klasičnom smislu, nego politički alati prilagođeni sistemu u kojem je prepoznatljivost važnija od programa.</p>

<p>Stranka Damira Marjanovića „Za nove generacije“ primjer je kako jedna mala stranka, koja je jedva na lokalnom nivou KS prešla cenzus, može steći ogromnu moć i utjecaj na određenom nivou vlasti ako od njenih ruku zavisi većina.</p><h2>Moć ispred ideja</h2><p>Stranke u BiH rijetko nestaju zbog ideja, a skoro uvijek zbog pokušaja osvajanja moći. One koje su nekad oblikovale politički život zemlje nestale su jer se nisu uspjele prilagoditi novim pravilima igre: personalizaciji politike, klijentelizmu i potpunoj eroziji povjerenja birača. Danas imamo više stranaka nego ikada, ali manje politike nego ikada - i to je možda najtačnija dijagnoza bosanskohercegovačke demokratije.</p><p>I danas u BiH nastavljaju egzistirati male stranke koje, i pored simboličkog broja glasova, ostvaruju nesrazmjerno veći utjecaj na bh. političkoj sceni.</p>

Radom za boljitak, HSP, SDU, LDS, NHI, BPS i mnoge druge stranke obilježile su jednu fazu bosanskohercegovačke politike, ali su nestale onog trenutka kada su izgubile moć

Zubak, Lijanović, SDU: Nema ih više na političkoj sceni

Gdje su nestale stranke koje su nekad harale političkom scenom?

<p>Stanari ulice Šefika Dorića u sarajevskom Aerodromskom Naselju već duže vrijeme suočavaju se s ozbiljnim problemom nelegalnog i haotičnog parkiranja, koje im, kako tvrde, onemogućava normalan život i korištenje osnovnog stanarskog prava – parkiranja u vlastitoj ulici.</p><h2>Okupiran parking prostor</h2><p>Kako je za naš portal izjavio jedan od stanara, Jasmin Mujić, problem je posebno izražen na dijelu ulice koji se nalazi prekoputa Međunarodnog aerodroma Sarajevo, gdje su, prema njegovim riječima, parking prostor „okupirale“ rent-a-car agencije i taksi prijevoznici.</p><p>- Taj dio je bukvalno preuzet. Vozila stoje danima, nekad i po pet do sedam dana ili duže. Ljudi dođu, ostave automobile i odu. Mi onda ne možemo ni prići, ni parkirati, ni normalno funkcionisati – kaže Mujić.</p><p>Prema navodima stanara, na tom prostoru se svakodnevno nalazi između 20 i 30 vozila, iako parking nije označen, nema saobraćajne signalizacije niti ikakvih znakova koji bi ukazivali na dozvoljeno parkiranje, što, kako tvrde, upućuje na nelegalno korištenje javne površine.</p><p>Stanari su se više puta obraćali Općini Novi Grad, potpisivali peticije i pokušavali institucionalno riješiti problem. Međutim, odgovori koje su dobijali, tvrde, bili su neodređeni.</p><p>- Rečeno nam je da se problem rješava „na globalnom nivou“ i da će doći na red u nekom narednom periodu. Ali niko ne zna kada. U međuvremenu, stanje je sve gore – navodi Mujić.</p>

<h2>Improvizovane metode</h2><p>Zbog izostanka konkretnih rješenja, stanari su, kako priznaju, bili primorani posezati i za improvizovanim metodama.</p><p>- Došli smo u situaciju da sami stavljamo korpe i prepreke, što nije uredu, ali nemamo izbora. To je privremeno rješenje i znamo da neće trajati – kaže Mujić.</p><p>U zvaničnoj peticiji, koju su uputili Općini Novi Grad, PU Novi Grad i Ministarstvu saobraćaja Kantona Sarajevo, stanari traže hitno rješavanje problema kroz postavljanje adekvatne saobraćajne signalizacije – bilo uvođenjem dozvoljenog parkiranja za stanare u jednosmjernoj ulici Šefika Dorića, bilo označavanjem parking mjesta na velikom parkingu u produžetku ulice (ulica Andreja Andrejevića), koji, kako navode, pripada naselju, a ne privatnim firmama koje na javnoj površini ostvaruju profit.</p><p>Redakcija je kontaktirala Općinu Novi Grad s upitom o ovom problemu, međutim, do zaključenja ovog broja odgovor nismo dobili.</p><h2>Dodatni revolt</h2><p>Dodatni revolt izazvala je i činjenica da su, prema tvrdnjama stanara, policijski službenici u posljednja dva dana kažnjavali upravo stanare u jednosmjernoj ulici Šefika Dorića, dok se nelegalno parkiranje na velikom parkingu, koji su „prisvojile“ rent-a-car agencije, nije sankcionisalo.</p>

Stanari tvrde da su ostali bez osnovnog prava na parking, dok institucije mjesecima nude samo neodređene odgovore

Muke stanara Aerodromskog Naselja: Rent-a-car agencije i posjetioci okupirali parking, Općina bez konkretnog odgovora

<p>Narodno pozorište Sarajevo već mjesecima se nalazi u ozbiljnoj upravljačkoj krizi, nakon što je bivšem direktoru Dini Mustafiću još u avgustu prošle godine istekao mandat na čelu ove institucije.</p><p>Nakon toga, potez povlači ministar kulture i sporta Kantona Sarajevo Kenan Magoda. Ministarstvo na čijem je čelu pokreće ad hoc inicijativu za izmjenu pravila i uslova za izbor direktora, kojom se znatno snižavaju kriteriji koje je neophodno ispuniti za dolazak na čelo Narodnog pozorišta.</p><p>Adnan Džindo, predsjednik Sindikata Narodnog pozorišta Sarajevo, u razgovoru za „Dnevni avaz“ ističe da je inicijativa ministra Magode došla u najgorem mogućem trenutku – u fazi tehničke realizacije izbora novog direktora, nakon što je prethodni direktor već razriješen dužnosti.</p><p>- Sasvim je legitimno da Ministarstvo predlaže izmjene općih akata, ali ne u momentu kada je direktor razriješen i kada je trebalo ući u proces raspisivanja javnog konkursa. Upravo tada se stvara vakuum u kojem se sada nalazimo – ističe Džindo.</p><p>Prema njegovim riječima, inicijativa za izmjene pravila stigla je 29. septembra, nakon što je direktor već bio razriješen, što je, kako navodi, potpuno zaustavilo proces imenovanja novog rukovodstva.</p><h2>Blokada rada</h2><p>Situacija je dodatno eskalirala ove sedmice, jer Narodno pozorište od petka više nema ovlaštenog potpisnika, nakon što je Mustafić stupio na novu dužnost.</p><p>- Bivši direktor više ne može biti potpisnik. To je logično, jer jedno odgovorno lice ne može istovremeno obavljati dvije funkcije. Ali sada smo došli u situaciju da institucija praktično ne može funkcionisati – upozorava Džindo.</p><p>Sindikat navodi da je još prije nekoliko mjeseci upozoravao kako izmjene i dopune pravila ne mogu biti provedene brzo, jer zahtijevaju izradu akata, javnu raspravu i saglasnost Vlade Kantona Sarajevo, što je procedura koja traje najmanje tri do četiri mjeseca.</p><p>- Mi smo predlagali da se konkurs raspiše po starim pravilima, a da se nakon toga uđe u izmjene i dopune. Prvo je trebalo riješiti tehničku krizu, jer smo već skoro pet mjeseci u vakuumu – navodi Džindo.</p>

<p>Iz Ministarstva kulture i sporta KS kao razlog izmjena naveli su potrebu za „većom transparentnošću i konkurentnošću“, te mogućnost da se prijavi veći broj kandidata. Međutim, sindikat upozorava da Narodno pozorište nije obična ustanova.</p><p>- U prethodnih 20 ili 30 godina pravila su bila ista i obično su se prijavljivala dva ili tri kandidata. To nije slučajno. Direktor mora biti duboko vezan za kulturu i umjetnost i poznavati procese u ovako kompleksnoj ustanovi – naglašava Džindo.</p><p>Podsjeća da Narodno pozorište obuhvata dramu, operu, balet, tehničke i zajedničke službe, marketing, te blisku saradnju s Filharmonijom.</p><p>- To je organizam sa više „firmi“ unutar jedne kuće. Ako dođe neko bez iskustva, vrlo teško će se snaći – upozorava on.</p><h2>Glavni motiv</h2><p>Na kraju se, ipak, nameće pitanje glavnog motiva ovakvih poteza.</p><p>- Mi ne ulazimo u motive. Mi smo sindikat. Tražimo da se upravljačka kriza riješi odmah, jer Narodno pozorište trenutno faktički stoji – zaključuje Džindo.</p><p>No, ako se uzme u obzir da inicijativa dolazi tek nakon isteka mandata bivšem direktoru, da podrazumijeva ublažavanje kriterija za dolazak na čelo jedne od najznačajnijih kulturnih institucija u zemlji, te dosadašnje djelovanje ministra Magode u pokušajima ovladavanja sektorima kulture i sporta – uključujući i pokušaje da bude imenovan u upravljačke strukture Nogometnog saveza BiH – zaključak se nameće sam.</p><h2>Prijetnja od potpunog zastoja</h2><p>Zbog nepostojanja ovlaštenog potpisnika, ugroženo je svakodnevno funkcionisanje pozorišta – od nabavki, izrade scenografije i kostima, do isplate honorara i planiranja repertoara.</p><p>- Zbog nepostojanja ovlaštenog potpisnika, ugroženo je svakodnevno funkcionisanje pozorišta – od nabavki, izrade scenografije i kostima, do isplate honorara i planiranja repertoara. Srećom, bivši direktor je potpisao zadnju platu koja će biti isplaćena u februaru. Ali mart je već pod velikim upitnikom ako se problem hitno ne riješi – kaže Džindo.</p>

Ako dođe neko bez iskustva, vrlo teško će se snaći, upozorava Džindo u razgovoru za „Avaz“

Magoda: Namjerava li postaviti svog čovjeka?

Šta stoji iza pokušaja promjene pravila za izbor direktora: Da li Magoda pokušava preuzeti i Narodno pozorište?

<p>Ustavni sud Bosne i Hercegovine je na svojoj 166. plenarnoj sjednici presudio ono što je pravno bilo teško osporivo: prva vlada entiteta Republika Srpska, formirana pod Savom Minićem, bila je neustavno izabrana. Tačka. Međutim, način na koji je Sud odlučio da „završi“ ovu priču otvara mnogo ozbiljnije pitanje - ne o Miniću, nego o tome kako u Bosni i Hercegovini danas funkcioniše ustavni poredak.</p><h2>Vlada nije, odluke jesu</h2><p>Jer, dok je imenovanje vlade proglašeno neustavnim, gotovo sve odluke koje je ta ista vlada donosila između septembra i januara ostaju na snazi. Drugim riječima: vlada nije bila legalna, ali su njene odluke – legalizirane.</p><p>U jednom od ključnih pasusa odluke Ustavni sud jasno navodi da je mandat Milorada Dodika kao predsjednika Republike Srpske prestao na osnovu odluke Suda BiH, te da su osporene odluke u tom periodu bile u suprotnosti i s članom III/3.b) Ustava BiH. Ipak, odmah zatim slijedi pravni „airbag“: ovom odlukom se, kažu, ne prejudicira ustavnost pojedinačnih akata koje je Vlada RS donijela tokom trajanja neustavnog mandata – osim ako se to pitanje eventualno ne pokrene u nekoj budućoj apelaciji.</p><p>Tu dolazimo do srži problema. Ustavni sud priznaje da je nešto bilo protivustavno, ali svjesno odlučuje da posljedice tog protivustavnog djelovanja ostanu na snazi. Razlog? Strah od „pravnog haosa“.</p><p>Sud otvoreno priznaje da bi poništavanje velikog broja odluka – uključujući povećanje minimalne plaće i prijedlog budžeta za 2026. godinu – moglo destabilizirati sistem u Republici Srpskoj. Drugim riječima, politička i administrativna praktičnost dobila je prednost nad čistom ustavnom logikom.</p><h2>Opasan presedan</h2><p>Pravno gledano, to je razumljivo. Država ne funkcioniše u vakuumu. Ali ustavno gledano - to je opasan presedan.</p><p>Jer ako jednom prihvatite princip da se vlast može formirati mimo Ustava, donositi odluke, a da te odluke ostanu važeće jer bi njihovo poništavanje bilo „nepraktično“, onda Ustav prestaje biti vrhovna norma. Postaje preporuka. Smjernica. Opcija.</p><p>Formalno, Sud ostavlja mogućnost da se pojedinačne odluke Vlade RS iz tog perioda ospore kroz zasebne apelacije. Suštinski, to se gotovo sigurno neće desiti. Broj odluka je ogroman, politička volja minimalna, a nova Minićeva vlada, čije je imenovanje također pod ustavnom lupom, uvijek može jednostavno ponoviti iste odluke i time ih retroaktivno „oprati“.</p><h2>Jasna poruka</h2><p>Ovakva odluka Ustavnog suda BiH šalje jasnu poruku: čak i ako neki potez bude proglašen neustavnim, šteta - ili korist - koju je proizvela ostaje. U prevodu: u Bosni i Hercegovini se može vladati mimo Ustava, ostaviti dubok institucionalni trag, i mirno otići, jer sistem će se potruditi da sve to preživi u ime stabilnosti.</p><p><b>KADA stabilnost postane važnija od Ustava, onda problem više nije u Miniću. Problem je u državi.</b></p>

Ustavni sud BiH proglasio je prvu Minićevu vladu neustavnom, ali je njene odluke ostavio na snazi 

Između pravne logike i straha od institucionalnog haosa: Kako vlada može biti neustavna, 
a njene odluke ustavne?

<p>Skidanje američkih sankcija Miloradu Dodiku krajem 2025. godine nije bio lapsus, niti „promjena raspoloženja“ u Vašingtonu. Bio je to precizno izveden politički zahvat, rezultat višegodišnjeg rada u sjeni, daleko od očiju javnosti. Vremenski okvir nije slučajan: nekoliko dana prije sjednice Vijeća sigurnosti UN-a o Bosni i Hercegovini, kojom je predsjedavala Rusija, u jeku unutrašnjih političkih tenzija i pred izbore, te u trenutku kada je Dodik bio formalno suspendiran zbog nepoštivanja odluka visokog predstavnika. To nije haos - to je koordinacija.</p><h2>Najbolje razumjeli</h2><p>Ono što se u Sarajevu često pogrešno tumači jeste uvjerenje da se velike odluke u američkoj politici donose isključivo u State Departmentu. U stvarnosti, ključni dio procesa odvija se kroz legalizirani sistem stranog lobiranja, regulisan FARA zakonom. Entitet Republika Srpska je taj sistem razumio bolje nego gotovo bilo ko drugi u regiji - i iskoristila ga bez zadrške.</p><p>Iza lobističkih firmi koje su radile za interese Dodika i vlasti u RS ne stoje anonimni birokrati, nego vrlo konkretna imena s političkom težinom. Jedan od ključnih aktera bio je Rod Blagojević (Blagojevich), bivši guverner Ilinojsa, osuđen za korupciju i kasnije pomilovan od Donalda Trampa (Trump). Blagojević nije bio angažiran zbog svoje stručnosti za Balkan, nego zbog pristupa - Trampovom krugu, desničarskim medijima i narativu „progona konzervativaca“. Njegova uloga bila je da Dodika prevede s jezika sankcija na jezik kulturnog rata.</p><p>Tu je i Majkl Flin (Michael Flynn), bivši savjetnik za nacionalnu sigurnost, figura duboko ukorijenjena u Trampovoj političkoj orbiti. Flinovo kratko, ali skupo savjetovanje imalo je jasan cilj: povezati Dodikov slučaj s tezama o globalnoj borbi protiv „liberalnih elita“, NATO birokratije i međunarodnih institucija. Bosna se u toj slici ne pojavljuje kao država, nego kao teren.</p><p>Iza formalnih firmi poput „Dickens &amp; Madsona“ ili „McGinnis Lochridgea“ ne stoje ideolozi, nego profesionalci moći - bivši kongresni savjetnici, republikanski operativci i pravnici s iskustvom u sankcijama i OFAC procedurama. Njihov posao nije bio da „objasne Bosnu“, nego da ubijede američku administraciju da je Dejton problem, OHR prepreka, a Dodik partner s kojim se može „raditi“.</p><h2>Sljepilo Sarajeva</h2><p>Posebnu ulogu igrali su i neformalni akteri: Rudi Džulijani (Rudy Giuliani), dugogodišnji Trampov saveznik, te Laura Lumer (Loomer), krajnje desna influenserica, čija je vrijednost bila u širenju poruka, ne u formalnim ugovorima. Upravo tu leži najveća slabost FARA sistema - novac i utjecaj koji se ne moraju prijaviti jer se ne vode kao klasično lobiranje.</p><p>Sarajevo to nije ni primijetilo. Nema lobija, nema strategije, nema pristupa centrima moći. Samo saopćenja i moralna nadmoć. Dodik je platio cijenu igre. Sarajevo i dalje misli da je dovoljno biti u pravu.</p><p><br></p><h2>Utjecaj prije pravde</h2><p>Dok je Sarajevo vjerovalo u principe i „međunarodnu zajednicu“, Dodik je razumio da se u Vašingtonu ne presuđuje pravdom nego utjecajem. Sankcije nisu pale jer je Dodik promijenio politiku, nego jer je promijenio teren. Umjesto destabilizatora, predstavio se kao faktor „realnosti“. Umjesto kršitelja Dejtona, kao njegov tumač.</p><p>U u toj mreži, Bosna i Hercegovina nije bila tema nego smetnja. Dodik je to shvatio na vrijeme i prestao se boriti unutar Bosne - počeo je pobjeđivati izvan nje</p>

Dok je RS milionima kupovala pristup Vašingtonu, Sarajevo je vjerovalo u „principe“ bez da mrdne prstom

Američke sankcije i bh. realnost: Kako je Dodik lobirao, poentirao i ostavio Sarajevo da gleda sa strane


<p>Dan sjećanja na žrtve Holokausta u Sarajevu ne može biti samo protokolarna stanica u kalendaru. Ako se zadržimo na apstraktnoj riječi “žrtve”, promašit ćemo suštinu. Jer u Sarajevu Holokaust nije bio tragedija “nekog drugog”. Bio je amputacija jednog organa grada. Tiha, sistematska i gotovo potpuna.</p><p>Holokaust je u Sarajevu bio unutrašnja amputacija. Grad je preživio, ali je izgubio dio sebe koji se nikada nije vratio. I to ne bilo koji dio, nego onaj koji mu je davao mjeru urbanosti, kontinuitet s Mediteranom i Evropom, i jednu posebnu kulturu suživota koja nije bila parola, nego svakodnevna praksa.</p>

<h2>Dolazak i formiranje sarajevskih Jevreja: temelji jednog grada</h2><p>Sefardski Jevreji dolaze u Sarajevo krajem 15. stoljeća, nakon protjerivanja iz Španije 1492. godine. Osmansko Carstvo ih prima, a Sarajevo - tada mladi grad u nastajanju - dobija ono što mu je najviše trebalo: ljude s iskustvom grada. Ne ratnike, ne feudalce, nego trgovce, ljekare, zanatlije, knjigovođe, diplomate. Ljude koji znaju kako se gradi urbana zajednica.</p><p>Jevreji u Sarajevu nisu bili zatvorena enklava. Imali su svoju mahalu, ali su od samog početka bili duboko uključeni u gradski život. Govorili su ladino, ali su brzo naučili i lokalne jezike. Bili su lojalni državi u kojoj su živjeli, ali još više gradu. Sarajevo je za njih bilo dom, a ne privremeno utočište.</p><p>Već u osmanskom periodu Jevreji postaju ključni akteri trgovine između Istoka i Zapada. Sarajevo preko njih nije provincija - ono je tačka na međunarodnim trgovačkim rutama. U vremenu kada se većina stanovništva bavi agrarnim poslovima, Jevreji uvode finansijsku pismenost, ugovore, kreditne odnose i trgovačku etiku. Grad se počinje ponašati kao grad.</p>

<h2>Austro-Ugarska: građanski procvat i urbana elita</h2><p>Dolaskom Austro-Ugarske, sarajevski Jevreji doživljavaju puni građanski procvat. To je period u kojem se od zajednice formira građanska elita, ne po porijeklu ili sili, nego po obrazovanju, radu i doprinosu.</p><p>Jevrejski ljekari poput dr. Isaka Samokovlije (koji je danas mnogo poznatiji kao pisac) bili su među nosiocima modernog zdravstvenog sistema. Jevrejske apoteke bile su prve moderne apoteke u gradu. Jevrejski inženjeri, arhitekti i trgovci učestvuju u urbanizaciji Sarajeva krajem 19. i početkom 20. stoljeća.</p><p>Jedan od najvažnijih simbola tog vremena je Aškenaska sinagoga, sagrađena 1902. godine - monumentalna, elegantna, smještena uz Miljacku. Nije skrivena u mahali, ne traži dozvolu da postoji. Ona stoji kao jasna poruka: mi smo dio ovog grada.</p><p>Jevreji učestvuju u osnivanju banaka, trgovačkih kuća, industrijskih pogona. Porodice poput Papo, Finci, Montiljo, Salom, Levi, Danon, Kabiljo bile su sinonim za pouzdanost i ugled. Njihovo bogatstvo nije bilo grabežljivo. Građeno je polako, generacijama, i ulagano nazad u grad.</p><p><br></p>

<h2>Kultura, obrazovanje i građanski duh</h2><p>Doprinos sarajevskih Jevreja nije bio samo ekonomski. Bio je kulturni, obrazovni i etički. Jevrejske škole, čitaonice, kulturna društva i humanitarne organizacije bile su među najaktivnijima u gradu. Jevrejske dobrotvorne organizacije pomagale su siromašnima bez obzira na vjeru ili naciju - tiho, bez moraliziranja.</p><p>Sarajevo im duguje i niz intelektualaca: Isaka Samokovliju, Kalmija Baruha, Lauru Papo Bohoretu... Ljude koji su pisali o gradu iznutra, bez mitologije, ali s dubokim razumijevanjem. Laura Papo je dokumentovala sefardsku kulturu Sarajeva u trenutku kada je ona već bila ugrožena - kao da je osjećala da dolazi vrijeme brisanja.</p><h2>Jevreji i sevdalinka: tihi grad i muzika odsustva</h2><p>Jedna od najupornijih zabluda jeste da je sevdalinka isključivo “bošnjačka” forma. Sevdalinka jeste nastala u osmanskom kontekstu, ali je Sarajevo oblikovalo kao urbanu, multikulturnu pjesmu, a u tom procesu Jevreji su igrali važnu, i danas potisnutu ulogu.</p><p><br></p>

<p>Sefardski Jevreji donijeli su u Sarajevo mediteransku melankoliju - pjesme o gubitku, čekanju, nostalgiji za domom koji više ne postoji. Njihove ladino romanse tematski i emotivno stoje izuzetno blizu sevdalinci. Razlika je bila u jeziku, ne u osjećaju.</p><p>U sarajevskim kućama sevdalinke su se pjevale jednako prirodno kao i sefardske pjesme. Jevreji nisu “prisvajali” sevdalinku, ali su je slušali, prenosili, čuvali njen urbani ton. Razumjeli su tišinu između stihova. Znali su da se tuga ne mora vikati da bi bila duboka.</p><p><br></p>

<h2>Genocid koji je gotovo izbrisao dušu grada</h2><p>Sarajevski Jevreji prije 1941. nisu živjeli u strahu. Nisu bili getoizirani, niti sistemski diskriminisani. Bili su možda i najintegrisanija manjina u gradu. Upravo zato je genocid bio šokantan - ne samo po brutalnosti, nego po brzini.</p><p><br></p>

<p>U aprilu 1941. Bosna i Hercegovina biva uključena u NDH, koja gotovo odmah po osnivanju uvodi rasne zakone. Slijedi popisivanje, obilježavanje, isključivanje. Djeca se izbacuju iz škola. Ljekarima se zabranjuje rad. Trgovcima se oduzimaju radnje. Stanovi se konfiskuju.</p><p>Imovina Jevreja nije “nestala”. Ona je redistribuirana. Dodijeljena “podobnima”. Holokaust je, pored ideološkog, bio i ekonomski zločin.</p><p><br></p>

<p>Deportacije su vršene u talasima. Sarajevski Jevreji završavali su u Jasenovcu, Staroj Gradiški, Đakovu, u sabirnim logorima u samom gradu. Hapšenja su vršena noću, tiho, administrativno precizno. Bez haosa. Bez histerije. Kao posao.</p><p>Prije rata Sarajevo je imalo oko 12.000 Jevreja. Nakon rata - manje od 1.000. Preko 90 posto zajednice je nestalo. To nije demografski pad. To je brisanje jednog svijeta.</p>

<h2>Grad bez ogledala</h2><p>Holokaust nije ubio samo ljude. Ubio je kontinuitet. Sarajevo nakon 1945. ostaje grad, ali bez jednog važnog korektiva - zajednice koja je bila most između tradicije i modernosti, Istoka i Zapada, intime i javnog života.</p>

<p>Danas se često pozivamo na “sarajevski duh”. Ali taj duh je u velikoj mjeri formiran upravo kroz Jevreje - i onda nasilno prekinut.</p><p>Zato Dan sjećanja ne smije biti ritual. Mora biti optužnica protiv zaborava. Jer genocid ne počinje logorima. Počinje onog trenutka kada se kaže: “Nisu naši.” A završava kada grad nauči živjeti bez njih - kao da nikada nisu postojali.</p><p>Jevreji, srećom, i danas žive u Sarajevu i doprinose njegovom kosmopolitizmu i urbanosti. Ali ni približno u onoj mjeru u kojoj su nekad živjeli. Ono što je izgubljeno 1941–1945. nikada nije nadoknađeno. I to je tužna istina koju ovaj grad mora da njeguje i da pamti.</p>

Kako su sarajevski Jevreji gradili grad, a zatim gotovo potpuno izbrisani -  i zašto o tome još uvijek nemamo centralni spomenik

Sarajevo bez jednog organa:
Kako je grad preživio Holokaust, ali nikada nije prebolio nestanak svojih Jevreja

<p>Bosna i Hercegovina je jedna od rijetkih zemalja u regionu čiji je predsjednik sjedio u Ovalnom uredu i vodio bilateralni sastanak s predsjednikom Sjedinjenih Američkih Država. Taj susret - između Alije Izetbegovića i Bila Klintona (Bill Clinton) 26. marta 1997. godine u Bijeloj kući, ostaje do danas najviša tačka političkih odnosa BiH i SAD.</p><p>Od tada, međutim, slijedi kontinuirani pad – ne u retorici, nego u rangu vrata koja se otvaraju.</p><h2>Posljednji pravi vrh </h2><p>Sastanak Izetbegović–Clinton bio je formalni, bilateralni susret predsjednik–predsjednik, u trenutku kada je Bosna i Hercegovina bila ključna geopolitička tema, pitanje rata i mira, stabilnosti Evrope i kredibiliteta Zapada. Nakon toga, takav nivo više nikada nije ponovljen.</p><p>Kasniji kontakti bh. političara s američkim zvaničnicima sve češće su se pomjerali ka marginama: multilateralni događaji, prijemi, konferencije, sahrane, večere i hodnici - prostori u kojima se može biti viđen, ali se ne odlučuje.</p><p>Primjer iz 2009. godine, kada je Željko Komšić fotografisan uz Baraka Obamu (Barack) na marginama Generalne skupštine UN-a u Njujorku, često se navodi kao “susret s predsjednikom SAD”. Međutim, riječ je o protokolarnom trenutku na multilateralnom događaju, bez ikakve bilateralne agende, saopćenja ili političkog sadržaja. To nije susret u diplomatskom smislu, nego prisustvo u istom prostoru. Isto važi i za susret tadašnjeg člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića 2016. godine se Barakom Obamom na prijemu koji je u Njurku organizirao za svjetske državnike (Izetbegović je bio jedan među desetinama).</p><p>U posljednjim godinama ova praksa je dodatno degradirana. Kratki kontakti u prolazu, rukovanja na sahranama, sjedenje za istim stolom na večerama ili konferencijama, počeli su se sistematski predstavljati kao “susreti” s američkim vrhom.</p><p>Tako je i presretanje bivšeg američkog predsjednika Džoa Bajdena (Joe Biden) na sahrani kraljice Elizabete II u septembru 2022., tadašnja ministrica vanjskih poslova Bisera Turković pokušala predstaviti kao „susret“, iako je riječ o događaju gdje su stotine zvaničnika fizički u istoj prostoriji. U diplomatskoj praksi, to nije susret - to je protokol.</p><p></p>

<p>Isto važi i za sjedenje na večeri s američkim državnim sekretarom Entonijem Blinkenom (Antonyjem), koji je Elmedin Konaković nastojao predstaviti kao dokaz snažnih odnosa, iako nije bilo bilateralnog sastanka, najave, saopćenja američke strane niti ikakvog institucionalnog traga.</p><h2>Bećirović i “susret iz hodnika”</h2><p>Kulminacija ove prakse desila se nedavno u Vašingtonu krajem prošle godine. Član Predsjedništva BiH Denis Bećirović saopćio je da se sastao s državnom podsekretarkom u State Departmentu Alison Huker (Allison Hooker), uz fotografiju sebe - u hodniku zgrade State Departmenta.</p><p>Alison Huker jeste diplomatkinja u State Departmentu, ali četvrtog ranga u hijerarhiji. Iznad nje se nalaze državni sekretar Marko Rubio, njegov zamjenik Kristofer Landau (Christopher) i zamjenik za menadžment i resurse Majkl Rigas (Michael). Drugim riječima, ne radi se o političkom vrhu američke diplomatije.</p><p>Koliko je taj rang stvarno relevantan, pokazuje poređenje istog dana: dok se Bećirović sastajao s Huker, State Department je zvanično najavio sastanak predsjednice Kosova Vjose Osmani sa Kristoferom Landauom - drugim čovjekom američke diplomatije. Taj sastanak je imenovan, najavljen i institucionalno potvrđen. Bećirovićev - nije ni spomenut.</p><p>S Landauom su se prethodno sastali i ministar vanjskih poslova Srbije Marko Đurić, kao i članica Predsjedništva BiH Željka Cvijanović, koja je imala čak dva individualna sastanka. Bećirović, za razliku od nje, nije dobio ni sastanak s brojem dva, ni s brojem tri u hijerarhiji.</p><p>Ovo više nije pitanje ličnih simpatija, ideoloških oznaka ili “probosanske” retorike. Ovo je pitanje stvarnog diplomatskog dosega.</p><h2>Susreti u hodnicima</h2><p><span style="color: rgb(0, 0, 0); font-size: 20px;">BiH je od države čiji je predsjednik ulazio u Ovalni ured postala država čiji se “susreti” odvijaju u hodnicima, na sahranama i večerama, a zatim kroz PR-kanale predstavljaju kao veliki diplomatski uspjesi</span></p>

Hronika pada diplomatskog ranga Bosne i Hercegovine u odnosima sa Sjedinjenim Američkim Državama

Alija u Ovalnom uredu, Denis na hodniku

<p>Objavljivanje liste takozvanih “najgorih od najgorih” od američkog Ministarstva domovinske sigurnosti (DHS) izazvalo je veliku pažnju bh. javnosti, posebno nakon informacije da se među uhapšenima nalaze i osobe koje imaju državljanstvo Bosne i Hercegovine ili porijeklo iz naše zemlje. Ipak, detaljnija analiza pokazuje da se iza bombastičnog naziva krije znatno složenija i često netransparentna slika.</p><h2>Nezavisna provjera</h2><p>Riječ je o podacima koje objavljuju agencije unutar DHS-a, prije svega, Imigraciona i carinska služba (ICE), a koji obuhvataju osobe uhapšene ili preuzete u imigracioni pritvor tokom drugog mandata predsjednika Donalda Trampa (Trump). U brojnim slučajevima ne navode se brojevi sudskih predmeta, tačni datumi niti pravosnažni ishodi, što otežava nezavisnu provjeru. Ipak, za dio osoba porijeklom iz BiH postoje provjerljivi tragovi u američkim sudskim dokumentima i ozbiljnim lokalnim medijima.</p><h2>Slučaj Vele i Šarića</h2><p>Jedno od imena koje se može preciznije rekonstruisati jeste Admir Vele, uhapšen u saveznoj državi Minesota. Lokalni list „Post Bulletin“ iz Ročestera navodi da je Vele procesuiran zbog više krivičnih djela, uključujući krađu iz prodavnice oružja, kao i ranije presude za vožnju u alkoholisanom stanju i vožnju bez važeće dozvole. Nakon toga je prebačen u ICE pritvor u okrugu Freeborn.</p>

<p>U istoj saveznoj državi ranije je evidentiran i Ermin Šarić, stanovnik Pelikan Rapidsa, o kojem je regionalni portal DL-Online izvještavao zbog optužbi za teža krivična djela vezana za kontrolisane supstance, kao i davanje lažnog identiteta policiji prilikom zaustavljanja.</p><h2>Masačusets i Kentaki: Kećo i Juhić</h2><p>Ime Demira Keće pojavljuje se i na zvaničnoj web-stranici Bijele kuće, u kontekstu akcija ICE-a u Bostonu. U toj objavi se navodi da je riječ o državljaninu BiH s ranijim osudama koje uključuju pomaganje u izvršenju teškog napada, nedozvoljeno posjedovanje vatrenog oružja i municije, kao i vožnju pod utjecajem alkohola. Iako je izvor politički intoniran, riječ je o zvaničnom saopćenju američke administracije.</p><p>Za razliku od toga, slučaj Gordane Juhić iz Kentakija ima jasan sudski epilog. Prema dokumentima Okružnog suda u Kenton Kauntiju, porota ju je proglasila krivom - uz formulaciju “guilty but mentally ill” - za dvije tačke provale drugog stepena i krivično oštećenje imovine. U junu 2025. godine izrečena joj je kazna od deset godina zatvora.</p><h2>Federalni tragovi: Kemal Dugalić</h2><p>Za Kemala Dugalića postoje stariji, ali izuzetno ozbiljni federalni zapisi. Američka Agencija za suzbijanje droga (DEA) još je 2011. godine objavila saopćenje u kojem se Dugalić spominje kao dio višedržavne kriminalne mreže za krijumčarenje kokaina. U tom predmetu osuđen je na višedecenijsku kaznu zatvora, a sudski dokumenti dodatno potvrđuju presude za zavjeru u distribuciji narkotika i pranje novca.&nbsp;</p>

<p>Ovaj slučaj se često navodi kao jedan od rijetkih gdje postoje jasni i dostupni podaci o težini krivičnih djela.</p><h2>Kalifornija i Teksas: Sinanović i Alimanović</h2><p>Ime Adnana Sinanovića pojavljuje se u arhivi Los Angeles Timesa u okviru policijskog i sudskog izvještavanja o teškom krivičnom slučaju iz 2016. godine, gdje se navodi kao jedna od uhapšenih osoba u predmetima koji uključuju razbojništvo i smrtni ishod.&nbsp;</p>

<p>Detalji su dostupni kroz sudske spise, ali bez potpunog javnog narativa o konačnom ishodu. U Teksasu se u lokalnim policijskim evidencijama pojavljuje Denisa Alimanović, evidentirana u Montgomeri Kauntiju zbog porodičnog nasilja. Riječ je o evidenciji hapšenja, a ne pravosnažne presude, što je važno naglasiti u kontekstu ICE-ovih lista.</p><h2>Imena bez provjerljivih tragova</h2><p>Za dio osoba koje se navode u domaćim medijima – među njima Jeton Bitići, Safet Avdulahaj, Mirdal Lipljanac i Hata Šarić – u ovom trenutku nije moguće pronaći pouzdane i precizne informacije u američkim sudskim registrima ili relevantnim medijima, koje bi nedvosmisleno potvrdile identitet, optužbe i tok postupka. Upravo taj nedostatak transparentnosti predstavlja jednu od glavnih zamjerki načinu na koji DHS komunicira ove slučajeve.</p><h2>Politički kontekst i oprez</h2><p>Stručnjaci za imigraciono pravo u SAD upozoravaju da se ovakve liste često koriste u političke svrhe, pri čemu se ne pravi jasna razlika između osoba koje su tek uhapšene, onih koje već služe kazne i onih koje su samo preuzete u imigracioni pritvor. U pravnom smislu, optužba ne znači i presudu, a mnogi slučajevi se godinama vode kroz sudski sistem.</p><p>Zbog toga je važno naglasiti da ove informacije govore o hapšenjima i optužbama, a ne nužno o konačno utvrđenoj krivici. Generalizacija ili kolektivno etiketiranje dijaspore na osnovu ovakvih lista ne samo da je netačno, nego i opasno.</p>

Donosimo detalje o kriminalnim aktivnostima za koje su osuđeni i osumnjičeni

Ko su državljani BiH koji su završili na Trampovoj "crnoj listi"

<p>U prostorije MUP-a KS dovodeni su osumnjičeni u akciji "Abastergo", nakon akcije koja je provedena na 15 lokacija na području KS.</p><p>Među njima se nalazi i stanoviti Kemo Zilić,&nbsp;pomoćnik ministrice Naide Hote-Muminović u Ministarstvu odgoja i obrazovanja za sektor saobraćaja i edukacije.<br><br>Mimo funkcije, o Ziliću je teško bilo kakve podrobnije javno dostupne informacije i uspjehe naći. Riječ je o osobi bez javnog političkog profila, bez javnih istupa, bez kolumni, bez stručnih tekstova, bez vidljivih tragova rada u oblasti obrazovne ili saobraćajne politike. Njegovo ime se ne pojavljuje u javnim raspravama o reformi obrazovanja, nastavnim planovima, kurikularnim promjenama ili sistemskim problemima školstva u Kantonu Sarajevo.</p><p>Prema dostupnim podacima, Kemo Zilić je diplomirao 1997. godine na Fakultetu za saobraćaj i komunikacije Univerziteta u Sarajevu. Tema njegovog diplomskog rada bila je „Proračun staničnih kapaciteta granične stanice Čapljina“, što ga stručno svrstava u usko tehnički, željezničko-saobraćajni profil.&nbsp;</p><p>Na njegovom Linkdin profilu jedini podatak koji se može naći je da je zamjenik minstrice Hote-Muminović. Prethodno je radio u Ministarstvu saobraćaja KS.</p>

<p>Zilić je tipičan primjer nevidljivog državnog uposlenika: bez biografije koja bi izazvala pažnju, bez stručnog autoriteta koji bi tražio legitimitet u javnosti, ali s dovoljno administrativnog staža da se uklopi u sistem u kojem se kadrovi ne biraju po javnoj prepoznatljivosti, nego po sposobnosti da ne talasaju.</p><p>Takvi profili su u Bosni i Hercegovini ne samo uobičajeni, nego i poželjni. Diskretni, tihi, bez jasnih stavova i bez potrebe da objašnjavaju kako su i zašto dospjeli na pozicije moći. Idealni za sistem u kojem funkcija ne podrazumijeva odgovornost prema javnosti, nego lojalnost prema hijerarhiji.</p><p>Podjsetimo, Tužilaštva KS Zilića i ostale uhapšene tereti za uzimanje mita od kandidata koji su polagali vozački ispit - navela je ranije portparolka Tužilaštva KS Azra Bavčić.</p>

Zilić je tipičan primjer nevidljivog državnog uposlenika: bez biografije koja bi izazvala pažnju

Ko je Kemo Zilić, osumnjičeni pomoćnik minstrice Hota-Muminović: Teško je reći

<p>Saobraćajna nesreća u kojoj su učestvovala dva automobila dogodila se danas kod Željezničke stanice u Sarajevu.</p><p>U pitanju je manja materijalna šteta, ali je zbog udesa nastala velika saobraćajna gužva u ovom dijelu grada.</p><p>Kolone automobila zbog ovog udesa idu čak i do tunela na Ciglanama, koji je udaljen nekoliko stotina metara.</p><p>Pogledajte šta je reporter "Avaza" zabilježio.&nbsp;</p>

Kolone automobila zbog ovog udesa idu čak i do tunela na Ciglanama, koji je udaljen nekoliko stotina metara

Opšti haos: Kod Željezničke stanice u Sarajevu nastale ogromne gužve zbog saobraćajne nesreće

<p>Bosna i Hercegovina ušla je u izbornu godinu, a najviše pažnje tradicionalno privlači utrka za članove Predsjedništva. To ne treba previše da iznenadi, s obzirom na to da se radi o jedinoj izvršnoj funkciji na koju građani direktno biraju svog predstavnika na općim izborima.</p><p>No, je li funkcija člana Predsjedništva zaista toliko bitna?</p><h2>Presjek kandidata</h2><p>Najviše političke nervoze trenutno se veže za bošnjačku poziciju u Predsjedništvu BiH. Denis Bećirović (SDP) već je najavio novu kandidaturu, Semir Efendić (SBiH) je kandidaturu i zvanično obznanio, dok SDA još nije izašla s imenom svog kandidata. Spekuliše se o više opcija, ali bez formalne odluke.</p><p>Demokratska fronta kandidirala je Slavena Kovačevića iz reda Hrvata, dok HDZ BiH zasad izbjegava govoriti o kandidatu. Izvjesno je da Dragan Čović neće biti kandidat, što je potvrdio i u „Avazovom intervjuu“, a kao najčešće ime spominje se potpredsjednica HDZ-a Darjana Filipović. Opozicija u hrvatskom političkom bloku ranije je najavila vlastitog kandidata, ali ostaje da se vidi hoće li ta kandidatura biti i potvrđena.</p><p>U Republici Srpskoj ključna dilema je hoće li pobijediti kandidat SNSD-a ili opozicije. Pobjeda SNSD-a značila bi kontinuitet dosadašnje politike, dok se stranke u Sarajevu nadaju kooperativnijem kandidatu iz opozicije, no za sada se o imenima može samo nagađati.</p><p>No, u stvarnosti Predsjedništvo BiH nema široke izvršne ovlasti. Njegove nadležnosti su prvenstveno vezane za vanjsku politiku koju dijeli s Ministarstvom vanjskih poslova, postavljanje ambasadora i institucionalnu reprezentaciju države. Ustavom BiH još je propisano da Predsjedništvo zaključuje i ratificira međunarodne ugovore, predlaže godišnji budžet institucija BiH te imenuje predsjedavajućeg Vijeća ministara.</p><h2>Poraz pretvorenu moć</h2><p>Upravo imenovanje predsjedavajućeg Vijeća ministara daje Predsjedništvu političku težinu na početku svakog mandata. Bez te odluke nema formiranja državne vlasti, što se jasno vidjelo nakon izbora 2018. godine, kada je čak 13 mjeseci trebalo da se postigne saglasnost o imenovanju Zorana Tegeltije. Cijela 2019. godina potrošena je na spor oko usvajanja ANP-a za NATO, čime je Predsjedništvo više funkcionisalo kao instrument blokade nego kao mjesto političkog pomaka.</p><p>Četiri uzastopne pobjede Željka Komšića omogućile su HDZ-u da narativ o „ugroženosti Hrvata“ pretvori u snažan politički alat. Paradoksalno, gubitak pozicije u Predsjedništvu donio je HDZ-u veću političku moć nego što bi je imao kroz izbornu pobjedu, jer bi hrvatski narod vjerovatno bio manje homogeniziran oko ove stranke. Taj narativ osigurao je stalnu međunarodnu pažnju i snažnu pregovaračku poziciju, dok je kroz savez sa SNSD-om HDZ uspio kontrolirati ključne procese na drugim nivoima vlasti.</p><p>Zbog toga ni trenutni odnos 2:1 u Predsjedništvu, koji imaju Denis Bećirović i Željko Komšić, nije bio dovoljan za funkcionalniji rad države.</p><h2>Više simbolike nego efekta</h2><p>Zbog svega navedenog, pojedinačna pobjeda bilo kojeg kandidata ne garantuje funkcionalnije Predsjedništvo niti ozbiljan zaokret u državnoj politici. Predsjedništvo BiH ostaje institucija s ograničenim ovlastima i snažnom simbolikom, čija efikasnost zavisi od šireg političkog konteksta – prije svega od odnosa SNSD-a i HDZ-a na drugim nivoima vlasti. Bez tog preklapanja političkih „kockica“, izborna drama oko Predsjedništva ostat će uglavnom simbolična, a ne suštinska.</p>

Iako se vodi žestoka borba za ovu funkciju, stvarne ovlasti su ograničene, a efikasnost zavisi od odnosa SNSD-a i HDZ-a, ne od jednog imena

Ko ulazi u utrku za Predsjedništvo BiH i koliko ta funkcija zaista znači

<p>Javna svađa između bivšeg gradonačelnika Mostara Safeta Oručevića i bivšeg premijera Federacije BiH Edhema Bičakčića o navodnom odbijanju velikih tursko-američkih investicija možda djeluje kao lični obračun političkih veterana, ali u stvarnosti razotkriva suštinu domaćeg investicionog modela - u BiH se godinama više ulaže u najave nego u realizaciju.</p><p>Dok se političari prepiru oko zasluga, iza njih ostaje dugačak niz projekata koji su pompezno najavljivani, predstavljani kao historijski iskoraci i razvojne prekretnice, a koji su završili kao makete, studije izvodljivosti ili puke političke parole.</p><h2>"Čudo" u Trnovu</h2><p>Jedan od takvih primjera je Buroj Ozone u Trnovu, višegodišnje najavljivani turističko-rezidencijalni kompleks koji je tadašnji načelnik Ibro Berilo predstavljao kao investiciju koja će promijeniti ekonomsku sliku općine. Godinama su najavljivani hoteli, apartmani i nova radna mjesta, govoreno je o ulaganju više od četiri milijarde KM, ali projekt nikada nije izašao iz faze obećanja.</p>

<p>Sličnu sudbinu dijele i infrastrukturni projekti od „strateškog značaja“. Aerodrom Trebinje deceniju i po se periodično vraća u javnost kao gotova stvar - s investitorima, rokovima i mapama letova - ali bez ijednog stvarnog koraka ka izgradnji. Isto važi i za Aerodrom Bihać, koji je trebao biti razvojni generator Unsko-sanskog kantona, a ostao je simbol beskrajnih studija i promijenjenih lokacija.</p>

<p>Na taj domaći investicioni folklor savršeno su se nadovezale i kineske najave. Fabrika za proizvodnju rigips ploča u Ugljeviku, vrijedna približno 50 miliona eura, najavljena je 2022. godine uz obećanja o stotinu novih radnih mjesta. Tri godine kasnije - fabrike nema, rokovi su pomjereni, a nova nada vezana je za kraj 2026. godine.</p><h2>Tišina investitora</h2><p>Ni COSCO-ov “Land–Sea Express” u Tuzli, koji je trebao grad povezati s lukama Rijeka i Ploče i uključiti ga u “Novi put svile”, nikada nije zaživio kao stalni servis. Ostali su tek povremeni, ad hoc transporti i potpuna tišina investitora.</p><p>Najveće kinesko direktno ulaganje, vjetropark Ivovik, pretvorilo se u pravnu i društvenu dramu obilježenu sudskim sporovima, optužbama za nezakonito oduzimanje zemljišta i sumnjama u način dodjele koncesija.</p><h2>Zajednički imenitelj</h2><p>Zajednički imenitelj svih ovih slučajeva - od Trnova i Bihaća do Ugljevika i Ivovika - jeste obrazac u kojem su najave važnije od gradilišta, a politički poeni vredniji od stvarnih rezultata. Investicije služe kao sredstvo političke promocije, dok se odgovornost gubi u magli pomjerenih rokova i novih obećanja.</p>

Od kineskih fabrika do domaćih megaprojekata, desetine milionskih ulaganja ostale su na nivou najava, studija i političkih obećanja

Blok 7: Jedna od najvećih propalih investicija

Šta se desilo s najavljivanim milionskim projektima: Najveće investicije u BiH kojih nije bilo

<p>Smrt Slavka Aleksića u Trebinju i formalna obustava postupka protiv Branislava Gavrilovića Brneta pred Sudom Bosne i Hercegovine zbog njegove smrti u Beogradu zatvorile su, skoro istovremeno, dvije ratne biografije koje su tri decenije egzistirale izvan pravne odgovornosti.</p><p>Iza njih ostaje ista struktura: četnički aparat nastao u spoju beogradske Državne bezbjednosti, Šešeljeve radikalske ideologije i vojne logistike JNA, koji je tokom rata kontrolisao ključne tačke oko Sarajeva i Igmana.</p><h2>Ključne linije</h2><p>Slavko Aleksić nije bio marginalna figura. Kao komandant „Novosarajevskog četničkog odreda“ Vojske RS s bazom na Grbavici, držao je linije na Jevrejskom groblju i okolnim kotama iznad Sarajeva, koje su u presudama Haškog tribunala označene kao ključna snajperska gnijezda opsade. </p><p>Svjedoci su govorili o sistematskom nasilju nad civilima, prisilnom radu i zarobljenicima tjeranim da kopaju rovove iz kojih se pucalo na grad. Aleksić, pravnik po obrazovanju i član Srpske radikalne stranke, nosio je titulu četničkog vojvode koju mu je dodijelio Vojislav Šešelj 1993. godine, a kasnije i Momčilo Đujić. Nakon Dejtona učestvovao je u organizovanom povlačenju i iseljavanju Srba s Grbavice, procesu obilježenom pritiscima i strahom. Za ratne zločine tokom opsade Sarajeva nikada nije procesuiran; jedina presuda došla je 2022. godine zbog govora mržnje na skupu Ravnogorskog pokreta.</p><h2>Predratni kriminalac</h2><p>Njegov ratni saputnik Branislav Gavrilović Brne potekao je iz sasvim druge društvene zone, ali iz iste političke infrastrukture. Prije rata bio je poznat kao nasilnik i kriminalac sarajevskog noćnog podzemlja. U proljeće 1991., u njegov život ulaze Vojislav Šešelj i Dragan Filipović Fića, operativac Državne bezbjednosti Srbije. Izabran je jer je bio sestrić četničkog vojvode iz Drugog svjetskog rata Save Derikonje, što mu je davalo „historijski pedigre“. </p><p>U maju 1991. postrojen je na Romaniji kao dio prvog Šešeljevog četničkog odreda, a zatim sa Slavkom Aleksićem odlazi na obuku u kasarnu JNA Bubanj Potok kod Beograda. Tokom rata komanduje paravojnom formacijom „Brnetovi četnici“, kasnije uklopljenom u Vojsci RS kao Četnički korpus „Savo Derikonja“. Njegova jedinica učestvuje u pokušaju presijecanja Sarajeva 1992. i u operacijama na Igmanu.</p><p>Tužilaštvo BiH ga je 2020. optužilo za ratne zločine počinjene u julu 1993. na Golog brdu, navodeći da je lično ubio jednog zarobljenika Armije BiH, dok su njegovi podređeni po njegovom naređenju ubili još dvojicu i zlostavljali druge. Sud BiH je djelimično potvrdio optužnicu i raspisao potjernicu, ali Brne nikada nije došao pred sud. Umro je u Beogradu 2025. </p><p>Sud Bosne i Hercegovine potvrdio da je i formalno obustavio postupak protiv Branislava Gavrilovića, optuženog za ratne zločine na području Ilidže i Hadžića tokom 1992. i 1993. godine, usljed njegove smrti, čime je završeno jednog nikad do kraja istraženo i procesuirano poglavlje rata u BiH.</p><h2>Kriminalac pod zaštitom</h2><p>Aleksić je bio institucionalni četnik, komandant u uniformi Vojske RS i čuvar snajperskih linija iznad Sarajeva. Brne je bio paravojni proizvod Državne bezbjednosti Srbije, kriminalac s političkom zaštitom i ratnom licencom za ubijanje. Obojica su nosila titule vojvoda, imali zaštitu iz Beograda i umrli bez presude za ratne zločine. Njihove biografije su završene, ali mreža koja ih je stvorila nikada nije do kraja rasvijetljena.</p>

Između antifašističkog naslijeđa i savremenog Sarajeva: Rodoljub Čolaković zaslužuje šetnicu u Sarajevu

Rodoljub Čolaković zaslužuje šetnicu u Sarajevu

Gotov je, steže se obruč, ide bager

Gdje su nestale stranke koje su nekad harale političkom scenom?

Muke stanara Aerodromskog Naselja: Rent-a-car agencije i posjetioci okupirali parking, Općina bez konkretnog odgovora

Šta stoji iza pokušaja promjene pravila za izbor direktora: Da li Magoda pokušava preuzeti i Narodno pozorište?

Između pravne logike i straha od institucionalnog haosa: Kako vlada može biti neustavna, a njene odluke ustavne?

Američke sankcije i bh. realnost: Kako je Dodik lobirao, poentirao i ostavio Sarajevo da gleda sa strane

Sarajevo bez jednog organa: Kako je grad preživio Holokaust, ali nikada nije prebolio nestanak svojih Jevreja

Alija u Ovalnom uredu, Denis na hodniku

Ko su državljani BiH koji su završili na Trampovoj "crnoj listi"

Ko je Kemo Zilić, osumnjičeni pomoćnik minstrice Hota-Muminović: Teško je reći

Opšti haos: Kod Željezničke stanice u Sarajevu nastale ogromne gužve zbog saobraćajne nesreće

Ko ulazi u utrku za Predsjedništvo BiH i koliko ta funkcija zaista znači

Šta se desilo s najavljivanim milionskim projektima: Najveće investicije u BiH kojih nije bilo

Četnički komandanti Sarajeva s ovog svijeta otišli bez presude: Aleksić i Brne, vojvode koji nikada nisu stigli pred sud

Između antifašističkog naslijeđa i savremenog Sarajeva: Rodoljub Čolaković zaslužuje šetnicu u Sarajevu

Rodoljub Čolaković zaslužuje šetnicu u Sarajevu

Gotov je, steže se obruč, ide bager

Gdje su nestale stranke koje su nekad harale političkom scenom?

Muke stanara Aerodromskog Naselja: Rent-a-car agencije i posjetioci okupirali parking, Općina bez konkretnog odgovora

Šta stoji iza pokušaja promjene pravila za izbor direktora: Da li Magoda pokušava preuzeti i Narodno pozorište?

Između pravne logike i straha od institucionalnog haosa: Kako vlada može biti neustavna, a njene odluke ustavne?

Američke sankcije i bh. realnost: Kako je Dodik lobirao, poentirao i ostavio Sarajevo da gleda sa strane

Sarajevo bez jednog organa: Kako je grad preživio Holokaust, ali nikada nije prebolio nestanak svojih Jevreja

Alija u Ovalnom uredu, Denis na hodniku

Ko su državljani BiH koji su završili na Trampovoj "crnoj listi"

Ko je Kemo Zilić, osumnjičeni pomoćnik minstrice Hota-Muminović: Teško je reći

Opšti haos: Kod Željezničke stanice u Sarajevu nastale ogromne gužve zbog saobraćajne nesreće

Ko ulazi u utrku za Predsjedništvo BiH i koliko ta funkcija zaista znači

Šta se desilo s najavljivanim milionskim projektima: Najveće investicije u BiH kojih nije bilo

Četnički komandanti Sarajeva s ovog svijeta otišli bez presude: Aleksić i Brne, vojvode koji nikada nisu stigli pred sud