U Bosni i Hercegovini mijenjale su se stranke, mijenjale su se vlasti, no samo jedna od njih je u svom narodu kroz tri decenije održala neupitnu podršku - HDZ Bosne i Hercegovine.Stranka je zvanično osnovana 18. avgusta 1990. godine u Sarajevu kao treća nacionalna stranka u BiH, te je, zajedno s druge dvije nacionalne stranke SDA i SDS, pobijedila na prvim demokratskim izborima 1990. godine.Iako je Sabor za prvog predsjednika ove stranke izabrao Davora Perinovića, on se nije dugo zadržao na ovoj poziciji, pa je već 7. septembra 1990. Predsjedništvo stranke za predsjednika izabralo Stjepana Kljujića, novinara iz Sarajeva.U jeku historijske prekretnice raspada Jugoslavije, HDZ BiH je, slijedeći politiku vlasti u Hrvatskoj, zauzeo jasnu poziciju o potrebi da BiH slijedi primjere Slovenije i Hrvatske te također krene putem nezavisnosti, u čemu su se našli na sličnim pozicijama sa SDA, nasuprot SDS-u.<h2> </h2>

SDA: Stranka koju je Alija izgradio, Tihić sekularizirao, a Bakir devastirao

<h2>Prve trzavice</h2>No, prve trzavice po pitanju budućnosti i odnosa u BiH u ovoj stranci krenule su već krajem 1991. godine. Dotadašnji predsjednik HDZ-a BiH Stjepan Kljujić je od radikalnog krila stranke već duže vremena bio izložen kritikama zbog prepopustljive politike prema Izetbegoviću i SDA. Naime, Kljujiću su zamjerali da nedovoljno zastupa koncept kantonalnog ili federalističkog uređenja BiH, što je HDZ tada zagovarao, te su mu spočitavali da brani Izetbegovićevu unitarističku politiku.Dana 18. novembra 1991. HDZ jednostrano donosi odluku o uspostavi Hrvatske zajednice Herceg-Bosne kao paradržavne tvorevine na prostoru BiH, a koja je obuhvatala područja u kojima je ova stranka imala vlast. Za predsjednika je izabran Mate Boban.Boban je važio za predstavnika tvrde hercegovačke struje unutar stranke te je zvanično zagovarao federaliziranu BiH, nasuprot Kljujićevoj probosanskohercegovačkoj politici. Upravo će sukob između Kljujića i Bobana obilježiti unutrašnja dešavanja u HDZ-u u narednih nekoliko mjeseci.HDZ BiH se ujedno zalagao za nezavisnost Bosne i Hercegovine i, dok su se srpski zastupnici pod vodstvom SDS-a od oktobra 1991. povukli iz zajedničkih tijela BiH, zalažući se protiv samostalne BiH, glasovima bošnjačkih i hrvatskih predstavnika proglašena je nezavisnost BiH od SFRJ.No, HDZ i SDA formalno su dijelili potpuno suprotne poglede oko toga kako bi nezavisna BiH trebala biti organizirana, jer je hrvatska stranka tražila unutrašnju decentralizaciju.Ove tenzije došle su i do izražaja i prilikom definiranja samog referendumskog pitanja. Naime, HDZ je zahtijevao da pitanje na referendumu uvrsti formulaciju o suverenoj i nezavisnoj BiH kao „državnoj zajednici“ konstitutivnih i suverenih naroda hrvatskog, muslimanskog i srpskog stanovništva u njihovim nacionalnim područjima (kantonima)“.Sukob s Bobanom dovest će do toga da se Kljujić već u februaru povuče s čela stranke zbog gubitka podrške kako članstva stranke tako i Tuđmana, a umjesto njega za novog predsjednika bit će imenovan dr. Milenko Brkić.Kao što je poznato, u referendumsko pitanje na kraju je ušla samo formulacija o suverenoj i nezavisnoj BiH kao državi ravnopravnih građana i naroda, Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda, bez navođenja konstitutivnosti i nacionalnih područja.<h2>Dolazak i odlazak Bobana</h2>Konačno, u oktobru iste godine i Brkić će podnijeti ostavku na mjesto predsjednika, kada će za predsjednika biti izabran Mate Boban. Na ovaj način u Bobanovim rukama sjedinile su se funkcije predsjednika stranke i predsjednika samoproglašene Herceg-Bosne koja će u neku ruku postati i stranačka paradržava HDZ-a.Već 8. aprila 1992. HZ Herceg-Bosna osnovala je i svoje oružane formacije - Hrvatsko vijeće obrane (HVO).Iako su HVO formalno priznavale vlasti u Sarajevu te zajedno ratovali protiv srpskog odnosa, između HDZ-a i bošnjačkih vlasti dolazit će do sve većeg udaljavanja i zaoštravanja odnosa. Naime, iako su formalno dijelili zajednički cilj nezavisnosti BiH, SDA i HDZ nikada neće u potpunosti pomiriti poglede po pitanju uređenja države Bosne i Hercegovine, gdje je HDZ insistirao na omogućavanju Hrvatima vlastite federalne jedinice.Krajem 1992. raspada se muslimansko-hrvatski savez i počinje sukob, a zatim otvoreni rat između jedinica ARBiH i HVO-a (uz političku podršku Tuđmanovog režima i vojnu podršku Hrvatske vojske). Dana 24. avgusta 1993. HZHB se pretvara u nezavisan subjekt i prekida sve odnose s institucijama BiH te se umjesto zajednice sad proglašava Republika Herceg-Bosna. Istovremeno, preostali političari HDZ-a, poput člana Predsjedništva Franje Borasa, napuštaju institucije Bosne i Hercegovine.Kako će Haški sud kasnije utvrditi, Herceg-Bosna i njeno rukovodstvo bili su pod potpunom kontrolom Franje Tuđmana i vlasti u Hrvatskoj. Cilj je bio hrvatska područja u BiH pripojiti susjednoj Hrvatskoj, težeći granicama Banovine Hrvatske iz 1939. godine.Ipak, vojni neuspjesi na terenu u okršajima s Armijom RBiH te međunarodne okolnosti, prije svega veliki američki pritisak da se što prije okonča bošnjačko-hrvatski rat, natjerat će hrvatske predstavnike u BiH za pregovarački sto. Valja napomenuti i da su hrvatski predstavnici jedini prihvatili sve ponuđene mirovne planove: Kutiljerov, Vens-Ovenov i Oven-Stoltenbergov mirovni plan.Hrvatsko-muslimanski sukob okončan je 18. marta 1994. potpisivanjem Vašingtonskog sporazuma između Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine. Sporazum je ukinuo HRHB i stvorio bošnjačko-hrvatsku federaciju (kasnije preimenovanu u Federacija BiH) unutar države Bosne i Hercegovine, koja će nastaviti da postoji do danas.Tada je Mate Boban uklonjen s čela stranke, a za novog predsjednika HDZ-a BiH izabran je Dario Kordić (kasnije osuđen za ratne zločine: masakr u Ahmićima, etničko čišćenje u Lašvanskoj dolini i napadi na Busovaču). Nakon Kordićevog odlaska na Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju u Hagu 12. januara 1996. predsjednik stranke postaje Božo Rajić, a 9. marta formalno su ugašene i posljednje institucije HRHB i uspostavljena je Federacija BiH u punom obimu.

SDP: Od komunizma do klijentelizma  

<h2>Nastavak dominacije</h2>Na prvim poslijeratnim izborima 1996. HDZ BiH dobio je uvjerljivu podršku većine Hrvata, kao i apsolutnu vlast u četiri kantona, te ušao u federalnu i državnu vlast, dok kadar HDZ-a Krešimir Zubak postaje hrvatski član Predsjedništva BiH.U maju 1998. Ante Jelavić (uz podršku veterana HVO-a) postaje predsjednik stranke, iako protivno volji Franje Tuđmana, koji je za tu funkciju htio Božu Ljubića. Krešimir Zubak, koji je važio za predstavnika umjerene struje unutar stranke, nakon toga je napustio stranku i osnovao Novu hrvatsku inicijativu, kao partiju srednjobosanskih i posavskih Hrvata.Na općim izborima 1998. HDZ ponovo je glavna politička organizacija Hrvata.Iako je HDZ 2000. godine ponovo osvojio većinsku podršku Hrvata u BiH, zahvaljujući nametnutim izmjenama Ustava FBiH od visokog predstavnika Volfganga Petriča (Wolfgang Petritsch) kojim se promijenio način izbora delegata u Domu naroda FBiH, omogućeno je da se vlast formira bez HDZ-a i SDA, a vlast je formirala široku koaliciju stranaka Alijanse za promjene, sa SDP-om na čelu.HDZ, s Jelavićem na čelu, odbio je priznati nametnute amandmane visokog predstavnika, kao i novu vlast, te proglasio Hrvatsku samoupravu u područjima u kojima je ova stranka imala vlast. Uslijedila je hitra reakcija međunarodne zajednice koja je uključivala kako smjenu Jelavića s mjesta člana Predsjedništva i još nekolicine HDZ-ovih funkcionera tako, u konačnici, čak i SFOR-ovu vojnu reakciju, čiji su tenkovi ušli u zapadni Mostar.U konačnici, projekt Hrvatske samouprave okončan je za nekoliko mjeseci, da bi, pod pritiskom visokog predstavnika, Ante Jelavić i još pet članova Predsjedništva HDZ-a BiH u maju 2002. podnijeli ostavke kako bi se stranka mogla registrirati na izbore u BiH, a mjesto na čelu stranke preuzet će Bariša Čolak.Ova stranka narednih je godina djelovala konstruktivno u smislu podrške procesima koje su u periodu 2002. – 2006. podrazumijevale reforme i jačanje državnog nivoa vlasti. No, tada su krenule i nove podjele u stranci. Naime, mnogi članovi stranke smatrali su da se tim reformama slabi pozicija hrvatskog naroda. Dodatna uzdrmanost u stranci dogodila se nakon što je visoki predstavnik Pedi Ešdaun (Paddy Ashdown) smijenio Čovića s dužnosti člana Predsjedništva zbog optužbi za korupciju u maju 2005., te nakon imenovanja Ive Mire Jovića, konzervativca, njegovim nasljednikom. Jovića su kao nasljednika Čovića u Predsjedništvu podržala samo dvojica hrvatskih zastupnika u Zastupničkom domu PFBiH, što je ukazivalo na duboku podijeljenost u stranci. Jovića je na mjestu nasljednika podržao i Čović. Čović je ovaj potez napravio kako bi ojačao svoj položaj u stranci, te spriječio jačanje Čolaka i Raguža.<h2>Vladavina Čovića</h2>Podjela u stranci doživjela je vrhunac na Saboru stranke održanom u junu 2005., kada je Čović, koji je još bio pod optužbama za korupciju, uspio pobijediti na izborima za predsjednika stranke protukandidata Bože Ljubića, koji ga je, zbog tijesnog rezultata, optužio za izbornu prevaru. Čović je dobio podršku 285, a Ljubić 258 izaslanika, što je pokazivalo duboke podjele u stranci.Ljubić je sa svojim pristalicama istupio iz stranke i formirao HDZ 1990., a pridružio mu se i veliki broj članova HDZ-a. Također, Ljubić i Čović sukobit će se oko „aprilskog paketa“.Čović je, naime, podržao ustavne reforme kojim se, između ostalih, uloga Doma naroda na državnom nivou svodila samo na bavljenje pitanjima od vitalnog nacionalnog interesa, dok je Ljubićeva frakcija smatrala da to slabi poziciju hrvatskog naroda.Konačno, ova podjela HDZ-a dovest će i do podjele hrvatskog glasačkog tijela, pa će na izborima 2006. HDZ BiH i HDZ 1990. osvojiti približno jednak broj glasova, što će omogućiti tada prilično nepoznatom Željku Komšiću da kao kandidat bude izabran za člana Predsjedništva.Ovo će se ponoviti i 2010. godine, kada će Komšić još jednom biti izabran, a kada se nakon izbora formirala Vlada FBiH bez HDZ-a i uz manje hrvatske stranke Radom za boljitak i HSP, HDZ BiH zahtijevat će do danas kao ultimativni cilj promjenu Izbornog zakona kojim bi se omogućio kako drugačiji način izbora članova Predsjedništva tako i drugačiji raspored biranja delegata u Domu naroda.Istovremeno i retorika Dragana Čovića i lidera HDZ-a u ovom periodu postajala je sve ostrašćenija. Formiranje tzv. Herceg-Bosne sve češće je spominjano kao jedna od mogućnosti, a Čović je, također, sve bliže sarađivao s Miloradom Dodikom. Ni povratak Čovića u Predsjedništvo 2014. (kada se nije mogao kandidirati Komšić) ni ulazak HDZ-a u vlast nakon tih izbora nisu primirili retoriku i zahtjeve ove stranke za novim izbornim zakonom. Zbog toga je, nakon izbora 2018. godine, HDZ u Domu naroda FBiH blokirao izbor novog predsjednika i Vlade FBiH, pa su Fadil Novalić kao premijer i Marinko Čavara kao predsjednik ostali na ovim pozicijama više od osam godina.Ovaj drugi zahtjev donekle im je ispunjen nakon nametanja izmjena izbornih rješenja u FBiH na izbornu noć u oktobru 2022. kojim je Kristijan Šmit povećao broj delegata u Domu naroda FBiH, što je omogućilo da se veći broj hrvatskih delegata popunjava iz onih kantona u kojima HDZ ima većinu.Poslije izbora 2022. godine HDZ formirao je i federalnu i državnu vlast sa strankama trojke. Primjetno je znatno ublažavanje retorike od Čovića i prvaka ove stranke. Naime, tzv. Herceg-Bosna odavno se više ne spominje, HDZ odbija učestvovati u Dodikovim blokadama države i huškanju, a glavni fokus je sada na evropskom putu i evropskim zakonima.No, također, unutar hrvatskog glasačkog korpusa do sada se ne nazire snažnija alternativa HDZ-u. Iako se sporadično pojavljuju neke nove stranke, poput HDZ-a 1990. i Hrvatske republikanske stranke, i ostvaruju manje uspjehe, HDZ i dalje uživa neprikosnovenu podršku Hrvata. Ova stranka zapravo djeluje kao „veliki šator“ koji oko sebe okuplja većinu hrvatskog stanovništva koje druga ideološka i svjetonazorska pitanja ostavlja po strani u odnosu na nacionalno pitanje hrvatskog naroda.A u tome upravo leži i razlog uspjeha HDZ-a. Nezadovoljni ratnim ishodom u kojem su ostali bez svog entiteta u BiH, te u strahu od mogućnosti preglasavanja i gubitka hrvatske pozicije za predstavnike koje sami izaberu, hrvatsko glasačko tijelo prirodno se okuplja i homogenizira oko HDZ-a kao najveće hrvatske stranke.<h2>Prvi program</h2>U svojoj prvoj programskoj deklaraciji stranka je definirala četiri osnovna politička cilja, a koja su uključivala: uspostavu građanskih i demokratskih političkih sloboda, neotuđivo pravo svih građana na udruživanje prema vlastitim programima, pretvaranje sindikata u slobodne radničke saveze, a radnička upravljanja u dionička društva te razvitak narodne privrede kroz slobodi tržišta roba, rada i kapitala te zagarantiranost privatnog poduzetništva.<h2>Bez partnera</h2>Bošnjačke stranke nisu bile raspoložene za HDZ-ove prijedloge o promjeni načina izbora članova Predsjedništva i delegata u Domu naroda. Naime, HDZ je zahtijevao da se članovi Predsjedništva biraju na način da se u FBiH formira više federalnih jedinica kojima bi se osiguralo da se hrvatski član bira iz onih područja u kojima Hrvati čine većinu, dok za Dom naroda FBiH zahtijevaju da se delegati u hrvatski klub biraju proporcionalno udjelu Hrvata iz svakog kantona u ukupnom broju hrvatskog stanovništva u BiH.HDZ BiH je, zapravo, nastao kao bh. ogranak Hrvatske demokratske zajednice koju je u junu 1989. u Zagrebu osnovao Franjo Tuđman.&nbsp;

HDZ 18. novembra 1991. jednostrano donosi odluku o uspostavi Hrvatske zajednice Herceg-Bosne

Političke stranke jučer, danas, sutra (IV dio): HDZ BiH - Stranka bez ozbiljne alternative među bh. Hrvatima

Nakon napada na „Dnevni avaz“, koji je optužila da danima vodi kampanju protiv nje i plasira laži, pritom pokazujući da je ona zapravo ta koja ne govori istinu i da nas lažno optužuje, Karić je otrčala do ministra odbrane Zukana Heleza. Iako smo se na trenutak bili zabrinuli da je gradonačelnica kod ministra razmatrala mogućnost da digne vojne jedinice na „Avaz“, na Facebooku nas je ipak „obradovala“ nešto pozitivnijim vijestima.<h2>Spremila poklone</h2>Naime, gradonačelnica je objavila kako će sredinom novembra, kao član bh. delegacije, prisustvovati obilježavanju 20 godina partnerstva između Oružanih snaga BiH i Nacionalne garde američke države Merilend.U stilu svog imidža hanume na čelu glavnog grada, Karić je najavila i kako za spomenuti put „već sprema poklone“ (ovo je u međuvremenu izbrisala nakon što joj je, vjerovatno, neko savjetovao da se ne sramoti).Pitanje koje se ovdje u startu nameće jeste šta će tačno gradonačelnica Sarajeva s ministrom odbrane na jednom vojnom skupu preko okeana, s kojim gradonačelnik jednog grada nema nikakve veze niti to ima ikakve veze s njenim ovlastima i nadležnostima.Nažalost, praksa u bh. politici kojoj smo nebrojeno puta svjedočili je da su političari iz naše zemlje na različita putovanja sa sobom vodali supruge, sinove, rođake, ljubavnice...Ipak, niko do pojave Benjamine Karić se nije s toliko žara i bez imalo blama trpao svugdje i u sve što s njegovim poslom nema nikakve veze. Karić je tako, između ostalog, nakon stravičnog pokolja u Gradačcu, u Sarajevu organizirala protest protiv nasilja nad ženama na kojem je ona, kao predstavnica vlasti, uputila nekoliko zahtjeva prema vlasti; protesti građana za Gazu nisu mogli proći bez “kidnapovanja” i govorancija Karić; a ovo nije prvi put da je iskoristila priliku da s kolegama na funkcijama putuje na misije s kojima ona i njena funkcija nemaju dodirnih tačaka.<h2>U influensingu je spas</h2>Prije nekoliko godina u regionalnoj javnosti pojavio se fenomen influenserica. Njihova karakteristika je bila da su se učestalo pojavljivale na svim mogućim javnim događajima gdje je bitno bilo da budu viđene, bile su veoma popularne u društvu, no niko tačno nije znao čime se te osobe bave, tj. nisu se bavile ničim, osim da budu popularne.Iako su ispunjavale minute zabavnih TV stanica i stranice tabloida, teško je ko mogao vjerovati da će takav tip osoba svoje mjesto pod suncem naći i na političkoj sceni.No, upravo takav tip političara dobili smo s Benjaminom Karić. Ona, naime, ne propušta priliku pojaviti se na svakom mogućem i nemogućem događaju da bi bila viđena ili komentirati sve živo za šta procijeni da će joj donijeti lajkove, a da pritom nikom tačno nije jasno šta ona u okviru svojih konkretnih ovlasti gradonačelnice Sarajeva uopće radi.<h2>Društvena komentatorica</h2>Kad ne putuje, Karić piše pisma regionalnim i svjetskim zvaničnicima, napada funkcionere susjednih država jer ih je zamijenila s provokatorima koji je vrijeđaju po društvenim mrežama, rješava sukobe na Bliskom istoku, uređuje program Sarajevo Film Festivala, odlikuje desničarske radikale, prepucava se s drugim političarima, preuzima sebi zasluge za poteze kantonalnih ministara s kojima ona nije imala veze, ukratko, piše sve za šta procijeni da će naići na oduševljenje i podršku kod mase koja je slijedi, a upravo će navodnu „podršku naroda“ koristiti kao ultimativni dokaz da je sve što radi sjajno.

Gradonačelnica Karić, sa stranačkim kolegom, ministrom odbrane Zukanom Helezom, putuje u američku državu Merilend te već sprema poklone

Influenserica na čelu glavnog grada BiH: Zašto Benjamina putuje na vojni susret u SAD umjesto da ide na Velešiće

Vlada Kantona Sarajevo donijela je odluku o izboru korisnika poticajnih sredstava za program „Podrška pokretanju startupa“.<h2>Novi pojam u poslovanju</h2>Startup je relativno novi pojam u poslovanju, čije pravo značenje zna mali broj ljudi. Naime, nije svako pokretanje posla istovremeno i startup. Da bismo nešto odredili kao startup, mora imati sljedeće karakteristike: to je kompanija osnovana s namjerom traženja repetitivnih (ponavljajućih)&nbsp;i skalabilnih (mogućnost rasta zadržavajući osnovne funkcije) poslovnih metoda.Prof. dr. sc. Dubravko Babić sa zagrebačkog FER-a definira ih kao one koji se "pretežno bave inovacijama. Novim, nekonvencionalnim, naizgled nemogućim načinom da se nešto riješi, ali na, ipak, praktičan način, i to u razumnom vremenu. Temeljeni su na novim tehnologijama, uglavnom je riječ o malim grupama ljudi koji su uvjereni kako će riješiti problem na nekonvencionalan način te da će svojim pristupom pokoriti svijet".Ono na šta ciljaju startupi jeste i da preduzeće ostvari globalne ambicije u poslovanju ili barem da imaju globalni potencijal.Cilj startupa je kroz dobro utvrđene procese povećati vrijednost kompanije na 10 miliona dolara i više, u nekim slučajevima i na nekoliko milijardi. Tipičan primjer uspješnih startupa u svijetu su tehnološke kompanije poput WhatsAppa ili Instagrama.Sada pogledajmo koga je Vlada Kantona Sarajevo izabrala da subvencionira na ime pokretanja startupa.&nbsp;

Najviše bodova na konkursu i najveća sredstva dobio je vrtić „Dječije radosti“ s 82 boda, koji je tražio sredstva u iznosu od 20.250 KM. Na drugom mjestu su stomatološke usluge, na trećem privatni zubotehnički laboratorij, dalje su prošli isključivo ovakvi biznisi: restorani, vešeraji, pekare, krojački saloni, frizeraji... <h2>Je li znaju značenje pojma start-up?</h2>Dakle, riječ je o pretežno starim zanimanjima i doslovno niti jedan od njih ne zadovoljava ekonomsku definiciju startupa.Sve to nas navodi na dva zaključka: ili pokretači konkursa ne znaju značenje pojma startup, pa pod njega trpaju sve novoosnovane biznise, ili se niko ko pokreće nešto inovativnije od tradicionalnih biznisa i ne prijavljuje na konkurse Vlade KS. A to onda šalje vrlo sumornu sliku o poduzetničkoj svijesti u glavnom gradu.Finansijska sredstva koja su izdvojena za ovu namjenu ukupno iznose 931.661,30 KM.

Startupi se definiraju kao nove kompanije koje se pretežno bave inovacijama i temelje se na novim tehnologijama

Zna li Vlada Kantona Sarajevo koje je osnovno značenje pojma: Pekare i vešeraji postali startupi

Pred Vijećem sigurnosti UN-a jučer se razgovaralo o Bosni i Hercegovini. Prisutnima se, između ostalih, obratio i Željko Komšić. Član Predsjedništva BiH još jednom je iskoristio platformu UN-a da napadne visokog predstavnika u BiH Kristijana Šmita (Christian Schmidt). Komšić je Šmita optužio da je hrvatski pristrasan, naglasivši kako je izmjenama Izbornog zakona omogućio jednoj grupaciji da „mimo ostvarenih izbornih rezultata formira vlast“ (jer bi valjda jedino pravedno bilo da je SDA formirala vlast), da nametnute izmjene udaljavaju BiH od evropskog puta itd. <h2>Hrvatski igrač</h2>U Komšićevom govoru nema ništa novo. I u prošlom obraćanju u ovoj instituciji član Predsjedništva je iskoristio priliku da napadne visokog predstavnika i nametnute izmjene Izbornog zakona u BiH te ga optuži da je hrvatski igrač. I pretprošlo obraćanje Komšića pred UN-om također se ticalo napada na visokog predstavnika i optužbi da je prohrvatski igrač itd. Reklo bi se da Komšić zvuči kao pokvarena ploča, što bi bilo potpuno tačno, no ovdje se postavlja pitanje šta je poenta korištenja pozornice u UN-a da se, umjesto konstruktivnih prijedloga i ideja o što boljem pozicioniranju BiH u međunarodnim okvirima, uporno ponavlja jedna te ista, milion puta prožvakana priča, koja nikakvog konkretnog efekta neće polučiti, jer Komšićeve govorancije sigurno neće promijeniti međunarodno raspoloženje prema Kristijanu Šmitu.Komšić ima dva motiva. On zasigurno nije intelektualac, pa teško da je dorastao razvijanju suvislih političkih strategija, prijedloga, analiza... Njegovo političko djelovanje pokazuje da su mu ambicije puno površnije: pronaći fraze na koje će se bošnjačko nacionalno nastrojeno glasačko tijelo primiti, pa potom ih vrtjeti do iznemoglosti. Godinama je njegova politička karijera počivala na ublehi o građanskoj državi za koju nikada nije ponudio nikakav konkretan plan ni strategiju, da bi, nakon imenovanja Šmita i posebno promjene vlasti, krenuo hraniti bošnjačke strahove verglanjem teorija o aparthejdu nad Bošnjacima i velikoj zavjeri Zapada kojem smetaju muslimani. Iste rečenice koje je Komšić po ko zna koji put ponavljao pred UN-om mjesecima unazad ste mogli pročitati na Twitter profilima kojekakvih zuhrića, gratzova, avdi, bajrovića, begića i sličnih kerbera u i oko Demokratske fronte.<h2>Politička mreža</h2>Drugi je razlog direktno vezan uz prvi, a tiče se činjenice da je Komšić svjestan da on kao pojedinac niti u međunarodnim krugovima ima ikakav ugled niti u Bosni i Hercegovini ima neku jaku političku mrežu i organizaciju. Na međunarodnoj sceni on niti koga zanima niti Komšić tu ima neku ambiciju.Svoju političku ambiciju on je već ostvario – a to je da dvije decenije sjedi u Predsjedništvu i uživa u visokoj plaći za mali rad. Sada se pak apetiti zadovoljavaju čuvanjem dostignutog, a govori koji se drže pred UN-om nisu ni namijenjeni svjetskoj, nego domaćoj javnosti. Reakcije u čaršiji „joj, jest im rekao“ primarni su efekt na koji Komšić računa, a koji će mu, nakon toliko godina u Predsjedništvu, omogućiti da se 2026. premjesti u Državni parlament. Plaća je otprilike ista, a ovdje se čak ne moraš nikad ni za riječ javiti.<h2>Sa SDA protiv nacionalizma</h2>Komšić je pred UN-om kazao da se etničke politike i etničke grupe koriste za stvaranje tenzija i destabilizaciju u BiH. Ova konstatacija bi bila tačna, no problem je taj što ona dolazi iz usta osobe koja je u čvrstom savezništvu s kleronacionalističkom SDA, čiji se članovi stavljaju na raspolaganje Hamasu, dok Komšićevi najviši funkcioneri u javnom prostoru prema političkim neistomišljenicima koriste vokabular sastavljen od riječi: izdajnik, ustaša, plaćenik, UZP-ovac…

Reakcije poput „joj, jest im rekao“ primarni su rezultat na koji on računa kada govori u UN-u

Šta je cilj i koja je poenta Komšićevih besmislenih obraćanja: UN kao platforma za političku kampanju na čaršiji

Bosna i Hercegovina, uključujući i njena sva tri konstitutivna naroda, ruku na srce, od stjecanja nezavisnosti ne može se pohvaliti da je imala pretjeran broj umnih, sposobnih, poštenih i uspješnih političara. No nekoć je čovjek mogao barem u vrijednosnom smislu znati za šta glasa.Religiozni pojedinac konzervativnih nazora mogao se uzdati da će SDA propagirati vrijednosti vjere, džamije i tradicije, nešto umjereniji konzervativci mogli su birati SBiH ili SBB, socijalno osjetljivi i proevropski ljevičar se prirodno orijentirao ka SDP-u, kao što je i društveno liberalno stanovništvo u Sarajevu svoje utočište moglo pronaći u Našoj stranci.Čak je i u RS nekoć, barem do prve polovine prve decenije dvijehiljaditih, postojala jasna razlika između tvrdo nacionalističkog SDS-a i umjerenog i prozapadnog SNSD-a.A onda smo počeli dolaziti u čudnu situaciju. Nacionalisti su pod pritiskom postajali malo više internacionalisti, a ljevičari su shvatali da se uz malo nacionalizma može uzeti i malo više glasova.Onda su se potpuno utopili u taj nacionalizam, pa je to postalo takmičenje ko će koga nadsrbovati/nadhrvatiti/nadbošnjačiti.Na sve to se nakalemila nova generacija političara koji su odrasli u ubitačnoj kombinaciji postdejtonskog obrazovnog sistema skrojenog od nacionalističkih stranaka i navučenosti na društvene mreže.

Bazični sistem vrijednosti svih njih je nacionalistički, ovisno o narodu iz kojeg potječu. Na taj bazični sistem, koji prihvataju zdravo za gotovo, potom nadograđuju hrđavim karakternim osobinama potpune neukosti, beskrupuloznosti, površnosti i nezdrave ambicije.Pojavio se novi tip političara kojima je apsolutno nebitno u kojoj su stranci. Bez ikakvih čvrstih principa, spremni su govoriti apsolutno sve ono za šta procijene da će im donijeti glasove.Iako je na sceni sve više stranaka, sve one preplavljene su takvim kadrovima bez ikakvih jasnih politika, vrijednosti i vizije. Oni se bez problema mogu šaltati iz stranke u stranku i jedni drugima sliče kao jaje jajetu.Preko takvih kadrova stranke gube svoju svrhu ideološke podjele i nadmetanja ideja te postaju tek zavodi za zapošljavanje političkih karijerista.A rezultat je politika svedena tek na jeftini rijaliti šou.&nbsp;

Političku scenu preplavio je tip političara koji mogu biti u bilo kojoj stranci

Hibrid političari

Početkom 2014. godine tadašnji član Predsjedništva i današnji samo predsjednik SDA Bakir Izetbegović u zgradi Predsjedništva BiH primio je delegaciju Muslimanskog bratstva i fotografirao se s njima pokazujući uzdignuta četiri prsta, što predstavlja simbol ove organizacije. Bilo je to svega nekoliko mjeseci nakon što je u Egiptu izvršen državni udar kojim je vojska predvođena Abdelom Fatahom el-Sisijem s vlasti svrgnula Muhameda Mursija, lidera Muslimanskog bratstva. Bakirova četiri prsta predstavljala su direktnu podršku Muslimanskom bratstvu, dok je o njegovom svrgnutom lideru Morsiju do danas imao same riječi hvale.<h2>Duboki korijeni</h2>Muslimansko bratstvo je panislamistička politička organizacija razgranata širom islamskog svijeta, čiji je cilj u državama u kojima muslimani čine većinu preuzeti vlast i uspostaviti šerijatski poredak. U ostvarivanju svojih ciljeva koriste sve moguće metode – od izlaska na izbore, do terorizma.O vezama SDA i njene duboke države s Muslimanskim bratstvom – od Alije Izetbegovića, do njegovog sina – postoje različite teorije koje idu toliko daleko da pojedine tvrde da je i aktuelni lider SDA jedan od prikrivenih članova ove globalne organizacije. Činjenica je da Izetbegović i mnogi funkcioneri SDA veze i simpatije prema Muslimanskom bratstvu, kao i njihovoj ideologiji nisu krili. U intervjuu za „Stav“ iz maja ove godine, na pitanje kako komentira optužbe da je SDA povezana s islamizmom, Izetbegović tu konstataciju nije negirao, dapače: - Ne bismo se trebali izvinjavati zato što smo muslimani, tvrditi da nismo islamisti itd.Njegova stranka godinama je oko sebe okupljala, što zvanično što poluzvanično, različite islamističke i radikalne vjerske strukture za koje je SDA bila prirodan politički izbor. SDA je svoje veze s tim krugovima pred zapadnim silama godinama pravdala tvrdnjama da oni njih „drže pod kontrolom“ te da su upravo zbog toga koristan saveznik.

<h2>Pravo lice</h2>Ipak, nakon što je SDA ostala bez vlasti, a zapadni prijatelji podržali demokratske promjene u našoj zemlji, ova stranka je u potpunosti počela ogolijevati svoje prave lice i ispoljavati radikalnu antizapadnu retoriku, uz istovremeno veličanje različitih islamističkih pokreta i režima.Vijećnik SDA u Gradskom vijeću Zenice Šerif Patković prije nekoliko dana je izjavio da se stavlja na raspolaganje Hamasu te je kazao kako ga podsjećaju na Sedmu muslimansku brigadu, kojom je on nekoć komandovao.I ovo zapravo podsjeća na pravi karakter ove stranke. Naime, dok su patriotski građani BiH na referendum, a potom i u borbu krenuli sa željom da stvore multietničku i sekularnu državu, SDA je čekala pravi trenutak i učvršćivanje vlasti da pokaže pravo lice. To lice je podrazumijevalo pristajanje na fildžan-državu, muslimanske brigade i čišćenje srpskih i hrvatskih kadrova iz armije i države.Sada, čini se, ponovo dolazi vrijeme kad maske padaju.<h2>Odgovornost za terorizam</h2>Iz Muslimanskog bratstva potekle su brojne terorističke organizacije, među ostalima i Hamas, palestinsko krilo ove organizacije osnovano 1988., koje je 2006. preuzelo vlast u Pojasu Gaze i izvelo niz terorističkih napada. U posljednjem od 7. oktobra, koji je izazvao krvavu izraelsku odmazdu, ubili su 1.500 ljudi u Izraelu.Nekoliko država i međunarodnih organizacija, uključujući Australiju, Evropsku uniju, Izrael, Japan, Kanadu, Novi Zeland, Sjedinjene Američke Države i Ujedinjeno Kraljevstvo, smatraju Hamas terorističkom organizacijom.

Vijećnik ove stranke Šerif Patković kazao je da se stavlja na raspolaganje Hamasu. Izetbegović ne krije veze

Je li Hamas sljedeća faza SDA?

Benjamina Karić rođ. Londrc, žena, majka i&nbsp; komentatorica na društvenim mrežama i u slobodno vrijeme iz nekog razloga gradonačelnica Sarajeva (a nismo sigurni da od pisanja po društvenim mrežama išta stiže raditi na toj poziciji), nakon što je pisala pisma državnim tajnicima susjednih zemalja koje je zamijenila sa sumnjivim tipovima koji joj ostavljaju komentare na društvenim mrežama, komentirala s influensericama adekvatnost boja na obnovljenim fasadama u Titovoj, prozivala predsjednika Hrvatske, prepucavala se sa stranim ambasadorima, rješavala konflikte na Bliskom istoku, radikalnim ultradesničarima dijelila zlatnike, sastajala se s nacionalističkim fanaticima po dijaspori, dijelila baklave, odbijala omogućiti ljudsko pravo organizatorima „Povorke ponosa“ da plate osvjetljavanje Vijećnici u bojama LGBT, čestitala građanima kalendar umjesto Božića, prisvajala sebi zasluge za poteze kolega iz vlasti s kojima niti je imala veze niti je mogla imati…, dakle raditi sve što nije u njenoj nadležnosti, sada je stigla komentirati i tekstove „Dnevnog avaza“ o njoj. Optužuje nas lajkonačelnica Sarajeva da smo o njoj iznosili neistine koje ne možemo ničim da potkrijepimo.-	Poredili su me sa ratnim zločincem Šešeljom, bjeloruskim predsjednikom Lukašenkom, nazivaju me “narkomanom navučenim na žuto”, navode da rekonstruišemo fasade privatnim firmama, da Grad i ja ne plaćamo PDV za Vijećnicu i još niz neistina i uvreda – podijelila je ona sa svojim vjernim pratiocima.<h2>Lažni navodi</h2>Zanimljivo da Karić rođ. Londrc „Avaz“ optužuje da iznosi neistine tako što navodi niz neistina, a evo o čemu se radi:-	 „Avaz“ Karić rođ. Londrc nije poredio sa Šešeljom, nego smo prenijeli negativne komentare građana na račun njenog rada, među kojima je bio i jedan koji je njen nacionalistički populizam poredio s onim Vojislava Šešelja.-	Niko je nije optužio da je „narkoman navučen na žuto“, nego je konstatacija glasila da je „navučena na lajkove k'o narkoman na žuto“. U pitanju je stilska figura koja se zove „poređenje“, ali moguće je da se poznavanje tih pojmova nije zahtijevalo od predavača na uglednom univerzitetu u Travniku. Zašto je Karić prepoznala i upamtila da je neko nazvao narkomanom navučenom na žuto, bojimo se uopšte dalje i analizirati.-	Kada je riječ o poređenju s Lukašenkom, manir da se zabranjuju muzički događaji koji ne odgovaraju velikim vođama jeste manir onih režima koje personificiraju lideri poput bjeloruskog diktatora, ali ne i praksa demokratskih zemalja. Ako joj se ne sviđa poređenje, gradonačelnica bi trebala dvaput razmisliti prije nego što se pred svojim „narodom koji joj vjeruje“ krene pravdati riječima „Nemam ovlasti da zabranjujem koncerte“, iz čega se jedino može iščitati da bi možda i zabranjivala da ima.-	Kada je riječ o rekonstrukciji fasada, činjenica jeste da je u programu rekonstrukcije fasada u Titovoj ulici rekonstruirana i zgrada koja je u vlasništvu „Sarajevo osiguranja“. Ovi navodi su potkrijepljeni fotografijama i faksimilima, a gradonačelnica navode nije zvanično demantirala.-	Kada je riječ o tvrdnji da je „Avaz“ slagao da „Grad i ja ne plaćamo PDV za Vijećnicu i još niz neistina i uvreda“, a što ju je vjerovatno i najviše pogodilo jer je nakon ovog teksta reagirala, Karić još jednom skrećemo pažnju da to naš medij nije ni izmislio ni iskonstruirao, nego objavio potvrđenu informaciju o istrazi koju vodi Tužilaštvo Kantona Sarajeva. Dakle, prema logici pravnice Karić, „Avaz“ iznosi "neistine" tako što objavi dostupnu i provjerenu informaciju da je uprava Grada na čijem je čelu pod istragom zbog neplaćanja poreza.Naravno, jasno je da je taktika Karić ovdje da, kao i u svemu ostalom, izigravanjem žrtve i poštene prostodušne djevojke iz mahale koja se samo pošteno bori za narod dok zle sile nasrću na nju, na jeftinom populizmu pokupi dodatne simpatije i podršku njenih pratilaca na društvenim mrežama, koje u stvarnosti tretira tek kao glasačko tijelo koje sutra treba izlevatiti da zadovolje njenu beskrajnu političku ambiciju i zaokruže je na izborima.<h2>Podrška naroda</h2>Potvrđuje to i u zadnjoj rečenici svog komentara u kojem kaže: „Ono što me ohrabruje je činjenica da narod prepoznaje moj rad i da mi narod vjeruje - što mi daje snagu i volju da nastavim“.Lijepo je što je toliko sigurna da narod prepoznaje njen rad i da joj vjeruje, samo bojimo se u ovom slučaju da ono što prepoznaje narod nije njen rad, nego su to Facebook objave u kojima komentriše sve i svašta i u kojima uvijek cilja da napiše upravo ono za šta procijeni da će se najvećem broju ljudi najviše svidjeti.A to je ne čini osobom koja vuče ispravne i za taj isti narod korisne poteze, nego tek najprizemnijim oblikom populiste. No, nek bude toliko presamouvjerena u podršku naroda. Ankete na portalima joj nisu pouzdano sredstvo.I kada se već poziva na podršku naroda, „Avaz“ po tom pitanju ima puno pouzdanije parametre – činjenicu da smo najveći medij u historiji ove zemlje i najtiražnija novina od nastanka do danas. Što se nas tiče, Benjamina Karić nije toliko strateški važna osoba da bi bila u nečijim tajnim zavjerama. Poštujemo da je žena i majka, ali ima i pjesma: "Žena, majka, kraljica" (političke gluposti) te je u tome možda njen jedini i stvarni problem. A pritom smo u uređivačkoj politici zauzimali jasne principe i zagovarali politike koje smatramo korisnim za bošnjački narod i Bosnu i Hercegovinu kao državu, čak i onda kada one možda i nisu bile najpopularnije. Možda bi na našem primjeru mogla nešto i naučiti.

„Avaz“ iznosi "neistine" tako što objavi dostupnu i provjerenu informaciju Tužilaštva KS da je uprava Grada pod istragom zbog neplaćanja poreza

Benjamina - žena, majka, kraljica (političke gluposti): Nismo napisali da si navučena na heroin, nego na lajkove

Mustafa Mujezinović dobit će most kod Vijećnice. Tako su izglasali vijećnici u Općini Stari Grad, tačnije njih čak 18. Uz Mujezinovića, u opticaju je bio i Muhamed Filipović, koji je, ma šta neko mislio o njegovom radu, bio jedan od najplodonosnijih bh. intelektualaca u 20. stoljeću.Ko je Mustafa Mujezinović, pitat će se sad mnogi? O njegovom životu se i ne može mnogo toga reći, pa to neće biti predug tekst.Mustafa Mujezinović rođen je 1954. godine. Po zanimanju inžinjer, radni vijek od kraja sedamdesetih do 1994. proveo je u „Energoinvestu“, kada je imenovan za načelnika Općine Stari Grad. Dva puta, od 1996. do 1998., te od 1998. do 2000., obnašao je funkciju premijera Kantona Sarajevo. Imao je izlet i u ambasadorske vode, obnašajući funkciju ambasadora Malezije, potom je bio savjetnik Razvojne banke FBiH, da bi od juna 2009. do marta 2011. obnašao funkciju premijera Federacije BiH.

U svom mandatu premijera ostat će najupamćeniji po tome što je u Sarajevo doveo Mekija Torabija (Mekki), izvjesnog marokanskog vrača za kojim je zavladala prava pomama u društvu. Desetine hiljada građana došle su na njegove „seanse“, gdje su, kupujući boce vode po izuzetno povoljnoj cijeni od 10 KM po komadu, učestvovali u kolektivnom liječenju, u kome su flašama vode mahali iznad glave dok je Torabi „bacao čini“ rukama. Pored čaranja vodom, Torabi je imao i lični tretman koji se sastajao od zadizanja majica ženama i hvatanja za grudi i stomak.Elem, to su bili intelektualni i duhovni uzori bivšem premijeru Mustafi Mujezinoviću, koji je umro 2019. godine.A on je uzor današnjim vijećnicima u Općini Stari Grad koji ga smatraju najvrednijom osobom za dobivanje mosta na možda i najvažnijoj lokaciji u Sarajevu.Svjedoči li išta bolje od ove činjenice u kakvom civilizacijskom stanju se danas nalazi glavni grad BiH, a posebno oni koji ga vode.

 Zahvaljujući Mujezinoviću, Torabi se „nahvatao“ žena u Zetri

Ko je bio Mustafa Mujezinović:  Čovjek koji je Torabija doveo u Sarajevo

Milorada Dodika, predsjednika RS i SNSD-a, sve je teže uhvatiti za rep glede toga šta govori i šta radi te kakvi su mu planovi, s obzirom na to da sada već na dnevnoj bazi kontrira samom sebi i pobija rečeno.On je u posljednjih mjesec više puta poručio da nema usvajanja novih zakona dok se ne riješi pitanje Ustavnog suda BiH i stranih sudija. To je zaista i važilo nekoliko dana, pa su početkom oktobra SNSD-ovi ljudi i u Vijeću ministara i u Parlamentu BiH glasali protiv svih predloženih zakona dok se „ne riješi pitanje Ustavnog suda BiH“, odnosno (p)otjeraju strane sudije, na čemu Dodik insistira.<h2>Promijenio mišljenje</h2>No, kako on ima taj običaj, čini se da ni ovog puta neće previše istrajati u svom naumu. Tako je na sastanku s koalicionim partnerima u Istočnom Sarajevu Dodik najavio da će SNSD podržati zakon o sudovima BiH i zakon o sprečavanju pranja novca, koji se nalaze među 14 prioriteta Evropske unije. Dodik se pravdao poslije kako bi evropske zakone trebalo izuzeti od najavljenog bojkota institucija.No, ključno je pitanje zašto je Dodik ponovo naglo promijenio mišljenje i postao spreman za usvajanje zakona neophodnih za evropski put BiH. Dodiku novca treba, a u priličnom je neobranom grožđu nakon što je dospio na crnu listu SAD i Velike Britanije te pod tihe sankcije EU, koja u projektima zaobilazi RS, a kredite ne odobrava, pa su Dodik i zvaničnici RS primorani obilaziti Mađarsku, Kinu i Tursku, moleći (uglavnom bezuspješno) za pare te se u konačnici zadužuju emitiranjem obveznica.<h2>Uvijek oprezno</h2>A Evropska unija u narednim godinama planira ozbiljna ulaganja u region zapadnog Balkana. Dodik već ima iskustvo s tim šta znači biti zaobiđen, s obzirom na to da su sva četiri projekta u vrijednosti od 303 miliona eura koja su odobrena za BiH ove godine koncentrirana u FBiH.On shvata da su kooperativnost i provođenje evropskih reformi neophodni preduvjeti da sebi skine tihe sankcije te spriječi da RS ode u potpunu izolaciju i ostane bez novca.No, i evropski zvaničnici, ali i Dodikovi partneri ozbiljno bi trebali shvatati da se s njim nikad ne zna, odnosno da je njegova kooperativnost najčešće kratkog daha, do prve prilike kad dovoljno ojača da ponovo pravi haos, blokira i prijeti.<h2>Konaković optimističan</h2>S obzirom na to da sadržaj zakona tek treba biti usaglašen, posebno zakona o sudovima, to će biti pravi ispit za Vijeće ministara. Ministar vanjskih poslova BiH Elmedin Konaković izrazio je optimizam, kazavši da bi već do kraja mjeseca zakon o sudovima mogao biti gotov i u parlamentarnoj proceduri.

Predsjedniku RS novca treba, a u priličnom je neobranom grožđu nakon što je dospio na crnu listu SAD i Velike Britanije te pod tihe sankcije EU

Zašto je predsjednik RS odjednom postao kooperativan: Dodiku zamirisale evropske pare

„Lajkonačelnica“ Sarajeva i ovisnica o društvenim mrežama Benjamina Karić rođ. Londrc nešto je poput vegete - u sve se miješa, a ako i ne želite da se miješa, ništa ne brinite, naći će ona već način kako da vam iskoči iz paštete. U svijetu je vjerovatno teško sresti političara s manjim ovlastima, a koji se s toliko upornosti, da ne kažemo gluposti, petlja u sve živo.Ni nastup megapopularne Aleksandre Prijović nije mogao proći bez njenog umovanja, pa je svojim pristalicama sa žaljenjem poručila da ona nema ovlasti da zabrani koncert.Zar gradonačelnik jednog grada zaista nema pametnijeg posla od komentiranja komercijalnih muzičkih događaja koje niti organizira niti s njima ima veze?A mjesta u kojima gradonačelnici imaju ovlasti i namjere zabranjivati koncerte i manifestacije sigurno nisu uzor slobode i jednakosti.Nažalost, nije ovo prvi put da „lajkonačelnica“ Karić rođ. Londrc pokazuje otvorene autoritarne sklonosti, jer dovoljno se samo sjetiti načina kojim je upravljala Vijećnicom i paušalno određivala kome je dozvoljeno, a kome ne da tamo održava manifestacije i osvjetljava objekt.No, ovisnost o društvenim mrežama, "navučenost" na lajkove lumpenproletarijata koji joj jedini kliče, te konstantno miješanje u stvari s kojima njena funkcija nema dodirnih tačaka, pokazuje da je njena politička ambicija puno veća od pozicije gradonačelnice.Ambicija je sama po sebi pohvalna i korisna ako ste osoba s principima i jasnim planom šta s tom ambicijom želite ostvariti. Benjamina je osoba koja, očito, ima veliku ambiciju biti na pozicijama. No, princip joj je lešinariti na svemu što će donijeti popularnost i ne birati sredstva da se dođe do cilja.

Zar gradonačelnica nema pametnijeg posla od komentiranja komercijalnih muzičkih događaja

Benjamina Karić: Karić po Prijović

Lajkonačelnica Sarajeva i ovisnica o društvenim mrežama Benjamina Karić rođ. Londrc nešto je poput vegete – u sve se miješa, a ako i ne želite da se miješa, ništa ne brinite, naći će ona već način kako da vam iskoči iz paštete. U svijetu je vjerovatno teško sresti političara s manjim ovlastima koji se s toliko upornosti, da ne kažemo gluposti, petlja u sve živo.<h2>Nema ovlaštenja, ali...</h2>Tako Benjamina Karić s pozicije gradonačelnice Sarajeva - institucije s krajnje skromnim budžetom i još skromnijim ovlastima, koja bi trebala biti korištena uglavnom za ceremonijalno predstavljanje grada - komentira vanjsku politiku Srbije i Hrvatske, rješava konflikt na Bliskom istoku, dijeli baklave za Bajram, piše pisma državnim sekretarima susjednih država koje je zamijenila za botove što joj ostavljaju komentare na društvenim mrežama, raspravlja s influensericama na Instagramu o adekvatnosti boja na fasadama u centru grada, a sada komentariše i koncerte muzičkih zvijezda u Sarajevu.Naime, nastup u Sarajevu megapopularne Aleksandre Prijović, koja puni hale širom regiona i postavlja nove rekorde, nije mogao proći bez osvrta lajkonačelnice Karić rođ. Londrc.U svom smušenom, besmislenom, potpuno suvišnom komentaru, Karić rođ. Londrc je, između ostalog, poručila:- Kao gradonačelnica Sarajeva nemam ovlaštenja da zabranim ili odobrim održavanje koncerata i nastupa u gradu, ali zato vi, moji sugrađani, imate pravo da odlučite da li ćete ići ili ne!

Ovdje se postavljaju dva pitanja: prvo - zar gradonačelnik jednog grada zaista nema pametnijeg posla od komentarisanja komercijalnih muzičkih događaja koje niti organizuje niti s njima ima veze.I drugo - šta tačno znači isticanje činjenice da ona nema ovlaštenja da nešto zabranjuje?Znači li to da, kad bi ih imala, Karić rođ. Londrc se ne bi libila da određuje šta se može slušati, gledati, čitati i poštovati u glavnom gradu Bosne i Hercegovine, što svakako nije karakteristika slobodnih i otvorenih gradova i država, nego prije režima poput onih u Iranu ili Sjevernoj Koreji.Pa naravno da građani imaju pravo da u skladu sa svojim interesima, željama, vremenom sami određuju gdje će ići i šta će slušati, što svakako nije stvar u koju bi im izabrani politički predstavnici trebali zabijati nos.Je li (bezbeli da jeste, to donosi lajkove) aludirala na Gazu i komentare nekih od njenih sljedbenika da bi zbog stradanja ljudi i djece u tom području trebalo obustaviti život i u Sarajevu? Istu noć kad je Prijović u Sarajevu razveseljavala hiljade ljudi iz cijele BiH, u Rijadu u Saudijskoj Arabiji, samom susjedstvu Palestine, održavan je sportski spektakl, boks meč između Tajsona Fjurija (Tyson Fury ) i Frencisa Nganoua (Francis Ngannou). Jedna stvar je osuditi stradanje palestinskog naroda s kojim nam je ljudska dužnost solidarisati se i pružiti im pomoć i podršku, ali naše odustajanje od života i utapanje u depresiju ni na koji način neće pomoći civilima Gaze.Uostalom, Sarajevo je, usred opsade i brutalnog granatiranja, u vrijeme kada je dnevno ubijano na stotine građana, redovno održavalo koncerte, pozorištne predstave, filmske projekcije, a u opkoljeni grad pod granatama su dolazile i neke od svjetskih zvijezda poput Brusa Dikinsona, frontmena popularnog "Iron Maidena", ili američke folk pjevačice Džoan Baez (Joan Baez), da ovdje održe koncerte.&nbsp;Upravo su kultura, zabava i uživanje u životu bili još jedan od načina kojim su Sarajlije prkosile smrti i zlu koje im je prijetilo s brda.<h2>Autoritarne sklonosti</h2>Nažalost, nije ovo prvi put da lajkonačelnica Karić rođ. Londrc pokazuje otvorene autoritarne sklonosti jer dovoljno se samo sjetiti načina kojim je upravljala Vijećnicom i paušalno određivala kome je dozvoljeno, a kome ne da tamo održava manifestacije i osvjetljava objekt.No, ovisnost o društvenim mrežama, "navučenost" na lajkove lumpenproletarijata koji joj jedini kliče te konstantno miješanje u stvari s kojima njena funkcija nema dodirnih tačaka, pokazuje da je njena politička ambicija puno veća od pozicije gradonačelnice.Ambicija je sama po sebi pohvalna i korisna ako ste osoba s principima i jasnim planom šta s tom ambicijom želite ostvariti. Benjamina je osoba koja očito ima veliku ambiciju biti na pozicijama, biti neko i nešto. No, princip joj je lešinariti na svemu što će donijeti popularnost i ne birati sredstva da se dođe do cilja.A osoba takvog karatera je politička opasnost, a ne nada za ovu zemlju.

Lajkonačelnica Karić rođ. Londrc nastavlja lešinariti na svemu za šta procijeni da će joj donijeti lajkove

Lajkonačelnica Karić bi sada i koncerte zabranjivala

Mi smo zemlja između Istoka i Zapada. Mi smo uz to rijetka zemlja koja u svoje prijatelje ubraja istovremeno Ameriku i Iran i koja ima podršku arapskog i jevrejskog svijeta.Kazao je ovo u intervjuu za prvi broj „Dnevnog avaza“ 2. oktobra 1995. godine prvi predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović.<h2>Trošenje kredita</h2>Uistinu, ako je nešto bilo dobro u tadašnjoj politici predsjednika Izetbegovića i bh. vlasti, to su bili međunarodni odnosi. Nakon indolentnosti Evrope, problem agresije na BiH i masovnog stradanja bošnjačkog naroda dospio je u udarne termine vodećih američkih medija, neki od vodećih američkih političara tog doba, poput Džona Mekejna (John McCain), Boba Dola (Dole) ili aktuelnog predsjednika Džoa Bajdena (Joe Biden), u Kongresu i Senatu otvoreno su zagovarali ukidanje embarga i naoružavanje Armije RBiH.Iran, iako politički neprijatelj SAD, imao je prešutnu podršku da „krši“ embargo i šalje oružje za Armiju RBiH. Posebnu podršku BiH je tada dobivala i od jevrejskih organizacija, posebno onih smještenih u SAD, koje su u stradanju Bošnjaka prepoznavale sudbinu koju su Jevreji doživjeli pola stoljeća ranije.Iako je Bošnjacima tih godina i fizički opstanak bio ugrožen, iako im je uveliko otežano bilo pravo na odbranu embargom i iako su pojedine vlade imale prosrpske stavove, poput one Džona Mejdžora (Jon Major) u Velikoj Britaniji i Fransoa Miterana u Francuskoj (François Mitterrand), bošnjački čelnici nisu koristili teške riječi i nisu stvarali nove neprijatelje pored već postojećih.Strpljenje se u konačnici donekle i isplatilo, jer se geopolitička situacija s vremenom okrenula, a zapadne sile posebno su poslije rata bile raspoložene da sarađuju s bošnjačkim političkim predstavnicima i intelektualcima te pomognu u izgradnji Bosne i Hercegovine i njenih institucija. Uostalom, većina ovlasti prenesenih na državni nivo prenesena je upravo zahvaljujući intervencijama visokog predstavnika i pritisku zapadnih sila.<h2>Pohvalne aktivnosti</h2>Ipak, više od dvije decenije poslije čini se da je taj kapital prilično prokockan, a prethodio mu je niz pogrešnih poteza. Rušenje “aprilskog paketa” 2006. godine od Harisa Silajdžića i otvoreno suprotstavljanje SAD, antiamerička kampanja u društvu zbog ratova u Afganistanu i Iraku, potom katastrofalna politika Bakira Izetbegovića, koji se potpuno podredio interesima Erdoana (Erdogan), zapustio diplomatsko i lobističko djelovanje te izolirao tadašnje bošnjačke predstavnike od Zapada, što su uspješno iskoristile susjedne države, ostavili su Bošnjake odsječene od stolova za kojima se odlučuje.Pohvalne su aktivnosti Elmedina Konakovića, koji je kao ministar vanjskih poslova u kratkom vremenu uspio doći za isti sto s mnogim čelnim ljudima vodećih zapadnih sila, no jasno je da će za bolje pozicioniranje naše zemlje biti neophodan mnogo snažniji rad svih diplomatskih službi i lobističkih grupa koje tek treba uspostaviti te da će naša zemlja morati zauzeti beskompromisnu euroatlantsku poziciju, ali i izbjegavati tuđe konflikte koji joj ništa dobro ne donose.<h2>Neodgovorni populisti</h2>Tom cilju svakako ne pomažu politički populisti poput hrvatskog člana Predsjedništva Željka Komšića, koji, ne mrdajući iz Sarajeva, proziva bivšu njemačku kancelarku Angelu Merkel, francuskog predsjednika Emanuela Makrona (Emmanuel Macron) i optužuje Evropu da je „islamofobna“, ili sarajevske gradonačelnice Benjamine Karić, koja se preko društvenih mreža prepucava sa svjetskim diplomatima. Naime, cijena tog njihovog jeftinog populizma i utrke za lajkovima mogla bi u ovim osjetljivim geopolitičkim okolnostima biti previsoka.

Naša zemlja mora zauzeti beskompromisnu euroatlantsku poziciju, ali i izbjegavati tuđe konflikte koji joj ništa dobro ne donose

Hoćemo li nastaviti s pogrešnom vanjskom politikom: BiH je nekad za prijatelje imala i Arape i Jevreje, gdje smo danas

Benjamina Karić nastavlja tradiciju gafova i nebuloza njenog prethodnika Abdulaha Skake. Samo puno gore od njega. Za razliku od Skake, čiji su gafovi bili samo bezazlene i komične izvale, benigni odraz njegovog ograničenog vokabulara, oni Karićkini su mnogo opasniji. Naime, usljed njene bolesne ambicije i ciljanja na pozicije koje uveliko nadilaze njenu funkciju, ali i intelektualne sposobnosti, ona redovno proizvodi političke i diplomatske skandale, a da i ne trepne zbog toga.<h2>Politički lešinar</h2>Benjamina Karić, osoba na danas simboličnoj funkciji gradonačelnice Sarajeva, institucije s krajnje ograničenim ovlastima i budžetom, koja bi se trebala baviti stvarima poput otvaranja vrtića i obnove fasada, stiže sve – prepucava se sa Zoranom Milanovićem, napada Vladu Hrvatske, „rješava izraelsko-palestinski konflikt“, uređuje program SFF-a, nagovori se ambasadorici Izraela, a usput stigne i protiv vlasti koju čini organizirati, ili bolje rečeno kidnapirati, proteste podrške narodu Gaze da na patnji ljudi iskamči koji glas ili aplauz neprosvijećene mase.No, sve ove teme Karić obrađuje nediplomatski, diletantski, ostrašćeno i nedotupavo, redovno se blamirajući i priređujući bruku glavnom gradu i zemlji koju predstavlja.U svom posljednjem diletantsko-populističkom istupu Karić se okomila na Vladu Republike Hrvatske i njene službenike. Ogorčena komentarom na račun skupa podrške narodu Gaze u Sarajevu, na kojem je održala srceparajući govor, Karić se dugačkim pismom okomila na izvjesnog Zvonimira Milasa, kojeg je oslovila kao „državnog sekretara Hrvatske“.Gradonačelnica Karić, koju su iz anonimnosti postavili na čelo Sarajeva nakon što su joj kolege prevarile gospodina Bogića Bogićevića, po običaju je promašila „ceo fudbal“.<h2>Zvonko ili Zvonimir</h2>Naime, Zvonimir Milas kojem je Karić uputila pismo omalovažavajući i državu Hrvatsku nije „državni sekretar Hrvatske“.Spomenuti Milas, poznat po izrazito desničarskim stavovima, tek je jedan od savjetnika (za međunarodne odnose) Hrvatske demokratske zajednice u Hrvatskoj.„Državni sekretar“ kojem je odgovorila Benjamina Karić, optužujući ga za „elementarno nepoznavanje prilika u Sarajevu“, dok ona, kako vidimo, prilike u Hrvatskoj poznaje perfektno, zove se Zvonko Milas.Pa, Zvonko ili Zvonimir, ko će primijetiti te sićušne razlike u imenima i promisliti šta pišeš i kome pišeš, posebno kad obnašaš važnu i visoku poziciju u društvu, s koje pišeš i govoriš ne samo u svoje nego u ime stotina hiljada građana koje predstavljaš.Teško je razmišljati o takvim sitnicama kada si „navučen“ na lajkove kao Bare iz „Majki“ na žuto. Šta te briga, bitno je da ti na kraju kliču domaćice i polupismeni lumpenproletarijat koji još manje od tebe zna ko je Zvonko, a ko Zvonimir, i koji misli da je bit politike u ispraznom lupanju po tastaturi i „nek' im se vala nagovorila“ filozofiji, koja na njih u konačnici može jedino sručiti bijedu i propadanje.<h2>Hit-lista</h2>Naravno, posljednji ispad samo je jedan u nizu blamaža gradonačelnice. Vrijedi i podsjetiti se na to da je nakon Hamasovog terorističkog napada i brutalnog izraelskog odgovora poručila da „sve žrtve treba podjednako osuditi“, kršćanima je umjesto Božića čestitala kalendar, gradonačelnika Beograda je iz čista mira nazivala „neškolovanim nasilnikom“, odlikovanja je dijelila uličnim desničarskim ekstremistima, SFF-u je prijetila otkazivanjem finansiranja kao da ih iz svog džepa plaća, itd...

Teško je razmišljati je li u pitanju Zvonko ili Zvonimir kada si „navučen na lajkove kao narkoman na žuto“

Nevjerovatan gaf gradonačelnice „navučene“ na lajkove: Karić ponovo sramoti Sarajevo

U drugom nastavku feljtona „Političke stranke u BiH – jučer, danas, sutra“ analiziramo Socijaldemokratsku partiju (SDP) BiH. <h2>&nbsp;Kako je počelo</h2>Već i sama historija ove stranke unosi određene konfuzije. Bivši predsjednik SDP-a Zlatko Lagumdžija svojevremeno se hvalio da ova stranka postoji cijelo stoljeće, proglašavajući svojim političkim pretkom Socijaldemokratsku stranku koja je osnovana još 1909. godine.Po završetku Prvog svjetskog rata najveći dio članstva Socijaldemokratske stranke učlanit će se u novoosnovanu Komunističku partiju (KP). Upravo će i naslijeđe i rezultati KP do danas ostati najveći ponos i najjači temelj SDP-a. Naravno, u prvom redu se ističu organiziranje Narodnooslobodilačkog pokreta i pobjeda nad fašizmom u Drugom svjetskom ratu, a potom i izgradnja Bosne i Hercegovine u novoj jugoslavenskoj državi.Na tim temeljima nastat će i moderni SDP. U jeku propasti komunizma, bivši komunisti, predvođeni Nijazom Durakovićem, na prve demokratske izbore 1990. godine izaći će pod imenom SK – SDP (Savez komunista – Stranka demokratskih promjena) te osvojiti 12,3 posto glasova, dovoljno tek za četvrto mjesto, čime će vladavina komunista u BiH biti okončana nakon 45 godina, a tri nacionalne stranke preuzeti vlast.U teškim ratnim danima ova će stranka odigrati veoma važnu ulogu. Naime, nakon izlaska iz Predsjedništva BiH Fikreta Abdića, Biljane Plavšić, Nikole Kojovića i Franje Borasa, upravo kadrovi koji su djelovali unutar SK – SDP: Nijaz Duraković, Ivo Komšić, Mirko Pejanović i Tatjana Lujić-Mijatović ući će u Predsjedništvo i tako sačuvati pravnu stabilnost, ali i multietnički karakter rukovodstva Bosne i Hercegovine.Stranka je ponovo uspostavljena 27. decembra 1992. pod imenom Socijaldemokratska partija Bosne i Hercegovine.Nakon učešća kao manjinskog partnera sa SDA u ratnoj vlasti, kojoj je davala i građanski karakter, ali se i odlično suprotstavljala idejama na bošnjačkoj strani da se pristane na rješenja koja bi trajno podijelila BiH, SDP će nakon rata krenuti potpuno odvojenim putem.Na izborima 1996. SDP je nastupio u koaliciji s još šest stranaka u Združenoj listi. Stranka je osvojila 5,6 posto na državnom i 7,93 posto na federalnom nivou, a tri nacionalne stranke SDA, SDS i HDZ su, očekivano, ostvarile apsolutnu pobjedu i na ovim izborima.Godine 1997. desila se velika promjena na čelu stranke. Na unutarstranačkim izborima za novog predsjednika izabran je Zlatko Lagumdžija, bivši potpredsjednik Vlade FBiH, mladi doktor nauka, elokventan i harizmatičan političar, koji je u odnosu na prekaljenog, ali tada već pomalo istrošenog Nijaza Durakovića donosio novu energiju i snagu. Upravo će Lagumdžija biti predvodnik najvećih pobjeda, ali i najvećeg poraza ove stranke. Na izborima 1998. SDP je na državnom nivou osvojio 9,2 posto glasova. Iako su tri nacionalne stranke trijumfirale na ovim izborima, korupcijske afere, privatizacijska pljačka i veze s islamskim radikalizmom SDA će činiti sve nepopularnijim u narodu, a istovremeno će, pod vodstvom Lagumdžije, dolaziti do snažnog rasta popularnosti SDP-a. <h2>Dolazak na vlast</h2>Izbori 2000. značit će i prvi dolazak na vlast za ovu stranku. SDP je sa 235 hiljada glasova ili 15,6 posto za državni i 226 hiljada za Parlament FBiH bio faktički izjednačen sa SDA po broju glasova. U širokoj koaliciji stranaka koje će biti nazvane „Alijansa za promjene“ SDP će formirati vlast FBiH bez SDA i HDZ-a te državnu vlast, osim bez ove dvije stranke, i bez SDS-a. Zanimljivo je da su dva dolaska na vlast SDP-a započela i dvije hrvatske pobune. Naime, nakon formiranja Vlade FBiH bez HDZ-a, čemu su prethodile izmjene Ustava FBiH i Izbornog zakona od visokog predstavnika Volfganga Petriča (Wolfgang Petritsch) i način izbora delegata u Dom naroda FBiH, HDZ BiH, tada vođen od Ante Jelavića, odgovorio je nepriznavanjem izbora i proglašenjem „Hrvatske samouprave“, protiv koje su na kraju intervenirali i SFOR-ovi tenkovi.Ove demokratske promjene neće biti dugog vijeka. Naime, manje od dvije godine vlasti bile su dovoljne da se građani razočaraju i u SDP i u Alijansu te su na izborima 2002. tri nacionalne stranke ponovo uvjerljivo trijumfirale.Iste godine doći će i do prvog velikog raskola, kada će, protiveći se Lagumdžijinoj politici i autokratskom načinu vođenja, iz stranke istupiti Nijaz Duraković, zajedno s velikim brojem njenih članova. Ostat će upamćeno da je prilikom davanja neopozive ostavke na članstvo u SDP-u Duraković najavio da će Lagumdžija „sahraniti SDP na ovim prostorima“.SDP će uistinu dugo vremena ponovo biti opozicija. Stranka za BiH i Haris Silajdžić su na priči o „100% BiH“ bili zvijezde izbora 2006., a Silajdžić je, uvjerljivom većinom glasova, postao i bošnjački član Predsjedništva. Poslije izbora je tradicionalno formirao vlast sa SDA te HDZ-om i SNSD-om, koji je te godine od SDS-a preuzeo palicu najjače stranke u RS.Ipak, te 2006. godine za SDP će se desiti jedna vrlo značajna prekretnica. Do tada dominantni HDZ, koji je imao neupitnu većinu u hrvatskom korpusu, podijelio se na dvije stranke – HDZ BiH Dragana Čovića i HDZ 1990. Bože Ljubića. Kandidati ove dvije stranke za Predsjedništvo Ivo Miro Jović i Božo Ljubić podijelit će hrvatsko glasačko tijelo, a u utrci za hrvatskog člana Predsjedništva pobijedit će do tada malo poznati SDP-ov Željko Komšić.Ipak, upravo će Komšić u narednim godinama postati jedna od najpopularnijih političkih ličnosti u BiH. Kao bivši borac Armije RBiH, “zlatni ljiljan”, a nebošnjak, političar sklon patriotskom populizmu, ali istovremeno i predstavljanju sebe kao skromnog momka sa sarajevskog asfalta koji nosi urbani duh i govori narodskim jezikom, Komšić je postao miljenik ogromnog broja građana FBiH. Istovremeno, Silajdžićeve priče o 100% BiH i ukidanju RS ispostavile su se običnom šarenom lažom, s obzirom na to da je dolazilo upravo do obrnutog procesa – jačanja ovog entiteta i zatezanja odnosa u državi pod vodstvom Milorada Dodika.<h2>&nbsp;Komšićeva pobjeda</h2>Sve će to biti temelj za uvod u najveću izbornu pobjedu SDP-a u historiji – izbore 2010. na kojima je ova stranka osvojila čak 285 hiljada glasova i bila pojedinačno najjača stranka u državi. Komšić je sam pak prošao i mnogo bolje osvojivši čak 337 hiljada glasova.No, ono što je uslijedilo je kriza vlasti. SDP je pokušao formirati Vladu Federacije BiH bez oba HDZ-a, ali sa SDA umjesto tada jakog SBB-a, što je uzrokovalo pokušaj hrvatskih delegata da blokiraju formiranje vlasti. Vlada FBiH formirana je nakon intervencije visokog predstavnika, a hrvatske stranke su nakon toga počele zahtijevati izmjene Izbornog zakona kao svoj ultimativni cilj. Osim SDA i SDP-a, u Vladu Federacije su ušle i manje hrvatske stranke HSP i Radom za boljitak. Na državnom nivou SDP će pak morati povući kočnicu pa, osim sa SDA, vlast praviti i s HDZ-om i SNSD-om.Još jednom će se ispostaviti da se Lagumdžijin SDP teško nosi s vlašću. Naredne četiri godine vlasti i na državnom i na federalnom nivou karakterizirat će nestabilnost i otvoreni sukob koalicionih partnera, prije svega na relaciji SDP – SDA, zbog čega će Lagumdžija pokušati i uspjeti da SDA izbaci iz vlasti na državnom nivou i zamijeni je i SDP-om, ali ne i na nivou FBiH, gdje je pokušaj rekonstrukcije vlasti blokirao tadašnji HSP-ov predsjednik entiteta Živko Budimir.Osim sukoba s partnerima, SDP će pretrpjeti i novi unutrašnji raskol. Sve manje popularni Lagumdžija doći će u sukob sa i dalje izrazito popularnim Željkom Komšićem, koji će pokazivati otvoreno negodovanje zbog politike vlastite stranke, istupiti iz SDP-a te u konačnici 2013. godine osnovati novu stranku Demokratsku frontu, u koju će za sobom povući veliki dio članstva SDP-a.Od pozitivnih tekovina vlasti iz ovog perioda ostat će najviše zapamćena izgradnja autoputa koja je nakon 15 godina pokrenuta s mrtve tačke.Na izborima 2014. SDP će doživjeti debakl. Sa samo 108 hiljada glasova, odnosno dva i po puta manje nego prije samo četiri godine, SDP je bio uvjerljivo najveći gubitnik izbora. Bio je to definitivan znak i za Zlatka Lagumdžiju da je postao omražen u narodu te da s njim na čelu dalje na ide. Nakon punih 17 godina Lagumdžija se povukao s čela SDP-a te mjesto predsjednika prepustio bivšem premijeru FBiH Nerminu Nikšiću.<h2>&nbsp;Treća faza</h2>Pod vodstvom Nikšića SDP će ući u svoju treću fazu. Za razliku od Lagumdžije, koji je strankom vladao autoritativno i čvrstom rukom, djelujući kao neprikosnoveni autoritet, Nikšić je demokratizirao stranku, puštajući prilično slobodu u djelovanju nižim funkcionerima i djelujući radije kao medijator koji koordinira rad i rješava probleme, nego kao čvrsta ruka koja sve nadgleda i izdaje naređenja.Pod vodstvom Nikšića donekle će se popraviti imidž stranke te će doći do uspona stranke. Na izborima 2018. SDP je znatno popravio svoj rezultat osvojivši oko 150 hiljada glasova, dok je četiri godine kasnije ova stranka imala 130 hiljada glasova. Ipak, zbog sada veće fragmentarnosti političke scene, ovaj rezultat je bio dovoljan SDP-u da se stavi na čelo koalicije koja će, nakon sličnog eksperimenta u Kantonu Sarajevo, predvoditi široku koaliciju stranaka koje će formirati i Vladu Federacije i Vijeće ministara BiH bez SDA. SDP će naučiti i na greškama iz prošlosti, tj. da nije pametno pošto-poto izbacivati HDZ iz vlasti i tako ignorirati većinsku volju hrvatskog naroda, što u prošlosti nije dovelo ni do čega dobrog, samo do tenzija između Bošnjaka i Hrvata, približavanja Čovića Dodiku i zahtjeva za novim Izbornim zakonom kao gorućim pitanjem.Vlada na nivou FBiH za sada je stabilna. Nešto manje je to Vijeće ministara, zahvaljujući prije svega Dodiku i njegovom SNSD-u, koji tradicionalno koriste blokade i ucjene kao političko oružje.Ipak, mandat ove vlade bit će veliki ispit za Nermina Nikšića i koalicione partnere da dokažu da vladajuće snage nude zaista bolju i prosperitetniju budućnost od politika koje je godinama isporučivala SDA.No, s druge strane, situacija na unutrašnjem planu u SDP-u nije ni najmanje ružičasta. Naime, Nikšićev „liberalni“ način vođenja stranke doveo je i do priličnog narušavanja hijerarhije i kompaktnosti u stranci, što su iskoristili mnogi pojedinci da vuku političke poteze na svoju ruku i za to nikom ne odgovaraju. Da u ovoj stranci vlada ozbiljna kriza, pokazao je i Kongres ove godine, kada je odlučeno da se, iako mu je istekao mandat, Nikšiću produži mandat na čelu stranke za još dvije godine. Adekvatan nasljednik se nije našao, a pitanje je i da li će. Za razliku od 1997., u SDP-u danas ne egzistiraju dvije frakcije koje se bore za prevlast, no mnoštvo je struja i slobodnih strijelaca koji vode svoje autonomne politike.Denis Bećirović, koji se nije pojavio na posljednjem stranačkom kongresu, kao član Predsjedništva vuče političke poteze na svoju ruku, često otvoreno kritizirajući odluke vlastite stranke, a sve glasnije se špekulira i da namjerava osnovati vlastitu stranku. Na svojoj strani ima, vjerovatno, i veći dio tuzlanskog odbora. Irfana Čengića, koji je kandidat za načelnika Općine Stari Grad, Nikšić naziva svojom velikom greškom, dok je sam Čengić u otvorenom ratu s brojnim kolegama iz stranke, no zato ima vrlo uspješnu saradnju, i praktičnu i ideološku, s mnogim članovima SDA i DF-a. Benjamina Karić vjerovatno je najdesnija gradonačelnica koju je Sarajevo dobilo poslije rata, bezprincipijelni populist uvijek spreman duvati u nacionalističku tikvu i podilazati najnižim strastima lumpeprolitarijata koji joj predstavlja glavnu bazu, ne razmišljajući o posljedicama svojih suludih poteza kojima neumorno gomila neprijatelje na leđa Sarajeva i Bošnjaka, jer lajkovi su joj ipak preči.&nbsp;U Kantonu Sarajevo za to vrijeme traje pravi mali rat između najistaknutijih rukovodilaca ove stranke oko toga ko će preuzeti vođenje SDP-a u glavnom gradu. I ovdje na sceni nemamo samo dvije nego nekoliko političkih frakcija, pri čemu je najupečatljiviji sukob na relaciji Kantonalni odbor, koji vodi ministar saobraćaja KS Adnan Šteta, i gradski odbori stranke.Uzimajući sve u obzir, osim obaveze da se dokaže kao predvodnik vlasti, SDP je kao stranka pred velikim izazovom da uopće opstane kao cjelina i da unutrašnji sukobi ne rezultiraju novim odlascima i novim strankama.A, ako se historija bude ponavljala, čini se da bi se upravo to moglo desiti. SDP je, prema svemu sudeći, stranka koja vrlo teško podnosi vlast.<h2>&nbsp;Ideologija SDP-a</h2>Osim nestabilnosti u unutrašnjoj organizaciji i funkcioniranju, SDP danas ima veliki izazov i s vlastitim ideološkim definiranjem. Krajem devedesetih i početkom dvijehiljaditih SDP je imao tri bitna momenta koja su ga učinila drugačijim od drugih. Prvi je bilo ljevičarsko i antifašističko naslijeđe i s tim u vezi jugonostalgija koju je dijelio veliki broj građana BiH. Drugi je što je SDP-u naruku išla činjenica da su krajem devedesetih i početkom dvijehiljaditih socijaldemokrati bili dominantna sila u Evropi, s njemačkim kancelarom Gerhardom Šrederom (Gerhard Schroeder) i britanskim premijerom Tonijem Blerom (Tony Blair) kao svojim najreprezentativnijim primjercima, pa je SDP uspješno slijedio politički kurs i uspjehe evropskih socijaldemokrata. Treći je bio urbani imidž ove stranke, pa je SDP, za razliku od SDA koja je važila za stranku koja u najvećoj mjeri privlači ruralno stanovništvo, važio za građansku, ali i gradsku stranku koja je prirodni dom za emancipirano stanovništvo.Ipak, dvadesetak godina poslije socijaldemokrati u Evropi igraju neuporedivo manje značajnu ulogu, i sami prilično ideološki pogubljeni. Jugonostalgičara i sentmenta prema Titu u društvu je sve manje, a urbanu priču iz ruku SDP-a prilično je otela Naša stranka.Umjesto neke konkretne i jasne ideje oko koje okuplja ljude, SDP je danas postao više utočište za razne karijeriste koje okuplja goli interes i koji nerijetko imaju ideološki radikalno suprotstavljene i međusobno isključujuće stavove, partija bez glave i repa u kojoj se odavno više ne zna ni ko pije, ni ko plaća.

Ako nam historija nešto govori, onda je to da je SDP stranka koja vrlo teško podnosi vlast

Vladajuće stranke na nivou BiH u ponedjeljak su održale sastanak u Istočnom Sarajevu, a jedna od tema razgovora bilo je i pitanje Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Predsjednik RS i SNSD-a Milorad Dodik, podsjetimo, zahtijeva uklanjanje stranih sudija iz Ustavnog suda. Dodik je naglasio da će se pitanjem Ustavnog suda BiH baviti stranačke radne grupe. <h2>Golemi problemi</h2>Ipak, Dodik se suočava s golemim problemima u vezi s pitanjem preoblikovanja Ustavnog suda BiH. U Ustavu BiH definirano je da Ustavni sud ima devet članova, od čega četiri člana bira Predstavnički dom Federacije, dva Skupština RS, a preostala tri člana predsjednik Evropskog suda za ljudska prava, nakon konsultacija s Predsjedništvom. Do sada su ova tri člana bili stranci. Dodik predlaže da ovo troje sudija, umjesto toga, ubuduće bira Parlamentarna skupština BiH. Da bi ove odluke stupile na snagu, bila bi potrebna izmjena Ustava BiH, što podrazumijeva dvotrećinsku podršku u Parlamentu BiH, a što je, s obzirom na konstelaciju odnosa u zemlji, iluzorno očekivati.

No, čak i da se desi čudo i da Dodik sutra sakupi parlamentarnu većinu za izbacivanje stranih sudija iz Ustavnog suda, načekao bi se prije nego što bi im vidio leđa. Naime, u Ustavu je, također, definirano da mandat sudije Ustavnog suda traje do njegove 70. godine. Njih nije moguće prije toga smijeniti, osim ako svojom voljom ne podnesu ostavku ili budu razriješeni konsenzusom ostalih sudija. <h2>Načekat će se</h2>OHR je već dao tumačenje da bi zakon koji bi usvojila Parlamentarna skupština BiH, prema Ustavu BiH, mogao promijeniti samo način imenovanja međunarodnih sudija, ali ne i njihov sastav.Kada je riječ o trenutnom sastavu, u Ustavnom sudu BiH je troje stranih sudija, od kojih je Angelika Helen Ana Nusberger (Helene Anna Nussberger) najstarija, odnosno rođena 1963. godine. Prema tumačenju OHR-a, ona ne može biti zamijenjena još najmanje deset godina. Druga po starosti je Helen Keler (Keller), koja je rođena 1964. godine, dok je Ledi Bianku iz Albanije rođen 1971., što znači da bi, prema mišljenju OHR-a, on trebao biti sudija Ustavnog suda BiH sve do 2041. godine.Uzimajući sve ovo u obzir, Dodik bi se mogao načekati da vidi Ustavni sud BiH bez stranih sudija. Ako to uopće ikad i doživi.<h2>Šta kaže Ustav</h2>- Sudije koje bira predsjednik Evropskog suda za ljudska prava ne mogu biti državljani BiH ili bilo koje susjedne države. Mandat sudija imenovanih u prvom sazivu bit će pet godina, izuzev ako podnesu ostavku ili budu s razlogom razriješeni na osnovu konsenzusa ostalih sudija. Sudije koje su imenovane u prvom sazivu ne mogu biti reimenovane.Sudije koje će biti imenovane nakon prvog saziva služit će do navršenih 70 godina, izuzev ako podnesu ostavku ili budu s razlogom razriješene na osnovu konsenzusa ostalih sudija. Za imenovanja koja se budu vršila nakon pet godina od prvog imenovanja Parlamentarna skupština može zakonom predvidjeti drugačiji način izbora troje sudija koje bira predsjednik Evropskog suda za ljudska prava - piše u Ustavu BiH.

Ustavom je definirano da mandat sudije Ustavnog suda traje do njegove 70. godine

Ustav BiH i pravila koja mu nikako ne idu naruku: Ustavni sud bez stranaca Dodik može dočekati tek 2041.

Izraelci u zvjerskom odgovoru na teroristički napad Hamasa danima masakriraju Palestince. Toliko krvoločno da sravnjuju i bolnice sa zemljom te ubijaju djecu u njima.Za to vrijeme zapadni svijet svesrdno podržava Izrael. Muslimanski svijet, s druge strane, šuti.Jordanski kralj Abdulah II izjavio je da ni Jordan ni Egipat neće primati palestinske izbjeglice iz Gaze. Nijedna arapska zemlja nije ponudila prihvat za Palestince. Arapska braća uveliko su i kumovala da se Palestinci nađu u situaciji u kojoj jesu.Prvo su odbili mirovno rješenje 1948., pa izgubili u ratu od Izraela. Onda su se vratili svojim kućama u svoje zemlje, a Palestince su ostavili bez zemlje. Onda su napali Izrael 1967., pa ponovo izgubili. Oni su se vratili kućama, poslije su s Izraelom ispregovarali da im se vrate teritorije koje su izgubili, a Palestince ponovo ostavili bez zemlje, ovaj put bez Zapadne obale, istočnog Jerusalema i Pojasa Gaze.Onda su, nakon tog poraza, palestinske izbjeglice koje su pobjegle u Jordan arapska braća smjestila u koncentracione logore te ih je, poslije pobune, jordanska vojska i oružano napala i tokom "crnog septembra" i rata protiv palestinskih paravojnih trupa ubila oko 3.500 ljudi.Na kraju su Palestinci biti getoizirani u Pojasu Gaze i Zapadnoj obali. U Gazi će na vlast, u međuvremenu, doći islamistički Hamas, kojem su terorizam i uništenje Izraela sastavni dio programa.Za to će ih najčešće koristiti „braća“ iz Irana, da u koncentracionom logoru Gaze naoružava Hamas za izvođenje terorističkih napada i na taj način destabilizira region zarad vlastitih političkih ciljeva, što će biti naplaćeno u hektolitrima palestinske krvi, jer će, nakon svakog od tih napada, Izrael redovno uzvraćati brutalnim bombardiranjem, razaranjem stambenih objekata i hiljadama mrtvih civila.I tako Palestinci, nakon gubitka ratova i svesrdne "pomoći" muslimanske braće, ostaše sami na svijetu, iskorišteni od svih i ostavljeni da budu topovsko meso za odstrel jednoj moćnoj državi.Nikog nije briga za Palestince, ponajmanje vladajuće režime njihove arapske braće, čiji lideri, vjerovatno, u sebi Boga mole da Izrael što prije završi posao i skine im teret s grbače.A Bošnjo nek’ i dalje sluša hodže i slijedi njihovu pamet te se u svijetu u kojem vladaju surovi lični interesi i ništa drugo osim toga uzda u nepostojeći ummet i traži spas u nepostojećoj muslimanskoj braći. Slušao ih je 1878. pa postao pogubljena manjina u svojoj zemlji.

Nikog nije briga za Palestince, ponajmanje vladajuće režime njihove arapske braće

I tako Palestinci, nakon gubitka ratova i svesrdne "pomoći" muslimanske braće, ostaše sami na svijetu

Političke stranke jučer, danas, sutra (IV dio): HDZ BiH - Stranka bez ozbiljne alternative među bh. Hrvatima

Influenserica na čelu glavnog grada BiH: Zašto Benjamina putuje na vojni susret u SAD umjesto da ide na Velešiće

Zna li Vlada Kantona Sarajevo koje je osnovno značenje pojma: Pekare i vešeraji postali startupi

Šta je cilj i koja je poenta Komšićevih besmislenih obraćanja: UN kao platforma za političku kampanju na čaršiji

Hibrid političari

Je li Hamas sljedeća faza SDA?

Benjamina - žena, majka, kraljica (političke gluposti): Nismo napisali da si navučena na heroin, nego na lajkove

Ko je bio Mustafa Mujezinović: Čovjek koji je Torabija doveo u Sarajevo

Zašto je predsjednik RS odjednom postao kooperativan: Dodiku zamirisale evropske pare

Benjamina Karić: Karić po Prijović

Lajkonačelnica Karić bi sada i koncerte zabranjivala

Hoćemo li nastaviti s pogrešnom vanjskom politikom: BiH je nekad za prijatelje imala i Arape i Jevreje, gdje smo danas

Nevjerovatan gaf gradonačelnice „navučene“ na lajkove: Karić ponovo sramoti Sarajevo

SDP: Od komunizma do klijentelizma

Ustav BiH i pravila koja mu nikako ne idu naruku: Ustavni sud bez stranaca Dodik može dočekati tek 2041.

Palestinska krv na prodaju

Političke stranke jučer, danas, sutra (IV dio): HDZ BiH - Stranka bez ozbiljne alternative među bh. Hrvatima

Influenserica na čelu glavnog grada BiH: Zašto Benjamina putuje na vojni susret u SAD umjesto da ide na Velešiće

Zna li Vlada Kantona Sarajevo koje je osnovno značenje pojma: Pekare i vešeraji postali startupi

Šta je cilj i koja je poenta Komšićevih besmislenih obraćanja: UN kao platforma za političku kampanju na čaršiji

Hibrid političari

Je li Hamas sljedeća faza SDA?

Benjamina - žena, majka, kraljica (političke gluposti): Nismo napisali da si navučena na heroin, nego na lajkove

Ko je bio Mustafa Mujezinović: Čovjek koji je Torabija doveo u Sarajevo

Zašto je predsjednik RS odjednom postao kooperativan: Dodiku zamirisale evropske pare

Benjamina Karić: Karić po Prijović

Lajkonačelnica Karić bi sada i koncerte zabranjivala

Hoćemo li nastaviti s pogrešnom vanjskom politikom: BiH je nekad za prijatelje imala i Arape i Jevreje, gdje smo danas

Nevjerovatan gaf gradonačelnice „navučene“ na lajkove: Karić ponovo sramoti Sarajevo

SDP: Od komunizma do klijentelizma

Ustav BiH i pravila koja mu nikako ne idu naruku: Ustavni sud bez stranaca Dodik može dočekati tek 2041.

Palestinska krv na prodaju