Postoji jedna neugodna činjenica koju političko Sarajevo uporno odbija da proguta: Milorad Dodik zna tačno šta mu je međunarodna niša - i igra je hladno, bez emocija i bez iluzija. Njegova publika nije „međunarodna zajednica“, on ne hoda po ambasadama da moli za malo podrške i ideja šta da radi, ne snima amaterske i paćeničke Instagram storije kako bi sebi digao popularnost niti plaća klima majstore da mu lobiraju po svijetu.

Konkretna niša

Iako svakako ima crveno svjetlo od većine liberalno orijentiranih snaga u svijetu, Dodik u svom vanjskopolitičkom djelovanju cilja na jednu vrlo konkretnu, ideološki profiliranu metu - islamofobičnu populističku desnicu. I u toj niši Dodik funkcioniše bolje nego svi sarajevski zvaničnici zajedno koji čini se da blagog pojma nemaju ko i šta bi im međunarodna niša trebala biti, izuzmemo li maglovite demagoške fraze o „demokratskim snagama koje podržavaju Bosnu i Hercegovinu“.

S mađarskim premijerom i bliskim Trampovim saveznikom Viktorom Orbanom Dodik se redovno viđa. Težinu i značaj Orbana shvatit ćete ako uključite bilo koji od vodećih konzervativnih medija u SAD – Orban je tu neprikosnovena zvijezda i redovni govornik na njihovim konferencijama.

S Trampovom administracija Dodik je isposlovao skidanje američkih sankcija, što i nije baš benigni poduhvat kad je američka crna lista u pitanju.

Trampovi bivši blisku saradnici dolazili su u Banju Luku. Od Slobodarske stranke u Austriji, preko Le Pen u Francuskoj, do samog Benjamin Netanjahua, o čijoj međunarodnoj težini i utjecaju nije potrebno posebno govoriti - Dodik ima uspostavljenu mrežu kontakata širom svijeta. I sve to kao osuđenik i čovjek bez formalne funkcije.

Opasna činjenica

To nije moralna pobjeda. To je opasna politička činjenica. Koja i dalje traje i sada dok je „obični građanin“ nakon što je presuđen i nakon što mu je zabranjeno obavljanje javnih funkcija.

Kada Elmedin Konaković kao ministar vanjskih poslova sjedi u sarajevskom studiju iz kojeg pokušava objasniti kako se kao obični građanin Dodik „ponizio u BIJELOJ KUĆI“, to nije politička analiza nego pokušaj umanjivanja činjenice koju je nemoguće sakriti: Dodik ima pristup liderima kojima Sarajevo nema. I ne samo pristup, nego i bliske odnose. S te strane bilo bi uputno postaviti pitanje koliko su današnji politički predstavnici koji vode Bošnjake zaista bliski ključnim ljudima sa Zapada koji donose odluke. S koliko njih redovno komuniciraju, koliko su blisku i kakva im je dugoročna strategija po tom pitanju. Ako je suditi po njihovim profilima na društvenim mrežama, od hodnika dalje najčešće ne dobacuju.

Konaković je mjesecima najavljivao političke zemljotrese - bagere, izbacivanje SNSD-a iz Vijeća ministara, kraj Dodikove moći. Ono što je stvarno uslijedilo nisu bili institucionalni pomaci, nego saopštenja, reakcije i simbolički performansi. Dodik je, s druge strane, nastavio graditi i održavati međunarodne kontakte, bez obzira na presudu, zabrane i formalni status.

Tu prestaje priča o ličnostima i počinje priča o strukturalnom problemu vanjske politike Sarajeva.

Pogubljena politika

Sarajevska politika danas nema međunarodnu strategiju, nema definisanu ciljnu publiku i nema operativne partnere. Ima narativ - i to narativ za unutrašnju upotrebu izražen korz Facebook statuse i jalova međubošnjačka prepucavanja.. Vlastita publika služi kao zamjena za međunarodne saveznike, a moralna ispravnost kao supstitut za politički utjecaj.

Međunarodna politika, međutim, ne funkcioniše na simbolici, nego na mrežama, dugoročnom pozicioniranju i dosljednosti. Dodik je izabrao svoju nišu, gradio kontakte godinama i ostao u njoj, bez obzira na reputacijske i pravne posljedice. Sarajevo je na tom planu potpuno zakazalo već godinama, pa u rapidnom mijenjanju geopolitičkim okolnosti ne zna ni gdje više udara

Dodik ne pobjeđuje zato što je politički superioran, nego zato što ima strategiju i zna kome se obraća. Političko Sarajevo ima moralni narativ, ali nema adresate. Ima publiku, ali nema partnere. I dok god se ne odgovori na jedno elementarno pitanje - s kim konkretno iz Sarajeva postoji redovna, neformalna i operativna komunikacija na Zapadu, a da prelazi nivo prvog zamjenika od trećeg savjetnika?

Pvaka priča o Dodikovom „poniženju“, „izolaciji“ ili „skorom političkom kraju“ ostat će ono što jeste: samozavaravanje upakovano u politički marketing.