Godinama smo sami sebi pucali u nogu. Teza o “nefunkcionalnoj državi” nije došla ni iz Beograda ni iz Zagreba – gurali su je prvenstveno Bošnjaci, nezadovoljni ishodom Dejtona. Razumljivo politički, ali dugoročno – pogubno. Otvorena je Pandorina kutija. Danas tu istu priču koristi Milorad Dodik kao ključni argument za priču o nezavisnosti RS. Još gore, nedavno smo gledali kako se na desničarskim skupovima u Zagreb upravo ta teza koristi kao opravdanje za razgradnju BiH. Ono što smo nekad govorili iz frustracije – drugi danas koriste kao strategiju.
I svaki put kad ponovimo “BiH je nefunkcionalna”, mi zapravo radimo protiv vlastite države. U javnosti konstantno održavamo sliku raspada, iako realnost nije takva.
Istina je jednostavnija i manje dramatična: BiH nije inherentno nefunkcionalna – ona se namjerno blokira. Najčešće od SNSD-a, često uz asistenciju HDZ-a, kad god to odgovara njihovim političkim interesima. Problem nije struktura – problem je politička volja. Ipak, i pored svih dušmanluka BiH nije prolazila kroz ono kroz šta je, naprimjer, Španija, da joj jedan dio zemlje zaista proglasi nezavisnost (Katalonija), niti joj se desilo, kao Belgiji, da dvije godine nema vladu.
Uprkos svemu – država funkcioniše. Sudovi rade. Vlade se formiraju. Koalicije se sklapaju. Policija hapsi. Općine izdaju dozvole.
Ambasade rade papirologiju. Bolnice primaju pacijente. Škole rade.
Smeće se odvozi. Sportske lige se igraju. Da li je sve sporo, često neefikasno i frustrirajuće? Jeste. Ali to nije raspad države, nego država koja je kilavija nego što može biti. Ali država.
Vrijeme je da prestanemo sami sebe delegitimizirati. Jer ako mi stalno ponavljamo da ne postojimo kao funkcionalna država – nemojmo se čuditi kad drugi počnu da nas tretiraju kao da stvarno ne postojimo.
