Prije godinu premijer Kantona Sarajevo Nihad Uk govorio je kako se Skenderija “ne smije rušiti”, kako je ona simbol Sarajeva, njegovog identiteta, arhitekture i kulture. Upozoravao je da postoje oni koji bi taj prostor pretvorili u nešto drugo i tvrdio da Skenderija zaslužuje “novu energiju”, ali bez gubitka svog duha.Godinu kasnije, Skenderija se zaista ruši.Doduše, ne onako kako su zamišljali sarajevski romantičari urbane apokalipse – nisu došli bageri, tajkuni ni investitori s renderima staklenih kula. Nije je progutao kapitalizam. Nije je uništila privatizacija. Nije je srušio “neoliberalizam” kojim se u ovom gradu plaše djeca.Ruši se sama od sebe. Od starosti, dotrajalosti i višedecenijskog nemara vlasti koje su se zaklinjale da je čuvaju. Krov pada dok se unutra održava Sajam knjige. Sve aktivnosti jučer su obustavljene jer objekat više nije siguran. Simbol Sarajeva danas više liči na kulisu postapokaliptičnog filma nego na olimpijski centar evropskog grada.I to je možda najbolji opis današnjeg Sarajeva: grad koji se panično boji svake promjene, ali se potpuno pomirio s propadanjem. Ovdje je svaka ozbiljna gradnja unaprijed proglašena urbanističkim zločinom, svaki investitor potencijalnim okupatorom, a svaki pokušaj modernizacije napadom na “dušu grada”. Istovremeno, ono što već postoji ostavlja se da polako istruhne pred očima javnosti, jer ovi zaista ne umiju okrečiti ono što im je Tito ostavio.Sarajevo danas živi u fantazmagoriji vlastite prošlosti. U gradu u kojem se i dalje emotivno živi od Olimpijade 1984., dok objekti iz tog perioda doslovno otpadaju komad po komad. Kao da je dovoljno vikati “Skenderija je simbol” pa će armatura sama od sebe prestati hrđati.A simboli bez ulaganja na kraju postanu ruševine. Najapsurdnije u cijeloj priči jeste što Sarajevo nije biralo između očuvanja Skenderije i njene komercijalizacije. Izabralo je treću opciju: da se ništa ozbiljno ne uradi. Da se godinama pričaju iste priče o identitetu, emocijama i historiji, dok plafoni padaju, instalacije propadaju i objekat postaje opasan za ljude.U Sarajevu se često vodi rat protiv imaginarnog investitora, dok stvarni neprijatelj sjedi mnogo bliže – u kombinaciji nesposobnosti, birokratije i kolektivne opsjednutosti prošlošću. I zato Skenderiju danas nije srušio kapitalizam. Srušile su je malograđanska etika i urbana patetika.

Godinu nakon što je Nihad Uk poručio da se Skenderija “ne smije rušiti”, simbol olimpijskog Sarajeva urušava se sam od sebe

Godinu kasnije, Skenderija se zaista ruši

Pala je Skenderija

U političkim sistemima poput bosanskohercegovačkog, izbori se rijetko dobijaju isključivo na osnovu ideja. Mnogo češće, presudan faktor je sposobnost političkih aktera da upravljaju vlastitim redovima – disciplinom, ambicijama i međusobnim nepovjerenjem. Upravo na toj tački danas stoji opozicija u Republici Srpskoj.U političkim sistemima poput bosanskohercegovačkog, izbori se rijetko dobijaju isključivo na osnovu ideja. Mnogo češće, presudan faktor je sposobnost političkih aktera da upravljaju vlastitim redovima – disciplinom, ambicijama i međusobnim nepovjerenjem. Upravo na toj tački danas stoji opozicija u Republici Srpskoj.Najnovije izjave lidera Pokreta Sigurna Srpska Draška Stanivukovića, prema kojima bi on i predsjednik SDS-a Branko Blanuša trebali biti kandidati za inokosne funkcije, ne predstavljaju samo operativni dogovor – već otkrivaju dublju logiku formiranja opozicionog bloka.<h2>Racionalnost bez emocije</h2>Sporazum koji je inicirao SDS zasniva se na gotovo logičkom principu: kandidature pripadaju onima koji su ostvarili najbolje rezultate na prethodnim izborima. U teoriji, riječ je o racionalnom modelu raspodjele političkog kapitala – svojevrsnom meritokratskom pristupu. Na taj način kandidature implicitno rezerviraju za SDS i PSS, dvije najveće stranke, što je i logično.Kako sada stvari stoje, najizgledniji kandidati opozicije za predsjednika RS i člana Predsjedništva su Draško Stanivuković i Branko Blanuša, iako još nije odlučeno ko će na koju poziciju biti kandidiran. Poznato je da bi obojica voljela biti kandidati za predsjednika RS te da će tu neko morati popustiti, no vrlo je vjerovatno da ćemo upravo ovaj dvojac gledati kao kandidate ujedinjene opozicije bez obzira na sve unutrašnej razlike.- Moje lične želje nisu važne, ali je bitno da kandidat bude neko ko može da pobijedi. A ja sam svaki put pobjeđivao kada sam se kandidovao za bilo koju funkciju - dodao je Stanivuković.<h2>Strateški savez</h2>Ovo je, međutim, teško palo Nebojši Vukanoviću, koji očigledno po svaku cijenu želi da bude kandidat za Predsjedništvo za šta, izvjesno je, neće dobiti podršku opozicije, što je i sasvim razumljivo, s obzirom na to da Stanivukovićeva lista osvaja manje od pet posto glasova u RS.Vukanović je dodatno kritikovao Blanušu zbog, kako tvrdi, približavanja Stanivukoviću.- Blanuša se očigledno opredijelio za strateški savez sa Stanivukovićem, iako mu je ranije politički nanosio štetu. Neka mu je sa srećom, ali je pitanje ima li podršku unutar SDS-a - poručio je Vukanović.S obzirom na to da Vukanović najavljuje vlastitu kandidaturu za člana Predsjedništva BiH, jasno je da opozicija neće nastupiti potpuno jedinstveno. A u tom scenariju on zapravo postaje osoba koja igra za Dodika.

SDS, PSS i Narodni front blizu dogovora o kandidatima za predsjednika i premijera RS, dok se Lista za pravdu i red protivi predloženom modelu

Opozicija u RS finalizira dogovor o zajedničkom nastupu: Blanuša i Stanivuković u pohodu na rušenje SNSD-a

U nekoj paralelnoj stvarnosti, Sarajevo danas živi svoju kulturnu i sportsku renesansu. Sarajevski klubovi osvajaju titule i igraju u najvišim evropskim takmičenjima, reprezentacija igra na nacionalnom stadionu u Zenici, festivali niču na svakom ćošku, milioni se ulažu, a ministar kulture i sporta Kantona Sarajevo Kenan Magoda gotovo svakodnevno objavljuje novu pobjedu. Od svega je istinito jedino ovo potonje. Magoda nas uistinu svakodnevno putem društvenih mreža i medija informiše o svojim uspjesima. A svačiji uspjeh je njegov lični uspjeh i zasluga.<h2>Svestrani ministar</h2>Magoda je ministar koji stiže svuda. Tu je kada treba da podigne pehar koji su osvojile rukometašice. Tu je kada se najavljuje sarajevski derbi, rame uz rame s ljudima koji vode klubove, kao da će lično da obuče dres i izađe na teren. Posebno je tu kada se dijele novci budžeta – što predstavlja kao da vadi iz svog džepa, a ne zahvaljujući poreskim obveznicima. Redovno je tu i na partijima elektronske muzike koji su, kako nam saopštava, zasluga ministarstva.Pored silnih kulturnih i sportskih uspjeha koje ostvaruje, kao ministar je pokušao ući i u rukovodstvo Fudbalskog saveza BiH. A uz sve navedeno stiže biti i član Upravnog odbora Rukometnog saveza. Ako postoji kamera – postoji i Magoda. Ako postoji reflektor – on je već u kadru.Problem, međutim, nije u tome što je ministar vidljiv, nego što je prisutan tamo gdje ne treba – i odsutan tamo gdje mora. U javnim nastupima sistematski prisvaja tuđe uspjehe kao vlastite: sportske rezultate, kulturne događaje, projekte koji su godinama pripremani prije njegovog mandata. Istovremeno, osnovne funkcije sistema – pucaju.Narodno pozorište najavilo je zatvaranje radioničkih prostora u ulici Terezije zbog nesigurnih uslova rada, čime je praktično onemogućena izrada scenografije i održavanje repertoara. Drugim riječima – pozorište postoji, ali ne funkcioniše. Naravno, to je samo nastavak višemjesečne agonije kulturnih radnika kojima mjesecima kasni kako novac za lična primanja, tako i za tehnička sredstva za rad. Ipak, javna je tajna da se rijetko ko od njih o tome usuđuje javno govoriti, strahujući od osvete samoljubivog ministra. Poput one koju je, ako je vjerovati zastupniku SDA Faruku Kapidžiću, doživjela glumica Mona Muratović koja je ostala bez ugovora o zaposlenju u Narodnom pozorištu zbog kritika njenog supruga na račun aktuelnih vlasti.

<h2>Urušeni grad</h2>Nije da je u sportu puno bolja situacija. Možda nacionalni stadion treba da se gradi u Zenici, a ne u Sarajevu, ali zato se sa Skenderije odronjavaju komadine.Za to vrijeme, ministar tvrdi da podiže standarde i provodi reforme. U javnosti govori o „novoj eri“ kulture, investicijama, festivalima i „ljetu kakvo Sarajevo još nije imalo“. No paralelno s tim narativom, realnost izgleda bitno drugačije: dio Skenderije se urušava, sportska infrastruktura je u katastrofalnom stanju, a kulturni radnici mjesecima čekaju honorare.Treba, ipak, biti pošten: ovo su sve problemi koji se godinama talože u Kantonu Sarajevu i za njih ne može Magoda biti posve odgovoran. Jednako kao što nije ni zaslužan ni za uspjehe koji drugi ostvaruju, ma koliko se slikao protiv njih.Magoda ima energiju. Za razliku od mnogih prije njega, nije birokrata koji se krije iza saopštenja. Prisutan je, aktivan i stalno u pokretu. Ali energija bez prioriteta nije politika – nego performans. A performans ne može zamijeniti sistem.<h2>Pucanje stvarnosti</h2>Ovo više nije pitanje jednog konkursa, jedne institucije ili jednog konflikta. Ovo je pitanje modela upravljanja. Da li ministar vodi sistem – ili gradi vlastiti imidž kroz sistem? Jer ako je sve u funkciji slike, onda stvarnost nužno počinje pucati. A Sarajevo je, čini se, već na toj tački.

Dok ministar gradi lični PR na svakom događaju, sistem kulture i sporta puca po šavovima

Bilo kuda, Magoda svuda

Godinama smo sami sebi pucali u nogu. Teza o “nefunkcionalnoj državi” nije došla ni iz Beograda ni iz Zagreba – gurali su je prvenstveno Bošnjaci, nezadovoljni ishodom Dejtona. Razumljivo politički, ali dugoročno – pogubno. Otvorena je Pandorina kutija. Danas tu istu priču koristi Milorad Dodik kao ključni argument za priču o nezavisnosti RS. Još gore, nedavno smo gledali kako se na desničarskim skupovima u Zagreb upravo ta teza koristi kao opravdanje za razgradnju BiH. Ono što smo nekad govorili iz frustracije – drugi danas koriste kao strategiju.I svaki put kad ponovimo “BiH je nefunkcionalna”, mi zapravo radimo protiv vlastite države. U javnosti konstantno održavamo sliku raspada, iako realnost nije takva.Istina je jednostavnija i manje dramatična: BiH nije inherentno nefunkcionalna – ona se namjerno blokira. Najčešće od SNSD-a, često uz asistenciju HDZ-a, kad god to odgovara njihovim političkim interesima. Problem nije struktura – problem je politička volja. Ipak, i pored svih dušmanluka BiH nije prolazila kroz ono kroz šta je, naprimjer, Španija, da joj jedan dio zemlje zaista proglasi nezavisnost (Katalonija), niti joj se desilo, kao Belgiji, da dvije godine nema vladu.Uprkos svemu – država funkcioniše. Sudovi rade. Vlade se formiraju. Koalicije se sklapaju. Policija hapsi. Općine izdaju dozvole.Ambasade rade papirologiju. Bolnice primaju pacijente. Škole rade.Smeće se odvozi. Sportske lige se igraju. Da li je sve sporo, često neefikasno i frustrirajuće? Jeste. Ali to nije raspad države, nego država koja je kilavija nego što može biti. Ali država.Vrijeme je da prestanemo sami sebe delegitimizirati. Jer ako mi stalno ponavljamo da ne postojimo kao funkcionalna država – nemojmo se čuditi kad drugi počnu da nas tretiraju kao da stvarno ne postojimo.

Teza o “nefunkcionalnoj državi” pretvorila se iz frustracije u političko oružje protiv same Bosne i Hercegovine

Laž o BiH

Godinama se ponavlja isto pitanje – šta učiniti sa Skenderijom? Međutim, današnji događaji još jednom su pokazali da to više nije tema nostalgije ili emotivnog odnosa prema jednom simbolu, nego prije svega pitanje sigurnosti građana.Skenderija, kakvu danas poznajemo, odavno je prestala odgovarati savremenim standardima. Riječ je o objektu koji je infrastrukturno dotrajao, funkcionalno ograničen i nedostojan u kontekstu organizacije većih sportskih, kulturnih i sajamskih događaja. Ono što je nekada bio ponos Sarajeva danas je, nažalost, prostor koji zahtijeva ozbiljnu i odgovornu odluku o svojoj budućnosti.Način na koji će se riješiti ovaj problem manje je važan od samog cilja. Hoće li se ići putem javne investicije, javno-privatnog partnerstva ili uključivanja privatnog kapitala, pitanje je za nadležne institucije i stručnjake. Ključno je da se pronađe održivo rješenje koje će rezultirati modernim, sigurnim i funkcionalnim kompleksom, kakav glavni grad Bosne i Hercegovine zaslužuje.

Dok se direktor Šenaj Avdić promotivno hvalisao, pogledajte kako izgleda srušena Skenderija

Važno je podsjetiti da sportski i sajamski objekti nisu trajne kategorije. Oni se svuda u svijetu prilagođavaju vremenu u kojem nastaju i koriste. Primjeri poput Wembley Stadium u Londonu, novog stadiona Yankee Stadium u New Yorku ili transformacije Highbury Stadium u stambeni kompleks pokazuju da je obnova i zamjena zastarjelih objekata normalan dio urbanog razvoja. Slični procesi planiraju se i za San Siro u Milanu.Sarajevo ne treba biti izuzetak. Gradovi koji žele ići naprijed moraju donositi odluke koje balansiraju između očuvanja naslijeđa i potreba savremenog života. Skenderija jeste važan dio historije ovog grada, ali prije svega mora biti prostor koji služi ljudima danas – sigurno, funkcionalno i dostojno.Ako se nakon svega što se dešava i dalje vodi rasprava da li je potrebna temeljita rekonstrukcija ili izgradnja novog kompleksa, onda je jasno da problem više nije samo u infrastrukturi, nego i u spremnosti da se prihvati realnost.Vrijeme za odluku je odavno došlo.

Umjesto rasprava o nostalgiji, prioritet mora biti siguran i funkcionalan prostor za građane

Vrijeme za novu Skenderiju

Kada je Karlos Vestendorp (Carlos Westendorp) sredinom 1997. godine stigao u Bosnu i Hercegovinu, zatekao je državu koja je formalno postojala, ali suštinski nije funkcionisala. Dejtonski sporazum jeste zaustavio rat, ali nije stvorio politički sistem sposoban da sam sebe održava. Institucije su bile paralizirane, nacionalne elite fokusirane na očuvanje ratnih pozicija, a međunarodna zajednica frustrirana sporim tempom implementacije mira. U takvoj atmosferi, Bosna i Hercegovina nije bila država u punom smislu te riječi, nego prostor pod međunarodnim nadzorom, s krhkim institucijama koje su više ličile na kulise nego na stvarne centre odlučivanja. Parlament je postojao, ali nije donosio ključne odluke. Vijeće ministara je formalno radilo, ali bez stvarnog kapaciteta da upravlja procesima. Entiteti su funkcionisali kao gotovo zasebni politički sistemi, često u otvorenom sukobu jedan s drugim.Vestendorp je, dakle, došao u zemlju u kojoj je politički proces bio zarobljen između formalnog suvereniteta i stvarne nefunkcionalnosti. I upravo u tom raskoraku između forme i sadržaja treba tražiti logiku njegovih poteza.<h2>Alat promjene</h2>U takvom kontekstu, Vestendorp nije bio samo diplomata – bio je alat promjene. I to ne bilo kakve, nego one koja će redefinisati samu prirodu političkog sistema u Bosni i Hercegovini. Prelomni trenutak njegovog mandata dogodio se na Bonskoj konferenciji 1997., sastanku Vijeća za implementaciju mira (PIC), gdje su visokom predstavniku dodijeljene tzv. bonske ovlasti. Te ovlasti dale su mu pravo da nameće zakone, donosi obavezujuće odluke i smjenjuje izabrane zvaničnike koji „krše Dejtonski sporazum“ ili opstruiraju njegovu provedbu. Bio je to trenutak kada je OHR iz koordinacijskog tijela prerastao u instituciju s izvršnom moći kakvu nema nijedan domaći organ vlasti. Drugim riječima, Bosna i Hercegovina je dobila svojevrsnog „supervizora države“ – političkog aktera koji nije izabran na izborima, ali ima moć veću od svih izabranih zajedno.Vestendorp je tu moć iskoristio bez oklijevanja. Njegova filozofija bila je jednostavna: ako sistem ne funkcioniše, mora se natjerati da funkcioniše. A ako politički akteri blokiraju proces, moraju se ukloniti ili zaobići.Ovakav pristup bio je u potpunoj suprotnosti s liberalno-demokratskim idealima koje je Zapad nominalno promovirao. Ali istovremeno, bio je i pragmatičan odgovor na realnost Bosne i Hercegovine krajem devedesetih.Jer, bez intervencije – nije bilo napretka.<h2>Nametanje države odozgo</h2>Jedan od njegovih prvih velikih poteza bilo je nametanje državnih simbola. Nakon višemjesečnih neuspjelih pregovora domaćih političkih aktera, odlučio je da Bosna i Hercegovina mora dobiti zastavu i himnu – sa ili bez njihovog pristanka. Tako je 1998. godine uvedena sadašnja zastava BiH, dizajnirana pod okriljem međunarodne zajednice, dok je himna usvojena bez teksta, kao kompromis koji nikoga ne vrijeđa – ali i ne inspiriše. Ove odluke bile su simbolične, ali su nosile duboku političku poruku: ako se domaći akteri ne mogu dogovoriti, visoki predstavnik će to učiniti umjesto njih.Time je praktično uveden model „državotvornosti odozgo“. Umjesto da država nastaje kroz politički konsenzus, ona je konstruisana kroz međunarodne odluke.To je možda bilo nužno u tom trenutku – ali je imalo dugoročne posljedice.Jer država koju ne stvaraju njeni građani i politički akteri, nego međunarodni birokrati, uvijek nosi dozu vještačnosti. Ona funkcioniše – ali ne živi.<h2>&nbsp;Dodik kao miljenik</h2>Mnogo konkretniji i kontroverzniji bio je njegov pristup političkim kadrovima. Tokom svog mandata, Vestendorp je smijenio više desetina zvaničnika na različitim nivoima vlasti. Najpoznatiji slučaj bio je uklanjanje predsjednika Republike Srpske Nikole Poplašena 1999. godine. Poplašen je izabran na demokratskim izborima, ali je odbio imenovati Milorada Dodika, tadašnjeg miljenika Zapada, za mandatara vlade. Vestendorpova reakcija bila je brza i odlučna – smijenio je predsjednika.

Ova odluka izazvala je žestoke reakcije. Kritičari su tvrdili da je time poništena demokratska volja birača, dok su zagovornici isticali da bez takvih poteza ne bi bilo moguće deblokirati politički sistem.U suštini, Vestendorp je uveo princip koji će dugo postati standard: demokratski legitimitet u Bosni i Hercegovini važi samo dok ne dođe u sukob s međunarodnim prioritetima.Ovo je možda najvažniji, ali i najproblematičniji naslijeđeni obrazac.Jer jednom kada uvedete pravilo da se izborna volja može poništiti političkom odlukom, otvarate prostor za trajnu krizu legitimiteta.<h2>Država kroz administrativne odluke</h2>Osim smjena, koristio je bonske ovlasti i za donošenje zakona koji su trebali ojačati funkcionalnost države.Nametnuo je jedinstvene registarske tablice bez entitetskih oznaka, čime je omogućio slobodnije kretanje građana i smanjio etničke tenzije na cestama.Uveo je i određene reforme u oblasti medija, uključujući regulaciju javnih emitera, s ciljem suzbijanja nacionalističke propagande.Sve ove mjere imale su jedan zajednički cilj – izgradnju minimalno funkcionalne države.Ali način na koji su provedene otvorio je pitanje koje će obilježiti cijelu postdejtonsku eru: može li se država graditi dekretom?Vestendorpov odgovor bio je jasan – može, ako drugačije ne ide.Ali historija je pokazala da takva država uvijek ostaje zavisna od onoga ko je gradi.<h2>Početak „bonske ere“</h2>Vestendorpov mandat često se opisuje kao početak „bonske ere“ – perioda u kojem su visoki predstavnici imali gotovo neograničenu moć.Njegov nasljednik Volfgang Petrič (Wolfgang Petritsch) nastavio je koristiti ove ovlasti, ali s nešto više suzdržanosti. Tek će s dolaskom Pedija Ešdauna (Paddy Ashdown) ovaj model dosegnuti svoj vrhunac, s desetinama smjena i stotinama nametnutih odluka.No, temelj svega toga postavio je upravo Vestendorp.Njegov stil upravljanja bio je kombinacija političkog pragmatizma i institucionalne sile. Nije se previše bavio teorijskim pitanjima suvereniteta – zanimalo ga je šta funkcioniše.A u Bosni i Hercegovini kasnih devedesetih, malo toga je funkcionisalo bez direktne intervencije.Za jedne, to ga čini ključnim stabilizatorom poslijeratne Bosne i Hercegovine. Bez njegovih poteza, tvrde, zemlja bi ostala zarobljena u beskonačnim političkim blokadama.Za druge, međutim, on je simbol početka dugoročnog problema – institucionalne ovisnosti o međunarodnoj zajednici. I obje strane su, na svoj način, u pravu.<h2>Između nužnosti i problema</h2>Vestendorp nije bio idealist. Bio je operativac. Njegov zadatak nije bio da izgradi savršenu demokratiju, nego da spriječi raspad sistema. I u tome je, barem kratkoročno, uspio. Ali cijena tog uspjeha bila je visoka. Bosna i Hercegovina je dobila funkcionalnije institucije – ali je izgubila dio političke autonomije. Dobila je stabilnost – ali i zavisnost. I možda je to suština cijele priče: Vestendorp nije riješio problem Bosne i Hercegovine. Samo ga je učinio upravljivim.<h2>Priča o zastavi BiH</h2>Nakon što Parlamentarna skupština BiH nije uspjela usaglasiti nijedno od predloženih rješenja, međunarodna zajednica je preuzela stvar u svoje ruke.Vestendorp je, koristeći bonske ovlasti, nametnuo dizajn koji je trebao biti politički neutralan: plava podloga, žuti trokut i niz bijelih zvijezda.

Plava boja asocira na Evropsku uniju, dok zvijezde simboliziraju kontinuitet. Trokut se najčešće tumači kao referenca na geografski oblik zemlje, ali i kao simbol tri konstitutivna naroda.Zanimljivo je da je prema originalnom rješenju nijansa plave trebala biti znatno svjetlija, bliža evropskoj zastavi, ali je na kraju usvojena tamnija verzija.Prije ove odluke, BiH je koristila zastavu s ljiljanima, koja je bila politički neprihvatljiva za srpske i hrvatske predstavnike.Rezultat je bio potpuni politički zastoj – koji je riješen jednim potezom međunarodne vlasti.To je možda najbolji primjer Vestendorpove politike: gdje nema dogovora, ima odluke.Nametnuta zastava tako je postala kompromis bez konsenzusa. I danas, više od dvije decenije kasnije, ona ostaje jedan od rijetkih državnih simbola koji nisu proizvod unutrašnjeg dogovora. Upravo zbog toga, za jedne je simbol funkcionalne države, a za druge podsjetnik na ograničeni suverenitet Bosne i Hercegovine.<h2>Bogata karijera</h2>Prije dolaska u Sarajevo, Vestendorp je imao bogatu međunarodnu karijeru. Bio je ministar vanjskih poslova Španije, a potom i ambasador pri Ujedinjenim nacijama i Evropskoj uniji.Smatran je iskusnim pregovaračem i čovjekom od povjerenja zapadnih političkih krugova, što ga je i preporučilo za jednu od najvažnijih funkcija u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini. Kasnije tokom karijere je postao poslanik Evropskog parlamenta, gde je služio od 1999. do 2003, i bio je ambasador Španije u SAD od 2004. do 2008Umro je 30. marta 2026. godine. Njegova smrt zatvara jedno poglavlje – ali rasprava o njegovoj ulozi ostaje otvorena.

U njegovom mandatu OHR je prerastao iz posmatrača u najmoćniju instituciju u zemlji


Svi visoki predstavnici u Bosni i Hercegovini: Karlos Vestendorp, Španac koji je preuzeo BiH

U Zagrebu se danas održava svojevrsni političko-ideološki dernek pod nazivom “TradFest”, koji pokušava prodati priču o “padu liberalizma” i “novom usponu kršćanskih nacija”. U prevodu – još jedno okupljanje desničarskih neurotičnih propovjednika koji svijet gledaju kroz karikirani sukob civilizacija, gdje su “oni” (a oni su vrlo šarolika grupa, od liberala preko ljevičara i muslimana do feminiziranih muškaraca) prijetnja, a “mi” posljednja linija odbrane.<h2>Linija fronta</h2>U taj narativ pokušavaju ugurati i Bosnu i Hercegovinu – kao navodnu liniju fronta između muslimana i kršćana. Kao da su milijarde ljudi svedene na jednu ideju, jednu volju i jedan sukob. Kao da je stvarnost toliko jednostavna.Naravno, Hrvatska je slobodna država i svako ima pravo da organizuje šta želi i o temi o kojoj želi. Ali problem počinje onog trenutka kada se takve konstrukcije počnu politički izvoziti u BiH i našu zemlju dovoditi u kontekst radikalno desničarskog narativa o nekakvom sukobu civilizacija.A ako postoji neko kome ovakav narativ najmanje odgovara – to su Hrvati u Bosni i Hercegovini.U zemlji u kojoj su brojčano višestruko slabiji, njihov politički i društveni opstanak ne zavisi od konferencija u Zagrebu, nego od odnosa s Bošnjacima. Ne od “civilizacijskih sukoba”, nego od svakodnevnog suživota i političkog dogovora.Takav dogovor se ne gradi tako što ćeš komšiju uvjeravati da je prijetnja.Ti zajapureni hrvatski desničari koji ordiniraju na ovakvim skupovima, poput Nikole Grmoje, najveću štetu čine upravo Hrvatima u BiH. Naime, ovakva demonizacija Bošnjaka i omalovažavanje BiH mogu samo dodatno antagonizirati Bošnjake prema Hrvatima i jačati nepovjerenje.Onaj ko bi se, u vlastitom interesu, prvi trebao ograditi od ovakvih događaja i poruka prema BiH jeste upravo hrvatska elita u našoj zemlji.Ipak, teško je očekivati da će se politička elita Hrvata u BiH, oličena u HDZ-u, to ikada učiniti. Naime, takav narativ je uglavnom nešto s čim se i sami slažu – makar i prećutno. Možda će u odnosu s bošnjačkim strankama hinjiti priču o dogovoru i uvažavanju ne bi li izvukli što veću korist, dok će istovremeno podržavati i finansirati ovakve narative i slike o Bošnjacima.<h2>Igra koja ima cijenu</h2>To je politika dosljednog licemjerja prema Bošnjacima koju gledamo stoljećima unazad. I mnogi bošnjački predstavnici, nažalost, nasjedaju na nju. No, ne svi.Problem je što takva igra ima cijenu.Poruke da je BiH “propala država”, da su Bošnjaci nekakva islamistička opasnost, a treći entitet rješenje – neće slomiti Bošnjake. Ali hoće sistematski razarati povjerenje između Bošnjaka i Hrvata. A bez tog povjerenja – nema ni političkog prostora za ono što Hrvati u BiH zapravo žele.Historija je tu već bila brutalno jasna: Bošnjaci se 1993. nisu mogli poraziti haubicama. Neće ni danas propagandom.Ali se odnosi mogu trajno pokvariti.A iz takvog razvoja događaja niko ne izlazi kao pobjednik – ali Hrvati u BiH bi vrlo lako mogli izaći kao veći gubitnici.Zašto? Zato što su brojčano slabiji, teritorijalno disperzovani i politički upućeni na partnerstvo s Bošnjacima. Ako to partnerstvo razore vlastitim narativima o “prijetnji” i “sukobu civilizacija”, oni ne slabe Bošnjake – nego ruše vlastitu političku poziciju.U takvom scenariju, umjesto dogovora dobijaju blokadu. Umjesto političkog utjecaja – izolaciju. Umjesto ravnopravnosti – trajnu sumnju. A novi izborni zakon ostat će vječiti san.I na kraju, ono što pokušavaju predstaviti kao “odbranu identiteta” pretvara se u politički autogol. Jer u Bosni i Hercegovini se ne opstaje mitovima o sukobu, nego sposobnošću da se s drugima živi i pregovara. <h2>Vampiri na balu</h2>Na ovom balu vampira u Zagrebu učestvuje uistinu osebujno društvo. Tu je kardinal Vinko Puljić, dugogodišnji vrhbosanski nadbiskup i simbol politički angažiranog dijela Katoličke crkve u BiH. Džejms Karafano (James Carafano) dolazi iz američkog konzervativnog think-tanka Heritage Foundation, poznatog po tvrdoj desnoj agendi i geopolitičkom pristupu svijetu. Tu je i Rejmond Ibrahim (Raymond), publicista koji godinama gradi karijeru na narativu o sukobu Zapada i islama te priču o muslimana kao civilizacijskoj prijetnji Zapadu. Ivan Pepić je predavač iz sigurnosnih studija u Zagrebu, uključen u izradu koncepata poput trećeg entiteta, poznat po svojim antibošnjačkim stavovima. Na panelu su i Boris Havel, fanatični pristalica Izraela i profesor koji se često bavi religijsko-političkim sukobima, nezaobilazni Nino Raspudić, saborski zastupnik i standardni glas konzervativne desnice u kariranim hlačama, te Zoran Krešić, novinar koji godinama zagovara treći entitet kao rješenje za BiH.

Narativi o “sukobu civilizacija” mnogo više razaraju povjerenje i političku poziciju Hrvata u BiH nego što slabe Bošnjake

Cijena "kršćanskih" iluzija: Desničarski mračnjaci najveću štetu prave upravo Hrvatima u BiH

U političkoj historiji Balkana postoji jedno jednostavno pravilo: oni koji imaju moć – djeluju; oni koji je nemaju – organizuju konferencije.Najava zagrebačkog TradFesta, na kojem će se Bosna i Hercegovina ponovo proglasiti „neuspjelom državom“ i otvoriti pitanje trećeg entiteta, savršeno se uklapa u taj obrazac. To nisu mjesta na kojima se donose odluke – to su mjesta na kojima se proizvodi politički narativ. Govornici poput Džejmsa Karafana (James Carafano) ili glasnog islamofoba Rajmonda Ibrahima (Raymond) mogu artikulisati ideološke okvire, ali ne i proizvesti političku promjenu.<h2>Ogoljavanje narativa</h2>A kada se taj narativ ogoli, dolazimo do dvije ključne stvari: šta se želi postići i šta je realno moguće.Realno moguće – gotovo ništa. Treći entitet podrazumijeva izmjenu Ustava Bosne i Hercegovine. To se nije uspjelo ni haubicama ni gardijskim brigadama, a kamoli konferencijama. U praksi, to znači dvotrećinsku većinu u Parlamentarnoj skupštini BiH, uz podršku i bošnjačkih i srpskih predstavnika u oba doma. U političkom sistemu u kojem nema saglasnosti ni o osnovnim pitanjima, očekivati takav konsenzus je čista fikcija.Zato ova tema opstaje ne zato što je ostvariva, nego zato što je politički korisna.I tu dolazimo do drugog, važnijeg sloja: stvarne funkcije ovakvih konferencija. Priča o „neuspjeloj državi“ i trećem entitetu uglavnom ide ruku pod ruku s narativom u kojem se Bosna i Hercegovina pokušava predstaviti kao sigurnosni problem, a Bošnjaci kao potencijalna islamska prijetnja u Evropi. Taj diskurs već godinama cirkuliše kroz određene srpske i hrvatske političke i medijske krugove, koji ga nastoje povezati sa sve glasnijim desnim populizmom na Zapadu.Problem je što takva retorika ne pomaže rješavanju odnosa u BiH – ona ih dodatno kvari.Ako jedan narod konstantno predstavljaš kao prijetnju, ne možeš istovremeno očekivati politički kompromis s njim. Efekt je upravo suprotan: jačanje defanzivnih političkih pozicija kod Bošnjaka. Zato nije nikakvo iznenađenje što Željko Komšić uporno pobjeđuje u utrci za člana Predsjedništva – ne nužno kao izraz političke saglasnosti, nego kao mehanizam otpora.Posebno je zanimljivo i uključivanje kardinala Vinko Puljić u konferenciju. Njegovo učešće može se smatrati kontroverznim, s obzirom na to da su Katolička crkva u BiH i on lično više puta zauzimali stavove koji nisu u potpunosti pratili političku liniju HDZ-a. Time se pokušava simbolički objediniti širi spektar aktera, iako među njima ne postoji potpuna politička saglasnost.

<h2>Konstrukcija problema</h2>U tom smislu, ovakve konferencije manje služe rješenjima, a više konstrukciji problema. Jer da bi ideja trećeg entiteta uopće imala smisla, potrebno je prethodno proizvesti sliku Bosne i Hercegovine kao neuspjele države i Bošnjaka kao faktora nestabilnosti, koja zahtijeva neka nova rješenja i mehanizme zaštite. Bez toga, cijela konstrukcija pada u vodu.Zato demonizacija nije nuspojava – ona je preduvjet. Ali upravo tu leži i ključni paradoks ove politike: što se ta slika agresivnije gradi, to se politički prostor za bilo kakav dogovor dodatno sužava. Ne možeš istovremeno nekoga predstavljati kao prijetnju i očekivati da s njim praviš ustavni kompromis.Efekt je već vidljiv: homogenizacija hrvatskog biračkog tijela, jačanje defanzivnih politika kod Bošnjaka i kontinuirana reprodukcija istih političkih ishoda koji ne podrazumijevaju dogovor. Drugim riječima, strategija koja bi trebala otvoriti prostor za promjenu – zapravo ga zatvara.A zajedno s njom – sve dalje su i Hrvati od Bosne i Hercegovine. Jer teško je osjećati pripadnost državi koju ti uporno predstavljaju kao neuspjeli, prijeteći prostor. <h2>Uključivanje kardinala</h2>Posebno je zanimljivo i uključivanje kardinala Vinko Puljić u konferenciju. Njegovo učešće može se smatrati kontroverznim, s obzirom na to da su Katolička crkva u BiH i on lično više puta zauzimali stavove koji nisu u potpunosti pratili političku liniju HDZ-a. Time se pokušava simbolički objediniti širi spektar aktera, iako među njima ne postoji potpuna politička saglasnost.

 Konferencijski narativi o „neuspjeloj državi“ ne približavaju rješenja, nego produbljuju nepovjerenje i udaljavaju svaki realan dogovor

Ko nema moć, organizuje konferencije: Treći entitet kao politička iluzija

Njemački biskup Bertram Majer (Meier) boravio je nedavno u Bosni i Hercegovini, gdje je razgovarao s predstavnicima vjerskih zajednica i upoznao se s lokalnim iskustvom međureligijskog suživota. U intervjuu za „Dnevni avaz“ govori o specifičnostima bosanskog modela dijaloga, ulozi religije u društvu i izazovima s kojima se BiH suočava.Kako biste opisali međureligijski dijalog u Bosni i Hercegovini?– Moji sagovornici u Sarajevu naglašavali su da ova zemlja ima više od pet stoljeća suživota Jevreja, kršćana i muslimana. Upravo zbog toga Sarajevo se često naziva „Jerusalemom Evrope“. Jedan franjevac mi je rekao: u Bosni ne govorimo o dijalogu – mi ga živimo. To je ključna razlika u odnosu na mnoge druge zemlje. Ovdje je dijalog dio svakodnevnog života, a ne samo institucionalni okvir.<h2>Mir i rane</h2>Može li se taj model prenijeti na druge zemlje?– Svakako se iz njega može učiti. Ljudi ovdje jedni drugima čestitaju praznike i održavaju međusobnu bliskost kroz generacije. Međutim, treba biti realan: dugotrajan suživot ne znači uvijek mir. Sarajevo je i grad dijaloga, ali i grad u kojem su i danas vidljive rane rata. Zato je važno da vjerski lideri stalno šalju poruke solidarnosti.Kako Evropa danas gleda na bosanske muslimane?– Reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović i njegov prethodnik Mustafa ef. Cerić uživaju veliki ugled u Njemačkoj i Evropi. U svom iskustvu nisam susreo negativne stavove prema bosanskim muslimanima. Ipak, društvene mreže doprinose širenju generalizacija i polarizacije, što je problem koji nadilazi BiH.Može li bosanski model islama biti odgovor na globalne tenzije između Zapada i muslimanskog svijeta?– Bosanski islam, koji podrazumijeva odvojenost države i religije, poštivanje slobode svih vjera i snažan međureligijski dijalog, svakako predstavlja pozitivan primjer. Međutim, mislim da danas nije riječ samo o sukobu između Zapada i islamskog svijeta, već o jačanju radikalnih glasova unutar samih društava. I na jednoj i na drugoj strani ekstremne poruke postaju glasnije. Rješenje vidim u saradnji umjerenih snaga.<h2>Jačati bh. identitet</h2>Koliko religija danas utječe na političke i društvene odnose u BiH?– Ne mislim da su problemi u BiH rezultat toga što ljudi cijene svoju religijsku pripadnost. Međutim, za stabilnu budućnost važno je da, uz etničke identitete, jača i zajednički bosanskohercegovački identitet. Kako bude rastao osjećaj zajedničke odgovornosti za državu, tako će biti moguće prevazići podjele.Kakvu ulogu ima Katolička crkva u BiH?– Katolička crkva, iako brojčano najmanja među konstitutivnim narodima, već sada djeluje kao most među zajednicama. Nadbiskup Tomo Vukšić i kardinal Vinko Puljić jasno poručuju da je misija Crkve služenje miru. Posebno me ohrabrio rad s mladima, gdje se gradi povjerenje i međusobno razumijevanje. Upravo tu vidim najveću nadu za budućnost Bosne i Hercegovine.<h2>Zagovornik dijaloga</h2>Bertram Majer rođen je 1960. godine u Njemačkoj, a za biskupa Augsburga imenovan je 2020. godine. Prije toga obavljao je niz važnih funkcija unutar Katoličke crkve, uključujući diplomatsku službu u Vatikanu i rad u Njemačkoj biskupskoj konferenciji. Posebno se profilirao kao zagovornik dijaloga između kršćana, muslimana i Jevreja, te je aktivno uključen u inicijative koje promoviraju međureligijsko razumijevanje. Kao biskup Augsburga, predvodi jednu od značajnijih katoličkih biskupija u Njemačkoj.

Reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović i njegov prethodnik Mustafa ef. Cerić uživaju veliki ugled u Njemačkoj i Evropi

Majer: Važno je da vjerski lideri šalju poruke solidarnosti

Biskup Augsburga Bertram Majer za "Dnevni avaz": U Bosni se međureligijski dijalog ne propagira – on se tu živi

Predsjednik Dragan Čović nije iznio novu tezu, ali je podsjetio na staru konstantu bosanskohercegovačke politike: institucije vrijede onoliko koliko ih politički akteri priznaju. Njegova tvrdnja da većina u Domu naroda, zajedno s Predsjedništvom, čini stvarnu osnovu izvršne vlasti nije pravni argument — nego historijska opservacija.<h2>Forma i suština</h2>Reakcija Elmedina Konakovića bila je očekivana i formalno utemeljena. U ustavnom okviru Bosne i Hercegovine, imenovanje Vijeća ministara zaista ne zavisi od Doma naroda. Taj proces pripada Predsjedništvu i Predstavničkom domu.Ali ustavne odredbe i politička praksa rijetko se poklapaju.U sistemima poput bosanskohercegovačkog, gdje je institucionalna arhitektura rezultat kompromisa između kolektivnih identiteta, stvarna moć ne leži samo u procedurama, nego u mogućnosti blokade. Dom naroda, upravo zbog svoje funkcije zaštite vitalnih interesa, postaje ključno mjesto političke kontrole, čak i kada formalno nije dio izvršnog imenovanja.Drugim riječima: vlast se može formirati bez Doma naroda, ali se bez njega teško može voditi.Zanimljivo je da je sam Konaković to implicitno priznao kada je, obrazlažući ulazak u vlast sa SNSD-om i HDZ-om, konstatovao da bi alternativa bila „vlast bez zakona“. Time je, zapravo, potvrdio da je parlamentarna većina bez Doma naroda institucionalno krnja.<h2>Nove okolnosti</h2>Promjena okolnosti, međutim, često proizvodi i promjenu interpretacija.Nakon odlaska Kemala Ademovića iz NiP-a, Trojka je ostala bez predstavnika u bošnjačkom klubu Doma naroda. Time je nastala situacija bez presedana u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini: jedan od konstitutivnih naroda nema političke predstavnike unutar vladajuće koalicije u instituciji koja je dizajnirana upravo da štiti njegovu konstitutivnost.U presudi U-23/14 Ustavni sud Bosne i Hercegovine naglašava se da Dom naroda mora osigurati „potpuno predstavljanje“ konstitutivnih naroda. No, pravna prisutnost i politički utjecaj nisu isto. Ovdje dolazimo do ključne distinkcije: Bošnjaci su formalno zastupljeni, ali politički marginalizirani. Takva asimetrija nije neuobičajena u složenim državama — ali ona dugoročno proizvodi nestabilnost.<h2>Upozorenje Izetbegovića</h2>Alija Izetbegović je u svojim razmišljanjima često upozoravao na opasnost jednostranog odricanja od političkih mehanizama zaštite. Njegova teza nije bila normativna, nego realistična: u društvima dubokih identitetskih podjela, ravnoteža se održava kroz reciprocitet, a ne kroz unilateralne ustupke. Bosna i Hercegovina, posmatrana iz šire historijske perspektive, uklapa se u obrazac država koje opstaju kroz krhke institucionalne balanse. Kada jedan od tih elemenata oslabi, sistem ne kolabira odmah — ali postaje disfunkcionalan.

Izlaskom Kemala Ademovića iz NiP-a, bošnjački predstavnici u vlasti ostali su bez ikakve zakonodavne vlasti u Domu naroda

Trojka bez Bošnjaka u Domu naroda

Na križanju ulica Sagrdžija i Kečina u Starom Gradu došlo je do ozbiljnog incidenta na gradilištu koje, prema tvrdnjama stanara, već mjesecima ugrožava njihove živote i imovinu. Tokom noći 20. aprila dio betonske ograde i zidanog zida urušio se na susjedni stambeni objekat, izazvavši materijalnu štetu i dodatno uznemirivši stanare.Prema svjedočenju jednog od građana, koji je zbog straha od posljedica želio ostati anoniman, situacija je kulminacija problema na koje su nadležni upozoravani još od početka radova.– Radi se o gradilištu koje je otvoreno prije otprilike dva mjeseca. Iskopana je jama dubine oko 3,5 metra, na udaljenosti manjoj od jednog metra od naše zgrade u kojoj živi 14 porodica. Od početka smo upozoravali da je riječ o ozbiljnoj opasnosti – navodi sagovornik.Dodaje da su na teren više puta izlazili i inspekcija i policija, ali da radovi nikada nisu trajno obustavljeni.– Investitor tvrdi da ima dozvolu za rekonstrukciju objekta, ali je taj objekat u međuvremenu srušen i izvršen je potpuni iskop. To više nije rekonstrukcija, nego nova gradnja – tvrdi građanin.<h2>Noć urušavanja</h2>Kako ističe, situacija je eskalirala u noći 20. aprila, kada je došlo do urušavanja.– Dio betonske ograde srušio se na našu fasadu, a potom i dio zida. Urušavanje je trajalo cijelu noć. Policija je izašla na teren i pozvala Civilnu zaštitu, ali su oni u prvom pozivu odbili doći zbog nedostatka osoblja. Tek nakon što smo ih ponovo zvali, pojavili su se na terenu – navodi.Prema njegovim riječima, utvrđena je materijalna šteta i nepravilnosti na gradilištu, te je naređena obustava radova.<h2>Inspekcija: Nadležnost na Federaciji</h2>Iz&nbsp;Službe za opću upravu i inspekcijske poslove Stari Grad za "Avaz" potvrđuju da su zaprimili prijavu, ali ističu da ključnu odgovornost ima Federalni nivo.– Općinska inspekcija zaprimila je prijavu građana prošle sedmice i proslijedila je Federalnoj upravi za inspekcijske poslove, s obzirom na to da se radi o historijskom urbanom području koje je 2021. godine proglašeno nacionalnim spomenikom – kazali su nam općinske službe za inspekcijske poslove.Dodaju da su nakon novih prijava, uključujući informacije o oštećenjima okolnih objekata, općinski inspektori ponovo izašli na teren.– Sačinjena je službena zabilješka i proslijeđena Federalnoj upravi. Služba civilne zaštite je kontinuirano na terenu i poduzima mjere u okviru općinskih nadležnosti, ali daljnje postupanje je u nadležnosti federalne inspekcije – istakli su.<h2>Građani: Prebacivanje odgovornosti</h2>Stanari, međutim, tvrde da&nbsp; se se situacija na terenu pogoršava, a da federalna inspekcija nije došla.– Najavljeno je da će federalna inspekcija izaći ujutro u 8 sati, ali se to nije desilo. Umjesto njih došla je općinska inspekcija. Na kraju opet niko konkretno ne preuzima odgovornost – kaže naš sagovornik.Ističe da je stanje i dalje alarmantno.– Četrnaest porodica živi u objektu čija je sigurnost direktno ugrožena. Institucije su izlazile na teren, ali konkretne zaštite nema. Ovo je pitanje vremena kada će se desiti još veća tragedija – upozorava.<h2>Kritična situacija</h2>Fotografije s terena pokazuju dubok iskop tik uz stambeni objekat, urušene dijelove zida i improvizirane zaštitne mjere, što dodatno potvrđuje ozbiljnost situacije.Građani poručuju da očekuju hitnu reakciju nadležnih i jasno utvrđivanje odgovornosti, prije nego što posljedice postanu još teže.

Nakon urušavanja ograde i zida, građani traže hitnu reakciju nadležnih

U Starom Gradu prijeti katastrofa: Haos na gradilištu, ograda se srušila na zgradu, stanari u panici!

Kad je 12. aprila 2026. Viktor Orban priznao poraz nakon 16 godina neprekinute vlasti, mnogi su u Evropi odahnuli s olakšanjem. No prava priča nije samo u smjeni vlasti, već u tome što je pobjedu odnio Peter Mađar (Magyar) – političar koji dolazi iz konzervativne tradicije, a ne iz liberalnog centra ili socijaldemokratske ljevice. Njegova uvjerljiva dvotrećinska većina s Tisza strankom označava nešto dublje: konzervativni povratak klasičnoj liberalnoj demokraciji i konačno rušenje “carstva” populističke desnice kakvo je gradio Orban.Peter Mađar nije “briselski liberal” kakvog je Orban godinama prikazivao kao glavnog neprijatelja. On je 45-godišnji advokat iz ugledne konzervativne porodice, bivši insider Orbanove stranke. Njegova kampanja nije bila revolucionarna ljevičarska pobuna protiv “nacionalnih vrijednosti”, već kritika korupcije, klijentelizma i autokratskih mehanizama koje je Orbanova vlast izgradila. Mađari nisu glasali za “woke agendu” ili otvorene granice – glasali su za vladavinu prava, neovisno sudstvo, slobodu medija i evropsku integraciju, a da pritom nisu odbacili konzervativne vrijednosti.To je ključna razlika. Orban je svoju vladavinu temeljio na modelu liberalne demokracije – snažan vođa, kontrola nad institucijama, medijima i ekonomijom, te stalna mobilizacija protiv “vanjskih neprijatelja” (Brisel, Soroš, migranti, LGBTQ+). Taj model, koji su kopirali mnogi populistički desničari širom Evrope i svijeta, pokazao se korumpiranim i iscrpljenim. Mađarska je platila visoku cijenu: sukobe s EU, zamrznuta sredstva, izolaciju i ekonomsku stagnaciju unatoč snažnoj propagandi.Mađarova pobjeda predstavlja konzervativni reset. On želi vratiti Mađarsku u okvire normalne evropske demokracije – one u kojoj konzervativci mogu pobijediti na izborima, a da ne moraju rušiti ustavne institucije i gušiti slobode da bi ostali na vlasti. To je povratak ideji da konzervativizam ne mora biti sinonim za autoritarizam, a da liberalna demokracija nije “lijevi projekt”, već zajednički okvir u kojem se mogu natjecati različite vrijednosti.Istovremeno, ovo je težak udarac za populističku desnicu u njenom najčistijem obliku. Orban je godinama bio idol za Marine Le Pen, Matea Salvinija (Matteo Salvinii), AFD, kao i veći dio američke MAGA desnice. Njegov poraz pokazuje da čak ni najdugovječniji populistički sistem nije imun na umor birača kad korupcija i zloupotreba moći postanu preočite.Mađarska je nakon 16 godina rekla “dosta” Orbanovom carstvu. Time je možda označila kraj jedne ere populističke desnice u Evropi – ne njenu potpunu smrt, nego nužnost da se desnica vrati korijenima: slobodi, odgovornosti i poštivanju institucija. Ako Peter Mađar uspije u tome, bit će to jedna od najvažnijih lekcija evropske politike posljednjih desetljeća.

Mađari su izabrali konzervativca koji ruši liberalni model i vraća zemlju u okvire klasične evropske demokracije

Desnica protiv desnice

Najveća ironija Dejtonskog mirovnog sporazuma nije u tome što je zaustavio rat, nego u tome što je, pokušavajući spriječiti političku dominaciju, proizveo sistem koji često sprečava samu mogućnost upravljanja državom.Ako tražimo ključnu institucionalnu grešku Dejtona, ona se rijetko kad spominje, a po efikasno funkcioniranje države je možda i najvažnija: Dom naroda.<h2>Arhitektura straha</h2>Dom naroda na državnom nivou zamišljen je kao mehanizam zaštite kolektivnih prava konstitutivnih naroda. Njegova logika proizlazi iz pretpostavke da će većina, čim dobije priliku, nadglasati manjinu (na bazi etničke pripadnosti). To je možda bilo racionalno 1995. godine. Problem nije u ideji zaštite – nego u načinu na koji je ona institucionalizirana.Umjesto da bude korektiv, Dom naroda je dobio gotovo identične zakonodavne ovlasti kao i Predstavnički dom. Time je stvoren sistem u kojem svaka ozbiljna politička odluka mora proći kroz filter etničkog veta. Da stvar bude gora, za razliku od zastupnika u Predstavničkom domu, delegati u Domu naroda su birani posredno iz entitetskih parlamenata.Rezultat nije ravnoteža, nego paraliza. Dodatni problem leži u činjenici da ovaj model nije izvorno osmišljen za državni nivo. On je praktično preslikan iz Vašingtonskog sporazuma, gdje je Dom naroda uspostavljen kao balans moći između Hrvata i Bošnjaka u Federaciji BiH.Ali čak i tamo – u Federaciji – sistem je daleko efikasniji nego na državnom nivou. Razlog prije svega leži u broju delegata. Nakon ustavnih amandmana visokih predstavnika Volfganga Petriča (Wolfgang Petritsch), a potom i Kristijana Šmita (Christian Schmidt), Dom naroda u FBiH danas broji 80 delegata, po 23 iz svakog od tri konstitutivna naroda i iz reda ostalih. Do blokade je daleko teže doći.Na državnom nivou, međutim, sastava od samo 15 delagata suprotan efekt. Naime, ovako mali broj delagata dovodi do toga da se većina mjesta skoncentriše u rukama nekoliko najvećih stranaka. Za rad parlamenta potreban je kvorum od najmanje 3 delegata iz svakog naroda. Ovu činjenicu SNSD, jedna stranka koja je u normalnom funkcionisanju parlamentarnog života mogla biti lako preglasana, koristila je ovaj mehanizam da blokira rad Dom naroda i evropske zakone BiH. Drugim riječima, sistem je ustrojen tako da samo jedna stranka može blokirati cijelu državu ukoliko se dokopa tri delegata.Bh. delegacija u Dejtonu morala je biti svjesna da model sa snažnim Domom naroda i širokim vetom može lako postati alat blokade države, posebno ovako koncipiran sa samo 15 delegata, te se postavlja pitanje da li se cijela stvar mogla bolje ispregovarati.<h2>Sistem koji blokira sam sebe</h2>Najveća greška Dejtonskog sporazuma nije u tome što je dao previše moći jednoj strani, nego što je svima dao dovoljno moći da blokiraju sve ostale. Dom naroda, kao ključni element tog sistema, pretvorio je politički proces u igru uzajamnog veta. U takvom okviru, racionalno ponašanje političkih aktera nije kompromis – nego blokada.Paradoks je očigledan: mehanizam koji je trebao spriječiti dominaciju danas se koristi za sprečavanje donošenja bilo kakve odluke i blokadu bilo kakve odluke.<h2>Propuštena korekcija</h2>Aprilski paket ustavnih reformi pokušao je upravo to ispraviti: Dom naroda bi bio sveden na zaštitu vitalnog nacionalnog interesa, bez uloge punopravnog zakonodavnog doma. Zakoni bi se donosili u Predstavničkom domu, dok bi Dom naroda reagovao samo u izuzetnim slučajevima. Pad tog paketa, neglasanjem Stranke za BiH Harisa Silajdžića i HDZ-a 1990 Bože Ljubića značio je i ostanak sistema u kojem veto ostaje pravilo, a ne izuzetak.

Mehanizam zaštite pretvoren u alat blokade – preslikan iz Vašingtonskog sporazuma, ali na državnom nivou daleko manje efikasan

Pregovori u Dejtonu: Greška zbog koje i danas plaćamo cijenu

Mana dokumenta koja blokira državu: Najveća greška Dejtonskog sporazuma

Sarajevo se ovih dana suočava s nizom problema koji zajedno ostavljaju utisak grada u ozbiljnom sistemskom rasulu. Nestanci vode, učestali kvarovi na mreži, oštećene saobraćajnice i sve teža situacija u javnim institucijama pretvaraju svakodnevni život građana u borbu za osnovne uslove.<h2>Situacija se nije stabilizovala</h2>Nakon što je u srijedu gotovo cijeli grad ostao bez vode zbog radova na glavnom cjevovodu, situacija se nije stabilizovala. Naprotiv – uslijedio je niz novih kvarova širom Sarajeva. Naselja poput Koševskog Brda, Ciglana, Velešića i Pofalića i dalje se suočavaju s prekidima u vodosnabdijevanju, a iako iz Vodovoda tvrde da se sistem postepeno stabilizira, mnogi građani vodu još nemaju.

Informacije su često nedovoljne, linije za kontakt preopterećene, a obavještenja kasne. Građani su ogorčeni, posebno jer su pojedini bez vode ostali i više od 24 sata bez ikakve najave. U komentarima dominira osjećaj da sistem funkcioniše tek kada dođe do kvara – i to sporo i neefikasno.Stručnjaci upozoravaju da je način izvođenja radova mogao dodatno pogoršati stanje. Pražnjenje sistema dovodi do ulaska zraka u cijevi, što pri ponovnom puštanju vode izaziva hidrauličke udare i nove kvarove. Iz „Vodovoda“, s druge strane, tvrde da je riječ o jedinom tehnički pouzdanom rješenju i da su alternativne metode rizične ili neprecizne.Dok se rasprava vodi između struke i institucija, građani snose posljedice. A problemi se ne zaustavljaju na vodi.<h2>Najdublji simptom</h2>Stanje gradske infrastrukture dodatno pogoršava sliku. Ulice su na brojnim mjestima oštećene, s rupama i zakrpama koje otežavaju saobraćaj i povećavaju rizik za vozače. Fotografije iz centra grada, poput Radićeve ulice, jasno pokazuju nivo zapuštenosti koji više nije moguće ignorisati.

No, možda najdublji simptom krize dolazi iz sfere kulture. Narodno pozorište Sarajevo bilo je primorano zatvoriti svoje radioničke prostorije zbog ozbiljnih oštećenja objekta i nesigurnih uslova rada. Prema nalazu vještaka, prostor nije ispunjavao ni minimalne sigurnosne standarde. To u praksi znači da je izrada scenografije za nove predstave trenutno onemogućena, dok je održavanje postojećih produkcija znatno otežano.Ovaj slučaj nije izolovan. On je samo najvidljiviji primjer šireg problema – hroničnog nedostatka ulaganja u javne i kulturne institucije. Mnoge od njih godinama funkcionišu na ivici, s minimalnim sredstvima i bez ozbiljne strategije obnove i razvoja.<h2>Grad koji ne funkcioniše</h2>Sve to zajedno stvara sliku grada koji ne funkcioniše kao sistem, već kao niz parcijalnih reakcija na krize. Voda nestaje, cijevi pucaju, ceste propadaju, institucije se zatvaraju – a odgovori dolaze sporo, često tek kada problem već eskalira. U takvim okolnostima, Sarajevo više ne djeluje kao grad koji upravlja svojim problemima, već kao grad koji ih sustiže. A između tehničkih objašnjenja, saopštenja i poziva na strpljenje, ostaje suštinsko pitanje: koliko još ovakav sistem može izdržati prije nego što kolaps postane potpuni?

Grad bez vode, saobraćaj u haosu, kulturne institucije nemaju za kifle...

Katastrofalna situacija u glavnom gradu pod vodstvom Trojke: Sarajevo je u kolapsu!

Odrastali ste igrajući se od jutra do mraka, dok vas neko ne dozove s prozora ili dok se svjetla na ulici sama ne upale. Drugove ste zvali na kućni telefon, pa kad se javi nečija mama, u sekundi postajete najkulturnije dijete u mahali. Slika na televizoru hvatala se okrećući onu tvrdoglavu, metalnu antenu – “stani, stani, sad je dobra!” – i niko nije smio da se pomjeri dok traje utakmica. Još uvijek ste presnimavali kasete, potom ste kupovali CD-ove svojih omiljenih muzičara, pa listali knjižice na njima i čitali tekstove pjesama kao da su poezija. A videoigre… videoigre su bile naša mala ilegalna magija. Mi nismo imali luksuz. Mi u Sarajevu smo imali Terminator – onu bofl kinesku konzolu koja je dolazila s “9999 u 1” kasetom, iako je realno bilo deset igara koje su se samo vrtjele u krug. Ali tih deset… bilo je dovoljno za cijelo djetinjstvo. Na toj plastici koja je škrgutala pod prstima igrali smo čuda, no ja pamtim Street Fighter 2. Oni od boljestojećih roditelja su se mogli pohvaliti i s Nintendom 1 i 2. Kasnije je došla plejka, pa s njom i FIFA, soccer, Taken...

Internet ... Eh to je bio onaj spori, nervozni dial-up koji je zvučao kao da doziva svemir, a ne da se spaja na mrežu. Čekali ste da se učita stranica, red po red, i gledali kako se svijet polako otvara pred vama. I da, tražili ste i one mutne slike Pamela Anderson, strpljivo, kao da učestvujete u nekom tajnom ritualu odrastanja. Uglavno je vrijedilo čekanja, ali niste puno vremena gubili na to.Znali ste čekati. I to nije bila kazna – to je bio način života.U Sarajevu, i ne samo u Sarajevu, svijet je imao miris: asfalt poslije kiše, hljeb iz pekare ujutro, dim iz kafića koji se uvlači u kosu i odjeću. Znali ste gdje vam je raja bez da im pišete. Znali ste kad će se pojaviti, jer se stvari nisu dogovarale – dešavale su se. Postojala je neka nevidljiva mreža među ljudima, jača od bilo kojeg Wi-Fi signala danas.A onda je došao drugi svijet. Brži. Glasniji. Neprestano uključen. A opet beskrajno usamljeniji. Vi ste bili tamo kad se to desilo.

Gledali ste kako dolaze prvi kompjuteri, prvi mobiteli, prve poruke koje nisu morale da čekaju. Muzika na dugme bez plaćanje. Onda su stigli i filmovi i serije na dugme. Učili ste sve to bez uputstva, bez sigurnosne mreže. Padali ste, brisali fajlove, rušili sisteme, pa opet ustajali i pokušavali. Dok su stariji odustajali, a mlađi sve dobili gotovo, vi ste morali da naučite.Zato danas hodate s dvije verzije svijeta u sebi. Jednom u kojoj se čeka, i jednom u kojoj se sve dešava odmah. Jednom u kojoj se ljudi gledaju u oči, i drugom u kojoj se gledaju kroz ekran. I često vam se čini da nijedna nije do kraja vaša.I znam da vam svima, makar pomalo, nedostaje onaj stari svijet u kojem ste odrasli. Kao što i meni svakodevno nedostaje.

Ne zato što je bio savršen – nego zato što je bio sporiji. Tiši. Stvarniji. U njemu nije sve bilo dostupno, ali ono što jeste – bilo je vaše. Nije bilo beskonačnog izbora, ali je bilo više osjećaja. Manje slike, više uspomena. I morao si se bogami potruditi za sve. I više pričati s ljudima. I više poznanstava steći. Odeš do videoteke pa sretneš 5 ljudi. Pa se ispričaš s onim radnikom tamo. Pa sretneš raju koja te zove da odigraš jednu sokera s njima, jer je videoteka odnedavno nabavila i plejku.A roditelji čekaju film kući i sve ti po spisku. A ne mogu da dođu do tebe, jer mobitela nema. Al' zavise od tebe, pa će gledati šta god da im doneseš. Nema svađe ni prepirki, ni listanja 2 sata po Netflixu. Eventualno će ti na kraju reći "e đe si ovo sranje našao, majke ti?".

Izlasci su bili nešto između rituala i improvizacije – nije se ništa posebno dogovaralo, znalo se gdje se ide i ko će se pojaviti. Okupljanje ispred zgrade, klupe, parkovi, pa onda lagano prema gradu, bez plana i bez pritiska da “noć mora uspjeti”. Nije bilo storija da se dokumentuje izlazak, pa si ga stvarno živio. Muzika je dolazila iz kafića ili nečijeg kasetofona, razgovori su trajali satima, a najvažnije stvari su se dešavale usput, između dvije šetnje ili jedne cigare. I ono najbitnije – niko nije gledao u telefon, jer telefon nije imao šta da ponudi. Sve što ti treba bilo je tu, oko tebe.Kažem vam, djeca rođena u osamdesetim su posebna. Posebni su jer posljednji koji pamte kako je svijet izgledao prije nego što je postao buka. I prvi koji su morali naučiti kako da prežive u toj buci. Ostali su već bili stari, pa smo im oprostili.I negdje između ta dva svijeta – još uvijek živite.

Između kaseta i Wi-Fija, između čekanja i instant svijeta – generacija koja je odrasla bez interneta, a naučila živjeti u njemu, danas nosi dva pa

Djeca osamdesetih: Zašto su najposebnija generacija

Na sastanku u Beogradu s državnim i vojnim vrhom Srbije, kojem su prisustvovali i predstavnici Republike Srpske, Milorad Dodik ponovo je posegnuo za već poznatim političkim repertoarom: upozorenjima na “sigurnosne prijetnje”, pričom o savezu Hrvatske, Albanije i Kosova, te naglašavanjem potrebe za dodatnim oprezom i jačanjem odbrambenih kapaciteta. Uz to je poručio da Republika Srpska ostaje posvećena vojnoj neutralnosti, ali i – što je ovaj put važnije nego ranije – izrazio zabrinutost zbog, kako je naveo, usmjerenosti hrvatske komponente u BiH prema tim regionalnim inicijativama.<h2>Suptilan zaokret</h2>Na prvi pogled, riječ je o još jednoj u nizu izjava koje podižu tenzije u ionako pregrijanom regionalnom prostoru. Na drugi pogled, međutim, ova formulacija predstavlja suptilan, ali potencijalno važan zaokret: ovaj put Dodik ne problematizira samo Zagreb, nego i političke aktere unutar Bosne i Hercegovine koji su mu godinama bili partneri. Drugim riječima, meta više nisu samo Hrvatska, Albanija i Kosovo. Meta postaju i Hrvati u BiH – odnosno politička linija koju predstavlja Dragan Čović. To je nova nijansa u staroj politici.Do sada je Dodik uspješno razdvajao dvije razine: Hrvatska kao država mogla je biti predmet kritike, ali HDZ BiH i Čović ostajali su stabilni partneri unutar BiH. Taj balans omogućavao je istovremeno vođenje tvrde retorike prema vani i održavanje saveza iznutra. Sada se ta linija počinje zamagljivati. Tvrdnjom da “hrvatska komponenta u BiH” prati sigurnosne koncepte Zagreba, Dodik implicitno dovodi u pitanje pouzdanost dosadašnjeg partnera. Nije to još otvoreni politički sukob, ali jeste signal. A u politici, signali često dolaze prije poteza. Zašto sada?<h2>Stalna napetost</h2>Jedan dio odgovora leži u potrebi stalne proizvodnje političke napetosti. Narativ o prijetnji mora se širiti da bi ostao uvjerljiv. Ako više nije dovoljno govoriti o vanjskim akterima, logičan sljedeći korak je proširenje kruga “problematičnih” i unutar BiH. Drugi dio odgovora je taktički. Ovakvom retorikom Dodik povećava vlastiti manevarski prostor. Ako partner postane nepouzdan, onda se otvara prostor za nove kombinacije, nove pritiske i nove pregovore. A treći, možda i najvažniji, jeste poruka prema samom Čoviću: političko partnerstvo nije bezuslovno.Jer iako su Milorad Dodik i Dragan Čović godinama gradili funkcionalan savez zasnovan na zajedničkim interesima – prije svega ograničavanju centralne vlasti i očuvanju etničkog balansa moći – taj odnos nikada nije bio stabilan koliko se činilo. Bio je pragmatičan, a pragmatični savezi traju dok su korisni. Europejcu Čoviću se godinama toleriralo partnerstvo s proruskom strankom koja koči evropski put, no iluzorno je vjerovati da će Čović, stavljen pred svršen čin, birati Dodika umjesto sebe. Dovoljno je podsjetiti samo na 2014., kada se napravili vlast bez SNSD-a, a nakon poraza Orbana nije nevjerovatno da bismo taj scenarij ponovo mogli gledati. No, on će ponajprije zavisiti od rezultata opozicije u RS na izborima.<h2>&nbsp;Mogućnost razlaza</h2>Hoće li ovo dovesti do stvarnog političkog razlaza, zavisit će prije svega od šireg konteksta: odnosa snaga unutar BiH, pritisaka međunarodne zajednice i, možda najviše, od toga koliko će Dragan Čović biti spreman balansirati između dosadašnjeg partnerstva i vlastitih strateških ciljeva, prije svega evropskog puta BiH. Za sada, jedno je sigurno: Dodik više ne govori samo o vanjskim prijetnjama. Počeo je slati poruke i prema onima s kojima je do jučer sjedio za istim stolom. A to je, u političkom jeziku Bosne i Hercegovine, često početak nečeg većeg.

Pala je Skenderija

Opozicija u RS finalizira dogovor o zajedničkom nastupu: Blanuša i Stanivuković u pohodu na rušenje SNSD-a

Bilo kuda, Magoda svuda

Laž o BiH

Vrijeme za novu Skenderiju

Svi visoki predstavnici u Bosni i Hercegovini: Karlos Vestendorp, Španac koji je preuzeo BiH

Cijena "kršćanskih" iluzija: Desničarski mračnjaci najveću štetu prave upravo Hrvatima u BiH

Ko nema moć, organizuje konferencije: Treći entitet kao politička iluzija

Biskup Augsburga Bertram Majer za "Dnevni avaz": U Bosni se međureligijski dijalog ne propagira – on se tu živi

Trojka bez Bošnjaka u Domu naroda

U Starom Gradu prijeti katastrofa: Haos na gradilištu, ograda se srušila na zgradu, stanari u panici!

Desnica protiv desnice

Mana dokumenta koja blokira državu: Najveća greška Dejtonskog sporazuma

Katastrofalna situacija u glavnom gradu pod vodstvom Trojke: Sarajevo je u kolapsu!

Djeca osamdesetih: Zašto su najposebnija generacija

Šta znače novi tonovi bivšeg predsjednika RS: Zašto su bh. Hrvati postali nova meta Dodika?

Pala je Skenderija

Opozicija u RS finalizira dogovor o zajedničkom nastupu: Blanuša i Stanivuković u pohodu na rušenje SNSD-a

Bilo kuda, Magoda svuda

Laž o BiH

Vrijeme za novu Skenderiju

Svi visoki predstavnici u Bosni i Hercegovini: Karlos Vestendorp, Španac koji je preuzeo BiH

Cijena "kršćanskih" iluzija: Desničarski mračnjaci najveću štetu prave upravo Hrvatima u BiH

Ko nema moć, organizuje konferencije: Treći entitet kao politička iluzija

Biskup Augsburga Bertram Majer za "Dnevni avaz": U Bosni se međureligijski dijalog ne propagira – on se tu živi

Trojka bez Bošnjaka u Domu naroda

U Starom Gradu prijeti katastrofa: Haos na gradilištu, ograda se srušila na zgradu, stanari u panici!

Desnica protiv desnice

Mana dokumenta koja blokira državu: Najveća greška Dejtonskog sporazuma

Katastrofalna situacija u glavnom gradu pod vodstvom Trojke: Sarajevo je u kolapsu!

Djeca osamdesetih: Zašto su najposebnija generacija

Šta znače novi tonovi bivšeg predsjednika RS: Zašto su bh. Hrvati postali nova meta Dodika?