Bosna i Hercegovina je još jednom pokazala da najveća prepreka njenom evropskom putu nisu ni zahtijevi za zakonima, ni procedurama, ni Brisel - nego ona sama.&nbsp;Novac iz Plana rasta Evropske unije već je formalno odobren, ali i dalje stoji van domašaja institucija, jer se domaći politički akteri ne mogu dogovoriti ni oko elementarnog, gotovo tehničkog pitanja: ko će biti koordinator.U normalnim državama to bi bila fusnota u zapisniku. U Bosni i Hercegovini to je razlog za blokadu desetina miliona eura i poruka da je politički interes važniji od javnog. I dok se javnost zabavlja terminima poput „Reformske agende“ i „evropskih obaveza“, suština je brutalno jednostavna: stranke se spore oko kontrole, a ne oko reformi.SNSD insistira na imenovanju „svog“ čovjeka, Trojka to odbija, HDZ BiH taktizira i čeka rasplet. Rezultat je institucionalna paraliza, u kojoj niko formalno nije kriv, a država realno gubi. To nije nesporazum, to je sistem. Sistem u kojem se evropski fondovi ne doživljavaju kao razvojna šansa, nego kao još jedan resurs za političko pozicioniranje.Posebno zabrinjava činjenica da je riječ tek o početnoj tranši, koja čak nije uslovljena provođenjem reformi. Ako vlasti nisu u stanju da se dogovore oko prve stepenice, kakve su realne šanse da ispune desetine precizno definisanih reformskih obaveza koje slijede? Odgovor je neugodan, ali očigledan.Bosna i Hercegovina je već kažnjena smanjenjem sredstava zbog ranijih opstrukcija. Sljedeći korak mogao bi biti potpuni gubitak kredibiliteta. Ne zato što Evropa traži previše, nego zato što domaća politika nudi premalo - odgovornosti, racionalnosti i elementarne svijesti da se država ne vodi po stranačkom ključu.Ako se Plan rasta završi bez rasta, to neće biti evropski neuspjeh. To će biti domaća, svjesna odluka.

Dok se stranke spore oko koordinatora, desetine miliona eura iz Plana rasta EU ostaju nedostupne

BiH blokira samu sebe

Bosna i Hercegovina je još krajem prošle godine formalno stekla pravo na prvu isplatu sredstava iz Plana rasta Evropske unije za Zapadni Balkan, ali taj novac ni danas nije na raspolaganju domaćim institucijama. Razlog nije tehničke, nego isključivo političke prirode.<h2>Reformska agenda</h2>Nakon višemjesečnih kašnjenja, BiH je tek krajem septembra dostavila usaglašenu Reformsku agendu, koju je Evropska komisija naknadno i odobrila. Time su se stekli uslovi da zemlja dobije inicijalnu tranšu od blizu 60 miliona eura, koja nije direktno vezana za provođenje reformi. Ipak, sredstva još nisu uplaćena.Prema informacija koje su iz Vijeća ministara potvrđene za „Avaz“, BiH mora potpisati i ratificirati nekoliko sporazuma - prije svega ugovor o instrumentu i ugovor o zajmu - kako bi isplata bila realizovana. No, i tom procesu prethodi imenovanje državnog koordinatora za Plan rasta, oko čega se vodi otvoreni politički sukob unutar Vijeće ministara BiH.U tom tijelu trenutno se sukobljavaju tri politička bloka. Ministri iz SNSD, Staša Košarac i Srđan Amidžić, insistiraju da upravo Amidžić bude imenovan za koordinatora, tvrdeći da je riječ o “uobičajenoj praksi” u drugim državama. S druge strane, ministri iz Trojke - Elmedin Konaković, Edin Forto i Zukan Helez - odbacuju takvo rješenje, navodeći da ne postoji jedinstven evropski model te da svaka zemlja samostalno uređuje ovu poziciju.HDZ BiH zasad se ne izjašnjava jasno, iako se u političkim krugovima očekuje da bi mogao stati uz SNSD kao koalicioni partner na državnom nivou.<h2>Nije na dnevnom redu</h2>Zanimljivo je da pitanje imenovanja koordinatora nikada nije formalno stavljeno na dnevni red Vijeća ministara, upravo zato što bi predlaganje konkretnog imena vjerovatno dovelo do potpunog blokiranja cijelog procesa.Rezultat je da BiH, zbog unutrašnjih političkih razmirica, i dalje nema pristup sredstvima koja su joj već odobrena u okviru Plana rasta Evropske unije.Situaciju dodatno komplikuje činjenica da se preostalih gotovo 850 miliona eura može povući isključivo kroz ispunjavanje jasno definisanih reformskih obaveza, svaka u precizno određenom roku. Kašnjenja su dozvoljena najviše godinu dana, nakon čega sredstva postaju nedostupna.

Politički spor oko imenovanja koordinatora blokira čak i prvu tranšu iz Plana rasta EU

Zbog izostanka dogovora u Vijeću ministara: BiH još nije dobila prvih 120 miliona iz Plana rasta

Jučer sam odgledao film Nuremberg.Film Nuremberg je jedan od onih projekata koji stalno djeluju kao da su na ivici nečeg velikog - ali tu ivicu nikad ne pređu. Mogao je biti izvrstan psihološki film o prirodi zla, moći i narcizmu; na kraju je ostao „samo“ solidan, korektan i tematski siguran.<h2>Snažan početak: psihologija prije ideologije</h2>Prvi dio filma je najbolji i najhrabriji. Mladi američki psihijatar Douglas Kelley, postavljen po službenoj dužnosti, započinje razgovore s Hermanom Göringom i vrlo brzo se događa ono što film obećava kao centralni konflikt: profesionalna distanca puca, a fascinacija počinje.Göring, u fenomenalnoj interpretaciji Russella Crowea, prikazan je upravo onako kako historijski izvori i svjedočanstva sugerišu - duhovit, šarmantan, elokventan, inteligentan, savršeno svjestan vlastite karizme. To nije ideološki fanatik poput Gebelsa ili Himlera, nije „mali čovjek sistema“. On ne da su Jevreji niža rasa koju treba istrijebiti, ne vjeruje istinski u rasnu teoriju kao metafizičku istinu, niti ga zanima dosljednost doktrine. Njega zanima isključivo on sam.

On nije oličenje onoga što je Hannah Arendt na primejra Adolfa Eichmanna opisala kao „banalnost zla“ - prosječan birokrat bez dubine - Göring je nešto drugo i, u suštini, strašnije: svjesni, samoljubivi predator moći.<h2>Narcisoidno zlo</h2>Göringov slučaj nije ideološki, nego klinički. On je čovjek s jasnim narcisoidnim poremećajem ličnosti. Njegov jedini moralni kompas je vlastita slika u historiji. Hitler mu ne daje smisao - Hitler mu daje prečicu. U Weimarskoj Njemačkoj penzionisani ratni heroji nemaju političku svrhu; u nacističkom poretku oni postaju elita. Göring tu vidi sebe - i cijenu ne mjeri ljudskim životima.Ako je za ličnu slavu potrebno pobiti šest miliona Jevreja i zapaliti Evropu, to za njega nije moralna dilema nego logističko pitanje. Njegova indiferentnost prema logorima i zločinima koju vidimo u filmu upravo je u tome najjezivija. Ne poriče zlo iz straha, nego ga relativizira iz cinizma. Njegova replika psihijatri o Hirošimi – „vi ste 150 hiljada Japanaca izbrisali u jednoj sekundi, nemojte mi vi moralizirati“ - savršeno oslikava njegov mentalni sklop: nema kajanja, sve je to cijena koja je za njega bila prihvatljiva za ličnu ambiciju.U tim trenucima film je na pragu nečeg zaista velikog - dubinske studije o tome kako narcisoidne ličnosti, kad dođu do apsolutne moći, mogu da proizvodu katastrofu planetarnih razmjera, sve to uz šarm, osmijeh i karizmu.<h2>Bijeg od vlastite hrabrosti</h2>I upravo tu film odustaje od sebe. U trenutku kada bi se radnja trebala još dublje zavući u Göringov um i odnos moći između zatvorenika i psihijatra, reditelj James Vanderbilt naglo mijenja kurs. Psihološka drama se prekida, a film prelazi u poznati, siguran i već bezbroj puta viđen žanr antiratne moralne lekcije.Kao da se autor uplašio cilja na koji bi ga put kojim je krenuo mogao odvesti . Kao da je pomislio da bi film mogao biti optužen za apologiju Göringa - pa je, umjesto da vjeruje inteligenciji publike, pobjegao u didaktiku.Rezultat je dramaturški haos: psihijatar doživljava slom pred snimcima logora, viče na Göringa, krši profesionalnu i pravnu etiku, odaje povjerljive informacije novinarki s kojom spava, biva smijenjen, pa se zatim vraća kao neka vrsta neformalnog savjetnika tužilaštva. Suđenje se pretvara u proceduralni ring u kojem Göring nakratko dominira nad američkim tužiocem, dok ga na kraju - gotovo mehanički .ne „razbije“ britanski tužilac. Smrtna presuda pada, pravda je formalno zadovoljena, i film se zatvara bez stvarnog emocionalnog ili intelektualnog udara.Nuremberg je film koji je imao rijetku priliku da pokaže kako zlo ne izgleda uvijek monstruozno, nego često šarmantno, racionalno i samouvjereno - i kako je upravo to njegova najveća opasnost. Umjesto toga, odlučio se za sigurnu, moralno ispravnu, ali umjetnički kukavičku završnicu.Šteta. Da je režiser bio hrabriji i ostao vjeran vlastitoj početnoj ideji, dobili bismo film koji ne bi samo podsjećao na zločine nacizma, nego bi nas upozoravao na njihov psihološki mehanizam - onaj koji se, u različitim oblicima, uvijek iznova vraća.

Film koji počne kao briljantna psihološka studija Hermanna Göringa, pa kukavički pobjegne u opštu antiratnu poruku

Film "Nuremberg": Remek-djelo koje se nije usudilo biti

Sarajevo se voli opisivati kao grad historije, šarma i slojevitosti. Manje se voli pričati o činjenici da je to i grad oronulih objekata, napuštenih kompleksa i javne imovine koja propada pred očima svih. Dok se raspravlja o identitetu grada i planiraju nove zgrade na svakoj slobodnoj livadi, u samom urbanom tkivu Sarajeva stoje hektari ruševina - bivše kasarne, industrijski pogoni, kulturni centri i infrastrukturni objekti bez funkcije, plana i odgovornosti.

Ono što ove objekte povezuje nije rat, niti vrijeme, nego sistem. Neriješeno vlasništvo, političko razvlačenje odgovornosti i strah od odluka pretvorili su vrijedne gradske prostore u mrtvi kapital. Kasarna Jajce, vojni objekti na Bistriku, Željeznička stanica, Bevvegija i Skenderija nisu izuzeci - oni su pravilo grada koji ne zna šta bi sa samim sobom.<h2>Kasarna Jajce: mrtvi kapital u srcu grada</h2>

Kasarna Jajce jedan je od najdrastičnijih primjera kako se u Sarajevu postupa s vrijednim javnim prostorom. Ogroman vojni kompleks, smješten na izuzetno atraktivnoj lokaciji, decenijama stoji napušten, devastiran i bez ikakve jasne namjene. Umjesto univerzitetskog kampusa, javnih sadržaja ili planskog stambeno-poslovnog rješenja, građani imaju ruševinu obraslu korovom i administrativnu tišinu.Problem nije nepoznat – problem je što se godinama ne rješava. Vlasništvo je razvučeno između institucija, odgovornost razvodnjena, a politička volja nepostojeća. Kasarna Jajce tako simbolizira Sarajevo koje nema hrabrosti da odluči šta želi biti.<h2>Vojni objekti na Bistriku: Propadanje iznad grada</h2>

Na padinama iznad Starog grada nalaze se vojni objekti na Bistriku, nekada strateški važni, danas uglavnom zapušteni i prepušteni propadanju. Riječ je o kompleksima koji imaju i historijsku i urbanističku vrijednost, ali se prema njima odnosi kao prema teretu, a ne resursu.Dio objekata je potpuno napušten, dio formalno postoji u nekoj vrsti institucionalnog limba, ali bez stvarne funkcije. Lokacija s jednim od najljepših pogleda na grad danas je simbol neiskorištenog potencijala i opasnosti – kako po sigurnost, tako i po urbanistički razvoj Sarajeva.<h2>Željeznička stanica: Prva slika grada koja ostavlja gorak utisak</h2>Željeznička stanica Sarajevo je za mnoge putnike prvi kontakt s gradom. Nažalost, taj kontakt je obeshrabrujući. Oronula fasada, dotrajala unutrašnjost, zapušteni peroni i improvizirana rješenja šalju poruku grada koji je odustao od vlastite infrastrukture.Povremene sanacije nisu promijenile suštinu problema – izostaje ozbiljna, cjelovita rekonstrukcija. Stanica, umjesto da bude simbol povezanosti i modernog urbanog saobraćaja, ostaje podsjetnik na višedecenijsko zanemarivanje javnih sistema.

<h2>Skenderija: Od simbola modernog Sarajeva do hroničnog problema</h2>

Skenderija je nekada bila ponos grada - sportski, kulturni i društveni centar. Danas je simbol hroničnog zapuštanja. Dom mladih, prateći objekti i infrastruktura godinama se “krpe”, bez ozbiljne i dugoročne obnove.Svaki novi problem rješava se parcijalno, privremeno i pod pritiskom javnosti. Umjesto strateške odluke o budućnosti Skenderije, Sarajevo dobija stalno produžavanje agonije jednog od svojih najvažnijih javnih prostora. <h2>Praksa, a ne izuzetak</h2>Kasarna Jajce, Bistrik, Željeznička stanica i Skenderija nisu izolovani slučajevi. Oni su sistematski obrazac: javna imovina bez upravljanja, prostor bez vizije i grad bez odlučnosti. Sarajevo ne pati od manjka prostora, već od manjka odluka. I dok se ne odluči šta želi sa vlastitim objektima, ostaće grad koji živi među ruševinama vlastitog potencijala.

Sarajevo koje se krpi, ali se ne obnavlja

Snimak iz zraka / Grad ruševina: Sarajevo i mrtvi kapital javne imovine

Predsjednik HDZ-a BiH i dopredsjedavajući Doma naroda PSBiH Dragan Čović bio je gost novog izdanja Avazovog intervjua.

On je govorio o brojnim aktuelnim temama poput Izbornog zakona, položaju hrvatskog naroda u BiH, Južnoj interkonekciji, partnerima iz Trojke i SNSD-a, evropskom putu BiH. Otkrio je i kakvi su planovi HDZ-a BiH za izbore koji će se održati u oktobru ove godine.Na portalu "Avaza" ste mogli pratiti najzanimljivije izjave iz intervjua.2' - Zadatak svih nas za stožernu stranku hrvatskog naroda je da očuvamo vrijednosti, da smo vjerodostojni i da vežemo uz sebe kompetentne ljude te da razgovaramo sa svojim narodom i svim građanima BiH.3' - 2022. godine smo htjeli sve što zacrtamo da provodimo. Cilj nam je da se očuva stabilnost u BiH.&nbsp;4' - Bilo je puno izazova. Pokušali smo da napravimo iskorak ka EU. Došli smo do toga da su ostala dva zakona, a mi smo predvodili sve te procese.5' - Otvaranje radnih mjesta, povećanje minimalnih plaća, penzioneri, sve je to dokaz da brinemo do čovjeku.&nbsp;6' - Zamislite da smo mi odustali od sporazuma. Očuvali smo stabilnost u nemogućim uslovima, prijetio nam je državni udar, prijetilo je stotine procesa.7' - Nevjerovatno je da rušite dogovor i da to ne iskomunicirate s partnerima.&nbsp;8' - Vlast bez SNSD-a se nije mogla napraviti. SNSD je došao s četiri predstavnika u Domu naroda, sada ih imaju tri. Znate kakav je sistem odlučivanja. Nikog ne zanima evropski put osim predstavnika HDZ-a.9' - Kada neko drugi dobije bolji rezultat iz RS s kojim ćemo graditi vlast, naravno da će biti novi partneri.10' - Predstavnici SNSD-a i drugih stranaka ne pokazuju nikakav interes za Evropsku uniju, ali bez SNSD-a ne možemo funkcionirati. Zato i sjedimo s njima, nije to licemjerno. Njima je evropski put u drugom planu, na nama je da ih motiviramo da to završimo.11' - Do smjena ne može doći, da je moglo mi bi to realizirali. Ne treba nam veći haos.12' - Tri delegata u Domu naroda su upravo element odvraćanja. Zamjeram to strankama Trojke i onda nas prozivaju da smo ruski, a ne znaš šta je njihov put.13' - Izborna kampanja je počela prošle godine. Ako se ostavimo predizbornu kampanju, lako ćemo doći do Zakona o VSTV-u. Teorije o srpsko-hrvatskoj koaliciji protiv Bošnjaka nemaju veze sa stvarnošću.14' - Konstitutivnost je osnova njegovog funkcioniranja. Ministar naziva uglednike koji drugačije nazivaju "ustaškom kopiladi". To se ne govori i onda tražiš neke partnere.15' - Taj rejting ništa ne znači toj osobi. To neće ništa dobro donijeti BiH.16' - Svaki naredni izbori će biti digitalni. Nećemo moći izbjeći vulgarnost i površnost. Morat ćemo se boriti za drugu vrijednost.17' - Ustavno domoljublje je za mene osnova Bosne i Hercegovine.&nbsp;

18' - Bolji odnosi sa Trojkom na nivou FBiH nego na nivou BiH su isključivo zbog ljudi. Nismo htjeli negativne politike sa nivoa BiH prebaciti ovdje, samo je par preglasavanja bilo, kao što je Južna interkonekcija.19' - Sljedeće sedmice ćemo imati budžet, mislim da se korektno upravlja FBiH, toga nema na nivou BiH, tamo smo raštimani orkestar.20' - Južna plinska interkonekcija je strateški interes Bosne i Hercegovine i hrvatskog naroda u BiH. Riječ je o zapadnom pravcu snabdijevanja, što je strateški važno i za Republiku Hrvatsku. Mi želimo da taj projekat realizujemo upravo s američkim partnerima.21' - Imali smo ozbiljne razgovore, danas smo razgovarali sa svim partnerima. Svim silama ohrabrujemo američkog partnera da investira i ne samo Južnu interkonekciju i tri plinske centrale, jedna u Mostaru, druga možda u Kaknju, treća u Tuzli. Ako američki partner ovdje investira, mi smo zaštitili taj prostor. To se pokazalo i po svijetu, oni štite svoj kapital.23' - Predlagali smo da nositelji projekta budu BH Gas, Plinacro i Elektroprivreda HZHB. Američki partner će investirati, a druga stvar je kako ćemo mi definirati zakon o BiH gasu ili plinu. Mi smo simbolični potrošači plina, čitava BiH troši kao pola Zagreba. Mi trebamo omogućiti ljudima da to koriste.24' - Idemo graditi sporazum između BiH i Hrvatske. Kada dođe partner sa sredstvima, tehnička rješenja postoje, trebamo im pokazati da nema nikakve prepreke. Tvrdim da će se se prepreke sklanjati. Američki kapital je dobrodošao u BiH.25' - Ginkel ubrzano rješava probleme. Vjerujem da će se krenuti ulagati.27' - Na pravom smo putu, neće Amerikanci investirati ako ima problema.28' - Logika Dejtona je bila da hrvatskog predstavnika biraju Hrvati. Šta smo dobili s dva bošnjačka člana Predsjedništva? Vjerujem da će biti dovoljno mudrih u bošnjačkoj politici.29 ' - Može se riješiti Izborni zakon bez promjene Ustava, ali neće se riješiti pitanje Sejdić-Finci. Moguće da ćemo doći do toga da riješimo sve u paketu. Uvažavam sve presude ESLJP.30' - Bojim se da ćemo se teško dogovoriti promjene Ustava.31' - Greška Mostarskog sporazuma je bila što nije odmah riješen i Izborni zakon. Samo omogućiti prioritetno da Hrvati biraju predstavnika, to bi relaksiralo scenu, ne bi bilo podvala.32' - Samo neodgovorna bošnjačka politika dovodi do toga da se traži preuređenje u smislu trećeg entiteta.33' - Tvrdim da Aliji Izetbegoviću u Dejtonu nije palo na pamet da se ovaj način donosi da bi se preglasavali Hrvati.35' - Kandidirat će se za Predsjedništvo osoba koja je put puta mijenjala nacionalnost.36' - Iz konteksta je izvučena izjava da je Izborni zakon put ka trećem entitetu. Treći entitet će se spominjati dok se ne riješe pitanje hrvatskog naroda.37' - Zastrašujuća je izjava da je malo Hrvata ubijeno u Bleiburgu.&nbsp;38' - Obiljažvamo evropski dan sjećanja na žrtve svih totalitarizama.40' - Ako nije dobro da Bošnjaci Hrvatima biraju predstavnike, zašto, Konakoviću, nismo to proveli?&nbsp;&nbsp;41' - Tvrdim da bi se riješili svi problemi između hrvatskog i bošnjačkog naroda ako bi se riješilo pitanje izbora Predsjedništva.43' - HDZ je stožerna stranka Hrvata u svakom izbornom ciklusu.44' - Sve stranke s hrvatskim predznakom u vrijeme alijanse su nastale iz HDZ-a, a mi smo uvijek bili najjači.45' - Gdje je novac Hercegovačke banke? Mi smo ojačali nakon Platforme. Ako nismo za stolom, na stolu smo.48' - Neću biti kandidat za Predsjedništvo, možemo očekivati mlađeg kandidata.49' - Što se tiče gender politike, ako iko vodi računa o tome, to smo onda mi.50' - Počeli smo ozbiljne razgovore sa svim strankama, pa i sa SDA. Rezultate će odrediti građani. Pobjednici kod Bošnjaka će biti partneri HDZ-a.51' - Ne smije se ponoviti da izaberemo partnera koji nema kapacitet u Domu naroda.<a href="https://www.youtube.com/@DnevniAvazTV/videos">Besplatno se pretplatite na Youtube kanal Avaz TV.</a>

On je govorio o brojnim aktuelnim temama poput Izbornog zakona, položaju hrvatskog naroda u BiH, Južnoj interkonekciji, partnerima iz Trojke i SNSD-a, evropskom putu BiH

Dragan Čović: Aliji Izetbegoviću nije palo na pamet da preglasava Hrvate

Video / Dragan Čović: Pobjednici kod Bošnjaka će biti partneri HDZ-a, ne smije se ponoviti da izaberemo one koji nemaju kapacitet u Domu naroda

Dok građani Kantona Sarajevo ove zime plaćaju i do 800 KM za tonu peleta, projekt koji je trebao spriječiti upravo ovakve špekulacije i nestašice - kantonalna fabrika peleta - i dalje postoji samo na papiru. Tržišna kriza ogrjeva ponovo je ogolila razliku između pompeznih najava Trojke i stvarne politike: četiri godine nakon što je Vlada KS obećala vlastitu peletaru, građani danas nemaju ni fabriku ni jeftiniji energent.<h2>Projekt nestao</h2>Priča je počela u februaru 2022. godine, kada je tadašnji ministar privrede Kantona Sarajevo Adnan Delić (NiP) najavio izgradnju prve fabrike peleta u vlasništvu Kantona. Projekt je predstavljen kao strateški - trebao je osigurati stabilno snabdijevanje, niže cijene i smanjenje zagađenja, jer je Vlada istovremeno subvencionirala građane da s uglja pređu na pelet. Ubrzo nakon toga Vlada KS je usvojila Studiju opravdanosti izgradnje peletare, kojom je projekt ocijenjen kao ekonomski i društveno isplativ. Ukupna vrijednost investicije procijenjena je na 8,45 miliona KM, a sredstva su bila planirana i u budžetu Ministarstva privrede i u finansijskom planu KJP “Sarajevo-šume”, koje je trebalo biti nosilac proizvodnje.Delić je tada tvrdio da će pokretanjem peletare “Sarajevo-šume” zaokružiti cijeli drvoprerađivački proces i osigurati građanima stabilan i pristupačan energent. Krajem 2022. godine Vlada KS je čak raspisala konkurs za kupovinu zemljišta na kojem bi se fabrika gradila. Međutim, nakon toga - projekt praktično nestaje iz javnosti. Fabrika nikada nije počela da se gradi, a Vlada nije objasnila šta se desilo s planiranim milionima.<h2>Novi ministar, ista priča</h2>U međuvremenu je ministar postao federalni, a novi ministar privrede KS, Zlatko Mijatović, u međuvremenu je pokušao relativizirati cijelu priču, tvrdeći da je urađena „nova studija izvodljivosti“ i da su se tržišne okolnosti promijenile. Iz njegovog kabineta saopćeno je da ne postoje pravne prepreke za izgradnju peletare, ali da postoje određeni rizici u oblasti konkurencije i da se projekt mora prilagođavati novim tržišnim uslovima. Ipak, nijedan konkretan rok, odluka ili budžetska stavka nikada nije ponuđena javnosti. Od peletara do danas nema ni traga ni glasa.Zastupnica u Skupštini KS Vedrana Vujović (DF) krajem prošle godine postavila je pitanje šta se desilo s cijelim projektom, ali kako kaže, nikad nije dobila odgovor.- Prije skoro tri mjeseca sam uputila poslaničko pitanje Ministarstvu privrede Kantona Sarajevo u kojoj je fazi i da li se uopšte namjeravaju baviti izgradnjom fabrike peleta. Međutim, nikad nisam dobila odgovor, što posebno kada znamo da je Vlada KS u budžetu za 2022. godinu izdvojila novac, kao i “Sarajevo-šume” u svom finansijskom planu, jer je projekt trebao biti zajednički - poručila je Vujović.Dok institucije šute, građani plaćaju. Pelet, koji je zahvaljujući državnim subvencijama proglašen „zelenim“ i poželjnim energentom, danas je skuplji nego ikada. Kanton je ohrabrio ljude da se prebace na ovu vrstu grijanja, a onda ih ostavio da budu taoci tržišnih poremećaja i špekulacija.

Delić je tada tvrdio da će pokretanjem peletare “Sarajevo-šume” zaokružiti cijeli drvoprerađivački proces i osigurati građanima stabilan i pristupačan energent

Šta se desilo s Delićevom fabrikom peleta u KS?

Hrvatska je u proteklih šest godina ostvarila jedan od najupečatljivijih rezultata u borbi protiv ilegalne trgovine duhanskim proizvodima u regionu, postavši pozitivan primjer i za zemlje zapadnog Balkana. Prema istraživanju agencije IPSOS iz novembra 2025. godine, ukupna potrošnja neoporezovanih duhanskih proizvoda u Hrvatskoj pala je na 9,4 posto, što predstavlja smanjenje od čak 51,5 posto u odnosu na 2019. godinu.Riječ je o dugoročnom i kontinuiranom trendu, a posebno se izdvaja segment rezanog duhana. Tokom 2025. godine potrošnja ilegalnog rezanog duhana u Hrvatskoj pala je za 22,8 posto na godišnjem nivou, dok je njegov udio sveden na svega 6,1 posto ukupnog tržišta rezanog duhana. Ukupno gledano, potrošnja neoporezovanih duhanskih proizvoda - uključujući cigarete i rezani duhan - smanjena je za 24,2 posto u odnosu na prethodnu godinu.<h2>Fiskalni efekti</h2>Pozitivne trendove potvrđuje i istraživanje konsultantske kuće KPMG iz juna 2025. godine, koje se odnosi na stanje krajem 2024. Prema tim podacima, potrošnja neoporezovanih cigareta u Hrvatskoj u posljednjih pet godina smanjena je za više od 30 posto i danas iznosi 4,9 posto ukupnog tržišta cigareta.Istovremeno, efekti ovakve politike jasno su vidljivi i u javnim finansijama. Prihodi državnog budžeta Hrvatske od akciza na duhanske proizvode u 2024. godini prvi put su premašili milijardu eura, što predstavlja rast od 13,9 posto u odnosu na prethodnu godinu. Uz PDV, ukupni budžetski prihodi od duhanskih proizvoda premašili su 1,3 milijarde eura, a trend rasta nastavljen je i tokom 2025. godine.Glavni ekonomist Hrvatske udruge poslodavaca Hrvoje Stojić ističe da ključ uspjeha Hrvatske leži u stabilnoj i predvidivoj poreznoj politici.- Ključ stabilnosti na duhanskom tržištu leži u poreznoj politici, jer politika akciza direktno utječe na cijene legalnih duhanskih proizvoda. Bilo kakve nagle promjene cijena ili dostupnosti legalnih proizvoda gotovo trenutno dovode do rasta ilegalnog tržišta, koje je kasnije izuzetno teško vratiti u legalne tokove - naglašava Stojić.

On dodaje da je Ministarstvo finansija Hrvatske osiguralo porezno okruženje koje je omogućilo dva paralelna pozitivna trenda: kontinuirani rast budžetskih prihoda i istovremeni pad ilegalnog tržišta.- Prihodi od akciza na duhanske proizvode u 2024. godini prvi put su premašili milijardu eura, uz rast od 13,9 posto, dok su zajedno s PDV-om premašili 1,3 milijarde eura. Istovremeno bilježimo kontinuirani pad ilegalnog tržišta, što je ključno i za budžet i za poslovno okruženje - ističe Stojić.Posebno upozorava na rizike naglog povećanja minimalnih akciza u okviru nove TED direktive Evropske komisije, naglašavajući važnost faznog i umjerenog prilagođavanja kako bi se izbjegli porezni šokovi i ponovni rast crnog tržišta.Pad ilegalne trgovine imao je snažan pozitivan utjecaj i na realni sektor. Duhanska industrija u Hrvatskoj zapošljava gotovo 10.000 radnika, ostvaruje izvoz od približno 400 miliona eura godišnje, dok približno 300 poljoprivrednih proizvođača proizvodi gotovo šest posto ukupnog evropskog duhana, uz garantovani otkup i stabilne prihode.<h2>Razlika drastična</h2>Iskustvo Hrvatske otvara pitanje da li se sličan model može primijeniti i u Bosni i Hercegovini. Iako se obje zemlje suočavaju sa sličnim izazovima, rezultati su danas značajno različiti.U BiH je u posljednjih godinu dana zabilježen tek blagi pad potrošnje ilegalnih cigareta, prvenstveno kao rezultat pojačanih aktivnosti SIPA-e, Uprave za indirektno oporezivanje i Granične policije BiH. Stručnjaci, međutim, upozoravaju da bez kontinuiteta i jasne strategije ti pomaci mogu biti kratkog daha.Ekonomski analitičar Faruk Hadžić u razgovoru za „Avaz“ upozorava da je ilegalna trgovina duhanom u Bosni i Hercegovini prerasla iz fiskalnog problema u duboko ukorijenjen društveno-ekonomski fenomen.- Kada gotovo cjelokupni jedan segment tržišta funkcioniše izvan legalnih tokova, tada govorimo o ozbiljnom sistemskom poremećaju. Najbolji primjer je rezani duhan, gdje čak 94 posto ispitanih potrošača u BiH kupuje ilegalne proizvode - naglašava Hadžić.Prema njegovim riječima, ukupna potrošnja ilegalnog rezanog duhana u BiH procjenjuje se na približno 2.062 tone godišnje, što je rast od dva posto u odnosu na prethodnu godinu i gotovo 26 posto više nego 2020. godine.- Kada ovako veliki broj ispitanika kaže da konzumira nelegalni rezani duhan, legalno tržište postaje statistička greška. To jasno govori da se ilegalno tržište - uprkos zapljenama, kontinuirano obnavlja i prilagođava - ističe Hadžić.

On upozorava i na visoku društvenu toleranciju prema ovakvom stanju, naglašavajući da kupci ilegalnog duhana nisu isključivo socijalno ugroženi građani, već i oni sa stabilnim primanjima, koji svjesno biraju znatno jeftiniji ilegalni proizvod.Dodatni problem predstavlja sve veće preusmjeravanje ilegalne prodaje na online kanale i društvene mreže. Iako pijace i ulična prodaja i dalje dominiraju, digitalni prostor postaje rastući segment sive ekonomije, dok institucionalni odgovor ostaje ograničen.<h2>Lekcija iz susjedstva je jasna</h2>Primjer Hrvatske pokazuje da je smanjenje ilegalnog tržišta moguće uz dosljednu primjenu zakona, stabilnu akciznu politiku i snažnu institucionalnu koordinaciju. Bosna i Hercegovina bilježi određene pomake, ali razmjeri ilegalnog tržišta, naročito u segmentu rezanog duhana, jasno ukazuju da bez jasne strategije, kontinuiteta i političke volje problem neće biti riješen sam od sebe.Ako želi slijediti hrvatski primjer, BiH će morati prestati tolerisati sistemske slabosti i krenuti putem dugoročne, predvidive i dosljedne politike – u suprotnom, ilegalno tržište duhana ostat će jedan od najočitijih simptoma dubljih ekonomskih i institucionalnih problema države.

Dok Hrvatska stabilnom akciznom politikom puni budžet i suzbija crno tržište, Bosna i Hercegovina se 
i dalje bori s dominantnom ilegalnom prodajom 

Ilegalno tržište duhana u susjedstvu prepolovljeno za šest godina: Može li BiH slijediti ovaj uspješan primjer?

&nbsp;Sarajevu je deset dana snijega bilo dovoljno da se razotkrije istina o KJKP-u „Rad“: ovo preduzeće više ne funkcioniše kao komunalna služba, nego kao politički eksperiment u kojem niko ne snosi odgovornost. Ulice nisu bile zakrčene zato što je pao „neočekivan snijeg“, nego zato što je „Rad“ sistematski doveden u stanje u kojem ne može izvršiti ni osnovnu funkciju.Narativ premijera Nihada Uka i Trojke da su u komunalnim preduzećima „zatekli katastrofu“ samo je djelimično tačan. „Rad“ je 2018. bio u problemima, ali je poslovao pozitivno. Danas, nakon skoro sedam godina vlasti Trojke, „Rad“ je u minusu većem od tri miliona KM, uz višestruko veće budžetske transfere. Drugim riječima: više novca, lošiji rezultat. To znači da problem više nije u onome što je naslijeđeno, nego u onome kako se upravlja.<h2>Partijsko upravljanje</h2>KJKP „Rad“ je u međuvremenu postao savršen primjer partijskog upravljanja. U samo dvije–tri godine promijenilo se više direktora nego što ozbiljna firma promijeni u deceniji. Vera Arnautović, Mirsad Hošić, opet Arnautović, Nijaz Salamović, Samir Kurtanović, Mirsad Jašarević i sada Emir Dobrača – prokrstarili su rukovodećom pozicijom u ovom preduzeću u samo 4-5 godina. Nijaz Salamović je uhapšen zbog sumnje u malverzacije u vezi s vlastitim imenovanjem. Njegov stranački kolega Kurtanović je došao i otišao bez ikakvog oporavka firme. Jašarević je smijenjen, a na njegovo mjesto došao je još jedan kadar NiP-a. Rezultat svih tih smjena nije reforma, nego haos.Dok su se direktori rotirali, preduzeće je ostajalo bez osnovnih operativnih kapaciteta. Radnici danas nemaju dovoljan broj kamiona, nemaju rezervne dijelove, nemaju remontovanu zimsku mehanizaciju, nemaju vage, nemaju sistem naplate, nemaju radne odnose uređene po kolektivnom ugovoru. Čak i aktuelni direktor Emir Dobrača je priznao da nije zatekao pregledanu i spremnu zimsku flotu, da nisu nabavljeni dijelovi, da nisu pokrenuti postupci naplate potraživanja i da su radni odnosi u firmi bili ozbiljno narušeni. To nije prirodna katastrofa – to je upravljački kolaps.<h2>Niko ne osjeća posljedice</h2>A u isto vrijeme, sistem je dizajniran tako da niko ko njime upravlja ne osjeća posljedice. Direktor „Rada“ ima osnovnu plaću više od 4.500 KM. Preduzeće je u gubitku, ali uprava nije. U „Radu“, kao i u ostatku komunalnog sektora, loš rezultat ne znači smjenu i odgovornost, nego novu šansu i novo opravdanje.Snijeg je samo razotkrio ono što se godinama gradi: KJKP „Rad“ je pretvoren u partijski plijen u kojem premijer ne zna ni tačan broj radnika ni šta ko radi. Umjesto da bude tehnička služba koja čisti grad, održava puteve i reaguje na krize, postao je prostor za kadrovsko zbrinjavanje, unutarstranačke borbe i rotaciju podobnih ljudi. Radnici su ostavljeni bez opreme, a građani bez usluge.Kolaps grada koji je uslijedio od prvog većeg snijega samo je srušio i posljednje iluzije da živimo u iole funkcionalnom sistemu.

Smjene, hapšenja i partijska imenovanja pretvorili su KJKP „Rad“ u firmu koja nije bila spremna ni za običan snijeg

Više direktora nego kamiona: Ko je odgovoran što je Sarajevo ugušeno snijegom?


Sjedinjene Američke Države odlučile su da strateški projekt plinovoda Južna interkonekcija u Bosni i Hercegovini vežu za američku kompaniju „AAFS Infrastructure and Energy LLC“. Riječ je o firmi koju vode Džozef Flin (Joseph Flynn) i Džesi Binal (Jesse Binnall) – dvije osobe duboko ukorijenjene u najužem krugu američkog predsjednika Donalda Tramp (Trump) i njegove političke mreže.<h2>Ključna figura</h2>Posebnu pažnju izaziva ime Majkla Flina (Michael Flynn), koji je brat brat spomenutog Džozefa Flina. Majkl Flin je bivši general američke vojske i nekadašnji direktor vojne obavještajne agencije DIA, ali je u historiju ušao kao najkraće službujući savjetnik za nacionalnu sigurnost u modernoj američkoj historiji. Tu funkciju u Trampovoj administraciji obavljao je samo 24 dana 2017. godine, prije nego što je bio prisiljen podnijeti ostavku zbog laži FBI-u o svojim kontaktima s ruskim ambasadorom Sergejem Kisljakom tokom tranzicije vlasti. Taj skandal učinio je Flina jednom od ključnih figura afere „Russiagate“. Flin je kasnije, političkom odlukom Trampove administracije, oslobođen sudskog progona. Nakon odlaska iz Bijele kuće, Flin je izgradio karijeru u privatnom sektoru kao geopolitički konsultant i lobista, s klijentima u istočnoj Evropi, Turskoj i na Bliskom istoku. Za razliku od Majkla, Džozef se profilira kao poslovni čovjek i lider kompanije AAFS, fokusiran na infrastrukturne i energetske investicije.<h2>Jak advokat</h2>Drugi ključni čovjek AAFS-a, Džesi Binal, jednako je politički težak. Riječ je o jednom od najbližih Trampovih advokata, čovjeku koji je vodio pravne bitke predsjednika nakon poraza na izborima 2020. godine. Binal je bio jedan od glavnih autora tužbi kojima se pokušavalo poništiti izborni rezultat u saveznoj državi Nevada i šire, tvrdeći da je došlo do masovnih prevara. Flin i Binal su u BiH na razgovorima s bh. liderima o Južnoj interkonekciji, a u Sarajevu ih je dočekao otpravnik poslova SAD Džon Ginkel (John). <h2>Dva teškaša</h2>Činjenica da su upravo Flin i Binal u samom vrhu firme koja dobija ključnu ulogu u izgradnji najvažnijeg energetskog projekta u Bosni i Hercegovini nije nimalo bezazlena i pokazuje da se o cijelom projektu pitanju „teškaši“ s direktnim političkim vezama s predsjednikom Trampom.

Trampov advokat i brat njegovog generala vode firmu koja preuzima ključni projekt

Ko su ljudi koji vode američku kompaniju AAFS: Južna interkonekcija u rukama Trampovih ljudi

Podatak koji je objavio predsjednik SAD Donald Tramp (Trump) da gotovo trećina imigrantskih kućanstava iz Bosne i Hercegovine u Sjedinjenim Američkim Državama prima neki oblik socijalne pomoći na prvu zvuči kao municija za sve one koji godinama imigraciju opisuju kao “teret” za američkog poreznog obveznika. Međutim, kao i obično, stvarnost je znatno dosadnija - i racionalnija - od političkih parola.<h2>Cijeli spektar</h2>Prema dokumentu koji prikazuje stope korištenja socijalnih davanja među imigrantima prema zemlji porijekla, 32,4 posto bh. kućanstava u SAD prima neku vrstu javne pomoći. To uključuje čitav spektar programa: od pomoći za hranu (SNAP), zdravstvenih osiguranja poput Medicaida i CHIP-a, do subvencioniranog školskog obroka ili pomoći pri plaćanju stanarine.Za početak, važno je reći ono što se često “zaboravlja”: podaci se odnose na kućanstva, ne na pojedince. Ako jedno dijete u porodici prima besplatan školski obrok, cijelo kućanstvo ulazi u statistiku korisnika. Ako je dijete rođeno u SAD – a velik broj djece bh. imigranata jeste - ono ima puna građanska prava, uključujući pravo na socijalne programe. U prijevodu: statistika se vrlo lako napuhuje, bez ikakve veze s lijenošću, neradom ili “socijalnim mentalitetom”.Drugo, BiH se, prema ovom kriteriju, uopće ne nalazi u vrhu. Na prvom mjestu su državljani Jemena (75,2 posto), Somalije (71,9 posto) i Maršalovih Otoka (71,4 posto). Slijede Dominikanska Republika (68,1 posto), Afganistan (68,1 posto), Kongo (66 posto), Gvineja (65,8 posto), Samoa (63,4 posto) i Zelenortski Otoci (63,1 posto).Zemlje i regije s najnižim stopama korištenja državnih naknada su Bermuda (25,5 posto), Saudijska Arabija (25,7 posto), Izrael/Palestina (25,9 posto), Argentina (26,2 posto), Južna Amerika (26,7 posto), Koreja (27,2 posto), Zambija (28 posto), Kenija (28,5 posto), Litva (29,2 posto).<h2>Fragmentiran sistem</h2>Američki sistem socijalne pomoći, za razliku od evropskog, nije univerzalan. On je fragmentiran, strogo uvjetovan i često vezan za radni status. Medicaid, SNAP ili stambeni vaučeri nisu znak luksuza, nego minimum koji omogućava ljudima da prežive dok rade - često na slabije plaćenim poslovima koje domaća radna snaga sve rjeđe prihvata.U tom kontekstu, podatak da je samo trećina bh. kućanstava ikada koristila neki oblik pomoći prije govori o visokoj zaposlenosti i integraciji bh. dijaspore, nego o njenoj navodnoj zavisnosti od države. Većina tih ljudi radi, plaća poreze, školuje djecu i gradi život bez ikakvih romantičnih iluzija o “američkom snu”.Na kraju, cijela ova priča manje govori o imigrantima, a više o političkoj potrebi da se kompleksna društvena pitanja svedu na jednostavne krivce. Imigranti su zgodna meta. Brojevi se lako izvlače iz konteksta, a strah se uvijek dobro prodaje.

Podatak da trećina bh. kućanstava u SAD prima neku vrstu pomoći zvuči kao skandal - sve dok se ne pogleda šta ti brojevi zaista znače

Gotovo trećina bh. kućanstava 
u Americi na socijali

Kada je profesor Šaćir Filandra prošle godine izjavio da žena njegovog prijatelja u Sarajevu nema gdje da obuče luksuznu bundu te da mora otići u Zagreb samo da bi je „prošetala“, doživio je ismijavanje i javni linč od strane rulje. No, koliko god to nekima zvučalo elitistički, profesor je bio u pravu.<h2>Buvljak u centru</h2>Prohodajte danas glavnom ulicom u Sarajevu: osim što rizikujete da vas komad fasade s neke od oronulih zgrada ubije, nećete naći nijednu luksuznu prodavnicu niti ijedan svjetski brend koji karakterizira glavne ulice velikih i ozbiljnih gradova. Umjesto toga, dočekat će vas ćevabdžinice, buregdžinice, doner-radnje, nargilhane, turske prodavnice s bofl-robom i slatkišima te nekoliko banaka. To je danas izlog glavnog grada.Većinu luksuznih brendova ne možete naći u Sarajevu. Ne postoji ni kritična masa onoga što bi se moglo nazvati luksuznom gastronomijom, niti ozbiljna scena restorana visoke klase. Noćni život sveden je na nekoliko lokala koji se zatvaraju ranije nego što u ozbiljnim gradovima večera počinje. Grad bez noći je grad bez urbane elite.To nije „naš šarm“. To je tržišna presuda: ovaj grad nema dovoljno ljudi koji traže išta iznad prosjeka.Ovdje se luksuz stalno zamjenjuje kičem. Umjesto kulture stila dobija se kultura razmetanja. Umjesto fine gastronomije dobiju se skupi ćevapi na tanjiru od mramora. Umjesto urbane elite dobija se tranzicijski skorojević - nov, bučan, bez ukusa i bez potrebe za sofisticiranošću. Zato Sarajevo nema ozbiljnu high-end scenu: nema publiku koja bi je mogla prepoznati i održati.Svaki ozbiljan evropski grad ima jasno oblikovanu urbanu strukturu: shopping ulicu s vrhunskim brendovima, muzejski kvart, pozorišta, operu, koncertne dvorane, galerije i noćni život koji ne postoji samo da bi se popilo, nego da bi se vidjelo i bilo viđeno. To je infrastruktura urbane elite. U Sarajevu, umjesto toga, imate sedond hand robu kao udarni shopping i shisha barove kao sadržaj. To nije „drugačiji identitet“. To je dokaz da je grad odustao od univerzalnih urbanih standarda i zamijenio ih i niskobudžetnim supstitutima.Zato Filandrina rečenica boli. Ne zato što vrijeđa „običan svijet“, nego zato što razotkriva da grad više nema društvenu vertikalu. On ima masu i nekoliko pojedinaca s novcem, ali nema sloj koji stvara tržište za luksuz, kulturu, dizajn i sofisticiranost.Razlog tome nije samo novac nego poremećen sistem vrijednosti. Tokom rata i tranzicije Sarajevo je izgubilo dobar dio svoje obrazovane i urbane srednje klase kroz emigraciju. Ono što je ostalo često se povuklo u privatnost - u stanove, vikendice i male zatvorene krugove - odustajući od grada kao javnog prostora. Istovremeno su na površinu isplivali tranzicijski pobjednici kojima grad ne služi kao kulturna pozornica nego kao parking za statusne simbole.<h2>Barbari u Porscheima</h2>To nisu pripadnici elite. To su barbari u Porscheima čiji je krajnji kulturni domet kruziranje pored kafića u ulici Zelenih beretki.Grad bez elite nije grad nego provincija, jer tek koncentracija najboljeg dostupnog kvaliteta - u ljudima, znanju, hrani, odjeći, arhitekturi, uslugama i kulturi - pravi razliku između mjesta koje proizvodi ambiciju i mjesta u kojem se tek živi i preživljava. Provincija živi od prosjeka i mase, pa zato oni koji mogu i žele više uvijek odlaze tamo gdje se vrh prepoznaje i nagrađuje. To je prirodan poredak: vrhunski glumački talenat ide u Hollywood, ne ostaje u blatu Alabame.Poneko u provinciji, istina, dođe do novca, ali novac rijetko podigne njegov ukus, status i kulturu. On ostaje provincijalac - u bijesnom autu i skupim, ali kičastim, a ne otmjenim cipelama.I tu je suština: Sarajevo nije siromašno. Sarajevo je provincijalizirano. Ono ne odbacuje elitu zato što je socijalno osjetljivo, nego zato što naprosto nema tržište za ono što grad čini ozbiljnim. A grad koji nema hijerarhiju u ponudi i u kojem se ne vidi razlika između centra i Buća Potoka prestaje biti grad. Postaje selo s tramvajem i legendom o tome kako je nekada bio poseban.

Kako je glavni grad postao tržište za prosjek

Provincija u pozadini: Kako je Sarajevo postalo grad buvljaka s izlozima, nargilhana i donerdžinica

Odluka radnika „Željeznica FBiH“ da najave proteste i generalni štrajk ako im se u budžetu za 2026. ne poveća novac za infrastrukturu i ne potpiše novi kolektivni ugovor nije nikakav „hir sindikata“. To je alarm iz jednog od rijetkih sistema koji ovu zemlju doslovno drži na šinama - i koji se godinama sistematski gura prema kolapsu.Ovo sa „Željeznicama FBiH“ je čista slika bosanskog „socijalizma bez novca“.Imate državno preduzeće koje svi smatraju strateškim, patriotskim i “kičmom zemlje”, ali ga u budžetu tretiraju kao stari frižider – dok radi, niko ne pita, a kad crkne, svi se čude. Ljudi koji upravljaju vozovima i održavaju pruge rade za 1.027 KM, dok im minimalac već puše za vratom. NK i VKV radnik praktično su izjednačeni. To nije „socijalna pravda“, to je institucionalno poniženje struke.S druge strane, država se ponaša kao tipični loš gazda. Godinama se dizalo kredite za nove vozove, rezale plaće i prava radnicima da bi se „stabilizovalo poslovanje“, a sada kad treba dati 62 miliona da se pruga ne raspadne - odjednom nastupa fiskalna skromnost. Za sve ostalo ima: za povećanja administracije, za nova ministarstva, za partijske uhljebe. Za šine i signalizaciju - nema.Najopasnije je to što se sistem održava u režimu permanentne improvizacije. Gotovo 24 miliona za infrastrukturu u zemlji koja ima stotine kilometara pruga i tone tereta je budžetska šala. To je kao da pokušavaš održavati autoput s par kanti asfalta godišnje. Naravno da će doći do zida – i taj zid se sada zove štrajk.Sindikat ovdje nije radikalan, nego racionalan. Ljudi ne traže luksuz, nego da im plaća ne bude ispod prosjeka i da vozovi ne iskliznu jer nema dijelova. Kada ti radnici koji su u ratu branili državu danas moraju prijetiti generalnim štrajkom da bi dobili osnovne uslove, to govori sve o „brizi za javni sektor“.Ovo nije priča o pohlepi radnika. Ovo je priča o državi koja voli kontrolu nad preduzećima, ali ne voli plaćati cijenu te kontrole. „Željeznice FBiH“ su ogledalo tog modela: politički važne, ekonomski zapuštene i finansijski iscrpljene.Ako vlast i ovaj put pokuša kupiti vrijeme umjesto da riješi problem, štrajk će biti samo uvod. Jer pruga može još malo škripati - ali sistem koji je gurnut ispod minimuma, prije ili kasnije pukne.

Radnici traže 62 miliona za infrastrukturu i novi kolektivni ugovor, dok vlast godinama održava „strateški sistem“ na budžetskom minimumu

Štrajk na šinama

Dok je prvi ozbiljniji snijeg potpuno paralizirao grad, a građani lome ruke i noge dok ledenim i neočišćenim ulicama pokušavaju hodati, bijes javnosti se, s pravom, ponajviše sručio na premijera Nihada Uka, a on sebi nezgrapnim javnim istupima u kojima tvrdi stvari poput da „ne može hvatati pahuljice u zraku“ ne čini dobro. Naprotiv.<h2>Da se ne pita</h2>Fenomen Nihada Uka ne može se razumjeti kao pitanje jednog čovjeka, njegovog karaktera ili čak sposobnosti. Naime, on je na poziciju premijera Kantona Sarajevo upravo i postavljen da se „ne pita previše“. On je institucionalni proizvod načina na koji je Trojka koncipirala vlast u Kantonu Sarajevo. Njegova uloga nije rezultat greške, već rezultat dizajna.Još nakon izbora 2018. godine i famozne šestorke, Trojka (SDP, NS i NiP) je prilikom formiranja vlasti napravila ključnu stratešku odluku: funkciju premijera dodijeliti najslabijoj stranci u koaliciji. Počelo se Edinom Fortom koji je nakon jednog nepunog mandata, uvidjevši svu kompleksnost vladanja u takvoj konstelaciji odnosa, pobjegao na nešto lagodnije državno ministarsko mjesto, bacajući vruć krompir neiskusnom Nihadu Uku.Logika stranaka Trojke je bila sljedeća: imati premijera pro forme radi koji će imati ulogu koordinatora i pitati se vrlo malo, a sve kako bi ministri mogli raditi šta im je volja i odgovarati prvenstveno šefovima partija, a ne šefu Vlade.<h2>Šteta i Magoda</h2>Time je premijerska pozicija ispražnjena od stvarne moći. Umjesto da premijer bude politički centar izvršne vlasti, on je pretvoren u koordinatora bez autoriteta. Ministri iz SDP-a i NiP-a nisu dobili nadređenog - dobili su logistički servis.No, ako nije zgodan kao šef, Uk savršeno odgovara kao pijun kojeg treba žrtvovati kada god stvari zaškripe. Kada se ministar saobraćaja Adnan Šteta hvali novim tramvajima ili prugama, na slikanje ne zove Uka, kao ni Kenan Magoda kada se u busa u prsa „rekordnim ulaganjima“ u sport i kulturu i voda sa sobom direktore klubova. Ali kada se neočišćen grad danima muči okovan snijegom i ledom, kada grijanje ne radi u Studentskom domu, kada mladi traže isplatu punog iznosa subvencija za stanove, kada Vogošća već dvije godine nema grijanja ili kada se grad guši u smeću, meta napada je redovno Nihad Uk.A sam premijer, iz nekog razloga, svaki put izađe u javnost pred medije da pokupi metke, jednako kao što ne izlazi u javnost kad kantonalni ministri beru lovorike svojih projekata. I kada mediji i opozicija napadaju Uka zbog propusta Vlade, niko od njegovih partnera, pa čak ni vlastita stranka mu ne staju u odbranu.<h2>Preuzima udarce</h2>U tom smislu Uk nije premijer, nego žrtveni jarac.Njegov izbor je bio zgodan i za Našu stranku. Stariji i politički iskusniji kadrovi te stranke radije su ostali u skupštinskim klupama, na većim plaćama i sa znatno manjom odgovornošću, nego da preuzmu upravljanje haotičnom izvršnom vlašću. Uk je bio kompromis: dovoljno poslušan, dovoljno bezopasan i dovoljno izložen da preuzme udarce.Naravno, to ne znači da Uk nema odgovornost. On je svjesno prihvatio ulogu. On je bio najbolje što je Naša stranka imala ponuditi u politički najvažnijem kantonu. Ali politički instinkt mu govori da u Trojci nema partnerstva. U sistemu u kojem ministri odgovaraju partijskim šefovima, a ne Vladi, premijer ne može biti lider - on može biti samo paravan.<h2>Plaćanje cijene</h2>Možda će historija zapamtiti Nihada Uka kao jednog od najslabijih premijera Kantona Sarajevo. Ali u poređenju s pravim centrima moći u Vladi, on je tek statist u mnogo većoj igri. Oni koji upravljaju budžetima, kadrovima i tokovima novca već danas pripremaju teren da se njihovi grijesi sutra svale na njegova leđa. U tome je suština njegove funkcije u Trojci: ne da vlada, nego da plati cijenu.<h2>Idealna meta</h2>Kako Trojka ulazi u fazu političkog raspada i međusobnog prebacivanja krivice, Uk postaje idealna meta. On je slab, izložen i bez vlastite stranačke mašinerije koja bi ga branila. Sve greške sistema, svi promašaji i svi skandali mogu se personalizirati kroz njegovo ime.I čini se da su stranke Trojke više nego voljne njega žrtvovati kao „kurbana“ za sve propuste vlasti. Pitanje je samo je li i sam Uk toga svjestan, jer sve vrijeme djeluje kao da dobrovoljno prinosi glavu na panj.

Slab premijer bio je plan, ne greška. Jer, Trojka je dizajnirala Uka kao lice svih svojih promašaja

Premijer bez moći i "žrtveni jarac" Trojke

Bosna i Hercegovina se ovih dana ponovo našla u fiskalnom i političkom limbu zbog spora oko Globalnog fiskalnog okvira za period 2025. – 2027. godine. Taj dokument, koji usvaja Fiskalno vijeće BiH postavlja gornje granice zaduživanja i rashoda države i entiteta i bez njega se ne može zaključiti državni budžet, povećati osnovica za plaće zaposlenih u institucijama niti planirati izborni budžet. Kada je premijer Federacije BiH Nermin Nikšić odbio učestvovati u radu Fiskalnog vijeća, predsjedavajuća Vijeća ministara Borjana Krišto to je predstavila kao direktnu prijetnju funkcionisanju države i održavanju Općih izbora.Ali stvarni razlog blokade nije fiskalni dokument. On je samo alat. Pravi uzrok nalazi se u mnogo dubljem sporu: da li je Vlada Republike Srpske, imenovana nakon što je Miloradu Dodiku pravosnažnom presudom oduzet mandat predsjednika RS, uopće ustavno formirana. To pitanje je od septembra pred Ustavnim sudom BiH - i Sud o njemu mjesecima ne donosi odluku.<h2>Pravna suština spora</h2>Pred Ustavnim sudom nalazi se zahtjev za ocjenu ustavnosti imenovanja Vlade RS, koju je Narodna skupština imenovala nakon ostavke Radovana Viškovića. Za mandatara je u septembru imenovan Savo Minić. Ključni problem je procedura: mandatara je predložio Milorad Dodik, iako mu je u tom trenutku već bio oduzet mandat predsjednika RS odlukom Suda BiH i CIK-a. Time je dovedeno u pitanje da li je ustavni lanac imenovanja uopće postojao.Čini se da su stvari ovdje crno-bijelo i prilično jasne, ali očigledno ne i za Ustavni sud BiH koji ni nakon četiri mjeseca još nije donio odluku, pa čak ni privremenu mjeru.

Drugim riječima, Sud svjesno ostavlja zemlju u pravnom vakuumu: Vlada RS funkcioniše, ali bez potvrđene ustavne osnove, tj. izvjesno funkcionira nelegalno.<h2>Privremene mjere</h2>Ono što posebno bode oči jeste činjenica da Sud u ovom predmetu nije izrekao ni privremenu mjeru, iako je u drugim slučajevima to redovno činio. Nakon Dodikove presude, Ustavni sud je privremeno stavio van snage zaključke Narodne skupštine RS kojima su odbacivane odluke Suda BiH i CIK-a. Ranije je suspendovao i zakone RS kojima se pokušavalo izbaciti državno pravosuđe ili uspostaviti paralelne institucije.Sud, dakle, zna i može reagovati brzo kada ocijeni da postoji opasnost po ustavni poredak. Zašto to ne čini sada? Zato što bi privremena mjera u ovom slučaju značila nešto mnogo teže: praktično bi suspendovala djelovanje kompletne izvršne vlasti jednog entiteta. Time bi RS ostala bez vlade (ponovo), a država bi se našla u institucionalnom haosu koji niko u međunarodnoj zajednici ne želi.Upravo taj vakuum sada koristi Nermin Nikšić kao politički argument: dok se ne utvrdi da li RS ima legalnu vladu, on odbija učestvovati u Fiskalnom vijeću. Krišto to pokušava prevesti u pritisak kroz priču o platama i izborima. Ali realnost je drugačija: fiskalni okvir je samo kolateralna žrtva igara iz RS i neodlučnosti Ustavnog suda BiH.Dok Ustavni sud ne kaže da li je Vlada RS zakonita ili nije, cijela država funkcioniše u režimu privremene stvarnosti – kao da je sve uredu, iako niko ne zna da li je temelj uopće legalan. To nije tehnički problem. To je definicija ustavne krize.

Spor između Borjane Krišto i Nermina Nikšića nije o platama i izborima, nego o tome da li Republika Srpska uopće ima legalnu vladu

Savo Minić: Mandat mu potpisao razriješeni Dodik

Kako šutnja Ustavnog suda drži BiH taocem

Tvrdnje premijera Kantona Sarajevo Nihada Uka o “katastrofalnom stanju” koje su stranke Trojke zatekle u komunalnim preduzećima tek djelomično su tačne. Naime, nema sumnje da Trojka, koja Kantonom vlada bezmalo sedam godina u njima jeste zatekla katastrofalno stanje, no također je tačno da Trojka u njima nije bitnije popravila stanje.Gledano finansijski, stanje u komunalnim preduzećima u 2024. godini je u gotovo svim ključnim slučajevima lošije nego 2018., i to uprkos višegodišnjoj vlasti Trojke i drastično većim budžetskim subvencijama.<h2> </h2>

<h2>Pozitivno poslovanje</h2>Tako „Vodovod i kanalizacija“ bilježi gubitak od gotovo 23 miliona KM u 2024. godini, u odnosu na već loših, ali znatno manjih 14,6 miliona iz 2018. godine. RAD, koji je 2018. poslovao pozitivno, danas je u minusu više od tri miliona KM. „Sarajevogas“ je iz dobiti od 1,7 miliona skliznuo u gubitak od gotovo četiri miliona KM. Čak i preduzeća koja formalno i dalje posluju pozitivno - Toplane, Tržnice, Pokop -ostvaruju osjetno slabije rezultate nego prije šest godina. Jedini izuzeci su „Park“, s blagim rastom dobiti, i BAGS Energotehnika, koji stagnira.Drugim riječima, narativ o “naslijeđenom rasulu” ne korespondira s finansijskim pokazateljima. Ono što se promijenilo nije struktura problema, nego njihova dubina. A ono što se dramatično povećalo jesu subvencije iz budžeta Kantona Sarajevo, bez kojih bi većina ovih preduzeća danas bila faktički nelikvidna.<h2>Paradoks potpun</h2>Tu dolazimo do druge, politički eksplozivne dimenzije problema: ko upravlja tim preduzećima i po kojoj cijeni? Dok komunalni sistem zapinje na snijegu, otpadu, grijanju i vodi, direktori javnih preduzeća i ustanova primaju plaće koje za većinu građana Kantona Sarajevo spadaju u sferu političke fantastike. Direktor „Parka“ ima osnovnu plaću blizu 5.000 KM. Direktori „Rada“, „Vodovoda“, „Toplana“, „Sarajevogasa“ i „Pokopa“ svi su iznad 4.500 KM. Premijer Kantona ima osnovicu od 3.920 KM, dok ministri s dodacima za radni staž nerijetko prelaze 4.500 KM mjesečno.Paradoks je potpun: što su rezultati lošiji, to su plaće stabilnije. Što je poslovanje slabije, to je sistem zaštićeniji. Upravljanje komunalnim preduzećima postalo je zona bez odgovornosti, u kojoj neuspjeh ne nosi sankciju, nego objašnjenje, a objašnjenje se uvijek svodi na isto – “zatekli smo katastrofu”.No, nakon šest godina vlasti, 850 miliona KM zaduženja Kantona i vidljivog pada finansijskih pokazatelja, ta priča više ne funkcioniše. Konstantno prebacivanje odgovornosti na prethodnike postalo je politički izgovor, a ne argument. Ako je stanje 2024. lošije nego 2018., onda problem više nije u onome što je naslijeđeno, nego u onome kako se upravlja.<h2>Floskule o novoj politici</h2>U tom raskoraku između finansijskog propadanja sistema i komforne stabilnosti njegovih upravljača, sažeta je suština vladavine Trojke u Kantonu Sarajevo: više novca, slabiji rezultati i nulta politička odgovornost. A to je kombinacija koja ne ruši samo budžete i preduzeća, nego i posljednje ostatke povjerenja da se iza floskule o “novoj politici” ikada zaista nalazila ozbiljna upravljačka alternativa.

Stanje u 2024. godini je u gotovo svim ključnim slučajevima lošije nego 2018.

Sarajevska komunalna preduzeća nastavljaju gomilati gubitke

Politička situacija u Federaciji BiH pred Opće izbore 2026. pokazuje svu ispraznost narativa o “novoj politici” i “raskidu s prošlošću”. Umjesto sistemskih pomaka, svjedočimo povratku starih obrazaca: nacionalne mobilizacije, blokada institucija i političkog kukavičluka prerušenog u principijelnost. U tom okviru, odnosi između Stranke demokratske akcije i tzv. Trojke sve više liče na lošu reprizu već viđenog filma - s tom razlikom da su uloge sada zamijenjene, ali scenarij ostaje isti.<h2>Promjena koja nije došla</h2>SDA danas ne djeluje kao stranka s vizijom, programom ili reformskom ambicijom. Djeluje kao stranka koja čeka kako bi se s istim ljudima vratila na isto. Njena strategija svela se na strpljivo posmatranje kako se Trojka troši u vlasti, dok istovremeno proizvodi konstantni narativ o “prodaji bošnjačkih interesa”, “ugrožavanju države” i “prodaji države Dodiku i Čoviću”. To nije politička inovacija - to je povratak provjerenoj formuli straha i nacionalne homogenizacije. SDA ne mora nuditi rješenja, jer joj je dovoljno da pokaže haos koji se Trojki dešava na svim nivoima i kaže: vidite, bez nas ne ide.Problem Trojke je, međutim, daleko ozbiljniji. Ona je na vlast došla s obećanjem normalizacije, institucionalne stabilnosti i raskida s praksama SDA. U stvarnosti, završila je kao vlast u neobranom grožđu, opterećena aferama, nesposobnošću upravljanja, krizama i potpunim izostankom političke inicijative. Od komunalnog kolapsa u Sarajevu - snijega, deratizacije, javnog prijevoza - preko haosa u javnim preduzećima i energetici, do potpune nemoći na državnom nivou, Trojka danas izgleda kao politički blok koji stalno objašnjava zašto ne može, umjesto da pokazuje šta hoće.<h2>&nbsp;Sistemska inercija</h2>Najveća ironija leži u činjenici da, uprkos brojnim aferama SDA s kojima se suočavala pred izbore 2022. godine, uključujući hapšenje Fadila Novalića, Trojka sama nije imala snagu da uđe u vlast bez izdašne međunarodne pomoći intervencije visokog predstavnika. Bez odluka Kristijana Šmita (Christian Schmidt) u Federaciji BiH bi još tada uslijedila blokada u formiranju vlasti. S obzirom na brojne probleme s kojima se Trojka danas suočava u svojoj vladavini i izostanku značajnijih rezultata, stvari govore da bi njihov rezultat na izborima 2026. godine mogao biti samo gori, a uz stabilnu koaliciju sa Strankom za BiH i Demokratskom frontom, SDA ima razloga za optimizam.S tim u vezi ključno pitanje već sada je hoće li SDA nakon sljedećih izbora i matematički moći biti izbjegnuta. S te strane ne trebaju čuditi potezi Bakira Izetbegovića koji posljednjih sedmica ima daleko pomirljivije poruke prema HDZ-u i Draganu Čoviću, kao ni izjava Nermina Nikšića koji nije isključio mogućnost koalicije sa SDA.Zaključak je, zapravo, porazno jednostavan: Federacija BiH se pred izbore 2026. ne kreće prema promjeni, nego prema restauraciji. Ne zato što je SDA postala bolja, nego zato što je Trojka pokazala da ne zna, ne može ili ne smije vladati. U tom smislu, povratak SDA ne izgleda kao politički preokret, nego kao sistemska inercija - povratak onih koji su godinama gradili ovaj poredak, u sistemu koji nikada nije stvarno razgrađen. A čini se da jedino neizvjesno ostaje ko će u toj restauraciji sve učestvovati te da li će Trojka preživjeti uopšte kao projekt – pa makar i u opoziciji.DOK Trojka svakodnevno objašnjava zašto “nije mogla” i zašto je stanje gore nego što su zatekli, SDA bez velikih riječi i bez novih ljudi čeka rasplet. Ne nudi reforme, ne preuzima odgovornost i ne pravi planove – dovoljno joj je da pokaže haos i kaže da je to cijena eksperimenta zvanog “nova politika”

BiH blokira samu sebe

Zbog izostanka dogovora u Vijeću ministara: BiH još nije dobila prvih 120 miliona iz Plana rasta

Film "Nuremberg": Remek-djelo koje se nije usudilo biti

Snimak iz zraka / Grad ruševina: Sarajevo i mrtvi kapital javne imovine

Video / Dragan Čović: Pobjednici kod Bošnjaka će biti partneri HDZ-a, ne smije se ponoviti da izaberemo one koji nemaju kapacitet u Domu naroda

Šta se desilo s Delićevom fabrikom peleta u KS?

Ilegalno tržište duhana u susjedstvu prepolovljeno za šest godina: Može li BiH slijediti ovaj uspješan primjer?

Više direktora nego kamiona: Ko je odgovoran što je Sarajevo ugušeno snijegom?

Ko su ljudi koji vode američku kompaniju AAFS: Južna interkonekcija u rukama Trampovih ljudi

Gotovo trećina bh. kućanstava u Americi na socijali

Provincija u pozadini: Kako je Sarajevo postalo grad buvljaka s izlozima, nargilhana i donerdžinica

Štrajk na šinama

Premijer bez moći i "žrtveni jarac" Trojke

Kako šutnja Ustavnog suda drži BiH taocem

Sarajevska komunalna preduzeća nastavljaju gomilati gubitke

Žestok obračun SDA i Trojke

BiH blokira samu sebe

Zbog izostanka dogovora u Vijeću ministara: BiH još nije dobila prvih 120 miliona iz Plana rasta

Film "Nuremberg": Remek-djelo koje se nije usudilo biti

Snimak iz zraka / Grad ruševina: Sarajevo i mrtvi kapital javne imovine

Video / Dragan Čović: Pobjednici kod Bošnjaka će biti partneri HDZ-a, ne smije se ponoviti da izaberemo one koji nemaju kapacitet u Domu naroda

Šta se desilo s Delićevom fabrikom peleta u KS?

Ilegalno tržište duhana u susjedstvu prepolovljeno za šest godina: Može li BiH slijediti ovaj uspješan primjer?

Više direktora nego kamiona: Ko je odgovoran što je Sarajevo ugušeno snijegom?

Ko su ljudi koji vode američku kompaniju AAFS: Južna interkonekcija u rukama Trampovih ljudi

Gotovo trećina bh. kućanstava u Americi na socijali

Provincija u pozadini: Kako je Sarajevo postalo grad buvljaka s izlozima, nargilhana i donerdžinica

Štrajk na šinama

Premijer bez moći i "žrtveni jarac" Trojke

Kako šutnja Ustavnog suda drži BiH taocem

Sarajevska komunalna preduzeća nastavljaju gomilati gubitke

Žestok obračun SDA i Trojke