Naučna ekspedicija za istraživanje morske biologije u međunarodnim vodama kod obale Brazila otkrila je 31 novu morsku vrstu u samo dvije nedjelje, što bi, prema istraživačima, moglo da predstavlja rekord u brzini identifikacije novih vrsta.Ekspediciju je predvodio međunarodni tim od oko 20 naučnika iz Sjedinjenih Američkih Država, Australije, Brazila i Japana, kojim upravlja Institut Schmidt za okeanografiju uz podršku Univerziteta Zapadne Australije i drugih institucija.Istraživanja su, piše Guardian, sprovedena u srednjim slojevima okeana između morskog dna i površine, području koje naučnici smatraju najvećim staništem na Zemlji, koje obuhvata oko 90 odsto životnog prostora planete i koje je do sada relativno slabo istraženo.Među otkrivenim vrstama nalaze se različiti morski organizmi, uključujući rakolike amfipode, brze crvolike organizme, devet vrsta meduza, sedam sifonofora - kolonijalnih organizama srodnih meduzama i koralima, sedam vrsta češljastih želea, četiri larvacee koje žive u sluzavim strukturama, kao i dva velika jednoćelijska organizma iz grupe rizarija.Glavna naučnica ekspedicije Karen Ozborn iz Nacionalnog muzeja prirodne istorije u Vašingtonu izjavila je da je područje srednjeg sloja okeana "prepuno izuzetnih životinjskih vrsta o kojima se veoma malo zna".

Istraživanja su, piše Gardijan (Guardian), sprovedena u srednjim slojevima okeana između morskog dna i površine

Nevjerovatno otkriće kod obale Brazila: Naučnici iznenađeni

Tim brazilskih i kostarikanskih naučnika otkrio je novu vrstu zastrašujućih stvorenja sa dna okeana. Ove ribe jezivog izgleda žive u pacifičkim vodama kod obala Kostarike, a otkriće pokazuje koliko je biodiverzitet ovog područja i dalje nedovoljno istražen, piše The Tico Times.Novoopisana vrsta nazvana je Rhinochimaera costaricana i pripada malo poznatoj grupi rušljoriba poznatoj kao dugonose himere, koje se često nazivaju i duh ajkule. Iako su u srodstvu sa ajkulama i ražama, i uprkos upečatljivom imenu duh ajkule, himere čine zasebnu granu riba koja postoji stotinama miliona godina.

<blockquote class="twitter-tweet" data-media-max-width="560"><a href="https://x.com/hashtag/NewSpeciesAlert?src=hash&amp;ref_src=twsrc%5Etfw">#NewSpeciesAlert</a> - 𝑅ℎ𝑖𝑛𝑜𝑐ℎ𝑖𝑚𝑎𝑒𝑟𝑎 𝑐𝑜𝑠𝑡𝑎𝑟𝑖𝑐𝑎𝑛𝑎, a new species of long-nosed chimaera (Rhinochimaeridae) is described from the eastern Pacific Ocean, caught off Costa Rica between 2000 and 2023, at depths of 390–787 m. 🔒 <a href="https://t.co/zAYGS6bzNt">https://t.co/zAYGS6bzNt</a> &quot;This… <a href="https://t.co/rM3b4HeRL4">pic.twitter.com/rM3b4HeRL4</a>&mdash; Fish in the News (@FishInTheNews) <a href="https://x.com/FishInTheNews/status/2064525280052396157?ref_src=twsrc%5Etfw">June 10, 2026</a></blockquote> <script async src="https://platform.x.com/widgets.js" charset="utf-8"></script>

Otkriće su ovog mjeseca u žurnalu Zootaxa objavili istraživači sa kostarikanskog Instituta za ribarstvo i akvakulturu (INCOPESCA), Univerziteta u Kostariki i brazilskog Federalnog univerziteta u Pari.Naučnici su svoj opis zasnovali na tri muška primjerka prikupljena iz pacifičkih voda Kostarike između 2000. i 2023. godine. Ribe su pronađene na dubinama između 390 i 787 metara, daleko ispod dubina koje dostiže većina rekreativnih ronilaca.

Novoopisana vrsta nazvana je Rhinochimaera costaricana i pripada malo poznatoj grupi rušljoriba poznatoj kao dugonose himere

Zastrašujuće stvorenje sa dna okeana: Otkrivena nova vrsta duh ajkula

U periodu od 23. do 24. juna 2026. godine u Leuvenu, Belgija, održana je 2. međunarodna konferencija pod nazivom “<a href="https://hiw.kuleuven.be/en/news-events/events/2nd-international-conference-on-large-scale-ai-risks?utm_source=chatgpt.com">Large-Scale Risks of AI: Ethics, Safety, and Governance</a>”, posvećena rastućim rizicima koje donose napredni sistemi vještačke inteligencije. Konferencija je okupila istraživače iz filozofije, računarskih nauka, prava, društvenih nauka i javne politike s ciljem interdisciplinarne rasprave o sigurnosti i upravljanju AI tehnologijama.Prema organizatorima, glavni fokus događaja bio je na tzv. “large-scale AI risks”, uključujući potencijalni gubitak kontrole nad autonomnim sistemima, zloupotrebu AI za kibernetičke i biološke prijetnje, kao i sistemske rizike koji proizlaze iz ubrzanog razvoja i komercijalne utrke u razvoju modela. Poseban naglasak stavljen je na potrebu jačanja regulatornih okvira i međunarodne saradnje kako bi se smanjile mogućnosti katastrofalnih posljedica.<h2>Interdisciplinarni pristup i ključni akteri konferencije</h2>Konferenciju su organizovali Chair of Ethics and AI pri KU Leuven i Future of Life Institute, a održana je u historijskom kompleksu Grand Beguinage, koji je pod zaštitom UNESCO-a. Među govornicima su bili istaknuti stručnjaci poput Romana Yampolskiyja, Laure Weidinger i Wernera Stengga, koji su u svojim izlaganjima naglašavali potrebu za odgovornim razvojem umjetne inteligencije i većom pažnjom na dugoročne sigurnosne posljedice.Organizatori su istakli da cilj konferencije nije samo teorijska rasprava, nego i stvaranje konkretnih smjernica za upravljanje vještačkom inteligencijom (AI governance), uključujući tehničke, pravne i etičke mehanizme koji bi mogli pomoći da se napredni AI sistemi zadrže pod ljudskom kontrolom i usklade s društvenim vrijednostima.<h2>Javna percepcija i rastuća skepsa prema AI</h2>U javnosti postoji sve veća skepsa prema vještačkoj inteligenciji, posebno zbog brzine njenog razvoja i neizvjesnosti dugoročnih posljedica. Mnogi se plaše da bi AI mogla dovesti do gubitka radnih mjesta, ali i do produbljivanja društvenih nejednakosti kroz ubrzanu automatizaciju. Dodatnu zabrinutost izazivaju pitanja kontrole, privatnosti i mogućnosti zloupotrebe AI sistema u širenju dezinformacija ili nadzoru. Iako se vještačka inteligencija često predstavlja kao korisna tehnologija, dio javnosti je percipira i kao potencijalni rizik koji još uvijek nije dovoljno regulisan.

Stručnjaci upozoravaju na rastuće sigurnosne izazove AI tehnologije


Konferencija u Leuvenu: Globalna rasprava o rizicima vještačke inteligencije

Živo se sjećam trenutka kada je kosa počela da mi opada.Jedne subotnje večeri u hotelskoj sobi klečala sam nad kadom i prala kosu, spremajući se za proslavu 40. rođendana svoje prijateljice.Sedamnaest dana ranije primila sam prvu od šest hemoterapija za liječenje raka dojke, ali do tada nije bilo nikakvih znakova opadanja kose.Ubjeđivala sam sebe da sam možda jedna od sretnica.Ali dok sam držala tuš iznad glave, mlaz vode iznenada je potamnio dok su se dugi pramenovi smeđe kose počeli skupljati oko odvoda.Nisam mogla učiniti ništa da to zaustavim.„Uf“, rekla sam sebi, jer to zaista nisam očekivala.Tokom hemoterapije nosila sam rashladnu kapu, posebno namijenjenu hlađenju kože glave i osmišljenu da smanji gubitak kose tokom liječenja.Rečeno mi je da ne djeluje kod svih pacijenata.Možda zvuči dramatično, ali za mene je gubitak kose bio teži čak i od gubitka dojke uklonjene mastektomijom.Zašto?Zato što bez kose nisam bila ja.Nisam shvatala koliko je kosa dio mog identiteta sve dok nije počela opadati.Naučnici u Japanu danas vjeruju da su možda korak bliže cilju da pomognu milionima ljudi koji gube kosu.Tim predvođen profesorom Takašijem Cudžijem saopćio je da je kod miševa uspio reproducirati kompletan ciklus rasta dlake, što znači da ona može rasti, opadati i ponovo rasti prirodnim putem.Istraživači ovaj uspjeh nazivaju „velikim naučnim probojem“.Iako presađena kosa već može rasti, pokazalo se da je stvaranje folikula koji se ponašaju kao prirodna dlaka u organizmu — da raste, opada i ponovo raste — mnogo složeniji izazov.Za žene koje gube kosu, bilo zbog liječenja raka, alopecije ili starenja, ovakva naučna otkrića nagovještavaju nešto što se nekada smatralo nemogućim — da bi kosa mogla ponovo izrasti.Ovaj problem pogađa milione ljudi širom svijeta, a istraživanja pokazuju da će oko trećina žena u nekom trenutku života početi gubiti kosu.Pa zašto se emocionalni utjecaj gubitka kose i dalje često potcjenjuje i šta naša reakcija na gubitak kose otkriva o našem identitetu, osjećaju kontrole i načinu na koji doživljavamo sami sebe?<h2>Kosa kroz historiju</h2>U historiji kosa je rijetko bila samo kosa.U starom Egiptu faraoni i plemkinje nosili su ukrašene perike s pletenicama kao simbol moći, dok se tokom srednjeg vijeka duga kosa povezivala sa ženstvenošću i vrlinom.U 17. stoljeću muškarci su nosili duge i raskošne perike s umjetnim kovrdžama koje su označavale bogatstvo i visok društveni status.Tokom dvadesetih godina prošlog stoljeća žene s kratkom bob frizurom postale su simbol ženske nezavisnosti i pobune protiv društvenih normi.„Kosa oblikuje naš identitet.Ona je biološki, fiziološki i društveni pokazatelj različitih životnih faza“, kaže psihijatrica Silvija Karasu.I, naravno, kosa je često jedna od prvih stvari koje primijetimo kod drugih ljudi.„Često je način na koji prepoznajemo spol, rasnu pripadnost ili religiju.Toliko je povezana s identitetom da postaje veoma značajna za način na koji kategoriziramo ljude“, kaže ona.Kosa je povezana i s ljudskim dostojanstvom.U historiji je prisilno uklanjanje kose često korišteno kao način oduzimanja identiteta i ljudskosti.U njemačkim koncentracionim logorima Jevrejima su brijane glave, a umjesto vlastite odjeće morali su nositi zatvorska odijela.Nakon oslobođenja Francuske 1944. godine, hiljadama žena optuženih za saradnju s njemačkim okupatorima javno su brijane glave kao vid kazne i poniženja.Jedna od najpoznatijih fotografija iz tog perioda, „Žena obrijane glave iz Šartra“ (The Shaved Woman of Chartres), mađarskog ratnog fotografa Roberta Kape, prikazuje mladu majku kojoj je na čelu nacrtana svastika dok prolazi kroz masu ljudi koji joj se rugaju.Ako kosa može nositi toliko društvenog i emocionalnog značenja, ne iznenađuje što naučnici već godinama pokušavaju razumjeti zašto njen gubitak može biti toliko bolan i da li će ga jednog dana biti moguće u potpunosti preokrenuti.„Nije stvar sujete“Za svoj podcast And Then Came Breast Cancer, koji realiziram u saradnji s humanitarnom organizacijom Future Dreams, razgovarala sam s mnogim ženama o njihovom odnosu prema kosi.I stalno su ponavljale da to nema nikakve veze sa sujetom.Frizerka Niki Elkington rekla mi je da je bila odlučna da ne izgubi kosu tokom hemoterapije.„To nije stvar sujete...Mislim da mnogi ljudi to tako doživljavaju, ali kosa je dio vašeg identiteta i nisam željela izgledati kao neko ko ima rak“, kaže ona.Za nju je najteže bilo kada bi joj neko rekao: „To je samo kosa, nemoj brinuti zbog toga“.

Nataša Anderson, školska medicinska sestra i majka dvoje djece, ispričala je da je tokom odrastanja obožavala eksperimentirati sa svojom kosom.„Jedne sedmice sam nosila afro frizuru, a sljedeće bih imala nadogradnju kose“, prisjeća se ona.„To nije bila samo kosa, to je bio dio moje kulture“, ispričala je.Kada je saznala da bi tokom hemoterapije mogla izgubiti kosu, zamolila je brata da joj obrije glavu.„Osjetila sam olakšanje dok mi je brijao glavu.Preuzela sam kontrolu nad situacijom. Bilo je mnogo bolnije i potresnije gledati kako mi kosa jednostavno opada“, dodaje.Jedan od najtežih aspekata raka jeste to koliko malo kontrole imate nad bilo čim: dijagnozom, liječenjem ili neželjenim posljedicama terapije.Nekim ženama odluka da obriju glavu prije nego što kosa počne sama opadati predstavlja način da makar djelimično povrate osjećaj kontrole nad vlastitim životom.Ono što me je tokom liječenja iznenadilo jeste koliko često su drugi ljudi moju zabrinutost zbog gubitka kose smatrali površnom.„Zašto brineš zbog kose? Živa si.“To je legitimno pitanje.I da, imala sam sreće što sam preživjela.Ali preživljavanje bolesti ne isključuje istovremenu tugu zbog gubitka dijela identiteta.I kao što mi je rekla Silvija Karasu, za mnoge od nas gubitak kose predstavlja „obilježje bolesne osobe“.<h2>Perika</h2>Tokom hemoterapije izgubila sam između 50 i 75 posto kose.Bilo je nevjerovatno obeshrabrujuće.Sjećam se kako sam sjedila u salonu za perike u Ričmondu, dijelu Londona, dok je vlasnica Ejmi Holt nježno raščešljavala moju zamršenu kosu koja je opadala u velikim pramenovima.Samo sam plakala.Gubitak kose uz samu dijagnozu predstavlja „dvostruki udarac“, kaže Dajen Truson, istraživačica u oblasti medicine na Univerzitetu u Nottinghamu u Engleskoj.„Saznate da imate rak, a zatim počnete liječenje i dogodi se ta surova stvar koja mijenja način na koji vas drugi vide.To je dodatni teret s kojim morate da se nosite, pored operacije i prilično teških terapija“, ističe ona.Bilo mi je veoma važno da nabavim periku.To mi je omogućilo da nastavim voditi dnevne vijesti na televiziji.Nisam željela da pažnju gledalaca, koja treba biti usmjerena na teme o kojima izvještavamo, odvlači to što nemam kosu ili što nosim maramu na glavi.Perika je bila najbolje rješenje.Ejmi mi je napravila periku od prirodne kose žena koje su je donirale ili prodale.Kada sam je prvi put ugledala, osjećaj je bio gotovo nestvaran.Mnogo je ličila na moju kosu – po boji, frizuri i dužini.Imala sam pomiješana osjećanja – jednog trenutka sam plakala, a već sljedećeg bila sam ushićena jer će mi perika omogućiti da normalno nastavim svakodnevni život.Zašto nekim ljudima opada kosa nakon preležanog koronavirusa<h2>Zašto nauka još nema sve odgovore</h2>Ipak, naučnici još uvijek ne razumiju u potpunosti biologiju gubitka kose.Istraživanja o gubitku kose godinama imaju problem s nedostatkom finansijske podrške i pažnje naučne zajednice, posebno ona koja se odnose na žene, kaže Kler Higins, profesorica tkivnog inženjerstva na Imperijalnom koledžu u Londonu.„Definitivno nema dovoljno istraživanja o gubitku kose kod žena“, kaže ona.Dodaje da je veliki dio dosadašnjih istraživanja bio usmjeren na gubitak kose kod muškaraca, djelimično i zato što se muškarci češće odlučuju za presađivanje kose, pa su naučnicima uzorci kože glave lakše dostupni.„Muškarci i žene često se proučavaju na isti način jer se pretpostavlja da je riječ o istom procesu, ali mislim da to nije ispravno“, kaže ona.Navodi primjer velikih genetskih istraživanja muške androgene alopecije, koja se obično ispoljava povlačenjem linije kose na čelu i prorjeđivanjem kose na tjemenu.Poznata je kao studija povezanosti na nivou cijelog genoma, koja je identificirala nekoliko gena povezanih s ovim stanjem.Međutim, sva ta istraživanja provedena su na muškarcima.Nedavno su istraživači u Njemačkoj proučavali genetiku androgene alopecije kod žena, koja se najčešće ispoljava prorjeđivanjem kose na vrhu glave.Naučnici su očekivali da će pronaći makar djelimično preklapanje s genima povezanim s muškim tipom ćelavosti.„Ali toga nije bilo“, kaže Higins.Rezultati su pokazali da uzroci gubitka kose kod muškaraca i žena mogu biti različiti, iako naučnici još nisu potpuno sigurni koji su tačni uzroci.„Znamo da se ćelije gube u folikulima dlake, ali ne znamo da li odumiru ili se jednostavno premještaju.Veoma malo znamo o mehanizmu zbog kojeg dolazi do gubitka kose“, ističe ona.<h2>Nova nada za ljude koji gube kosu</h2>Upravo zbog toga je rad profesora Cudžija u Japanu toliko značajan.On i njegov tim vjeruju da su pronašli dio slagalice koji je do sada nedostajao.Naučnici su dugo smatrali da postoje dvije ključne vrste ćelija odgovorne za rast kose: epitelne matične ćelije, koje stvaraju folikul dlake, i ćelije dermalnih papila, koje folikulu šalju signal kada da raste.Te ćelije ne mogu proizvesti kosu u laboratoriji, već samo kada se presade u kožu i povežu s okolnim tkivom.Međutim, Cudži kaže da je njegovo istraživanje identificiralo „novu, treću vrstu ćelija“ koja podržava regeneraciju folikula dlake.I što je najvažnije, upravo bi ta ćelija mogla približiti naučnike mogućnosti uzgoja kose u laboratorijskim uslovima.„Jednostavno rečeno, naša studija je identificirala ćeliju koja podržava razvoj, rast i regeneraciju folikula dlake“, kaže Cudži.Rezultati predstavljaju „veliki naučni proboj“ i potencijalnu prekretnicu u liječenju alopecije, dodaje on.Kler Higins nije učestvovala u istraživanju, ali i ona smatra da je ovo otkriće veoma značajno.Dodaje da su prethodna istraživanja uspijevala u laboratoriji stvoriti samo djelimične folikule dlake.„Niko ranije nije uspio dobiti potpuno funkcionalne folikule koji prolaze kroz pune cikluse rasta“, kaže ona.„To je zaista veliki korak naprijed.“Ovi folikuli bili su sposobni više puta prolaziti kroz prirodne cikluse rasta, opadanja i ponovnog rasta dlake, baš kao što to čini prirodna kosa.Međutim, istraživanje je provedeno isključivo na miševima, uglavnom upotrebom ćelija iz njihovih brkova.Primjena ovih rezultata na ljude veliki je izazov, jer je rast ljudske dlake znatno složeniji.Ipak, Cudži je optimista.„Vjerujemo da smo sada mnogo bliže cilju nego ranije.“<h2>Znak nade</h2>Na društvenim mrežama sam 2025. godine vidjela fotografiju izbliza Ketrin, princeze od Velsa, sa jednog javnog događaja.Ispod slike je pisalo: „Baš loša perika.“To mi je djelovalo posebno surovo i uznemirujuće.Niko od nas ne zna kakvu je terapiju protiv raka primala, da li je izgubila kosu ili da li je uopće nosila periku.Da je neko tako nešto rekao za mene tokom hemoterapije, vjerovatno bih poželjela da se sakrijem u četiri zida.Gubitak kose zbog bolesti sigurno nije nešto što bi iko svjesno izabrao.To nam je nametnuto i upravo je zato, barem meni, bilo teško to prihvatiti.A to je važno, jer kosa nikada nije samo kosa.Za mnoge od nas ona predstavlja naš identitet, našu privatnost, naš način da se osjećamo samouvjereno i da imamo osjećaj kontrole nad vlastitim životom.Zato mi oprostite kada kažem da je upravo zbog toga kosa toliko važna.

Tim predvođen profesorom Takašijem Cudžijem saopćio je da je kod miševa uspio reproducirati kompletan ciklus rasta dlake

Šta veliko otkriće u liječenju gubitka kose može značiti za žene poput mene

Gradonačelnik Tuzle Zijad Lugavić upriličio je u Gradskoj upravi prijem za učenike STEM akademije koji su ostvarili zapažen rezultat na državnom prvenstvu iz robotike, gdje su osvojili prvo mjesto u kategoriji Future Engineers.Na prijemu su bili članovi pobjedničkog tima Ahmed Imširagić, Vedad Halilović i Emir Mujezinović, njihov mentor Ivan Bosankić te predstavnik STEM akademije Dejan Bojić.U jakoj konkurenciji timova iz cijele Bosne i Hercegovine, mladi robotičari STEM akademije osvojili su titulu državnih prvaka, pokazujući visok nivo znanja, kreativnosti i inovativnog pristupa u oblasti robotike. Ovim uspjehom obezbijedili su i plasman na evropsko prvenstvo iz robotike, koje će se u oktobru ove godine održati u Zagrebu.Gradonačelnik Lugavić čestitao je učenicima i njihovim trenerima na ostvarenom uspjehu, naglasivši da je njihov uspjeh razlog za ponos Tuzle i potvrda da se ulaganje u znanje, obrazovanje i mlade talente višestruko vraća.Pored osvojenog prvog mjesta, STEM akademija je tokom ove godine ostvarila zapažene rezultate i u drugim kategorijama, osvojivši drugo i treće mjesto u seniorskoj konkurenciji robotike, čime je još jednom potvrdila kvalitet svog rada i posvećenost razvoju mladih talenata.Ovaj uspjeh potvrđuje da se predan rad i posvećenost nagrađuju vrhunskim rezultatima te podstiče mlade da vjeruju u svoje sposobnosti i slijede svoje interese.

Gradonačelnik Lugavić čestitao je učenicima i njihovim trenerima na ostvarenom uspjehu, naglasivši da je njihov uspjeh razlog za ponos Tuzle

Tuzla ima nove šampione: Mladi robotičari osvojili državno zlato i idu na EP

Zamislite ogromnog škorpiona veličine bejzbolske palice kako se penje preko stijena prekrivenih mahovinom, prije nego što sklizne u obližnji potok. Upravo tako naučnici opisuju najvećeg do sada poznatog škorpiona koji je prije oko 415 miliona godina živio na prostoru današnje Velike Britanije.Do ovog otkrića došlo je ponovnim pregledom fosila koji su više od jednog stoljeća bili pogrešno klasifikovani i čuvani u Prirodoslovnom muzeju u Londonu, prenosi CNN.Spajanjem ranije pronađenih primjeraka s novim fosilnim ostacima, istraživači su dobili potpuniju sliku o životinji za koju se ranije mislilo da pripada grupi rakova. U studiji objavljenoj 2. juna u časopisu Paleontology, procijenjeno je da je Praearcturus gigas bio dug oko jedan metar.Prvi put je opisan 1870-ih godina, kada je svrstavan među izopode, vrstu rakova. Tek osamdesetih godina prošlog vijeka počelo se razmatrati da bi zapravo mogao biti škorpion.- Riječ je o ogromnom organizmu - rekao je Rasel Biknel (Russell Bicknell), paleobiolog sa Univerziteta Flinders u Australiji, koji nije učestvovao u istraživanju. “Ne biste željeli sresti takvo stvorenje u mračnoj ulici. Bila bi to prava zvijer.”<h2>Otkriće divovskog škorpiona</h2>Naučnici su analizirali osam fosila pronađenih na tri lokacije tokom više godina, koristeći CT skeniranje i druge metode kako bi detaljnije proučili primjerke iz kolekcije Prirodoslovnog muzeja.“Ključni dokaz” da je riječ o škorpionu, prema glavnom autoru istraživanja Ričardu Hauardu (Richard Howard), kustosu fosilnih člankonožaca u muzeju, proizašao je iz studije iz 2015. godine o srodnom škorpionu iz Kanade.To stvorenje, Eramoscorpius brucensis, imalo je grudnu strukturu dugu, trouglastu i s centralnim žlijebom, gotovo identičnu onoj kod P. gigas. “Potpuno je ista kod oba škorpiona. Iz toga možemo zaključiti da su to dvije blisko srodne životinje”, rekao je Hauard.<h2>Neočekivano otkriće</h2>Pronalazak ovako velikog škorpiona u ranom devonskom periodu predstavlja iznenađenje. Ogromni člankonošci, poput ranih insekata i stonoga, pojavili su se mnogo kasnije, kada je povećanje nivoa kisika omogućilo razvoj većih kopnenih vrsta.Osim veličine, P. gigas imao je noge, kliješta i glavu prekrivenu kvržicama, tipičnim za škorpione. Iako oči nisu sačuvane, naučnici pretpostavljaju da su postojale na prednjem dijelu glave.

Njegova kliješta, duga oko 16 centimetara, posebno su impresivna. - To je otprilike četiri puta duže od kliješta velikog modernog škorpiona - rekao je Biknel. Pretpostavlja se i da je imao posebne strukture na trbuhu koje su mu možda pomagale pri plivanju.<h2>Život na kopnu ili u vodi?</h2>Jedna teorija sugeriše da je ova vrsta narasla do takvih dimenzija kako bi izbjegla predatore. Međutim, na kopnu bi mu bilo teško hraniti se sitnim organizmima poput grinja.- Nešto veličine psa ne može se hraniti takvim sitnim stvorenjima. Ne znam ni kako bi ih lovilo - rekao je Hauard. Zato naučnici smatraju da je vjerovatno živio amfibijskim načinom života i hranio se primitivnim ribama.Ipak, dio stručnjaka nije potpuno uvjeren da je riječ o škorpionu. Džejson Danlop (Jason Dunlop) iz Prirodoslovnog muzeja u Berlinu navodi da ključne osobine škorpiona, poput žalca i osjetilnih organa, nisu pronađene.- Problem koji ja vidim, a autori to iskreno i priznaju, jeste što imamo samo dijelove i fragmente životinje - rekao je Danlop.<h2>Značaj nove interpretacije</h2>Ovo istraživanje pokazuje koliko je važno ponovno analizirati stare naučne nalaze. - Nevjerovatno je da je ova priča zapravo priča o reviziji i upornoj znatiželji. To pokazuje kako nauka funkcioniše - rekla je Elizabet Dauding (Elizabeth Dowding).Prema Biknelu, ovo otkriće otvara vrata novim istraživanjima i mogućem otkrivanju još sličnih fosila u narednim godinama.

Zamislite ogromnog škorpiona veličine bejzbolske palice kako se penje preko stijena prekrivenih mahovinom, prije nego što sklizne u obližnji potok

Otkriven najveći škorpion u historiji


Astronomi su objavili novu spektakularnu snimku svemirskog objekta koji izgleda poput ogromne kristalne kugle, a zapravo prikazuje završne faze života zvijezde u binarnom sistemu. Riječ je o planetarnoj maglici NGC 1514, poznatoj kao “Kristalna kugla”, koju je zabilježio teleskop Gemini North na vulkanu Maunakea na Havajima, piše CNN.Snimka prikazuje izuzetno detaljan pogled na maglicu udaljenu oko 1500 svjetlosnih godina od Zemlje u sazviježđu Bika. Svjetlosna godina predstavlja udaljenost koju svjetlost pređe za godinu dana, oko 9,46 biliona kilometara, što znači da svjetlost koju vidimo potiče iz vremena prije oko 1500 godina.Planetarne maglice su dobile naziv jer u ranijim teleskopskim posmatranjima podsjećaju na planete. Nastaju kada zvijezda na kraju svog života odbaci svoje vanjske slojeve, stvarajući oblak plina i prašine oko preostale jezgre – bijelog patuljka.Istraživači su tokom noćnih posmatranja zabilježili prizor koji su opisali kao izuzetno impresivan.&nbsp;- Time ljudima pokazujemo koliko je naš svemir nevjerovatan, pa ova maglica nije bila primarni naučni cilj, već je odabrana jer izgleda zaista spektakularno - rekao je astronom Trеvis Rektor, član tima NOIRLab-a koji je snimak i napravio. NOIRLab je Nacionalna laboratorija za optičku i infracrvenu astronomiju američke Nacionalne naučne fondacije.- Imaju prepoznatljive oblike. To su zaista spektakularno lijepi objekti, često veoma složenih, ali simetričnih struktura - dodao je Rektor, profesor fizike i astronomije na Univerzitetu Aljaska Enkoridž.<h2>Binarni zvjezdani sistem</h2>Maglica Kristalna kugla sadrži binarni zvjezdani sistem, dvije zvijezde koje kruže jedna oko druge. Prema NASA-i, više od polovine zvijezda u našoj galaksiji pripada takvim sistemima. Ova snimka omogućava naučnicima da proučavaju kako smrt jedne zvijezde utiče na drugu.- Prva zvijezda odbacuje svoje vanjske slojeve, a druga, dok kruži oko nje, sve to uzburkava i oblikuje u ove prekrasne strukture - objasnio je Rektor. Boje maglice nastaju zahvaljujući filterima u spektrografu koji izdvajaju određene talasne dužine svjetlosti: crvenkasta nijansa potiče od vrućeg vodika, a plava od vrućeg kisika.Maglicu je prvi put uočio njemačko-britanski astronom Vilijam Heršel 1790. godine. On je uveo i pojam “planetarna maglica” zbog njihovog izgleda nalik planetama. U ovom sistemu jednoj zvijezdi treba oko devet godina da obiđe drugu, što je jedan od razloga za neobičan oblik maglice.- Dok zvijezda kruži, ona miješa slojeve plina koji se šire i stvara strukturu sličnu šećernoj vuni koja se vrti - rekao je Rektor.<h2>Šta maglica otkriva?</h2>Profesor Džan Kami sa Univerziteta Western u Ontariju, koji nije učestvovao u istraživanju, poredi planetarne maglice s leptirima zbog njihove raznolikosti oblika i boja.On ističe da izgled maglice zavisi od vrste teleskopa. “Kada biste isti objekt posmatrali teleskopom Džejms Veb, izgledao bi potpuno drugačije. Zato ih proučavamo na različitim talasnim dužinama”, rekao je Kami.Iako je Heršel otkrio ovu maglicu prije više od dva stoljeća, naučnici je i dalje intenzivno proučavaju. Faza njenog raspada traje relativno kratko u kosmičkim razmjerama – oko 10.000 godina.- To nam omogućava da iz godine u godinu pratimo promjene temperature središnje zvijezde i širenje materijala kroz svemir, što nam govori koliko brzo zvijezda gubi masu - objasnio je Kami.Dodaje da su ovakva otkrića impresivna čak i za astronome koji su navikli na svemirske fenomene. “Misliš da si već sve vidio, a onda stigne ovako nešto i samo kažeš – ovo je zaista spektakularno.”

Ova snimka omogućava naučnicima da proučavaju kako smrt jedne zvijezde utiče na drugu

Astronomi snimili smrt zvijezde: Prizor izgleda kao golema kristalna kugla

Naučnici su dugo smatrali da čovjekov mozak nije u stanju da kontroliše istovremeni rad na više zadataka, ali najnovija studija je pokazala da to nije tačno, ali da su za multitasking potrebni iskustvo i praksa, prenosi NBC News.Rješavanje problema, logičko planiranje i apstraktno razmišljanje obavlja ključna regija mozga poznata kao prefrontalni korteks, koji je poznat po svojoj nefleksibilnosti.<h2>Čovjek primoran da "žonglira"</h2>- Taj dio mozga je formiran tako da radi jednu stvar u jednom trenutku, što je često dobro - rekao je profesor neuronauke na Medicinskom fakultetu Univerziteta Džordžtaun (Georgetown) i glavni autor istraživanja, Maksimilijan Rizenhuber (Maximilian Riesenhuber).On je dodao da se čovjek može fokusirati na nešto i potisnuti sve ostalo da bi ostao fokusiran na zadatak.Neuronaučnici su ranije sumnjali da kada je primoran da “žonglira”, preopterećeni prefrontalni korteks pokušava brzo da prelazi sa zadatka na zadatak.Eksperiment koji su sproveli Rizenhuber i njegove kolege otkrio je da mozak ima zaobilazno rješenje koje može da se aktivira tokom vremena kroz ponavljanje i akumulirano iskustvo, tako da može da se preprogramira da podsvjesno izvrši jedan zadatak, oslobađajući prefrontalni korteks da se fokusira na nešto drugo.<h2>Eksperiment sa slikama</h2>U okviru studije, jedanaestoro muškaraca i žena starosti od 18 do 29 godina provelo je nekoliko sati pregledajući kompjuterski generisane slike automobila kao dio igre zasnovane na aplikaciji i naučilo da ih sortira u jednu od dvije kategorije na osnovu sličnosti i razlika u obliku.Tokom pet do deset sedmica, ponovili su sortiranje više od 30.000 puta.Na početku eksperimenta, alati za snimanje koji su omogućili istraživačima da prate koji dijelovi mozga se aktiviraju pokazali su da prefrontalni korteks obavlja posao.Kada su mozgovi učesnika ponovo proučavani, nakon mnogo sedmica sortiranja, otkriveno je, međutim, da su koristili drugu regiju, poznatu kao temporalni korteks, koji je uključen u kodiranje dugoročnih sjećanja, kako bi izvršili zadatak.<h2>"Izvanredne sposobnosti"</h2>Prema Rizenhuberu, nalazi su otkrili da kako prefrontalni korteks uči kako da obavlja aktivnost, on pakuje te informacije i uspostavlja veze koje omogućavaju da se one prenesu na temporalni korteks.- To na neki način automatizuje, što oslobađa frontalne dijelove mozga da rade nešto drugo što zahtijeva pažnju - objasnio je on.Sposobnost podsvjesnog obavljanja više zadataka istovremeno putem različitih regija mozga objašnjava brojne naizgled izvanredne sposobnosti koje većina nas pokazuje svakodnevno bez razmišljanja.Rizenhuber je kao primjer naveo da dok mladi ljudi koji tek uče da voze zahtijevaju punu koncentraciju da bi mogli da upravljaju automobilima, iskusni vozači mogu lako da upravljaju vozilima dok istovremeno razgovaraju ili slušaju muziku.<h2>Visoko specijalizovane vještine</h2>Psiholog i profesor na odjeljenju za neurohirurgiju na Univerzitetu Južne Floride, Majkl Šenberg (Michael Schoenberg), rekao je da to takođe objašnjava zašto ljudi mogu da razviju visoko specijalizovane vještine, kao što je analiza snimaka mozga, ili izvođenje gimnastike na olimpijskom nivou.Neki ljudi možda imaju mozak koji je prirodno vještiji u provođenju preprogramiranja potrebnog za multitasking od drugih.Eksperiment u Džordžtaunu otkrio je značajnu varijabilnost kada je u pitanju brzina kojom su učesnici bili u stanju da isključe svoje prefrontalne kortekse i koriste svoje temporalne kortekse za kategorizaciju automobila.Šenberg vjeruje da bi svi mi mogli bolje da koristimo mogućnosti obavljanja više zadataka istovremeno u našem mozgu, čak i ako imamo 60 i 70 godina i otkrivamo da ne učimo nove zadatke tako brzo kao nekada.<h2>Oslanjanje na tehnologiju</h2>Šenberg je istovremeno upozorio da bi preveliko oslanjanje na tehnologiju za pomoć u obavljanju više zadataka istovremeno, poput prepuštanja pisanja ili analize podataka generativnoj vještačkoj inteligenciji, moglo da se obije o glavu našem mozgu.Novo istraživanje je pokazalo da sopstvene mogućnosti obavljanja više zadataka istovremeno počinju da se pojavljuju tek kada se stekne određena količina stručnosti.Dugoročno gledano, moguće je da prekomjerna upotreba vještačke inteligencije znači da naš mozak postaje manje vješt u složenim vještinama.- Nećete moći da savladate stvari ako vam vještačka inteligencija stalno radi. Obavljanje više zadataka istovremeno dolazi kroz razvoj efikasnog prepoznavanja obrazaca, tako da ste u mogućnosti da brže donosite odluke i istovremeno integrišete nešto drugo - zaključio je Šenberg.

Nećete moći da savladate stvari ako vam vještačka inteligencija stalno radi, ističu profesori neuronauke

Naučnici srušili mit o multitaskingu: Za istovremeno obavljanje više zadataka ključni su vježba i iskustvo

Naučnici su, koristeći vještačku inteligenciju (AI), razvili novu generaciju vakcine koja bi mogla pružiti zaštitu od velikog broja virusa i pomoći u sprečavanju budućih pandemija.Istraživači sa University of Cambridge navode da je ovo prvi slučaj da je ključni dio vakcine u potpunosti osmislila AI tehnologija, nakon čega je uspješno prošao testiranja na ljudima.<h2>Zaštita od koronavirusa&nbsp;</h2>Vakcinu su dizajnirali s ciljem zaštite od svih koronavirusa, uključujući postojeće sojeve Covida-19, ali i viruse koji trenutno kruže među životinjama i koji bi u budućnosti mogli prijeći na ljude te izazvati novu zdravstvenu prijetnju širom svijeta.Tradicionalne vakcine se obično prave na osnovu trenutno aktivnog soja virusa. Međutim, pošto virusi konstantno mutiraju i mijenjaju svoj izgled, vakcine brzo zastarijevaju, zbog čega ih je potrebno redovno ažurirati.Ovog puta su naučnici iz Cambridgea odabrali potpuno drugačiji pristup. Uzeli su genetske kodove velikog broja koronavirusa iz globalnih baza podataka za nadzor virusnih prijetnji.Vještačka inteligencija je analizirala ove podatke i pronašla zajedničke, nepromjenjive tačke među svim tim virusima.AI je potom dizajnirala vještački super-antigen, ključnu komponentu vakcine koja uči imunološki sistem koga da napadne).<h2>U toku druga studija&nbsp;</h2>Ovaj super-antigen trenira tijelo da prepozna i napadne bilo koji virus iz te porodice, čak i ako on mutira ili ako se pojavi potpuno nova infekcija sa životinja.- Uvijek kasnimo za virusima. Ono što mi pokušavamo jeste da budemo korak ispred njih i to toliko ispred da bismo se mogli zaštititi od potpuno novih epidemija ili pandemija. Ovo je fundamentalna promjena u načinu na koji se priprema za zdravstvene krize - izjavio je za BBC profesor Džonatan Heni&nbsp; (Jonathan Heeney) sa Univerziteta u Cambridgeu.Prva faza kliničkog ispitivanja provedena je na 39 osoba i primarni cilj je bio potvrditi sigurnost ove tehnologije. Nalazi objavljeni u prestižnom časopisu Journal of Infection pokazuju da je vakcina sigurna, a iako je početni uticaj na imunološki sistem bio "skroman", naučna zajednica je optimistična.U toku je druga studija na oko 200 ljudi koja će dati preciznije podatke o snazi imunološkog odgovora.Iako nezavisni stručnjaci, poput profesora Andija Polarda (Andyja Pollarda) s Oxforda, pozivaju na oprez dok se ne završe opsežna ispitivanja na ljudima (jer je ljudski imunološki sistem mnogo kompleksniji od laboratorijskih miševa), svi se slažu u jednom - vještačka inteligencija je prekretnica koja će dramatično ubrzati razvoj lijekova i spasiti milione života.

Vakcinu su dizajnirali s ciljem zaštite od svih koronavirusa, uključujući postojeće sojeve Covida-19

Naučnici napravili revolucionarnu vakcinu

Naučnici napravili vakcinu budućnosti uz pomoć AI

Novo međunarodno istraživanje donijelo je ohrabrujuće rezultate u liječenju uznapredovalih oblika raka. Lijek amivantamab pokazao je snažan učinak kod pacijenata kod kojih prethodne terapije nisu dale rezultate, a kod dijela oboljelih tumori su u potpunosti nestali.<h2>Rezultati ispitivanja</h2>Kako piše Guardian, ispitivanje je provedeno u 11 zemalja na pacijentima čiji se rak proširio ili se vratio nakon ranijeg liječenja. U studiji su 102 pacijenta s karcinomima glave i vrata primila ovaj lijek, a kod 43 osobe tumori su se smanjili ili potpuno nestali.Od tog broja, kod 28 pacijenata zabilježeno je značajno smanjenje tumora, dok su ljekari kod 15 pacijenata utvrdili da su tumori potpuno nestali.- Ovo su dosad nezabilježeno snažni odgovori kod pacijenata čija je bolest postala otporna i na hemoterapiju i na imunoterapiju - rekao je profesor Kevin Harington (Kevin Harrington), profesor bioloških terapija protiv raka na Institutu za istraživanje raka u Londonu i konsultant onkolog u Royal Marsden NHS Foundation Trustu.Dodao je da ovaj tretman ima potencijal pomoći hiljadama pacijenata širom svijeta svake godine.<h2>Tri načina</h2>Istraživači navode da amivantamab djeluje na tri načina. Blokira EGFR, protein koji podstiče rast tumora, zatim MET, putanju kojom ćelije raka često izbjegavaju liječenje, te aktivira imunološki sistem da napadne tumor.Slični rezultati zabilježeni su i kod pacijenata oboljelih od raka pluća, a lijek kompanije Johnson &amp; Johnson trenutno se ispituje u približno 60 kliničkih studija.Jedan od učesnika studije OrigAMI-4 bio je Karl Volš (Carl Walsh) iz Birminghama, kojem je rak jezika dijagnosticiran u maju 2024. godine.Nakon što hemoterapija i imunoterapija nisu dale očekivane rezultate, uključio se u ispitivanje u julu 2025. godine, a njegovo stanje se ubrzo počelo popravljati.- Nakon samo dva ciklusa liječenja moja prehrana se počela vraćati u normalu, a nakon šest mjeseci jeo sam potpuno normalno - rekao je za Guardian.Za razliku od brojnih terapija protiv raka, amivantamab se daje potkožno jednom svake tri sedmice, umjesto putem intravenske infuzije, što liječenje čini jednostavnijim i pogodnijim za ambulantne pacijente.Većina nuspojava bila je blaga ili umjerena, a manje od deset posto pacijenata moralo je prekinuti terapiju. Pacijenti koji su primali lijek živjeli su u prosjeku 12,5 mjeseci nakon početka liječenja, iako je riječ o agresivnim oblicima raka kod kojih standardne terapije često prestaju djelovati.

Novo međunarodno istraživanje donijelo je ohrabrujuće rezultate u liječenju uznapredovalih oblika raka

Veliki pomak u liječenju raka: Vakcina uklonila tumore kod 15 pacijenata

NASA-in rover Curiosity iznenadio je naučnike tokom rutinskog bušenja na Marsu, kada je umjesto uobičajenog praha iz stijene izvukao gotovo 13 kilograma težak komad kamena. Incident se dogodio 25. aprila 2026. godine na lokaciji Atakama, gdje je rover izvodio istraživanja. Umjesto da usitni stijenu, bušilica je ostala “zaglavljena” sa velikim komadom materijala.Stručnjaci iz NASA-e navode da se ovakav slučaj nikada ranije nije desio tokom misije. Curiosity inače koristi bušilicu da usitni kamen u prah radi hemijskih analiza, ali je ovog puta robotska ruka počela da se ponaša neuobičajeno, kao da se bori sa velikim opterećenjem.<h2>Kako je došlo do kvara?</h2>Inženjeri su putem kamera uočili da je bušilica slučajno izvukla cijelu kamenu ploču umjesto da je razbije. Robot je ostao blokiran dok je pokušavao nastaviti uobičajene pokrete, pa je tim na Zemlji odmah pokrenuo procedure spašavanja alata sa udaljenosti od nekoliko miliona kilometara.Naučnici su danima pokušavali osloboditi zaglavljeni mehanizam različitim metodama. Prvo su aktivirane jake vibracije, ali se teški kamen nije pomjerio ni milimetar. Situacija je bila napeta jer je postojala mogućnost trajnog oštećenja robotske ruke.<h2>Drama u svemiru i rješenje</h2>Tek nakon višednevnog naginjanja i rotiranja bušilice, kamen je konačno napukao i pao na tlo Marsa. Stručnjaci NASA-e smatraju da su unutrašnje pukotine i slojevi stijene doveli do neočekivanog “prianjanja” za alat, što se nije moglo predvidjeti prije samog kontakta.Ovo nije prvi put da Mars iznenađuje naučnike. Prošle godine isti rover je razbio stijenu u kojoj su pronađeni jarko žuti kristali sumpora – prvi takav nalaz na Crvenoj planeti, što je tada izazvalo veliko oduševljenje istraživačkog tima.Curiosity je prvobitno bio planiran za dvogodišnju misiju nakon slijetanja 2012. godine, ali i danas aktivno istražuje Mars više od decenije kasnije. Svako novo otkriće potvrđuje da Crvena planeta i dalje krije brojne nepoznanice.

Stručnjaci iz NASA-e navode da se ovakav slučaj nikada ranije nije desio

NASA-in robot zbunio stručnjake tokom običnog bušenja, izvukao nešto što niko nije očekivao

Evropa je pogođena snažnim toplotnim talasom, a u više zemalja zabilježene su rekordne temperature za maj, koje više liče na ljetne nego na proljetne vrijednosti.Tim povodom oglasila se Evropska svemirska agencija (ESA), koja je objavila satelitske snimke nastale proteklih dana.Snimci prikazuju razmjere toplotnog talasa iz svemira, kroz dnevne temperature površine tla, koje su tokom ljeta znatno više od temperature zraka jer zemlja i stijene zadržavaju toplotu.Podatke je prikupila misija "Copernicus Sentinel-3" 26. maja, a radiometar na satelitu bilježi informacije iznad kopna i mora.Ovi podaci koriste se za praćenje temperatura površine, šumskih požara, stanja vegetacije, korištenja zemljišta te nivoa rijeka i jezera.U Velikoj Britaniji ove sedmice izmjereno je 35 stepeni Celzijusa, što je za dva stepena više od dosadašnjeg majskog rekorda. U Irskoj su temperature također prešle ranije rekorde za ovaj mjesec.Mađarska meteorološka služba "HungaroMet" saopštila je da je u Budimpešti zabilježen novi majaski maksimum od 32,2 stepena Celzijusa.Neuobičajeno visoke temperature registrovane su i u Italiji, Španiji, Njemačkoj i Švicarskoj, što potvrđuje da je veći dio Evrope pod snažnim toplotnim talasom.

U više zemalja zabilježene su rekordne temperature za maj, koje više liče na ljetne nego na proljetne vrijednosti

Evropska svemirska agencija objavila snimke: Toplotni talas u Evropi zabilježili i sateliti

Stalne notifikacije i vibracije s pametnih telefona značajno smanjuju raspon pažnje i usporavaju vrijeme reakcije ljudskog mozga. Najnovija istraživanja pokazuju da nasumični zvukovi aplikacija izazivaju trenutni pad koncentracije i kratkotrajni kognitivni zastoj. Ljudi su svakodnevno izloženi neprekidnom nizu poruka, e-mailova i drugih obavještenja.Tim psihologa sa Univerziteta u Arkanzasu i Univerziteta Plimut u Engleskoj sproveo je testiranja tokom kojih su studentima namjerno prekidali rad vibracijom telefona. Rezultati objavljeni u naučnim časopisima pokazali su da su ispitanici sporije rješavali zadatke kada bi ih prekinula notifikacija, nego u slučaju drugih zvučnih ometanja. Ovo istraživanje potvrđuje ranije nalaze Katoličkog univerziteta u Koreji, koji ukazuju na povećan broj grešaka tokom rada pod uticajem telefonskih distrakcija.<h2>Zašto izazivaju stres i fiziološke reakcije</h2>Novo istraživanje francuskih naučnika pokazalo je da svako pojedinačno obavještenje na telefonu izaziva kognitivno kašnjenje od oko sedam sekundi. Također je uočeno da zvuk poruke može izazvati nesvjesno širenje zenica, što se povezuje s pojačanim emocionalnim reakcijama poput uzbuđenja ili stresa. Ljudi su vremenom uslovljeni da zvuk telefona povezuju s hitnim situacijama, zbog čega automatski prekidaju tekuće aktivnosti.<h2>Isključivanje notifikacija ne rješava problem</h2>Iako bi logično rješenje bilo isključivanje svih obavještenja, istraživanje objavljeno u časopisu iz oblasti psihologije medija pokazuje da to ne daje očekivane rezultate. U eksperimentu sa više od dvjesto korisnika Android sistema, polovina ispitanika je potpuno ugasila notifikacije na sedam dana, ali nije zabilježena značajna razlika u ukupnom vremenu provedenom na telefonu.Istraživači navode da je ključni problem strah od propuštanja informacija, koji kod ljudi izaziva visok nivo anksioznosti. Takvo stanje može ometati koncentraciju jednako ili čak više nego same notifikacije. Kao najefikasnije rješenje navodi se fizičko udaljavanje telefona i usmjeravanje pažnje na aktivnosti koje zahtijevaju potpunu koncentraciju.

Stalne notifikacije i vibracije s pametnih telefona značajno smanjuju raspon pažnje i usporavaju vrijeme reakcije ljudskog mozga

Naučnici otkrili šokantan uticaj notifikacija

Naučnici otkrili šokantan uticaj notifikacija na telefonu na ljudski mozak

Vodonik se već dugo slavi kao ključno gorivo za budućnost s niskim udjelom ugljenika, sposobno za napajanje svega, od teške industrije do transporta, bez stvaranja emisija ugljenika na mjestu upotrebe, piše <a href="https://scitechdaily.com/scientists-discover-low-cost-route-to-clean-hydrogen-production/">SciTechDaily</a>.Ipak, u samom srcu današnje ekonomije vodonika postoji velika kontradikcija.&nbsp;<h2>Proizvodnja goriva</h2>Uprkos njegovoj reputaciji čistog goriva, oko 95% vodonika se i dalje proizvodi korištenjem fosilnih goriva, često kroz energetski intenzivne procese koji generišu značajne emisije ugljen-dioksida.Sada su istraživači sa Univerziteta u Birminghemu (Birminghamu) razvili novu niskotemperaturnu metodu za proizvodnju vodonika koja bi ovo gorivo mogla učiniti jeftinijim, čistijim i lakšim za proizvodnju u blizini mjesta gdje je i potrebno.Njihov pristup koristi perovskitni katalizator za razlaganje vode na vodonik i kiseonik na daleko nižim temperaturama od konvencionalnih termohemijskih metoda.&nbsp;To potencijalno omogućava da se industrijska otpadna toplota iz sektora kao što su proizvodnja čelika, cementa, stakla i hemikalija iskoristi za pokretanje lokalne proizvodnje vodonika.<h2>Termohemijsko razlaganje</h2>Termohemijsko razlaganje vode nametnulo se kao obećavajuća alternativa konvencionalnoj proizvodnji vodonika jer izbjegava direktno oslanjanje na fosilna goriva.&nbsp;U&nbsp;ovim sistemima, katalizatori više puta apsorbuju i otpuštaju kiseonik dok razdvajaju vodu na vodonik i kiseonik.Međutim, postojeći katalizatori obično zahtijevaju temperature od 700 do 1000 °C za razlaganje vode i čak 1300 do 1500 °C za regeneraciju između ciklusa, što ograničava njihovu praktičnost i efikasnost.Tim predvođen profesorom Julong Dingom (Yulongom Dingom) sa Univerzitetske škole za hemijsko inženjerstvo pokazao je da se ova temperaturna potreba može smanjiti za 500 °C korištenjem perovskitnog katalizatora.<h2>Temperature vodonika</h2>Njihova studija, objavljena u časopisu International Journal of Hydrogen Energy, pokazala je da katalizator može generisati značajne prinose vodonika na temperaturama od 150 do 500 °C, te da se može regenerisati na 700 do 1000 °C.- Niža ukupna temperatura procesa mogla bi omogućiti proizvodnju vodonika u blizini postrojenja za proizvodnju obnovljive energije. Takođe, bazni industrijski sektori poput proizvodnje čelika, cementa, stakla i hemikalija imaju obilje otpadne toplote, koja bi se mogla iskoristiti kao toplotni unos za niskotemperaturnu proizvodnju vodonika. Ako se vodonik koristi lokalno, to bi prevazišlo prepreke koje predstavljaju skladištenje i transport, čime bi se omogućilo usvajanje vodonikovog goriva bez potrebe za skupom infrastrukturom., kaže profesor Ding.Inicijalna analiza troškovne konkurentnosti sugerira da bi razlaganje vode pomoću perovskitnog katalizatora moglo proizvoditi vodonik jeftinije od zelenog vodonika (proizvedenog iz vode elektrolizom) ili plavog vodonika (proizvedenog iz metana uz hvatanje i skladištenje ugljenika).&nbsp;Prednost u cijeni bila je najizraženija u mjestima s niskim cijenama obnovljive energije, uključujući Australiju.Istraživanje je sprovedeno u saradnji sa Univerzitetom za nauku i tehnologiju u Pekingu (USTB), a u Velikoj Britaniji i Evropi ga komercijalizuje Univerzitet u Birminghemu.&nbsp;<h2>Najrasprostranjeniji element</h2>Preduzeće University of Birmingham Enterprise podnijelo je prijavu za patent koji pokriva upotrebu BNCF katalizatora za razlaganje vode na niskim temperaturama i sada traži razvojne partnere koji bi pomogli u unapređenju ove tehnologije.Zašto termohemijsko razlaganje?Vodonik je najrasprostranjeniji element u svemiru, ali se na Zemlji rijetko nalazi kao čisti gas vodonik.&nbsp;Umjesto toga, obično je zaključan unutar drugih molekula, posebno vode i ugljovodonika kao što je prirodni gas (koji uglavnom sadrži metan), te uglja i nafte.&nbsp;Proizvodnja vodonika zahtijeva razlaganje tih molekula na njihove zasebne komponente.Danas je dominantna metoda parni reforming, koji razlaže metan kako bi se dobio vodonik.&nbsp;Ovaj proces čini gotovo polovinu proizvedenog $H_2$ širom svijeta, ali generiše $CO_2$ kao nusproizvod, što umanjuje njegovu vrijednost kao izvora energije bez ugljenika osim ako se ne kombinuje sa hvatanjem i skladištenjem ugljenika.&nbsp;Elektroliza nudi zeleniji način za proizvodnju $H_2$, ali se mora takmičiti s jeftinijim vodonikom dobijenim razlaganjem metana i trenutno osigurava samo oko 4% zaliha $H_2$.&nbsp;Fotonske metode koriste svjetlost za pokretanje pretvaranja vode u vodonik, ali su još uvijek u ranoj fazi i suočavaju se s velikim izazovima u pogledu efikasnosti, skalabilnosti i isplativosti.<h2>Perovskitni katalizator</h2>Perovskiti su materijali s rešetkastom strukturom koji mogu apsorbovati molekule kiseonika u svoju strukturu i razlagati molekule koji sadrže kiseonik na njihove sastavne dijelove.Perovskiti postoje u mnogim oblicima, ali istraživači su se fokusirali na materijale napravljene od barijuma, niobijuma, kalcijuma i gvožđa (BNCF perovskiti).&nbsp;Ovi materijali su lako dostupni, ne zahtijevaju složenu sintezu i ne sadrže toksične sastojke.Njihov rad je pokazao da BNCF perovskiti mogu primiti kiseonik u svoje strukture na mnogo nižim temperaturama nego što se ranije mislilo.&nbsp;<h2>Rendgenska difrakcija</h2>Perovskit pod nazivom BNCF100 identifikovan je kao najbolja formulacija. Studija je takođe potvrdila da se katalizator može regenerisati na nižim temperaturama od trenutnih katalizatora za razlaganje vode, te da može nastaviti proizvoditi vodonik tokom više od 10 proizvodnih ciklusa.&nbsp;Rendgenska difrakcija pokazala je malo dokaza o strukturnim promjenama u katalizatoru tokom procesa.- Naše istraživanje je otkrilo katalizator sposoban za postizanje značajnih prinosa vodonika na relativno niskim temperaturama, a preliminarna tehno-ekonomska studija pokazuje da je on isplativ u poređenju sa već uspostavljenim plavim i zelenim putevima proizvodnje vodonika, zaključuje Ding.

Njihov pristup koristi perovskitni katalizator za razlaganje vode na vodonik i kiseonik na daleko nižim temperaturama

Istraživači iz Birminghema razvili novu metodu za proizvodnju vodonika koja košta manje od postojećih pristupa

U SF spektaklu Interstellar, nakon što kuću bivšeg NASA-inog pilota Josepha Coopera pogodi pješčana oluja, u prašini na podu sobe njegove kćeri Murph pojavljuju se neobični uzorci. Murph misli da je za to odgovoran nekakav duh, no njen otac shvata da uzorci kriju poruku u obliku binarnih koordinata.Godinama kasnije pokazat će se da je te poruke iz budućnosti slao sam Cooper. Naime, on je nakon prolaska kroz crvotočinu završio u tzv. teseraktu, višedimenzionalnom prostoru u kojem je pomoću gravitacije mogao utjecati na prošlost i svojoj kćeri slati informacije kroz vrijeme.Zbog dilatacije vremena, pojave u kojoj vrijeme sporije prolazi za objekte koji se kreću izuzetno velikim brzinama ili se nalaze u snažnom gravitacionom polju, na Zemlji su prošle godine dok je za Coopera prošlo tek nekoliko sati jer se tokom misije nalazio u blizini supermasivne crne rupe Gargantue.Ovakav zaplet odličan je materijal za SF film, međutim, nova istraživanja kvantne fizike sugeriraju da slanje informacija unazad kroz vrijeme možda i nije potpuno nemoguće, barem hipotetički.Naravno, treba imati na umu da je naučni savjetnik za film Interstellar bio poznati fizičar Kip Thorne, jedan od vodećih svjetskih stručnjaka za crne rupe, gravitaciju i opću teoriju relativnosti.<h2>Kako bi izgledala vremenska petlja?</h2>Naime, Einsteinova opća teorija relativnosti dopušta mogućnost postojanja vremenskih petlji poznatih kao “closed timelike curve” (CTC).CTC je hipotetička putanja kroz prostor-vrijeme koja objekt ili informaciju može vratiti u vlastitu prošlost. Najlakše ju je zamisliti kao kružni put kroz vrijeme. U Einsteinovoj općoj teoriji relativnosti prostor i vrijeme nisu odvojeni, nego čine jedinstvenu cjelinu zvanu prostor-vrijeme, koja se može savijati pod utjecajem mase i energije kao što se gumena membrana savija pod težinom kugle.Ako bi prostor-vrijeme bilo dovoljno snažno zakrivljeno, teorijski bi mogla nastati putanja koja se ne vraća samo na isto mjesto u prostoru nego i na raniji trenutak u vremenu.<h2>Nauka ne zabranjuje putovanje u prošlost</h2>Einsteinove jednačine dopuštaju nekoliko teorijskih scenarija u kojima bi CTC mogao postojati. Jedan od najpoznatijih uključuje crvotočine, hipotetičke tunele koji povezuju udaljene dijelove svemira. Ako bi jedan kraj crvotočine bio izložen snažnoj gravitaciji ili velikoj brzini, vrijeme bi na njemu prolazilo drugačije nego na drugom kraju. To bi moglo stvoriti vremenski pomak pa bi prolazak kroz crvotočinu podrazumijevao putovanje u prošlost.Drugi poznati primjer dao je matematičar i fizičar Kurt Gödel 1949. godine. On je pronašao rješenje Einsteinovih jednačina za rotirajući svemir u kojem su vremenske petlje matematički moguće.Problem je u tome što niko ne zna postoje li one stvarno u prirodi. Većina modela za njihovo postojanje zahtijeva egzotične uvjete poput negativne energije ili materije kakva nikada nije opažena u stvarnom svijetu.No u kvantnoj fizici stvari postaju još čudnije. Neki fizičari, poput Seth Lloyd, pokušavaju matematički simulirati CTC-ove pomoću kvantno spregnutih čestica i kvantnih računara. U tim modelima ne putuju ljudi ili objekti, nego informacije ili kvantna stanja koja se ponašaju kao da kruže kroz vremensku petlju.Zato su CTC-ovi danas jedno od najintrigantnijih područja teorijske fizike, negdje na granici između ozbiljne matematike, kvantne teorije i naučne fantastike.<h2>Sablasno djelovanje na daljinu</h2>Kako bi kvantno spregnute čestice mogle činiti CTC-ove? Kvantna spregnutost je neobičan kvantni fenomen u kojem dvije čestice ostaju povezane čak i kada su veoma udaljene. Otkrivanje nekog svojstva jedne čestice, koje je prije mjerenja bilo nepoznato i neodređeno, automatski određuje stanje druge.Naprimjer, ako se mjerenjem ustanovi da jedna čestica ima određeni spin, druga će istog trenutka imati suprotan ili odgovarajući spin, čak i ako se nalazi na drugom kraju svemira. Albert Einstein je to pogrdno nazivao “sablasnim djelovanjem na daljinu”, no fenomen je eksperimentalno potvrđen.U teorijskim modelima CTC-ova fizičari zamišljaju scenarij u kojem jedna od dviju spregnutih čestica prolazi kroz ekstremno zakrivljeno prostor-vrijeme, naprimjer kroz crvotočinu ili simuliranu vremensku petlju, te završava u vlastitoj prošlosti.Budući da spregnute čestice ostaju povezane, informacija o stanju čestice koja je “otputovala” mogla bi utjecati na njen par prije nego što bi to bilo moguće u običnom protoku vremena. Pojednostavljeno, matematički opis sistema izgleda kao da buduće stanje jedne čestice utječe na ranije stanje druge.<h2>MIT-ova simulacija putovanja kroz vrijeme</h2>Novi interes za ovu temu potaknula su istraživanja fizičara Setha Lloyda s Massachusetts Institute of Technology, jednog od vodećih stručnjaka za kvantnu teoriju informacija. Lloyd i njegovi saradnici već godinama proučavaju kako bi kvantni računari i kvantna komunikacija mogli simulirati procese nalik putovanju kroz vrijeme.U jednom radu objavljenom 2011. u uglednom časopisu Physical Review Letters Lloyd i njegovi saradnici pomoću kvantno spregnutih fotona stvorili su sistem koji se ponašao kao da informacija kruži kroz vremensku petlju.Fizičari pritom nisu stvarno poslali česticu u prošlost, nego su matematički i eksperimentalno simulirali uvjete nalik zatvorenoj vremenskoj krivulji. U nekim interpretacijama kvantne mehanike buduća mjerenja mogu utjecati na opis prošlih stanja sistema. Takve ideje poznate su pod nazivom retrokauzalnost.

<h2>Zašto bi “šum” mogao pomoći?</h2>Jedan od zanimljivijih zaključaka novih analiza jeste da bi u “bučnim” kvantnim kanalima slanje informacije unazad moglo biti čak lakše nego slanje unaprijed. Treba naglasiti da u fizici “šum” ne znači zvuk, nego nasumične smetnje koje remete signal. Kvantni sistemi izuzetno su osjetljivi pa ih toplota, vibracije ili elektromagnetni utjecaji lako poremete.No Lloydov tim pokazao je da šum u kvantnom kanalu može nasumično mijenjati kvantna stanja čestica tako da sistem počinje nalikovati situaciji u kojoj ista informacija kruži kroz petlju i ponovno utječe sama na sebe.To se događa zato što kvantni šum može stvoriti višestruke moguće verzije razvoja istog kvantnog stanja koje međusobno interferiraju, pa matematički opis sistema izgleda kao da budući i prošli oblici informacije istovremeno djeluju jedni na druge.<h2>Ključ je u Coopovom pamćenju</h2>Tu se ponovno javlja paralela s filmom Interstellar.Razlika između slanja poruke unaprijed i unazad kroz vrijeme u filmu svodi se na to da se Coop sjećao kako je Murph u prošlosti dešifrirala njegove poruke. Budući da mu je to već bilo dio prošlosti, mogao ih je ponovno poslati upravo u obliku koji će ona razumjeti. Drugim riječima, komunikacija je funkcionirala zato što je Coop imao pristup vlastitim sjećanjima na događaje koji su se za njega već dogodili.Lloyd i kolege u sljedećem koraku planiraju modelirati takve sisteme pomoću fotona kako bi vidjeli kako se ponašaju u šumnim vremenskim petljama.“Postojanje zatvorenih vremenskih krivulja moglo bi dovesti do zbunjujućih posljedica poput kršenja uzročnosti i bijega iz crne rupe”, napisali su autori.<h2>Fizika još nema konačan odgovor</h2>Ipak, većina fizičara upozorava da je ovdje riječ prije svega o matematičkim modelima i laboratorijskim simulacijama, a ne o stvarnoj tehnologiji za slanje poruka kroz vrijeme.Ova tema posljednjih godina privlači veliku pažnju jer bi mogla pomoći u povezivanju dviju najvećih teorija moderne fizike, kvantne mehanike i Einsteinove opće relativnosti, koje se još uvijek ne uklapaju potpuno jedna u drugu — relativnost dobro opisuje makrosvijet planeta i galaksija, a kvantna fizika mikrosvijet atoma i elementarnih čestica. Kada treba opisati situacije u kojima se ta dva svijeta susreću, naprimjer crne rupe ili Veliki prasak, kvantna fizika i teorija relativnosti ne funkcioniraju zajedno.

Treba imati na umu da je naučni savjetnik za film Interstellar bio poznati fizičar Kip Thorne,

Naučna revolucija: Fizičar otkrio kako poruke iz budućnosti slati u prošlost

Iako je Stiven Hoking (Stephen Hawking) danas simbol genijalnosti koja je redefinisala naše shvatanje svemira, nova biografija otkriva da je njegov otac, Frenk (Frank Hawking), bio ozbiljno zabrinut za sinovu budućnost tokom njegovih studentskih dana.Knjiga pod nazivom "Hawking", autora Grejema Farmela (Grahama Farmela), izlazi u septembru u izdanju kuće Džon Muri (John Murray).&nbsp;Ova zvanično odobrena biografija nudi ogoljen i iskren uvid u život slavnog fizičara, a zasnovana je na do sada neobjavljenim porodičnim dokumentima, pismima i dnevnicima Hawkingovih roditelja, koji su pronađeni kod Stivenove sestre Meri (Mary).<h2>Očevo razočaranje</h2>Posebno su upečatljivi dnevnici Frenka, stručnjaka za tropske bolesti. Kako bi sačuvao privatnost, on je više od 60 godina pisao u šiframa, koristeći engleski jezik ispisan grčkim alfabetom.&nbsp;Autor biografije uspio je dešifrovati preko 200.000 riječi koje prate Stivenovo odrastanje, bolest, brakove i karijeru.Zapisi iz 1961. godine otkrivaju očevo očajanje zbog Stivenove pasivnosti na Oxfordu. Frenk je primijetio da mu sin gubi vjeru u fiziku, smatrajući je inferiornom u odnosu na umjetnost, dok je majka Isobel vjerovala da Stiven pati od kompleksa inferiornosti u odnosu na oca.Frank Hawking je tada zapisao:- Malo smo zabrinuti zbog toga kako Stiven napreduje. Mota se po kući s malo inicijative i ne uči mnogo.- Velika je šteta ako je tako. U njegovim godinama imao sam goruću ambiciju da napredujem, i da sam samo imao upola njegovih prednosti, prošao bih mnogo bolje, piše njegov otac Frenk.<h2>Teška borba s bolešću</h2>Dnevnici donose i bolan uvid u period nakon što je Stivenu u 21. godini dijagnosticirana bolest motornih neurona (ALS), uz prognozu da mu preostaju samo dvije godine života. Frenk se teško nosio s progresijom sinove bolesti, što potvrđuje i njegov emotivni zapis iz 1967. godine:- Smatram da je to sporo i užasno iskustvo sa Stivenom. Sve je tako užasno sporo i dugo. A njegov govor je tako spor i teško ga je razumjeti da je razgovor vrlo težak. Jako mi ga je žao i učinit ću sve što mogu za njega. Ali ne uživam biti s njim."<h2>Trijumf nad prognozama</h2>Uprkos ljekarskim prognozama i potpunoj paralizi, Hoking je doživio 76 godina. Postao je globalni fenomen, a njegova knjiga "Kratka historija vremena" prodata je u milionima primjeraka. Sam Hoking je o svom životu rekao:- Moja očekivanja su svedena na nulu kada sam imao 21 godinu. Sve od tada je bio bonus.- Zapamtite da gledate gore u zvijezde, a ne dolje u svoja stopala. Budite znatiželjni. I koliko god život izgledao teško, uvijek postoji nešto što možete učiniti i u čemu možete uspjeti.Biograf Grejem Farmelo, ranije nagrađivan za biografiju Pola Diraka (Paula Diraca), za ovu je knjigu razgovarao s Hokingovim sestrama, prvom suprugom Džejn (Jane) i njegovom djecom.&nbsp;Izdavač najavljuje knjigu, koja izlazi 24. septembra, kao konačni portret koji savršeno spaja naučnu genijalnost s teškim porodičnim dramama.

Nevjerovatno otkriće kod obale Brazila: Naučnici iznenađeni

Zastrašujuće stvorenje sa dna okeana: Otkrivena nova vrsta duh ajkula

Konferencija u Leuvenu: Globalna rasprava o rizicima vještačke inteligencije

Šta veliko otkriće u liječenju gubitka kose može značiti za žene poput mene

Tuzla ima nove šampione: Mladi robotičari osvojili državno zlato i idu na EP

Otkriven najveći škorpion u historiji

Astronomi snimili smrt zvijezde: Prizor izgleda kao golema kristalna kugla

Naučnici srušili mit o multitaskingu: Za istovremeno obavljanje više zadataka ključni su vježba i iskustvo

Naučnici napravili vakcinu budućnosti uz pomoć AI

Veliki pomak u liječenju raka: Vakcina uklonila tumore kod 15 pacijenata

NASA-in robot zbunio stručnjake tokom običnog bušenja, izvukao nešto što niko nije očekivao

Evropska svemirska agencija objavila snimke: Toplotni talas u Evropi zabilježili i sateliti

Naučnici otkrili šokantan uticaj notifikacija na telefonu na ljudski mozak

Istraživači iz Birminghema razvili novu metodu za proizvodnju vodonika koja košta manje od postojećih pristupa

Naučna revolucija: Fizičar otkrio kako poruke iz budućnosti slati u prošlost

Otac Stivena Hokinga u šiframa pisao o sinu: "Ne uživam biti s njim"

Nauka

Nevjerovatno otkriće kod obale Brazila: Naučnici iznenađeni

Zastrašujuće stvorenje sa dna okeana: Otkrivena nova vrsta duh ajkula

Konferencija u Leuvenu: Globalna rasprava o rizicima vještačke inteligencije

Šta veliko otkriće u liječenju gubitka kose može značiti za žene poput mene

Tuzla ima nove šampione: Mladi robotičari osvojili državno zlato i idu na EP

Otkriven najveći škorpion u historiji

Astronomi snimili smrt zvijezde: Prizor izgleda kao golema kristalna kugla

Naučnici srušili mit o multitaskingu: Za istovremeno obavljanje više zadataka ključni su vježba i iskustvo

Naučnici napravili vakcinu budućnosti uz pomoć AI

Veliki pomak u liječenju raka: Vakcina uklonila tumore kod 15 pacijenata

NASA-in robot zbunio stručnjake tokom običnog bušenja, izvukao nešto što niko nije očekivao

Evropska svemirska agencija objavila snimke: Toplotni talas u Evropi zabilježili i sateliti

Naučnici otkrili šokantan uticaj notifikacija na telefonu na ljudski mozak

Istraživači iz Birminghema razvili novu metodu za proizvodnju vodonika koja košta manje od postojećih pristupa

Naučna revolucija: Fizičar otkrio kako poruke iz budućnosti slati u prošlost

Otac Stivena Hokinga u šiframa pisao o sinu: "Ne uživam biti s njim"