Na današnji dan 1959. godine, preminula je američka džez i bluz pjevačica Bili Holidej (Billie Holiday). Kraljica bluz muzike, kako mnogi nazivaju Bili Holidej, rođena je u Filadelfiji 7. aprila 1915. godine kao Eleonora Holidej. Njena majka je imala samo 13 godina kada ju je rodila, a otac 15, koji ih je ubrzo po Eleonorinom rođenju ostavio, kako bi se posvetio karijeri džez muzičara. Kad joj je bilo 11 godina, silovao ju je jedan komšija. Sećanje na taj užasan trenutak i stalna besparica progonili su je cijelog života, pa je s gorčinom često govorila: „Ja sam crna, silovana i švorc“. <h2>Veliki hitovi</h2>Pjevačku karijeru Bili je počela u lokalnim barovima, na šta je bila primorana usljed velikog siromaštva, kako bi ona i majka mogle preživjeti. Njena karijera kreće uzlaznom putanjom 1935. godine, kada je snimila velike hitove džez muzike: „Billie's Blues“, „Tell me More“, „Everything Happens for the Best“, „Our Love is Different“, „Long Gone Blues“. Ali slavu je pomutila Bilina ovisnost o narkoticima, zbog koje je stalno upadala u probleme.Godine 1952., Bili se udala za Luisa Mekeja (Lewis Mackay), mafijaša i dilera droge. On je, kao i mnogi prije njega, bio nasilan, ali je pokušao da je odvikne od narkotika. Međutim, problemi s drogom samo su se nastavljali, zdravlje joj se znatno pogoršalo, što je utjecalo i na njen glas koji je postajao sve grublji. <h2>Ciroza jetre</h2>Posljednji nastup imala je 25. maja 1959. godine u Njujorku, a ubrzo poslije toga završila je u bolnici zbog problema s jetrom i srcem. Bili Holidej umrla je od ciroze jetre 17. jula 1959., u 44. godini. Pjevačica i glumica Dajana Ros (Diana Ross) 1972. je nominovana za Oskara za glavnu ulogu u biografskom filmu o Bili naziva „Lady Sings the Blues“. Bili Holidej posthumno je primljena u Rokenrol kuću slavnih 2000. godine.

<h2>Rođena Kamila, supruga kralja Čarlsa</h2>Godine 1947., 17. jula, rođena je Kamila Rozmari Šand (Camilla Rosemary Shand), supruga britanskog kralja Čarlsa III (Charles). Preko vanbračnog djeteta Kamila je potomak englesko-irskog i škotskog kralja Čarlsa II (Charles). Također je praunuka Alice Edmonstone, najpoznatije ljubavnice britanskog kralja Edvarda VII (Eduard).Njena veza s Čarlsom počela je 1970., koju nisu prekidali ni tokom njenog braka s Endrjuom Parkerom Boulsom (Andrew Parker Bowles) i Čarlsovog s Dijanom Spenser (Diana). Nakon Dijanine smrti i Kamilinog razvoda obznanili su javno svoju vezu, a 9. aprila 2005. godine su se vjenčali u dvorcu Guidhall. Kraljica Elizabeta, Čarslova majka, nije prisustvovala civilnom vjenčanju, nego samo crkvenom.&nbsp;

<h2>Prije 435 godina preminuo Mimar Sinan</h2>Najznačajniji i najbolji dvorski arhitekt Osmanskog Carstva, koji je radio u vrijeme trojice sultana, Selima I, Sulejmana Veličanstvenog i Murata III, Mimar Sinan, preminuo je na današnji dan 1588. godine.Izgradio je više od 300 objekata, a njegova najpoznatija remek-djela su džamije Sulejmanija u Istanbulu i Selimija u Edirneu. Mimar Sinan je obučio mnoge asistente koji su se istakli u izgradnji prelijepih objekata, među kojima su najčuveniji Sedefkar Mehmed-aga koji je izgradio džamiju sultana Ahmeda, poznatiju kao Plava džamija u Istanbulu, te Mimar Hajrudin koji je izgradio Stari most u Mostaru.&nbsp;

<h2>Umro August Cesarec, hrvatski književnik</h2>August Cesarec, hrvatski književnik, prevodilac, publicist i političar, umro je 17. jula 1941. godine. Pisao je pjesme, novele, romane, drame, studije, članke i polemike o socijalnim, političkim, historijskim, književnim, psihološkim i drugim problemima. Nakon što je, 1919. godine, na Kongresu ujedinjenja u Beogradu, osnovana Socijalistička radnička partija Jugoslavije (komunista) Cesarec joj je odmah pristupio, a 1920. godine na Drugom kongresu u Vukovaru SRPJ je promijenila ime u Komunistička partija Jugoslavije. Kao uvjereni antifašist boravio je 1937. godine u Španiji, o čemu je pisao u knjizi “Španjolski susreti”. <h2>Bijeg i pogubljenje</h2>Za vrijeme NDH zatvoren je u Kerestincu. Nakon strijeljanja Otokara Keršovanija i drugova organiziran je, u noći između 13. i 14. jula 1941. godine, bijeg iz Kerestinca. Bijeg nije uspio zbog loše organizacije i svi preživjeli bjegunci, među kojima i Cesarec, uhvaćeni su i potom osuđeni na smrt. Cesarec je, zajedno s ostalim bjeguncima, pogubljen u zagrebačkoj Dotrščini 17. jula 1941. godine. Najznačajniji dio Cesarčevog književnog opusa čine romani “Careva kraljevina”, “Zlatni mladić” i “Bjegunci” u kojima se bavio moralnim propadanjem hrvatskog građanstva prije i nakon Prvog svjetskog rata.&nbsp;

Kad joj je bilo 11 godina, silovao ju je jedan komšija

Preminula Bili Holidej, kraljica bluz muzike

Pjesnike pamtimo, ne po broju njihovih pjesama nego po onome o čemu one pjevaju, pronalazeći u njihovim stihovima svevremensku istinu. Jedan od najvećih bosanskohercegovačkih pjesnika svih vremena Mehmedalija Mak Dizdar, svojim stihovima, prepunim simbolike i metafora, inicira nas na promišljanje o životu i smrti, pronalaženje smisla i besmisla naših djelovanja i žrtvovanja, našeg bivstvovanja na ovome svijetu. <h2>Marginalije o jeziku</h2>Cijeloga života, najviše kroz svoja književna djela, Mak se borio za Bosnu i Hercegovinu i bošnjaštvo, dokazujući autohtonost svog naroda i njegovog jezika. Pokrenuo je i raspravu o jezičkom pitanju u BiH, te u časopisu „Život“, 1970. godine, objavio esej „Marginalije o jeziku i oko njega“, u kojem se zalagao za priznavanje treće, bosanske varijante nekadašnjeg srpskohrvatskog/hrvatskosrpskog jezika.– On je sigurno najbosanskiji pjesnik i pisac, a državu kao da nije briga za to, zanemaruju takve veličine. Mada je rad takve vrste, na polju kulture, vrlo često mnogo dalekosežniji i značajniji od onoga što dnevna politika uradi. Ko danas zna imena političara iz onog sistema? Ali, uvijek će se znati za Mešu Selimovića, Ivu Andrića, a posebno bi se trebalo znati za Maka Dizdara – rekao je Makov sin Majo Dizdar, također književnik.<h2>Montirani proces</h2>Mehmedalija Mak Dizdar rođen je 17. oktobra 1917. godine u Stocu. Kada mu je bilo šest godina, ostao je bez oca Muharema, te je uz majku Neziru, brata Hamida i sestru Refiku proživljavao teške dane djetinjstva. Po završetku osnovne škole odlazi na dalje školovanje u Sarajevo, gdje nakon mature, 1937. godine, piše svoj književni prvjenac „Vidopoljska noć“. U krug književnika i javni život uvodi ga stariji brat Hamid, također pisac, koji je tada bio urednik sarajevskog časopisa „Gajret“, za koji i Mak počinje pisati. Makove majka i sestra ubijene su 1945. godine u logoru Jasenovac, a pretpostavlja se da su se tim činom ustaške vlasti osvetile Dizdaru zbog njegovog antifašističkog partizanskog djelovanja u Drugom svjetskom ratu, kada je i dobio konspirativno ime Mak, koje je kasnije koristio kao pjesnički pseudonim.

Poslije rata je radio kao novinar, te tri godine bio glavni urednik sarajevskog lista „Oslobođenje“, nakon čega osniva “Seljačku zadrugu”, koja ubrzo prerasta u “Narodnu prosvjetu”, u to vrijeme jednu od najznačajnijih izdavačkih kuća na Balkanu. Ali, kako se na našim prostorima uspjeh ne prašta, nakon optužbi komunističkih vlasti da je prokapitalistička i promuslimanska, te pritiska javnosti, “Narodna prosvjeta” biva pripojena izdavačkoj kući “Veselin Masleša”. Prema riječima Makovog najstarijeg sina Murkela, bio je to montirani politički proces u kojem je direktor „Narodne prosvjete“ Mustafa Zitić osuđen na godinu zatvora, a njegov otac ostao bez posla.<h2>Kameni spavač</h2>Nakon gubitka posla, Mak je radio volonterski do 1964., kada postaje glavni urednik časopisa „Život“, a ujedno obavlja i funkciju predsjednika Društva književnika Bosne i Hercegovine.U Makovim pjesmama, u kojima metaforično promišlja o sučeljavanju života i smrti, te u kojima progovaraju „kameni spavači“, pažljivijem čitatelju neće promaći razočarenje i revolt zbog politike tadašnjih vlasti. Dizdar ih je svrstao u dvije zbirke pjesama: „Kameni spavač“ i „Modra rijeka“, koristeći se natpisima sa stećaka, srednjovjekovnih bosanskih nadgrobnih spomenika, oživljavajući i proširujući njihove poruke o prolaznosti života.…Ti ne znaš dakle da zlo si moje najmanjeizmeđu mnogihMojihVelikihZalaTi ne znaš s kimImaš poslaTi ne znaš ništa o mojoj mapi putovaTi ne znaš da put od tebe do meneNije isto što i putOd meneDo tebe (Putevi, Kameni spavač)<h2>Inspiriran sevdalinkom</h2>Za pjesmu o Gorčinu, „ljubavniku čistog srca iz dubine srednjovjekovnih bosanskih šuma“, Dizdar je inspiraciju našao u tradicionalnoj bosanskohercegovačkoj lirskoj pjesmi - sevdalinci, koju je, kako je sam govorio, naknadno zavolio.– Zavolio sam sevdalinku. Ona mi je vratila ljubav prema vrijednostima koje sam nepromišljeno, ali i opravdano bio izgubio. Mislim da ću joj zahvaliti najprikladnije ako je budem branio od blata koje hoće da se prilijepi uz nju, ako joj budem pomagao u suzbijanju njene kafanske i ulične sevdalijske deformacije – pisao je Mak.

Osim pisanja, Mak je volio i slikanje, a inspiraciju i ideje dobijao je društvu prijatelja slikara i književnika, u tadašnjem umjetničkom sastajalištu, kafani “Istra”, koja se nalazila u centru Sarajeva.<h2>Srčani udar</h2>Sa suprugom Senijom Dizdar dobio je trojicu sinova, Murkela (Faruka), Envera i Maju. Najstariji Murkel od oca je naslijedio ljubav prema slikarstvu, a Enver i Majo ljubav prema pisanju.Mnogo je spekulacija o uzroku Makove smrti, jer je tog dana, 14. jula 1971. godine, imao važan sastanak, zbog kojeg se dan ranije vratio sa Sipana, gdje je s porodicom bio na ljetovanju. S njima nije bio jedino Murkel, koji je tada počeo raditi kao kamerman na TV Sarajevo. U trenutku Makove smrti Murkel je bio s njim i opisao je to riječima:– Ja sam bio u kući kad je tata došao sa sastanka. Bio je blijed i izgledao iscrpljen. Čim je sjeo, pružio sam mu kovertu u kojoj je bio nalog za deložaciju iz stana. Pročitao je i klonuo. Rekao mi je da ne vidi… Pokušao sam da mu pomognem, pitao sam ga hoće li konjak. Rekao je: „Neću, ne mogu“, i to su bile posljednje riječi koje je izgovorio. Ubrzo je izgubio svijest. Uspaničen, pokušao sam s vještačkim disanjem… Ništa nije pomoglo. Hitna je stigla brzo. Doktor Adnan Dizdar, poznati rukometaš, reprezentativac, mogao je samo konstatovati smrt.Mak je umro od posljedica srčanog udara u 54. godini i sahranjen je na sarajevskom groblju „Bare“. Danas je na njegovom grobu spomenik u obliku stećka.<h2>Zapis o zemlji</h2>Pitao jednom tako jednoga vrli pitac neki:A tko je ta šta je ta da prostišGdje li je taOdakle jeKuda jeTaBosnaRekti.A zapitani odgovor njemu hitan tad dade:Bosna da prostiš jedna zemlja imadeI posnaI bosa da prostišI hladna i gladnaI k tomu jošDa prostišPrkosnaOdSna.

Cijeloga života, najviše kroz svoja književna djela, Mak se borio za BiH i bošnjaštvo, dokazujući autohtonost svog naroda i njegovog jezika

Mehmedalija Mak Dizdar, 52. godišnjica smrti najbosanskijeg pisca: Oživljavao poruke sa stećaka

Na današnji dan 1707. godine, preminuo je Mustafa Ejubović – Šejh Jujo, jedna od najmarkantnijih ličnosti, te najvećih pisaca Bosne i Hercegovine na prelazu iz 17. u 18. vijek. Izučavao je pravo, književnost, gramatiku, akaid i tefsir, filozofiju i astronomiju. Pisao je na arapskom, turskom i perzijskom jeziku. Šejh Jujo rođen je 1650. godine u Mostaru, gdje je učio pripravne nauke, a zatim pohađao medresu. Na dalje školovanje, 1677. godine, odlazi u Istanbul, na čuveni Univerzitet “Sahn-i Seman”. Nakon četiri godine je diplomirao, ali je u Istanbulu ostao još 11 godina. Prema pisanju historičara, kada mu je ponuđeno da bude savjetnik sultana, on je odbio, rekavši: „Osjećam blagi povjetarac Svemilosnog, dolazi iz Hercegovine i nemam snage da odolim zovu rodne grude koja teško podnosi nedaće”. Vratio se i bio muftija u rodnom gradu Mostaru.<h2>“Znanje morate sticati iz žive riječi ljudi”</h2>Svoju biografiju Šejh Jujo je sam napisao, navodeći svojih 26 djela, ali utvrđeno je da je napisao i izučavao 42 djela. I danas se prepričavaju njegove mudrosti, a jedna od njih je: „Znanje morate sticati iz žive riječi ljudi, jer čovjek pamti najljepše od onoga što je čuo, a govori najljepše od onoga što je zapamtio”.Upamćen je i po svojoj skromnosti, jer se nije uzdizao ni nad jednim čovjekom, lično je posluživao u učionici u kojoj je podučavao učenike, u njoj ložio vatru, palio svjetiljku i sam je čistio. Svojim načinom života Šejh Jujo je postao predmet legendi koje žive i danas, 316 godina nakon njegove smrti.&nbsp;

<h2>Rođen Mišo Kovač</h2>Mišo Kovač, jedan od najboljih interpretatora zabavne muzike, ne samo Hrvatske i regije nego i šire, rođen je 16. jula 1941. godine u Šibeniku. Osim muzike, bio je talentiran i za fudbal pa je u mladosti igrao u juniorskoj selekciji NK Šibenik. Prvi muzički uspjeh postigao je 1959. godine, pobijedivši na festivalu Prvi glas Šibenika. Bosanskohercegovačka legenda sevdaha Himzo Polovina pomogao mu je da u “Jugotonu” snimi svoj prvi singl “Ne mogu prestati da te volim”, te odmah potom, 1964. godine, objavi i prvu ploču. <h2>Pet puta pjevač godine</h2>Pjema “Ti se nećeš vratiti”, koju je Mišo izveo na Šlageru sezone u Sarajevu, 1969. godine, vinula ga je u tadašnji estradni vrh. Uspjeh nastavlja pobjedom na Splitskom festivalu, 1971., s pjesmom “Proplakat' će zora”, s kojom u dva dana osvaja pet nagrada. Od tada mu je karijera cvjetala, pet puta je proglašavan pjevačem godine, a 1989. godine proglašen je za ličnost godine u nekadašnjoj Jugoslaviji. Početkom rata u Hrvatskoj, 1991. godine, Mišin šesnaestogodišnji sin Edi dobrovoljno se prijavio u specijalnu postrojbu Hrvatske vojske Škorpioni i ubrzo je poginuo (1992.). Policija je objavila saopćenje da je riječ o samoubistvu, ali Mišo Kovač i danas tvrdi kako je riječ o ubistvu.<h2>Bol za gubitkom sina</h2>Nakon Edijeve smrti prestao je snimati pjesme i javno obznanio da više neće nastupati. Nije se mogao nositi s prevelikom boli za sinom, pa se prvo rastao od druge supruge, a potom pokušao samoubistvo, pucajući sebi u grudi, januara 1999. Srećom, ostao je živ, a nakon oporavka u Splitu je održao oproštajni koncert kojem je prisustvovalo više od 50 hiljada ljudi. Uslijedila je cijela serija oproštajnih koncerata, ali nije mogao završiti muzičku karijeru te je nastavio snimati albume.

<h2>Prvi Zemljani na Mjesecu</h2>Godine 1969., na današnji dan, Apolo 11, američki svemirski brod u okviru Apolo prgrama, poletio je iz Kejp Kanavarela u historijsku misiju ka Mjesecu. Posadu svemirskog broda sačinjavali su Nil Armstrong (Neil), Edvin Oldrin (Edwin Aldrin) i Majkl Kolins (Michael Collins).Njihov lunarni modul, Eagle (orao), proveo je 21 sat i 31 minutu na površini Mjeseca dok je Kolins orbitirao oko mjeseca u komandnom modulu Columbia. Tri astronauta vratila su se na Zemlju s 21,55 kg Mjesečevog kamenja, sletjevši 24. jula u Tihi okean.Nakon Apola 11 još pet misija programa Apolo sletjelo je na Mjesec u periodu od 1969. do 1972. godine

<h2>Rođen „osvajač“ Južnog pola</h2> Norveški istraživač Roald Engelbregt Graving Amundsen, prvi čovjek koji je stigao na Južni pol, rođen je 16. jula 1872. godine. Od 1910. do 1912. godine vodio je antarktičku ekspediciju na brodu „Fram“, koja je prva stigla do Južnog pola. Amundsen je prvo pripremao ekspediciju ka Sjevernom polu, želeći biti prva osoba koja je tamo kročila, ali je promijenio planove nakon što je, u međuvremenu, Robert Edvin Peri (Edwin Peary) već to napravio. Brod „Fram“ pristao je na Antarktik, 14. januara 1911., gdje je Amundsen s posadom napravio logor Framhajm, kako bi pripremili dovoljno namirnica za dalje putovanje i poboljšali svoju opremu. Prvi pokušaj dolaska do Južnog pola počeo je 8. septembra, ali su se zbog ekstremnih temperatura vratili u kamp. Drugi pokušaj ekipe, koju su sačinjavali Amundsen i njegova četvorica pomoćnika, počeo je 20. oktobra, saonicama koje su vukli psi. Na Južni pol su uspjeli stići 14. decembra 1911. godine.

Upamćen je i po svojoj skromnosti, jer se nije uzdizao ni nad jednim čovjekom

Mustafa Ejubović - Šejh Jujo: 316. godišnjica smrti bh. pisca

Na današnji dan 1953. godine rođena je srbijanska glumica Neda Arnerić koja je poznata po brilijantnim ulogama u najboljim filmovima jugoslavenske kinematografije, poput "Višnja na Tašmajdanu", "Užička republika", "Sutjeska", "Varljivo leto '68", "Ispravi se, Delfina"...Glumačku karijeru Neda je počela kao 10-godišnja djevojčica, upisavši se u školu glume kod reditelja Bate Miladinovića, a ujedno je bila i članica dečije dramske grupe Radio-televizije Beograd. Istovremeno je pohađala časove baleta, a već s 13 godina zapazio ju je reditelj Puriša Đorđević i dodijelio joj prvu ulogu u filmu "San", o djeci u toku Drugog svjetskog rata.<h2>Depresija </h2>Nakon te uloge nizale su se nove u brojnim filmovima kojima je postigla zavidnu karijeru i postala jedna od najboljih, ali i najljepših glumica, ne samo Srbije i Jugoslavije, nego i cijele regije. U privatnom životu je svoju najveću ljubav pronašla u Miloradu Neškoviću, uglednom doktoru i predsjedniku Svjetskog udruženja stručnjaka maksilofacijalne hirurgije, s kojim je bila u braku tri i po decenije. Nakon smrti supruga Milorada Neda je pala u depresiju, a pretpostavlja se da je dva puta pokušala da se ubije, prvi put kada je pala s terase svog stana, a drugi put kada je završila u bolnici usljed trovanja. Godinu nakon navodnog drugog pokušaja ubistva, 10. januara 2020., Neda je preminula.&nbsp;

<h2>Ubijen modni kreator Đani Versaće</h2>Godine 1997., na današnji dan, ubijen je Đovani Đani Versaće (Giovanni Gianni Versace), slavni italijanski modni kreator. Ubistvo se desilo ispred njegove kuće, a počinio ga je Endru Kunan, serijski ubica koji je prije Versaćea ubio još troje ljudi i za kojim je policija tragala. Osam dana nakon što je ubio Đanija Endru je počinio samoubistvo.Kunan nije otkrio zašto je ubio Versaćea, a kružile su glasine da je ubistva počinio kako bi otkrio ko ga je zarazio HIV-om. Međutim, obdukcija je pokazala da nije imao taj virus, a i Đanijeva porodica istakla je da on nije bio bolestan.– Nije ranije uhvaćen jer su mu mete bili gej ljudi i niko nije mario za njihove smrti. Šokira me to što je bio uspješan u ubilačkom pohodu zbog homofobije – istakao je svojevremeno Rajan Marfi (Ryan Murphy), scenarist serije naziva „Ubistvo Giannija Versacea: Američka krimi priča“.

<h2>Rođen čuveni slikar Rembrant</h2>Rembrant van Rijn (Rembrandt), čuveni nizozemski barokni slikar, rođen je 15. jula 1606. godine. Bio je najsnažnija i najsvestranija ličnost u nizozemskoj umjetnosti 17. vijeka.Najuspješniji je bio u slikanju portreta, koje je počeo raditi krajem 1631. godine, kada se nastanio u Amsterdamu, gdje je nakon tri godine postao amsterdamski majstor i član udruženja lokalnih slikara te podučavao mlađe slikare.Većina Rembrantovih najpoznatijih i danas najcjenjenijih djela nastala su u kasnijem periodu njegove karijere. Među njima su “Aristotel ispred biste Homera” i “Bat-Šeba s Davidovim pismom”. Godine 1669., Rembrant je preminuo, ostavivši velik broj remek-djela koja danas postižu vrtoglave cijene.

Već s 13 godina zapazio ju je reditelj Puriša Đorđević i dodijelio joj prvu ulogu u filmu "San"

Rođena Neda Arnerić, slavna glumica

Pjesnike pamtimo, ne po broju njihovih pjesama nego po onome o čemu one pjevaju, pronalazeći u njihovim stihovima svevremensku istinu. Jedan od najvećih bosanskohercegovačkih pjesnika svih vremena Mehmedalija Mak Dizdar, svojim stihovima, prepunim simbolike i metafora, inicira nas na promišljanje o životu i smrti, pronalaženje smisla i besmisla naših djelovanja i žrtvovanja, našeg bivstvovanja na ovome svijetu. <h2>Marginalije o jeziku</h2>Cijeloga života, najviše kroz svoja književna djela, Mak se borio za BiH i bošnjaštvo, dokazujući autohtonost svog naroda i njegovog jezika. Pokrenuo je i raspravu o jezičkom pitanju u Bosni i Hercegovini, te u časopisu „Život“, 1970. godine, objavio esej „Marginalije o jeziku i oko njega“, u kojem se zalagao za priznavanje treće, bosanske varijante nekadašnjeg srpskohrvatskog/hrvatskosrpskog jezika.– On je sigurno najbosanskiji pjesnik i pisac, a državu kao da nije briga za to, zanemaruju takve veličine. Mada je rad takve vrste, na polju kulture, vrlo često mnogo dalekosežniji i značajniji od onoga što dnevna politika uradi. Ko danas zna imena političara iz onog sistema? Ali, uvijek će se znati za Mešu Selimovića, Ivu Andrića, a posebno bi se trebalo znati za Maka Dizdara – rekao je Makov sin Majo Dizdar, također književnik.

Mehmedalija Mak Dizdar rođen je 17. oktobra 1917. godine u Stocu. Kada mu je bilo šest godina, ostao je bez oca Muharema, te je uz majku Neziru, brata Hamida i sestru Refiku proživljavao teške dane djetinjstva. Po završetku osnovne škole odlazi na dalje školovanje u Sarajevo, gdje nakon mature, 1937. godine, piše svoj književni prvjenac „Vidopoljska noć“. U krug književnika i javni život uvodi ga stariji brat Hamid, također pisac, koji je tada bio urednik sarajevskog časopisa „Gajret“, za koji i Mak počinje pisati. Makove majka i sestra ubijene su 1945. godine u logoru Jasenovac, a pretpostavlja se da su se tim činom ustaške vlasti osvetile Dizdaru zbog njegovog antifašističkog partizanskog djelovanja u Drugom svjetskom ratu, kada je i dobio konspirativno ime Mak, koje je kasnije koristio kao pjesnički pseudonim.Poslije rata je radio kao novinar, te tri godine bio glavni urednik sarajevskog lista „Oslobođenje“, nakon čega osniva “Seljačku zadrugu”, koja ubrzo prerasta u “Narodnu prosvjetu”, u to vrijeme jednu od najznačajnijih izdavačkih kuća na Balkanu. Ali, kako se na našim prostorima uspjeh ne prašta, nakon optužbi komunističkih vlasti da je prokapitalistička i promuslimanska te pritiska javnosti, “Narodna prosvjeta” biva pripojena izdavačkoj kući “Veselin Masleša”. Prema riječima Makovog najstarijeg sina Murkela, bio je to montirani politički proces u kojem je direktor „Narodne prosvjete“ Mustafa Zitić osuđen na godinu zatvora, a njegov otac ostao bez posla.– Sjećam se očevih nemira, nekih čudnih telefonskih poziva… Tek mnogo kasnije, kada sam odrastao, shvatio sam kakvim je pritiscima i prijetnjama bio izložen moj otac i kome je sve smetao – kazao je Murkel.<h2>Kameni spavač</h2>Nakon gubitka posla, Mak je radio volonterski do 1964., kada postaje glavni urednik časopisa „Život“, a ujedno obavlja i funkciju predsjednika Društva književnika Bosne i Hercegovine.U Makovim pjesmama, u kojima metaforično promišlja o sučeljavanju života i smrti, te u kojima progovaraju „kameni spavači“, pažljivijem čitatelju neće promaći razočarenje i revolt zbog politike tadašnjih vlasti. Ideali za koje se borio su nestali, prepreke koje su mu postavljali dojučerašnji prijatelji, ne mogavši se pomiriti s njegovim uspjehom i intelektualnom veličinom, postajale su sve veće i nepremostive. Dizdar ih je svrstao u dvije zbirke pjesama: „Kameni spavač“ i „Modra rijeka“, koristeći se natpisima sa stećaka, srednjovjekovnih bosanskih nadgrobnih spomenika, oživljavajući i proširujući njihove poruke o prolaznosti života.…ima jedna modra rijekaširoka je duboka jesto godina široka jetisuć ljeta duboka jesto duljini i ne sanjajtma i tmuša neprebolnaima jedna modra rijekaima jedna modra rijeka –valja nama preko rijeke. (Modra rijeka) …Ti ne znaš dakle da zlo si moje najmanjeizmeđu mnogihMojihVelikihZalaTi ne znaš s kimImaš poslaTi ne znaš ništa o mojoj mapi putovaTi ne znaš da put od tebe do meneNije isto što i putOd meneDo tebe (Putevi, Kameni spavač)<h2>Inspiriran sevdalinkom</h2>Za pjesmu o Gorčinu, „ljubavniku čistog srca iz dubine srednjovjekovnih bosanskih šuma“, Dizdar je inspiraciju našao u tradicionalnoj bosanskohercegovačkoj lirskoj pjesmi - sevdalinci, koju je, kako je sam govorio, naknadno zavolio.– Zavolio sam sevdalinku. Ona mi je vratila ljubav prema vrijednostima koje sam nepromišljeno, ali i opravdano bio izgubio. Mislim da ću joj zahvaliti najprikladnije ako je budem branio od blata koje hoće da se prilijepi uz nju, ako joj budem pomagao u suzbijanju njene kafanske i ulične sevdalijske deformacije – pisao je Mak.Osim pisanja, Mak je volio i slikanje, a inspiraciju i ideje dobijao je društvu prijatelja slikara i književnika, u tadašnjem umjetničkom sastajalištu, kafani “Istra”, koja se nalazila u centru Sarajeva.

<h2>Anegdota o imenu</h2>Sa suprugom Senijom Dizdar dobio je trojicu sinova, Murkela (Faruka), Envera i Maju. Najstariji Murkel od oca je naslijedio ljubav prema slikarstvu, a Enver i Majo ljubav prema pisanju. Murkel je često prepričavao anegdotu o nastanku svog imena i pojašnjavao zašto ga svi zovu Murkel, a u dokumentima piše Faruk.Kada se rodio, ratne 1942. godine u Sarajevu, Mak i Sena odlučili su da mu daju ime Murkel inspirirani likom dječaka iz knjige nekog njemačkog pisca. Mak je otišao da prijavi rođenje djeteta, ali je hodža, koji je u tadašnjem sistemu bio i administrator, odbio da upiše ime Murkel, rekavši:– Nađite neko normalno muslimansko ime.Mak je tada predložio Rusmir, a hodža je još više izgubio strpljenje:– Kakav Rus, kakav mir… dajte nešto kao Faruk…– Dobro, Faruk – rekao je Mak.<h2>Srčani udar</h2>Mnogo je spekulacija o uzroku Makove smrti, jer je tog dana, 14. jula 1971. godine, imao važan sastanak, zbog kojeg se dan ranije vratio sa Sipana, gdje je s porodicom bio na ljetovanju. S njima nije bio jedino Murkel, koji je tada počeo raditi kao kamerman na TV Sarajevo. U trenutku Makove smrti Murkel je bio s njim i opisao je to riječima:– Ja sam bio u kući kad je tata došao sa sastanka. Bio je blijed i izgledao iscrpljen. Čim je sjeo, pružio sam mu kovertu u kojoj je bio nalog za deložaciju iz stana u koji su se tek uselili. Pročitao je i klonuo. Rekao mi je da ne vidi… Pokušao sam da mu pomognem, pitao sam ga hoće li konjak. Rekao je: „Neću, ne mogu“, i to su bile posljednje riječi koje je izgovorio. Ubrzo je izgubio svijest. Uspaničen, pokušao sam s vještačkim disanjem… Ništa nije pomoglo. Hitna je stigla brzo. Doktor Adnan Dizdar, poznati rukometaš, reprezentativac, mogao je samo konstatovati smrt.Mak je umro od posljedica srčanog udara u 54. godini i sahranjen je na sarajevskom groblju „Bare“. Danas je na njegovom grobu spomenik u obliku stećka.<h2>Zapis o zemlji</h2>Pitao jednom tako jednoga vrli pitac neki:A tko je ta šta je ta da prostišGdje li je taOdakle jeKuda jeTaBosnaRekti.A zapitani odgovor njemu hitan tad dade:Bosna da prostiš jedna zemlja imadeI posnaI bosa da prostišI hladna i gladnaI k tomu jošDa prostišPrkosnaOdSna.&nbsp;

Mehmedalija Mak Dizdar: 52. godišnjica smrti najbosanskijeg pisca

Na današnji dan 1603. godine, preminuo je Derviš-paša Bajezidagić, bosanskohercegovački pjesnik koji je proučavao arapsku, perzijsku i tursku književnost. Kao izvore podataka o njegovoj biografiji historičari su koristili njegove pjesme, te vakufnamu njegovih zadužbina u Mostaru. Derviš-paša je rođen u Mostaru 1560-ih godina, a kao dječak odveden je u Istanbul, gdje se školovao i stekao visoko obrazovanje. Poslije školovanja primljen je u službu na dvoru sultana Murata III (1574-1595). Kako je već tada pokazao talent za poeziju i odlično znao perzijski jezik, sultan mu je dao zadatak da na turski prevede etičko-mistično perzijsko djelo “Sehaname” pjesnika Benna'i-ja, a 1592. godine postaje sultanov lični savjetnik.<h2>Gazel o Mostaru</h2>Nakon smrti sultana Murata III, 1595. godine, Derviš-paša postaje bosanski valija, što je spomenuto u jednom fermanu. Pripadao je mevlevijskom tarikatu. Napisao je dva divana - po jedan na turskom i na perzijskom jeziku. Prema navodima Fevzija Mostarca u "Bulbulistanu", Derviš-paša je prepjevao "Mesneviju" Mevlana Dželaludina Rumija u dva toma. Osim toga, napisao je pjesmu o svom rodnom gradu "Gazel o Mostaru" i tarih posvećen Starom mostu u Mostaru. Pisao je o životu, sudbini, ljepoti, a mnogi književni kritičari ga svrstavaju među najznačajnije pjesnike osmanskog perioda u BiH.Izgradio je u Mostaru medresu, mekteb i džamiju, te opremio biblioteku uz džamiju. Poginuo je 1603. godine na Margaretinu pod Budimom. Imao je sina Ahmed-bega koji je također bio pjesnik, a pisao je pod pseudonimom Sabuhi.&nbsp;&nbsp;

<h2>Izrečena presuda ratnom zločincu Dušku Tadiću </h2>Haški tribunal je 14. jula 1997. godine osudio bosanskog Srbina Dušana Tadića na 20 godina zatvora zbog učešća u etničkom čišćenju Bošnjaka na području Prijedora. 	Proglašen je krivim za zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja.Prije nego što je utvrdilo kaznu, Pretresno vijeće je konstatovalo sljedeće:“Zabranjeno djelo počinjeno kao dio zločina protiv čovječnosti, to jest sa sviješću da se djelo vrši u sklopu rasprostranjenog i sistematskog napada na civilno stanovništvo je, ukoliko su sve druge okolnosti jednake, teže krivično djelo nego obični ratni zločin. (…) u ovom, slučaju, Duško Tadić je bio svjestan da njegovi postupci predstavljaju sastavni dio zločina protiv čovječnosti koji su počinile snage bosanskih Srba protiv nesrpskog stanovništva opštine Prijedor i da doprinose tom zločinu.”

<h2>Prve fotografije Marsa</h2>Godine 1965., na današnji dan, američki satelit „Mariner 4“ napravio je prve fotografije Marsa.„Mariner 4“, NASA-in svemirski satelit namijenjen istraživanju Marsa, četvrti iz programa „Mariner“. Lansiran je 28 novembra 1964., a kraj Marsa je preletio 14./15. jula 1965. i pritom na Zemlju poslao prve fotografije njegove površine. Te prve fotografije pokazale su Mars kao beživotnu planetu punu kratera, s niskim atmosferskim pritiskom i bez magnetskog polja.&nbsp;

<h2>Rođena Gertruda Bel</h2>Gertruda Bel (Gertrude Bell), engleska književnica, arheologinja i špijunka, rođena je na današnji dan 1868. godine. Bila je prva žena koja je sama proputovala neistražene predjele arapske pustinje. Radila je kao britanska tajna agentkinja i bila je politički najutjecajnija žena svog vremena. Pohađala je Kraljicin koledž u Londonu, a potom Univerzitet u Oksfordu, koji je završila izuzetno uspješno i to kao prva žena uopće u modernoj historiji. Sama je naučila perzijski jezik i 1892. godine otputovala u Teheran u Perziji, gdje je njen stric bio ambasador Britanije. <h2>Kraljica pustinje</h2>To putovanje joj je probudilo ljubav prema Orijentu, pa je naučila i arapski jezik, te arheologiju i putovala po Bliskom Istoku, i to u regije u koje prije nje gotovo nijedan Evropljanin, a kamoli žena, nije kročio. Put ju je, 1916. godine, odveo u Basru, u današnjem Iraku, gdje je bila izvjestilac britanske trupe u borbi protiv Osmanlija u Prvom svjetskom ratu. Bel je s britanskom trupom bila kada su zauzeli Bagdad, grad u kome je ostala da živi do svoje smrti, 1926. godine.Film ,,Kraljica pustinje“ režisera Vernera Hercoga (Werner Herzog) govori o njenom životu, a glavnu ulogu, odnosno Gertrudu Bel igra glumica Nikol Kidman (Nicole).

Izgradio je u Mostaru medresu, mekteb i džamiju, te opremio biblioteku uz džamiju

Džamija Derviš-paše Bajezidagića u Mostaru  

Preminuo bh. pjesnik 
Derviš-paša Bajezidagić

Na današnji dan 1930. godine, u Montevideu, glavnom gradu Urugvaja, počelo je Prvo svjetsko fudbalsko prvenstvo. Od 13. do 30. jula, koliko je trajalo Prvenstvo, za titulu prvaka u “najljepšoj sporednoj stvari na svijetu” takmičilo se ukupno 13 reprezentacija, devet iz Južne i Sjeverne Amerike te četiri iz Evrope. Među evropskim timovima bila je i reprezentacija tadašnje Kraljevine Jugoslavije, koja je postigla zavidan uspjeh, plasiravši se u polufinale.Međunarodna fudbalska federacija (FIFA) odabrala je Urugvaj za domaćina Prvenstva jer je ta zemlja 1930. godine slavila stogodošnjicu nezavisnosti, a urugvajska fudbalska reprezentacija tada je bila najjača na svijetu, osvojivši zlato na Olimpijskim igrama 1928. godine. <h2>Urugvaj prvi svjetski šampion</h2>Finalna utakmica između Urugvaja, koji je u polufinalu pobijedio Jugoslaviju, te Argentine, koja je finale izborila u meču sa SAD, odigrana je na stadionu Centenario, 30. jula 1930. godine. Stadion, koji je mogao primiti 93.000 gledatelja, bio je ispunjen do posljednjeg mjesta. Urugvaj je pobijedio rezultatom 4:2 i tako postao prvi svjetski šampion u fudbalu. Tadašnji predsjednik FIFA-e Francuz Žil Rime (Jules Rimet) predao je Urugvaju pehar koji će 1946. godine po njemu dobiti naziv “Trofej Julesa Rimeta”.&nbsp;

<h2>Berlinski kongres dodijelio BiH Austro-Ugarskoj</h2>Godine 1878., na današnji dan, nakon mjesec zasjedanja, završen je Berlinski kongres. Predstavnici tadašnjih velikih sila Njemačke, Austro-Ugarske, Francuske, Velike Britanije, Italije, Rusije i Osmanskog Carstva, pod predsjedanjem Ota Bizmarka (Otto von Bismarck), potpisali su Berlinski mir o novom uređenju Balkana. Berlinskim mirom priznate su Rumunija, Srbija i Crna Gora kao nezavisne države, a Bugarska je podijeljena na južni dio koji je ostao pod osmanskim suverenitetom, na Istočnu Rumeliju kao nezavisnu državu, te ostatak teritorije kao nezavisna Bugarska. Mnogo drugih provincija Osmanskog Carstva je odvojeno i predato na upravljanje drugim državama, poput Kipra koji je pripao Velikoj Britaniji.Sudbina Bosne i Hercegovine odlučena je 28. juna, kada je na dnevni red kongresa stavljeno pitanje Bosne i Hercegovine. Austro-Ugarskoj je, prema prijedlogu Velike Britanije, dato pravo da okupira Bosnu i Hercegovinu i uvede svoju upravu. Novo uređenje Balkana uzrokovalo je samo nove napetosti koje su dovele do Balkanskih ratova, a potom i do Prvog svjetskog rata.

<h2>Rođen Gaj Julije Cezar</h2>Gaj Julije Cezar, rimski državnik, vojskovođa i pisac, rođen je u Rimu 13. jula 100. godine prije nove ere. Godine 69. pr. n. e., Cezar je izabran je za kvestora, finansijskog činovnika, što je bila prva stepenica u rimskoj političkoj državnoj službi. Sklapanje političke koalicije sa Krasom i Pompejem 60. godine pr. n. e., poznate kao prvi trijumvirat, predstavljalo je važan korak u Cezarovoj karijeri, jer mu je to osiguralo i prvi konzulat. Trijumvirat nije dugo potrajao i uslijedio je građanski rat između Pompeja i Cezara, u kojem je Cezar odnio pobjedu, a Pompej je izgubio život. Kada je Cezar nakon toga pobijedio i posljednje pristalice Pompeja, postao je apsolutni vladar Rima. Godine 45. pr. n. e., imenovan je doživotnim diktatorom, te je svu vlast imao u svojim rukama. Cezar je poznat i po brojnim zakonima koje je uveo, te izgradnji Rima. Njegova vladavina se ugasila nakon što je ubijen u zavjeri 15. marta 44. godine prije nove ere.&nbsp;

Prije tačno 93 godine održano je prvo svjetsko takmičenje za šampiona u „najljepšoj sporednoj stvari“ 

Stadion Centenario u Mentevideu, 1930. godine

Počelo 1. svjetsko fudbalsko prvenstvo

Obrazovanje, koje u sebi sadrži moralni pojam „obraz“, omogućava nam spoznaju onoga što je dobro i ispravno, te pomaže da savladamo strah od nepoznatog uzrokovan neznanjem. Želja za proširenjem znanja potječe od postanka čovječanstva. Biti uključen u obrazovni proces, bilo kao reformator, učitelj ili profesor, jeste najplemenitija obaveza, najsvetija i najmoralnija čovjekova dužnost. - Najveća nada svake zemlje leži u primjerenom školovanju mladih – svevremenska je istina koju je još u 15. vijeku izrekao Erazmo Roterdamski, holandski humanist, filozof i filolog.<h2>Degradacija žena</h2>Bosna i Hercegovina je u 15. vijeku, padom pod osmansku vlast, postala dio centraliziranog sistema obrazovanja koje je baštinilo Osmansko Carstvo. Školovanje je odvijano uglavnom u vjerskim institucijama i mogli su se obrazovati samo muškarci, dok je ženama bilo zabranjeno učešće u javnom životu, kao i pristup ekonomskim, finansijskim i legalnim sferama života. Žene su uglavnom boravile u kućama i bavile se vezom, tkanjem i predenjem, dok je samohranim ženama u gradovima omogućavano da rade i druge poslove, kao sluškinje, pralje, trgovke i slično, a na selima su mogle učestvovati u poljoprivrednim radovima. Žene iz viših društvenih slojeva mogle su sebi osigurati obrazovanje u vlastitom domu. Uprkos tadašnjoj tradiciji i obrazovnom sistemu, Bosna i Hercegovina se može pohvaliti unikatnom i nesvakidašnjom ženskom školom nastalom u periodu vladavine Osmanlija - školom hadži Stake Skenderove, učiteljice koja je pokrenula val ženskog obrazovanja u našoj zemlji i načinila pionirski korak osnivajući prvu djevojačku školu u Sarajevu 1858. godine. Hadži Staka je nailazila na brojne probleme uzrokovane neprihvatanjem i otporom tadašnjih vlasti, ali je njena škola ojačala 1866., kada je u Sarajevo stigla Engleskinja Adeline Paulina Irbi (Irby), poznatija kao Mis Irbi, književnica i dobrotvorka, koja je pomogla Staki u njenom plemenitom cilju i radu. <h2>Otac admiral</h2>Mis Irbi je rođena 1831. godine u palači na imanju Boyland Hall u Norfolku pokraj engleskog grada Norviča, u dobrostojećoj porodici oca Frederika Pola Irbija (Frederick Paul Irby), admirala Britanske mornarice. Pohađala je elitnu školu u Londonu, nakon koje se odlučila na putovanje istočnom Evropom. Po povratku s ovih putovanja objavila je svoju prvu knjigu naslova „Across the Carpathians“ (Preko Karpata). Godine 1861., Mis Irbi dolazi na Balkan, u koji se „zaljubljuje“ i posvećuje mu svoj književni i avanturizmom protkan putopis naslova „Travels in the Slavonic Provinces of Turkey-in-Europe“ (Putovanja kroz slavenske provincije evropskog dijela Turske). Posebnu pažnju u putopisu posvetila je položaju žene u slavenskim provincijama pod turskom okupacijom, koje su uglavnom bile marginalizirane, nepismene i bez mogućnosti napredovanja. U drugom izdanju svog putopisa, objavljenom 1877. godine, Mis Irbi je tri poglavlja posvetila Sarajevu i Bosni i Hercegovini.

<h2>Besplatno školovanje</h2>U Sarajevo Mis Irbi stiže 1866. godine, u vrijeme kada je engleskim tronom vladala kraljica Viktorija (Victoria) i kad je u Engleskoj nastupila epidemija kolere. Ubrzo po dolasku u Sarajevo, Irbi se povezuje s hadži Stakom Skenderovom, pružajući materijalnu i svaku drugu podršku njenoj školi i radu, a uporedo priprema osnivanje svog zavoda za opismenjavanje i obrazovanje djevojaka naziva Zavod Mis Irbi ili Ženski institut plemenite Mis Irbijeve u Sarajevu. Nakon stradanja hadži Stakine djevojačke škole u požaru, Staka Skenderova se u potpunosti posvetila učiteljskom radu u Mis Irbinom zavodu. Zgrada Zavoda Mis Irbi podignuta je 1869. uz pomoć pruskog konzula Ota Blaua (Otto), te je otvoren iste godine, nakon dobijanja fermana od Velike Porte za uspostavljanje škole, kada je donesen i školski zakon koji predviđa obrazovanje sve djece bez obzira na konfesiju, prema kojoj je država imala obavezu. Mis Irbi je kao žena lakše stupala u kontakt s bosanskohercegovačkim kršćankama i muslimankama, ali se, poput hadži Stake, uprkos nesebičnom i napornom radu, susretala s otporom i nepovjerenjem društva. <h2>Otpor Sarajlija</h2>Stanovnici Sarajeva nisu bili blagonakloni prema novoj školi i nastojanju Mis Irbi da obrazuje djevojke. Osim tradicionalnih patrijarhalnih uvjerenja da ženama nije potrebno obrazovanje, bilo je teško uvjeriti sanovništvo i da se Zavod ne bavi preobraćanjem na protestantizam, te da to nije nikakva engleska škola, nego da je svrha Zavoda isključivo edukacija. Zavod je bio internatski uređen, školarina je bila umjerena, a siromašne učenice su u internatu boravile besplatno. Održavani su i godišnji ispiti na koje su dolazili predstavnici osmanske vlasti, strani konzuli i ugledni građana Sarajeva. U Zavod su se u početku upisivala ženska djeca uglednijih porodica, ali se kasnije okrenuo najsiromašnijem stanovništvu Sarajeva. Djevojke koje su pohađale Zavod imale su priliku nastaviti svoje školovanje širom Evrope. S vremenom je Mis Irbin zavod prerastao u Srednju učiteljsku školu.

Zbog tadašnje političke situacije i srpsko-turskih ratova Zavod je bio zatvoren u periodu od 1875. do 1878. Tada je Mis Irbi još više pokazala svoju plemenitost, zbrinjavajući i pružajući veliku pomoć brojnim izbjeglicama koje su stizale u BiH. Podizala je vrtiće, skloništa za beskućnike, nabavljala lijekove za bolesne... Prema nekim procjenama, pomoć od Mis Irbi dobilo je više od 40.000 osoba svih nacionalnosti.Godine 1878., Mis Irbi ponovo otvara svoj Zavod posebno se usmjeravajući na školovanjr siromašnih djevojaka, što je uspješno radila sve do svoje smrti, 15. septembra 1911. godine. Prvo je bila sahranjena na protestantskom groblju Koševo, ali kasnije je njen grob premješten na sarajevsko groblje Sv. Josip.Jedna ulica u centru Sarajeva nosi ime "Ulica Mis Irbina" kao znak zahvalnosti građana Sarajeva za njen prosvjetni i dobrotvorni rad. Također, u Gradišci i Banjoj Luci postoje ulice koje nose ime Adeline Pauline Irbi.<h2>Dobra gospođa</h2>Koliko je ova heroina plemenitog srca značila građanima Sarajeva i koliko su je zavoljeli, govori činjenica da je njena smrt bila narodna žalost u Bosni i Hercegovini, a brojniju sahranu poput njene stanovništvo Sarajeva nikada prije nije doživjelo. Časopis „Bosanska vila“, 1911. godine, u broju 17., objavio je vijest o smrti Mis Irbi jednostavnim, ali znakovitim naslovom: „Dobra je Gospođa umrla“.

Kao žena je lakše stupala u kontakt s bh. kršćankama i muslimankama, ali se, uprkos nesebičnom i napornom radu, susretala s otporom društva

Adeline Paulina Irbi – Mis Irbi: Engleskinja koja je zadužila Sarajevo, BiH i regiju

Istanbul, bajkoviti grad na dva kontinenta, gdje se spajaju Istok i Zapad, svojim kulturno-historijskim znamenitostima, raskošnom baštinom i veleljepnim zdanjima oduševljava milione posjetitelja. Uz najljepše i najčuvenije džamije na svijetu, poput Aja Sofije, Sultan Ahmedove, Sulejmanije, Čalmidže, zatim čuvene bazare poput Kapali i Misir čaršije, svakog posjetitelja bez daha ostavljaju očaravajući dvorci u kojima su živjeli osmanski sultani i njihove porodice, ali i obavljani državni poslovi. Stariji je Topkapi dvorac, u kojem su stolovali sultani skoro 400 godina, od 15. do 19. vijeka, odnosno do izgradnje novog Dolmabahče dvorca. Ekipa „Avaza“ posjetila je ovaj najljepši dragulj na Bosforu, a u narednim rečenicama pokušat ćemo vam dočarati djelić njegove ljepote i raskoši kojom ćete, dragi čitatelji, vjerujemo, biti očarani poput nas.&nbsp;

Mjesto gdje je danas Dolmabahče dvorac u vrijeme osvajanja grada od Osmanlija bilo je korišteno za potrebe podmornice, a, koristeći drvenu građu, Osmanlije su tu u 17. vijeku izgradile dvorac Bešiktaš s ogromnim vrtom. Zemlja kojom je vrt napunjen donošena je iz drugih dijelova grada, pa su tako cijelo naselje i dvorac kasnije dobili naziv Dolmabahče (dolma-puniti; bahče-bašča).<h2>Građen 13 godina</h2>Nakon smrti sultana Mahmuda II, 1839. godine, na osmanski prijesto dolazi njegov šesnaestogodišnji sin Abdul Medžid I, koji odlučuje da se dotadašnji dvorac Topkapi iseli i pređe u novi i moderni dvorac. Zbog požara koji je oštetio dvorac Bešiktaš i specifičnosti mjesta na kojem je smješten, sultan Abdul Medžid I sagradio je novi dvorac upravo tu, na mjestu gdje je i početna tačka moreuza. Izgradnja Dolmabahče dvorca počela je 1843., a trajala je 13 godina, do 1856. Prema predanju, njegovu gradnju u evropskom stilu inicirala je Abdul Medžidova majka Bezmialem Sultan, koja je bila veliki mecena umjetnosti i finansirala izgradnju mnogih građevina u roccoco i baroco stilu. Sav prihod koji joj je dodjeljivan, Bezmialem Valide (majka) Sultan trošila je u dobrotvorne svrhe, te je izgradila bolnicu Gureba, sedam velikih česama i osnovala domove za siromašnu djecu. Bezmialem je preminula 1852., u 43. godini života, prije otvaranja džamije koja joj je posvećena.&nbsp;

<h2>Rezidencija i Ataturka</h2>Dolmabahče dvorac bio je rezidencija šest posljednjih osmanskih sultana (Abdul Medžid I, Abdul Aziz I, Mehmed Murat V, Abdul Hamid II, Mehmed V i Mehmed VI Vahdettin), kalifa Abdul Medžida II, te prvog predsjednika Republike Turske Mustafe Kemala Ataturka. Posljednji osmanski sultan Vahdettin, u oktobru 1922. godine, iz ovog dvorca brodom je napustio zemlju, koja je od tada bila kratko kalifat, do proglašenja Republike Turske, 1923. godine, kada je dvorac Dolmabahče predat na korištenje Ataturku. Mustafa Kemal Ataturk bio je turski oficir i političar te osnivač moderne Republike Turske, zbog čega je i dobio nadimak "Atatürk", koji doslovno znači "otac Turaka" (ata Türk). Tokom ljetnih mjeseci Ataturk je redovno boravio u ovom dvorcu, a u njemu je proveo i posljednje dane života, gdje se liječio od duge bolesti i preminuo 10. novembra 1938. godine. Nakon Ataturkove smrti Dolmabahče dvorac postaje muzej.&nbsp;

<h2>Raskošan interijer</h2>O veličini ovog veleljepnog zdanja dovoljno govore: 285 soba, 44 dvorane, 68 toaleta i šest turskih kupatila. Sultanova kapija, Kapija riznica i Kapija Bosfora plijene svojom grandioznošću, kao i džamija i sahat kula koje se nalaze u dvorištu Dolmabahče dvorca. Dvorac čine tri glavna dijela: Selamlik, Muajede (velika dvorana) i Harem. U Selamliku su vođeni državni poslovi i tu su se nalazile muške odaje; Muajede je korištena za velike ceremonije prijema i svečanosti, a u Haremu su živjele sultanova majka, žene, djeca i konkubine.Zidove dvorca ukrašavaju slike italijanskih i francuskih slikara. Namještaj je iz Pariza, od masivnog drveta s pozlatom, presvučen svilom kraljevske izrade. Lusteri su iz Sevra, svileni tepisi iz Hereke i Lyona, kristali iz Bakare, svijećnjaci iz Engleske, proizvedeni prema specijalnoj narudžbi. Ukupna površina 131 velikog i 99 malih svilenih tepiha, ručno izrađenih u ateljeu u Heraki, koji se nalaze u odajama dvorca, iznosi 4.500 kvadratnih metara. Svako predsoblje i hodnik imaju svoj namještaj, a i njihove zidove krase umjetničke slike. Duga i prelijepa stubišta ukrašena su kristalnom ogradom i masivnim crvenim, svilenim tepihom ispod kojeg je parket, kao i u cijelom dvorcu, koji su majstori tog vremena slagali tako da bi napravili što ljepši mozaik od prirodnih boja različitih vrsta drveta.U najvećem salonu dvorca je najveći svileni tepih zlatno-crvenih boja, te najveći luster koji je rađen od bohemijskog kristala, a sastoji se od 3.600 sijalica i potrebna su tri mjeseca da se on razmontira, opere i ponovno montira. Taj luster je britanska kraljica Victoria poklonila sultanu Abdul Azizu kao znak dobre volje Britanskog Carstva. <h2>Izazvao državni bankrot</h2>Za izgradnju Dolmabahče dvorca korišteni su mermer s Mramornog ostrva, alabaster iz Egipta i porfirni kamen iz antičkog grada Bergama. Dvorac krase cvjetni vrtovi, urađeni u francuskom stilu, a u uređenje interijera ove veličanstvene građevine potrošeno je 14 tona zlata i 40 tona srebra. Izgradnja cijelog dvorca koštala je 35 tona zlata, što je više od današnjih milijardu i po američkih dolara, zbog čega je došlo do finansijske krize u Osmanskom carstvu i na kraju do državnog bankrota. Restauracijom, 1910. godine, u dvorac je uvedeno centralno grijanje.

O veličini ovog veleljepnog zdanja dovoljno govore: 285 soba, 44 dvorane, 68 toaleta i šest turskih kupatila

Ekipa "Avaza" posjetila najljepši dragulj na Bosforu: Dolmabahče dvorac u Istanbulu

Jedan od najboljih i najvoljenijih bosanskohercegovačkih interpretatora sevdaha, ali i predivnih narodnih pjesama koje gotovo da ne razlikujemo od izvornih sevdalinki, jer su oslonjene na našu tradiciju i zaživjele u narodu, jeste Mehmed Meho Puzić. Pamtimo ga i po vječnom osmijehu, ali i suzi koja bi znala kanuti iz Mehinog oka dok je pjevao. Zbog svog neskrivenog ispoljavanja osjećanja prozvan je najemotivnijim pjevačem sevdalinki.Puzić je rođen 9. novembra 1937. godine u velikoj porodici u Odžaku. Imao je tri brata i tri sestre, Adema, Bahriju, Mustafu, Neiru, Raziju i Bahriju. Njegov brat Bahrija također je bio pjevač, a zajedno su snimili dvije pjesme: “Pjevaj, brate” i “Ko čaršijom konja jaše”.Nakon školovanja u Odžaku, 1961. godine, Meho dolazi u Sarajevo i zapošljava se u jednoj molerskoj radionici, ali nedugo potom počinje pjevati u kafani „Staklenik“ blizu Vijećnice. U „Staklenik“ su dolazili kompozitori i muzički kritičari, koji su mu predložili da se prijavi na audiciju Radio Sarajeva, na kojoj je zapjevao „Okreni se niz đul bašču“ uz pratnju harmonikaša Ismeta Alajbegovića Šerbe i Jovice Petkovića. Svojim čistim glasom i emotivnom interpretacijom Puzić je oduševio članove komisije i odmah je primljen kao vokalni solist Radio Sarajeva.<h2>Milionski tiraži</h2>Već na prvoj ploči, koju je Puzić snimio 1966. godine, izdvojila se pjesma „Mehmeda majka budila“, koja je postala veliki hit i prodata je u tadašnjem vrhunskom tiražu od 100.000 primjeraka. Od tog momenta karijera legendarnog sevdalije moćnog, ali mekanog i bistrog glasa rasla je vrtoglavom brzinom, a popularnost u narodu stekao je, ne samo velikim hitovima nego i svojim prepoznatljivim širokim osmijehom, ogromnom pozitivnom energijom i emocijom koju nije sakrivao na koncertima i u svakom dodiru s publikom. Specifična i spontana je bila njegova interakcija s publikom, kojoj je, za razliku od mnogih kolega pjevača, sevdalija, priređivao performanse u stilu istinskog šoumena, koji je znao izmijeniti tekst i ubaciti poneku duhovitu dosjetku između strofa, razbijajući tako težinu i dramatičnost pjesme.

<h2>Pjesme o majci</h2>Godine 1969., Meho je snimio pjesmu “O majko, majko”, koja je prodata u rekordnih milion primjeraka. Na brojim festivalima bivše Jugoslavije: Ilidžanskom u Sarajevu, beogradskom „Saboru“, „Hitu ljeta“, „Vogošćanskom festivalu“… dobijao je sve moguće nagrade, priznanja i plakete, među kojima je, kako je sam isticao, najznačajnija “Estradna nagrada Bosne i Hercegovine”, 1980. godine. Slavu sevdalinke i svoje BiH pronosio je širom svijeta, a njegovo ime je upisano i u Sidnejskoj operi u Australiji.U svojoj brilijantnoj karijeri, Puzić je prodao blizu deset miliona ploča, a većina pjesama koje je interpretirao postale su evergrini narodne muzike, poput: „Srce te jedno voli“, „Il’ me ženi, il’ tamburu kupi“, „Ostani noćas, pravi mi društvo“, „Žena prijatelja mog“, „Kad suze najave kraj“, „Mi, Bosanci delije“, „Stara ljubav“, „Jasmina“, „Moj brate u tuđini“, „O majko, majko“, „Majčin oproštaj“, „Tebi, majko, misli lete“, „Volim, majko, siroticu“…Manje je poznato da je Puzić mnoge od svojih veoma popularnih pjesama sam pisao i komponirao, koje se često i danas pjevaju: „Pusti, majko, još večeras“, „Ja ne znam gdje je ona“, „Kad suze najave kraj“, „Pamtim naše noći“…Mnoge zaboravljene sevdalinke Meho je svojim bravuroznim interpretacijama vraćao u život, poput pjesme „Šta ću kući tako rano“, a ostat će zabilježeno i to da je bio prvi pjevač narodne muzike koji je snimio pjesmu u ritmu rumbe. Bila je to pjesma „Žena prijatelja mog“, snimljena 1974. godine.Zanimljivo je i da je Puzić najviše od svih pjevača Bosne i Hercegovine, kao i cijele naše regije, snimio pjesama posvećenih majci, odnosno majkama.

<h2>'Nenormalna ljubav'</h2>Kao i u interpretiranju svojih pjesama, Meho je i u privatnom životu bio veliki emotivac. Krasilo ga je srce puno ljubavi i iskrenost u pokazivanju osjećanja, pa je tako, kada se zaljubio u lijepu Hanku na igranci u Modriči, koja je tada imala samo 15 godina, odmah zaprosio svoju voljenu od njenog babe, koji je dao pristanak.Mnogo je govoreno o njihovoj velikoj i neopisivoj ljubavi, slozi, pažnji i nježnostima koje su nesebično pružali jedno drugom, a nisu se libili to pokazivati i u javnosti. Hanka je u svakom trenutku bila uz svog, kako mu je tepala, Mehicu, čak je u nekim njegovim pjesmama pjevala prateće vokale.– U svakom braku ima ljubavi, manje ili više, ali kod nas je ona bila nenormalna. Jako mlada udala sam se za njega. On je bio moja prva i posljednja ljubav, onako kako je to prikazivano u nekim filmovima – kazala je jedne prilike Hanka.Meho je svojoj lijepoj supruzi poklonio pjesmu „Hanko, lijepa Bosanko“. Ipak, veliku ljubav i sreću supružnika Puzić pratila jedna mala sjena tuge, jer nisu imali djece. Nakon duge i teške bolesti veliko i plemenito srce legende sevdaha Mehe Puzića prestalo je kucati 25. juna 2007. godine, a, prema njegovoj želji, sahranjen je na starom mezarju Sokak Puzića u rodnom Odžaku.

Pamtimo ga i po vječnom osmijehu, ali i suzi koja bi znala kanuti iz Mehinog oka dok je pjevao

16. godišnjica smrti Mehe Puzića, najemotivnijeg sevdalije 

Na poziv Ureda za kulturu i turizam Ambasade Republike Turske u BiH, ekipa „Avaza“ posjetila je jednu od glavnih turskih atrakcija, impozantnu biblioteku „Rami“ u Istanbulu, kroz koju dnevno prođe više od 4000 ljudi. Biblioteka je smještena u istanbulskom kvartu Ejubsultan u preuređenom kampusu nekadašnje vojne kasarne „Rami“. Kasarnu je izgradio veliki vezir Osmanskog Carstva Rami Mehmed-paša, u 18. vijeku, za vrijeme vladavine sultana Mustafe III (1757-1774). Kao kasarna aktivno je korištena do 60-ih godina prošloga vijeka. Radovi na restauraciji kampusa kasarne „Rami“ i preuređenju u biblioteku započeli su 2014., a završeni početkom ove godine, kada je, 13. januara, biblioteka otvorena. Svečanom otvaranju prisustvovao je i turski predsjednik Redžep Tajib Erdoan (Recep Tayyib Erdogan) sa suprugom.<h2>Živa biblioteka</h2>Grandiozni prostor “Rami” biblioteke pri samom ulasku oduzima dah, a svojom raznolikošću posjetiteljima svih uzrasta pruža sasvim novo iskustvo bibliotekarstva. Osmišljena je da zadovolji kulturne, obrazovne i umjetničke potrebe društva u okviru koncepta „žive biblioteke“ i modernog bibliotekarstva. Kapacitet ove veličanstvene građevine je 4.200 sjedećih mjesta, a prema riječima koordinatora biblioteke “Rami” Osmana Zorlua, radi se na proširenju trenutnog kapaciteta. - Biblioteka je otvorena za posjetitelje i čitatelje 24 sata. Posjeduje 2,5 miliona knjiga, te 250.000 rukopisa. Uključuje i biblioteku za bebe i djecu, digitalnu biblioteku, biblioteku za mlade, odrasle i razne specijalizirane biblioteke, poput Ataturkove, koja sadrži više od 20.000 knjiga o historiji Republike Turske, turskom jeziku i kulturi, posebno historiji Ataturka. Tu je i izložbena sala sultana Mehmeda II Fatiha, čime se posebno ponosimo – kazao je Zorlu za “Avaz”.<h2>Andrićeva djela</h2>Biblioteka „Rami“ nudi milione knjiga, neknjižnih materijala i digitalnih izvora čitaocima i istraživačima, a bit će, također, i domaćin predavanja, seminara, radionica i izložbi tokom cijele godine. U biblioteci se mogu naći, osim djela turskih pisaca, i knjige gotovo svih svjetskih književnika. Na naše pitanje da li posjeduju djela nekog od bosanskohercegovačkih pisaca, Zorlu je odgovorio: - Mnogo nam se sviđaju balkanski pisci. Često nam dolaze ljudi iz zemalja Balkana. Imamo knjige vašeg pisca Ive Andrića. Druga po veličini u Turskoj i među nekoliko vodećih u Evropi, biblioteka “Rami” je jedna od rijetkih koja ima restauratorsko odjeljenje (Šifahane), smješteno u odjelu Biblioteka rukopisa, gdje se čuvaju artefakti stari po nekoliko stotina pa i hiljada godina. Ti artefakti neprocjenjive vrijednosti smješteni su u skladištima pod posebnim uslovima, a obnavljaju se prema originalnoj strukturi i materijalu. <h2>Muzej</h2>U kompleksu biblioteke smješten je i “Rami“ muzej u kojem smo imali priliku da vidimo postavku rukopisa iz XV vijeka, koji pripadaju Mehmedu El-Fatihu, osvajaču Istanbula i jednom od najznačajnijih osmanskih sultana. Knjige su lična kolekcija sultana Mehmeda, koja je jedinstvena po tome jer ne postoji nijedna kopija tih knjiga. Biblioteka “Rami” dobila je Certifikat održivog muzeja biosfere, certifikat održivosti turizma, kao priznanje za potpunu usklađenost s principima održivosti sa svakog aspekta.<h2>Vještačko jezerce</h2>Biblioteku “Rami” posebno krasi unutrašnja zelena površina od 51.000 kvadratnih metara, koja je najveća u Evropi. Tu je smješteno i vještačko jezerce površine 1000 kvadratnih metara, okruženo drvećem, koje svojom ljepotom svakom posjetitelju skreće pažnju prije nego što kroči u biblioteku.&nbsp;

Ekipa „Avaza“ posjetila jednu od glavnih turskih atrakcija 

„Rami“: Najveća biblioteka u Istanbulu  

Na današnji dan 1869. godine, u Sarajevu je rođen Vladislav Skarić, bosanskohercegovački historičar.Diplomu profesora historije i geografije stekao je na Univerzitetu u Grazu, a potom je radio u srednjim školama u Banjoj Luci i Sarajevu. Jedan je od osnivača SPKD „Prosvjeta“.Skarić je bio direktor Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, te u listu „Glasnik Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine“ objavljivao svoje najvažnije radove. Iako se bavio svim periodima historije Bosne i Hercegovine, najviše je doprinio proučavanju osmanskog perioda. Jedan od njegovih značajnijih radova je „Popis bosanskih spahija iz 1711. godine“, što je, ustvari, monografija posvećena Sarajevu. Pisao je o Mula Mustafi Bašeskiji, Trebinju, porijeklu pravoslavnog stanovništva u Bosni i Hercegovini, staroj bosanskoj vlasteli, Borču, a višegodišnje proučavanje rudarstva završio je monografijom „Staro rudarsko pravo i tehnika u Srbiji i Bosni“. Skarić je preminuo 6. avgusta 1943. godine, u Sarajevu. Njegovim imenom se zove jedna od sarajevskih osnovnih škola.

<h2>Godine 1509., rođen Žan Kalvin</h2>Žan Kalvin (Jean Calvin), švicarski reformator crkve i osnivač kalvinizma, rođen je na današnji dan 1509. godine. Svoja teološka razmišljanja sistematizirao je u djelu "Institucije kršćanske religije", 1536. godine, zbog čega je stavljen na listu nepoželjnih osoba, jer je u ključnim elementima otišao od doktrine Rima. Odbacio je vrhunski autoritet Pape, te vjerovao da je Biblija jedini izvor Božijeg zakona i teologije, a da vjernici trebaju interpretirati, ali i očuvati, vjeru u njenom izvornom izučavanju, kao i svijet koji je Bog stvorio i uspostavio zakonitosti. Svojim djelovanjem razvio je tzv. kalvinističku teologiju, te postao uzor mnogima, a njegov teološki sistem imao je veliki utjecaj na područjima teologije, ekonomije, društvenog i pravnog sistema. Kalvin je, ustvari, naglašavao suverenost Suverena – Boga; Biblija je Božija objava čovjeku, a sve knjige Sv. Pisma su nadahnute i Božija objava, Crkva je zajednica odabranih za vječno spasenje, a Objava vodi kršćanina u razvijanju ličnog karaktera.&nbsp;

<h2>Umro Andre-Mari Amper </h2>Godine 1836., na današnji dan, umro je Andre-Mari Amper (André-Marie Ampère), francuski fizičar, matematičar, hemičar i filozof, utemeljitelj elektromagnetizma.Bio je prvi naučnik koji je razlučio atome i molekule, te među prvima koji je koristio nazive električni napon i električna energija. Potaknut otkrićem Hansa Kristijana Orsteda (Christian Ørsted) da se magnetna igla zakreće pri promjeni struje koja teče žicom u blizini, Amper je istražio povezanost između elektriciteta i magnetizma (Amperov zakon). Amperov zakon izražava činjenicu da magnetsko polje nastaje kao posljedica kretanja električnih naboja, povezujući električne i magnetske pojave. Prema Amperovoj hipotezi, svako magnetsko polje ima svoj uzrok u električnoj energiji. Dijeleći magnet na djeliće, zaključio je da svaki djelić čini za sebe potpuni magnet. Prema tome je analogno da je svaka molekula magnet s polovima na suprotnim krajevima. Magnetizam molekule tumačio je time što oko molekule teče molekularna električna energija. Pod utjecajem magnetskog polja, kada se tijelo magnetizira, sve njegove molekularne struje zauzimaju isti smjer, te se time ispoljava magnetizam tijela.&nbsp;

Jedan od njegovih značajnijih radova je „Popis bosanskih spahija iz 1711. godine“, što je, ustvari, monografija posvećena Sarajevu

Rođen bh. historičar Vladislav Skarić

Na današnji dan 2011. godine, u Sarajevu je umro Josip Katalinski Škija, legendarni bosanskohercegovački fudbaler i trener.Katalinski je rođen u Sarajevu 1948. godine, a fudbalsku karijeru počeo je u omladinskom timu FK Igmana s Ilidže. Godine 1964., priključuje se juniorima FK Željezničara, a već naredne, sa svega 17 godina, debituje za prvi tim. Bio je član slavne generacije FK Željezničara koja je 1972. godine postala prvak Jugoslavije. U dresu Željezničara Katalinski je, u 10 godina, odigrao više od 350 utakmica, te postigao više od 100 golova, iako je bio odbrambeni igrač. <h2>Gol za Svjetsko prvenstvo</h2>Uporedo je igrao i za jugoslavensku U18 te U21, a za A reprezentaciju debitovao je 14. juna 1972. godine protiv reprezentacije Venecuele, gdje je postigao i svoj prvi reprezentativni gol. Ukupno je odigrao 41 utakmicu za reprezentaciju, te postigao 10 golova, od kojih je u fudbalske anale upisan onaj protiv reprezentacije Španije 1974. godine u Frankfurtu, jer je tim golom donio Jugoslaviji plasman na Svjetsko prvenstvo 1974. Te godine je bio proglašen najboljim jugoslavenskim igračem.Godine 1975., Katalinski dobija Šestoaprilsku nagradu Grada Sarajeva. Iste godine odlazi u francusku OGC Nicu. Također 1975. godine, popularni Škija u TV filmu "Simha", rađenom prema istoimenoj pripovijetki bh. književnika Isaka Samokovlije, glumi sporednu ulogu limara Lijača.<h2>Kraj karijere u dobi od 30 godina</h2>U OGC Nici Katalinski je igrao do 1978. godine, kada je zbog hroničnih problema s povredama prekinuo svoju igračku karijeru u dobi od samo 30 godina.Potom je radio kao koordinator pri NFSBIH. Tokom odbrambeno-oslobodilačkog rata u Bosni i Hercegovini od '92. do '95. bio je predsjednik FK Željezničara. Godine 1998., vodio je zenički Čelik.Preminuo je 9. juna 2011. godine u Sarajevu. Federalna televizija je 2021. godine snimila dokumentarni film "Škija", u znak sjećanja na fudbalskog velemajstora Josipa Katalinskog. Glavni teren sportskog centra FK Igman Ilidža nosi ime po legendarnom Škiji.

<h2>Rođen Džordž Stivenson</h2>Godine 1781., na današnji dan, rođen je engleski inžinjer i izumitelj Džordž Stivenson (George Stephenson), konstruktor lokomotiva. U Njukaslu je, 1823. godine, osnovao prvu fabriku lokomotiva, a njegova lokomotiva vukla je prvi putnički voz na svijetu. Sa četrnaest godina Stivenson je bio primoran da radi, jer mu je porodica bila toliko siromašna da su jedva preživljavali, te se zaposlio kao pomoćni radnik u rudniku uglja. Prvi njegov izum bila je sigurnosna lampa za rudnike, 1814. godine, kada je dobio novčanu nagradu koju je uložio u izgradnju radionice lokomotiva u Njukaslu.<h2>Prvi putnički voz na svijetu</h2>Prva parna lokomotiva, koju je konstruirao Ričard Trevitik (Richard Trevithick), 1803. godine, davši joj ime Lokomotion, nije mogla da se primijeni u željezničkom saobraćaju, jer su se zbog težine lokomotive šine lomile. Stivenson je to uočio i na pojačanim šinama njegova lokomotiva, kojom je upravljao, vukla je, 27. septembra 1825., na pruzi Stokton – Darlington, prvi putnički voz na svijetu, koji je imao 12 teretnih i 22 vagona s putnicima. To je bio prvi prijevoz putnika željeznicom, a u vozu ih je bilo čak 450. Godine 1823., Stivenson gradi i fabriku lokomotiva. Na takmičenju za najbolju lokomotivu na pruzi Liverpul - Mančester, 1829. godine, pobijedila je njegova Rocket lokomotiva, koja je postizala brzinu 30 kilometara na sat.Stivenson je učestvovao u izgradnji mnogih željezničkih pruga u Engleskoj i Evropi.

<h2>Umro engleski pisac Čarls Dikens</h2>Čarls Dikens (Charles Dickens), rodonačelnik socijalnog romana i jedan od najznačajnijih i najčitanijih engleskih pisaca, umro je na današnji dan 1870. godine. Pisati je počeo kao novinar u obliku crtica u časopisima, koje je kasnije oblikovao u svoju prvu zbirku djela "Sketches by Boz", izdatu 1836. godine. Boz je bio Dikensov porodični nadimak koji je on koristio kao pseudonim. Iste godine u novembru postao je urednik u časopisu "Bentley's Miscellany", gdje je radio tri godine. Od 1950. do 1970. godine bio je urednik, izdavač i autor u časopisima "Household Words" i "All the Year Round".<h2>Oproštajna čitanja</h2>Najpoznatiji Dikensov roman je "Oliver Tvist", objavljen 1838. godine, koji je adaptiran i za pozorište, a također je prvi viktorijanski roman u kojem je dijete glavni lik.Osim „Olivera Tvista“, njegovi poznatiji romani su “Dejvid Koperfild“, “Pikvikov klub” i “Stara prodavnica rijetkosti”.Između 1868. i 1869., Dickens je organizirao turneju "oproštajnih čitanja" u Engleskoj, Škotskoj i Irskoj. Uspio je odraditi 75 od dogovorenih 100 čitanja. Dickens je, 8. juna 1870., u svom domu doživio drugi moždani udar, nakon kojeg se nije osvijestio te je sljedećeg dana preminuo.

U fudbalske anale upisan je gol protiv reprezentacije Španije 1974. godine u Frankfurtu, kojim je Jugoslaviji donio plasman na Svjetsko prvenstvo 

Prije 12 godina umro Josip Katalinski Škija

Na današnji dan 1993. godine, poginuo je Dražen Petrović, košarkaška legenda. Bio je jedan od najvećih hrvatskih i svjetskih košarkaša te je uvršten među 50 osoba koje su najviše doprinijele Euroligi. Smatra se predvodnikom vala evropskih košarkaša u NBA ligi. Dražen je počeo igrati nakon što je starijem bratu Aleksandru sakupljao i dodavao lopte na njegovim treninzima. Ostajao bi poslije treninga sam u dvorani i šutirao sve dok ne padne noć. Karijeru je počeo već s 15 godina, kada ga je trener prvoligaškog kluba Šibenke ubacio u igru. Kad je postao punoljetan, potpisao je ugovor za zagrebačku Cibonu, klub u kojem je igrao i njegov brat Aleksandar. Sa Cibonom je dva puta osvojio titulu prvaka Evrope, a u dvije sezone bio je i najbolji evropski igrač. Tada je prešao u španski Real Madrid.<h2>Saobraćajna nesreća</h2>Dražen je u tom periodu bio frontmen jugoslavenske košarkaške reprezentacije s kojom je pobijedio na Svjetskom prvenstvu u Argentini, 1990., kao i na Evropskom prvenstvu u Zagrebu, 1989. godine.Svoj talent iskazao je i u NBA ligi, igrajući u New Jersey netsima. A ne samo što je 1992. godine bio najbolji šuter momčadi, nego je bio i najbolji Evropljanin koji je dotad igrao u NBA ligi. Draženov američki uzlet i divljenje koje su kod Amerikanaca izazvale njegove igre prekinula je saobraćajna nesreća, 7. juna 1993. godine, u kojoj je Dražen izgubio život u 29. godini.&nbsp;

<h2>Umrla Džin Harlou, američka filmska glumica</h2>Godine 1937., na današnji dan, umrla je Džin Harlou (Jean Harlow), američka filmska glumica i prva „fatalna platinasta plavuša“. Glumila je u tzv. salonskim filmovima i filmovima o životu podzemlja, a Američki filmski institut proglasio ju je jednom od 25 najvećih ženskih filmskih zvijezda svih vremena.Prekretnicu u njenoj karijeri, 1930. godine, donosi uloga u filmu "Pakleni anđeli" u produkciji Hauarda Hjuza (Howard Hughes). Tada ju je njen seksepil vinuo među zvijeze, te je postala toliko popularna da su "Platinum Blonde" klubovi nicali širom SAD. Ali, u jeku popularnosti uskoro se dogodila tragedija. Naime, u proljeće 1937., dok je snimala film "Saratoga", Harlou se razbolela. Umrla je u 27. godini od bubrežne insuficijencije.Glumila je u 42 filma i udavala se tri puta.&nbsp;

<h2>Preminula Doroti Parker</h2>Doroti Parker (Dorothy Parker), američka književnica, kritičarka i scenaristica, preminula je na današnji dan 1967. godine. Bila je poznata po svojim dovitljivim, duhovitim izjavama i opaskama.Godine 1914., Doroti je prodala svoju prvu pjesmu časopisu „Vanity Fair“, a kao 22-godišnjakinja obavljala je urednički posao u „Vogueu“. Iz „Vogea“, 1917. godine, prelazi u „Vanity Fair“, gdje je radila na mjestu dramske kritičarke, ali je dobila otkaz zbog dosjetki na račun glumice Bili (Billie) Burke, supruge jednog od najvećih oglašivača časopisa.Parker je, 1925. godine, kada je izašao prvi broj časopisa „The New Yorker“, bila jedna od njegovih urednica. Za kratku autobiografsku priču „Big Blondie“, 1929., osvojila je Nagradu O. Henry, a ranih 30-ih pisala je kratku fikciju i recenzije drama za „The New Yorker“. Godine 1934., udala se za glumca i pisca Alana Kempbela (Campbella) s kojim je postala visoko plaćeni scenaristički dvojac, a 1937. godine su nominirani za Oskara za film „Zvijezda je rođena“. Razveli su se 1947., te ponovo vjenčali 1950. godine.Dorothy je umrla od srčanog udara u 73. godini.&nbsp;

Bio je jedan od najvećih hrvatskih i svjetskih košarkaša te je uvršten među 50 osoba koje su najviše doprinijele Euroligi

Poginuo Dražen Petrović, košarkaška legenda

Na današnji dan 1875., rođen je Tomas Man (Thomas Mann), njemački književnik i dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1929. godine.Objavljivanjem pripovijetke „Gefallen“, 1894., te četiri godine kasnije i prve zbirke pripovjedaka „Der Kleine Herr Friedemann“ Tomas Man skreće pažnju književnih krugova i nastavlja neumorno stvarati. Već 1901. godine objavljuje svoj prvi roman „Buddenbrooks. Verfall einer Familie“, potom dvije duže pripovijetke, „Tonio Kröger“ i „Tristan“, zatim dramu „Fiorenza“, a 1903. godine objavljuje i svoju drugu zbirku pripovijetki naslova „Tristan. Sechs Novellen“.<h2>Izgnanstvo</h2>U doba Weimarske Republike Man se priklanja demokratskim političkim uvjerenjima i dolazi u sukob s nacionalsocijalističkim pokretom, koji eskalira početkom tridesetih godina, zbog čega odlazi u izgnanstvo koje će trajati sve do pedesetih godina dvadesetog vijeka.Nakon Drugog svjetskog rata objavljuje romane „Doktor Faustus“, „Izabrani“ i „Bekenntnisse des Hochstaplers Felix Krull“ (Ispovijedi varalice Felixa Krulla).U julu 1955. godine Man obolijeva od tromboze i nakon mjesec, 12. avgusta, umire u ciriškoj kantonalnoj bolnici.

<h2>Godine 1799., rođen Puškin</h2>Aleksandar Sergejevič Puškin, ruski pjesnik, dramatičar i prozaik, rođen je na današnji dan 1799. godine u Moskvi. Puškin je među prvima u Rusiji počeo pisati narodnim jezikom i distancirao se od književnosti romantizma popularne u Zapadnoj Evropi. Stvorio je stil koji je miješao satiru, romantiku i dramu, te ga se smatra utemeljiteljem savremenog književnog ruskog jezika. Najpoznatija djela su mu: „Jevgenij Onjegin“, „Boris Godunov“, „Pikova dama“ i „Bajka o ribaru i ribici“.Već s dvanaest godina pokazao je izuzetan pjesnički talent i napisao svoje prve stihove, a tri godine kasnije njegove pjesme nalaze svoje mjesto u moskovskom časopisu „Vjesnik Evrope“. Od druge polovine 1820-ih godina Puškina su počeli smatrati "prvim ruskim pjesnikom" (ne samo među suvremenicima, nego i među svim ruskim pjesnicima), a među njegovim čitateljima stvoren je pravi kult ličnosti. Zvali su ga genijem.&nbsp;

<h2>Umro šahovski velemajstor Viktor Korčnoj</h2>Godine 2016., na današnji dan, umro je Viktor Korčnoj, rusko-švajcarski šahovski velemajstor. Iako je bio jedan od najboljih šahista 20. vijeka, nikad mu nije uspjelo da postane svjetski šampion u šahu. Uprkos tome, imao je dugu i bogatu šahovsku karijeru s mnogo pobjeda, između ostalih, četiri osvojena prvenstva na takmičenjima za prvaka Sovjetskog Saveza: 1960., 1962., 1964./65. i 1970.Osvojio je šahovskog Oskara, 1978. godine, koji se dodjeljuje najboljem šahisti prema glasanju šahovskih novinara i šahovskih eksperata iz cijeloga svijeta.Korčnoj je 1976. emigrirao iz tadašnjeg SSSR-a i zatražio politički azil u Nizozemskoj.U 2009. godini bio je najstariji aktivni internacionalni šahist u svijetu.&nbsp;

Njemački književnik i dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1929. godine

Rođen Tomas Man, autor "Doktora Faustusa"

Na današnji dan 1955. godine, u Nišu je rođen Aki Rahimovski, legendarni pjevač zagrebačke rock grupe „Parni valjak“.Akijev otac bio je profesor muzike, pa je Aki sa sedam godina, uporedo s osnovnom, krenuo u muzičku školu, odsjek klavir i pjevanje.Počeo je pjevati već kao tinejdžer u grupama „Vakuum“, „Krvna braća“ i „Torr“, s kojom je nastupio na festivalu u Zagrebu 1975. godine, kada je upoznao gitaristu i kompozitora Huseina Hasanefendića Husa, te Juricu Pađena. Te godine, u saradnji s menadžerom Vladimirom Mihaljekom Mihom, osnivaju prvu postavu „Parnog valjka“. S „Parnim valjkom“ je Aki objavio 16 studijskih albuma, 14 singlova, pet albuma uživo, četiri kompilacije te dva koncertna DVD-a. Na desetom studijskom albumu, koji su objavili 1987. godine, naziva „Anđeli se dosađuju“ našao se i legendarni mega hit "Jesen u meni".<h2>Srce nije izdržalo</h2>Godine 2005., na 30. godišnjicu osnivanja grupe, Hus odlučuje prestati s koncertnim aktivnostima, dok ostatak sastava, pod vodstvom Rahimovskog nastavlja s radom, te 2007. godine snimaju album „U vremenu izgubljenih“. U jesen 2009. godine, „Valjak“ objavljuje veliki povratak u sastavu: Aki, Hus, Brk, Prexi, Bero, te novi bubnjar – Dalibor Marinković Dado, i to u sklopu "Karlovačko live" turneje, kada dokazuju da su još u samom vrhu hrvatske i regionalne rock scene.Aki je preminuo 22. januara 2022. u Novom Mestu, u 67. godini života, nekoliko dana nakon što su mu u jednoj zagrebačkoj klinici ugrađena četiri stenta.&nbsp;

<h2>Svjetski dan zaštite okoliša</h2>Danas je Svjetski dan zaštite okoliša, koji se obilježava svake godine u više od 140 zemalja svijeta. Ovaj datum je, ustvari, godišnjica održavanja Konferencije Ujedinjenih nacija posvećene okolišu, održane u Štokholmu, 1972. godine. Na toj konferenciji je usvojen Program zaštite okoliša Ujedinjenih nacija (UNEP). Ovaj dan se obilježava s ciljem da se podstakne ekološka osviještenost i djelovanje na području zaštite okoliša. Svjetske vlade i organizacije na ovaj dan već 51. godinu zaredom pokreću akcije kojima se promovira važnost zaštite okoliša. Jedan od današnjih najvećih ekoloških rizika za zdravlje i životnu sredinu jeste zagađenje zraka, naročito u urbanim područjima. Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), devet od deset ljudi na zemlji udiše zagađeni zrak, a godišnje sedam miliona ljudi širom svijeta prerano umire zbog zagađenja zraka.&nbsp;

<h2>Uspostavljena prva internet veza</h2>Prva internet veza puštena je u pogon na današnji dan 1969. godine, ali je korištena u vojne svrhe. Naime, tada je nastao ARPANET, preteča današnjeg interneta, nakon istraživanja mreže računara pod kontrolom Ministarstva odbrane SAD. Mreža je bila slaba, brzine od 50 kbit/s, koja se danas čini smiješnom. Tek 30 godina kasnije, internet je uspio da se probije u svijet trgovine i poslovanja, stvarajući javnu dostupnu mrežu u vidu paketa koji povezuje mrežu i računare korištenjem protokola. U okviru prvog paketa nalazili su se elektronska pošta, chat room, prenos datoteka i podataka, dokumentacije otvorene world wide vebom.&nbsp;&nbsp;

Preminula Bili Holidej, kraljica bluz muzike

Mehmedalija Mak Dizdar, 52. godišnjica smrti najbosanskijeg pisca: Oživljavao poruke sa stećaka

Mustafa Ejubović - Šejh Jujo: 316. godišnjica smrti bh. pisca

Rođena Neda Arnerić, slavna glumica

Mehmedalija Mak Dizdar: 52. godišnjica smrti najbosanskijeg pisca

Preminuo bh. pjesnik Derviš-paša Bajezidagić

Počelo 1. svjetsko fudbalsko prvenstvo

Adeline Paulina Irbi – Mis Irbi: Engleskinja koja je zadužila Sarajevo, BiH i regiju

Ekipa "Avaza" posjetila najljepši dragulj na Bosforu: Dolmabahče dvorac u Istanbulu

16. godišnjica smrti Mehe Puzića, najemotivnijeg sevdalije

„Rami“: Najveća biblioteka u Istanbulu

Rođen bh. historičar Vladislav Skarić

Prije 12 godina umro Josip Katalinski Škija

Poginuo Dražen Petrović, košarkaška legenda

Rođen Tomas Man, autor "Doktora Faustusa"

Rođen Aki Rahimovski, regionalna legenda rock muzike

Preminula Bili Holidej, kraljica bluz muzike

Mehmedalija Mak Dizdar, 52. godišnjica smrti najbosanskijeg pisca: Oživljavao poruke sa stećaka

Mustafa Ejubović - Šejh Jujo: 316. godišnjica smrti bh. pisca

Rođena Neda Arnerić, slavna glumica

Mehmedalija Mak Dizdar: 52. godišnjica smrti najbosanskijeg pisca

Preminuo bh. pjesnik Derviš-paša Bajezidagić

Počelo 1. svjetsko fudbalsko prvenstvo

Adeline Paulina Irbi – Mis Irbi: Engleskinja koja je zadužila Sarajevo, BiH i regiju

Ekipa "Avaza" posjetila najljepši dragulj na Bosforu: Dolmabahče dvorac u Istanbulu

16. godišnjica smrti Mehe Puzića, najemotivnijeg sevdalije

„Rami“: Najveća biblioteka u Istanbulu

Rođen bh. historičar Vladislav Skarić

Prije 12 godina umro Josip Katalinski Škija

Poginuo Dražen Petrović, košarkaška legenda

Rođen Tomas Man, autor "Doktora Faustusa"

Rođen Aki Rahimovski, regionalna legenda rock muzike