<p>Sretan je čovjek koji može iskusiti bogatstvo i melodičan zvuk sevdalinke, jedne od najcjenjenijih i najdramatičnijih ljubavnih pjesama na svijetu – opisao je sevdalinku Skender Kulenović, jedan od najboljih bosanskohercegovačkih književnika.</p><p>Sevdalinka je autohtona tradicionalna bosanskohercegovačka lirska narodna pjesma originalnog i unikatnog muzičkog izraza, najreprezentativnija i najljepša kulturna baština BiH, koju njen narod čuva i njeguje vijekovima, što potvrđuje njena neprolazna popularnost. Riječ sevdalinka nastala je od arapske riječi sevdah (sawda), što znači crna žuč, a u bosanskom jeziku sevdah je dobio značenje: čežnja, ljubavni žar i ljubavni jad. Nastajala je i razvijala se u narodu, generacijama je prenošena i uobličavana, ali je osnovni oblik melanholičnih osjećaja sa sporim, rubato tempom sevdalinke ostao prepoznatljiv.</p><p>Period nastanka sevdalinke ne može se precizirati, ali se pretpostavlja da je nastala u srednjem vijeku. U početku je sevdalinka bila solo pjesma, bez instrumentalne pratnje, a s dolaskom Osmanlija dobiva instrumentalnu pratnju, odnosno pjeva se uz žičani instrument saz, što je bio veoma popularan način muzičkog izvođenja u to doba. S dolaskom Austro-Ugarske, dolazi i harmonika, koja ubrzo postaje bosanskohercegovački nacionalni muzički instrument, a time i prateći instrument za većinu sevdalinki.</p><h2>Veliča ljubav</h2><p>Sevdalinka je pjevana u različitim prilikama, a njen lirski iskaz uveliko je ovisio o interpretatoru i njegovom načinu izražavanja emocija koje krase i tekstove i melodije sevdalinki. Pojmovi i emocionalni sadržaj o kojem pjeva sevdalinka razlikuju se od sve ostale ljubavne poezije i srodnih žanrova. Ona se pjeva srcem, pjeva o ljubavi i svim njenim „nijansama“: nježnosti, žudnji, želji, melanholiji, čežnji, sreći, veselju, lutanju, uzbuđenju, patnji, strasti...</p><p>Zapravo, sevdalinka veliča ljubav, a to je i glavni razlog dugovječnosti i trajanja ove pjesme do danas. Njeni tekstovi, ukrašeni vrhunskim melodijama, ispunjavaju nas radošću, intenzitetom i punoćom života, liječe i jačaju naše duše, pomažući nam da se ophrvamo s teškim životnim momentima, dajući nam neku posebnu snagu. Jer, dok slušamo sevdalinku, ne možemo odoljeti njenoj čaroliji kojom nas odvodi u svijet naše mašte, izolovan od briga svakodnevice i prebačen u razmišljanje o snovima i željama.</p><p>- Svaki od vas osjeća da je to njegova duša koja ovdje pjeva, kao da ova pjesma pjeva za njega, o njegovoj sreći i boli. Taj osjećaj on ima, ne samo kad čita ove lijepe pjesme, već i kada ih sluša, kada čuje ove blago nazalne, visoke i lelujave tonove u falzetu, ovo bujno rasipanje bezbrojnih melizama, ono naglo uzimanje vazduha na mjestima gdje bi to u klasičnoj muzici bilo nemoguće… Reći da se ovdje radi samo o dekoraciji i ornamentici koja daje muzici ili tekstu nekakvu orijentalnu boju ne bi bilo tačno. Ne, u ovim po sebi izvjesno dekorativnim elementima leži baš duša ove pjesme… Ove pjesme vi morate da čujete iz toplih usta samog naroda, i ne smije da vam smeta što one nisu svojina seoskog patrijarhalnog stanovništva, već su izrazito varoške pjesme, pjesme one urbanizovane muhamedanske gospodske klase. Bosanska sevdalinka je najljepše i najnježnije djelo tradicije narodne muzike i lirske poezije - emotivno, ali tačno je opisao sevdalinku u svom predavanju, 1937. godine, njemački slavist Gerard Geseman (Gerhard), koji je, istražujući folklorno naslijeđe Balkana, bio duboko dirnut i očaran našom sevdalinkom.&nbsp;</p>

<h2>Oslikava mahale</h2><p>Osim ljubavi, u sevdalinkama je opjevan skoro 500-godišnji urbani, materijalni i duhovni život bosanskohercegovačkog naroda, pa u njihovim tekstovima možemo pratiti i običaje i način življenja u BiH kroz vijekove. Sevdalinke nam oslikavaju bh. mahale, kuće, „ašik pendžere“, bašče, dvorišta, „kaldrmli sokake“, tržnice, bijele džamije, fontane, bazare, kafane...</p><p>Mnoge sevdalinke sadrže i konkretna lokalna obilježja, pa pjevaju o šeher Sarajevu, Tašlihanu, Morića hanu, Vratniku, Jekovcu, Mostaru, Kuli Husein-kapetana Gradaščevića, Travniku, Banjoj Luci... Ali, motivi poput kaldrme, nanula, ibrika, česama, džanfezli dimija, sedefli papuča, srmali jeleka... zastupljeni su u većini sevdalinki, bez obzira na to u kojem dijelu BiH su nastale.</p><p>Bogatstvo tonaliteta i melodičan zvuk sevdalinke istraživao je češki etnolog i muzikolog Ludvig Kuba (Ludwig), koji je boravio u BiH krajem 19. i početkom 20. vijeka, te sakupio 1113 sevdalinki. Prema Kubi, sevdalinka ima tri ljestvice, više nego što je uobičajeno u evropskoj narodnoj muzici. Također, dodaje da je unikatna i po primjeni melizmatičnih prelaza u pjevanju, upotrebi pretežno manjih skala, drevnom ukrašavanju melodije i rijetkoj praksi solemniranja, odnosno imenovanja nota ljestvice slogovima umjesto slovima.</p><h2>Legende sevdaha</h2><p>Velika popularnost sevdalinke došla je do izražaja nakon 1945. godine, kada je  Radio Sarajevo osnovao prvo Tamburaški, a kasnije i Narodni orkestar, te svakih nekoliko mjeseci održavao audicije za pjevače. Svojim interpretacijama izdvojili su se Zaim Imamović, Safet Isović, Zehra Deović, Beba Selimović, Himzo Polovina, Emina Zečaj... Do kraja sedamdesetih godina prošlog vijeka bio je formiran specifični “radijski“ stil izvođenja, koji se i danas smatra klasičnim i najboljim načinom interpretacije sevdalinke, te se taj period naziva i „zlatno doba“ sevdaha.&nbsp;</p>

<h2>Zaim Imamović: Virtuoz najljepše pjesme</h2><p>Zvijezda bosanskohercegovačkog legendarnog sevdalije očaravajućeg glasa Zaima Imamovića, vrsnog interpretatora, kompozitora, tekstopisca i velikog čovjeka, ne tamni, jer se njegove pjesme i danas slušaju s jednakim divljenjem. Bio je najemotivniji i najspecifičniji interpretator, magični virtuoz i tumač sevdalinke, koju je i komponirao. Krasila ga je empatija, dobra duša koja ga je činila drugačijim od ostalih sevdalija. Svojom osobnošću, plemenitošću, zvonkim glasom i vrsnim umijećem izvođenja sevdalinki postizao je autoritet bez gotovo ikakvog publiciteta i rivaliteta. Voljen, cijenjen i poštovan, Zaim je bio uzor i učitelj mnogim doajenima sevdaha, poput Safeta Isovića, Zehre Deović, Himze Polovine, Zore Dubljević, Bebe Selimović...<br></p>

<h2>Safet Isović: Ambasador sevdalinke i BiH</h2><p>„Šta se ovo Bosnom čuje“, pjevao je Safet, čudeći se nama, Bosancima i Hercegovcima, koji uglavnom prednost dajemo onome što nije naša tradicija, umjesto da njegujemo i promoviramo svoje, bh. autohtone vrijednosti. Popularni Sajo se cijelog života borio za očuvanje bosanskohercegovačke tradicionalne lirske gradske pjesme, sevdalinke, pjevajući je i promovirajući tako i našu zemlju diljem svijeta. Bio je istinski ambasador sevdalinke i Bosne i Hercegovine. Zahvaljujući njemu, zvuci naše sevdalinke odzvanjali su u najprestižnijim svjetskim koncertnim dvoranama: „Kongres centrumu“ u Berlinu, „Mozarteumu“ u Salzburgu, „Opera Houseu“ u Sidneju, „Odeon Palaceu“ u Njujorku, kao i u Frankfurtu, Beču, Bagdadu, Parizu, San Remu, Torontu, Štokholmu, Barceloni, Istanbulu, Sofiji...&nbsp; &nbsp;<br></p>

<h2>Zehra Deović: Nekrunisana kraljica sevdaha</h2><p>“Da sam ptica i da imam krila” nije bila izvorna sevdalinka, ali je, kao i mnoge druge pjesme, u izvedbi Zehre Deović to postala, jer je srasla s tlom i dušom svih koji su je slušali. U sedamdesetim godinama života, Zehra je odlučila da snimi nekoliko novih pjesama u duhu sevdaha: "Mirna Bosna", "Baščaršijske noći", "Čekmeđa" i "Safete, Sajo". Ove pjesme, kao i ponovo snimljena pjesma "Poklon Bosni", te druge stare sevdalinke, kasida "Došla voda" i ilahija "Kovači" nalaze se na njenom albumu "Poklon Bosni" koji je izdat početkom 2014. godine. Mnogi su izjavljivali kako su Zehrine izvedbe doživljavali kao jedan od najveličanstvenijih zvukova koji su ikada čuli i osjetili u životu.&nbsp;<br></p>

<h2>Himzo Polovina: Ljekar i sevdalija</h2><p>Himzo Polovina je bio veliki čovjek, umjetnik i intelektualac, koji je svojim blagim pogledom i milozvučnim glasom smirivao i najnervoznije ljude. Otišao je s pjesmom na usnama, čuvenom „Eminom“, na svom posljednjem koncertu u Plavu, u pedeset devetoj godini. Uporedo s pjevačkom karijerom završio je studij medicine, stekavši zvanje doktora - specijaliste neuropsihijatra. Bio je prvi psihijatar koji je primjenjivao muzikoterapiju u liječenju bolesnika u Bosni i Hercegovini. A u njemu se krio i šeretski duh, pa bi svojim pacijentima pričao viceve i pjevao vesele pjesme, koje tješe i liječe dušu.<br></p>

<h2>Beba Selimović: Gorda i dostojanstvena dama</h2><p>Svojim ponašanjem i na sceni i u privatnom životu, gordošću, ljepotom i predivnim interpretacijama sevdalinke, koje je pjevala širom svijeta, Beba je pokazivala ponos i snagu bosanskohercegovačke žene, bila je pravi ambasador bh. tradicije i baštine. Sevdalinkama „Kraj potoka bistre vode“, „Mene moja zaklinjala majka“, „Vezak vezla Adem kada“, „Kolika je u Prijedoru čaršija“, „Sinje more i dubine tvoje“, „Zaplakala stara majka“, kao i brojnim drugim, udahnula je posebnu dušu vrsnom, ali prepoznatljivom interpretacijom, ne odstupajući od originalne izvedbe, što je odlika samo vrhunskih sevdalija.   &nbsp;</p>

<h2>Emina Zečaj: Doajena autentične interpretacije</h2><p>Pjevati sevdalinku u njenom izvornom obliku, autentično, bez instrumentalne pratnje, samo uz žičani instrument saz, mogu jedino interpretatori čistog glasa, perfektnih ukrasa, apsolutnog sluha i osjećaja za ritam i dikciju, a takvih je vrlo malo. Emina Zečaj je bila jedina bosanskohercegovačka interpretatorica sevdalinki koja je to hrabro i s velikim uspjehom činila. Do zadnjeg daha pjevala je pjesme koje su je održavale vitalnom svih 89 godina života. I danas, kada slušamo njene izvedbe i biserno čisti glas, osjetimo ljepotu, blagost i smiraj u duši. Zahvaljujući Emini i njenom sakupljačkom radu, više od 600 sevdalinki sačuvano je od zaborava.&nbsp;<br></p>

Najreprezentativnija i najljepša kulturna baština BiH, koju njen narod čuva i njeguje vijekovima 

Pjeva o ljubavi i svim njenim „nijansama“

Sevdalinka bosanskim srcem ispjevana

<p>Danas ćemo razriješiti nekoliko novih jezičkih dilema i obogatiti svoj rječnik i znanje o jeziku.</p><p>Krenut ćemo od prve - kako se kaže ili piše ispravno: kasino ili kazino?  Sa suglasnikom S ili suglasnikom Z? Tačan odgovor na ovo pitanje je kazino i jedini pravilan koji bosanski pravopis propisuje.</p><p>Ova riječ nastala je od italijanske riječi casa ili casino, što znači kockarnica. A u narednim primjerima pojasnit ćemo vam njenu pravilnu primjenu. Ispravno je reći ili napisati: Moj otac bio je vlasnik tog kazina, a pogrešno: Moj otac bio je vlasnik tog kasina. A tako će pravilno biti upotrijebljena ova riječ i u pitanju: Kako se zove najveći kazino u vašem gradu?&nbsp;</p><p>A pogrešno: Kako se zove najveći kasino u vašem gradu? I u rečenici: Nisam nikada posjetila njegov kazino, kazino je pravilno napisan, ali bi pogrešno bilo napisati je: Nisam nikada posjetila njegov kasino.</p><p>Emisiju "Lijepe riječi" koja se svakim radnim danom emituje u 8:55 sati na Alfa TV, pogledajte u videu ispod.</p>

Ova riječ nastala je od italijanske riječi casa ili casino, što znači kockarnica

Kako se kaže ispravno: kasino ili kazino? 

<p>U dilemu nas često stavlja riječ krošnja, odnosno kako se kaže ili piše ispravno genitiv množine ove riječi: krošnji ili krošanja? Pa da je odmah razriješimo. Pravilno je koristiti oba oblika ove riječi. Navest ću vam i u primjerima rečenica kada i kako se upotrebljava genitiv množine ove riječi.</p><p>Ispravno će glasiti u rečenici: Kad putujemo vidimo samo vrhove krošnji obližnjih šuma, ali i: Kad putujemo vidimo samo vrhove krošanja obližnjih šuma. Također je pravilno reći: Koliko su živopisne boje svih tih krošanja vidi se na slici.&nbsp;</p><p>Kao i: Koliko su živopisne boje svih tih krošnji vidi se na slici. Isto tako u rečenicama: Možeš li izbrojati sve vrhove krošnji ispred nas? Ili: Možeš li izbrojati sve vrhove krošanja ispred nas? oba genitiva množine riječi krošnja su pravilna.</p><br><p></p>

Pravilno je koristiti oba oblika ove riječi

Kako se kaže ispravno: krošnji ili krošanja? 

<p>Prije 82 godine preminula je bosanskohercegovačka književnica, prevoditeljica, dramaturginja, jedna od naših prvih scenaristica i rediteljica Laura Papo Bohoreta.  Danas se ne zna ni za grob ove velike žene koja je bila veoma značajna za kulturu i historiju Sarajeva i Bosne i Hercegovine. Poznato je da je tajno sahranjena na starom sefardskom groblju u Sarajevu, ali ne postoji nadgrobna ploča s njenim imenom, pa se pretpostavlja da je pokopana pod nekim drugim imenom.</p><p>Laura, kojoj su otac Juda i majka Estera Levi prvobitno nadjenuli ime Luna, rođena je 1891. godine u Sarajevu, kao prvo od sedmero djece, zbog čega je dobila nadimak Bohoreta (prvorođena). Kad je imala devet godina, s roditeljima se, zbog materijalnih neprilika, privremeno odselila u Istanbul, gdje je pohađala međunarodnu francusku školu za Jevreje „Alliance Israélite Universelle“. </p><h2>Kod „Matatje“</h2><p>Osim škole u Istanbulu, Laura je u Parizu završila šestomjesečni „Cours de vacances“, stekavši diplomu da može podučavati francuski jezik i književnost, te prevoditi tekstove s francuskog, a davala je instrukcije i iz latinskog i njemačkog jezika. </p><p>Književna djela je u početku pisala na francuskom, bosanskom i njemačkom, a poslije isključivo na ladino jeziku (jevrejsko-španskom), jer je željela da očuva sefardsku tradiciju, uočivši da polako izumire. U teatarskoj historiji upisana je kao jedna od prvih Bosanki koja je pisala scenarije i režirala brojna pozorišna djela. </p><p>Bohoreta je djelovala u okviru jevrejske radničke kulturne zajednice „Matatja“ i sve njene pozorišne komade izvodili su članovi dramske sekcije „Matatje“, a ona je bila i autorica i dramaturginja i scenaristica i pratnja na klaviru. </p><p>Laurine drame izvođene su skoro svake večeri na čuvenim sijelima kod „Matatje“, koja su bila veoma posjećena. Najpoznatija i u to vrijeme najpopularnija Bohoretina drama, iako je trajala pet sati, bila je „Esterka“, koju je posvetila svojoj majci.</p>

<h2>„Sefardska žena“</h2><p>Članak koji je objavljen u bosanskohercegovačkim novinama štampanim na njemačkom jeziku „Bosnische Post“, 1916. godine, u kojem je sefardska žena opisana kao žena zatvorena u četiri zida, pokorna mužu i neuka, nagnao je Lauru da u istim novinama objavi odgovor u tekstu naziva „Sefardska žena“. U tom tekstu napisala je istinu o položaju sefardske žene kao emancipirane, čije djelovanje je bilo mnogo šire od isključive tradicionalne uloge u društvu. Ne samo tim tekstom, nego i svojim radom, Laura je dokazivala da su sefardske, kao i žene uopće u BiH, mogle da se izdignu iznad patrijarhalnih okova svoje sredine. Navedeni tekst je kasnije proširila, napisavši, prema mišljenju mnogih, svoj najvažniji rad - studiju „La Mužer Sefardi de Bosna“ (Sefardska žena u Bosni), prvu kulturografsku i etnografsku knjigu o sefardskoj ženi.</p><p>Zbog svojih progresivnih stavova navedenih u studiji, ali i kasnijeg djelovanja, nazvana je prvom balkanskom feministkinjom. Ipak, Laurin feminizam se umnogome razlikuje od onoga što danas smatramo feminizmom, jer se ona zalagala prvenstveno za školovanje žena, kako bi bile sposobne nositi se s problemima i raditi izvan kuće. </p><h2>Period krize </h2><p>Godine 1911., Laura se udala za Danijela Papu i u tom braku dobila dvojicu sinova, Leona i Bar Kobhu Kokija. Od kraja Prvog do početka Drugog svjetskog rata, usljed velike ekonomske krize, u Evropi su kulminirali fašizam i nacizam, čija meta je uglavnom bio jevrejski narod, a što se prenijelo i u Bosnu i Hercegovinu. </p><p>Bohoreta je tada prolazila težak period, naročito nakon što joj je suprug zbog psihičkog oboljenja bio smješten u psihijatrijsku ustanovu, kada je ostala sama s dvoje male djece. Uprkos takvim uvjetima, Laura je nastavila svoje kulturno i socijalno djelovanje nesmanjenim intenzitetom.</p><p>To je bio i njen najplodniji književni period, kada je objavila više pripovijetki u časopisima „Jevrejski život“ i „Jevrejski glas“. U svim pripovijetkama i dramama provlači se tema o položaju žena i potrebi njihovog aktivnijeg uključivanja u razne društvene sfere.&nbsp;</p>

<h2>Sestre buntovnice</h2><p>Laurin otac je, 1911. godine, otvorio salon za šešire i cvijeće „Chic Parisien“, koji se nalazio prekoputa hotela „Evropa“, a u kojem su radile Laurine sestre Nina, Klara i Blanka. Kao i Laura, njene četiri sestre, Klara, Blanka, Nina i Rifka, bile su posebne i živjele ispred svoga vremena, ne obraćajući pažnju na mišljenje čaršije, niti mareći za tradicionalne vjerske i društvene stege. </p><p>Nina, Klara i Blanka udale su se za „inovjerce“, ljude nežidovske vjere, što je u to vrijeme bilo nedopustivo. Klara je napustila rodni grad nakon udaje i nije se više nikad vratila. Blanka se tek nakon 14 godina zabavljanja udala i preselila u Beograd, a Nina je ostala u Sarajevu i vodila porodični modni salon. Rifka, najmlađa od sestara, postala je balerina u Narodnom pozorištu u Beogradu i voljela je oženjenog čovjeka.</p>

<h2>Sinovi ubijeni</h2><p>U julu 1941. godine Bohoretini sinovi deportirani su zajedno s 4.000 sarajevskih Jevreja u logore. Njih dvojica ubijena su na putu za Jasenovac, što njihova majka nikad nije saznala. </p><p>Nakon što su joj sinovi odvedeni u logor Laura se razboljela. Ostalo je zapisano da je umrla u Sarajevu 12. juna 1942. godine, u 52. godini, u Bolnici sestara milosrdnica. Međutim, ta bolnica, prema pričama, sjećanjima i svjedočanstvima časnih sestara milosrdnica koje još žive i rade u Sarajevu, nije postojala zasebno, nego su u dijelu današnjeg Unverzitetskog kliničkog centra Sarajevo, u staroj zgradi Ortopedije, živjele sestre milosrdnice, koje su, vjerovatno, Lauru tu krile, a gdje je i umrla. </p><h2>Balada o Bohoreti</h2><p>Gordana Kuić, kćerka Laurine sestre Blanke, poznata je beogradska književnica, autorica osam romana i dviju knjiga pripovijetki, među kojima bestselera prevedenog na devet jezika „Miris kiše na Balkanu“, prema kojem je snimljena i serija u režiji Ljubiše Samardžića. U svojim romanima i pripovijetkama Gordana uglavnom piše o svojoj porodici, odnosno o sefardskim porodicama koje su došle u Bosnu i Hercegovinu krajem 16. stoljeća. O životu i djelu svoje tetke Laure napisala je „Baladu o Bohoreti“.&nbsp;</p>

Njene pozorišne komade izvodili su članovi „Matatje“, a ona je bila i autorica i dramaturginja i scenaristica i pratnja na klaviru

Laura Papo Bohoreta: 82. godišnjica smrti prve balkanske feministkinje i jedne od prvih bh. rediteljica

<p>I u današnjoj emisiji “Lijepe riječi” razrješavamo nekoliko jezičkih nedoumica.</p><p>Često je spominjemo, ali nas sada zanima kako se piše pravilno: kako god (rastavljeno) ili kakogod (sastavljeno)?&nbsp;</p><p>Prema pravopisu bosanskog jezika ispravno je napisati kakogod zajedno kao jednu riječ.</p>

Prema pravopisu bosanskog jezika ispravno je napisati kakogod zajedno kao jednu riječ

Kako se piše pravilno: kako god ili kakogod?

<p>Jeste li se ikad zapitali kako se pravilno piše izraz manje-više? Razdvojeno ili spojeno crticom? Tačan odgovor na ovo pitanje je: s crticom između. </p><p>U bosanskom jeziku udvojeni prilozi pišu se uvijek s crticom između. Pa bi pravilna primjena ovog izraza u rečenicama bila:</p><p>Manje-više kod nas se sve svodi na razgovor i dogovor. Gdje je napisano manje crtica više, a tako i: Dunja manje-više samo za tebe i radi sve ovo. Ili: Manje-više ti si kriva za ovakvo njegovo ponašanje. Dakle, uvijek s crticom između manje i više.</p><p>Emisiju "Lijepe riječi" koja se emituje svakog radnog dana u 8:55 sati na Alfa TV, pogledajte na videu ispod.</p><br>

U bosanskom jeziku udvojeni prilozi pišu se uvijek s crticom između

Kako se pravilno piše izraz: manje više ili manje-više?

<p>U bosanskom jeziku, kako bi sve bilo preglednije i preciznije, postoje interpunkcijski znaci, među kojima se nalazi i zarez. Mnogi od vas se zapitaju da li postoje određena pravila kada se zarez upotrebljava. Postoje razne situacije u kojima se zarez mora upotrijebiti.&nbsp;</p><p>Nešto čega se moramo pridržavati jeste da ono što odvajamo zarezom mora predstavljati jednu cjelinu.</p><p>Dijelovi koji su odvojeni ovim interpunkcijskim znakom predstavljaju cjelinu koja može biti nezavisna u odnosu na drugu. Naprimjer, ispred ALI i ispred KOJI se uvijek upotrebljava zarez, kao u rečenicama, naprimjer: Voli te ona, ali pomalo umiješ biti naporan – ispred ALI stavljamo zarez. A tako i u rečenici: Mirsad je onaj pravi, koji će uvijek biti uz tebe – ispred KOJI stavljamo zarez.</p><p>Emisiju "Lijepe riječi" koja se emituje svakog radnog dana u 8:55 sati na Alfa TV, pogledajte na videu ispod.</p>

Postoje razne situacije u kojima se zarez mora upotrijebiti

Emisija "Lijepe riječi": Kada se stavlja zarez?

<p>Pravila bosanskog jezika su veoma jasna i trude se da nam što jednostavnije prikažu sva objašnjenja, pa tako i kako se piše ispravno ni s kim ili niskim, odnosno razdvojeno NI razmak S razmak KIM, ili spojeno, kao jedna riječ.&nbsp;</p><p>Pravilno je napisati ni s kim, odnosno odvojeno sve riječi. Naime, ukoliko se odrična zamjenica, u ovom slučaju NI, pridruži nekom prilogu, kako je ovdje K, pravilo je uvijek isto, a glasi da se ta riječ uvijek piše razdvojeno.&nbsp;</p><p>Emisiju "Lijepe riječi" koja se emituje svakog radnog dana u 8:55 sati na Alfa TV, pogledajte na videu ispod.</p>

Pravilno je napisati ni s kim, odnosno odvojeno sve riječi

Kako se piše ispravno: ni s kim ili niskim? 

<p>Svakodnevno slušamo rečenice, naprimjer: Dobro ponašanje mu omogućava siguran uspjeh u društvu. Ili: Ko tebi omogućuje tako skupo školovanje? Kao i: Protok vode u oba kupatila omogućava nam upravo taj ventil. Kako čujete, u njima su upotrijebljene riječi omogućava i omogućuje. A da li su obje pravilne? Vjerujemo da ste često u takvoj nedoumici, odnosno kako se kaže pravilno: omogućava ili omogućuje? </p><p>Odgovor na ovo pitanje nije kompliciran - ispravno je koristiti oba oblika, jer su oba gramatički pravilna i nalaze se u bosanskom rječniku i pravopisu.&nbsp;</p><p>Emisiju "Lijepe riječi" koja se svakog radnog dana emituje u 8:55 sati na Alfa TV, pogledajte na videu ispod.</p>

Ispravno je koristiti oba oblika, jer su oba gramatički pravilna i nalaze se u bosanskom rječniku i pravopisu

Kako se kaže pravilno: omogućava ili omogućuje? 

<p>Veoma zanimljiva nedoumica je pred nama - Kako se pišu brojevi slovima? </p><p>Naizgled laka, ali na pitanje kako se pišu brojevi slovima nije lako dati odgovor. Brojevi kao i izrazi zahtijevaju da se pišu pravilno te ćemo se osvrnuti na neke primjere pisanja brojeva. </p><p>U bosanskom jeziku pravopis nalaže da se brojevi do deset uvijek pišu slovima, i to, naravno, malim početnim slovom, jer se radi o zajedničkim imenicama.</p><p>Emisiju "Lijepe riječi" koja se svakim radnim danom emituje u 8:55 sati na Alfa TV pogledajte na videu ispod.</p>

U bosanskom jeziku pravopis nalaže da se brojevi do deset uvijek pišu slovima

Emisija "Lijepe riječi": Kako se pišu brojevi slovima?

<p>Na današnji dan 1984. godine, u Sarajevu je preminuo velikan pisane riječi Šukrija Pandžo, jedan od najznačajnijih bosanskohercegovačkih pjesnika i pripovjedača za djecu, čije su pjesme i priče rado čitali i odrasli. Šukriju Pandžu književna kritika svrstava među tri naša najbolja dječija pisca, rame uz rame s Ahmedom Hromadžićem i Brankom Ćopićem. Svojim djelima: poezijom, prozom i dramskim tekstovima, koja je pisao u periodu od kraja Drugog svjetskog rata do početka osamdesetih godina prošlog vijeka, Pandžo je dao ogroman doprinos bosanskohercegovačkoj književnosti.</p><p>Pisati za djecu podrazumijeva da imate čisto srce i iskrenu dušu, neopterećenu svakodnevicom, okrenutu ka najranijim životnim vrijednostima. Vraćanje djetinjstvu i posmatranje sa stanovišta odraslog čovjeka je više nostalgija nego autentičan izraz dječijeg pogleda, zbog čega, ustvari, dječiji pisci u svojim djelima uglavnom opisuju ono što su sami doživjeli, preslikavajući i nadograđujući svoja sjećanja.&nbsp;</p>

<h2>Zavičajni pisac</h2><p>Šukrija Pandžo rođen je 1910. godine u Ulogu kod Kalinovika, gdje je završio osnovno školovanje. Učiteljsku školu završio je u Mostaru, a književnost i francuski jezik na Višoj pedagoškoj školi u Beogradu. Poeziju je počeo pisati još kao srednjoškolac, a mnogi ga svrstavaju, osim u dječije, i u zavičajne pisce, jer opisani događaji u njegovim djelima oslikavaju kraj u kojem je rođen i nostalgiju za djetinjstvom. </p><p>U zavičaju je Šukrija nalazio poticaje i inspiraciju za pjesme i priče o dječacima i djevojčicama na njihovom trnovitom životnom putu.  Osnovne teme ovog pjesnika malih radosti i tuga, jesu djeca sa sela, njihovi prvi susreti s gradom, sumnje, nedoumice i strahovi od nepoznatog. </p><h2>„Veselo veče“</h2><p>Prije zaposlenja kao nastavnik u Sarajevu radio je kao učitelj i nastavnik u raznim seoskim školama, a bio je, 1947. godine, i direktor Bihaćke gimnazije. Godine 1948., postao je urednik u Kulturnoj redakciji Radija Sarajevo, gdje je radio do penzioniranja. Jedan je od osnivača popularne humorističke emisije "Veselo veče", kao i Udruženja književnika BiH. </p><p>Pandžo je proživio režime triju država: Austro-Ugarske, Kraljevine Jugoslavije i Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, ali njegova djela krasi specifičan izraz, koji se nije prilagođavao niti podilazio vlastodršcima. Slikovitom lakoćom pripovijedanja izražavao je privrženost zemlji, prirodi i ljudima, ostajući dosljedan i izvan vremena, vezujući se za zavičajne pejzaže i oživljavajući svijet djetinjstva viđen očima učitelja, đaka i roditelja. To najbolje potvrđuje njegova knjiga priča “Samo još kosovi zvižduću”, koja je obavezna lektira u osnovnim školama.</p>

<h2>Titov orden </h2><p>Prateći teške sudbine svojih junaka, Pandžo je pretakao svoja osjećanja u riječi, tumačeći psihologiju mladih u dodiru s novim, njima nepoznatim svijetom, opisujući njihov veliki strah pred čudima tog realnog svijeta. Upravo zbog te Šukrijine fenomenalne vještine pripovijedanja života, njegova djela, zastupljena u dvadesetak knjiga raznih antologija i zbornika, pronašla su svoje mjesto u bosanskohercegovačkoj bogatoj književnoj riznici: „Pjesme“, „Razgovori“ - pjesme za djecu, „Ljudi smo“ - pripovijetke, „Samo još kosovi zvižduću“ - priče za djecu, „Bliže su postale zvijezde“ - pjesme za djecu, „Iznad gore vjetri zbore“ - pjesme za djecu, „Poezija“, „Zeleni strah“ - priče za djecu, „Na kraju puta“ - pripovijetke, „Dobro mi došli“ - pjesme za djecu, „List na putu“ - pjesme za djecu.</p><p>Dvostruki je dobitnik nagrade Udruženja književnika BiH, Savjet RTV Sarajevo mu je, 10. aprila 1970. godine, dodijelio spomen-plaketu kao priznanje za dugogodišnji uspješni rad, a 1. juna iste godine Josip Broz Tito mu je dodijelio Orden zasluga za narod sa srebrenim zracima.</p><h2>List na putu</h2><p><i>Sagnula se mala seja<br>nad utrti put,<br>i podigla list sa zemlje<br>i crven, i žut.<br>Pa pomisli: on boluje,<br>metla ga na dlan,<br>a nad njima smiješio se<br>tih jesenji dan.<br>I kap kiše, gle, na njemu:<br>to je suza trag,<br>pognula se i spustila<br>na nj poljubac blag.<br>Zašuškao list uveli,<br>sletio na put,<br>i zaspao snom dubokim<br>rasplakan i žut.</i></p>

Jedan od najznačajnijih bh. pjesnika i pripovjedača za djecu, čije su pjesme i priče rado čitali i odrasli 

Šukrija Pandžo: 40. godišnjica smrti bh. književnika, nastavnika i urednika 

<p>Veoma često smo u dilemi kako se kaže ispravno samim tim ili samim time? U bosanskom jeziku pravilno je koristiti oblik samim time.</p><p>Postoje određena pravila koja se nalaze u bosanskom rječniku i pravopis nam ne mora dodatno objašnjavati detalje. Potrebno je samo da pređemo na primjere koji će nam pokazati kako se piše pravilno ova riječ.</p><p>Nisi bio pristojan, pa samim time bit ćeš u kazni neko vrijeme.</p><p>Veoma je lijepa i samim time može se takmičiti za kraljicu večeri.</p><p>Samim time što si mi ispričao, shvatam da ti nije bilo lako.</p><p>Emisiju "Lijepe riječi" koja se emituje svakog radnog dana u 8:55 sati na Alfa TV pogledajte na videu ispod.</p>

U bosanskom jeziku pravilno je koristiti oblik samim time

Emisija "Lijepe riječi": Kako se kaže ispravno samim tim ili samim time? 

<p>Na današnji dan 1875. godine, u Mostaru je rođen Svetozar Ćorović, jedan od najistaknutijih bh. književnika. Sa svojim savremenicima i prijateljima piscima, među kojima su naistaknutiji bili Aleksa Šantić, Osman Đikić i Jovan Dučić, bosanskohercegovački književnik Svetozar Ćorović činio je poznatu mostarsku književnu i kulturnu grupu. U njegovim djelima su prefinjenim i lako razumljivim, jednostavnim i prirodnim pripovijedanjem, uz lične spoznaje i emocije, opisani historijski događaji na našim prostorima u vremenu u kojem je živio, poput Hercegovačkog ustanka 1882. godine, austrougarske aneksije BiH 1908., Prvog svjetskog rata 1914. godine... </p><p>U pripovijetkama, romanima, crticama i dramama koje je napisao Ćorović je faktografski vjerno dočarao život u Hercegovini i Mostaru, koji su bili njegova najveća inspiracija. Njegovi junaci su ljudi svih vjera, narodnosti i staleža, mali i veliki, obični i gazde, zanatlije, vojnici i sveštenici, čije je strahove, želje, nade, ljubav, ali i tugu opisivao. Nije pisao prema postavljenim normama, nego onako kako je on želio, pa je upravo zbog svog specifičnog stila pisanja i svrstan među najveće književnike u Bosni i Hercegovini, ali i cijelom našem regionu.</p>

<h2>Urednik „Zore“</h2><p>Svetozar Ćorović je bio veoma plodonosan pisac, iako je živio samo 44 godine. </p><p>Godine 1891., kada je imao samo 16 godina, Ćorović je napisao pjesmu ”Siroče na majčinom grobu” inspiriran istoimenom slikom malenog dječaka koji leži na majčinom grobu, koju je naslikao likovni umjetnik Uroš Predić. Pjesma, koja je objavljena 1892. u časopisu „Golub“, ni danas nikoga ko je pročita ne ostavlja ravnodušnim.   </p><p>Svoja djela Ćorović je objavljivao u mnogim listovima i časopisima: „Golub“, „Neven“, „Zora“, „Bosanska vila“, „Luča“, „Otadžbina“ i „Brankovo kolo“, a bio je i aktivan član mostarskog društva „Gusle“. Jedan je od osnivača časopisa „Zora“, pokrenutog u aprilu 1896., kojem je bio, zajedno s Aleksom Šantićem, prvi urednik. Bio je i urednik kalendara „Neretljanin“ (1894, 1895), te član redakcije i saradnik opozicionog lista „Narod“ (1907).</p><p>Ćorović je za kratkog života napisao i ostavio nam u amanet brojna djela, između ostalih, zbirku pjesama „Poletarke“, zbirke pripovijedaka „Krvni mir“, „Razoreno gnijezdo“ i „Iz moje domovine“, novele „Moji poznanici“, „U časovima odmora“, „Komšije“ i „Brđani“, romane „Ženidba P. Karantana“, „Majčina sultanija“, „Stojan Mutikaša“, „Jarani“, „U ćelijama“ i „Među svojima“, te drame „Zulumćar“ i „Ajša“.</p><h2> „Stojan Mutikaša“</h2><p>Najpoznatije njegovo djelo je roman „Stojan Mutikaša“ u kojem je opisan život siromašnog dječaka kojeg otac dovodi u grad kod trgovca na službu, gdje počinje njegovo odrastanje i formiranje ličnosti. Iako živi teškim životom, udaljen od svoje porodice, Stojan postepeno napreduje, te od siromašnog djeteta postaje ugledni, bogati trgovac, ali zbog nezahvalnosti i pohlepe na kraju gubi sve. Ćorović je romanom „Stojan Mutikaša“ poručio i primjerom pokazao kako završavaju pohlepni i nezahvalni ljudi.</p><p>„...A ja bi' da imam i koliko on, i koliko gazda Radovan, i svi zajedno! ... Tako je nakupovao još nekoliko ostarijih kuća, pa njiva, vinograda, mlinica. Izgledalo je da će za 'Anđine novce' čitav šeher kupiti...“</p><p>Prema romanu „Stojan Mutikaša“, jugoslavenski reditelj Fedor Handžeković režirao je istoimeni film, jedan od bosanskohercegovačkih pionirskih igranih filmova nastalih nakon Drugog svjetskog rata. Film je doživio veliki uspjeh i dobio drugu nagradu publike (stručni žiri tada nije postojao) na prvom Pulskom filmskom festivalu 1954. godine, a Dušan Janićijević, koji je glumio Stojana, dobitnik je nagrade za najbolju glavnu ulogu. Godine 1977., prema ovom romanu, snimljena je i jedna od kultnih jugoslavenskih TV serija „Porobdžije“ u režiji Aleksandra Jevđevića. </p><p>Svetozar Ćorović preminuo je u Mostaru 17. aprila 1919. godine od posljedica bolesti koju je dobio na ratištima i u logorima tokom Prvog svjetskog rata. </p><p>Od 1997. godine u Bosni i Hercegovini, ali i u Republici Srbiji, dodjeljuje se književna nagrada "Svetozar Ćorović", a u Bileći se tradicionalno, svake godine u septembru, održavaju "Ćorovićevi susreti pisaca".&nbsp;</p><p></p>

<h2>Samo da se Švabi ne pokori</h2><p>U noveli „Komšije“ Ćorović je tragi-komičnim načinom opisao prve reakcije Mostaraca na dolazak Austro-Ugarske u BiH.  </p><p>"Okako Švabo uljeze u Bosnu, niko više nikada vidio nije Mahmut-bega u čaršiji. Zatvorio se čovjek u kuću, među čeljad svoju, i otuda nikako nije izlazio, ni poviravao čak. Nije htio svojim očima da vidi ni Švabu, ni ženu mu, ni dijete, ni švapskog vojnika, ni činovnika kakvog. Ako je muzika zasvirala, sakrivao se u najdublje sobe, gurio se, bježao, začepljajući uši rukama i sakrivajući glavu među jastuke, da je ne čuje; ako je zatrubila truba, on je padao na ćilim, čudnovato stenjao i, stiskajući šake i iskrivljujući lice, počeo grditi čeljad iz svega glasa, što je mogao jače, samo da zagluši sviranje njezino, da je nadviče. Ni prijatelji, ni srodnici, ni niko živi nije ga mogao natjerati da se okani toga, da se pomiri sa sudbinom, i da radi kao što i drugi rade . . . Ne!. . On je puštao da mu veresija propada, gine, ne htijući da ide po sudu i tužaka; puštao je da mu kmetovi, jedan po jedan, gotovo preotimlju zemlju i grabe je; puštao da mu i dućani u čaršiji ostaju nepopravljeni, iskrhani, da mu se kirajdžije sele iz njih, samo da se ne odreče svoje namjere: da se ne pokori Švabi i da ne izađe..."&nbsp;</p>

Romanom „Stojan Mutikaša“ poručio i primjerom pokazao kako završavaju pohlepni i nezahvalni ljudi

Svetozar Ćorović: 149. godišnjica rođenja jednog od najistaknutijih bh. književnika

<p>Znamo da ste često u dilemi kako se piše pravilno: tamnoplava (sastavljeno) ili tamno plava (rastavljeno)? A jedino ispravno rješenje ove nedoumice je tamnoplava, odnosno riječ koju trebamo pisati uvijek sastavljeno.</p><p>Prefiks tamno uvijek se piše zajedno s drugim riječima, te nije čudno što je i u ovom slučaju tako. Slični primjeri su tamnokos, tamnoput, tamnosiv i drugi.&nbsp;</p><p>Emisiju "Lijepe riječi"&nbsp; koja se emituje svakog radnog dana u 8:55 sati na Alfa TV pogledajte na videu ispod.</p>

Prefiks tamno uvijek se piše zajedno s drugim riječima

Kako se piše pravilno tamnoplava ili tamno plava? 

<p>Često upotrebljavamo slične riječi koje su sinonimi za istu radnju i znamo svi kako se kaže naredna nedoumica. Vjerujemo da se često pitate šta je ispravno napisati: ubrzo (sastavljeno) ili u brzo (rastavljeno) ili pak uskoro?</p><p>Prema pravopisu bosanskog jezika, ispravno je koristi oblike ubrzo ili uskoro, riječi koje se pišu sastavljeno.&nbsp;</p><p>Emisiju "Lijepe riječi" koja se emituje svakog dana u 8:55 sati na Alfa TV, pogledajte na videu ispod.</p>

Prema pravopisu bosanskog jezika, ispravno je koristi oblike ubrzo ili uskoro, riječi koje se pišu sastavljeno

Šta je ispravno napisati: ubrzo ili u brzo ili uskoro?

<p>Na današnji dan 1913. godine, u Budimpešti je rođen bosanskohercegovački velikan pisane riječi Enver Čolaković. Njegov otac Vejsil-beg Čolaković bio je industrijalac, vlasnik mnogih nekretnina, između ostalih i sarajevske ciglane, a majka Ilona (Fatima-Zehra) potjecala je iz mađarske plemićke porodice Mednyanszky. </p><p>Enver je djetinjstvo uglavnom proveo u Budimpešti, a nakon Prvog svjetskog rata s porodicom dolazi u Sarajevo. Pisati je počeo kao dječak, i to pjesme na tri jezika: bosanskom, mađarskom i njemačkom, a od 1934. isključivo na bosanskom jeziku. Studirao je matematiku i fiziku u Beogradu i Budimpešti, a kasnije diplomirao i historiju u Zagrebu. </p><h2>„Legenda o Ali-paši“</h2><p>Najplodonosniji period Enverovog stvaralaštva bio je između 1939. i 1945. godine, kada je objavio dvadesetak pripovijetki i novela, kratki roman “Mujića Hanka”, nekoliko eseja i prikaza, autobiografsko djelo “Knjiga majci”, te roman “Legenda o Ali-paši”.</p><p>- „Legendu“ sam počeo pisati s određenim ciljem, da sačuvam naš jezik bosanski. I to ne jezik konfesija ili nacija u Bosni, nego jezik Bosne. Bosna je moja domovina... Bosna ima tu nekakvu svoju sudbinu da su je uvijek vukli lijevo i desno... Recimo, ja ne znam zašto se o Ivi Andriću ili Branku Ćopiću ne govori kao o bosanskim piscima. Isti je slučaj sa hercegovačkim klasikom Hamzom Humom. Ja ne znam zašto Isak Samokovlija nije najtipičniji bosanski pisac. Ne znam zašto Marko Marković nije bosanski pisac... Evo, tek kad se Mak Dizdar probio, počelo se govoriti o bosanskoj poeziji – kazao je  Čolaković u jednom intervjuu za sarajevske medije, 1971. godine.</p>

<h2>Od hamala do paše</h2><p>Osim toga, Čolaković nam romanom „Legenda o Ali-paši“, kroz opis životnog puta glavnog junaka Alije od hamala do paše, poručuje da uvijek moramo vjerovati u sebe i nikada ne smijemo gubiti nadu, da bogatstvo nije u materijalnim stvarima, nego u zdravlju i ljubavi. Kada je čovjek zdrav, mora to cijeniti i biti zahvalan, a kada sretne pravu ljubav, treba joj se prepustiti, jer je prava ljubav jedno od rijetkih bogatstava u životu. </p><p>Malo koja književnost se može dičiti djelom kakvo je roman „Legenda o Ali-paši“, jer je izuzetne književno-historijske vrijednosti, ali i maštovit i neuobičajen. Ovim romanom Čolaković prelazi književne žanrovske granice i uspijeva komunicirati s čitateljima svih uzrasta i intelektualnih profila.</p><h2>Brojna djela u rukopisu</h2><p>Enver Čolaković ostavio je mnogo djela u rukopisu: pet romana, više zbirki novela i pripovijetki, brojne knjige poezije i prevoda, te dnevnike.</p><p>Matica hrvatska Čolakoviću je dodijelila nagradu za najbolji roman - “Legenda o Ali-paši”, a dobitnik je i Plakete Društva pisaca Mađarske Pro Litteris Hungaricis, Petófi za prevodilački rad s mađarskog i njemačkog jezika, te Plakete i visokog odlikovanja predsjednika Republike Austrije - Austrijski križ časti za nauku i umjetnost I reda, 1970. godine.</p><p>Značajno je spomenuti i njegove izvrsne prevode: Lessingovu „Hamburšku dramaturgiju“, Schillerove „Razbojnike“; libreta - Wagner: „Majstori pjevači“, Camus-Keleman: „Opsadno stanje“, te „Oratorij Psalmus Hungaricus Kodalyja“. Čolaković je i sam pisao libreta, poput onog za operu „Aretej“, prema istoimenoj Krležinoj drami.&nbsp;</p>

<h2>Park Envera Čolakovića u Zagrebu</h2><p>U čast Envera Čolakovića, danas jedna od ulica u Sarajevu nosi njegovo ime, kao i nekoliko osnovnih škola širom Bosne i Hercegovine. U Zagrebu je, 17. septembra 2019. godine, otkrivena ploča imena Park Envera Čolakovića, a tom događaju prisustvovao je i Enverov sin Esad.</p><p>Emotivni i neshvaćeni junak, lirik epskoga srca, kojeg je boljela tragedija običnog bosanskohercegovačkog čovjeka, Enver Čolaković preselio je na bolji svijet 18. augusta 1976., u Zagrebu, od posljedica srčanog udara, u 64. godini života.&nbsp;</p>

Sevdalinka bosanskim srcem ispjevana

Kako se kaže ispravno: kasino ili kazino?

Kako se kaže ispravno: krošnji ili krošanja?

Laura Papo Bohoreta: 82. godišnjica smrti prve balkanske feministkinje i jedne od prvih bh. rediteljica

Kako se piše pravilno: kako god ili kakogod?

Kako se pravilno piše izraz: manje više ili manje-više?

Emisija "Lijepe riječi": Kada se stavlja zarez?

Kako se piše ispravno: ni s kim ili niskim?

Kako se kaže pravilno: omogućava ili omogućuje?

Emisija "Lijepe riječi": Kako se pišu brojevi slovima?

Šukrija Pandžo: 40. godišnjica smrti bh. književnika, nastavnika i urednika

Emisija "Lijepe riječi": Kako se kaže ispravno samim tim ili samim time?

Svetozar Ćorović: 149. godišnjica rođenja jednog od najistaknutijih bh. književnika

Kako se piše pravilno tamnoplava ili tamno plava?

Šta je ispravno napisati: ubrzo ili u brzo ili uskoro?

Enver Čolaković: 111. godišnjica rođenja bh. velikana riječi

Sevdalinka bosanskim srcem ispjevana

Kako se kaže ispravno: kasino ili kazino?

Kako se kaže ispravno: krošnji ili krošanja?

Laura Papo Bohoreta: 82. godišnjica smrti prve balkanske feministkinje i jedne od prvih bh. rediteljica

Kako se piše pravilno: kako god ili kakogod?

Kako se pravilno piše izraz: manje više ili manje-više?

Emisija "Lijepe riječi": Kada se stavlja zarez?

Kako se piše ispravno: ni s kim ili niskim?

Kako se kaže pravilno: omogućava ili omogućuje?

Emisija "Lijepe riječi": Kako se pišu brojevi slovima?

Šukrija Pandžo: 40. godišnjica smrti bh. književnika, nastavnika i urednika

Emisija "Lijepe riječi": Kako se kaže ispravno samim tim ili samim time?

Svetozar Ćorović: 149. godišnjica rođenja jednog od najistaknutijih bh. književnika

Kako se piše pravilno tamnoplava ili tamno plava?

Šta je ispravno napisati: ubrzo ili u brzo ili uskoro?

Enver Čolaković: 111. godišnjica rođenja bh. velikana riječi