Govori se tiho, ali poruka je jasna: era američkog intervencionizma u Bosni i Hercegovini je završena. Nastup ambasadorice SAD pri UN-u Doroti Šeja (Dorothy Shea) pred Vijećem sigurnosti bio je diplomatski obziran, ali politički prelomni trenutak. Kada najviši američki predstavnik u UN-u kaže da „Sjedinjene Države više ne vode politiku izgradnje nacija“ i da „rješenja moraju dolaziti iznutra, od lokalnih aktera, predstavnika tri konstitutivna naroda“ - to nije samo promjena retorike. To je objava kraja jedne epohe.
Američka era
Nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma 1995., Sjedinjene Američke Države bile su ključni arhitekt nove Bosne i Hercegovine. Vašington je, pod klintonovskom doktrinom liberalnog intervencionizma, preuzeo ulogu ne samo mirovnog garanta, nego i kreatora novog društvenog poretka.
Amerikanci su tada vjerovali da se demokratija može konstruisati kao zgrada - planom, donacijama i bonskim ovlastima.
U ime “funkcionalnosti države” vršeni su pritisci i nad Bosnom i nad njenim političarima: prenosile su se nadležnosti s entiteta na državu, jačale institucije centralne vlasti, uspostavljani sudovi, agencije, ministarstva.
Svaka nova reforma nosila je prefiks “uz podršku međunarodne zajednice”.
Vrhunac tog projekta bio je pokušaj Aprilskog paketa 2006. godine, kada su SAD i njihovi saveznici pokušali kroz ustavne izmjene redefinisati političku arhitekturu BiH. Propast tog paketa kojem je najviše kumovao Haris Silajdžić, označio je i početak kraja iluzije da će Bosna postati američki protektorat koji funkcioniše po modelu zapadnih demokratija. Već u administraciji Baraka Obame (Barack), američki intervencionizam u unutrašnja pitanja Bosne i Hercegovine postao je daleko veći, da bi naglo oživio ponovo s dolaskom Džoa Bajdena (Joe Biden).
Bivši i dalje posljednji ambasador SAD u BiH Majkl Marfi (Michael Murphy) do novih je vrhunaca doveo aktivno miješanje u političke procese. Od otvorenog pritiska na političke lidere do javne podrške državnim tužiocima koji su radili na Novalićevom slučaju ili „proevropskim“ koalicijama i postizbornim kombinacijama - Ambasada SAD je često igrala ulogu arbitra, a ponekad i glavnog političkog inžinjera.
No, taj pristup više nema podršku u samom Vašingtonu. S promjenom američke geopolitičke paradigme dolaskom Trampove administracije, politika SAD prelazi s globalnog liberalnog intervencionizma na realpolitiku nacionalnih interesa.
Povratak Dejtonu
Trampov koncept vanjske politike ne vidi smisao u beskonačnim pokušajima „popravljanja“ država Balkana. U fokusu je ono što Šeja jasno naglašava: stabilnost, lokalna rješenja i nacionalni suvereniteti. Ukratko - Amerika se više neće baviti reformisanjem Bosne i Hercegovine, nego samo njenim održavanjem u miru.
Upravo zato Ši u svom govoru pozdravlja „pozitivne poteze Narodne skupštine RS“ i objašnjava ukidanje sankcija kao „mjeru deeskalacije“. To je diplomatski način da se poruči: Vašington više neće biti sudija koji kažnjava neposlušne, nego posmatrač koji nagrađuje stabilnost.
Za probosanske stranke, to je otrežnjujuća spoznaja: više nema ambasadora koji će silom balansirati odnose, nametati rješenja, kreirati politike i voditi državu umjesto njih. Niti će „građanski koncept“ koji mnogi od njih zagovaraju moći više imati simpatije kod vodeće sile svijeta (spominjanje dogovora predstavnika tri konstitutivna naroda je jasna poruka).
Ali, možda je to i šansa. Bez vanjskog tutora, bosanski političari morat će konačno sjesti za stol i dogovoriti se.
Američki intervencionizam mnogo je pomogao u izgradnji institucija, ali u konačnici nije donio funkcionalnu državu. Donio je trajnu zavisnost, političku infantilnost i naviku da se ključna pitanja rješavaju u ambasadama, a ne u institucijama.
Ako je kraj te ere ono što najavljuje Doroti Šeja, onda je to, paradoksalno, možda i početak nove - bosanske ere odgovornosti. Bez iluzija, bez tutora, i bez opravdanja.
Priznanje Dejtona
U širem kontekstu, to se savršeno uklapa u posthladnoratovsku tranziciju američke politike. Od „kraja historije“ 1990-ih, kroz ratove u Iraku i Afganistanu, pa do današnjeg multipolarnog svijeta, SAD su odustale od pokušaja da nacije stvaraju dekretom. Za Bosnu i Hercegovinu to znači povratak njenom stvarnom okviru - Dejtonskom ustavu, koji priznaje tri konstitutivna naroda i složenu strukturu kompromisa, što, naravno, mnogima neće biti po volji.
