Ako se vlast u Republici Srpskoj godinama pokušavala predstaviti kao savršeno uštiman politički mehanizam, posljednjih dana više liči na konstrukciju koju drži navika, a ne stabilnost. Sukob između Nenada Stevandića i Gorana Selaka nije incident, nego simptom – ogoljeni trenutak u kojem se vidi koliko je krhka kohezija unutar vladajuće koalicije.

Dominacija SNSD-a

Povod je bilo jedno istraživanje javnog mnijenja. Rezultati su pokazali dominaciju SNSD-a, ali i pad manjih partnera koji više ne dobacuju ni do simboličnog praga. Naime, čelnik SPS-a Goran Selak pohvalio se rastom popularnosti svoje stranke, pozivajući se na istraživanje agencije "Faktor plus". Umjesto čestitki - stigla je uvreda. Predsjednik US-a Nenad Stevandić nije birao riječi, nazvavši Selaka "majmunom" i optuživši ga za "sulude ambicije bez pokrića". Sve zbog nekoliko postotaka podrške.

Ova koalicija odavno nije savez zasnovan na ideji. Ona funkcioniše kao kartel raspodjele moći, u kojem svaki partner opstaje dok dobija svoj dio. Problem nastaje kada se taj „kolač“ počne smanjivati. Ekonomski pritisci, pad standarda i zamor birača smanjuju prostor za političku trgovinu. A kada resursa ponestane, saveznici postaju konkurenti.

Današnja situacija podsjeća na 2014. godinu, kada je opozicija ozbiljno računala da bi Petar Đokić i njegova Socijalistička partija mogli preći na njihovu stranu i tako formirati novu većinu. Do toga nije došlo, ali je tada postalo jasno da lojalnost u ovom sistemu nije ideološka, nego interesna. Upravo zato su ovakvi sukobi važni – pokazuju da se ravnoteža interesa mijenja.

Smirivanje situacije

Dodatni faktor je i marginalizacija Vlade Đajića i obračuna Milorada Dodika s njim, koji ima vlastitu infrastrukturu i utjecaj. Ako odluči igrati samostalnije ili povući dio kadrova, to može otvoriti novu pukotinu u već napetom sistemu. U političkim strukturama koje počivaju na disciplini, svaki gubitak kontrole može imati lančani efekt.

Milorad Dodik će vjerovatno pokušati smiriti situaciju, kao i ranije – prebacivanjem fokusa na opoziciju i podsjećanjem partnera šta mogu izgubiti. Kratkoročno, to može uspjeti. Ali problem je što se ovdje više ne radi o pojedinačnim trzavicama, nego o obrascu koji se ponavlja.

Koalicije zasnovane na raspodjeli resursa stabilne su samo dok tih resursa ima dovoljno za sve. Kada ih počne nedostajati, počinje otvorena borba unutar sistema. Upravo to danas gledamo – politički partneri sve češće djeluju kao protivnici, jer im je opstanak ugrožen.

Mijenja se scena

Zato ključno pitanje više nije da li ima sukoba, nego šta oni znače. A znače da se politička scena u RS polako mijenja. Ne kroz spektakularne lomove, nego kroz niz sitnih pukotina koje se šire.

Ako se ovaj sistem jednom i raspadne, neće to biti zbog snage opozicije. Raspast će se iznutra – kroz ovakve sukobe, uvrede i borbu za sve manje „mrvice“ vlasti koje postaju pitanje političkog preživljavanja.