Otklanjanje uzroka koji ometaju pravilan razvoj vida nephodno je da bi krajnji rezultat po kvalitetu vida bio zadovoljavajući. Evo nekih primjera.

Urođena mrena

Rano otkrivanje mrene i njena operacija jedina su šansa da oko održi funkciju vida. Veliki postotak djece, a kasnije odraslih osoba, slijepi su jer na vrijeme nije liječena urođena mrena. 

Po nekim statistikama 15-20 posto slijepe djece ima urođenu mrenu. Kongenitalna katarakta u velikom postotku povezana je sa većim stupnjem slabovidnosti - ambliopije. 

Uzroci mogu biti brojni: infekcije ploda u maternici izazvane različitim uzročnicima kao što su toxoplasma, rubeola, citomegalovirus, herpes simplex virus. 

Katarakta se učestalo javlja udržena sa metaboličkim bolestima, sa sindromima (najpoznatiji su Downov sindrom, Turnerov sindrom), te sistemskim bolestima. 

Nasljednog je karaktera, nasljeđuje se autosomno dominantno i recesivno, a 
može biti i rezultat novih mutacija gena. 

Katarakta zahvata jedno ili oba oka, leća može biti zamućena u cijelosti ili djelomično. Djelomično zamućenje leće dozvoljava ulazak svjetlosti u oko. Na taj način svjetlo kao poticajni faktor razvoja vida može vršiti svoju funkciju. 

Ako je leća u cijelosti zamućena, to znači da je oko u mraku i vid se ne razvija. Indicirana je rana operacija u prvim mjesecima života jer jedino rani operativni zahvat garantira određene vidne sposobnosti. 

Delikatan zahvat&nbsp;
Obzirom da je oko malo, zahvat je vrlo delikatan, iziskuje veliku spretnost operatora. Vrstu zahvata sa ili bez ugradnje leće, nakon odstranjenja urođene mrene, indicira sam operator. 

Nakon operativnog zahvata, kada nije moguće ugraditi intraokularnu leću, dijete nosi kontaktnu leću. 

Daljnji tok rehabilitacije vida zahtijeva i agresivnu okluziju, odnosno nošenje flastera. Usprkos svim naporima, ponekad rezultat, odnosno vidna sposobnost, nije onakva kakvu bismo željeli.

Kako uočiti strabizam

Strabizam je motoričko - senzorička anomalija. Može se javiti rano, tokom prve godine, te kasnije, tokom djetinjstva od treće do pete godine. Ono što mi zamjećujemo je motorička anomalija koja se očituje kao nepravilan položaj oka (nepravilno centriranje odnosno "bježanje" oka). 

Sam problem je puno kompleksniji i liječenje iziskuje godine aktivnog tretmana kao što su nošenje naočala, flastera, vježbe na posebnim aparatima. 

Veliki broj slučajeva zahtijeva i operativni tretman. Operativni zahvati su ponekad i višestruki. Operacije se vrše na očnim mišićima. Kao i kod drugih anomalija, što ranije započnemo s liječenjem, ishod je bolji.

Refrakcijske anomalije su nasljednog karaktera. Rano otkrivanje, nošenje naočala, provođenje liječenja okluzijiom i na aparatima jedini je način borbe protiv slabovidnosti - ambliopije.

Zašto oftalmolozi naglašavaju važnost praćenja i pravovremenog otkrivanja uzroka koji ometaju razvoj vida

Kako spriječiti slabovidnost kod djece

Odlazak u vrtić ili jaslice uglavnom je prvo odvajanje djeteta od roditelja, posebno majke, na duže vrijeme. Istovremeno, to je i prvi susret s većim brojem nepoznatih osoba. Često je ovo traumatična situacija, kako za dijete, tako i za roditelje, jer je ispunjena strahom od odvajanja i naporima da se dijete prilagodi novoj situaciji.&nbsp;&nbsp;
Dolaskom djeteta u odgojnu grupu mijenja se njegov način življenja. Dijete upoznaje djecu, uspostavlja socijalne kontakte, razvija komunikaciju s drugom djecom i odgojiteljima.

Najveći dio djece plače ili na neki drugi način protestira iskazujući svoju tugu zbog razdvajanja. Ona teško shvataju da će se roditelji vratiti, osjećaju se ostavljenima.

Za roditelje je najvažnije znati da su takve reakcije normalne. Takvo dječije ponašanje zapravo pokazuje da dijete i roditelj imaju dobru i kvalitetnu vezu. Odnosno, da su razvili kvalitetnu povezanost. 

Način na koji će se dijete prilagođavati ovisi o:

- Individualnim osobinama;

- Stepenu njegovog razvoja;

- Dobi djeteta;

- Stanju djetetovog zdravlja.

- Porodičnoj atmosferi u kojoj dijete živi.


Teže se prilagođavaju novoj okolini:

- Emocionalno labilna djeca; 

- Nesamostalna i egocentrična djeca i

- Ona koja odranije imaju negativnih iskustava u odvajanju od roditelja.

Tri su osnovna tipa adaptacije, laka, adaptacija srednje težine i ona teška. 

Laka adaptacija 

Normalna reakcija na promjenu okoline je kod djece koja imaju optimalne odgojne uvjete i koja su uspostavila sigurnu i stabilnu emocionalnu vezu sa roditeljima. Kod takve djece sve reakcije i promjene u ponašanju normaliziraju se tokom deset do 15 dana boravka u vrtiću ili jaslicama.

Adaptacija srednje težine 

Promjene u ponašanju su produžene i stabiliziraju se do 30 dana boravka u vrtiću.

Teška adaptacija 

Dugotrajniji je i naporniji poremećaj ponašanja koji može trajati dva do šest mjeseci. Često je kod takve djece prisutno više nepovoljnih faktora koji produžavaju period prilagođavanja (obolijevanje, nepovoljni porodični uvjeti uz neprimjerene odgojne utjecaje).

Najveći broj djece prođe proces adaptacije bez većih poremećaja ponašanja, a samo mali broj prolazi teži oblik adaptacije. Neka su djeca sklona reakcijama na fiziološkom planu: odbijanje hrane, odbijanje spavanja, probavne smetnje, često obolijevanje, a druga reakcijama u ponašanju (plač, agresivnost, povučenost).

Jedna od mogućih reakcija je i regresija, što znači da će se kod djeteta pojaviti oblici ponašanja koji su karakteristični za raniju, već savladanu fazu razvoja (ponovo počne mokriti u krevet, sisati prst, tražiti dudu).

Sva ta ponašanja normalna su u fazi adaptacije. Ona slabe i nestaju brzinom kojom se dijete prilagođava okolini i uspostavlja socio-emocionalne odnose s odgojiteljem.

VAŽNO 

Potrebno je upozoriti da adaptacija nije gotova kada dijete prestane plakati, već kada dijete počne spontano izražavati svoje osjećaje, misli i sposobnosti. 

Zbog toga posebnu pažnju treba obratiti i na povučenu djecu koja ne pokazuju vlastitu inicijativu.

Najveći dio djece plače ili na neki drugi način protestira iskazujući svoju tugu zbog razdvajanja

Dolaskom djeteta u odgojnu grupu mijenja se njegov način življenja

Kako „preživjeti“ prvi susret s vrtićem

Saradnja u porodici i načini komunikacije vrlo su važni. Isto toliko važno je i postavljanje porodičnih pravila već u ranom djetinjstvu. Većina mama bila je barem jednom u nekoj od narednih situacija:&nbsp;
- Došli ste umorni kući i dočekao vas je nered u stanu, jer su djeca provela zabavno prijepodne. 

- Napokon ste se dogovorili s prijateljicom za kafu i sjednete u dnevni boravak, a svakih pet minuta dijete dolazi i postavlja pitanja i zahtjeve kojima trebate odmah udovoljiti.

- Kupujete namirnice i računate koliko vam je novca ostalo i šta još treba, a dijete želi i želi jednu igračku i viče i plače i samo što ne legne na pod. 

- Vrijeme je za spavanje, a vi ga ne možete ni dovesti u sobu, a kamo li staviti u krevet.

Ako su vam ove ili slične situacije poznate, onda znate i da je tada linija između smirenosti i želje da počnete urlati vrlo tanka. Ali, djeca imaju svoj cilj i njihovo ponašanje je logično. Međutim, ono što moraju prije ili kasnije naučiti jeste da odgode svoje potrebe i da u njima budu umjereni. 

Također, moraju naučiti da svaka njihova akcija proizvodi reakciju i da su oni ti koji snose posljedice. I sve dok oni ne nauče da vaše ne znači NE, tražiti će način da dođu do onoga što žele. 

Ako dijete zna da će vas u prodavnici bit stid kada ono zaplače, našlo vam je slabu tačku. 

Ipak, koliko god se ta borba za moć u porodici činila komplicirana, moguće rješenje je jednostavno. 

Tri su smjera koja možete odabrati u odgoju djeteta, a u kontekstu postavljanja porodičnih pravila. To su:

- Sve zabranjivati bez objašnjenja (biti autoritativan roditelj);

- Sve dopuštati (biti permisivan roditelj) i

- Dogovoriti pravila i posljedice koje su jasne i obrazložene i vama i djetetu (biti demokratski roditelj).


Najvažnije je da u porodici postoji komunikacija i razmjena mišljenja i zato je bitno:

- Razgovarati o tome koja pravila postoje i kojih se pravila svi pridržavaju. 

- Objasniti razloge zbog kojih su ta pravila važna.

- Utvrditi šta je posljedica za pridržavanje postavljenih pravila.

- Utvrditi šta je posljedica za nepridržavanje pravila.

- Svaki put (i to baš svaki put) kada se pravilo prekrši ili poštuje izvršiti posljedicu.

- Uprkos svim suzama, loptama i vriski ostati kod izrečene posljedice i zahtijevati njeno izvršenje.

Bitno je da pravila ne bude previše. Pet ili šest dobro postavljenih pravila mogu pokriti sve bitne tačke nesporazuma.


Evo nekih pravila 

- Dok jedan govori drugi slušaju.

- Poštujemo tuđe želje i osjećaje.

- Svi članovi porodice obavljaju svoj dio posla. 

- Sukobe rješavamo razgovorom.

- Pridržavamo se dogovora (oko odlaska u krevet, higijene).


VAŽNO 

Bitno je da djeca osjete posljedicu za vlastito ponašanje i da sama snose odgovornost za nju. Često roditelji vide da je dijete prekršilo/poštovalo pravilo, ali ne daju posljedicu ili je odrede, a onda je za 15 minuta i ukinu. 

I šta dijete iz toga nauči? Da posljedica zapravo nema, da je svejedno ponašalo se ono dobro ili loše, da oni mogu sve što požele, ili u krajnjem slučaju da je roditeljima svejedno šta dijete radi.

Djeca moraju naučiti da svaka njihova akcija proizvodi reakciju i da su oni ti koji snose posljedice

Ako dijete zna da će vas u prodavnici bit stid kada ono zaplače, našlo vam je slabu tačku

Naučite djecu da vaše NE zaista znači NE

Plač se u ljudskom svijetu smatra posljedicom nečeg neugodnog - bola, straha, tuge. Međutim, to vrijedi samo za svijet odraslih, ali ne i kada su u pitanju bebe.&nbsp;&nbsp; 
Ako beba ne zaplače čim se rodi, paniku dižu i roditelji i liječnici, jer plač je prvi znak da se rodilo zdravo dijete.

Prvi dani, pa i mjeseci vrijeme su prilagođavanja i učenja, a plač je glavni signal da nas beba zove i da joj se treba posvetiti. 

Naučiti razlikovati jednu vrstu plača od druge prilično je zahtjevan zadatak, pa nikad ne možete pogriješiti ako obratite pažnju na uplakano dijete. 

- Moja beba ne prestaje plakati bez razloga i to me izluđuje - rečenica je koju, prema statistikama, izgovara svaka sedma majka na svijetu. Plač je frustrirajući i za dijete i za roditelje, koji često ne znaju šta je ispravno uraditi. 


Roditeljima je teško ignorirati plač, ali i stres koji on nosi. Ipak, reakcija je pozitivna, jer pokazuje da im je stalo do potreba njihove bebe. Šta da radi zabrinuta ona svaka sedma majka?

Prije svega, ne treba kriti da je plač čini nervoznom, ali isto tako majčina je obaveza odvesti dijete na pregled, kako bi znala da plač nema organskog uzroka. Možda beba plače jer ima grčeve ili je gladna. 

Ne treba zaboraviti: plač je jedini način bebine komunikacije. Kada plače, provjerite šta nije u redu: Je li gladna, žedna, je li joj pelena mokra, je li kakila ili ima li temperaturu. 

Ako je sve uredu, uzmite je u naručje dok ne prestane plakati. Zagrljaj pomaže, jer beba plačem poručuje da joj je potrebno društvo.

Prvi dani, pa i mjeseci vrijeme su prilagođavanja i učenja

Plač nije za paniku

Imate bebu i ne možete dočekati da ona počne učiti govoriti, da jednog dana možete s njom razgovarati, naučiti je mnogo čemu što sami znate, posmatrati jedno malo biće kako raste, razvija se i upoznaje svijet oko sebe?&nbsp;&nbsp;
U tom slučaju nije naodmet znati ponešto o načinu na koji sasvim mala djeca uče. Tako ćete imali bolju ideju kako da priđete poučavanju svog djeteta. 

10. mjesec - Svjetlucavo draže od bijelog

Bebe imaju sebi svojstven mehanizam učenja, koji se kasnije mijenja i koji se prilično razlikuje od načina na koji uči malo starije dijete. 

Sa otprilike deset mjeseci bebe usmjeravaju svoju pažnju na ono što ih najviše fascinira. To konkretno znači da, ako bebi pokažete šarenu, svjetlucavu igračku (recimo, zvečku) i bijelu kocku sa slovima, djetetu će pažnju automatski privući ta fascinirajuća svjetlucava stvarčica. 

Ono će čuti ono što mu govorite, ali pošto mu je pažnja usmjerena na svjetlucavu igračku, smatrat će da se ono što pričate odnosi baš na tu zvečku. 

U tom uzrastu beba još ne shvata šta je ono što joj pričate, samo će izgovorene riječi povezati s objektom svoje fascinacije. Ako vi izgovarate "kocka", dijete će s vremenom usvojiti da se "zvečka" kaže "kocka". 

18. mjesec - Dijete počinje shvatati šta mu govorite

Tek kasnije - sa otprilike 18 mjeseci - dijete počinje shvatati ono što mu govorite. To znači da će, čak i ako postoji nešto što mu znatno više privlači pažnju, biti u stanju razumjeti da mu pričate o njemu ne baš zanimljivoj kocki sa slovima. 

Može i dalje da ga znatno više zanima nešto drugo, ali neće više automatski pretpostavljati da mu pričate baš o onome što ga najviše zanima. 

Šta to znači za vas? 

Znači to da je dobra ideja da obratite pažnju na ono što stimulira vaše dijete. Ako izgovarate naziv predmeta koji je već privukao bebinu pažnju, mališan će brže upamtiti da se taj predmet tako zove - bar dok malo ne poraste i dok ne počne obraćati pažnju na još ponešto, osim onog što je trenutno najzanimljivije.

Bebe imaju sebi svojstven mehanizam učenja, koji se kasnije mijenja i koji se prilično razlikuje od načina na koji uči malo starije dijete

Sa oko 18 mjeseci dijete počinje shvatati šta mu govorite

Kako beba uči: Zvečka nije kocka

Svako dijete sklono je često mijenjati raspoloženje prema drugim osobama - čas ih voli, čas ne voli, čas prihvata, čas ne prihvata. Evo kako jedna majka opisuje ponašanje svoje kćerkice:&nbsp; 
Naša malena je u početku dozvoljavala da je na rukama držimo samo ja, moja majka i moja svekrva. Često je odbojno reagirala na muškarce. Prije svega, na one koji su imale brkove ili bradu. To je vrlo teško padalo mom mužu.

Mislim da sva djeca reagiraju na takav način, pa se slično dešava i drugim očevima. No, to vremenom prođe.

Ali, mnoge se stvari ponavljaju. Jedno vrijeme naša kćerkica zahtijeva da je uspavljujem i buni se kad je u krevet ponese otac. A poslije tjera mene iz sobe, jer želi da je tata uspava.

Isto tako odjednom neće da ide kod svoje drage bake. A onda, dvije sedmice kasnije, sve je obrnuto - neće sa mnom da od bake ide našoj kući.

Bebe i mala djeca često mijenjaju raspoloženje bez ikakvog vidljivog razloga. Evo kako jedna mama opisuje ponašanje svoje kćerkice

Promjene raspoloženja – Voli, pa ne voli

- Djecu ne smijete tući.&nbsp;
- Djecu ne smijete kažnjavati tako što ćete im uskratiti jelo.

- Majka i otac moraju imati jedinstvene stavove, jer će ih u suprotnom djeca jednom sigurno izigrati.

- Roditelji moraju naći jednako vremena za svako dijete.

- Roditelji moraju brinuti o djeci.

- Djecu treba saslušati i ozbiljno shvatiti.

- Roditelji trebaju pustiti djeci da kažu sve što im je na srcu.

- Roditelji trebaju naći vremena i za same sebe.

Majka i otac moraju imati jedinstvene stavove, jer će ih u suprotnom djeca jednom sigurno izigrati

Roditelji moraju naći jednako vremena za svako dijete

Odgoj - šta trebate, a šta ne

Svako dijete između druge i četvrte godine prolazi kroz takozvanu negativnu fazu. Zašto negativnu? Zato što mu je "neću" najdraža riječ, što se buni, odbija poslušnost, tvrdoglavo je.&nbsp; 
 Najkarakterističnije rečenice u tom periodu su:

1. Pusti me, sam ću! (Želi nešto uraditi samo - sve dok stvar nije opasna, dozvolite mu to.)

2. Idi od mene mama/tata! (Ne shvatajte tu rečenicu lično. I vama je ponekad potrebno malo mira. Mali tvrdoglavac u tom trenutku ne zna više ni šta hoće, ni zašto nešto hoće, ni kako to da izvede. Zato je ljut kao puška.

3. Neću sad to! ( Opet nije ništa lično, dijete je zaokupljeno nekim svojim "poslom"). 
 
Zašto je to normalna faza u razvitku djeteta? 

Zato što se ono (na žalost mnogih mama) počinje odvajati od majke, tražiti svoj vlastiti put. To traganje nije nimalo jednostavno, zato mu pomozite da što lakše prođe tu fazu.

Kako? Razmislite malo. Šta vi želite u situaciji kad ste ljuti? Da vas neko utješi, da vas zagrli...
 
No, postoji još nekoliko "recepata". 

a) Najavite djetetu bar pet minuta ranije šta želite da uradi i zašto. Primjer: "Dino, molim te da za pet minuta skloniš igračke u ladicu, postavit ću stol za ručak." Tako se dijete može pripremiti i neće biti naglo otrgnuto iz igre.

b) Kad nešto tražite od djeteta i želite da vas bez problema posluša, prijateljskim, mirnim tonom dajite mu upute, ali tako da ste u visini njegovih očiju - sve to bez opširnih objašnjenja, jer u toku akcije suprotstavljanja ono uopće ne prihvaća vaša objašnjenja.

c) Pustite da dijete obavlja stvari koju VELIKA DJECA mogu uraditi sama: da se samo oblači, prekriva stol, stavlja pastu na četkicu za zube, samo sebi sipa sok, pušta vodu u klozetu.
 
Kako ćete vi lakše podnijeti ovu negativnu fazu djeteta?
 
1. Na jedno uho neka vam ulazi, a na drugo izlazi.

2. Mislite na nešto sasvim drugo, da zamišljate kakav lijep prizor...

3. Brojite do deset, pa natrag do jedan.

4. Na minutu izađite iz sobe.

5. Zabavite se nekim drugim poslom, brišite prašinu, slažite rublje...

6. Zapjevajte iz svega glasa, ili pustite radio "do daske".

7. Lezite na nešto ravno i opustite cijelo tijelo.

8. Lupite pesnicom o sto.

9. Ne gubite smisao za humor, sve ima i svoju smiješnu stranu.

10. Ponavljajte bez prestanka: I ovo će proći.

Može trajati tokom cijelog perioda od druge do četvrte godine i majkama obično teško pada

Kad NEĆU postane najdraža riječ

Rast djeteta čvrsto je povezan s načinom na koji je ono hranjeno. Nutritivne, imunološke dobrobiti dojenja i njegovo blagotvorno djelovanje na rast djeteta, odavno su dokazani, pa je zato dojeno dijete prirodno mjerilo za praćenje fiziološkog rasta.&nbsp;&nbsp; 
Osobina majčinog mlijeka da podrži ne samo zdrav rast već i kognitivni razvoj 
i dugotrajno zdravlje, pružili su neoboriv logički temelj novih standarda - dojenu djecu.

Za razliku od starih standarda korištenih za praćenje dojenčadi i djece, novi standardi Svjetske zdravstvene organizacije temelje se na pretpostavci da je dojeno dijete mjera zdravog rasta vršnjaka. 

Do sada postojeće preporuke dječijeg rasta temeljile su se na dojenoj djeci i/ili djeci hranjenoj formulom, ali ta varijabla nije kontrolirana u tim ranim istraživanjima.

Kako su dojena djeca vitkija, oblik krivulje novih standarda dječijeg rasta razlikuje se od ranijih vrijednosti, naročito tokom prvih šest mjeseci života, kada je rast strelovit.

Dodatno, djeca odabrana za istraživanje, dohranjivana su nakon prvih šest mjeseci života shodno smjernicama dohrane. Globalna strategija ishrane 
dojenčadi i male djece ističe kako dojenje pruža idealnu hranu za zdrav 
rast i razvoj dojenčadi, neuporedivu s bilo kojim drugim načinom ishrane. 

Preporučuje isključivo dojenje djeteta do uvođenja dohrane i nadalje u periodu od šest do 18, čak i 24 mjeseca života, jer je to vrlo osjetljivo razdoblje života djeteta. To je razdoblje u kojem kod mnoge djece nastupa nepravilna ishrana. 

Zato je prijeko potrebno uvoditi u dječiju prehranu primjerene, prilagođene i zdrave dopunske namirnice kako bi se osigurao prikladan prelaz s dojenja na potpunu ishranu. 

Izostanak dojenja može dovesti do stvaranja rizičnih faktora za nastanak bolesti. Dugoročan utjecaj može uključivati loše rezultate u školi, smanjenu produktivnost, slabiji intelektualni i društveni razvoj ili hronične bolesti.

Izostanak dojenja može dovesti do stvaranja rizičnih faktora za nastanak bolesti, tvrdi se u najnovijim preporukama Svjetske zdravstvene organizacije, a majkama sugerira da što duže trebaju dojiti svoju djecu

Dojenje - do šestog mjeseca, uz dohranu - do dvije godine

Roditelji imaju važnu ulogu u prepoznavanju odstupanja u urednom govorno-jezičnom razvoju, zbog što ranije identifikacije i dijagnostike poremećaja, te uključivanja u primjerenu terapiju.&nbsp; 
Kako prepoznati odstupanja od urednog razvoja govora? Prije svega, potrebno 
je poznavati neke karakteristike uobičajenog razvoja govora kod većine djece. 

1. U prva dva mjeseca života dijete se oglašava refleksno, plačem, krikom i vokalizacijom. Takvo oglašavanje signalizira potrebe i stanja djeteta, na šta roditelji i reagiraju.

2. Od drugog do petog mjeseca dijete počinje uspostavljati svjesnu kontrolu nad slušanjem i izgovorom, počinje gukati, igrati se intonacijom, traži izvor zvuka okretanjem glave, pojavljuje se prvi smiješak.

3. Od petog do sedmog mjeseca dijete počinje brbljati, igra se svojim govornim mogućnostima, producira svoje prve konsonante (p, b i m) ugrađene u jednostavne slogove (pa, ba i ma).

4. Od sedmog do 12. mjeseca dijete sve više brblja i producira sve više slogovnih nizova (pa-pa, ba-ba, ma-ma), često brblja uz socijalni poticaj, oponaša različite govorne zvukove. 

Oko 12. mjeseca uobičajeno se javljaju i prve riječi sa značenjem (mama, tata, papa). Razumijevanje govora roditelja je sve bolje, dijete reagira na zabrane i jednostavne naloge.

5. Od 12. do 18. mjeseca dijete počinje producirati veći broj riječi, rječnik 
mu broji do pedesetak riječi, a počinju se javljati i prva spajanja po dvije riječi (Mama papa? Šta to?). 

Roditelji djetetu postavljaju jednostavne naloge i pitanja koje dijete razumije (Daj pusu! Poljubi bebu! Gdje je oko? Gdje je beba?). S interesom sluša pjesmice i jednostavne priče.

6. Od druge do treće godine u govoru djeteta uočava se značajni porast govornog 
rječnika, ono pravi rečenice od dvije ili tri riječi, počinje upotrebljavati negacije (ne, nema) i prve zamjenice (ja, ti). Izgovor glasova postaje sve razumljiviji. Sposobno je razumijeti i dva naloga u nizu (Donesi bebu i stavi je na krevet!). 

7. Od treće do šeste godine dijete počinje koristiti sve složenije i dulje rečenice, upotrebljava gramatička pravila materinjeg jezika, rječnik je sve bogatiji, ovladava pravilnim izgovorom većine glasova, govor je razumljiv i nepoznatim osobama. 

Dijete prepričava prošle događaje, voli slušati priče, razvija se sposobnost prepričavanja priča, lako stupa u komunikaciju. Sposobno je svoje želje, potrebe i misli izraziti govorom u skladu s pravilima materinjeg jezika. 

8. Od šeste godine izgovor glasova bi trebao biti u potpunosti u skladu sa sistemom glasova materinjeg jezika, dijete pravilno i vješto koristi gramatiku materinjeg jezika, govorno-jezični nivo preduvjet je početka razvoja čitanja i pisanja.

No, potrebno je imati na umu da postoje i individualna odstupanja, te da svako odstupanje ne znači i poremećaj. Neka djeca brže ovladavaju pojedinim aspektima razvoja govora i jezika, a neka sporije. 

Važno

Ukoliko primijetite da dijete značajno odstupa od očekivanog razvoja govora korisno je posavjetovati se sa nadležnim pedijatrom. Pedijatar će, ukoliko postoje indikacije, dijete uputiti na daljnje potrebne preglede otorinolaringologa, neuropedijatra, logopeda, psihologa ili nekog od drugih specijalista.


Kada kod logopeda

Ponekad su roditelji zabrinuti za razvoj govora i jezika kod svog djeteta i
obično uspoređuju njegov govor s govorom druge djece u porodici, vršnjaka iz vrtića, slušaju savjete rođaka i prijatelje, te sami poduzimaju određene «metode» poticanja i ispravljanja govora. U takvim situacijama roditeljima se preporučuje potražiti savjet stručnjaka - logopeda.

Neka djeca brže ovladavaju pojedinim aspektima razvoja govora i jezika, a neka sporije

Oko 12. mjeseca javljaju se prve riječi sa značenjem

Kako prepoznati odstupanja u razvoju govora

Nije rijetkost da se roditelji žale kako njihovo dijete stalno zahtijeva pažnju; onda počne prisjećanje na "stara dobra vremena" kada su se djeca znala sasvim lijepo igrati i sama.&nbsp;&nbsp; No, istina je nešto drukčija. Nesamostalnosti svoje djece najviše doprinose sami roditelji. Ovo nije nikakva pokuda; roditelji to rade u najboljoj namjeri. Vide da se dijete muči s nečim - recimo, pale su kockice koje je pokušavalo složiti tako da napravi što višu kulu, ili im je, još neuvježbanim ručicama, teško obući lutku ili medu - i mama odmah dotrči da pomogne djetetu. 
Majčina želja da pomogne djetetu sasvim je razumljiva i sasvim normalna, ali ona mu time ne čini nikakvu uslugu. 
Kako da dijete ikada nauči nešto uraditi samo, ako mu roditelji baš u svemu pomažu i baš sve rješavaju? Umjesto toga, mnogo je bolje pustiti dijete da samo riješi problem - bolje i za dijete i za roditelje. 
Prije ili kasnije, dijete će sasvim sigurno uspjeti i onda će se baš super osjećati što je samo riješilo tako kompliciran zadatak. Bit će zainteresirano za rješavanje nečeg još kompliciranijeg, što će mu razviti inteligenciju i radoznalost (a radoznalost doprinosi daljem razvoju inteligencije). 
Da i ne spominjemo da dijete tako uči samostalno rješavati probleme, što će mu tokom cijelog života biti jedna od najdragocjenijih sposobnosti. 
No, tu je i korist za roditelje. Bit će rasterećeniji - ipak je lakše kad ne moraš baš svaki čas trčkarati oko djeteta - a bit će i ponosni na svoje snalažljivo i pametno dijete. 
U vremenu opće pometnje i nesigurnosti, želja roditelja da makar svojoj djeci pruže apsolutno sve i da se makar njihova djeca ne moraju mučiti apsolutno je razumljiva. 
Samo, u sprovođenju te želje treba imati mjeru kako bi dijete uspjelo svoje potencijale razviti do maksimuma - i kako se roditelji ne bi nepotrebno opterećivali i iznurivali nečim što u suštini nije djetetu ni od kakve stvarne pomoći.

Majčina želja da pomogne djetetu sasvim je razumljiva i normalna, ali ona mu time ne čini nikakvu uslugu

Pustite dijete da samo riješi problem

Kada dijete počne ići u vrtić ili na neki drugi način češće stupati u kontakt sa svojim vršnjacima, nije nikakva rijetkost da pokaže izvjesnu dozu sebičnosti kada se radi o dijeljenju svojih igračaka s drugima.&nbsp;&nbsp;
Ovo je naročito česta pojava ako dijete ni kod kuće nikada nije ni sa kim dijelilo igračke - jedinče je ili ima brata ili sestru koji su toliko stariji da se ne zanimaju za istu vrstu igračaka. 

Šta uraditi u takvoj situaciji? Kako dijete naučiti velikodušnosti? 

Ono što neki roditelji pokušavaju jeste da dijete prisile na podjelu igračke s drugima - da mu jednostavno uzmu igračku i daju je drugom djetetu. 

Ovo je loša ideja, jer tako kod svog djeteta izazivaju osjećaj straha i nesigurnosti - zašto mu mama i tata uzimaju igračku? Dijete će se samo bojati da će mu igračka biti oteta, pa će još manje željeti da je s nekim dijeli. 

Još jedan pokušaj roditelja jeste da dijete nazovu cicijom, ali i to ima slab efekat. Dijete to najčešće ne shvati kao pokudu - samo prihvati da je cicija i tako se i ponaša. 

Ono što sva djeca vole jesu pohvale. Zato je dobra ideja pohvaliti ga kad samo podijeli svoju igračku s drugim djetetom (a to će se prije ili kasnije sigurno desiti). 

Isto tako, korisno je skrenuti mu pažnju na to koliko uživa kad se igra s tuđom igračkom i navesti ga na razmišljanje o tome da je najljepše kad svi dijele igračke, jer tada ima najviše različitih igračaka - i to za svakog. 

Kada ide u goste prijateljima koji i sami imaju dijete, vršnjaka vašeg mališana, dobro je ne ponijeti omiljenu igračku vašeg djeteta, kao ni neku drugu igračku čiji bi gubitak ili oštećenje (a to se uvijek može desiti) ražalostili ili naljutili vaše maleno. 

Samo moja igračka!

Nije dobro ni predlagati djetetu da svoju omiljenu igračku dijeli s nekim. Zgodno je da ono ima bar neku igračku koja će biti "samo njegova" i koju nikada i ni sa kim neće dijeliti, izuzev ako samo to ne poželi.

Ono što sva djeca vole jesu pohvale. Zato je dobra ideja pohvaliti ga kad samo podijeli svoju igračku s drugim djetetom, a to će se prije ili kasnije sigurno desiti

Pohvalite dijete kad podijeli igračku s drugim djetetom

Da dijete postane velikodušno

Malo dijete još ne uviđa stvarne opasnosti na koje ga upozoravamo, ono nije sposobno procijeniti visinu ili udaljenost, pa udarci u glavu nisu rijetkost. Modrice, čvoruge i manje rane neizbježno prate prve bebine korake ka potpunoj samostalnosti u igri.&nbsp;
Čvoruge su manji hematomi izazvani udarcem u glavu, a modrice odgovaraju manjem nagnječenju tkiva. Žestok udarac u glavu može izazvati pravi potres cijele lubanje. Ponekad su posljedice takvog udarca vrlo ozbiljne, a pojave se ili odmah ili tek za nekoliko sati.

Opasna mjesta

Za djecu mogu biti opasne stepenice, skliski podovi, loše postavljeni ćilimi, neravnine na podu, niski stolovi, uglovi namještaja... Svaki stambeni prostor krije niz zamki za mališane koji trče zaokupljeni igrom. 

Neki su padovi opasniji: pad sa stepenica, visoke stolice, gornjeg krevetića na sprat, s klackalice ili bicikla, jer mogu dovesti do jakih udaraca u glavu.

Ako je dijete u nesvijesti nakon pada, pa makar i nakratko, ako povraća jednom ili u više navrata ili mu se spava, odmah trebate ići liječniku. 

Isto postupite ako primijetite da su mu zjenice različite veličine, ako ne može govoriti ili pomaknuti neki ud.

Prva pomoć

- Ako je u pitanju čvoruga ili modrica, brzo stavite ledeni oblog i držite na tom mjestu desetak minuta. Na natučeno mjesto možete staviti i toaletnu rukavicu apunjenu kockicama leda. Zatim nanesite kremu od arnike koja će smanjiti otok.

- Kod rana manje krvarenje može se zaustaviti jednostavnim pritiskom na otvor rane, nakon što ste ranu očistili i dezinficirali. Ako se radi o većoj rani koja zjapi, morate liječniku. 

- Ako je udarac bio jak, nazovite hitnu pomoć ili dijete polegnite na bok i smjesta odvedite liječniku. Bilo da je dijete prisebno ili je u nesvijesti, potreban je dodatni pregled i nadzor kako biste bili sigurni da djetetovo zdravlje nije ozbiljnije narušeno.

Važno! 

Noć nakon povrede glave ne ostavljajte dijete da spava samo u sobi. Čak i kad nema nikakvih zabrinjavajućih znakova, budite ga svaka tri sata kako biste provjerili ima li normalne reakcije.

Nezgode u brojkama

- Nezgode se najčešće događaju kod kuće;

- 74 posto nezgoda dogodi se prije prve godine života;

- 61 posto nezgoda događa se djeci od prve do četvrte godine života;

- U više od 60 posto slučajeva radi se o povredi glave.

Obavezno!

- Imajte uvijek pri ruci broj telefona porodičnog liječnika, pedijatra i hitne pomoći.

- Nakon pada provjerite ima li dijete u ustima nešto čime bi se moglo povrijediti.

- Ako je dijete izgubilo svijest, smjesta pozovite liječnika.

- Da izbjegnete svaki sljedeći pad, postavite ogradu na vrhu stepenica i podložak u kadu da se dijete ne oklizne i udari u glavu.

- Ako dijete vozi bicikl, svakako mu nabavite kacigu.

Kako izbjeći opasna mjesta? Kada je stanje ozbiljno?

Nije baš svaki udarac u glavu opasan

Šta će i kakva će biti kad odrastu? Kako će se odnositi prema sebi, drugima, poslu i šta mogu postići? Sve su to pitanja na koja je pokušao odgovoriti američki psiholog dr. Kevin Leman.&nbsp;&nbsp;
On je povezao ličnost djece s njihovim redom rođenja. Napravio je profile djece, ovisno o tome jesu li jedinci, prvorođeni, drugorođeni ili najmlađa djeca. 

Jedinci su pokretači svijeta

Jedinci su pokretači svijeta, tvrdi Leman. Orijentirani su na velike zadaće, skloni su ekstremno dobroj organizaciji, vrlo su savjesni i krajnje neovisni.

Mogu biti prečvrsti u svojim stavovima, često su zlopamtila, vrlo su zahtjevni. Mrze priznati da su u krivu, obično ne prihvataju kritike. 

Prvorođeni - rođene vođe

Prirodni su vođe. Predstavljaju astronaute i nadmoćne osobe. Prvorođeni su izbirljivi, precizni, vole obratiti pažnju detaljima, vole tačnost, organizirani su i stručni.

Često su neraspoloženi, a povremeno im nedostaje osjetljivosti. Vole šefovati, sveznajući su. 

Drugorođeni - naivni dobrice

Vrlo su racionalni, vole udovoljavati ljudima, ne vole konfrontacije. Uglavnom su vrlo smireni, znaju slušati. Odlični su posrednici i pregovarači.

Nisu vođe poput prvorođenih, imaju problema s postavljanjem granica. Previše ugađaju drugima. 

Najmlađe dijete - glavni zabavljač

Vole zabavljati i pričati s drugima. Žive život punim plućima. Imaju jak strah od odbacivanja, ali i kratak interval posvećivanja pažnje.

Postoje zanimljiva istraživanja o tome šta znači redoslijed rađanja djece u jednoj porodici i koliko to utječe na budućnost djece. Pročitajte, pa provjerite koliko je to tačno u vašem slučaju

Prvo dijete mijenja svijet, treće ga zabavlja

Za djevojčicu sve ružičasto - od dekice, rukavice za kupanje i peškira za poslije kupanja, do plastičnog čepa za flašicu! Roditelji, zapravo, nikako ne mogu izbjeći tu boju - u dućanima je ružičasto sve što je namijenjeno curicama. A rodbini i prijateljima izgleda zaista zabavno kupovati poklone u ružičastom.&nbsp; Ružičasto za djevojčice, plavo za dječake - takav je trend već godinama!
A možda su roditelji, još dok je beba bila u maminom stomaku, odlučili da njihova kćerka neće biti princeza u ružičastom, smotana mamina maza, već jaka, samostalna i samouvjerena osoba?
Zapravo, ono prvo nikako ne isključuje ovo drugo - djevojčica može biti i princeza, i djevojka koja zna da život nije ružičast.
&nbsp;Kćerke su više čuvane
Šta znači biti djevojčica ili dječak, djeca to saznaju čim dođu na svijet. Jer, roditelji se prema djevojčici odnose sasvim drukčije nego prema dječaku - čak i kad toga uopće nisu svjesni. 
Potvrdila je to američka studija koju je provela Susan Gilbert. Roditelji više gledaju djevojčicama u oči i intenzivnije s njima pričaju. Uz to, više ih žele zaštititi pa drhte nad svakim njihovim korakom kad prohodaju, dok je dječacima dozvoljeno da trče i padaju do mile volje.
Roditelji u svojoj glavi imaju predstavu o podijeljenim muško-ženskim ulogama iako mnogima to nije jasno.
&nbsp;Kakav je utjecaj roditelja
Koliko je ta predstava duboko ukorijenjena pokazala je naredna studija. Slika jedne te iste bebe pokazana je dvjema grupama ispitanika. Jednoj grupi je rečeno da je u pitanju dječak, a drugoj da je to djevojčica.
Zaprepašćuje kako su reagirale testirane osobe: oni kojima je pokazan navodni dječak pripisali su mu osobine - jak, snažan, impulsivan i nemiran. Druga grupa dala je djetetu sljedeće karakteristike: mila, ljupka, umiljata, mirna.
Zar to ne dokazuje koliko uobičajene predstave i šabloni opredjeljuju naše odluke i postupke?
Mnoge razlike između dječaka i djevojčica nastale su tokom odgoja u roditeljskom domu, u vrtiću, kod djeda i bake, u igri s drugom djecom.
Govor - prednost djevojčica
No, nešto je i genetski uvjetovano. Pokazala su to najnovija istraživanja mozga. Utvrđeno je, naime, da se kod djevojčica brže razvija lijeva moždana polutka, ali da se kod njih brže i čvršće stvaraju sinapse (veze) između dvije polovine mozga koje, zahvaljujući tome, brže međusobno komuniciraju i podržavaju jedna drugu.
Takav prirodni razvitak za posljedicu ima činjenicu da djevojčice prije progovore te da su nadarene za učenje jezika. A dječaci se, opet, bolje snalaze u prostoru. No, to ne znači da i među dječacima nema jezičkih genija, kao što i među djevojčicama postoje majstori u slaganju trodimenzionalnih puzzli.
Zašto su djevojčice mirnije
Evo još više razlika: Djevojčice su od rođenja tjelesno zrelije od dječaka. Frontalni režanj njihovog mozga razvijeniji je nego kod dječaka. A upravo u tom režnju je centar koji upravlja samokontrolom.
Posljedica: Djevojčice lakše kontroliraju svoje ponašanje. Dječacima to teže uspijeva, zato su oni divljačniji, njima je teže upravljati, reagiraju neobuzdanije i lakše ih je izazvati.
Kad nastupa ružičasta faza
Djevojčice su, dakle, jednim dijelom prirodno drukčije od dječaka. To će vam potvrditi svaki roditelj koji ima i kćerku i sina. 
Čak i kad se trude svoju djecu odgajati na isti način, nuditi im iste igračke - sigurno će doći faza kada će njihova djevojčica ostaviti bratov autić, zavoljeti sve što je ružičasto i svjetlucavo, a draže će joj biti slike princeze nego Pipi Duge Čarape. 
A princeza u haljinici od tila, s krunom na glavi i u začaranom dvorcu - to je prava djevojčica.
&nbsp;Svijest o sebi
Otkud ta "princeza-faza"? Objašnjenje: Tro i četverogodišnja djevojčica je shvatila da je djevojčica i da će ostati žensko cijeloga života. I sada se svom snagom uživljava u tu svoju ulogu - najednom joj je potrebno sve ružičasto i haljinice pune cvjetića.
A dječaci njenog uzrasta iz istog razloga igraju se kauboja, bitaka i automobilskih utrka - dokazuju da su muškarci. Tako maleni pokazuju da su naučili šta su i kakvi trebaju biti.
&nbsp;Nemir i trka čine mudrijim
No, mnoge navodno ženske osobine zapravo su stvar temperamenta. Majka i otac su tu da svjesno razbijaju stereotipe tako što će mirne savjesti podsticati djevojčicu da bude pomalo divlja, da trči i skače.
Nemir, trka i skaka vrlo su važni i za djevojčice, jer one tako procjenjuju svoju snagu i sposobnost. To im jača samopouzdanje. Osim toga, nemirne igre čine djecu mudrijom.
Za tu vrstu igre posebno je odgovoran otac. Bolje je da djevojčica s njim cijelo popodne trči i skače nego da sjedi u ćošku i presvlači lutke.
Očevi su dužni naći vremena za bavljenje svojom kćerkom. Veza između majke i kćerke je prirodna i vrlo tijesna. A vezu sa ocem tek treba uspostaviti.
U nešto težoj situaciji je samohrana majka za čiju kćerku otac ili nije tu ili je prisutan vrlo malo. Razvedeni očevi ne smiju misliti da su oslobođeni ove vrste obaveze. A ako to ipak nije slučaj, majka se treba potruditi da njena kćerka ima bar jedan muški oslonac - djeda, ujaka, majčinog prijatelja.
Roditelji su primjer
Važno je da djevojčica ne bude unaprijed usmjerena i ograničena samo na jednu ulogu, jer to može jako ometati njen razvoj u zdravu, normalnu osobu. Postoje, naravno, vrlo suzdržane djevojčice kao što se mogu sresti i mali ženski rauberi koji lako izlaze na kraj sa svim dječačkim vragolijama.
Dobro je, također, da roditelji prihvataju sva interesovanja svoje kćerke i da je podrže. Djevojčica treba naučiti i kako se sprema večera, i kako se mijenja guma na biciklu. Pokažite joj to primjerom tako što nećete dijeliti poslove na muške i ženske. Samo tako ćete u kući imati djevojčicu koja se igra s lutkama i takmiči u trci s dječacima.
&nbsp;7 korisnih savjeta
1. Odgajajte samopouzdanu djevojčicu. Nemojte pretjerivati - neće joj naškoditi padovi i udarci, neće se zagrcnuti kad sama uzme čašu i pije vodu, neće pasti niz stepenice. Pokažite joj da imate povjerenja u njene mogućnosti i sposobnosti.
2. Pohvalite svoju djevojčicu. Govorite joj da je velika i snažna. Prilika za pohvalu je mnogo - kad sama pije vodu iz čaše, kad sama obuče pape, kad se sama počešlja. Ranije su djevojčice odgajane da budu skromne. Danas trebaju biti samosvjesne.
3. Poželjan je dogovor. I izbor između dvije mogućnosti. Primjer: Hoćemo li u šetnju ili bi ti više voljela da odemo do tetke? Kad djevojčici ponudite mogućnost izbora, odgajate osobu koja će znati šta hoće.
4. Agresija je normalna i treba je izbaciti iz sebe. Neka je vaša djevojčica nauči što je moguće ranije. Inače će potiskivati osjećanja ili ih usmjeriti protiv same sebe. Podržite dijete u iživljavanju agresivnosti, ali na fer način, bez povređivanja drugih.
5. Tehnička znanja su i za djevojčice. Zašto vaša djevojčica ne bi znala da je za pokretanje pravog automobila potreban benzin?
6. Sukobi i svađe dozvoljeni su i važni. Dobro je ako dijete iz njih iziđe ojačano. Na samom početku, prilikom svađe s djecom na igralištu, bit će potrebna i vaša pomoć. Ali bi vrlo brzo trebalo pustiti dijete da samo rješava sukobe.
7. Djevojčice se rado zabavljaju u kući - crtaju, slikaju i - malo se kreću. Zato je vrlo važno izvoditi ih napolje da se iskaču i istrče.

Djevojčice su osjetljive i rječite. One su poslušne i vole se umiljavati. Ali, one su i divlje i tvrdoglave. Kako današnju djevojčicu učiniti jakom, samostalnom osobom

Roditelji više gledaju djevojčicama u oči i intenzivnije s njima pričaju

Mala princeza ili Pipi Duga Čarapa

Dječaci su pomalo divlji i previše glasni. I vrlo osjetljivi. Njima su potrebni mnogo ljubavi, ali i jasna ograničenja. Nemojte razmaziti svoga sina...&nbsp; Svaki krupni muškarac bio je jednom maleni dečko. Nekad se tim dječacima govorilo: 
„Ne plači, ti si muško!“. No, pred modernog roditelja postavlja se gomila pitanja. Svaki roditelj treba znati da je njihov sin vrlo komplicirano maleno biće: tako tvrdo, a ipak tako nježno. Jesu li kćeri princeze, a sinovi junaci? Važi li to i danas? Odgovor bi mogao biti - DA i NE.
&nbsp;Divlji ili plašljiv - zavisi od tipa
Pogledajmo scenu na dječijem igralištu: Ema i Erin igraju se u pijesku. Oboje imaju po dvije godine. Odjednom vrisak - Ema udara Erina lopaticom po glavi, on se ne brani već plačući bježi mami. Nakon što je Erina majka utješila, a Emu njena naružila, oboje se nastavljaju igrati u pijesku.
Šta nam kaže ova scena? Divlje ili plašljivo - to zavisi od tipa djeteta. Nisu svi dječaci razbojnici, niti su sve djevojčice anđeli. 
Ipak, postoje upadljive razlike između dječaka i djevojčica. Utvrđeno je da kod dječaka ranije sazrijeva desna polovina mozga. A ona je zadužena za vizuelno i prostorno snalaženje. Zato dječaci lakše rješavaju matematičke probleme. 
Kod djevojčica je u prednosti lijeva strana mozga u kojoj je smješten centar za govor. Zato one ranije nauče govoriti. 
Dolaze li dječaci na svijet snažni, čvrsti, robusni? Potpuno pogrešno. Studije su pokazale da su dječaci još od rođenja osjetljiviji i nježniji od odjevojčica i da im treba mnogo više brige, njege i pažnje.
Dječak traži više ljubavi
- Dječaci su još u majčinoj utrobi motorički aktivniji i od prvog dana života osjetljiviji na podražaje iz okoline, impulsivniji i brže mijenjaju raspoloženje, pa brže postaju i pretjerano raspoloženi. Njih je u pravilu teže smiriti, uopće su teži i zato im treba posvetiti više pažnje, kaže prof. dr. Doris Bischof-Koehler sa Minhenskog univerziteta.
Ali, dječaci od malih nogu raspolažu i dobrom porcijom potrebe za konfliktom i suprotstavljanjem. To ćete uočiti već kod dječaka jedva nešto malo starijeg od šest mjeseci. On će, naprimjer, već u tom dobu oteti igračku drugom djetetu, dok djevojčice to ne čine.
Da su muškarci, dječaci saznaju tek sa oko dvije pune godine. Sve dotle oni skupljaju iskustva i slažu ih u mozgu kao muške i ženske u dvije posebne «ladice». I misle da od dječaka može postati djevojčica i obrnuto. 
Da će cijelog života ostati muškarci postaje im jasno tek sa četiri godine. I ovdje hormoni igraju određenu ulogu. Jer, sa četiri godine u dječaka se udvostručuje nivo testosterona. Od toga perioda mali junaci postaju divlji. Lupaju, skaču, odmjeravaju svoju snagu, osnivaju družine s drugim dječacima.
&nbsp;Mama, pusti da budem dječak
Dječaci i djevojčice od rođenja žive u različitim svjetovima i prema njima se okolina različito ponaša. A drukčije ih i odgajaju, naročito majke. Problem je što se dječaci u raznim područjima razlikuju od svojih majki, naime življi su, agresivniji, treba im više prostora i fizičkog pražnjenja.
Zato majkama nije lako izaći na kraj sa sinovima. Evo dva savjeta koja su drugim majkama bila od pomoći:
1. Pokušajte zamisliti da ste vaš maleni sin i upitajte se: Zašto me toliko zabavlja divlje skakanje i galama?
2. Kad vaš mali divljak stoji pred vama umazan blatom do očiju, a beskrajno oduševljen i sretan, radujte se s njim bez obzira na to što vam nikada neće biti jasno zašto je toliko fasciniran blatom.
Dječaci su oduševljeni Rambom i mačo muškarcima, što se majkama, uglavnom, ne sviđa. No, psiholozi i pedagozi savjetuju majkama da zažmire pred činjenicom da prijatelji njihovih sinova ne odgovaraju maminoj predstavi o muškosti.
Muškarci su, naime, izuzetno potrebni muškim bebama i malim dječacima. To naročito trebaju imati na umu samohrane majke. Ako otac nije prisutan u životu mališana, potrebni su mu barem ujak, djed ili neki drugi blizak muškarac.
Jer, dječaci se identificiraju s muškarcima i žele se ponašati slično svojim uzorima. Oni se moraju odvojiti od majke, da bi mogli biti potpuni muškarci. Zato je vrlo važno da majke znaju sljedeće: Neka je vaš sin vezan za vas u prve godinu-dvije svoga života. Sa tri godine već se sve mijenja. Avanture ga privlače silom magneta. Dječak više nije siguran u svojoj sobi i maminom krilu.
Tata je jednostavno najveći
Već u drugoj, a naročito u trećoj godini života uloga oca u odgoju djeteta postaje izuzetno značajna. Zašto? Istraživanja su pokazala da se očevi s djecom igraju drukčije od majki. Majke se igraju provjerenih igara koje imaju karakter ponavljanja, upućuju djecu na igračke, ali ih i ograničavaju. Majke se u prvom redu osvrću na sigurnost i zaštićenost. 
Očevi su, nasuprot majkama, robusniji i grublji u igri sa sinovima. I to već u prvoj godini djetetovog života. Oni su idealni partneri za igru i brinu se za raznovrsnost. Svojim načinom igre oni kod djece bude znatiželju i potrebu za novostima i istraživanjem.
Dječacima otac nije potreban kao zaštita. Nju imaju od majke. Dječaci žele sa očevima dijeliti život. Dječak od oca treba naučiti da ne treba uvijek biti hrabar, da smije biti oprezan i nesiguran. Važno je, također, da otac ne prenese na dijete vlastite sklonosti i interese. Dječak mora sam nalaziti svoj put, a otac neka mu u tom bude podrška.
Plavo je boja dječaka
Plavo nije tek tako boja za dječake. Utvrđeno je da djeca najprije raspoznaju crvenu i plavu boju. Istovremeno, međutim, oni počinju stvari dijeliti po rodu na muške i ženske. Tako se shvatanje boje i pripadnosti polu prožimaju. U jednoj studiji dvo i trogodišnjaci su ružičastu i boju lavande opisali kao boju za djevojčice, a smeđe i plavo kao boju dječaka.
Teže je odgajati dječaka?
Često se tvrdi da je teže odgajati dječaka nego djevojčicu. Je li to tačno? Pedagozi kažu: Dječaci su drukčiji, ali nije ih teže odgajati. No, do problema u komunikaciji s majkom može doći zato što je majci lakše shvatiti djevojčicu nego dječaka.
Za majke je vrlo važno da znaju: Dječacima treba reći tačno ono što želite. 
Djecu, uglavnom, odgajaju žene. Bilo bi poželjno da imamo više muškaraca odgajatelja. Ozbiljan problem kojem se ne posvećuje dovoljno pažnje je nedostatak odgajatelja u vrtićima, učitelja u školama. Zato su psiholozi primijetili da se dječak od tri godine u vrtiću više obraća zanatliji koji održava zgradu nego svojoj «teti».
Dječaci se radije igraju autićima. Treba li im dati i igračke za djevojčice? Činjenica je da dječaci vole igračke koje se kreću. Tako će se ponašati i sa igračkama tipičnim za djevojčice. Ako mu date da vozi Barbikina kolica, bit će to luda trka kroz sobu. Jedine igračke koje jednako vole i dječaci i djevojčice su - mekane plišane igračke „za utjehu i uspavljivanje“. 
Na šta majke moraju obratiti pažnju? Svaka majka trebala bi redovno sama sebe preispitati: Koliko svoja subjektivna iskustva s muškarcima prenosim na svoga sina? Kako vidi budućnost svoga sina? A odgovori na ova dva pitanja su ogromno opterećenje i obaveza.

Studije su pokazale da su dječaci još od rođenja osjetljiviji i nježniji od odjevojčica i da im treba mnogo više brige, njege i pažnje

Dječacima treba reći tačno ono što želite

Kako spriječiti slabovidnost kod djece

Kako „preživjeti“ prvi susret s vrtićem

Naučite djecu da vaše NE zaista znači NE

Plač nije za paniku

Kako beba uči: Zvečka nije kocka

Promjene raspoloženja – Voli, pa ne voli

Odgoj - šta trebate, a šta ne

Kad NEĆU postane najdraža riječ

Dojenje - do šestog mjeseca, uz dohranu - do dvije godine

Kako prepoznati odstupanja u razvoju govora

Pustite dijete da samo riješi problem

Da dijete postane velikodušno

Nije baš svaki udarac u glavu opasan

Prvo dijete mijenja svijet, treće ga zabavlja

Mala princeza ili Pipi Duga Čarapa

Šta je danas potrebno malim momcima

Rast & razvoj

Kako spriječiti slabovidnost kod djece

Kako „preživjeti“ prvi susret s vrtićem

Naučite djecu da vaše NE zaista znači NE

Plač nije za paniku

Kako beba uči: Zvečka nije kocka

Promjene raspoloženja – Voli, pa ne voli

Odgoj - šta trebate, a šta ne

Kad NEĆU postane najdraža riječ

Dojenje - do šestog mjeseca, uz dohranu - do dvije godine

Kako prepoznati odstupanja u razvoju govora

Pustite dijete da samo riješi problem

Da dijete postane velikodušno

Nije baš svaki udarac u glavu opasan

Prvo dijete mijenja svijet, treće ga zabavlja

Mala princeza ili Pipi Duga Čarapa

Šta je danas potrebno malim momcima