<p>Na današnji dan 2017. godine, u Beogradu je preminuo Ljubiša Samardžić Smoki, jedan od najboljih srbijanskih i regionalnih glumaca. Osim glumom, bavio se i režijom i produkcijom filmova i serija.</p><p>Samardžić je rođen 19. novembra 1936. u Skoplju, u rudarskoj porodici. Otac Dragan preminuo je kad je Ljubiša imao devet godina, pa je Ljubiša još u srednjoškolskim danima morao pomagati majci, radeći različite poslove. Nakon gimnazije u Beogradu upisuje Akademiju za pozorište, film, radio i televiziju u klasi Bojana Stupice koji je odmah primijetio njegov talent, te isposlovao da Ljubiša dobije stipendiju Ateljea 212. </p><p>Kao student Ljubiša je počeo glumiti u nekoliko pozorišnih predstava Jugoslovenskog dramskog pozorišta, koje ubrzo napušta, okrećući se glumi u filmovima. Prvu filmsku ulogu dobio je u filmu “Igre na Skelama” (1961.) reditelja Srećka Viganda (Weyganda), a već naredne godine, ulogom šarmantnog nespretnjakovića u filmu „Prekobrojna“, Branka Bauera, skreće pažnju kritike i publike. Zbog toga je u narednom filmu „Peščani grad“ dobio glavnu ulogu, nakon koje mu je ostao cjeloživotni nadimak Smoki, prema liku kojeg je glumio.</p><h2>Partizanski filmovi</h2><p>Ipak, najveću slavu stekao je ulogama u partizanskim filmovima, posebno u filmovima Veljka Bulajića „Bitka na Neretvi“ i „Kozara“, a domaćoj i svjetskoj sceni najviše će ostati u sjećanju po ulozi ilegalca Zisa u filmu „Valter brani Sarajevo“ reditelja Hajrudina Krvavca. </p><p>Tokom bogate karijere Ljubiša Samardžić je u glumio u više od 100 filmova različitih žanrova i tv-serija poput kultnih  „Kuda idu divlje svinje“, „Policajac sa petlovog brda„ i „Vruć vetar“. </p><p>Osvojio je brojne nagrade na festivalima u Jugoslaviji i šire. Na Filmskom festivalu u Veneciji, 1967. godine, dobio je nagradu Kup Volpi (Copa Volpi) za ulogu u filmu „Jutro“, reditelja Puriše Đorđevića, te za isti film, 1968., nagradu Ona i on i TV Novosti za najbolji glumački par godine s Milenom Dravić.</p><p>U periodu od 1973. do 1988. dobio je čak šest Zlatnih arena na Pulskom filmskom festivalu za svoja glumačka ostvarenja, postavši najnagrađeniji glumac Pulskog festivala. Za najbolji glumački par dobio je priznanje s Vesnom Čipčić u TV seriji „Vruć vetar“ Aleksandra Đorđevića na filmskim susretima u Nišu. Osim navedenih, dobitnik je i nagrada: AVNOJ-a za životno djelo, „Pavle Vujisić“, Akademije „Ivo Andrić“, „Milan Žmukić“...</p><h2>Uspješan režiser</h2><p>Samardžić je postigao zapažene uspjehe i u režiserskom poslu. Prvi film „Nebeska udica“, koji je režirao i producirao u svojoj produkcijskoj kući „Sinema dizajn (Cinema design)“, 1999. godine, premijerno je emitiran na Berlinskom filmskom festivalu 2000. godine, a bio je prvi srbijanski kandidat za Oskara u kategoriji za najbolji strani film van engleskog govornog područja, također 2000. godine. </p><p>Naredni film koji je režirao - “Nataša, nagrađen je u kategoriji za najbolju žensku ulogu (glumica Tijana Kondić) na Festivalu u Puli, a nagradu za najbolji film dobio je u Bugarskoj (Albeni), te nagradu za umjetničko izražavanje na MED filmu 2002. u Rimu. </p><p>Ljubišino također režisersko ostvarenje - film “Ledina” iz 2003. godine, jeste, ustvari, njegova najintimnija drama, koju je snimio nakon smrti svog sina. Filmom „Ledina“ zatvoren je simbolično Berlinski filmski festival, a dva dana poslije, prikazan je kao jedini domaći film na FEST-u.</p><p>Samardžić je režirao i dvije tv-serije: „ Jesen stiže, dunjo moja“ i „Miris kiše na Balkanu“, koje su producirane u njegovoj produkcijskoj kući.&nbsp;</p>

<h2>Međunarodni dan pismenosti</h2><p>Danas se obilježava Međunarodni dan pismenosti, koji je proglasio UNESCO, 1965. godine, a prvi put je obilježen 1967., radi podsjećanja međunarodne zajednice na status pismenosti i obrazovanja na globalnom nivou. Cilj ovog datuma jeste da se istakne važnost pismenosti za pojedince, zajednice i društva.</p><p>Prema statistikama, približno 775 miliona odraslih ima problem s nedostatkom minimalne pismenosti; jedno od pet odraslih i dalje je nepismeno, a dvije trećine tog broja čine žene; 60,7 miliona djece ne pohađa školu, a još mnogo njih pohađa je neredovno ili prekine školovanje. </p><p>Obilježavanja ovog praznika uključuje specifične teme, u skladu s ciljevima "Obrazovanja za sve" i drugih UN-ovih programa posvećenih obrazovanju. Brojni svjetski književnici aktivno su uključeni u ove UN-ove programe, kako bi doprinijeli podizanju svijesti o problemu nepismenosti. Također, uključene su i razne kompanije i humanitarne organizacije koje podržavaju borbu protiv nepismenosti, među kojima su Centar za istraživanje globalnog razvoja, Montblanc, Nacionalni institut za pismenost i Rotary International.</p>

<h2>Umro bosanski kralj Stjepan Dabiša</h2><p>Godine 1395., na današnji dan, umro je bosanski kralj Stjepan Dabiša, koji je vladao Bosanskim kraljevstvom nakon smrti kralja Tvrtka I Kotromanića, od 1391. do 1395. godine. </p><p>Dabišino porijeklo nije sasvim razjašnjeno. Zna se da je bio vanbračno dijete i unuk bana Stjepana I Kotromanića, ali se ne zna tačno ko je od dva mlađa Stjepanova sina bio Dabišin otac. Prema jednima, otac mu je bio Ninoslav Kotromanić (ponegdje nazvan Miroslavom), mlađi brat Vladislava Kotromanića, a prema drugima, bio je mlađi vanbračni sin Vladislava Kotromanića i polubrat Tvrtka I. Kako je Ninoslav Kotromanić umro prije 1315. godine, mala je vjerovatnost da je Dabiša bio njegov sin. </p><p>Na prijestolje je došao nakon smrti Tvrtka I, a pretpostavlja se da ga je plemstvo izabralo za kralja zato što je bio star i nemoćan, kako bi imalo veću kontrolu nad državom. Spomenut je u diplomatskim zapisima još 1358. godine, zbog čega se i pretpostavlja da je u poznim godinama zasjeo na bosanski prijesto.&nbsp;</p>

<h2>Prije godinu preminula britanska kraljica Elizabeta II</h2><p>Prošla je godina od smrti britanske kraljice Elizabete II, punog imena Elizabeta Aleksandra Meri (Elizabeth Alexandra Mary), najdugovječnijeg britanskog monarha i najdugovječnije žene na čelu države u historiji.</p><p>Elizabeta je rođena 1926. godine u Londonu, kao prvo dijete vojvode i vojvotkinje od Yorka, kasnije kralja Džordža VI (George) i kraljice Elizabete I. Školovala se privatno kod kuće, a javne dužnosti počela je obavljati tokom Drugoga svjetskog rata. </p><p>U novembru 1947. godine, Elizabeta  se udala za Filipa Monbatena (Philip Mountbatten),  bivšeg princa Grčke i Danske, a njihov brak trajao je 73 godine, do Filipove smrti 2021. Imali su četvero djece: Čarlsa (Charles), sadašnjeg kralja Velike Britanije, princezu Anu (Anne),  princa Endrjua (Andrew), vojvodu od Yorka, i princa Edvarda (Edward), grofa od Wessexa. </p><p>Kada joj je otac umro, u februaru 1952., tada 25-godišnja Elizabeta postala je kraljica sedam nezavisnih zemalja Commonwealtha: Ujedinjenog Kraljevstva, Kanade, Australije, Novog Zelanda, Južne Afrike, Pakistana i Cejlona. </p><p>Kraljica Elizabeta umrla je u dvorcu Balmoral, u 96. godini.</p>

U filmu „Peščani grad“ dobio je prvu glavnu ulogu, nakon koje mu je ostao cjeloživotni nadimak Smoki, prema liku kojeg je glumio

Prije 6 godina preminuo glumac Ljubiša Samardžić

<p>Na današnji dan 1955. godine, u Zagrebu je rođena hrvatsko-američka filmska, pozorišna i TV glumica Mira Furlan. Bila je jedna od najpopularnijih, najljepših i najseksepilnijih glumica bivše Jugoslavije, a međunarodnu slavu je stekla ulogama u američkim televizijskim serijama „Babylon 5“ i „Izgubljeni“.</p><p>Mirin otac Ivan bio je istaknuti naučnik, a majka profesorica francuskog jezika. Nakon što je  diplomirala, 1978. godine, na Akademiji za kazalište i film u Zagrebu, Mira je upisala i studij engleskog i francuskog jezika na Filološkom fakultetu, te počela glumiti na daskama Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, u kome je tokom karijere odigrala veliki broj predstava za koje je nagrađivana. Neke od njih su: „Dundo Maroje“ (Petrunjela), „Šteta što je kurva“ (Anabela), „Mizantrop“ (Celimena), „Mjesec dana na selu“ (Natalija Petrovna), „Dubik“ (Lea), „Glorija“ (Glorija), „Hamlet“ (Ofelija), „Alfa Beta“, „Roman o tri ljubavi“, „Majka hrabrost“, „Tri sestre“... </p><h2>Brojne pozorišne i filmske uloge</h2><p>Gostovala je u mnogim pozorištima i glumila u brojnim filmovima bivše Jugoslavije, te je 1980-ih godina Mira bila jedna od vodećih hrvatskih i jugoslavenskih filmskih glumica. Najpoznatiji filmovi u kojima je Mira odigrala briljantne uloge su “Kiklop” (1982.) Antuna Vrdoljaka, “U raljama života” (1984.) i “Za sreću je potrebno troje” (1986.) Rajka Grlića te “Lepota poroka” (1986.) Živka Nikolića. Za ulogu Enke u filmu „Kiklop“ i Jaglike u filmu „Lepota poroka“ dobila je Zlatne arene. </p><p>Godine 1986., upoznala je srbijanskog reditelja Gorana Gajića za kojeg se i udala, te s kojim se, usljed nemilih dešavanja i ratnih sukoba u Jugoslaviji, u novembru 1991. godine odselila u Njujork, u SAD. Naime, 1991. godine Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu otpustilo ju je zbog odbijanja da napusti Beogradsko pozorište, nakon čega je doživjela javno blaćenje u nekoliko hrvatskih medija, napuštanje kolega i prijatelja, a čak je dobijala i anonimne prijetnje. Ilegalno joj je oduzet stan u Zagrebu, 1992. godine, koji joj je vraćen tek nakon 16 godina. </p><h2>Život u SAD</h2><p>Kada se preselila u SAD, igrala je u predstavi „Antigona“ koju je režirao njen suprug. Osvojila je nagradu „Dramalogue“ za najbolju pozorišnu ulogu u Los Anđelesu. Također je glumila u Lorkinoj „Đermi“, koja je izvođena u Indiana Repertory Theatreu. Godine 2002., igrala je Medeju u istoimenoj predstavi Ulysses kazališta na Brionima. Godine 2015., postala je stalna članica ansambla HNK Ivana pl. Zajca Rijeka. Glumila je u predstavama: „Kasandra“, „Ko se boji Virdžinije Vulf“ i „Jesenja sonata“.</p><p>U seriji „Vratiće se rode“, koju je režirao njen suprug Goran, 2008. godine, Mira je tumačila epizodnu ulogu. Bila je članica žirija Libertas filmskog festivala u Dubrovniku 2010., a 2012., 2013. i 2014. godine bila je gošća Festivala kulture i snova koji je održan u Kuli Jankovića. Na Filmskoj akademiji u Los Anđelesu počela je predavati 2014. godine, a zatim i na New York Film Academy.</p><h2>Pjevačka i spisateljska karijera</h2><p>Mira je jedno ljeto bila pjevačica rok benda „Le Cinema“. Snimila je albume: „Mira Furlan i orkestar Davora Slamniga“ i „Songs from movies that have never been made“ na kojem se nalaze pjesme iz filmova koji nikada nisu snimljeni. S kolegama iz serije „Babylon 5“ snimila je jazz album, a jednu pjesmu posvetila je svom sinu. U SAD je pjevala u zboru jedne crkve. </p><p>Pisala je kolumnu u hrvatskim političkim novinama „Feral Tribune“. Izdavačka kuća „Samizdat B92“ te je tekstove objavila 2010. godine u knjizi „Totalna rasprodaja“. Napisala je scenarij za predstavu „Dok nas smrt ne rastavi“ koja je premijerno izvedena u aprilu 2013. godine.</p><p>Mira Furlan preminula je u Los Anđelesu 20. januara 2021., u 66. godini života, od posljedica zaraze virusom Zapadnog Nila nakon uboda komarca.&nbsp;</p>

<h2>457. godišnjica smrti sultana Sulejmana I Veličanstvenog </h2><p>Godine 1566., na današnji dan, umro je Sulejman I Veličanstveni, najpoznatiji i najslavniji sultan Osmanskog Carstva, koji je vladao od 1520. do 1566.</p><p>Sultan Sulejman se rodio, najvjerovatnije, 1494. godine u Trabzonu, gradu na sjeveroistoku Turske. Otac mu je bio sultan Selim I, nakon čije smrti, sa 25 godina, Sulejman postaje 10. sultan Osmanskog Carstva. Već u vrijeme njegovog ustoličenja Osmansko Carstvo je bilo najmoćnija zemlja islamskog svijeta, a u 46 godina vladavine Sulejman je udvostručio njegovu površinu. </p><h2>Mudri vladar</h2><p>Vladao je mudro, izgradio mnogo džamija, medresa, biblioteka, zgrada za socijalno ugrožene, mostova, a bio je i veoma dobro obrazovan, zbog čega je u narodu bio omiljen. Svjestan da je osmansko zakonodavstvo komplicirano i loše, Sulejman je sakupio sve kanune (zakone) svih prijašnjih sultana i stvorio jedan, pojednostavljeni zakonik Kanun-i Osmani, koji će biti na snazi  u Carstvu više od 300 godina. Zbog toga je u narodu dobio nadimak Kanuni (Zakonodavac).</p><p>Također, uveo je besplatno školovanje za dječake, a obrazovni centri bili su u sklopu džamija, uz koje su se često nalazile biblioteke, bunari, javne kuhinje i bolnice dostupne svim građanima.</p><p>Za njegove vladavine, osnovano je više stotina umjetničkih društava nazvanih Zajednica talentiranih, a pristupiti su mogli umjetnici iz svih osvojenih zemalja, honorare im je isplaćivao lično sultan. Za njegovo veliko razumijevanje za kulturu i umjetnost, koji su tada dostigli najviši nivo u Carstvu, zaslužan je i njegov talent za poeziju, jer je i sam bio dobar pjesnik, pišući pod pseudonimom Muhibbi (Ljubavnik). Neki Sulejmanovi stihovi postali su česte turske uzrečice. Zbog tog jakog kulturnog napretka period Sulejmanove vlasti naziva se zlatnim dobom Osmanskog Carstva.</p><h2>Ljubav prema Hurem </h2><p>Pretpostavlja se da je imao tri supruge i ukupno 11 djece, ali je najviše volio konkubinu Hurem (Roxelanu), koju je vjenčao i dozvolio joj da do kraja života živi na dvoru, čime je prekršio osmansku tradiciju. Njegova ljubav prema Hurem, ali i osvajačke sposobnosti, inspirirali su režisere i scenariste najpoznatije i najgledanije turske tv-serije „Sulejman Veličanstveni“, koja je emitirana i u BiH, ali i regiji, proslavivši glumce Halita Ergenca i Merjem Uzerli, koji su igrali glavne uloge Sulejmana i Hurem.</p><p>Godine 1566., kada su osmanske trupe krenule u ponovno osvajanje Beča, malo prije dolaska na cilj, sultan Sulejman umire, a na samrtnoj postelji zapovijeda svojim generalima povlačenje, kako ne bi došlo do haosa i svađe u vezi s nasljeđem krune. Jer, borba između njegove djece o nasljeđu počela je još za njegovog života. Naslijedio ga je sin Selim II.&nbsp;</p>

S kolegama iz serije „Babylon 5“ snimila je jazz album, a jednu pjesmu posvetila je svom sinu

Prije 68 godina rođena glumica Mira Furlan 

<p>Na današnji dan 1951. godine, u Šapcu je rođen Šaban Šaulić, srbijanski pjevač, muzičar i producent folk muzike. U medijima i narodu dobio je nadimak „kralj narodne muzike“. Njegove pjesme „Dođi da ostarimo zajedno“ i „Dva galeba bela“ proglašene su najboljim ikad otpjevanim narodnim pjesmama.</p><p>Šaulićeva majka Ilduza Demirović, od koje je, kako je često isticao, naslijedio glas i talent, rođena je u BiH, tačnije u Bijeljini, gdje je i on sam proveo veliki dio svog djetinjstva, slušao i zavolio bosansku sevdalinku. Osim za muziku, Šaban je bio veoma talentiran za sport, pa je trenirao fudbal u Poletu i Mačvi, te čak dobio poziv da pređe u bugarski klub Levski. Trenirao je i boks, vjerujući da će postati fudbaler ili bokser. </p><p>Međutim, amidža Alija je smatrao da više može zaraditi kao muzičar, te ga je pozvao da pjeva u kafani u kojoj se provodio s društvom. Šaban je tada otpjevao pjesmu Safeta Isovića „Jablani se povijaju“ i napunio kafanu, nastavivši i opredijelivši se od tada za pjevanje.</p><h2>Uspješna karijera</h2><p>Prvi album Šaulić je objavio 1969. godine, kada je imao osamnaest godina, a prva pjesma “Utjeha” postigla je zapažen uspjeh, nakon koje je Šabanov put ka tronu jugoslavenske estrade krenuo vrtoglavom brzinom. Do 1976. godine autor Šabanovih pjesama bio je Budimir Jovanović, nakon čega je sve svoje hitove sam pisao i komponovao. Nizali su se mnogi veliki hitovi, brojne nagrade, a Šaban Šaulić već za života postao je legenda narodne muzike i u svojim pjesmama ostao i danas, a, prema mišljenju muzičkih znalaca, zadugo se neće pojaviti pjevač takvih kvaliteta kakav je on bio.</p><p>Da bi sebi ispunio želju iz djetinjstva, snimio je i album najljepših sevdalinki, a gotovo sve pjesme koje je otpjevao, naročito one koje je sam pisao i komponovao, bile su hitovi. Da bismo samo nabrojali Šabanove hitove, potrebno je mnogo vremena i prostora, ali moramo spomenuti i izdvojiti bar neke od njih, poput “Uvenuće narcis beli”, "Bio sam pijanac", "Nisi došla kada sam te zvao", “Sine”, “Danima te čekam”, “Snežana”, “Odlaziš, odlaziš”, “Pozn'o bih te međ' hiljadu žena”, “Šadrvani”, “Gordana”, "Najlepša ženo vremena svih", "Kralj boema", "Verujem u ljubav", “Srno moja malena”, “Idi idi srećo moja”, “Žal”…   </p><h2>Saobraćajna nesreća</h2><p>Šaulić je živio i djelovao u Beogradu. Sa svojom suprugom Gordanom vjenčao se 1974. godine i imao troje djece, kćerke Sanelu i Ildu te sina Mihajla. Ilda je nastavila očevim stopama, iako se on u početku protivio tome, kasnije se njome ponosio i sam joj napisao četiri pjesme. </p><p>Porodičnu i estradnu idilu slavnog pjevača prekinuo je tragični događaj koji se zbio 17. februara 2019. godine. Naime, samo nekoliko sati nakon svog posljednjeg koncerta, Šaban Šaulić doživio je saobraćajnu nesreću na autoputu nedaleko od njemačkih gradova Bilefeld i Dortmund. Sa Šaulićem su u automobilu bili i muzičar Mirsad Kerić, koji je upravljao vozilom i poginuo, te Šabanov kum Slobodan Stojadinović, koji je prošao s lakšim povredama. </p><p>Usljed teških posljedica nesreće Šaban Šaulić je preminuo, u 67. godini života. Sahranjen je 22. februara 2019. godine u "Aleji zaslužnih građana" na Novom groblju u Beogradu, uz zvuke njegove pjesme “Ne plači, dušo”.</p>

<h2>Preminuo operski pjevač Lučano Pavaroti </h2><p> </p><p>Godine 2007., na današnji dan, preminuo je slavni italijanski operski pjevač Lučano Pavaroti (Luciano Pavarotti), jedan od najznačajnijih svjetskih tenora svih vremena.</p><p>Pavaroti je rođen 1935. godine u italijanskom gradu Modeni, u muzičkoj porodici. Godine 1956., počeo je pohađati časove pjevanja, prvo u Modeni, a kasnije u Mantovi. Debitirao je 1961. godine u “Reggio nell'Emilia” te počeo s nizom pobjeda na međunarodnim muzičkim takmičenjima. Već 1965. godine dobio je angažmane u Sjedinjenim Američkim Državama i Australiji s Džoan Saterlend (Joan Sutherland), a potom u milanskoj Scali, Barceloni, Parizu, Londonu… </p><h2>Muzički centar “Pavarotti” u Mostaru</h2><p>Nakon velikih pjevačkih uspjeha, Pavaroti, 1981. godine, osniva takmičenje mladih pjevača u Filadelfiji i od tada sve manje nastupa na sceni, a više se posvećuje mladim generacijama, te televizijskim koncertima.</p><p>Tokom Svjetskog fudbalskog prvenstva 1990., osnovao je pjevački trio “Tri tenora” s Hozeom Karerasom (Jose Carreras) i Plasidom Domingom (Placido).</p><p>Također, koristeći se svojim uspjehom i statusom, da bi podigao svijest o temama kao što su AIDS, dječija prava i siromaštvo, prikupio je mnogo novaca u humanitarne svrhe, za šta je dobio UN-ovu medalju Nanssen, te je, 1998., proglašen UN-ovim ambasadorom mira. </p><p>Pavaroti je zadužio i našu zemlju osnivanjem Muzičkog centra “Pavarotti” u Mostaru, 21. decembra 1997. godine.</p>

Nekoliko sati nakon svog posljednjeg koncerta, Šaulić je doživio saobraćajnu nesreću na autoputu nedaleko od njemačkih gradova Bilefeld i Dortmund

Rođen Šaban Šaulić, "kralj narodne muzike"

<p>Na današnji dan 1940. godine, u Čikagu je rođena Rakel Velč (Raquel Welch), slavna američka glumica i jedna od najljepših žena svih vremena.</p><p>Umjetnost ju je privlačila još u djetinjstvu, pa je u ranoj mladosti Rakel pohađala časove plesa, učestvovala na izborima ljepote, te dobila angažman da vodi vremensku prognozu na tv-stanici KFMB, lokalnoj televiziji u San Diegu, gradu u koji je njena porodica preselila kad su joj bile dvije godine. </p><p>Njena najveća želja bila je da zaigra na filmskom platnu, pa je bila istrajna u traženju angažmana u filmu. U početku je uspijevala dobiti samo manje epizodne uloge, a prva značajnija desila se 1965. u filmu “A Swingin' Summer”. Nakon tog filma Rakel uspijeva potpisati ugovor s “20th Century Foxom”. </p><h2>Seks-simbol</h2><p>Filmsku slavu postiže već naredne, 1966. godine, ulogom Loane u historijsko-fantastičnom filmu “One Million Years B.C.”, koji ju je predstavio kao seks-simbol.</p><p>Krajem 60-ih i početkom 70-ih godina, Rakel je bila jedna od najpoznatijih američkih glumica, glumeći u raznim žanrovima: u vesternu „Bandolero“, komediji „Myra Breckinridge“, avanturističkom filmu „Fantastic Voyage”, tv produkciji „Raquel“... </p><p>Osvojila je Zlatni globus za najbolju glumicu u mjuziklu ili komediji za ulogu u filmu “Tri mušketira” iz 1974. godine.</p><p>Godine 1995., proglašena je jednom od 100 najseksepilnijih zvijezda u historiji filma prema časopisu “Empire”. Također, našla se i na trećem mjestu “Playboyevih” 100 najseksepilnijih zvijezda 20. vijeka. </p><h2>Tajna dobrog izgleda</h2><p>Magazin „Men’s Health“, 2011. godine, proglasio je Rakel Velč drugom najljepšom ženom svih vremena, a tajnu svog dobrog izgleda Rakel je otkrila u knjizi „Beyond the Cleavage“, napisavši:</p><p>- Svaki dan pojedem po tri voćke i organsko povrće. Iako jako volim palačinke, picu i hljeb, to ne mogu da dopustim sebi … Na lice stavljam masku od paradajza, malo meda i nekoliko kapi maslinovog ulja. To me podmladi za nekoliko godina. I u kupku stavim malo maslinovog ulja. Imam divnu kožu, ali ljudi mi to govore cijeli život, a kad imate nešto posebno, želite da se pobrinete da to potraje. </p><p>Također, u knjizi je napisala da strogo izbjegava sapune, budući da oni isušuju kožu, te otkrila i da ima i jednu neobičnu naviku, a to je da koristi mehlem naziva „Bag Balm“, koji je proizveden 1899. godine za ublažavanje iritacije vimena krava nakon mužnje.</p><p>- “Bag Balm” je genijalna stvar. Koristi se za njegu vimena kod krava, ali to je nešto što možete staviti na lice preko noći, a kada se probudite ujutro, više nemate suhu, ispucalu kožu. Verujte mi da mnogo “mumija” šeta okolo s “Bag Balmom” na sebi - napisala je Rakel Velč u svojoj knjizi.</p><p>Rakel Velč je preminula 15. februara 2023., u 82. godini, usljed srčanog udara. Iako nikad nije javno priznala, posljednjih godina života borila se s Alzheimerovom bolešću.&nbsp;</p>

<h2>Prije 77 godina rođen Fredi Merkjuri, legenda rok muzike</h2><p>Godine 1946., na današnji dan, u Zanzibaru je rođen Fredi Merkjuri (Freddie Mercury) pravog imena Farok Bulsara (Farrokh Bulsara), legenda rok muzike i pjevač jedne od najboljih svjetskih rok grupa “Queen”.</p><p>U Veliku Britaniju došao je s 18 godina, gdje je studirao umjetnost i grafički dizajn, što će se u karijeri grupe “Queen” primijetiti na omotima albuma, te ponekad i na garderobi sastava, na koje je Fredi uveliko utjecao, a izradio je i poznati logo grupe. </p><p>Krasio ga je moćan glas raspona od čak četiri oktave, što ga je svrstalo među najbolje vokale, ne samo tadašnje muzičke scene, nego uopće u muzičkoj historiji.  Osim toga, Fredi je imao izuzetan talent za pisanje pjesama i muzike. Prema mišljenju muzičkih znalaca, njegova najbolja i u svijetu najpoznatija pjesma je "Bohemian Rhapsody", s albuma “A Night at the Opera” iz 1975. godine. </p><p>Napisao je veliki broj pjesama koje se i danas pjevaju, poput "We are the Champions", "Crazy Little Thing Called Love", "Barcelona", “Killer Queen” i "Love of My Life".</p><h2>Smrt uzrokovana AIDS-om</h2><p>Godine 1987., Fredi je upoznao opersku divu Monserat Kabalje (Montserrat Caballé), kojoj se dugo divio, te je s njom snimio album “Barcelona”, na kome je najpoznatija istoimena pjesma, izvedena na otvorenju Olimpijskih igara u Barceloni 1992. godine, nakon Fredijeve smrti. Monserat je pjevala dok je Freddie bio na zaslonu iza nje. </p><p>Posljednji album grupe “Queen” za Merkjurijevog života - “Innuendo”, izašao je 1991. godine, a na njemu su se našle dvije oproštajne pjesme: “The Show Must Go On" i "These Are the Days of Our Lives". </p><p>Fredi se nikada nije izjašnjavao o svojoj seksualnosti, ali je općepoznato da je bio biseksualac. S Meri Ostin (Mary Austin) proveo je šest godina, a nakon prekida ostali su najbolji prijatelji sve do njegove smrti. Njegov posljednji dugogodišnji partner bio je Džim Haton (Jim Hutton), s kojim je bio od 1984./1985. do svoje smrti, 24. novembra 1991., u 46. godini, od upale pluća uzrokovane AIDS-om.</p><p>Nakon Fredijeve smrti, 1995. godine grupa “Queen” je objavila posljednji album “Made in Heaven”, na kojemu se nalaze zadnje pjesme koje je Fredi uspio otpjevati. Za pjesmu "Mother Love", Fredi je snimio vokale dvije sedmice prije smrti, a gitarist Brajan Mej (Brian May) dovršio je posljednju strofu pjesme.&nbsp;</p>

Filmsku slavu postigla je ulogom Loane u historijsko-fantastičnom filmu “One Million Years B.C.”, koji ju je predstavio kao seks-simbol

Rođena glumica Rakel Velč, jedna od najljepših žena svih vremena 

<p>Na današnji dan 2018. godine, u Banjoj Luci je preminuo slavni bh. bokser Marijan Beneš, jedan od najboljih boksera svih vremena, ne samo u BiH nego u cijeloj našoj regiji. Slovio je za neustrašivog boksera koji je na protivnika jurišao, ne obazirući se na rizik i povrede.</p><p>Beneš je rođen u Beogradu 1951. godine, a djetinjstvo je proveo u Tuzli, gdje je, pod utjecajem oca, učitelja muzike, svirao klavir i violinu. Ipak, sport, odnosno borilačke vještine su ga više privlačile, te je već kao desetogodišnji dječak ušao u bokserski ring i odmah u prvoj borbi pobijedio osam godina starijeg protivnika. Kao šesnaestogodišnjak potpisao je ugovor za banjalučku Slaviju u kojoj je trenirao tokom cijele amaterske karijere. </p><h2>I amaterski i profesionalni šampion Evrope</h2><p>Kao amater osvojio je devet titula prvaka Bosne i Hercegovine, četiri prvaka Jugoslavije i brojne revijalne titule, za šta je odlikovan Zlatnim bedžom “Jugoslavenskog sportskog lista”. Sjajnu amatersku karijeru okrunio je osvajanjem zlatne medalje na Evropskom prvenstvu u boksu 1973. godine, održanom u Beogradu, kada je proglašen najboljim sportistom Jugoslavije. </p><p>Nakon Olimpijskih igara u Madridu, kada je zaustavljen u drugom kolu, Beneš je prešao u profesionalce i u martu 1979. godine osvojio titulu evropskog prvaka u verziji Evropske bokserske unije (EBU) u lakoj velter kategoriji, nokautiravši Francuza Gilberta Cohena. Pojas je odbranio četiri puta. </p><p>U 394 borbe u karijeri Beneš je pobijedio u njih 309, od toga sedam puta nokautom. Pritom je 26 puta lomio kosti i povrijedio glasnice zbog čega je govorio tiho i sporo. Iz boksa se povukao 1983., poslije teške povrede oka, usljed koje je oslijepio na lijevo oko, a pred kraj života obolio je od Alzheimerove bolesti.</p>

<h2>Rođen francuski književnik Fransoa-Rene Šatobrijan</h2><p>Godine 1768., na današnji dan, rođen je Fransoa-Rene Šatobrijan (François-René de Chateaubriand), francuski književnik i diplomat.</p><p>Kao mladić bio je na dvoru Luja XVI (Louis), a tokom revolucije otputovao je u Ameriku, odakle se vratio nakon osam mjeseci i pridružio vojsci rojalista. Nakon što je ranjen kod Thionvillea otišao je u London. Napoleon Bonaparte mu je kasnije dozvolio povratak u Francusku te mu povjerio nekoliko diplomatskih dužnosti. </p><p>Šatobrijan je bio samotnjak i melanholičar pa je tražio je utočište u kršćanskoj vjeri, a tu  jednostavnost ljudi koji žive u prirodi, čemu je i sam težio, opisao je najbolje u djelu "Duh kršćanstva", gdje je do izražaja došao njegov senzibilitet i romantizam. Osim navedenog, poznata djela su mu: "Mučenici", "Put iz Pariza u Jeruzalem", "Memoari s onu stranu groba" i "Rene".</p>

U martu 1979. godine osvojio je titulu evropskog prvaka u verziji Evropske bokserske unije (EBU) u lakoj velter kategoriji

Preminuo slavni bh. bokser Marijan Beneš

<p>Bosanskohercegovački književnik i ljekar Isak Samokovlija rođen je na današnji dan 1889. godine u Goraždu, u trgovačkoj porodici, a ime je dobio po svom djedu Isaku. Rastao je s četiri brata i jednom sestrom: Baruhom, Haimom, Jakobom, Leonom i Mirjam. Mirjam je umrla kao dijete u Goraždu, a Baruh i Leon stradali su u logorima u Drugom svjetskom ratu. U pripovijetki “Sunce nad Drinom” Isak je opisao svoje mjesto rođenja s velikim emocijama: </p><p>- Rođen sam u Goraždu, u toj maloj varošici istočne Bosne kroz koju teče divna i plahovita Drina. Gotovo cijelo svoje djetinjstvo proveo sam na toj rijeci. Drina je za mene jedan od dubljih doživljaja. Zanosila me je kao neko živo, božanstveno biće. Njena bistra čarobna zelena boja, puna sunca, koja mi se tih godina redovno slijevala u dušu svakog ljeta, ispunila me za cijeli život vedrinom, čistotom i nekom čudesnom snagom…</p><h2>Medicinu završio u Beču</h2><p>U rodnom Goraždu Isak je završio osnovnu školu nakon koje je otišao u Sarajevo kod majčine rodbine, gdje je završio Prvu gimnaziju sa školskim drugom Ivom Andrićem, također velikim književnikom i našim jedinim nobelovcem. Kako je volio kristalno čistu i zelenu boju Drine, tako je zavolio i „sarajevske mahale, krivudave sokake, male kućerke nakrivljenih krovova pokrivene uglavnom ćeramidom ili šindrom i okružene baštama u kojima gustu sjenu čini drveće dudova, lipa ili krušaka jerbasmi“.</p><p>Medicinski fakultet u Beču upisao je 1910. godine kao stipendist Jevrejskog kulturno-prosvjetnog društva „La Benevolencija“, ali početkom Prvog svjetskog rata, 1914., biva mobiliziran i poslan na front, zbog čega studije završava tek 1917. godine. U Beču, na jednoj plesnoj večeri, upoznao je mladu Heddu Brunner, svoju buduću suprugu, koju je njena majka poslala na krojački zanat. S Heddom je dobio troje djece: Mišu, Mirjanu i Rikicu.</p>

<h2>Pisao je noću</h2><p>Nakon rata Samokovlija se vraća u Bosnu i zapošljava kao ljekar u rodnom Goraždu, zatim u Fojnici, da bi 1925. počeo raditi u bolnici „Koševo“ u Sarajevu. Kako je sam često kazivao, imao je mnogo posla kao ljekar, pa je pisao noću, kada bi završio s poslom, jer je književnost bila njegova najveća ljubav.</p><p>- Vremena nisam imao mnogo, bio sam zauzet kao ljekar. Radio sam u ambulanti, a popodne u privatnoj ordinaciji. Zato sam uglavnom najviše pisao noću. Kada bih završio sve medicinske poslove, bacio bih se na književnost, a to je za mene bilo najveće uživanje. Volio sam da pišem i volio sam stvari koje pišem, doživljavao sam ih.</p><h2>Žuta traka</h2><p>Godinama je Samokovlija svoje tekstove držao u ladici neobjavljene, jer je pisao  za svoju dušu, o životu sunarodnjaka, sefardskih Jevreja, saosjećajući s patnjama siromašnih i obespravljenih, koji su bili glavni likovi njegovih lirski intoniranih pripovijedaka. U tome je, izgleda, i bila tajna velike čitanosti i uvažavanja njegovih djela, koju otkrivaju i brojni današnji čitatelji.</p><p>Uporedo s ljekarskim poslom postaje jedan od urednika sedmične novine „Jevrejski život“, gdje 1927. objavljuje svoju prvu pripovijetku „Rafina avlija“, a dvije godine poslije i prvu zbirku pripovijedaka "Od proljeća do proljeća", te 1936. „Pripovijetke“.</p><p>Međutim, početkom Drugog svjetskog rata Samokovlija je ostao bez posla i, kao i ostali njegovi sunarodnjaci, morao je nositi žutu traku s Davidovom zvijezdom, kojom su nacisti obilježavali Jevreje. Ubrzo su ga ustaše odvedele u logor u Sarajevu. </p><p>U proljeće 1945. godine, uspijeva pobjeći od ustaša i krije se sve do oslobođenja zemlje. Po završetku Drugog svjetskog rata uređivao je književni časopis "Brazda", od 1948. do 1951. godine, a potom je sve do smrti bio urednik u Izdavačkom preduzeću "Svjetlost".&nbsp;</p>

<h2>„Nosač Samuel“</h2><p>Na Samokovlijino književno djelo mnogo je utjecalo odrastanje uz rijeku Drinu u Goraždu. Ivo Andrić ga je nazvao jednim od najboljih pisaca koje je Bosna i Hercegovina dala, a Meša Selimović je rekao kako je Samokovlija, izuzmemo li Andrića, najbolji bosanski pripovjedač poslije Kočića.</p><p>Godine 1946., Samokovlija objavljuje svoju najpoznatiju pripovijetku „Nosač Samuel“, koja je, prema mišljenju mnogih, njegovo najbolje djelo. Napisavši drame „On je lud“ i „Fuzija“ okušao se i kao dramski pisac. Prema njegovim djelima realizirano je više pozorišnih i TV dramatizacija („Plava Jevrejka“, „Ženidba nosača Samuela“, „Simha“ i „Ratni hljebovi“). U režiji Slavka Vorkapića, prema djelu  “Hanka”, 1955. snimljen je istoimeni igrani film, koji je  godinu kasnije predstavljao jugoslavensku kinematografiju na Filmskom festivalu u Kanu.  </p><p>Život ovog bh. velikana ugasio se 15. januara 1955. godine. Umro je od degeneracije bubrega u 66. godini života, ostavivši iza sebe mnoštvo neobjavljenih rukopisa. Sahranjen je na Jevrejskom groblju u Sarajevu. </p><h2>Samokovlijin kutak</h2><p>Svake godine polovinom januara, u Goraždu se održava manifestacija „Dani Isaka Samokovlije – Sunce nad Drinom“, a u Domu pisaca u Sarajevu jedan kutak je posvećen ovom velikom književniku, što je, ustvari, minijaturni porodični muzej koji su formirali Isakova kćerka Mirjana i njen suprug Milutin. U tom kutku smješteni su radni sto za kojim je Isak pisao i stvarao, vitrina s njegovim knjigama, vaza za cvijeće koju je Isak dobio od svoje majke nakon što je položio maturu u sarajevskoj Prvoj gimnaziji, nalivpera i olovke, tabakera… Na zidu je nekoliko umjetničkih slika, među kojima dominira piščev portret, rad Marija Mikulića, slikara i Samokovlijinog velikog prijatelja.</p><p>- Sjećam se: otac je, i kad bi pisao za ovim stolom, sjedio u svom bijelom ljekarskom mantilu. U njemu je dočekivao i prijatelje i namjernike. Ovo o ljekarskom mantilu spominjem zato što mi se uvijek činilo da se u njegovoj ličnosti, na neki način, ljekar nikad nije odvajao od književnika, ali također ni književnik od ljekara… Pisao je polagano i strpljivo. Prerađivao je, dopunjavao ili skraćivao svoje tekstove po nekoliko puta: neka mjesta u njima brisao, pa ih ponovo ispisivao i veoma uporno i strpljivo radio sve dok napisanim ne bi bio zadovoljan. Tada bi nam, odahnuvši, obično rekao: “Sad mislim da je ovo konačno gotovo!” U trenucima posebnog raspoloženja tata bi naglas čitao neku od svojih pripovijetki, želeći da čuje i naše mišljenje i utiske… - prisjećala se Isakova kćerka Mirjana.</p>

Ivo Andrić nazvao ga je jednim od najboljih književnika koje je Bosna i Hercegovina imala

Rođen Isak Samokovlija, pisac u mantilu ljekara 

<p>Na današnji dan 1875. godine, rođen je Ferdinand Porše (Porsche), češko-njemački automobilski inžinjer, tvorac Volkswagenove „bube“.</p><p>Bio je jedan od najvećih konstruktora automobila, ali i jedan od rijetkih ljudi koji su se usudili nametati svoje ideje njemačkom nacističkom vođi Adolfu Hitleru. Porše je još kao mladić eksperimentirao s aviomotorima, avionima i električnim helikopterima, a modelom narodnog automobila koji neće koštati više od prosječnog motora oduševio je Hitlera, koji je sanjao o automobilizaciji Trećeg Rajha. </p><p>Dobivši Hitlerovu finansijsku i svaku drugu podršku, Porše je realizirao konstrukciju Volkswagenove “bube”, što je bio njemački odgovor na Fordov model T, koji je u to vrijeme bio najprodavaniji automobil na svijetu. Već 1937. godine, u pogonu kod “Daimler-Benza” proizveo je prvih 30 automobila koji su zbog neobičnog izgleda podrugljivo nazvani “kafer” (buba).</p><h2>Najprodavaniji automobil</h2><p>Neposredno poslije Drugog svjetskog rata 1945. godine, 1785 buba već je izašlo iz poluporušenih pogona u Wolfsburgu, a 27 godina kasnije automobil “buba” postao je ljubimac cijeloga svijeta, preuzevši od Fordovog modela T titulu najprodavanijeg automobila u historiji.</p><p>Kada su se na tržište počeli probijati prvi Poršeovi sportski automobili, koje je njegov sin Ferry konstruirao na osnovu “bube”, Ferdinand Porše umire nakon srčanog udara, 30. januara 1951. godine. </p><p>Model Porsche 356 Roadster prvi je proslavio ime slavnog konstruktora. U godinama koje su slijedile “Porscheovi” modeli sa svevremenskim dizajnom postali su sinonim za prestižni sportski automobil.</p>

<h2>U Parizu preminuo ruski pisac Ivan Sergejevič Turgenjev</h2><p>Godine 1883., na današnji dan, u Parizu je preminuo Ivan Sergejevič Turgenjev, jedan od najvećih ruskih, ali i svjetskih književnika. Za života je uživao mnogo veći ugled u francuskim, nego u ruskim književnim krugovima. Njegovo djelo “Očevi i djeca” smatra se jednim od najvažnijih romana 19. vijeka.</p><p>Turgenjev je, uz mlađe kolege Dostojevskog i Tolstoja, doprinio da ruska književnost dobije svjetski status. Većinu svog života proveo je u Njemačkoj i Francuskoj, stekavši veliku popularnost na Zapadu. Bio je impresioniran modernim društvom u Zapadnoj Evropi, pa se u domovinu vratio kao "zapadnjak", što je bila sušta suprotnost tadašnjem "slavenizmu". Turgenjev je vjerovao da Rusija može postati bolja zemlja imitirajući Zapad i ukidajući zastarjele institucije kao što je kmetstvo.</p><h2>“Očevi i djeca”</h2><p>Specifičnost Turgenjevog stvaralaštvo ogleda se u širokom odabiru tema, te ljepoti i snazi pisma kojim je form(ul)irao duh vremena, promišljajući probleme koji su opterećivali njegovo doba i društvo, ali i u vječnom pitanju (be)smisla čovjekovog života. Zanemarujući »religioznu mistiku« Turgenjev je često dolazio u sukob s fanatičnim oponentima i bio meta pravoslavnih klerikalaca, ali, uprkos tome, u romanu »Plemićko gnijezdo« opisao je predanost vjeri onih koji se moraju odreći ljubavi, jer čvrsto drže do moralnih načela, pa i po cijenu da sebi uskrate sreću, kao što je to učinila Liza Kalitina, jedan od najupečatljivijih ženskih likova u historiji ruske, ali i svjetske literature.</p><p>U svom najpoznatijem romanu »Očevi i djeca«, kroz lik Jevgenija Bazarova, Turgenjev je naglasio potrebu smislenog društvenog angažmana, potičući borbu za pravednije društvo, jer se snebivao nad kmetstvom koje je tada bilo zastupljeno u Rusiji. Njegova jezička virtuoznost najviše je došla do izražaja u knjizi novela »Lovčevi zapisi«, kojom se, kako je sam isticao, najviše ponosio, ali i u »Pjesmama u prozi«.&nbsp;&nbsp;</p>

“Porscheovi” modeli sa svevremenskim dizajnom postali su sinonim za prestižni sportski automobil

Rođen Ferdinand Porše, tvorac Volkswagenove "bube"

<p>Na današnji dan prije 113 godina, 2. septembra 1910. godine, u Bosanskom Petrovcu je rođen Skender Kulenović, bosanskohercegovački velikan, književnik i akademik. U svojim djelima je realno, bez imalo uljepšavanja opisivao događaje vremena u kojem je živio, unoseći lične doživljaje i emocije, pišući ih visokosofisticiranim jezikom, što ih svrstava u najvredniju književnost svih vremena stvaranu na prostoru nekadašnje Jugoslavije.  </p><p>Prema mišljenju brojnih književnika i književnih historičara, Kulenović je bio pjesnik dojmljive jezičke genijalnosti i veliki jezički čistunac. Kako je bio veliki znalac našeg jezika, kojim je obogaćivao svoja djela, nekad ih umivajući nježnim lirskim ukrasima, a nekad pooštravajući britkošću riječi i izraza, sticao se dojam da iz njegovih djela jezik nastaje, a ne da se ona služe njime.&nbsp;</p>

<h2>Ocvale primule</h2><p>U rodnom gradu Kulenović je završio osnovnu školu, u Travniku je pohađao Jezuitsku gimnaziju, a potom studirao pravo na Zagrebačkom univerzitetu. Studij prava napustio je 1935. godine i posvetio se književnosti i novinarstvu. </p><p>Već sa 17 godina, u trećem razredu gimnazije, Skender je napisao svoje prvo književno djelo, sonetni vijenac "Ocvale primule", ciklus od pet soneta objavljen u gimnazijskom listu „Hrvatska vila“ u Travniku, 1927. godine. </p><p>-  Te pjesme najviše i volim. One su nastale kad sam prvi put zaplakao za djetinjstvom i djetetom, u trenutku kad sam osjetio prerani dolazak tjeskobe, gorčine i usamljeništva, koji me nikad više nisu ostavljali – govorio je Skender o svojim „primulama“. </p><p>Nakon objavljivanja svojih prvih soneta, Kulenović je sarađivao u brojnim listovima i časopisima, a 1937. godine s Hasanom Kikićem i Safetom Krupićem pokrenuo je u Zagrebu časopis „Putokaz“, koji je bio namijenjen „naprednoj, duhovnoj orijentaciji muslimana“, a izlazio je samo tri godine.&nbsp;</p>

<h2>Otac alkoholičar</h2><p>Kao potomku jedne od najpoznatijih i najbogatijih begovskih porodica, za koju zbog prezimena mnogi historičari tvrde da vodi porijeklo od Kulina bana, Skenderovo rano djetinjstvo bile je sretno i bezbrižno. Međutim, agrarna reforma u vrijeme Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, koja je najviše oštetila bogate begovske porodice, osiromašila je i Skenderovu porodicu. Njegov otac Salih-beg Kulenović, ne mogavši se pomiriti s novonastalom teškom situacijom i siromaštvom, odao se alkoholu i upropaštavajući sebe, upropaštavao je vlastitu porodicu. </p><p>Posljedice očevog opijanja i teških uvjeta života po Skendera su bile potucanje po đačkim i studentskim domovima, loša ishrana i neimaština. Te traume iz rane mladosti pamtio je cijeloga života, ali su one istovremeno jačale njegov duh i gradile karakter. Sumorni porodični odnosi odrazili su se i na Skenderovu braću, koji su kao i on vrlo mladi napustili rodni dom i grad. Muhamed je još kao maloljetan otišao u Krakov, u Poljsku, gdje je završio Likovnu akademiju, a Muzafer u Beograd na studij prava, koji je napustio zbog fudbala, jer je bio jedan od najtalentiranijih fudbalera svoje generacije. Sva trojica braće bili su veliki patrioti i mnogo se žrtvovali u borbi protiv fašističkih vlasti tokom Drugog svjetskog rata. Nažalost, samo je Skender preživio.</p>

<h2>Vijećnik ZAVNOBiH-a</h2><p>Početak Drugog svjetskog rata zatekao je Skendera u Zagrebu. Godine 1941., ilegalno se prebacio u Bosnu i Hercegovinu i stupio u redove Narodno-oslobodilačke borbe kao član Prvog partizanskog odreda Bosanske krajine. Na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a, održanom u noći 25. i 26. novembra 1943. godine u Mrkonjić Gradu, kojem je prisustvovao kao vijećnik, izabran je za sekretara Narodne skupštine Federativne Narodne Republike Jugoslavije.</p><p>Književni i publicistički rad Kulenović nije zanemarivao ni u ratu, pišući poeme i uređujući listove „Bosanski udarnik“, „Glas“ i „Oslobođenje“. Poeme „Stojanka majka Knežopoljka“, „Na pravi sam ti put, majko, iziš'o“, „Pisma Jove Stanivuka“ i „Ševa“ svjedočanstva su ratnog vremena, tadašnjeg života i dešavanja na našim prostorima. Najpoznatija ratna poema mu je „Stojanka majka Knežopoljka“, koja je, ustvari, Skenderov bunt protiv fašističkog terora koji je bio nemilosrdan, naročito po civilno stanovništvo. O nastanku te poeme u jednom intervjuu je rekao:  </p><p>- „Stojanka majka Knežopoljka“ nastala je poslije velike fašističke ofanzive na Kozari. Poemu sam napisao za jedan dan, zapravo za jedan dan i noć… Poemu sam čitao pred Kozarskim odredom i narodom, na svečanosti u augustu 1942. na jednom kozarskom visu – Paležu.</p><h2>Politički prognanik</h2><p>Poslije rata Kulenović je imenovan direktorom drame Narodnog pozorišta u Sarajevu, a uporedo je uređivao i časopise „Pregled“, „Književne novine“ i „Novu misao“. Tih prvih poratnih godina bio je veoma priznat i cijenjen književnik, kulturni i politički radnik, a njegova djela ocjenjivana su kao ideološki temelj novog društva. Međutim, ta idila nije potrajala, jer se Skender, kao i mnogi njegovi savremenici intelektualci, sve više protivio cenzuriranju i nametanju uskogrudih ideoloških i političkih uvjerenja, zbog čega je, 1957. godine, prognan u Mostar. </p><p>U Mostaru je radio kao dramaturg Narodnog pozorišta od 1957. do 1970., a kasnije urednik u beogradskoj „Prosveti“. Razočaran i povrijeđen od sistema za koji je bio spreman sve da žrtvuje, počeo se opijati. Patio je od nostalgije, pisao rijetko, ali i dalje genijalno, tako da se soneti koje je napisao u tom periodu svrstavaju u najbolju poeziju ikad napisanu na prostoru naše regije.</p><p>Godine 1974., dobio je Zmajevu nagradu za književno djelo. Bio je član svih triju jugoslavenskih akademija nauka i umjetnosti: ANUBiH, SANU i HAZU. Osim navedenih poema i soneta, napisao je i komedije „Djelidba“, „Večera“ i „A šta sad?“, zbirku pjesama „Soneti“, zbirku pripovijedaka „Divanhana“, priče za djecu „Gromovo đule“ i „Šarenka“, te roman „Ponornica“.</p><p>Preminuo je 25. januara 1978., a djela koja nam je ostavio u amanet su neprocjenjivo kulturno-historijsko blago, ne samo Bosne i Hercegovine nego i cijele naše regije. </p><h2>Uspješna porodica</h2><p>Skender je bio oženjen Verom Crvenčanin Kulenović, prvom ženom filmskom rediteljicom u Јugoslaviji, koja je također bila aktivna učesnica i pripadnica NOB-a, a profesionalnu karijeru je počela još u Drugom svjetskom ratu, 1944., kao glumica u „Centralnoj pozorišnoj grupi BiH“, te potom u Sarajevskom narodnom pozorištu. </p><p>Vera i Skender imali su dvoje djece, sina Vuka i kćerku Biljanu, koja je i sama bila pjesnikinja, ali i poznata balerina. </p><p>Sin Vuk Kulenović bio je čuveni kompozitor, koji je živio u Bostonu, u Americi, te radio kao profesor kompozicije na Univerzitetu Berkeley.&nbsp;</p>

Potomak je jedne od najpoznatijih i najbogatijih begovskih porodica, za koju zbog prezimena historičari tvrde da vodi porijeklo od Kulina bana

Rođen Skender Kulenović, bh. velikan pisane riječi 

<p>Prije šesnaest godina, 2. septembra 2007., u Sarajevu je u 72. godini preminuo Safet Isović, prema mišljenju gotovo svih muzičkih kritičara i poznavalaca tradicionalne izvorne narodne pjesme, jedan od najboljih interpretatora sevdalinki svih vremena, veliki umjetnik i jedan od najblistavijih glasova koje su ovi naši balkanski prostori ikada imali.</p><p>Doajen sevdaha Safet Isović rođen je 1936. godine u Bileći. Od 1955. godine, došavši na studij prava, pa do smrti, živio je u Sarajevu. Sevdalinke je počeo javno izvoditi u UKUD-u „Slobodan Princip Seljo“, prošavši audiciju 1956., potom i na radiju i televiziji, a dvije godine kasnije snimio je svoj prvi singl s pjesmama „Sarajčice, hajdemo“ i „Kad ja pođoh na Bembašu“.&nbsp;</p>

<h2>Kad Sajo pjeva i slavuj zašuti</h2><p>Pobjeđivao je na najboljim muzičkim festivalima u bivšoj Jugoslaviji i dobitnik je niza najznačajnijih muzičkih nagrada. Vrijeme njegovog uspjeha počelo je solističkim koncertom u “Domu sindikata” u Beogradu 1963., a traje i danas, iako on više nije među nama, ali jeste u svojim pjesmama i našim srcima.</p><p>Brojne Isovićeve kolege, također vrsni interpretatori sevdalinki, saglasni su da je njegova interpretacija bila nenadmašna, da je njegov glas bio toliko moćan da bi mu pozavidjeli i čuveni svjetski operski tenori. Tako kažu i stihovi jedne od pjesama koje su mu posthumno napisane i posvećene: „Kad Sajo pjeva i slavuj zašuti…“ A ne samo da ju je vrhunski pjevao, nego je u svakoj prilici govorio poučno o sevdalinci, ističući koliko je bitna za našu tradiciju i kulturu, koja je i Safetu, kao i svim Bosancima i Hercegovcima, urođena.</p><p>– Moj otac je lijepo pjevao sevdalinke, a tetka, očeva sestra, svirala harmoniku, pa je to stalno prisustvo sevdalinke u mojoj kući, iz koje sam i naslijedio talent, opredijelilo moj put. Sevdalinka je najljepši dio naše kulture i treba nastojati da se ona prezentira, kako bi je zavoljeli svi ljudi bez obzira na naciju i vjeru. Ja poštujem i volim svačiju kulturu, ali se bojim nekulture – izjavio je u jednom od brojnih intervuja Isović.</p>

<h2>Ambasador sevdalinke i BiH</h2><p>„Šta se ovo Bosnom čuje“, pjevao je Safet, čudeći se nama, Bosancima i Hercegovcima, koji uglavnom prednost dajemo onome što nije naša tradicija, umjesto da njegujemo i promoviramo svoje, bh. autohtone vrijednosti. Popularni Sajo se cijelog života borio za očuvanje bosanskohercegovačke tradicionalne lirske gradske pjesme, sevdalinke, pjevajući je i promovirajući tako i našu zemlju širom svijeta. </p><p>Bio je istinski ambasador sevdalinke i Bosne i Hercegovine. Zahvaljujući njemu, zvuci naše sevdalinke odzvanjali su u najprestižnijim svjetskim koncertnim dvoranama: „Kongres centrumu“ u Berlinu, „Mozarteumu“ u Salzburgu, „Opera Houseu“ u Sidneju, „Odeon Palaceu“ u Njujorku, kao i u Frankfurtu, Beču, Bagdadu, Parizu, San Remu, Torontu, Štokolmu, Barceloni, Istanbulu, Sofiji…</p><p>Posljednji veliki solistički koncert održao je u prepunoj sarajevskoj Zetri, 29. maja 2003. godine.</p>

<h2>Najdraža sevdalinka</h2><p>Safetov mezar se zasluženo nalazi među  mezarima najvećih sinova, heroja Bosne i Hercegovine, u haremu Ali-pašine džamije u Sarajevu, a Park kod Druge sarajevske gimnazije nosi njegovo ime.</p><p>Osim tradicionalnih sevdalinki, Safet je izvodio i tzv. komponovane narodne pjesme koje su se temeljile na sevdalinci i drugim oblicima bh. muzičke tradicije, a među najpoznatijima su: “Kad sretneš Hanku”, “Jablani se povijaju”,“Bosno moja”, “Na mezaru majka plače”, “Šta se ovo Bosnom čuje”, “Oj, Safete, Sajo, Sarajlijo”…</p><p>„Otvori mi džamli pendžer, dilber Ajšo, golubice, daj razgrni zar tanani, da ti vidim bijelo lice…“ stihovi su sevdalinke „Otvori mi džamli pendžer“ za koju je govorio kako mu je najdraža, a svim ljubiteljima sevdaha ostavio je biserne tonske zapise pjesama u kojima je pjevao o mahalama, jaranima, gizdavim konama, o šeher Sarajevu i zemlji Bosni.</p>

<h2>Benjamin Isović, Safetov sin, s velikim ponosom se sjeća svog oca i zajedničkog života.</h2><p>– Veoma mi je važno to kako ga je narod doživljavao i doživljava, kao i opus koji je ostavio iza sebe. On i jeste bio narodni čovjek, njihov Sajo. Bio je „Safet nacionale“, tačnije, „Safet internacionale“, a njegovo djelo je istinska narodna baština i svaki čovjek koji ga je volio ima pravo na komadić te uspomene, na djelić svojatanja.</p><p>Kao ocu sam mu zahvalan za sve što danas jesam. Ponosim se njime, njegovom dosljednosti, pravednosti, plemenitosti i principijelnosti koju je posjedovao. To je čovjek koji nikada nikome nije nanio štetu i uvijek je davao mnogo više nego što je dobijao. Naučio me je dobroti, poštovanju, časti i mnogim istinskim vrijednostima vezanim za život s ljudima. Od njega sam naslijedio sluh, strast za muziku, vokalne sposobnosti, njegovu hercegovačku lucidnost i pronicljivost, rječitost, ljubav prema životinjama… i sve mi to danas mnogo znači. To su čvrsti temelji moje ličnosti.</p><p>Često se sjetim naših zajedničkih trenutaka, diskusija, konfrontacija, njegovog istinskog uvažavanja mojih stavova, mišljenja, prijedloga. Sjećam se njegovih savjeta, naši razgovori nose neizbrisiv trag. Pjesme koje je interpretirao za mene nisu samo pjesme, nego i žive, osebujne slike, sjećanja na prilike i periode u kojima je radio. Njegove pjesme su za mene, uz sve što nose, ujedno i buđenje najljepših uspomena.</p>

Prema mišljenju muzičkih kritičara i poznavalaca tradicionalne narodne pjesme, bio je jedan od najboljih interpretatora sevdalinki svih vremena

Prije 16 godina preminuo Safet Isović, najblistaviji glas sevdaha 

<p>Na današnji dan 1923. godine, rođen je američki bokser italijanskog porijekla Roki Marćano (Rocky Marciano), koji je postao slavan po tome što je jedini borac teške kategorije u historiji boksa bez zabilježenog poraza u svojoj profesionalnoj karijeri. </p><p>Tokom služenja vojnog roka Marćano je postao reprezentativac kopnene vojske SAD, pobijedivši na Vojnom bokserskom amaterskom turniru 1946. godine. Prvi profesionali nastup imao je 17. marta 1947. godine, kada je pobijedio lokalnog borca Lija Epersona (Lee Epperson) u tri runde. </p><p>Titulu svjetskog prvaka u teškoj kategoriji osvojio je 1952. godine, pobjedom nad američkim bokserom Džoom Volkotom (Joe Walcott). U periodu dok je bio šampion teške kategorije boksovao je 49 mečeva i svaki završio pobjedom, od kojih je više od 80 posto bilo nokautom. Marćano se iz ringa povukao nepobijeđen 1956. godine.</p><h2>Film o legendama boksa</h2><p>Godine 1961., Roki počinje snimati za televiziju, a prvi nastup bio je u tv-seriji “Combat”, u epizodi "Maskarada". Iste godine je predvodio sedmičnu TV emisiju o boksu. Pred kraj jula 1969., učestvovao je u snimanju filma “The Superfight: Marciano vs. Ali”, koji je bio napravljen na osnovu kompjuterske simulacije fiktivnog meča između Marćana i Muhameda Alija (Mohammed), prema statistikama koje su oba borca imala u vrhuncu svojih karijera. </p><p>Film je prvi put prikazan putem televizije četiri mjeseca nakon pogibije Rokija Marćana u avionskoj nesreći. Zanimljivo je da je film imao dva završetka: jedan u kojem je pobijedio Marćano, a drugi u kojem je pobijedio Ali.&nbsp;</p>

<h2>Napadom Njemačke na Poljsku počeo Drugi svjetski rat</h2><p>Godine 1939., napadom Njemačke na Poljsku na poluotoku Westerplatte, u 4:42 sata ujutro počeo je Drugi svjetski rat, međunarodni oružani sukob koji je vođen na trima kontinentima i na svim svjetskim okeanima, a u njemu su učestvovale gotovo sve države koje su tada postojale.</p><p>Dva dana nakon njemačkog napada, Njemačkoj su rat objavile Francuska i Britanija, čime je rat i formalno dobio karakter svjetskog. Iako su objavile rat Njemačkoj i obećale pomoć Poljskoj, britanska i francuska pomoć Poljskoj nikada nije stigla, pa su se Poljaci osjećali izdanima. Stvarni rat Njemačke s Francuskom počeo je tek u maju 1940., a s Velikom Britanijom u julu iste godine. Do 22. juna 1941. godine Sovjetski Savez je bio saveznik Hitlerovoj Njemačkoj, ali je toga dana Njemačka iznenada napala i Sovjetski Savez. Uz Njemačku su na fašističkoj strani bili Italija i Japan, nakon čijeg su se napada na Pearl Harbor, 7. decembra 1941. godine, Sjedinjene Američke Države uključile u rat, koji je tada zahvatio gotovo čitav svijet. </p><p>Početkom 1943., Italija je bila prisiljena na kapitulaciju, dok se Njemačka opirala sve do 7. maja 1945., kada je potpisala bezuvjetnu kapitulaciju, a Japan se predao 15. avgusta 1945. godine.</p><p>Broj stradalih ljudi u Drugom svjetskom ratu procijenjen je na približno 55 miliona, što ga čini jednom od najvećih svjetskih katastrofa.</p>

Kao šampion teške kategorije boksovao je 49 mečeva i svaki završio pobjedom, od kojih više od 80 posto nokautom

Rođen Roki Marćano, jedini neporaženi teškaš u historiji boksa 

<p>Na današnji dan 1997., u Parizu je u automobilskoj nesreći poginula Dajana Frensis Spenser (Diana Frances Spencer), princeza od Velsa. Uz nju je poginuo i njen tadašnji partner Dodi Al Fajed (Dodi Al Fayed).</p><p>Dajana je rođena 1. jula 1961. godine u aristokratskoj porodici, pa je od malih nogu pripremana na život u visokom društvu, zbog čega je kao tinejdžerica boravila u Švicarskoj, u posebnoj ustanovi namijenjenoj mladim ženama iz visokog društva, kako bi se naučila ponašati kao dama. Tadašnjeg prijestolonasljednika britanskog dvora princa Čarlsa (Charles) upoznala je kad joj je bilo 16 godina, koji ju je vrlo brzo zaprosio, te su se vjenčali nakon nepune četiri godine.Već sa 21 godinom Dijana je rodila princa Vilijama (William), a potom i princa Herija (Harry). Postala je omiljena u britanskoj javnosti, koja je slavila i pratila svaki korak lijepe princeze.</p><h2>Depresija i bulimija</h2><p>Uprkos tome, njen život s Čarlsom nije bio ružičast, jer je on volio drugu ženu, Kamilu Parker Bouls (Camilla Bowles), čega je Dajana bila svjesna, pa se borila s depresijom i bulimijom. To je bio glavni razlog zbog kojeg su se i rastali, 1996. godine. Uprkos razvodu, Dajana je i dalje privlačila veliku pažnju medija, koji su pratili su svaki njen korak. Naročito je to bilo izraženo na ljubavnom planu, iako se Dajana borila da u fokus stavi svoj humanitarni rad, borbu protiv AIDS-a, epidemija i mina. </p><p>U okviru kampanje kojom je željela skrenuti pažnju na globalni problem neeksplodiranih ubojitih sredstava, princeza Diana je, 10. augusta 1997. godine, posjetila i Bosnu i Hercegovinu. Nije se željela sretati s političarima, nego je svoju posjetu opisala kao "potpuno privatnu". Željela je posjetiti domove žrtava mina i sresti se s lokalnim udruženjima invalida i specijalista za rehabilitaciju. </p><h2>Posljednja posjeta</h2><p>Nažalost, posjeta našoj zemlji bila je posljednja humanitarna posjeta omiljene princeze, jer je dvadesetak dana nakon toga poginula u saobraćajnoj nesreći u pariskom tunelu.</p><p>Uz Dajanu je poginuo i njen partner Dodi Al Fajed, sin egipatskog multimilionera. Navodno, poginuli su u bježeći od paparaca.</p><p>Mediji su Dajanu prozvali sveticom, a milioni cvijetova ostavljeni su pred Kensingtonskom palačom. Njenu sahranu je putem televizije pratilo 2,5 milijardi ljudi.</p><p>Al Fajedov otac, milijarder Muhamed Al Fajed za njihovu smrt je optužio britanski establišment, konkretno britansku kraljevsku porodicu, dodavši kako je to bila ogromna zavjera u koju su bile umiješane dvije obavještajne službe.</p>

<h2>Rođena Marija Montesori, utemeljiteljica obrazovnog sistema „Montesori“</h2><p>Marija Montesori (Maria Montessori), italijanska ljekarka, obrazovna djelatnica i pedagoginja, najpoznatija po svom obrazovnom sistemu „Montesori“, koji se odnosi na djecu od rođenja do adolescencije, rođena je na današnji dan 1870. godine. Njene obrazovne metode se i danas primjenjuju u velikom broju državnih i privatnih vrtića, osnovnih i srednjih škola širom svijeta.</p><p>Da bi postala doktorica, što joj je bila životna želja, prvo je morala završiti fiziku, matematiku i prirodne nauke na Univerzitetu u Rimu, te je na osnovu te diplome upisala Medicinski fakultet i tako postala prva žena u Italiji koja je završila medicinski fakultet. </p><h2>Rad s bolesnom djecom</h2><p>Nakon sticanja diplome, u julu 1896. godine, Montesori se odmah zaposlila u bolnici „San Đovani“ u sklopu Univerziteta, a iste godine je dobila molbu da predstavlja Italiju na Međunarodnom kongresu za prava žena.</p><p>U toku 1898. godine rad Marije Montesori s djecom zaostalom u razvoju skrenuo je pažnju u naučnim krugovima, te je pozvana da održi predavanje na obrazovnom kongresu u Torinu o obuci hendikepiranih lica. Nakon ovog događaja, Montesori se naredne godine obratila Nacionalnom pedagoškom kongresu, predstavljajući svoje viđenje reforme društva i političke ekonomije kroz reformu školovanja. Ta ideja se održala kod Montesorijeve tokom cijelog njenog života. Danju je radila, podučavala i posmatrala djecu, a noću pravila bilješke, uvodeći naučni, analitički stav u svoj rad.</p><h2>“Montesori škola”</h2><p>Godine 1901., Montesori je započela samostalan rad u oblastima obrazovne filozofije i antropologije, a 1904. je prihvatila položaj predavača u Pedagoškoj školi Univerziteta u Rimu, na kojem je ostala do 1908. godine. U to vrijeme Mariji je ponuđeno da se stara i o zdravoj djeci, zbog čega ona, u januaru 1907., otvara „Dječiju kuću“. U školu je uključila brojne aktivnosti i obrazovne materijale, ali je zadržavala samo one koji su djecu zaista zaokupljali, shvativši da djeca koja provode vrijeme u okruženju koje je osmišljeno da podržava njihov prirodni razvoj imaju moć da sama sebe obrazuju. Kasnije je taj proces nazivala samoobrazovanjem (autoedukacijom), te je o tome napisala: „Nisam ja izmislila metodu obrazovanja, ja sam samo dala nekoj maloj djeci šansu da žive.“</p><p>Godine 1913., Marija je u Rimu organizirala prvi međunarodni kurs za učitelje, te uporedo otvorila prvu „Montesori“ školu u Španiji.  U Berlinu je, 1929. godine, osnovana Association Montessori Internacionale (AMI), čije se središte 1935. godine seli u Amsterdam, gdje je i danas.</p><p>Uoči Drugog svjetskog rata, prema Musolinijevom nalogu, 1934. godine zatvorene su sve škole u Italiji, a Marija sa sinom Marijem, 1939. godine, odlazi u Indiju. Poslije rata se vratila u Evropu i do kraja života ustrajavala na ponovnom osnivanju svojih škola širom Starog kontinenta. Preminula je u 81. godini u Amsterdamu.</p>

<h2>Preminuo Šarl Bodler, autor “Cvijeća zla”, najvažnijeg lirskog djela 19. vijeka</h2><p>Godine 1867., na današnji dan, u Parizu je preminuo Šarl Pjer Bodler (Charles Pierre Baudelaire), francuski pjesnik i kritičar, čija je zbirka pjesama „Cvijeće zla“ (Fleurs du mal) proglašena najvažnijim lirskim djelom 19. vijeka. Osim toga, svojom zbirkom pjesničkih crtica „Spleen Pariza“, Bodler je stvorio novu pjesničku vrstu. </p><p>Kada je, 1857. godine, objavio zbirku “Cvijeće zla”, Bodler je naišao na osude “zbog vrijeđanja javnog morala i pristojnog vladanja”. Iako je novo izdanje, 1861., restrukturirao, iz te zbirke je zabranjeno šest pjesama.</p><p>Treće izdanje ove Bodlerove najznačajnije zbirke pjesama objavljeno je godinu nakon njegove smrti.&nbsp;</p>

Princeza je, 10. augusta 1997. godine, posjetila i Bosnu i Hercegovinu, nažalost, to joj je bila posljednja humanitarna posjeta 

U automobilskoj nesreći u Parizu poginula princeza Dajana 

<p>Danas se obilježava Međunarodni dan nestalih, koji su proglasile Ujedinjene nacije. Na ovaj dan se prisjećamo i odajemo počast desecima hiljada osoba širom svijeta nestalih u oružanim sukobima, počinjenim zločinima protiv čovječnosti ili usljed kršenja osnovnih ljudskih prava.</p><p>Današnji dan ima poseban značaj za Bosnu i Hercegovinu, jer je tokom agresije na našu zemlju, od 1992. do 1995. godine, u BiH nestalo gotovo 35.000 osoba, a još se traga za više od 7.500 nestalih.</p><p>Obilježavanje Međunarodnog dana nestalih je ujedno i prilika da se još jednom skrene pažnja svim nosiocima vlasti kako je ovo jedno od najznačajnijih pitanja ljudskih prava s kojim se suočava, ne samo naša nego i druge države bivše Jugoslavije. Jer, rješavanje sudbine hiljada nestalih osoba prije svega je obaveza vlasti, kao civilizacijska i moralna obaveza i prema žrtvama i prema porodicama žrtava, ali i društvu u cjelini.&nbsp;</p>

<h2>Preminuo Čarls Bronson, slavni američki glumac</h2><p>Godine 2003., na današnji dan, u Los Anđelesu je preminuo Čarls Bronson (Charles), slavni američki glumac tatarskog porijekla, najpoznatiji po ulogama "teških momaka", policijskih inspektora, revolveraša i osvetnika.</p><p>Bronsonova porodica je porijeklom iz Litve, u kojoj je uz njega bilo još 14-ero djece. Otac mu je umro kada mu je bilo samo deset godina, pa je usljed velikog siromaštva bio primoran raditi sa starijom braćom u rudniku ugljena, zarađujući dolar po toni iskopanog ugljena. Njegovo rođeno ime bilo je Karolis Bučinskis, a prezime Bronson uzeo je iz straha da Bučinskis zvuči odviše ruski. </p><p>U svojoj 50-godišnjoj karijeri Bronson je ostvario više od 160 uloga u filmovima i televizijskim serijama. Kako je izgledao kao mistik, često su mu nudili uloge ljudi takvog porijekla. Najpoznatiji filmovi su mu “Sedmorica veličanstvenih”, “Veliki bijeg”, “Bilo jednom na Divljem zapadu”, “Dvanaestorica žigosanih”, te serijal “Smrtonosna želja”. Za Bronsona je čuveni režiser Serđo Leone (Sergio) izjavio da je on "najbolji glumac s kojim je ikad radio".</p><p>Čarls Bronson je bolovao od Alzheimerove bolest, a preminuo u 81. godini od upale pluća.&nbsp;</p>

<h2>Rođena engleska književnica Meri Vulstonkraft Šeli, autorica “Frankenštajna”</h2><p>Na današnji dan 1797. godine, u Londonu je rođena Meri Vulstonkraft Šeli</p><p>(Mary Shelley), engleska književnica, autorica čuvenog romana “Frankenštajn”, koji govori o kapetanu koji je stvorio zombi-čudovište.</p><p>Godine 1814., Meri je započela ljubavnu vezu s jednim od političkih sljedbenika njenog oca, Persijem Šelijem (Percy Shelley), za kojeg se i udala. Tokom 1816. godine, na ljetovanju u Švajcarskoj, Meri dobila ideju za svoj najpoznatiji roman “Frankenštajn”. Priča tog njenog čuvenog i najboljeg romana korištena je kao osnova za brojne kasnije priče i filmove.</p><p>Prvo troje djece koje je rodila Meri je umrlo, a preživjelo joj je tek četvrto dijete, koje je rodila u Italiji. Godine 1822., Merin suprug se utopio kada je njegova jedrilica potonula tokom oluje u blizini Vijaređa, a naredne godine Meri se vratila u Englesku, posvetivši se odgoju svog sina i karijeri profesionalne književnice. Posljednju deceniju svog života provela je boreći se s bolešću, moždanim tumorom, te umrla u dobi od 53 godine.</p><p>Meri je uglavnom bila poznata po romanu “Frankenštajn” sve do 1970-ih godina, kada je krenulo interesovanje za njen književni rad uopće, posebno romane, među kojima su historijski romani “Valperga” i “Perkin Vorbek”, apokaliptični roman “Posljednji čovek”, te njena posljednja dva romana “Lodor” i “Fokner”.&nbsp;</p>

Tokom agresije na našu zemlju, 1992.-1995., u BiH je nestalo gotovo 35.000 osoba, a još se traga za više od 7.500 nestalih

Međunarodni dan nestalih osoba

<p>Na današnji dan 1915. godine, u Štokholmu je rođena švedska glumica, trostruka oskarovka Ingrid Bergman, a istog datuma 1982. godine u Londonu je preminula. Američki filmski institut proglasio ju je četvrtom najvećom ženskom glumačkom zvijezdom u historiji.</p><p>Ingrid su odgojili tetka i tetak, uz svoje petero djece, jer su joj majka i otac umrli dok je bila dijete. Sa 17 godina nakon audicije je primljena u Kraljevsko dramsko pozorište u Štokholmu, a tokom prvog ljetnog raspusta angažirao ju je švedski filmski studio, pa je ubrzo napustila pozorište i posvetila se filmu.</p><p>Nakon desetak filmova u Švedskoj i jednog u Njemačkoj, Bergmanovu je angažirao holivudski producent David O. Selznick, kako bi nastupila u engleskoj verziji njenog švedskog filma “Intermezzo”. Film je ostvario veliki uspjeh, a Bergman je postala zvijezda. </p><h2>Tri Oskara</h2><p>Njena najpoznatija uloga je u klasičnom filmu “Casablanca” iz 1942. godine, gdje je glumila glavnu žensku ulogu uz slavnog glumca Hemfrija Bogarta (Humphrey).</p><p>Godine 1943., nominovana je za Oskara za najbolju glumicu za film “Kome zvono zvoni”, koji je bio njen prvi film u boji. Naredne godine osvaja Oskara kao najbolja glumica u filmu “Plinsko svjetlo”, a treću uzastopnu nominaciju zaradila je ulogom redovnice u filmu “Zvona Svete Marije”. Četvrta nominacija uslijedila je 1948. godine za ulogu Ivane Orleanske u istoimenom filmu.  </p><p>Drugog Oskara za najbolju glumicu osvojila je naslovnom ulogom u filmu “Anastasia”, a trećeg Oskara i prvog kao najbolja sporedna glumica, dobila je za ulogu u filmu “Ubistvo u Orient Expressu”, 1974. godine. </p><p>Osim sjajnih uloga u brojnim filmovima, među kojima treba spomenuti i tri briljantna ostvarenja režisera Alfreda Hičkoka (Hitchcock): “Začarana” (1945.), “Ozloglašena” (1946.) i “U znaku jarca” (1949.), Bergman je nastupala u pozorišnim komadima “Liliom”, “Anna Christie” i “Joan of Lorraine”. </p><p>Godine 1978., za ulogu u filmu “Jesenja sonata” sedmi put je nominovana za Oskara, a to je ujedno bio i njen posljednji film. </p><p>Ingrid Bergman preminula je na svoj 67. rođendan.&nbsp;&nbsp;</p>

<h2>Rođen Majkl Džekson, američka pop ikona </h2><p>Godine 1958., na današnji dan, u gradiću Geri u Indijani, rođen je Majkl Džozef Džekson (Michael Joseph Jackson), američki pop pjevač, čiji je kontroverzni život bio dio pop kulture u posljednjoj četvrtini 20. vijeka. </p><p>Majklova porodica je bila muzička, pa je već s jedanaest godina počeo nastupati kao član grupe “Jackson 5”. Solo karijeru započeo je 1971. godine, dok je još bio član porodične grupe. Početkom osamdesetih godina dvadesetog vijeka, Džekson je postao dominantna figura u popularnoj glazbi i prvi afroamerički zabavljač koji je stekao jaki publicitet na MTV-u.</p><h2>Spotovi popularizirali i MTV</h2><p>Popularnost videospotova njegovih pjesama, prikazivanih na MTV-u, poput "Beat It", "Billie Jean" i "Thriller" pomogla je tada relativno mladoj televiziji u promociji i postizanju velikog ugleda. Sa scenskim nastupima i videospotovima, Džekson je popularizirao veliki broj fizički kompliciranih plesačkih tehnika kao što su robot i moonwalk. Njegov svojstven zvuk utjecao je na mnoge hip hop, pop i moderne ritam i blues izvođače.</p><p>Pet  Majklovih solo studijskih albuma su među najprodavanijim muzičkim materijalima na svijetu svih vremena: “Off the Wall” (1979.), “Thriller” (1982.), “Bad” (1987.), “Dangerous” (1991.) i “HIStory” (1995.). </p><p>Osim toga, Majlk je bio i veliki humanitarac, te je donirao milione dolara u humanitarne svrhe radom svoje zaklade, izdavanjem humanitarnih singlova i podržavanjem 39 akcija.</p><h2>Smrt uoči koncerta</h2><p>Plastične operacije, navodno izbjeljivanje kože te druge promjene njegove pojave, bolesti, a također i ponašanja, izazivali su mnoge kontroverze te narušile njegov imidž. Osim toga, 1993. godine optužen je za seksualno maltretiranje djeteta. Istraga je prekinuta jer Jackson nije tužen na sudu i zbog nedostatka dokaza, a 2005. godine mu je suđeno za seksualno zlostavljanje. Kasnije je oslobođen svih optužbi.</p><p>Uprkos kontroverzama iz privatnog života, Džeksonu se ne mogu osporiti izniman talent i slava koji su ga uvrstili u Rokenrol kuću slavnih čak dva puta i donijeli mu nadimak “Kralj popa”. Vlasnik je nekoliko Guinnessovih rekorda, među kojim i rekorda za "Najuspješnijeg zabavljača svih vremena", te 13 nagrada Grammy. Izdao je 13 singlova koji su bili na prvom mjestu ljestvice Billboard Hot 100, više nego bilo koji muški izvođač. Prodao je više od 750 miliona primjeraka svojih albuma. </p><p>Preminuo je 25. juna 2009., desetak dana prije koncerta u sklopu svoje povratničke turneje u londonskoj O2 areni za koju je bilo rasprodano svih 50 koncerata.&nbsp;</p>

Američki filmski institut proglasio ju je četvrtom najvećom ženskom glumačkom zvijezdom u historiji

Slavna glumica Ingrid Bergman preminula na svoj 67. rođendan

<p>Na današnji dan 1749. godine, u Frankfurtu je rođen Johan Volfgang fon Gete (Johann Wolfgang von Goethe), jedan od najvećih njemačkih i evropskih književnika, najznačajnija ličnost evropskog neoklasicizma i romantizma krajem 18. i početkom 19. vijeka.</p><p>Gete je studirao pravo, prvo na Univerzitetu u Lajpcigu, a potom u Strasburgu, potom je, 1775. godine, imenovan je tajnim savjetnikom u Vajmaru, pri dvoru vojvode od Vajmara, gdje je koordinirao velike projekte miniranja, izgradnje puteva i navodnjavanja s primarnim zadatkom obnove rudnika bakrenog škriljca Ilmenau. Taj period svog života Gete je nazvao rudarskom epohom zbog koje je u svojim književnim djelima često opisivao rudarski život. </p><h2> “Patnje mladog Vertera”</h2><p>Njegova djela obuhvataju gotovo sve književne rodove i nekoliko naučnih područja. Najveću popularnost stekao je romanom “Patnje mladog Vertera”, djelom u kojem je srušio sve primjere klasicizma koji su vladali među njegovim savremenicima, uvodeći čitatelje u modernu književnost. </p><p>Gete je preporodio liriku, dramu, ep, romane, nametnuvši se kao učenjak izuzetno oštrog i dubokog uvida u strukturu i fenomene prirode, čime je jako utjecao na sve evropske književnosti, te još za života postao “spomenik” njemačkog klasičnog humanizma.</p><p>Osim toga, on je i slikao, te radio na anatomiji i botanici, stvarajući teoriju boja, a 26 godina je režirao predstave u pozorištu.</p><h2>“Faust” remek-djelo</h2><p>Geteovo remek-delo je “Faust”, u kojem se fokusirao na potragu za smislom postojanja i duše. Originalna verzija, 1790. godine, nosila je naziv “Faust: Fragment”. Međutim, Faust je ubrzo postao opsesija Getea koji je kompletnu dramu radio duže od 60 godina, a konačnu verziju završio je samo nekoliko meseci prije smrti. </p><p>U “Faustu” je Gete razjasnio ideje da nijedan filozofski sistem ne može objasniti svijet, da se čovjek ne može svesti na pojedinačne koncepte i da literatura može odražavati proizvoljnost života. Ti njegovi stavovi inspirisali su mnoge pjesnike i filozofe poput Ničea (Nietzsche), Beketa (Beckett) i Kafke.</p><p>Osim toga, bio je strastveni sakupljač minerala i imao vrijednu zbirku, zbog čega je po njemu nazvan mineral getit ili goethite, koji je modifikacija prirodnog željezo-hidroksida FeO(OH).&nbsp;</p><p>Preminuo je 22. marta 1832. u 82. godini života.</p><h2>Goethe-Institut</h2><p>Prema velikom književniku nazvan je „Goethe-Institut“, udruženje njemačkih kulturnih centara širom svijeta sa sjedištem u Minhenu, koje njeguje, širi i promovira njemački jezik i međukulturnu saradnju izvan matične zemlje. Institut ima svoje odjeljenje i u Bosni i Hercegovini, u Sarajevu, koje samostalno i u saradnji s drugim ustanovama i pojedincima organizira različite kulturne priredbe, predavanja, seminare, izložbe, promocije, projekcije, pozorišne i muzičke priredbe, te posreduje u dobivanju stručnih stipendija.</p>

<h2>Preminuo slavni režiser i oskarovac Džon Hjuston</h2><p>Godine 1987., na današnji dan, preminuo je Džon Hjuston (John Huston), slavni američki režiser i oskarovac. Slavu je stekao režijom filmskih klasika: “Malteški soko”, “Blago Siera Madre”, “Otok Largo” i “Afrička kraljica”.</p><p>Džon je rođen u Nevadi, kao sin glumca Valtera Hjustona (Walter) i Ri Gor (Rhee Gore), sportske novinarke. Karijeru je počeo kao scenarist i radeći na filmovima koji su većinom bili adaptacije knjiga ili drama. Osim toga, Džon je i glumio u mnogim filmovima, a za uloge u filmovima “Kardinal”, režisera Ota  Premingera (Otto), te “Kineska četvrt” Romana Polanskog, bio je nominiran za Oskara za najboljeg sporednog glumca. </p><h2>Filmska porodica</h2><p>U svojoj karijeri Hjuston je ukupno bio 15 puta nominiran za Oskara. Između ostalih nominacija, izdvojila se ona za Oskara za najbolji adaptirani scenarij za “Malteškog sokola”, a 1948., kada je nominiran za fim “Blago Siera Madre”, konačno je i dobio Oskara za najboljeg režisera.</p><p>Hjuston drži rekord kao najstarija osoba koja je nominirana za najboljeg režisera sa 79 godina, za film “Čast Prizzijevih” (1985.). </p><p>Uloge u svojim filmovima Hjuston je često davao svom ocu Valteru i kćerki Anđeliki (Anjelica). Njih dvoje su dobili Oskare za uloge u njegovim filmovima “Blago Siera Madre” i “Čast Prizzijevih”, čime je porodica Hjuston postala prva porodica s tri generacije dobitnika Oskara.</p><p>I Džonov sin Deni Hjuston bavi se režijom filmova, a okušao se i u glumi. U svom režiserskom debiju „Mr North“ angažirao je svoju stariju sestru Anđeliku, a trebalo je da i otac Džon zaigra u sinovljevom ostvarenju. Međutim, u tome ga je spriječio emfizem pluća, koji mu je kao strastvenom pušaču dijagnosticiran još 1978. Posljednjih godina života Džon Hjuston nije mogao, bez oslanjanja na kisik, samostalno da diše ni dvadesetak minuta, a godinu prije premijere Denijevog prvjenca preminuo je od posljedica upale ionako oštećenih pluća.&nbsp;</p>

Najznačajnija ličnost evropskog neoklasicizma i romantizma krajem 18. i početkom 19. vijeka

Rođen jedan od najvećih evropskih književnika Johan Volfgang fon Gete

<p>Na današnji dan 1916. godine, preminuo je Petar Kočić, jedan od najcjenjenijih i najvažnijih bosanskohercegovačkih književnika. Za samo 39 godina, koliko je živio, ostavio je veliki pečat u bh. književnoj historiji svojim svevremenskim djelima koja i danas čitamo u jednom dahu. </p><p>Kočić je rođen 29. juna 1877., u selu Stričići kod Banje Luke. Odrastao je s djedom Stojanom i bakom Vidom, nakon što mu je majka Mara, kada je imao samo dvije godine, umrla pri porođaju mlađeg brata Ilije, a otac Jovan se poslije gubitka supruge zamonašio. </p><h2>Učesnik narodnog štrajka</h2><p>Period studiranja filozofije na Bečkom univerzitetu bio je književno najaktivniji za Kočića. Godine 1901., objavio je svoju prvu pripovijetku „Tuba“ u beogradskom časopisu „Nova iskra“, zatim „Đurini zapisi“ u „Bosanskoj vili“, a potom objavljuje „S planine i ispod planine“, „Jablan“, „Grob slatke duše“, „Zulum Simeona Đaka“, „Istiniti zulum Simeuna Đaka“, „Mrguda“ i „Kod Markanova točka“. </p><p>Nakon završenog studija, 1904. godine se zaposlio kao profesor Srpske gimnazije u Skoplju, a uporedo s profesorskim poslom pisao satirične članke u novinama, ismijavajući i kritizirajući austorugarsku vlast, zbog čega je dobio otkaz u Gimnaziji, te je 1905. došao u Sarajevo. </p><p>U Sarajevu je nastavio pisati članke protiv tadašnjeg režima, a učestvovao je i u velikom narodnom štrajku 1906. godine. Austrougarska vlast ga je tri puta hapsila i zatvarala, ne samo zbog učešća u štrajku, nego i zbog njegovih članaka i kritike vlasti, te ga protjerala iz Sarajeva u Banju Luku. Boravak u zatvorima, i to uglavnom u samici, ostavio je nesagledive posljedice na Kočićevo duševno zdravlje. </p><h2>Djela šest puta ekranizirana </h2><p>U Banjoj Luci Kočić je pokrenuo list „Otadžbina“, a političko djelovanje i članci donijeli su mu popularnost u narodu, koji ga je izabrao za poslanika Prvog bosanskohercegovačkog sabora 1910. godine, ali je ovu funkciju napustio 1913. zbog pogoršanja zdravlja. </p><p>Tri zbirke pripovijetki Kočič je objavio s naslovom "S planine i ispod planine", a jednu naslova "Jauci sa Zmijanja". Objavio je i dvije političko-socijalne satire: "Jazavac pred sudom" – u formi pozorišnog komada, te "Sudanija" - u obliku dijaloga. </p><p>Kočićeva djela su šest puta ekranizirana u televizijske filmove: „Jazavac pred sudom” (1963. i 1988.), „Sudanija” (1965. i 1977.), „Jauci sa zmijanja” (1974) i „Mejdan Simeuna Đaka” (1999). Posljednje godine Kočićevog života prikazane su u televizijskom filmu „Slijepi putnik na brodu ludaka” iz 2016., srbijanskog reditelja Gorana Markovića, a prema scenariju Vuleta Žurića.&nbsp;&nbsp;</p>

<h2>Tajno vjenčanje </h2><p>Svoju životnu ljubav i saputnicu Milku Vukmanović, koja je bila jedna od prvih pismenih žena iz čelinačkog kraja, Kočić je upoznao posredstvom svoje sestre Milice koja joj je bila najbolja prijateljica. Vjenčali su se tajno 18. septembra 1904. godine, u crkvi u Romanovcima kod Bosanske Gradiške. Velika tragedija ih je pogodila kad im je trogodišnji sin Slobodan umro od tuberkuloze, 1913. godine, a 1914. su dobili kćerku Dušicu. Sinovljeva smrt pogoršala je Petrovo duševno stanje, koje je godinu prije narušeno nervnim slomom. </p><p>U januaru 1914. Petar je otišao u duševnu bolnicu u Beograd na liječenje. Bolest je pokazala koliko je bio omiljen, jer su organizirane mnoge dobrotvorne večeri za sakupljanje priloga za njegovo liječenje: u Beogradu, Klepcima, Sarajevu, Novom Sadu, Banjoj Luci, Mostaru, Županjcu, Busovači i Cetinju, ali je, ipak, preminuo nakon dvije godine bezuspješnog liječenja.</p><p>Kočić je govorio da je sretan u bolnici, da tu “živi u slobodi”, jer ne mora da gleda austrougarsku vojsku kako paradira njegovom domovinom. A njegove riječi koje je izgovorio još 1908., izlazeći iz Tuzlanskog zatvora: „U ropstvu se rodih, u ropstvu živjeh i u ropstvu, vajme, umrijeh“, pokazale su se proročanskim. </p><p>U znak zahvalnosti Petru Kočiću u Banjoj Luci je početkom 1930. godine osnovano Zavičajno društvo "Zmijanje", koje mu je podiglo spomenik. Spomenik su izradili kipari Antun Augustinčić i Vanja Radauš, otkriven je 6. novembra 1932. godine, te proglašen nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. Spomenik Kočiću podignut je i u Sarajevu. U Banjoj Luci se dodjeljuju nagrade „Kočićevo pero“ i „Kočićeva knjiga“. </p><h2>Jazavac pred sudom</h2><p>David Štrbac, glavni lik Kočičeve najpoznatije pripovijetke “Jazavac pred sudom”, postojao je u stvarnom životu, a ni događaj s jazavacem nije izmišljen, jer je David zaista donio jazavca u sud i tužio ga za štetu nanesenu kukuruzima.</p><p>SUDAC: <i>O-ho ljudi, ljudi! Što još čovjek neće doživjet u ovoj budalastoj Bosni! Jazavca tužit! E, ovo je prava budala, budala nad budalama. Ama, otkud ti je došlo u glavu da jazavca tužiš?</i></p><p>DAVID: <i>Otkud mi je, veliš, došlo u glavu da jazavca tužim? Nije niotkud, već znam današnji red i zakon. Zar ti, bolan, misliš da ja ne znam da ovaj vaš car ima za svašto zakon? Zna to David, zna. Nemoj mislit da ne zna! U svašto se on pomalo razbira i uvijek zna šta je po zakonu, a šta jope nije...</i></p>

<h2>Rođen filozof Georg Vilhelm Fridrih Hegel</h2><p>Godine 1770., na današnji dan, u Štutgartu je rođen Georg Vilhelm Fridrih Hegel (Wilhelm Friedrich), čuveni filozof, predstavnik njemačkog idealizma.</p><p>Prema Hegelu, ideja je bit svega, a spoznaja je moguća tek uz pretpostavku identiteta svijesti i svijeta. Da subjekt spozna i pronikne objekt, te da čovjek u svijetu djeluje svrhovito i smisleno, moguće je jedino ako su subjekt i objekt u svojoj biti istovjetni, ako prirodu i čovjeka prožima ista umna osnova. </p><p>Uz tezu panlogizma (apsolutnog idealizma) dijalektika je druga bitna karakteristika Hegelovog učenja. Dijalektika, prema Hegelu, nije samo metoda, posebno ne samo vanjska vještina, nego "duša i pojam sadržaja": ona je sveobuhvatna nauka po kojoj se sve zbiva. U svemu je Hegel otkrivao dvostrukost subjektivnog i objektivnog: tokovi svijesti paralelni su s tokovima svijeta. Dijalektika je tako logika, ali i ontologija. Dijalektički hod je tročlan: sačinjavaju ga teza, antiteza i sinteza. </p><h2>“Fenomenologija duha”</h2><p>Logika je, kako je smatrao Hegel, nauka o čistoj ideji, odnosno ideji u najapstraktnijem elementu mišljenja. Ona prati samorazvoj apstraktne ideje, tj. razvoj čistih pojmova, neovisno o prirodi i duhu. Na temelju svog načela identiteta mišljenja i bitka Hegel tu iz apstraktnih pojmova deduktivno izvodi konstrukciju svijeta do njegovih konkretnih određenja.</p><p>Čovjek je, prema Hegelu, ne samo najviše prirodno biće - najviše djelo prirode, nego i duh, a stepeni duha su subjektivni, objektivni i apsolutni duh. Pravo je oblik objektivnog duha određen vanjskim pritiskom, dogovorom ljudi da slobodnu volju pravom zaštite od samovolje. Moralitet je negacija - antiteza tog vanjskog pritiska; to je samoodređenje slobodne volje, a ćudorednost je sinteza tog vanjskog (prava) i unutrašnjeg (moraliteta) u oblicima objektivnog duha; porodici, društvu i državi, u kojima pojedinac živi i nužno im se pokorava. </p><p>Hegelov smisao za historijsko vrednovanje i sistematiziranje enciklopedijskog pogleda činjenica,  osim u oblastima filozofije prava, moraliteta i ćudorednosti, do punog izražaja došao je i u umjetnosti, religiji i filozofiji uopće kao oblicima apsolutnog duha.  Sve navedene, kao i brojne druge filozofske  teorije, Hegel je sabrao u svojim djelima, od kojih je najpoznatije "Fenomenologija duha".</p>

Govorio je da je sretan u bolnici, da tu “živi u slobodi”, jer ne mora da gleda austrougarsku vojsku kako paradira njegovom domovinom 

Prije 107 godina preminuo bh. književnik Petar Kočić

<p>Na današnji dan 1920., prije 103 godine, u Mrkonjić Gradu je rođen bosanskohercegovački legendarni sevdalija očaravajućeg glasa Zaim Imamović, vrsni interpretator, kompozitor, tekstopisac i veliki čovjek. Kada je imao samo godinu s roditeljima se preselio u Travnik, gdje je proveo petnaestak godina, ali za kojim je, kako je sam pričao, čeznuo cijeloga života. </p><p>Od 1936. godine Zaim je živio u Sarajevu, gdje je učio tekstilni zanat, ali i svirao na dvorednoj harmonici koju mu je kupio otac. Kako su njegov brat Hadže i sestra Đula u to vrijeme bili članovi Muslimanskog kulturno-umjetničkog društva “Gajret”, Zaim je često išao s njima na probe. Na jednoj od tih proba, na insistiranje brata i sestre, Zaim, stidljivi momčić, zapjevao je pred rukovodiocem Hora Cvjetkom Rihtmanom, koji ga je, oduševljen njegovom interpretacijom, odmah zadržao. Ubrzo nakon toga Zaim je napustio tekstilni zanat i nastupao na zabavama Društva, prateći sebe na harmonici.</p>

<h2>Zaim i Šerbo</h2><p>U aprilu 1945. godine počeo je raditi kao vokalni solist Radio Sarajeva, osvajajući svojim milozvučnim glasom i emotivnim pjevanjem slušaoce, pa je dugo prepričavana anegdota kako su mnogi ljudi tražili u prodavnicama da kupe radioaparat „u kojem pjeva Zaim“. </p><p>- Naša radiostanica počela je s radom 10. aprila 1945. i prvi smo ja i Ismet Alajbegović Šerbo imali muzičku emisiju. Nas dvojica smo na Radio Sarajevu od prvog njegovog dana! Šerbo je bio veliki harmonikaš. To više majka neće roditi! Nije on toliko poznavao notni sistem i teoriju, ali je bio veliki “sluhist”. Znao je začas naučiti i odlomak iz neke opere, neku ariju. I te stvari je on odlično svirao. Mi smo uvijek svirali i pjevali na radiju uživo. Znali smo ja i Šerbo i pod klavirom spavati, da budemo u šest sati na prvoj emisiji. Inače, morali bismo u četiri ustati da dođemo iz kasarne (onda smo bili vojska, u kasarni) do šest sati. Nego, lijepo se mi zamotamo dekama, pa spavaj pod klavirom! Eh, knjiga bi se mogla napisati o tim našim zgodama… - govorio je Zaim o početku svoje karijere.</p><p>Kao svoje uzore u pjevanju navodio je nekadašnje pjevače Rešada Bešlagića i Sulejmana Džakića. A pjesmu „Evo ovu rumen ružu“ s kojom se proslavio, Zaim je čuo od jednog sarajevskog gospodina u kafani. Tekst ove pjesme bio je poznat, jer ga je napisao veliki bh. pjesnik Safvet-beg Bašagić, ali nije bilo poznato da postoji i muzika sve dok je Zaim nije snimio za Radio Sarajevo.&nbsp;&nbsp;</p>

<h2>Uzor i učitelj</h2><p>Voljen, cijenjen i poštovan, Zaim je bio uzor i učitelj mnogim doajenima sevdaha, poput Safeta Isovića, Zehre Deović, Himze Polovine, Zore Dubljević, Bebe Selimović... Veliki Safet Isović, jedan od najboljih bosanskohercegovačkih interpretatora sevdalinki svih vremena, s ponosom i zahvalnošću isticao je da je Zaimov učenik.</p><p>- Zaim Imamović je bio prava škola lijepog pjevanja naše bosanskohercegovačke gradske pjesme – sevdalinke. Svejedno što je godinama bio jedan od najpopularnijih pjevača u zemlji, i nije nebitno, najbolji, skromnog, tihog i nenametljivog Zaima Imamovića nikada nije pratio veliki publicitet u štampi. Imao je boju glasa zahvalnu, sjajnu i sjetnu kakvu niko nema. Zaim je imao poseban tenor, a iznad svega ukrašavao je svaku sevdalinku na svoj način, posebnim ukrasom. Koristeći svoju tehniku, bio je karakterističan, dolazio je do efektnih rješenja u najtežim pjesmama. Imao je osoben glas, velikog volumena, velikog intenziteta, iako je pjevao na lagan i ležeran način. On nikad nije pretjerivao, imao je određenu mjeru za pjesmu – kazivao je Safet.</p><h2>Svjetski uspjeh</h2><p>Specifičnim glasom s urođenim ukrasima, majstorskom dinamikom te pjevanjem malo kroz nos slikovito je dočaravao pjesme koje je interpretirao. Zaimova vrhunska izvedba sevdalinki, ali i starogradskih pjesama, koje je također volio, mada mnogo manje izvodio, svrstala ga je u sami vrh tadašnje jugoslavenske muzičke scene, te je predstavljao Jugoslaviju na brojnim festivalima u inozemstvu, na kojima je uvijek osvajao nagrade i publike i žirija.  Zapaženi su bili njegovi nastupi na Folklornom festivalu mediteranskih zemalja u Alžiru, Festivalu narodne muzike u marokanskom Marakešu, potom u Parizu, Beču, Sofiji, na Bliskom Istoku... </p><p>Zaim je snimio mnogo narodnih pjesama za arhiv RTV Sarajevo, koje su preuzimale i druge radijske i televizijske stanice u zemlji i inozemstvu. </p><p>Godine 1979., Skupština grada Sarajeva dodijelila mu je Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva “za njegove stare izvorne bosanske narodne pjesme i za originalne interpretacije”. </p><h2>Autor pjesama</h2><p>Imamović je snimao i pjesme koje su komponirane po uzoru na stare izvorne sevdalinke. Bio je autor i muzike i tekstova mnogih pjesama, koje ni po čemu ne možemo razlikovati od izvornih sevdalinki, poput ”Sve behara i sve cvjeta”, ”Ne pitaj me, stara majko”, ”Što je lijepo vrelo Mošćanice”, ”Na đerđefu vezak veze Fata”, ”Srušila se kula i kapija”, ”Oj, jeseni, tugo moja”, ”Azemina”, ”Ne čekaj me niti sanjaj”, ”Nije zlato sve što sja”...</p><p><i>Svud po svijetu kud sam hodio,</i></p><p><i>naše želje, pozdrav prenosio</i></p><p><i>ostaće Bosna kao što je bila,</i></p><p><i>k'o biser sjajna, ponosna i mila.</i></p><p>Ovo su Zaimovi posljednji stihovi, koje je napisao u bolesničkoj postelji.</p><p>Od Zaima smo se oprostili 2. februara 1994. godine, kada je preselio na bolji svijet. I nakon 29 godina njegova zvijezda ne tamni, a njegove pjesme se slušaju s jednakim divljenjem. </p><h2>Talent naslijedili sin i unuk</h2><p>Zaimov muzički talent naslijedili su sin Nedžad i unuk Damir. Nedžad je, osim pjevanja, svirao gitaru u orkestru RTVBiH, a 1983. godine, s ocem je snimio ploču duetskih pjesama „Stara staza“. Njegov sin, a Zaimov unuk Damir Imamović predstavnik je generacije mladih muzičara koji njeguju sevdalinku i prilagođavaju je novom vremenu. Damirove vrsne obrade i specifične interpretacije sevdalinkama udahnjuju svježinu, ali istovremeno čuvaju izvornu prepoznatljivost, što je svojstveno samo vrhunskim umjetnicima, a on dokazuje da to jeste, kao što je bio i njegov djed Zaim.&nbsp;</p>

Prije 6 godina preminuo glumac Ljubiša Samardžić

Prije 68 godina rođena glumica Mira Furlan

Rođen Šaban Šaulić, "kralj narodne muzike"

Rođena glumica Rakel Velč, jedna od najljepših žena svih vremena

Preminuo slavni bh. bokser Marijan Beneš

Rođen Isak Samokovlija, pisac u mantilu ljekara

Rođen Ferdinand Porše, tvorac Volkswagenove "bube"

Rođen Skender Kulenović, bh. velikan pisane riječi

Prije 16 godina preminuo Safet Isović, najblistaviji glas sevdaha

Rođen Roki Marćano, jedini neporaženi teškaš u historiji boksa

U automobilskoj nesreći u Parizu poginula princeza Dajana

Međunarodni dan nestalih osoba

Slavna glumica Ingrid Bergman preminula na svoj 67. rođendan

Rođen jedan od najvećih evropskih književnika Johan Volfgang fon Gete

Prije 107 godina preminuo bh. književnik Petar Kočić

Zaim Imamović: 103. godišnjica rođenja virtuoza sevdalinke

Prije 6 godina preminuo glumac Ljubiša Samardžić

Prije 68 godina rođena glumica Mira Furlan

Rođen Šaban Šaulić, "kralj narodne muzike"

Rođena glumica Rakel Velč, jedna od najljepših žena svih vremena

Preminuo slavni bh. bokser Marijan Beneš

Rođen Isak Samokovlija, pisac u mantilu ljekara

Rođen Ferdinand Porše, tvorac Volkswagenove "bube"

Rođen Skender Kulenović, bh. velikan pisane riječi

Prije 16 godina preminuo Safet Isović, najblistaviji glas sevdaha

Rođen Roki Marćano, jedini neporaženi teškaš u historiji boksa

U automobilskoj nesreći u Parizu poginula princeza Dajana

Međunarodni dan nestalih osoba

Slavna glumica Ingrid Bergman preminula na svoj 67. rođendan

Rođen jedan od najvećih evropskih književnika Johan Volfgang fon Gete

Prije 107 godina preminuo bh. književnik Petar Kočić

Zaim Imamović: 103. godišnjica rođenja virtuoza sevdalinke