<p>Na današnji dan 1910. godine, u Skoplju je rođena misionarka i humanitarka Majka Tereza, pod pravim imenom Anjeze Gondže Bojadžiju (Gonxhe Bojaxhiu), dobitnica Nobelove nagrade za mir 1979. godine. Više od 45 godina služila je siromašnima, bolesnima, siročadi i umirućima.</p><p>S osamnaest godina Anjeze je odlučila posvetiti život službi Bogu i ušla je u irski katolički red specijaliziran za misije u Bengalu u Indiji. Zaredila se u katoličkoj crkvi Blažene Djevice Marije u Letnici na Kosovu.&nbsp;</p><p>U Indiju je stigla 1929. godine i započela novicijat u gradu Darjeelingu, u blizini Himalaja. Svoje prve redovničke zavjete položila je 24. maja 1931. godine, kada je uzela redovničko ime Tereza, po sv. Terezi, zaštitnici misionara.</p><p>Nakon toga je podučavala u indijskim školama, a 1946. godine, primila je, kako ga je sama nazvala, poziv unutar poziva, napustila školu i počela djelovati među siromašnima, bolesnima i umirućima, zamijenivši svoju redovničku haljinu jednostavnim bijelim pamučnim sarijem ukrašenim plavim obrubom. </p><h2>“Misionarke ljubavi”</h2><p>Godine 1950., dobila je dozvolu Vatikana za osnivanje redovničke zajednice na području biskupije, pa je u Kalkuti, iste godine, osnovala družbu „Sestre misionarke ljubavi“, koja je od početne male zajednice s vremenom prerasla u zajednicu više od 5000 redovnica u gotovo 600 misija, škola i skloništa u 120 država svijeta, s glavnom misijom pomoći siromašnim, bolesnim i umirućim ljudima na svim kontinetima. </p><p>Također, Majka Tereza otvorila je prvi Dom za umiruće, 1952. godine, u prostoru dobivenom od grada Kalkute, nazvavši ga Dom čistog srca. Uskoro je otvorila i dom Grad mira (Shanti Nagar) za one koji pate od gube.</p><p>“Misionarke ljubavi” otvorile su potom niz domova u Kalkuti, u kojima su dijelile lijekove, zavoje i hranu, a 1955., otvoren je dječiji Dom bezgrešnog srca (Nirmala Shishu Bhavan), kao utočište za siročad i mlade beskućnike.</p><h2>Brojne nagrade</h2><p>Od 1970. godine, Majka Tereza je u cijelom svijetu prepoznata kao humanitarka i pomoćnica siromašnih i nemoćnih. Dobitnica je Nobelove nagrade za mir 1979., te mnogih drugih međunarodnih nagrada, među kojima se ističu najviše indijsko civilno odličje Bharat ratna iz 1980. godine za njen humanitarni rad, počasno državljanstvo SAD, Nagrada Albert Schweitzer i druge. </p><p>U Rimu, 1983. godine, dok je bila u posjetu papi Ivanu Pavlu II, Majka Tereza je doživjela prvi srčani udar, a drugi je imala 1989. godine, kada joj je ugrađen pejsmejker.</p><p>Godine 1991., nakon upale pluća, dok je bila u Meksiku, doživjela je dodatne srčane tegobe zbog čega je ponudila ostavku na svoju poziciju na čelu “Misionarki ljubavi”, no redovnice su tajnim glasanjem odlučile da ostane.&nbsp;</p><p>U avgustu 1996. bolovala je od malarije i ponovno imala srčane tegobe, te operirala srce, pa je ipak odstupila s čelnog mjesta “Misionarki ljubavi” 13. marta 1997. godine.</p><p>Majka tereza je preminula u Kalkuti, 5. septembra 1997. godine. </p><p>Papa Ivan Pavao II proglasio je Majku Terezu blaženom 19. oktobra 2003. godine, a 4. septembra 2016. papa Franjo ju je u Vatikanu proglasio svetom.</p>

<h2>92. godišnjica rođenja bh. slikara i skulptora Bekira Misirlića </h2><p>Prije 92 godine, na današnji dan, u Banjoj Luci je rođen Bekir Misirlić, bosanskohercegovački slikar i skulptor.</p><p>Cijeli život Misirlić je proveo u rodnoj Banjoj Luci, gdje se školovao i diplomirao lijepe umjetnosti na Pedagoškoj akademiji.  Od 1987. godine bio je dopisni član Akademije nauka i umjetnosti BiH. </p><p>Ovaj veliki i značajan umjetnik nepravedno je zapostavljen, ali njegova djela i danas prikazuju posebnost, autentičnost, originalnu neponovljivost u načinu njihove realizacije. Prije svega, izuzetno vrijedne su njegove slike, u kojima je najviše oslikavao prirodu, naročito krajiške pejzaže. Kako je sam znao često kazivati, bio je “zaljubljenik svjetlosti čarobnih prizora na Kupreškom polju, na kome je kao mladi geometar odlučio čime će se baviti do kraja života”. </p><h2>40 samostalnih izložbi</h2><p>Radio je kao nastavnik u osmogodišnjoj školi i Gimnaziji, a zatim bio prvi direktor novoosnovane banjalučke Umjetničke galerije (1970-1973). Godine 1973., u Domu kulture radio je na organiziranju izložbi, te kao voditelj likovnih kurseva. </p><p>Dobitnik je velikog broja nagrada od kojih se izdvajaju: Nagrada 27. jula, Nagrada “Veselin Masleša” Banja Luka, Nagrada Collegium artisticuma za slikarstvo, nagrade gradova Čačka, Beograda, Karlovca...</p><p>Imao je 40 samostalnih izložbi u zemlji i inozemstvu, te učestvovao sa svojim djelima u velikom broju kolektivnih izložbi. Grad Banja Luka je 2004. godine Bekiru Misirliću posthumno dodijelio Zlatnu plaketu.</p><p>Najpoznatija Misirlićeva djela su: "Ljubičasti kamen", "Stari kamen kraj prozora", "Bijela pregrada", "Mali dio bašte", "Znaci prošlosti, ulje na platnu" i "Bijela visoravan".</p>

<h2>Rođen hemičar Antoan Lavoazje, osnivač moderne hemije </h2><p>Godine 1743., na današnji dan, rođen je francuski hemičar Antoan Loren de Lavoazje „Antoine Laurent de Lavoisier), osnivač moderne hemije. Njegovo ime ugravirano je na listi 72 najznačajnija francuska naučnika na Ajfelovom tornju.</p><p>Lavoazje je potjecao iz plemićke porodice, a nakon što je diplomirao ekonomiju, upisao je i studij prirodnih nauka. Bio je član Francuske akademije nauka. Otkrio je zakon o očuvanju mase, sastav vode i zraka te ulogu kisika u gorenju i disanju. Proglasivši zakon o neuništivosti materije osnovom hemijskih zbivanja, uveo je egzaktne fizikalne metode mjerenja u hemijska istraživanja. Sam je osmišljavao naprave i posuđe za pokuse, te je bio prvi hemičar koji je upotrebljavao vagu, odnosno uveo vaganje kao objektivno mjerenje. Također, prvi je dokazao da je voda spoj kisika i vodika. </p><h2>Pogubljen giljotinom</h2><p>Tokom Francuske revolucije optužen je kao monarhista, te pogubljen giljotinom u maju 1794. godine. Razlog njegovog pogubljenja je bio što je do sredstava za svoja istraživanja dolazio ubiranjem poreza. A kada su poreznici u Francuskoj revoluciji kolektivno osuđeni na smrt, i on je bio giljotiran. Jedan od članova optužnice bio je i Žan-Pol Marat (Jean-Paul) kome je Lavoazje osporio prijem u Akademiju nauka, pa se pretpostavlja da je to bio i čin osvete. </p><p>U trenutku dok je gomila nazdravljala njegovoj smrti torinski matematičar i astronom Jozef-Luis  Lagrange (Joseph-Louis) izjavio je: „Francuskoj je bio dovoljan trenutak da odrubi tu glavu, a trebat će joj sto godina da izrodi sličnu“.</p><p>Godinu nakon njegove smrti, Francuska je priznala da je Lavoazje bio nevin i lažno optužen.&nbsp;</p>

Dobitnica je Nobelove nagrade za mir 1979. godine

Rođena misionarka i humanitarka Majka Tereza

<p>Na današnji dan 2012. godine, u Sinsinatiju, SAD, preminuo je Nil Olden Armstrong (Neil Alden), prvi čovjek koji je kročio na Mjesec. </p><p>Prije nego što je postao astronaut, Armstrong je bio oficir u Američkoj ratnoj mornarici i služio je u Korejskom ratu (1950-1953), a nakon rata je studirao i diplomirao na Univerzitetu Perdju te služio kao test-pilot pri Nacionalnom savjetodavnom komitetu za aeronautiku u postavi za letove visoke brzine. Magistrirao je aerokosmičku tehniku na Univerzitetu Južne Kalifornije.</p><h2>Dva i po sata na Mjesecu</h2><p>Svoj prvi svemirski let Armstrong je napravio kao komandni pilot letjelice Gemini, 8. marta 1966., čime je postao prvi civilni astronaut agencije NASA koji je letio u svemiru. Armstrongov drugi i posljednji svemirski let bio je kao zapovjednik letjelice Apollo 11, u prvoj misiji slijetanja na Mesec s ljudskom posadom, u julu 1969. godine. On i pilot lunarnog modula Baz Oldrin (Buzz Aldrin) spustili su se na površinu Mjeseca i proveli dva i po sata izvan letjelice, dok je Majkl Kolins (Michael Collins) ostao u orbiti oko Mjeseca u komandno-servisnom modulu Apolla. </p><p>Za taj podvig, zajedno s Kolinsom i Oldrinom, Armstrong je nagrađen Predsjedničkom medaljom slobode, koju im je dodijelio tadašnji predsjednik SAD Ričard Nikson (Richard Nixon). Još jedan američki predsjednik Džimi Karter (Jimmy Carter) uručio je Armstrongu Kongresnu svemirsku medalju časti, 1978., a 2009. godine Armstrong i njegovi bivši članovi posade primili su zlatnu medalju Kongresa SAD.</p><h2>Nakon NASA-e</h2><p>Godine 1971., Armstrong je napustio NASA-u i postao univerzitetski profesor, predavajući osam godina na Katedri za aerokosmičku tehniku Univerziteta u Sinsinatiju. Poslije profesorske karijere otisnuo se u svijet biznisa.</p><p>Učestvovao je, 1285. godine, u ekspediciji najvećih istraživača na Sjeverni pol. Dobitnik je nekoliko počasnih doktorata, počasni član nekoliko kuća slavnih, te nosilac brojnih društvenih priznanja, civilnih i vojnih odlikovanja.</p><p>Armstrong je preminuo u rodnom Sinsinatiju u svojoj 83. godini života, usljed komplikacija operacije bajpasa koronarne arterije.&nbsp;</p>

<h2>Rođen Emil Teodor Kočer, švicarski ljekar i nobelovac</h2><p>Godine 1841., na današnji dan, u Bernu je rođen Emil Teodor Kočer (Theodor Kocher), švicarski ljekar i dobitnik Nobelove nagrade za fiziologiju ili medicinu 1909. godine za "svoj rad u fiziologiji, patologiji i hirurgiji štitne žlijezde".</p><p>Kočer je studirao medicinu u Cirihu, Berlinu, London i Beču, a doktorirao u Bernu 1865. godine. Od 1872. bio je redovni profesor hirurgije i direktor Univerzitetske hirurške klinike u Bernu. Osim toga, objavio je brojne radove o temama kao što su homeostaza, antisepsa, hirurške infekcije, strijelne rane, akutni osteomijelitis, teorija uklještene kile i abdominalna hirurgija.</p><p>Njegova inovativna ideja o štitnoj žlijezdi u početku je bila kontroverzna, ali mu je uspješno liječenje guše sa stalnim smanjenjem smrtnosti ubrzo donijelo priznanje – Nobelovu nagradu. Novac od Nobelove nagrade pomogao mu je u osnivanju Instituta Kocher u Bernu.</p><p>Razni instrumenti i hirurške tehnike dobile su naziv prema njemu poput Kocher-Debre-Semelaigne sindroma.</p>

<h2>123. godišnjica smrti čuvenog filozofa Ničea</h2><p>Fridrih Vilhelm Niče (Friedrich Wilhelm Nietzsche), čuveni njemački filozof, pjesnik i klasični filolog, kulturni kritičar, kompozior i psiholog, preminuo je na današnji dan 1900. godine.</p><p>Ničeove ideje su uveliko utjecale na mislioce 20. i 21. vijeka u filozofiji. Njegov opus obuhvata filozofsku polemiku, poeziju, kulturnu kritiku i fikciju, dok pokazuje naklonost prema aforizmu i ironiji. </p><p>Tvrdio je da čovjek pripada zemlji i da treba biti vjeran zemlji. Njegovo učenje se sastojalo i u tome da svijetom ne vlada zakon (logos) nego haos, i da je život borba. Smatrao je da ono što čovjek hoće jeste višak moći, pa je, prema njegovim tvrdnjama, osnova svega volja za moći i tu volju ima svaki čovjek, rekavši:" U volji sluge našao sam volju da bude gospodar". </p><h2>Najmlađi univerzitetski profesor</h2><p>Karijeru je počeo kao klasični filolog prije nego što se okrenuo filozofiji, a bio je najmlađa osoba koja je držala Katedru za klasičnu filologiju na Univerzitetu u Bazelu 1869., u dobi od 24 godine. </p><p>Nakon 10 godina morao je napustiti profesorski posao zbog zdravstvenih problema koji su ga mučili većinu života, a 1889., u dobi od 45 godina, doživio je kolaps, potom i potpuni gubitak mentalnih sposobnosti, s paralizom i vaskularnom demencijom. O njemu su se brinule, najprije majka, do njene smrti 1897. godine, a zatim sestra Elizabet Forster-Niče (Elisabeth). </p><p>Istaknuti elementi Ničeove filozofije uključuju njegovu radikalnu kritiku istine u korist perspektivizma; genealošku kritiku religije i hrišćanskog morala i srodnu teoriju morala gospodar-rob; estetska afirmacija života kao odgovor i na "smrt Boga" i na duboku krizu nihilizma; pojam apolonskih i dionizijskih sila; i karakterizacija ljudskog subjekta kao izraza suprotstavljenih volja, kolektivno shvaćenih kao volja za moć. U svom kasnijem radu Niče je postao zaokupljen kreativnim moćima pojedinca da prevaziđe kulturne i moralne običaje u potrazi za novim vrijednostima i estetskim zdravljem. </p><h2>“Natčovjek”</h2><p>Prema Ničeovim tvrdnjama, moral jakih se razlikuje od morala slabih i zato sve vrijednosti treba preispitivati, čime je uspostavio ideal novog čovjeka – "natčovjeka". Natčovjek je budućnost, on ima snažno izraženu volju za moći; razlikuje se od običnih ljudi jer ima hrabrost, odgovornost i ne boji se opasnosti – on je smisao Zemlje. </p><p>Niče je tvrdio da svijet nije završen, da se sve ruši i ponovo gradi i govorio da je takav krug bitka. Natčovjek se ne boji tog vraćanja i prihvata život i ponavljanje. Smatrao je da evolucija čovjeka nije završena i da je sljedeća faza natčovjek - ne jedan narod, niti nacija, nego čovječanstvo.</p>

On i pilot lunarnog modula Baz Oldrin spustili su se na površinu Mjeseca i proveli dva i po sata izvan letjelice

Preminuo Nil Armstrong, prvi čovjek koji je kročio na Mjesec

<p>Na današnji dan 79. godine, u erupciji vulkana Vezuv nestali su rimski gradovi Pompeji, Herkulanej i Stabija, a hiljade ljudi je poginulo. Ispod vulkanskog pepela i lave Pompeji su ostali dobro očuvani i danas svjedoče o životu i kulturi Rimljana tog vremena.</p><p>Pompeji se prvi put u historiji spominju 310. godine prije nove ere. Prije kobne erupcije, vulkan Vezuv je mirovao više od 1500 godina, pa stanovnici Pompeja, Herkulaneja i Stabije nisu bili svjesni opasnosti koja im je prijetila. Oko podneva, 24. avgusta 79. godine, Vezuv se probudio. Mnogi stanovnici Pompeja su pobjegli, ali ih je gotovo 2000 ostalo u gradu, sklonivši se u podrume svojih kuća, nadajući se da će se tako spasiti. Međutim, spasa nije bilo, krovovi kuća u Pompejima, građeni da izdrže jaču kišu, ubrzo su počeli pucati pod težinom vulkanskih ostataka.</p><h2>Erupciju opisao Plinije Mlađi</h2><p>Detaljan opis te erupcije Vezuva poznat je zahvaljujući Pliniju Mlađem koji je i sam bio svjedok kataklizme. U dva pisma koja je napisao povodom smrti svog ujaka Plinija Starijeg na zahtjev Kornelija Tacita, precizno je opisao opažanja koja su kasnije potvrđena istraživanjima arheologa. </p><p>Plinije Stariji je tada bio zapovjednik rimske ratne mornarice u obližnjem Mizenu, čiji su brodovi oko 17 sati krenuli da spašavaju Pompejce. Ali, jak vjetar i tama koja je zahvatila grad onemogućili su pristup luci, pa su brodovi produžili dalje prema Stabiji. Kako su se brodovi previše približili ostacima koje je Vezuv izbacio u Stabiji, Plinije Stariji je, omamljen plinovima koje je donio oblak, umro. I Herkulanej, gdje je živjelo od 4000 do 5000 ljudi, bio je spaljen, a nakon završetka erupcije prekriven s gotovo 25 metara vulkanskih naslaga.  </p><h2>Zaštićena svjetska baština</h2><p>Iako su već krajem 16. vijeka otkriveni ostaci Pompeja, a prva iskopavanja počela sredinom 18. vijeka, tek 1860. godine italijanski arheolog Đuzepe Fjoreli (Giuseppe Fiorelli), kao voditelj arheološkog istraživanja Pompeja, svojim preciznim načinom proučavanja arheoloških naslaga, promatranja, bilježenja, čuvanja pronađenih nalaza i izvještavanja o rezultatima istraživanja doprinio je očuvanju drevnih Pompeja i stvaranju modernih arheoloških metoda. </p><p> </p><p> </p><p>Među ostacima Pompeja pronađen je čitav niz građevina koje dočaravaju svakodnevni život građana: brojna kupališta, pekare s mlinovima, javne kuće, svetišta, pozorišta, javni ured za kontrolu težine i mjera te tržnice. Groblja u kojima su sahranjivani stanovnici grada nalazila su se s vanjske strane gradskog zida, duž gotovo svake ulice kojom se ulazilo u grad. Veličanstveni ostaci građevina i brojni predmeti oduševljavaju turiste i naučnike, a posebno su dirljivi ostaci zagrljenih supružnika i roditelja u zaštitničkom zagrljaju s djecom.</p><p>Pompeje, Herkulanej, Stabiju i ostale gradove uništene razornom erupcijom Vezuva 79. godine UNESCO je, 1997., uvrstio među zaštićenu svjetsku baštinu.</p>

<h2>Rođen argentinski pisac Jorge Luis Borges </h2><p>Godine 1899., na današnji dan, u Buenos Airesu je rođen argentinski pisac Jorge Luis Borges (Horhe Luis Borhes), jedan od najvećih pisaca 20. vijeka, koji je obilježio hispanoameričku literaturu i snažno utjecao na mnoge svjetske pisce.</p><p>Borgesov otac Jorge bio je španskog i portugalskog, a dijelom engleskog porijekla, pa je u njihovoj kući govoreno i španskim i engleskim jezikom, te je Borges od ranog djetinjstva naučio oba jezika. Godine 1914., porodica Borges seli u Ženevu, u Švajcarsku, gdje je Borges naučio i francuski jezik i njemački jezik, te diplomirao na Ženevskom univerzitetu 1918. godine.</p><p>Tri godine potom, 1921., Borges se s porodicom vraća u Buenos Aires, gdje započinje svoju karijeru pišući pjesme i eseje koje objavljuje u literarnim časopisima. Njegova prva zbirka pjesama “Fervor de Buenos Aires” objavljena je 1923. godine, kada je postao urednik literarnog dodatka novinama “Crítica”. U narednim godinama radio je kao literarni saradnik za izdavačku kuću “Emece Editores” i pisao sedmične kolumne za “El Hogar”, koje su izlazile od 1936. do 1939. godine.</p><h2>Uspješan predavač</h2><p>Kada je, 1946. godine, Juan Perón došao na vlast u Argentini, Borges je dobio otkaz iz Općinske biblioteke “Buenos Aires”, u kojoj je radio skoro 10 godina. Nakon otkaza, a i zbog vida koji mu je počeo slabiti, te bez mogućnosti da se uzdržava kao pisac, Borges je počeo raditi kao predavač. Uspjeh kao predavača učinio ga je javnom osobom, te mu donijelo položaj predsjednika Argentinskog društva pisaca i profesora engleske i američke književnosti u Argentinskom udruženju engleske kulture. </p><p>Prema Borgesovoj kratkoj priči »Emma Zunz«, 1954. godine, snimljen je film “ Días de odio” u  režiji Argentinca Leopolda Torea Nilsona (Torre Nilsson). U to vrijeme Borges je počeo i pisati scenarije.</p><p>Od 1956. do 1970. godine Borges je radio kao profesor književnosti na Univerzitetu u Buenos Airesu, te privremeno na raznim drugim univerzitetima.</p><p>Borges je preminuo od raka jetre u Ženevi, 1986. godine.&nbsp;</p>

Veličanstveni ostaci građevina i brojni predmeti danas oduševljavaju turiste i naučnike

Godine 79., vulkan Vezuv lavom prekrio Pompeje, Herkulanej i Stabiju

<p>Na današnji dan, 1912. godine, u Pitsburgu je rođen Džin Keli (Gene Kelly), slavni holivudski glumac, plesač, pjevač, koreograf i režiser. Najpoznatiji je po ulogama u nekad najgledanijem filmskom žanru - mjuziklu. </p><p>Iako je Keli je diplomirao ekonomiju i novinarstvo na Univerzitetu u Pitsburgu, posao instruktora plesa, kojim se izdržavao tokom studija, utjecao je i na njegovu profesionalnu orijentaciju, pa se početkom tridesetih godina definitivno odlučio za poziv plesača. </p><p>Plesačku i koreografsku karijeru započeo je 1938. na Brodveju, nastupajući kao zborist u mjuziklu. Stekavši ubrzo ugled kao vrstan koreograf i plesač u uspješnim predstavama, 1942. godine, dobija uloge i u filmovima. </p><h2>„Pjevajmo na kiši“</h2><p>Glavne uloge u muzičkoj komediji o peripetijama američkog slikara "Amerikanac u Parizu" i muzičkom filmu "Pjevajmo na kiši" vinule su Kelija u zvjezdano holivudsko nebo, a svojim izgledom, glasom, spontanom glumom i akrobatikom svog plesa osvojio je simpatije publike.</p><p>Film „Pjevajmo na kiši“, koji je premijerno prikazan 27. marta 1952. godine, prema mišljenju mnogih filmskih djelatnika i kritičara, najuspješniji je mjuzikl svih vremena. </p><p>Američka filmska akademija nagradila je Kelija, 1951. godine, Oskarom za doprinos filmskoj koreografiji. Od 1956. Keli se i samostalno bavio režijom muzičkih filmova od kojih su najuspješniji "Poziv na ples" i "Hello Dolly". </p><p>Preminuo je 2. februara 1996. godine, od posljedica moždanog udara.</p>

<h2>Međunarodni dan sećanja na trgovinu robljem i njenu zabranu</h2><p>Danas se obilježava Međunarodni dan sjećanja na trgovinu robljem i njenu zabranu. Ustanovljen je 23. avgusta 2004. godine od Ujedinjenih nacija, u znak sjećanja na početak pobune zarobljenih Afrikanaca na otoku Santo Domingo, današnji Haiti, gdje su prije 215 godina, crni robovi organizirali ustanak koji je bio značajan za ukidanje trgovine crnim robljem. Više od 10 milona stanovnika afričkog kontinenta bili su žrtve trgovine robljem, kada su kao robovi dovezeni u Južnu i Sjevernu Ameriku. </p><p>Premda je službeno ukinuto, robovanje kao pojava nije nestalo, jer još postoje razni oblici prisilnog rada koji su rašireni u Africi. Tako je u Mauritaniji ropstvo zemljoradničkog stanovništva službeno ukinuto tek 1981. godine. Ali, u nekim krajevima još postoje “gospodari” koji smatraju kako imaju punu vlast nad svojim robom, kako ga mogu posuditi, unajmiti i prodati.</p><p>Na Obali Slonovače uvriježila se sve donedavno pojava djece-robova, koji su radili na plantažama kakaa i kafe. Tu djecu-robove vlasnicima plantaža unajmljivale su siromašne porodice.</p>

<h2>97. godišnjica smrti glumca Rudolfa Valentina</h2><p>Godine 1926., na današnji dan, u Njujorku je preminuo holivudski glumac i zavodnik Rudolf Valentino (Rudolph), najpopularnija filmska zvijezda početkom 20. vijeka. Njegova iznenadna smrt u 31. godini zatekla je sve, te izazvala masovnu histeriju, posebno ženske publike.</p><p>Valentino je rođen 6. maja 1895., u Kastelaneti, u Italiji. Otac mu je preminuo kad je Rudolf imao 11 godina, a kad je navršio 18, odselio se s majkom u SAD, u Njujork, radeći razne poslove, uključujući i baštovanstvo i konobarisanje, kako bi preživjeli. </p><p>Zbog neimaštine je napustio Njujork i priključio se pozorišnoj trupi s kojom je nastupao u mjuziklu širom zapadne obale SAD, a potom je otišao u Los Anđeles, gdje je radio kao žigolo, odnosno zarađivao kao "taksi plesač", tj. plesni partner ženama koje na "plesove" nisu htjele ići same, ali je uporedo tražio uloge u filmovima. </p><h2>Ogromna popularnost</h2><p>Ispočetka se pojavljivao u malim ulogama i to uglavnom likovima "latino negativaca". Prvu glavnu ulogu ostvario je u nijemom filmu "Četiri jahača apokalipse", 1921. godine, a scena u kojoj njegov lik pleše tango preko noći mu je donijela status holivudske senzacije.</p><p>Uskoro, nakon što je premijerno prikazan romantični film "The Sheik", u kojem je glumio glavnog lika, Valentino preko noći postiže ogromnu popularnost. Taj film je u samo prvoj godini prikazivanja zaradio milion dolara, postavši jedan od najunosnijih filmova tog doba. Osim toga, "The Sheik" je od Valentina napravio seks simbola. Žene svih uzrasta širom svijeta “poludjele” su za njegovim "egzotičnim" izgledom i prodornim pogledom. </p><h2>Seks simbol</h2><p>Rudolf nije bio sretan zbog imidža koji mu je napravio film "The Sheik", ali je usljed dugova bio prisiljen da prihvati ulogu u nastavku filma, koji ga je potvrdio njegov status seks simbola. Nastavak, naslova "The Son of The Sheik", doživio je očekivani uspjeh na blagajnama kina 1926. godine. Žene su i dalje za njim ludjele, a muškarci su počeli oponašati njegovu frizuru koja je dobila ime "vaselino".</p><p>Dok je snimao nastavak “The Sheika”, Valentino je bio lošeg zdravstvenog stanja, te je samo mjesec nakon premijere preminuo, 23. avgusta 1926. godine. Uzroci smrti bili su upala slijepog crijeva i pucanje čira. </p><p>Na ulici ispred njujorškog pogrebnog doma tog “dana kada je Holivud plakao", kako su mediji nazvali dan glumčeve smrti, sakupilo se više od 100.000 ljudi koji su htjeli da se oproste od slavnog glumca. Valentinovo tijelo vozom je poslato natrag u Holivud, gdje je sahranjen.&nbsp;</p>

Film „Pjevajmo na kiši“, prema mišljenju mnogih filmskih djelatnika i kritičara, najuspješniji je mjuzikl svih vremena

Rođen Džin Keli, slavni holivudski glumac i plesač 

<p>Na današnji dan 1988. godine, u Sarajevu je preminuo bosanskohercegovački glumac Rejhan Demirdžić, čuveni Uzeir iz dvojca “Momo i Uzeir” koji je svojim komičnim skečevima uveseljavao bh. i regionalnu publiku, a po kojima se danas UNITIC-ovi neboderi u sarajevskom naselju Marijin Dvor neformalno nazivaju Momo i Uzeir.</p><p>Prvu ulogu Demirdžić je ostvario ratne 1943. godine u predstavi “Lako je muškarcima” rediteljice Lidije Mansvjetove. Nakon završetka Drugog svjetskog rata, odlazi iz Sarajeva te ostvaruje brojne pozorišne uloge u gradovima širom Jugoslavije, a poslije 10 godina, 1955., vraća se u Sarajevo, gdje dobiva angažman u Narodnom pozorištu. </p><h2>Momo i Uzeir</h2><p>Demirdžić je ostvario brojne uloge u teatru, na filmu, televiziji i radiju, a jedna od kultnih bh. tv-serija bila je “Karađoz”, snimana na arhaičnom bosanskom jeziku, u kojoj je igrao glavnu ulogu Husametin-bega. Iako je u toj ulozi briljirao, kao i u gotovo svim koje je igrao, ostao je ovjekovječen kroz ulogu u popularnoj zabavno-humorističkoj emisiji “Cik-cak” tadašnjeg Radija Sarajevo, čiji su centralni likovi bili Momo i Uzeir. U toj radijskoj emisiji glasove glavnim likovima “posudila” su dvojica najboljih prijatelja, glumaca i Sarajlija: Rudolf Rudi Alvađ i Rejhan Demirdžić. </p><p>Popularnost Mome i Uzeira prenijela se i na tv-ekrane, gdje su dva glumca, obučena u tradicionalnu odjeću iz nekih prošlih vremena, na arhaičnom jeziku protkanom humorom pričala o potpuno banalnim pojavama, držeći publiku “zakovanu” pred svojim televizorima.</p>

<h2>Rođena američka književnica Doroti Parker</h2><p>Godine 1893., na današnji dan, rođena je američka književnica Doroti Parker (Dorothy), najpoznatija po svojim dovitljivim, duhovitim izjavama i opaskama.</p><p>Dorotin otac bio je uspješan proizvođač odjeće, ali je posao prije njegove smrti propao, zbog čega je Doroti bila primorana da se sama uzdržava, najprije kao pijanistica u školi plesa, a kasnije kao kolumnistica i književnica. Već 1914. godine napisala je prvu pjesmu za časopis “Vanity Fair”, a kao 22-godišnjakinja obavljala je urednički posao u “Vogueu”. </p><p>Kada je 1925. godine izašao prvi broj časopisa “The New Yorker”, Dorotino ime se našlo među članovima uredništva, a već naredne godine objavila je svoju prvu zbirku poezije “Enough Rope”. Potom su uslijedile zbirke “Sunset Gun”, “Death and Taxes”, “Laments for the Living”...</p><h2>Srčani udar</h2><p>Godine 1929., osvojila je Nagradu O. Henry za autobiografsku kratku priču “Big Blonde”. Ranih 30-ih, pisala je kratku fikciju i recenzije drama za “The New Yorker”. Nakon udaje za glumca i pisca Alana Kempbela (Campbell), 1934. u Nju Meksiku, preselila se sa suprugom u Los Anđeles, gdje su zajedno radili na scenarijima za filmove. Tako su, 1937. godine, nominirani za Oskara za film “Zvijezda je rođena”. Rastali su se 1947., te ponovo vjenčali 1950. godine.</p><p>U kasnijem periodu života, Doroti je nailazila na poteškoće, a veliki društveni angažman nije joj olakšavao život u tadašnjem američkom društvu, koje je ljevičarke poput nje smatralo prijetnjom i opasnošću.</p><p>Doroti Parker umrla je od posljedica srčanog udara u 73. godini.&nbsp;</p>

Jedna od kultnih bh. tv-serija bila je “Karađoz”, snimana na arhaičnom bosanskom jeziku, u kojoj je igrao glavnu ulogu Husametin-bega

Rejhan Demirdžić i Rudi Alvađ kao Uzeir i Momo 

Preminuo bh. glumac Rejhan Demirdžić, čuveni Uzeir

<p>Na današnji dan 1631., prema „Necrologiumu Bosnae Argentinae“, koji se čuva u Franjevačkom samostanu u Kraljevoj Sutjesci, u Olovu je preminuo fra Matija Divković, kojeg su mnogi nazivali misionarom bosanske duše.</p><p>Franjevačka provincija Bosna Srebrena nastala je u 13. vijeku, kada su, prema nalogu pape Nikole IV, u srednjovjekovnu Bosnu stigla dvojica franjevaca „vična jeziku dotične zemlje“, kako bi formirali franjevačku provinciju, koja se uspjela očuvati sve do danas, kada bilježi 732 godine postojanja i djelovanja na ovim prostorima. </p><p>U početku su franjevci uglavnom školovali vlastiti katolički vjerski podmladak, a od 17. vijeka šire svoju književnu djelatnost na narodnom jeziku, izlazeći iz crkvenog okrilja među puk, objavljujući poučne knjige dostupne svima, ne samo kleru. </p><h2>Najznačajniji franjevac</h2><p>Najpoznatiji i najznačajniji franjevac u historiji BiH jeste fra Matija Divković, prvi naš književnik koji je svoja djela pisao posebnim tipom ćirilice - bosančicom. Rođen je 1563. godine u Jelaškama kod Vareša. U Franjevački red stupio je, najvjerovatnije, u Olovu, gdje je završio niže obrazovanje, a zatim je teologiju završio u Italiji, što se također pretpostavlja, jer je znao latinski i italijanski jezik. Podaci o Divkovićevom životu i radu znaju se samo prema naznakama u naslovima i uvodima njegovih djela, iz kojih se vidi i da je najveću finansijsku podršku za štampanje djela dobijao od bogatih bosanskohercegovačkih katoličkih trgovaca. Poznato je i da je kao kapelan služio u Sarajevu (od 1609.), da je kasnije bio u Kreševu i u Gradovrhu (kao lektor), te da je radio u Olovu.</p><p>U znak zahvalnosti za finansijsku podršku Divković je svoja djela posvećivao pojedincima, poput uglednog Sarajlije Antuna Gregurevića i njegovog sina Pave, koji su mu pomogli da odštampa „Nauk karstianski za narod slovinski“, 1611. godine. Taj tzv. veliki „Nauk karstianski“ imao je 300 stranica, koje fra Matija, kako je zapisao: „ ...istomači aliti privede iz jezika dijačkoga u pravi i istiniti jezik bosanski.“ Tada je, također, preveo i objavio „Sto čudesa aliti zlamenia blažene i slavne Bogorodice i divice Marie“, koje je posvetio Ivanu Nikoli Matijaševiću, sarajevskom prokuratoru Male braće. </p><h2>Štamparija u Mletačkoj republici</h2><p>Radi štampanja svojih knjiga fra Matija je 1611. godine boravio u Mletačkoj republici, u Veneciji, a 1612. godine počeo je u samostanu Kreševo pisati svoje  „Besiede“, zahvalivši se za finansijsku podršku makarskom biskupu fra Bartolu Kačiću. „Besiede Divkovića vrhu evandelja nedjeljnieh priko svega godišta“ završio je u Olovu 1614., te ih također štampao u Veneciji, 1616., kao i tzv. mali „Nauk“ (Nauk karstianski s mnoziemi stvari duhovniemi i vele bogoljubniemi), na 400 stranica. Mali „Nauk karstianski“ pisan je u obliku dijaloga između učitelja i učenika, u kome veći dio zauzimaju stihovi i proza, različitog pobožno-poučnog sadržaja, a bio je najčitanija knjiga u Bosni i Hercegovini.</p><p>Svoja djela Divković je pisao, kako je sam govorio, na „slovinskom“, bosanskom jeziku, pismom bosančicom, koje je malo preradio, našavši način kako da označi neke glasove, poput  »lj« i »nj«. Kako nigdje u BiH nije bilo štamparskih slova za bosančicu, fra Matija se zaputio u Veneciju, gdje je u štampariji Petra Bertana dao izliti slova bosančice prema svom opisu i želji. </p><h2>Čitanka za narod</h2><p>Međutim, treba reći i da fra Matijina djela nisu originalna, što je i on sam izričito naglašavao. Njegov »Nauk karstianski« rađen je prema sličnim stranim djelima (Belarmina i Ledesme), »Sto čudesa« se oslanja na djela Nijemca Ivana Herlota, a »Besjede« na djela inozemnih pisaca V. Pepina, Bustija i V. Fererija. Ipak, ta djela nose pečat Divkovićeve ličnosti i tadašnje Bosne, jer ih je on prilagođavao ljudima svoga kraja i njihovim potrebama, negdje proširujući, a negdje tumačeći prevedeni tekst, dajući ogroman doprinos, ne samo franjevačkoj, nego uopće književnoj historiji naše zemlje, pa ga s pravom nazivamo ocem bosanskohercegovačke književnosti.</p><p>Svojim misionarskim djelovanjem fra Matija je iskazivao veliku ljubav prema svojoj zemlji i narodu, čuvajući i njegujući njegovu bosansku dušu, jer, osim što su bila vjerska i poučna, njegova djela su bila omiljeno štivo, „čitanka za narod“, ne samo u Bosni i Hercegovini nego i u Dalmaciji. Njihova veličina pokazala se još za njegovog života, a pogotovo nakon njegove smrti. Takozvani mali „Nauk karstianski“, prema procjenama stručnjaka, imao je 25 izdanja. Italijanski putopisac opat Alberto Fortis zapisao je u svojoj knjizi »Putovanje po Dalmaciji« da su vjernici u Dalmaciji znali »ispraviti svećenika, ako bi se u izlaganju udaljio od Divkovića“, što je još jedan dokaz da su fra Matijina djela dio neprocjenjivog narodnog blaga.</p><p>U rodnim Jelaškama bh. velikanu fra Matiji Divkoviću podignut je spomenik, a BH Pošta je 2016. godine izdala markicu s njegovim likom.</p>

<h2>Rođen srbijanski glumac Marinko Madžgalj </h2><p>Godine 1978., na današnji dan, u Beogradu je rođen Marinko Madžgalj, srbijanski pozorišni, filmski i televizijski glumac, te pjevač benda "Flamingosi".</p><p>Marinko je odrastao u Kotoru, a nakon diplomiranja, 2000. godine, na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu, odmah je krenuo s angažmanima u brojnim pozorišnim, filmskim i televizijskim uloga, a bio je uspješan i kao pjevač i voditelj.</p><p>S prijateljem novinarom i voditeljem Ognjenom Amidžićem osnovao je bend "Flamingosi", s kojim su postigli veliku popularnost i uspjeh,  iako su više puta naglašavali da su "Flamingosi" nastali u želji da zabave najuži krug prijatelja.</p><h2>Bolest i smrt</h2><p>Madžgalj se proslavio ulogama u komedijama “Crni Gruja” i “Drug Crni u NOB-u”, ljubavnim dramama “Ranjeni orao” i “Greh njene majke”, a briljirao je i u pozorištu, posebno na sceni Ateljea 212 u predstavama “Sedam i po”, “Zbogom SFRJ”, “Sveti Georgije ubiva aždahu”, “Avgust u okrugu Osejdž” i “Kazimir i Karolina”... Igrao je i u Jugoslovenskom dramskom pozorištu: “Šine”, “Hamlet”, “Govornica”, “Molijer”, “Kako vam drago”, “Zapisi iz podzemlja”, “Iz junačkog života građanstva”, zatim u Bitef teatru, Narodnom pozorištu, Pozorištu Slavija, Dadovu i Madlenianumu.</p><p>Kada je imao 37 godina, dijagnosticiran mu je karcinom pankreasa, koji je bio u posljednjem stadiju, te su mu ljekari saopćili da mu je ostalo još samo tri mjeseca života, koje je on, prema riječima prijatelja i porodice, proživio najbolje što je mogao.&nbsp;</p>

Bio je prvi bosanski književnik koji je svoja djela pisao posebnim tipom ćirilice - bosančicom 

Prije 392 godine preminuo fra Matija Divković, otac bh. književnosti

<p>Na današnji dan prije 118 godina, 20. augusta 1905. godine, u Gradačcu je rođen bh. književnik i patriota Hasan Kikić, kao jedan od sedam sinova Hase i Munire Kikić. Njegova porodica, begovskog porijekla, osiromašena jer im je imovinu oduzela država, kao što se desilo mnogim bogatim bošnjačkim porodicama u periodu nakon dolaska austrougarske vlasti, dala je nekoliko partizana. Naime, 6. maja 1942., u četničkoj zasjedi kod sela Rapta, na planini Čemernici, ubijen je Hasan, a u odbrani svoje zemlje poginula su i njegova tri brata: Safet, Huso i Ago. </p><p>Svoj kratki život i književno djelo Kikić je posvetio bosanskohercegovačkim ljudima, pišući o njihovom siromaštvu, patnjama, stradanjima, tuzi i brizi, pa ga često nazivaju i socijalnim piscem, a njegove rečenice odišu blagošću i humanošću.</p><h2>Siromašno djetinjstvo</h2><p>Kikić je već u ranom djetinjstvu trpio glad i neimaštinu, jer skromna primanja njegovog oca, koji je radio kao školski podvornik, jedva su bila dovoljna za egzistenciju brojne porodice. </p><p>Uprkos tome, prema kazivanju Hasanovog brata Mustafe, Hasan je bio odličan učenik, ali i fudbaler, pa su jedne prilike fijakerom došli po njega da ga voze u Orašje, kako bi bio pojačanje na nekoj od utakmica. Kikić je svirao i violinu dok je, po završetku osnovne škole u Gradačcu, pohađao Učiteljsku školu u Derventi, koju je završio i maturirao u Zagrebu. </p><p>Nakon završene škole Hasan se zaposlio kao učitelj, prvo u Hajdarevićima kod Zavidovića, a potom u Rogatici i Ustiprači.&nbsp;</p>

<h2>Zabranjena ljubav</h2><p>U Rogatici je upoznao kolegicu Anku Jovanović u koju se zaljubio i ubrzo su se vjenčali, u augustu 1932. godine. Zbog velikih problema usljed protivljenja tom braku njegove, ali i Ankine porodice, sa suprugom je odlučio da žive na neutralnom terenu i odselio se u Hrvatsku. Prvo je kao učitelj radio u Gornjem Sjeničaku kraj Vrginmosta, a potom u Pisarevini, gdje je Anka bila učiteljica, a Hasan direktor škole.</p><p>Uporedo s radom u školi Kikić je privatno položio gimnaziju, a zatim vanredno upisao Pravni fakultet u Beogradu, na kojem je diplomirao 31. oktobra 1938. godine, s ciljem da postane advokat i zastupa sirotinju na sudu. </p><p>Godinu ranije, 1937., zajedno s grupom lijevo orijentiranih bošnjačkih intelektualaca: Skenderom Kulenovićem, Safetom Krupićem, Ešrefom Badnjevićem i Rizom Ramićem, Hasan Kikić je u Zagrebu pokrenuo časopis „Putokaz“, s ciljem kulturalnog i političkog uzdizanja Bošnjaka, koji je izlazio do 1939.</p><h2>Pisac sirotinje</h2><p>Sva Kikićeva djela opisuju Bosnu i Hercegovinu i tešku sudbinu njenih ljudi u periodima tokom i poslije Prvog svjetskog rata. U njegovim pripovijetkama i   romanima seoska sirotinja, svijet "poniženih i uvrijeđenih" ljudi, počinje shvatati da živi u nepravednom društvu koje treba mijenjati. </p><p>Prvo djelo, priču „Iz zapisa jednog alkoholičara“ objavio je 1926. godine, a potom pjesmu "Pjesma bolesne djevojke", u zagrebačkom časopisu "Vijenac". Napisao je zbirku novela „Provincija u pozadini“, te romane “Ho-Ruk”, “Bukve”, a nije uspio dovršiti prozu “Lole i hrsuzi”. </p><p>„Provincija u pozadini (Beletristički ciklus iz rata 1878-1918)“ je puni naslov Kikićevog najboljeg djela, koje je 1935. godine objavila zagrebačka „Epoha“, a za koje književnici kažu da predstavlja dokument o djetinjstvu pisca i njegovih vršnjaka, te o teškim godinama života u toku Prvog svjetskog rata.&nbsp;</p>

<h2>„Kikićevi susreti“</h2><p>Književni kritičar Jovan Kršić svoje oduševljenje Kikićevom “Provincijom u pozadini”, u časopisu „Pregled“ 1938. godine, opisao je riječima: “Sem svježine u izrazu, taj mladi talent je odmah uspio da se uživi u one sitne konflikte našega sela i da obilježi prve njegove sudare sa civilizacijom“. </p><p>Naziv „Hasan Kikić“ dobila je Nagrada za prosvjetne radnike u Socijalističkoj Republici Bosni i Hercegovini. U Gradačcu je 1973. pokrenuta književna manifestacija „Kikićevi susreti“, a dramu „Provincija u pozadini“ snimio je reditelj Faruk Sokolović, u Maglaju 1984. godine.</p><p>U Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine u Sarajevu postoji "Radna soba Hasana Kikića", posvećena našem velikom piscu, a uređena je zahvaljujući njegovoj supruzi Anki, koja je poslije Drugog svjetskog rata doselila u Sarajevo i poklonila Muzeju neke suprugove stvari. </p><p>Ne zna se tačno gdje je mezar književnika Hasana Kikića, ali na planini Čemernici postoji jedna spomen-česma uz koju je mezar, za koji se pretpostavlja da je Kikićev.  </p><h2>Priča o Đulaginom Bajramu</h2><p>Dolazak Bajrama, muslimanskog najvećeg praznika, u bh. sela Kikić je veoma emotivno opisao u „Priči o Đulaginom Bajramu“. </p><p><i>U Kokine je došao Bajram. Bajram dolazi u sva sela. Bajram ide širokim carskim drumovima, puca iz prangija po gradovima, pjeva po sokacima, vijori preko njiva, nove gaće u seljaka, nove čakšire, novi fesovi, novi crveni pasovi. Bajram ide i smije se, Bajram pjeva, Bajram je sit, ljudi su radosni, mirišu pite i revanije, miriše pečeno meso, Bajram ide od kuće do kuće, od sela do sela, od grada do grada. Tako je došao u Kokine. Došao je u Aupine, u Braćine, u Keže i u Deze. Bajram dođe do svačije kuće, on prođe kroz sve sokake, zastane na ledinama, procikuje se i kikoče. Bajram je kao obijesno momče, on je mlad, razdragan, sit, pijan, obijestan, on voli pjesmu, voli punu sofru, masnu sofru, nove čakšire, voli piće, veselje. Bajram neće da bude tužan, Bajram neće da bude siromašan, neće da bude gladan i žedan. On obiđe zemlje, gradove, sela... I ide tako od kuće do kuće, odškrine vrata, proviri, odškrine druga vrata i zirne na sofru: šta ima? ima li ovnetine? ima li pečenja? ima li pita? revanije ima li?</i></p>

Prerana smrt, u 38. godini, prekinula je književni uspjeh Hasana Kikića, jednog od najdarovitijih bh. pisaca

Hasan Kikić: 118. godišnjica rođenja bh. književnika i patriote 

<p>Na današnji dan 1943., prije tačno 80 godina, u Beogradu je rođen Dragan Nikolić, legenda srbijanskog i regionalnog glumišta. </p><p>Njegovo pravo ime je bilo Dragoslav, a tim imenom je potpisan samo u svom prvom filmu „Pravo stanje stvari“, snimljenom 1964. godine, u kojem je glumio vojnog policajca. Naredne godine u odjavnoj špici za seriju „Dovoljno je ćutati“ greškom je predstavljen kao Dragan, ali mu to nije smetalo pa je tako postao i ostao Dragan. Samo su članovi njegove porodice i najbliži prijatelji znali njegovo pravo ime. </p><h2>Brojne uloge</h2><p>Dragan je prvi put skrenuo pažnju na sebe ulogom legendarnog Džimija Barke u filmu „Kad budem mrtav i beo“, za koju je nagrađen na Filmskom festivalu u Puli, a potom su se nizali uspjesi i zapažene uloge u brojnim filmovima, tv-serijama, pozorišnim predstavama... </p><p>Osim toga, sa suprugom, glumačkom divom Milenom Dravić, početkom 70-ih godina prošlog vijeka, snimio je 18 epizoda veoma popularnog i gledanog jugoslavenskog televizijskog šou programa „Obraz uz obraz“.  </p><p>Jedna od najzapaženijih uloga u Nikolićevoj karijeri bila je uloga ilegalca Prleta u tv-seriji i filmu “Otpisani”, iz 1974. godine. Godine 1982., glumio je mladog učitelja u filmu „Idemo dalje“, a nakon toga je nagrađen za ulogu lopova Popaja u filmu “Balkan ekspres” na Filmskom festivalu u Nišu. U filmu „Groznica ljubavi“ iz 1984. godine tumačio je advokata, dok je u „Čudu neviđenom“ igrao Karuza. Naredne godine je dobio Oktobarsku nagradu grada Beograda za ulogu nasilnika Gare u filmu Bore Draškovića „Život je lep“.</p><p>Kad je riječ o pozorišnim ulogama, Dragan Nikolić je bio član pozorišta „Boško Buha“, Ateljea 212, Beogradskog dramskog pozorišta i Zvezdare teatra, u kojima je ostvario mnogo uloga i imao vrlo uspješnu pozorišnu karijeru. Između ostalih, glumio je u predstavama „Kosa“, „Rano jutro“, „Derviš i smrt“, „Maratonci trče počasni krug“, „Sladostrasnici-Karamazovi“, „Portnojeva boljka”, „Molijer“…</p><h2>Brak s glumicom Milenom Dravić</h2><p>Osim po ulogama, Nikolić je bio poznat i po skladnom porodičnom životu i braku s glumicom Milenom Dravić, koju je upoznao 1969. godine, kada su zajedno glumili u filmu „Horoskop“. Milena je tada bila velika glumačka zvijezda, a on glumac u usponu. </p><p>Vjenčali su se 31. decembra 1971. godine u pauzi snimanja novogodišnjeg programa „Kako su se volele dve budale“. Bili su omiljeni glumački par i proglašavani najljepšim parom Jugoslavije, ali nisu imali djece.</p><p>Početkom 2015. godine, Draganu je dijagnosticiran karcinom debelog crijeva. Bolest je već bila uznapredovala pa je često bivao u bolnici. Preminuo je ni godinu nakon dijagnoze, u 72. godini života.</p>

<h2>59. godišnjica rođenja Dine Dvornika</h2><p>Godine 1964., na današnji dan, u Splitu je rođen Miljenko Dino Dvornik, hrvatski pjevač, kompozitor i glumac. Bio je sin barda jugoslavenskog glumišta Borisa Dvornika, a njegov jedinstveni muzički stil donio mu je nadimak "kralj funka".</p><p>Osim po izvornoj mješavini različitih muzičkih žanrova, Dino je bio poznat po unikatnoj i ekscentričnoj scenskoj pojavi, energičnim nastupima i izvrsnim plesnim pokretima. Za života je četiri puta dobio prestižnu hrvatsku diskografsku nagradu Porin, a posmrtno osam puta. Dva Porina dobio je 1996. godine za pjesmu “Afrika”, za hit godine te najbolji aranžman. </p><h2>Prva pjesma i prva nagrada</h2><p>Godine 1988., debitovao je na Zagrebačkom festivalu s pjesmom "Tebi pripadam" i dobio nagradu stručnog žirija za najbolju melodiju i kao novo muzičko ime. Pojavio se s pratećim sastavom i ponudio modernu produkciju i funky zvuk, što mu je otvorilo vrata diskografije. </p><p>Godine 1989., u diskografskoj kući “Jugoton” Dino je objavio svoj prvi studijski album, na kojem je sam radio muziku, aranžmane, produkciju, svirao klavijature i udaraljke, a tekstove su napisali Goran Kralj i Zlatan Stipišić Gibonni. Taj album je prodat u rekordnih 750.000 primjeraka, a odmah se izdvojio njegov veliki hit "Zašto praviš slona od mene". Nakon toga su se nizali uspjesi i hitovi, poput “Jače, manijače”, “Žigolo”, “Afrika”, “Điha, điha”…</p><p>Osim muzičkih uspjeha, Dino se ostvario i kao glumac, već kao dijete u seriji “Naše malo misto”, a nakon toga u još nekoliko dječijih filmova i serija, te u filmu “Ta divna splitska noć”, gdje je tumačio samoga sebe.</p><h2>Rijaliti “Dvornikovi”</h2><p>Godine 2006., sa suprugom Danijelom i kćerkom Ellom, Dino je napravio rijaliti šou po uzoru na britanske zvijezde Ozbornove (Osbourn) nazvan "Dvornikovi". Šou je emitiran dvije sezone na RTL-u i postigao je značajan uspjeh.</p><p> </p><p>U diskografskoj kući “Dancing Bear”, 2008. godine, Dino je pripremio svoj sedmi studijski album “Pandorina kutija”, koji je trebao da izađe u oktobru ili novembru, ali iznenadna smrt, 7. septembra 2008.ij, u 45. godini života, spriječila ga je da doživi njegovo objavljivanje. Godinu nakon njegove smrti album “Pandorina kutija” nagrađen je s četiri Porina, a Dini Dvorniku je posmrtno dodijeljen i Porin za životno djelo.&nbsp;</p>

<h2>Preminuo slavni američki komičar Džeri Luis</h2><p>Džeri Luis (Jerry Lewis), pravog imena Džozef Levič (Joseph Levitch), slavni američki komičar, glumac i reditelj, preminuo je na današnji dan 2017. godine.</p><p>Luis je rođen 16. marta 1926. godine, a postao je popularan tokom 40-ih i 50-ih kao član dvojca Martin-Luis, zajedno s pjevačem i glumcem Dinom Martinom. Njih dvojica su u početku izvodili skečeve po klubovima i u televizijskim emisijama, a potom prešli na filmsko platno, snimivši 16 filmova, među kojima su najpoznatiji “That’s My Boy”, “Sailor Beware”, “Jumping Jacks”, ” Scared Stiff”, “You’re Never Too Young”, “Artists and Models” i “Holivud”.</p><h2>“Kralj komedije”</h2><p>Nakon toga je Luis krenuo u solo karijeru s filmom “Delicate Deliquent” iz 1957. godine, tokom koje je i dobio nadimak „kralj komedije“. Potom je sam pisao scenarije, glumio i režirao svoje filmove, od kojih je najveći uspjeh postigao “The Nutty Professor”.</p><p>Radio je jedno vrijeme kao profesor filma na Univerzitetu Južne Kalifornije, a nakon nekoliko godina odsustva, Luis se vratio filmu 80-ih godina, snimajući  “Hardly Working”, kao i “The King of comedy” Marina Skorsezea. Posljednji film u kojem se pojavio bio je “The Trust” iz 2016. godine.</p><p>Dobitnik je brojnih nagrada za doprinos filmu i komediji, od kojih su najznačajnija priznanja Američkih komičara, Asocijacije filmskih kritičara, Venecijanskog filmskog festivala, Akademije filmskih umjetnosti i nauka SAD. Francuska ga je odlikovala Legijom časti. Dodijeljene su mu i dvije zvijezde na holivudskom Bulevaru slavnih.</p><p>Osim filmskih aktivnosti, Luis je bio veliki filantrop, bavio se dobrotvornim radom i pomagao osobe s fizičkim i intelektualnim poteškoćama, zbog čega je bio nominovan za Nobelovu nagradu za mir.</p>

Osim po ulogama, Nikolić je bio poznat i po skladnom porodičnom životu i braku s glumicom Milenom Dravić

Rođen legendarni glumac Dragan Nikolić

<p>Na današnji dan 1904. godine, u Jajcu je rođen bosanskohercegovački i regionalni pjesnik i prevoditelj Nikola Šop.</p><p>Diplomirao je komparativnu književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu 1931. godine, te do Drugog svjetskog rata radio u Beogradu kao gimnazijski profesor latinskog jezika, a nakon teškog ranjavanja tokom bombardiranja Beograda 1941., preselio se u Zagreb, gdje je ostao do kraja života (2. januara 1982.). </p><h2>Filozofske meditacije</h2><p>Prve pjesme Šop je objavio kao četrnaestogodišnjak, 1918. godine. U tom prvom periodu stvaralaštva, od “Pjesme siromašnog sina”, preko “Isus i moja sjena”, “Knjiga o Horaciju” do zbirke “Za kasnim stolom”, Šop je u fokus stavio »prizemnu egzistenciju«. Ali, iza tog svijeta običnosti i prividne banalnosti skriven je viši, transcendentalni smisao, odnosno duhovna dispozicija. </p><p>Od 1950-ih godina Šop se sve intenzivnije upuštao u filozofske meditacije o fenomenologiji nastajanja stvari i dinamici beskraja svemira, kada su nastala djela “Kućice u svemiru” “Svemirski pohodi”, “ Astralije”, “Dok svemiri venu” i “Nedohod”, potom “Vječni preludij”, “Izgubljeni Arijel”, “Pjesnikovi rasprodani prostori”, “Bosanska trilogija”… </p><p>Njegove pjesme prevedene su na više stranih jezika, a dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo 1970. godine.</p>

<h2>Svjetski dan humanosti</h2><p>Danas se obilježava Svjetski dan humanosti, koji su proglasile Ujedinjene nacije, 11. decembra 2008. godine, nastojeći doprinijeti jačanju svijesti o važnosti humanitarnih aktivnosti u svim dijelovima svijeta, te važnosti međunarodne saradnje u ostvarivanju tog cilja. </p><p>Ovaj datum odabran je iz počasti prema 22 uposlenika Ujedinjenih nacija koji su u napadu na sjedište UN-a u Bagdadu, u Iranu, 19. avgusta 2003. godine, izgubili živote. </p><p>Širom svijeta humanitarni radnici obavljaju svoj posao u zahtjevnim i ponekad veoma opasnim uvjetima. Prema podacima istraživanja (izvor: Humanitarian Outcomes), u 2021. godini napadnuto je 460 humanitarnih radnika od čega je 140 ubijeno, 203 je povrijeđeno, a 117 oteto. Napadi na humanitarne radnike za svaku su osudu i smatraju se kršenjem pravila međunarodnog humanitarnog prava.&nbsp;</p>

<h2>Rođena slavna dizajnerica Koko Šanel</h2><p>Godine 1883., na današnji dan, rođena je Gabrijela Bonur „Koko“ Šanel (Gabrielle Bonheur "Coco" Chanel), slavna francuska dizajnerica, koju su modernističke misli, moda inspirirana muškom odjećom i traganje za skupom jednostavnošću, svrstali među 100 najvažnijih ličnosti u 20. vijeku. </p><p>Koko Šanel je skoro šest decenija suvereno vladala pariskom visokom modom, a tvorac je kultne „male crne haljine“ i najprodavanijeg parfema na svijetu „Šanel broj 5“. Njen najveći uspjeh bio je inspiracija muškom odjećom, jer je sa žena skinula korsete, skratila im frizure i haljine, da bi se osjećale udobnije.</p><h2>Krojački zanat</h2><p>Kada je imala 12 godina, majka joj je umrla od tuberkuloze, nakon čega ju je otac poslao s dvjema sestrama u Korez, u katolički manastir Obazena koji je imao sirotište. U sirotištu je mala Gabrijela naučila krojački zanat. Nakon što je napunila 18 godina, napustila je manastir Obazen i zaposlila se kao krojačica. Kada nije šila, pjevala je u kabareu, u kafiću "La Rotonde", u Mulenu. Tada je Gabrijela dobila ime "Koko", najvjerovatnije zbog dvije pjesme po kojima je postala poznata "Ko Ko Ri Ko" i "Ko je vidio Koko”.</p><p>Godine 1908., Koko Šanel je započela vezu s industrijalcem Arturom Edvardom "Bojem" Kapelom, članom engleske visoke klase, koji joj je priuštio stan u Parizu i finansirao njene prve butike. Prije toga je Šanel već počela dizajnirati šešire, kao razonodu koja je prerasla u biznis. </p><h2>“Šanel moda”</h2><p>Šanel postaje licencirana modistkinja 1910. godine i otvara svoj prvi butik u ulici 31 Kambon, u Parizu, s nazivom “Šanel moda”, gdje je prodavala samo svoje kreacije šešira, kojima se proslavila nakon što je pozorišna glumica Gabrijela Dorziat nosila njene šešire u predstavi “Bel Ami”, 1912. godine, te bila model u magazinu “Les Modes”.</p><p>Uslijedilo je otvaranje novih butika i proširivanje kreacija na jednostavnu, svedenu i komfornu odjeću od skromnih materijala kao što su žersej i triko. Godine 1918., Šanel je kupila cijelu zgradu u ulici 31 Kambon, koja se nalazila u jednom od najatraktivnijih dijelova Pariza, gdje je 1921. godine otvorila ono što se može smatrati ranim oličenjem modnog butika, s odjećom, šeširima i dodacima, a kasnije proširila ponudu na torbe, nakit i parfeme. </p><p>“Šanel moda” uskoro je postalo unosno poslovno preduzeće, te je do 1935. zapošljavalo 4.000 ljudi. </p><h2>“Šanel broj 5”</h2><p>Tokom Drugog svjetskog rata Šanel je zatvorila sve butike, ali joj je nacističko oduzimanje imovine i poslovnih preduzeća Jevrejima pružilo priliku da stekne punu finansijsku kontrolu nad parfemima “Šanel” i najprofitabilnijim proizvodom - “Šanel broj 5”.  </p><p>Nakon što je njena modna kuća bila zatvorena 15 godina, Koko Šanel je, kao sedamdesetogodišnjakinja, ponovo ušla u svijet mode, 1954. godine. Početkom 1971., kada je imala 87 godina, te pripremala svoju proljetnu kolekciju, preminula je u hotelu “Ric”, gdje je živjela posljednjih 30 godina.&nbsp;</p>

<h2>Preminuo Lorka, čuveni španski pjesnik </h2><p>Federiko Garsija Lorka (Federico García Lorca) čuveni španski pjesnik i dramatičar, preminuo je na današnji dan 1936. godine. Proglašen je najuglednijim španskim pjesnikom 20. vijeka, koji je spontanim stvaralačkim nagonom sjedinio tradicionalne vrijednosti španske književnosti, narodne baštine i moderne književnosti. Njegova djela su prevedena na više desetina jezika, a najpoznatija pjesma mu je “Nevjerna žena” (“I povedoh je do rijeke, misleći da djevojka je, al’ udata ona bješe…”)</p><p>Lorka je bio sin bogatog andaluzijskog veleposjednika, studirao je književnost i pravo u Madridu, gdje je upoznao i družio se s mnogim tadašnjim španskim intelektualcima, među kojima je bio čuveni slikar Salvador Dali. </p><h2>“Ciganski romancero” šest puta reizdavan</h2><p>Prvu zbirku pjesama “Dojmovi i krajolici” izdao je 1918., ali tek naredna zbirka “Knjiga pjesama” počinje odražavati odlike Lorkine poezije: veliki patriotizam, senzibilnost, slikovitost, inventivnost metafora, a sve prožeto glavnim motivom smrti. Nakon toga, 1927. godine, slijedi zbirka “Pjesme”, te njegova najpoznatija zbirka “Ciganski romancero”, koju je objavio 1928., a do 1936. je doživjela čak šest reizdanja. </p><p>Osim pjesama, pisao je drame (“Urok leptirice”, “Mariana Pineda”, “Čudesna obućarka”, “Amor de don Perlimplín con Belisa en su jardín”, “Krvavi svatovi”, “Jalovica”, “Drama bez naslova”…), tekst za pozorište lutaka “Don Cristóbalovo malo kazalište” i romantičnu komediju “Gospojica Rosita, usidjelica ili Jezik cvijeća”, te scenarij za film “Put na mjesec”.</p><p>Kada je izbio Španski građanski rat Lorka se zatekao u Viznaru u Granadi, gdje su ga vojnici uhapsili i ubili, a tijelo mu bacili u neobilježeni grob. Frankova vlada pokušala je uništiti spomen na Lorku tako što je uništila sva njegova djela, a spominjanje njegovog imena bilo je zabranjeno. Budući da je bio među prvim i najslavnijim žrtvama Španskog građanskog rata, Lorka je postao simbol žrtve političke represije i fašističke tiranije.</p>

Njegove pjesme prevedene su na više stranih jezika, a dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo

Prije 119 godina rođen Nikola Šop, bh. pjesnik i prevoditelj

<p>Na današnji dan, 18. augusta 2017. godine, u 73. godini života, preminula je Melika Salihbeg Bosnawi,&nbsp; bošnjačka heroina, hrabra i nježna duša, koja je ostavila veliki pečat, ne samo u književnosti nego i u historiji Bosne i Hercegovine.</p><p>- Ko je Meliku imalo poznavao, znao je da je prijateljstvo s njom – veliki posao, odgovornost, misija, nešto poput dragocjene bašče pune rijetkih, endemskih biljaka, i da tu golemu bašču bezbrojnog šarenog raslinja valja brižno njegovati ako se žele osjetiti i razumjeti sve njene boje i mirisi – opisao je ovu izvanrednu i svake hvale vrijednu ženu jedan od naših najvećih književnika Abdulah Sidran. </p><p>Osim po svom radu i književnim djelima, Melika Salihbeg Bosnawi poznata je i iz montiranog „Sarajevskog procesa“, 1983. godine, u kojem je suđeno grupi bošnjačkih, odnosno muslimanskih intelektualaca, predvođenih Alijom Izetbegovićem. </p><h2>Ratno dijete</h2><p>Melika je “ratno dijete”, rođena je u Sarajevu, 10. januara 1945. godine, u porodici Hakije i Nadžije Smailbegović uz dva brata, Adnana i Jakuba, te sestru Muneveru. Osnovnu školu i Prvu gimnaziju završila je u rodnom gradu, a u Zagrebu je studirala na Fakultetu političkih znanosti, te jedno vrijeme paralelno pratila studij filozofije i komparativne književnosti. Postdiplomski studij iz savremene filozofije, koji je upisala na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, nastavila je slobodnim istraživanjem, kao stipendistkinja Vlade Francuske, na fakultetima Université Paris-X, Nanterre i Collège de France, Quartier Latin, u Parizu. </p><p>Godine 1978/9., zbog svojih stavova i otvorenog suprotstavljanja tadašnjem vladajućem političkom sistemu SFRJ, koje je iznosila i javno i u svojim književnim djelima, dolazi u konflikt s jugoslavenskim vlastima.&nbsp;</p>

<h2>Duhovni preobražaj</h2><p>Pod prezimenom Salihbegović Melika je svoje prvo književno djelo, esej, objavila 1971. godine u časopisu “Izraz”. Od tada je njena književna karijera bilježila stalni uspon, pisala je i objavljivala pjesme, pripovijetke, eseje, scenarija, prevode, prepjeve, političke proteste, u sarajevskim, zagrebačkim, beogradskim i ljubljanskim časopisima i magazinima za književnost i umjetnost,  te izdavačkim kućama. Dobijala je i nagrade: za filmski i TV scenarij te novinske priče.</p><p> </p><p>Godine 1979., Melika se okrenula vjeri te se počela i oblačiti u skladu s islamskim propisima, što je uzrokovalo dodatne probleme s kojima se suočavala, počevši od bojkota objavljivanja njenih djela do praćenja, progona i hapšenja. Njena djela nisu htjeli (ili smjeli) objavljivati izdavači, osim u rijetkim slučajevima, zbog čega se Melika opredijelila za samostalno autorsko izdavaštvo, te je tako posjedovala vlastiti međunarodni bibliotečki kod. </p><p>- K'o svilena buba koja tka i ugiba usred svoga tkanja – simbolična je Melikina poruka na njenom web-portalu.</p><p>Uprkos svim nedaćama koje je doživljavala, Melikin talent je bio toliki da je 1982. dobila jugoslavensku nagradu za dramu "Dvorac od biljura". Osim ove izuzetne drame, Melika je napisala brojna djela, među kojima su: pjesme „Nebeska deva”, “Ruža tmice”, “Srebrenica je zvijezda padalica”, “Na krik gazele zastat”, “Ptica o vratu”, “Kaze”; “Divan” - prepjev derviške poezije Fadil-paše Šerifovića; drame „Citadella Svjetla”, “Sedmi padež ili Pouka iz gramatike”; “Ja sam Kana”; TV scenarij “Oscar je želio”, roman „Katarzični snovi”, eseje „Vlasnik vremena”, “Skupa”…</p>

<h2>Sarajevski proces</h2><p>Studij arapskog i perzijskog jezika, koji je Melika upisala na Katedri za orijentalistiku Filozofskog fakulteta u Sarajevu, prekinut je političkim razlozima, jer je ujesen 1983. godine uhapšena i osuđena na petogodišnju robiju. Bila je jedna od dviju žena osuđenih u „Sarajevskom procesu“, uz Aliju Izetbegovića, Saliha i Omera Behmena, Edhema i Đulu Bičakčić, Džemaludina Latića, Mustafu Spahića, Hasana Čengića, Ismeta Kasumagića, Husu Živalja i Derviša Đurđevića.</p><p>- Predsjednik ondašnjeg Udruženja književnika – umjesto da napravi javne demonstracije! – povodom hapšenja i suđenja grupi muslimanskih intelektualaca 1983. godine, dao je staljinsku izjavu: “Što se nas tiče, neka im dadnu po sto godina robije!” – i to je šutke otrpjelo spisateljsko članstvo, bez ijedne jedine ni javno ni nejavno izgovorene riječi neslaganja. A otkud u sudnici, među posmatračima, i mladi pjesnik Sidran, opet je znalo samo dvoje, on i jedna od žena s optuženičke klupe: Melika. Nije bilo lahko ući u sudnicu, sve je to bilo podređeno misterioznoj svrsi jednog po društvo, državu i vlast kompromitirajućeg montiranog procesa – ali sam našao način da preko jednog sudskog administratora tu propusnicu dobijem i suđenje pratim svakodnevno, sve osim posljednjeg dana, kada se izricala presuda. Saslušavši dan ranije završne riječi odbrane (fenomenalni Rajko Danilović!), smatrao sam da ne postoji ni teorijska mogućnost ikakvog kažnjavanja ikoga od optuženih. A ono!? Preko stotinu godina robije za desetak ljudi bez krivice, zbog onoga što misle i pišu, ili eventualno kazuju jedni drugima – napisao je književnik Sidran o „Sarajevskom procesu“.</p><p>Melika Bosnawi suprotstavila se tom nametnutom i neljudskom postupku jugoslavenskih vlasti, stupivši u štrajk glađu, zbog čega je nakon 73 dana štrajka puštena na uvjetnu slobodu. Politička sudbina Melike Salihbeg obilježila je i sudbinu njene porodice, jer su hapšeni i ispitivani njen tada maloljetni sin Amir Knežević i brat Jakub Salihbegović.</p><h2>SREBRENICA JE ZVIJEZDA PADALICA</h2><p>Zaklela bih se Onim,</p><p>u čijoj je ruci moja duša,</p><p>da je Srebrenica zvijezda padalica.</p><p>I zaklela bih se,</p><p>pet godina poslije,</p><p>u isto.</p><p>Tog se datuma,</p><p>oko srebreničkog vrata,</p><p>nanizala niska imena,</p><p>sve dragulji iz ogrlice Civilizacije,</p><p>da živ čovjek ne povjeruje...</p>

Bila je jedna od dviju žena osuđenih u montiranom „Sarajevskom procesu“, 1983. godine

Šesta godišnjica smrti bh. književnice Melike Salihbeg Bosnawi

<p>Na današnji dan 1450. godine, u Splitu je rođen Marko Marulić, hrvatski književnik i kršćanski humanist, otac hrvatske književnosti. </p><p>Prva upotreba riječi psihologija pripisuje se Maruliću u njegovom djelu “Psichiologia de ratione animae humanae”. Većinu svojih djela Marulić je pisao na latinskom jeziku, ali je ostavio i značajna djela na hrvatskom, te nekoliko kratkih spisa na italijanskom jeziku. U latinskim djelima potpisivao se kao "Marcus Marulus Spalatensis" ili "Marcus Marulus Delmata", a u hrvatskim kao "Marko Pečenić". U Splitu je Marulić završio humanističku školu, ali se ne zna tačno gdje je studirao, pa se pretpostavlja da je to bilo u Padovi, a kasnije se bavio advokaturom u rodnom gradu. </p><h2>“Judita”</h2><p>Marulića smatraju i nazivaju ocem hrvatske književnosti jer je autor prvog djela hrvatske književnosti na narodnom jeziku, koje je ujedno i njegovo najznačajnije djelo - religiozni ep “Judita”, punog naslova “Libar Marka Marula Splićanina, u kojem se uzdarži istorija svete udovice Judit, u versih harvacki složena kako ona ubi vojvodu Oloferna po sridu vojske njegove i oslobodi puk israelski od velike pogibili”. </p><p>“Juditu” je Marulić dovršio u aprilu 1501. god., ali je štampana tek 20 godina poslije, 1521., a također je jedino njegovo djelo na hrvatskom jeziku koje je štampano za njegovog života.</p><p>Inspiracija za ovaj ep mu je, naravno, bila biblijska junakinja Judita, a radnja epa smještena je u zbivanja tokom osmanlijskih osvajanja balkanskih zemalja. U epu “Judita” Marulić je istovremeno tumačio kršćanske svjetonazore, spajajući bibilijske motive s motivima kraja u kojem je živio. </p><h2>Pisao i svjetovna djela </h2><p>Napisao je i biblijsku poemu „Suzana“,  u 780 stihova, na kraju koje spominje hrvatske knjige, a tematizira biblijsku priču o babilonskoj Jevrejki koja je lažno optužena za preljubu. U pjesmi u 172 dvostruko rimovana dvanaesterca „Molitva suprotiva Turkom“ vješto je skriven akrostih Solus Deus potes nos liberare de tribulatione inimicorum Turcorum sua potentia infinita, "Samo nas Bog, svojom svemoćnom rukom, može spasiti od nevolje naših neprijatelja Turaka“. </p><p>Marulić je pisao i svjetovnu poeziju, poput „Spovid koludric od sedam smartnih grihov“, „Anka satira“, „Poklad i korizma“, pjesama posvećenih sestri Biri, zatim dramu „Govoren'je svetoga Bernarda od duše osujene“; prevode s latinskog, kao npr. „Oficij Blažene Dive Marije“, „Od naslidovanja Isukarstova“, „De imitatione Christi“...</p><p>Njegovu biografiju naslova “Vita Marci Maruli Spalatensis” ("Život Marka Marulića Splićanina") napisao je Frano Božičević Natalis. </p><p>Marko Marulić preminuo je u gradu u kojem je i rođen – Splitu, 1524. godine, a pokopan je u splitskoj crkvi sv. Frane.</p>

<h2>Preminuo Onore de Balzak, začetnik evropskog realizma</h2><p>Godine 1850., na današnji dan, preminuo je Onore de Balzak (Honoré de Balzac), francuski književnik, duhovni začetnik evropskog realizma.</p><p>Balzak je rođen 1799. u Toursu, a u Parizu je diplomirao pravo, ali se posvetio književnosti. Počeo je pisati u dvanaestoj godini, uprkos protivljenju roditelja, koji su htjeli da bude notar, zbog čega je u početku pisao pod tuđim imenima. Ti prvi radovi nisu bili zapaženi, ali Balzaka neuspjeh nije obeshrabrio. </p><p>U svojim romanima ispoljavao je veliku pripovjedačku snagu. Prije njegovog pisanja život običnog čovjeka smatran je nedostojnim književne obrade, a Balzak je opisao sve klase: plemstvo koje je nezadrživo propadalo, buržoaziju koja se uzdizala u težnji za sticanjem novca i položaja, sitnu buržoaziju, lihvare i zelenaše, te seljake koji su bili uklješteni između veleposjednika i seoskog kapitala.</p><h2>“Ljudska komedija”</h2><p>Svim svojim djelima Balzak je dao zajednički naziv – “Ljudska komedija”. To je serija od 92 romana, grandiozna epopeja u kojoj je, prema uzoru na Dantea, nastojao sistematski klasificirati panoramu svojih savremenika iz tadašnjeg društva. U tim romanima je prikazao više od 2000 likova iz svih slojeva francuskoga društva, te ekonomske, političke, socijalne i kulturne uvjete doba u kojem je živio. </p><p>Posebno mjesto u njegovu opusu zauzimaju "Škakljive priče", koje su primjer tipične francuske erotske tragikomike zvane "galski humor". Osim njih, izdvajaju se "Otac Goriot", kao prvo realistično djelo, te “Seoski ljekar” i “Sjaj i bijeda kurtizana”.</p>

Autor prvog djela hrvatske književnosti na narodnom jeziku - religioznog epa “Judita”

Prije 573 godine rođen Marko Marulić, otac hrvatske književnosti

<p>Na današnji dan 1976. godine, u Zagrebu je od posljedica srčanog udara, u 64. godini života, preminuo naš književnik Enver Čolaković, emotivni i neshvaćeni junak, lirik epskoga srca, kojeg je boljela tragedija običnog bosanskohercegovačkog čovjeka.</p><p>Čolaković je autor jednog od najboljih bh. romana „Legenda o Ali-paši“, u kojem je opisao životni put glavnog junaka Alije od hamala do paše, poručujući nam time da uvijek moramo vjerovati u sebe i nikada ne smijemo gubiti nadu, da bogatstvo nije u materijalnim stvarima, nego u zdravlju i ljubavi. </p><h2>Oslobođen optužbi</h2><p>Enver Čolaković rođen je 27. maja 1913. godine u Budimpešti. Njegov otac Vejsil-beg Čolaković bio je industrijalac, vlasnik mnogih nekretnina, između ostalih i Sarajevske ciglane, a majka Ilona (Fatima-Zehra) potjecala je iz mađarske plemićke porodice Mendiancki (Mednyanszky). Enver je djetinjstvo uglavnom proveo u Budimpešti, a nakon Prvog svjetskog rata s porodicom je doselio u Sarajevo. </p><p>Pisati je počeo kao dječak, i to pjesme na tri jezika: bosanskom, mađarskom i njemačkom, a od 1934. isključivo na bosanskom jeziku. Studirao je matematiku i fiziku u Beogradu i Budimpešti, a kasnije diplomirao i historiju u Zagrebu. </p><p>Nakon što su mu u Drugom svjetskom ratu, u bombardiranju Sarajeva, 1944. godine, poginuli roditelji od bombe koja je pobila puno sklonište ljudi, Čolaković se odselio u Zagreb, gdje je prihvatio poziciju atašea za kulturu pri Ambasadi tzv. NDH u Mađarskoj. Zbog toga je po završetku rata privođen nekoliko puta od komunističkih jugoslavenskih vlasti, ali je oslobođen optužbi.</p>

<h2>“Knjiga majci” njegova je autobiografija</h2><p>Najplodonosniji period Enverovog stvaralaštva bio je između 1939. i 1945. godine, kada je objavio dvadesetak pripovijetki i novela, kratki roman “Mujića Hanka”, nekoliko eseja i prikaza, u kojima se borio za dobrobit Bošnjaka, autobiografsko djelo “Knjiga majci”, u kome je otvoreno istakao svoje antifašističko opredjeljenje, te roman “Legenda o Ali-paši”.</p><p>Iako je bio oslobođen optužbi za saradnju s neprijateljem, Čolakoviću su vlasti SFRJ oduzele pravo da se ozbiljnije bavi književnošću i da objavljuje bilo šta osim prevoda, pa je doživio potpunu marginalizaciju i ostatak života proveo u sjeni. Poznato je da je bio anonimni prevoditelj djela Ervina Sinka s mađarskog jezika. Radio je kao korektor po izdavačkim kućama, a hrvatski književnik Miroslav Krleža ga je, 1952. godine, zaposlio kao redaktora u Leksikografskom zavodu. Enver je od tada živio mirnim životom u Zagrebu, gdje se i oženio Stelom Podvinec, profesoricom muzike.</p><h2>Sudbina bh. čovjeka</h2><p>– O, ljudi su zli, sitni, osvetoljubivi i pakosni, teško među njima egzistira pjesnik! Neka im bude oproštena njihova glupost – odgovarao bi Enver na pitanja zašto mu je zabranjeno objavljivanje djela.</p><p>Drugo izdanje Čolakovićevog najpoznatijeg i najznačajnijeg djela, romana “Legenda o Ali-paši”, zbog navedenih razloga, izašlo je skoro četvrt vijeka nakon prvog, tek 1970. godine. Ovaj roman je specifičan po tome što prvi put glavni junak jedne takve priče nije plemićkog porijekla ili ličnost iz usmene tradicije, nego lik koji utjelovljuje običnog bosanskohercegovačkog čovjeka, siroti hamal Alija. Također, Čolaković nas ovom pričom odvodi u prošlost, koja, osim što je poučna, predočava nam i predivne slike i običaje iz doba kada su Osmanlije vladale u Bosni i Hercegovini, ali i govori o važnim životnim pitanjima. Roman nosi mnogo poruka, govoreći o životnom putu, sudbini, ljubavi i borbama s kojima je čovjek suočen kroz slikovit prikaz života osiromašenih begova i hamala.</p><p>Malo koja književnost se može dičiti djelom kakvo je roman „Legenda o Ali-paši“, jer je izuzetne književno-historijske vrijednosti, ali i maštovit i neuobičajen. Ovim romanom Čolaković prelazi književne žanrovske granice i uspijeva komunicirati s čitateljima svih uzrasta i intelektualnih profila.</p><h2>Brojna djela u rukopisu</h2><p>Enver Čolaković ostavio je mnogo djela u rukopisu: pet romana, više zbirki novela i pripovijetki, brojne knjige poezije i prevoda, te dnevnike, a objavljena su: roman “Legenda o Ali-paši”, komedija “Moja žena krpi čarape”, poezija “Gyula Illyés”, “Zoltán Csuka”, “Zlatna knjiga mađarske poezije”, “Izabrane pjesme”, proza “Iz Bosne o Bosni”, “Bosni” i “Pismo majci”.</p><p>Matica hrvatska Čolakoviću je dodijelila nagradu za najbolji roman – “Legenda o Ali-paši”, a dobitnik je i Plakete Društva pisaca Mađarske Pro Litteris Hungaricis, Petófi za prevodilački rad s mađarskog i njemačkog jezika, te Plakete i visokog odlikovanja Predsjednika Republike Austrije – Austrijski Križ Časti za nauku i umjetnost I reda, 1970. godine.</p><p>Značajno je spomenuti i njegove izvrsne prevode: Lesingovu (Lessing) „Hamburšku dramaturgiju“, Šilerove (Schiller) „Razbojnike“; libreta – Vagner (Wagner): „Majstori pjevači“, Kami-Keleman (Camus-Keleman): „Opsadno stanje“, te „Oratorij Psalmus Hungaricus Kodalyja“. Čolaković je i sam pisao libreta, poput onog za operu „Aretej“, prema istoimenoj Krležinoj drami.</p><p>U čast Envera Čolakovića, danas jedna od ulica u Sarajevu nosi njegovo ime, kao i nekoliko osnovnih škola širom Bosne i Hercegovine. U Zagrebu je, 17. septembra 2019. godine, otkrivena ploča imena Park Envera Čolakovića, a tom događaju prisustvovao je i Enverov sin Esad.</p>

Autor je jednog od najboljih bh. romana „Legenda o Ali-paši“, u kojem je opisao životni put glavnog junaka Alije od hamala do paše

Enver Čolaković: 47. godišnjica smrti bh. lirika epskoga srca

<p>Na današnji dan prije 189 godina, preminuo je jedan od najvećih sinova koje je izrodila ova zemlja, Husein-kapetan Gradaščević. Poznat i po nadimku&nbsp;Zmaj od Bosne, Gradaščević je legenda, paradigma bosanskog ponosa, ne samo u svom dobu nego i danas, najveći među velikanima, bosanski gazija i jedna od najuglednijih ličnosti u historiji Bosne i Hercegovine. &nbsp;</p><p>- Ima Bosne, beglerbeže i Bošnjaka u njoj! Bili su prije vas i, ako Bog da, bit će i poslije vas! – odgovorio je Husein-kapetan Gradaščević osmanskom beglerbegu na njegovu konstataciju: „Nema više Bosne, a neće biti ni Bošnjaka, Huseine... Gineš za državu koja nikad nije postojala niti će“. Desilo se to u Sarajevu, 12. septembra 1831. godine, jednog od najznačajnijih datuma u našoj historiji, kada je proglašena autonomija Bosne u sklopu Osmanskog Carstva. </p><p>- Husein-kapetan imađaše po gotovu 30 godina, stas mu bijaše srednji, izgled interesantan, pogled blag i sumoran, osmijeh pun draži i tuge, njegove krupne oči natkrivljivahu guste i ukrštene obrve, bjeloća njegove kože izdavaše više đurđijanski tip njegove majke no onaj ponosnoga, surovoga i poludivljeg Bošnjaka. Jedva da bi se moglo vjerovati, da se pod ovim nejakim i nježnim tjelesnim sastavom mogla skrivati ovako krepka duša, vojnički darovi, velika taština, a naročito lična hrabrost, dotjerana nekada do drskosti – opisao je Husein-kapetana njegov doktor Bartol Kunibert.</p>

<h2>Begovska porodica</h2><p>Husein-kapetan Gradaščević rođen je u Gradačcu, 31. augusta 1802. godine, u bogatoj begovskoj i spahijskoj porodici. Bio je veoma obrazovan, a već sa 16 godina je naučio i arapsku kaligrafiju. Podučavala su ga dvojica derviša, pa se zbog njegove velike religioznosti i kasnijeg skromnog načina življenja pretpostavlja da je bio i član derviškog reda. </p><p>Vrlo mlad, već u 19. godini, Husein je postao kapetan Gradačačke vojne kapetanije, nakon što je njegovog brata Murat-kapetana, koji je naslijedio oca Osmana, otrovao Dželaludin-paša zbog nemira u Bosni. Također se vrlo mlad oženio Hanifom, sestrom Mahmud-kapetana iz Dervente, s kojom je imao dvoje djece, sina Muhameda i kćerku Šefiku. </p><p>Istakavši se tokom Rusko-turskog rata (1828-1829.), Gradaščević je od bosanskog guvernera dobio zadatak da mobilizira vojsku između Drine i Vrbasa, a do 1830. godine postao je vođa svih osmanskih kapetana u Bosni.&nbsp;</p>

<h2>Zmaj od Bosne</h2><p>U decembru 1830., Husein-kapetan je bio domaćin skupa bošnjačkih ajana u Gradačcu, a krajem januara 1831. održan je sastanak u Tuzli, odakle je upućen opći poziv bosanskom narodu da se diže na ustanak za odbranu Bosne. Husein-kapetan Gradaščević tada je izabran za vođu Pokreta za bosansku autonomiju te predvodio čuveni Veliki ustanak. </p><p>Krenuvši u Travnik, koji je tada bio sjedište Bosanskog pašaluka i vezira, Gradaščević je uputio poziv svim ajanima da se pridruže njegovoj vojsci, kao i svim Bosancima koji to žele. Hiljade ljudi mu se pridružilo, među kojima i brojni kršćani za koje se tvrdilo da su sačinjavali gotovo trećinu vojske. Nakon oslobađanja Travnika jedan dio vojske Husein-kapetan je poslao u Zvornik za odbranu u slučaju mogućeg upada srbijanske vojske u teritoriju, a s gotovo 25.000 vojnika uputio se prema Kosovu u susret velikom veziru Rešidu Mehmed-paši kojeg je sultan poslao s vojskom da uguši pobunu. </p><p>Bosanska vojska bila je moćna i nizala samo pobjede, zauzela Peć i Prištinu, a u bitkama u blizini Štimlja i Lipljana na Kosovu, 18. i 22. juna 1831., porazila je osmansku vojsku, ranivši velikog vezira. Nakon te značajne pobjede i pregovora s vezirom Rešidom Mehmed-pašom, Gradaščević se sa svojom vojskom vratio u Bosnu, kako bi zvanično preuzeo vlast nad oslobođenom zemljom. </p><p>U Bosni je narod pobjedničku vojsku s Kosova dočekao ovacijama, muzikom i pjesmom, a Husein-kapetana su prozvali Vitezom od Bosne, Junakom od Bosne, a najčešće nadimkom po kojem je danas prepoznatljiv – Zmajem od Bosne. Gradaščeviću se mnogo svidio nadimak Zmaj od Bosne, pa ga je stavljao ispod svakog svog potpisa.</p>

<h2>Izdaja i poraz</h2><p>U Prištini je, 10. augusta 1831., održan sastanak svih vođa Pokreta za autonomiju na kojem je Husein-kapetan Gradaščević proglašen bosanskim vezirom. Njegov novi status ozvaničen je tokom Svebosanskog sabora, održanog 12. septembra iste godine u Sarajevu, kada Gradaščević postaje, ne samo vrhovni zapovjednik nego i glavna civilna vlast u Bosni. Osnovao je sud te, nakon što se udomaćio u Sarajevu, preselio centralnu vlast Bosne u Travnik, napravivši od njega glavni grad pobunjene Bosne. U Travniku je osnovao Divan, Bosanski kongres, koji je zajedno s njim činio Vladu Bosne. </p><p>U proljeće 1832. godine, novoimenovani bosanski beglerbeg Mahmud Hamid-paša s 30.000 osmanskih vojnika kreće da uguši pobunu i poražava bosansku vojsku prvo u bici kod Banjske, a nakon toga još nekoliko četa bosanske vojske u pohodu prema Sarajevu. </p><p>Nakon narednog poraza u bici kod Šarenog hana bosanska vojska se povukla prema Sarajevu. Posljednja bitka dogodila se 4. juna 1832. godine na Stupu u Sarajevu, kada je konačno poražen Husein-kapetan Gradaščević. Jedan od glavnih razloga poraza bila je izdaja hercegovačkih vođa Ali-paše Rizvanbegovića i Smail-age Čengića, koji su došli u pomoć sultanovoj vojsci i probili Huseinove linije kod mjesta Crna Rijeka.</p><h2>Je li otrovan?</h2><p>Husein-kapetan Gradaščević je, nakon poraza bosanske vojske, morao pobjeći u Habsburšku Monarhiju, 31. maja 1832. godine. Odatle je pregovarao sa sultanom da se vrati u Carstvo, koji je njegovu želju odobrio, ali mu je zabranio da se vrati u Bosnu, zbog čega se odselio prvo u Beograd, a potom u Istanbul. </p><p>Iako već oslabljenog zdravlja, Husein-kapetan je još jednom potvrdio svoj patriotizam i veliku ljubav prema Bosni. Naime, kada mu je sultan ponudio da postane paša visokog ranga u osmanskoj vojsci, on ga je odbio, izjavivši: "Radije ću umrijeti u nošnji svojih očeva nego nositi nizam-uniformu jednog paše“. </p><p>Godine 1834., 17. augusta, prestalo je da kuca srce hrabrog bosanskog sina. Prema jednim pričama, otrovala ga je osmanska vlast, a prema drugim, umro je od kolere. Ukopan je na mezarju Ejup u Istanbulu.</p><h2>Njegova djela su ključ rješenja</h2><p>Bosanskohercegovački glumački bard Josip Pejaković opisao je kako ga je impresionirao Husein-kapetan Gradaščević i dao mu rješenje za današnje goruće probleme u Bosni i Hercegovini: </p><p>- Ključ rješenja današnjih problema u BiH su djela Husein-kapetana Gradaščevića. On je postao kapetan u 19. godini a već s 23 godine je zajedno s fra Ilijom Starčevićem, u selu Tolisa kod Orašja, izgradio najveći školski centar za kršćane koji će kasnije izroditi u najljepši samostan, franjevački. Na zamolbu pravoslavnih hrišćana iz sela Obudovac kod Brčkog, pomogao je da naprave istu takvu bogomolju... Naravno, napravio je i najljepšu džamiju, Husejniju, u Gradačcu. Sa 23 godine je prepoznao budućnost BiH u njenim razlikama. Zahvaljujući tim njegovim djelima, kršćani su ga obožavali. Kako to lijepo zvuči, katolici i pravoslavci obožavaju muslimana, a to je bilo 1823. godine. On se borio protiv Turaka, ne zbog toga što su mu povrijeđena prava, već zato što su mu ubili brata Murata-kapetana Gradaščevića na Kuli travničkoj. Ja to znam zato što sam iz Travnika.</p>

Vrlo mlad, već u 19. godini, Husein je postao kapetan Gradačačke vojne kapetanije 

Gradaščević:  Proglašen bosanskim vezirom 1831. godine

Husein-kapetan Gradaščević: 189. godišnjica smrti ponosnog bosanskog gazije


<p>Na današnji dan 1923. godine, rođena je srbijanska glumačka diva Mira Stupica, jedna od najcjenjenijih regionalnih pozorišnih, filmskih i televizijskih glumica. Mira je iz glumačke porodice, starija je sestra također slavnog glumca Bore Todorovića i tetka Srđana Todorovića i Dane Todorović.</p><p>U pozorištu je debitovala 1941. godine, ali njena karijera bilježi uspjehe 50-ih godina, nakon vjenčanja s drugim suprugom Bojanom Stupicom, s kojim je radila u Jugoslovenskom dramskom pozorištu. Mira je s Bojanom, 1955., otišla u Zagreb, da bi nastupala u Hrvatskom narodnom kazalištu, a u Beograd se vratila dvije godine kasnije, te nastavila glumiti u Jugoslovenskom dramskom pozorištu i u Beogradskom dramskom pozorištu.</p><h2>Udala se za predsjednika države</h2><p>Svoju prvu filmsku ulogu odigrala je u filmu “Bakonja fra Brne”  režisera Fedora Hanžekovića, 1951. godine, te od tada zabilježila pedesetak televizijskih i filmskih uloga, uporedo glumeći na pozorišnim daskama.</p><p>Nakon smrti Bojana Stupice Mira se udala za političara Cvijetina Mijatovića, 1973. godine, koji je kasnije postao predsjednik Predsjedništva SFRJ. Iz tog perioda se prepričava anegdota s njenim bratom Borom Todorovićem, koji je kao mali želio da se Mira uda za kralja, kada mu je Mira rekla: "U socijalizmu, nažalost, nema kralja, ali ja sam se udala za predsjednika države. Razumi, uradila sam najviše što sam mogla, u datim okolnostima!" </p><p>Godine 2000., Mira je objavila knjigu "Šaka soli", odnosno svoje memoare, koja je proglašena najčitanijom knjigom u Srbiji u 2001. godini.</p><h2>Brojne nagrade</h2><p>Tokom proslave 60 godina njenog profesionalnog rada, 2001. godine, kolege i kolegice su je prozvali "najvećom srpskom glumicom prošlog vijeka”, ali je Mira odgovorila da titula ne pripada njoj, već da je najveća pozorišna srpska glumica "nepravedno zaboravljena" Žanka Stokić i predložila osnivanje nagrade "Velika Žanka”. Ta nagrada, koja se dodjeljuje najistaknutijim glumicama srbijanskog pozorišta, počela se dodeljivati 2003. godine, a Mira Stupica je bila doživotna predsjednica žirija. </p><p>Stupica je dobitnica brojnih nagrada, od kojih je izdvajala Dobričin prsten za životno djelo i doprinos umjetnosti pozorišne glume, 1981. godine, te Nagradu Pavle Vujisić za životno djelo i doprinos umjetnosti filmske glume, 2007. godine. </p><p>Mira Stupica umrla je 19. avgusta 2016. godine, samo dva dana nakon što je proslavila 93. rođendan.</p>

<h2>Rođen velemajstor Mihail Botvinik</h2><p>Godine 1911., na današnji dan, rođen je svjetski šahovski prvak, velemajstor Mihail Botvinik, osnivač čuvene sovjetske škole šaha. Bio je jedini šahovski prvak koji je, osim protiv Stajnica (Steinitz), igrao protiv svih svjetskih prvaka ili se susretao s njima (od Laskerovog doba do Ananda), ali i sam tri puta postajao svjetski prvak.</p><p>Već s 14 godina Botvinik je pobijedio svjetskog prvaka Kapablanku (Capablanca) u jednoj simultanci u Moskvi. Brzo je napredovao i u dvadesetoj godini, kao ruski majstor, prvi put je pobijedio na Sovjetskom šahovskom šampionatu 1931., a kasnije je na državnim prvenstvima pobjeđivao 1933., 1939., 1941., 1945. i 1952. godine.</p><h2>Tri puta svjetski prvak</h2><p>Prvi put je postao svjetski prvak u šahu 1948. godine, držeći tu titulu do 1957., potom od 1958. do 1960., te od 1961. do 1963. godine. Dugovječnost na šahovskom tronu mnogi pripisuju njegovoj izuzetnoj posvećenosti izučavanju šaha, detaljnim pripremama prije mečeva i analizama poslije mečeva.  </p><p>Nakon što je posljednji put izgubio titulu od Tigrana Vartanoviča Petrosjana u Moskvi, 1963. godine, Botvinik je ostao u takmičarskom šahu, pojavljujući se na nekoliko visokorangiranih turnira, nastavivši ostvarivati nezaboravne partije, ali ipak više nije želio učestvovati u trci za titulu. </p><h2>Podučavao Karpova i Kasparova</h2><p>Povukao se iz takmičenja, 1970., u svojoj 59. godini, te se posvetio razvoju kompjuterskih šahovskih programa i pomaganju mladim sovjetskim šahistima, zbog čega je zaslužio nadimak "Patrijarh sovjetske škole šaha". Poznati "3K": (Karpov, Kasparov i Kramnik) bili su samo trojica od mnogih budućih velemajstora koje je podučavao Botvinik. </p><p>Botvinikova autobiografija “Ka ostvarenju cilja” objavljena je na ruskom jeziku 1978. i prevedena na engleski (Achieving the Aim) 1981. godine.  Umro je od karcinoma 1995. godine.</p>

Tokom proslave 60 godina njenog profesionalnog rada, 2001. godine, kolege i kolegice su je prozvali "najvećom srpskom glumicom prošlog vijeka”

Prije 100 godina rođena glumačka diva Mira Stupica 

<p>Na današnji dan 1977. godine, preminuo je Elvis Aron Prisli (Elvis Presley), američka i svjetska rok legenda, nazvan Kraljem rokenrola. Za života je oborio sve muzičke rekorde: u dvadesetak godina rada objavio 97 ploča, a na vrhovima top-lista proveo je čak 996 sedmica. </p><p>Elvis se rodio 8. januara 1935. godine u gradu Tupelo, u Misisipiju, a 35 minuta prije njega rodio se njegov brat i identični blizanac, kao mrtvorođenče. Već kao dječak pokazao je ogroman muzički talent i počeo nastupati s 13 godina na crkvenim svečanostima i srednjoškolskim priredbama u Memfisu. Nikada nije formalno učio muziku, ali je svirao gitaru i pjevao “po uhu”.</p><p>Prvu pjesmu Prisli je snimio kao rođendanski dar majci, 1954. godine, nakon čega je snimio i prvi album, a njegovim najuspješnijim godinama karijere smatra se period od 1960. do 1975. godine, u kojem je izdao 52 ploče i još za života ih prodao u više od 600 miliona primjeraka.</p><h2>Filmska karijera i hitovi</h2><p>Filmsku karijeru Prisli je započeo 1956. godine filmom "Voli me nježno". Iako je uglavnom igrao u muzičkim filmovima osrednje vrijednosti, sve njegove naslovne pjesme bile su hitovi, među kojima su najpopularniji "Can't Help Falling in Love","Return to Sender" i "Viva Las Vegas".</p><p>Osim glasom, Elvis je oduševljavao svoje brojne obožavatelje, naročito obožavateljke, stasom i ljepotom, a negova kombinacija naglih pokreta prema ritmu i specifično njihanje kukovima kod mladih žena u prvim redovima na koncertima izazivala je vriskove.</p><p>Film "Elvis on Tour" dobio je nagradu Zlatni globus za dokumentarni film 1972. godine. Za gospel album "He Touched Me” Elvis je dobio drugi Grammy, a za pjesmu "How Great Thou Art", 1975. godine, i treću Grammy nagradu. </p><h2>Bolest i ovisnost</h2><p>Godine 1975., Elvis obolijeva od dijabetesa i gastritisa, a uz to postaje i ovisan o narkoticima.  Njegovi nastupi, a naročito tokom 1977. godine, bivali su sve lošiji. Tako je na koncertu u gradu Aleksandrija, u Luizijani, na pozornici bio manje od jednog sata i niko nije mogao razumjeti šta pjeva, a za nastup u Beton Ružu nije uspio izaći iz kreveta te je turneja otkazana.</p><p>U aprilu 1977. godine, Elvis je doživio srčani udar, ali nije promijenio način života. Posljednji singl koji je izdao bio je "Way Down", a zadnji koncert održao je u Indianapolisu u Market Square Areni, 26. juna 1977. Usljed predoziranja, 16. avgusta 1977. godine, Elvis je pao u duboku komu, te uprkos pokušajima ljekara da mu spase život, podlegao, a njegova smrt potresla je milione obožavatelja. Tadašnji američki predsjednik Džimi Karter (Jimmy Carter) odao je počast Prisliju kao osobi koja je zauvijek promijenila lice američke popularne kulture. </p><p>Elvis je sahranjen kraj majke na groblju "Forest Hill Cemetery", a posljednjem ispraćaju i povorci od Grejslenda do groblja prisustvovalo je više od 80.000 ljudi.</p>

<h2>Rođen Vilhelm Vunt, osnivač eksperimentalne psihologije </h2><p>Godine 1832., na današnji dan, rođen je Vilhelm Vunt (Wilhelm Wundt), njemački psiholog, filozof i lingvist, osnivač eksperimentalne psihologije.</p><p>Vunt je bio profesor psihologije u Hajdelbergu te filozofije u Cirihu i Lajpcigu. Svoje pretpostavke i stavove u vezi s proučavanjem iskustva svijeta oko nas prikazao je u djelu “Principi fiziološke psihologije”, u kojem razmatra proučavanje osjećanja, motivacije i ideja. Vunt je bio jedan od prvih naučnika koji se zalagao da se ovi pojmovi, koji su do tada smatrani previše spiritualističkim i poetskim, mogu izučavati direktno, poput kretanja tijela ili nekog drugog fizičkog pojma.</p><h2>Prvi psihološki institut u svijetu</h2><p>U svom djelu "Psihologija naroda" Vunt je nastojao odrediti psihičke specifičnosti pojedinih naroda. Izgradio je pretežno eklektički zasnovanu filozofiju koja nastoji sintetizirati bogate i dragocjene empirijske, eksperimentalne rezultate s tradicijom njemačke idealističke filozofije koja je razmatrala “ljudsku dušu” kao nešto neuhvatljivo, što nije podložno eksperimentisanju, a samim tim ni naučnom ispitivanju.</p><p>Godine 1879., Vunt je zajedno sa saradnicima otvorio prvi svjetski zvanični psihološki institut na Univerzitetu u Lajpcigu, zbog čega se ta godina smatra početkom moderne psihologije. Osim što je bio velika i značajna figura u historiji naučne misli, Vunt je uspio okupiti oko sebe istraživače, fizičare, fiziologe i filozofe te, uz njihovu pomoć, objedini intuitivne pretpostavke i eksperimentalne nalaze do kojih su neki naučnici dolazili nezavisno jedan od drugog. Odvajajući psihologiju kao samostalnu disciplinu, Vunt je otvorio vrata čitavom novom svijetu istraživanja i proučavanja i svijeta oko nas i svijeta u nama.</p>

<h2>Umro pjesnik, pisac i novinar Duško Radović</h2><p>Duško Radović, srbijanski pjesnik, pisac, novinar, aforističar i TV urednik, umro je na današnji dan 1984. godine, u Beogradu. Široj publici poznat je po aforizmima kojima je budio Beograđane na talasima radija "Studio B", koji su kasnije objavljeni u tri knjige jednog naslova "Beograde, dobro jutro".</p><p>Radović je rođen u Nišu 1922. godine, odakle se zbog prirode očevog posla preselio u Suboticu, gdje je kao devetogodišnji dječak napisao svoju prvu pjesmu. Već kao dvanaestogodišnjak počeo je objavljivati svoje prve pjesme za djecu u listovima "Železnički venac" i "Vreme". Nakon porodične tragedije, kada se njegova sestra Desanka udavila, 1938. godine, s roditeljima preseljava u Beograd, gdje je počeo studirati, ali je napustio fakultet i zaposlio se kao novinar u listu "Pionirske novine”, te već naredne godine postao glavni urednik.</p><h2>Beograde, dobro jutro</h2><p>Godine 1960., dobija mjesto urednika Programa za djecu Televizije Beograd, te ujedno vodi emisije "Na slovo, na slovo", "Laku noć, djeco" i "Smiješne riječi". Radović 1973. godine pokreće časopis "Poletarac", a 1975. postaje urednik Studija B.  </p><p>Najpoznatija Radovićeva djela su zbirke pjesama "Poštovana djeco", "Smiješne riječi", "Pričam ti priču", "Vukova azbuka", "Zoološki vrt"; knjige aforizama "Beograde, dobro jutro” 1, 2 i 3; te posthumno objavljene knjige: "Vestern", "Ženski razgovori", "O plakanju", "Na ostrvu pisaćeg stola", "Na slovo, na slovo" i "Kratke priče".</p><p>Evo nekih Radovićevih čuvenih aforizama:</p><p>- Starost je jedino pravo i veliko siromaštvo. Nema beznadežnije sirotinje od one koja ima a ne može da troši.</p><p>- Znate kada će biti riješen vaš problem? Ako ne umrete – nikada.</p><p>- Kad je neko glup, ne možete mu ni to dokazati.</p><p>- Biti kriv za nešto veliko, to možda jeste privilegija, to ne može svako. Ali biti zaslužan za nešto malo, tu mogućnost svi imamo.</p><p>- Budite oprezni. Pobjede se lakše zaboravljaju nego porazi.</p><p>- Ko ne umije da živi svojom zaslugom, sanja o tome da umre tuđom krivicom.</p>

U aprilu 1977. godine, Elvis je doživio srčani udar, ali nije promijenio način života

Preminuo Elvis Prisli, Kralj rokenrola 

<p>Na današnji dan 1883. godine, rođen je Ivan Meštrović, književnik, slikar, arhitekt, najistaknutiji vajar hrvatske moderne skulpture i svojevremeno vodeća ličnost umjetničkog života u Zagrebu.</p><p>Meštrović se školovao u klesarskoj radionici Pavla Bilinića u Splitu i na Akademiji u Beču. Bio je začetnik i ideolog nacionalno-romantične grupe Medulić, koja je zagovarala stvaranje umjetnosti nacionalnih obilježja nadahnute junačkim narodnim pjesmama. </p><p>Godine 1942., emigrirao je u Italiju, zatim 1943. godine u Švajcarsku, a 1947. godine u Sjedinjene Američke Države. Bio je profesor vajarstva na Univerzitetu u Sirakuzi, a potom od 1955. godine u Saut Bendu. </p><h2>Impresivna djela</h2><p>Njegova najpoznatija djela su javni spomenici Grgur Ninski i Marko Marulić u Splitu; Andrija Medulić, Andrija Kačić-Miošić i Josip Juraj Štrosmajer u Zagrebu; Indijanci u Chicagu; Neznanom junaku na Avali u Beogradu... </p><p>Od graditeljsko-vajarskih spomenika i projekata poznati su Mauzolej obitelji Račić u Cavtatu, Mauzolej obitelji Meštrović u Otavicama i Dom hrvatskih likovnih umjetnika u Zagrebu. </p><p>Slikao je u ulju (“Moja mati”, 1911.), pisao eseje (“Moji razgovori s Michelangelom”, 1926.), memoare o javnom i političkom životu svog doba (“Uspomene na političke ljude i događaje”, 1969.) i pripovijetke (“Ludi Mile”, 1970.). </p><h2>Smrti djece</h2><p>Godine 1952., poklonio je hrvatskom narodu Galeriju i Kaštelet u Splitu, Atelijer Meštrović u Zagrebu i porodičnu grobnicu, crkvicu Presvetog Otkupitelja u Otavicama u kojoj je, prema vlastitoj želji, sahranjen. </p><p>Smrti Meštrovićeve djece utjecale su i na njegovu. Njegova kći Marta, koja se doselila u Kanadu, umrla je 1949., u 24. godini, a sin Tvrtko, koji je ostao u Zagrebu, ubio se 1961. godine. Meštrović je napravio četiri glinene skulpture, kako bi obilježio smrt svoje djece, Marte i Tvrtka. Napravio je “Autoportret uplakanoga oca”, “Staroga oca tužnoga zbog smrti sina”, “Otac se oprašta od sina u zagrljaju” i “Majka se nježnim poljupcem oprašta od preminule kćeri”. </p><p>Nekoliko mjeseci nakon smrti sina Tvrtka Ivan Meštrović umro je u svojoj 79. godini života.</p>

<h2>Umro škotski kralj Magbet, koji je inspirisao Šekspira</h2><p>Godine 1057., umro je Magbet, škotski kralj, koji je inspirisao Šekspira (Shakespeare) za lik njegove istoimene drame.</p><p>Magbet (MacBheatha mac Fhionnlaigh), nadimka Crveni kralj, došao je na škotsko prijestolje 1040. godine, nakon što je porazio i ubio prethodnog škotskog kralja Dankana I (Duncan). Godine 1045., pobijedio je pobunjeničku vojsku kod Dunkelda, a sljedeće, 1046., pokušao ga je svrgnuti grof Sivard (Siward) od Northumbrije, u korist Dankanovog sina Malkolma (Malcolm), ali taj pokušaj nije uspio. </p><p>Uprkos naizgled čvrstoj vlasti, 1054. godine grof Sivard uspio je prisiliti kralja Magbeta da ustupi Malkolmu dio južne Škotske. Godine 1057., u bici kraj Lumphanana pobijedio ga je i ubio Malkolm III.</p><p>U Šekspirovoj  drami “Macbeth”, koja je napisana 1606. godine, prikazan je kao uzurpator, rastrgan strastima i ambicijama svoje žene ledi Magbet.&nbsp;</p>

<h2>Rođen Bartol Kašić, hrvatski pisac i gramatičar</h2><p>Bartol Kašić, hrvatski svećenik,  gramatičar, duhovni pisac i prevoditelj, autor prve hrvatske gramatike “Institutionum linguae illyricae libri duo”, rođen je na današnji dan 1575., na otoku Pagu. </p><p>Ostao je rano bez oca pa ga je odgajao ujak Luka Deodati Bogdančić, paški svećenik, koji ga je naučio čitati i pisati. Potom je pohađao općinsku školu u Pagu nakon koje se od 1590. školovao u Ilirskom kolegiju u Loretu (kod Ankone), koji su vodili isusovci. Školovanje je nastavio u Rimu, gdje je 1595. stupio u Družbu Isusovu. Još kao rimski student počeo je poučavati hrvatski jezik u tamošnjoj Ilirskoj akademiji.</p><h2>Hrvatsko-italijanski rječnik</h2><p>Godine 1599., Kašić je sastavio hrvatsko-italijanski rječnik, čiji se rukopis od 18. vijeka čuva u Dubrovniku. Neki proučavatelji njegovog djela tvrde da je to jedan od tri rječnika koje je on sastavio, drugi se čuva u Peruđi, a treći u Oksfordu. </p><p>Od 1609. do 1612. godine, boravio je u Dubrovniku i 1612./13. prerušen u trgovca, u pučkom misijskom pohodu, te je posjećivao zapuštene katoličke zajednice po Bosni, Srbiji (od Smedereva do Beograda) i istočnoj Slavoniji (Valpovo, Osijek, Vukovar), o čemu je izvijestio Papu. </p><p>Drugi misionarski pohod obavio je 1618/19., a pred kraj života oba pohoda je opisao u svojoj nedovršenoj “Autobiografiji”. Od 1620. do 1633. godine bio je propovjednik u Dubrovniku, a potom se vratio u Rim u kojem je ostao do kraja života.</p>

Rođena misionarka i humanitarka Majka Tereza

Preminuo Nil Armstrong, prvi čovjek koji je kročio na Mjesec

Godine 79., vulkan Vezuv lavom prekrio Pompeje, Herkulanej i Stabiju

Rođen Džin Keli, slavni holivudski glumac i plesač

Preminuo bh. glumac Rejhan Demirdžić, čuveni Uzeir

Prije 392 godine preminuo fra Matija Divković, otac bh. književnosti

Hasan Kikić: 118. godišnjica rođenja bh. književnika i patriote

Rođen legendarni glumac Dragan Nikolić

Prije 119 godina rođen Nikola Šop, bh. pjesnik i prevoditelj

Šesta godišnjica smrti bh. književnice Melike Salihbeg Bosnawi

Prije 573 godine rođen Marko Marulić, otac hrvatske književnosti

Enver Čolaković: 47. godišnjica smrti bh. lirika epskoga srca

Husein-kapetan Gradaščević: 189. godišnjica smrti ponosnog bosanskog gazije

Prije 100 godina rođena glumačka diva Mira Stupica

Preminuo Elvis Prisli, Kralj rokenrola

Rođen Ivan Meštrović, književnik, slikar, vajar i arhitekt

Rođena misionarka i humanitarka Majka Tereza

Preminuo Nil Armstrong, prvi čovjek koji je kročio na Mjesec

Godine 79., vulkan Vezuv lavom prekrio Pompeje, Herkulanej i Stabiju

Rođen Džin Keli, slavni holivudski glumac i plesač

Preminuo bh. glumac Rejhan Demirdžić, čuveni Uzeir

Prije 392 godine preminuo fra Matija Divković, otac bh. književnosti

Hasan Kikić: 118. godišnjica rođenja bh. književnika i patriote

Rođen legendarni glumac Dragan Nikolić

Prije 119 godina rođen Nikola Šop, bh. pjesnik i prevoditelj

Šesta godišnjica smrti bh. književnice Melike Salihbeg Bosnawi

Prije 573 godine rođen Marko Marulić, otac hrvatske književnosti

Enver Čolaković: 47. godišnjica smrti bh. lirika epskoga srca

Husein-kapetan Gradaščević: 189. godišnjica smrti ponosnog bosanskog gazije

Prije 100 godina rođena glumačka diva Mira Stupica

Preminuo Elvis Prisli, Kralj rokenrola

Rođen Ivan Meštrović, književnik, slikar, vajar i arhitekt