U trenucima kada je umrla legenda narodne muzike Halid Bešlić, Bosna i Hercegovina je izgledala kao zemlja kakvu svi priželjkujemo – bez podjela, bez mržnje, bez etiketa. Ljudi svih nacija, vjera, jezika i akcenata plakali su za čovjekom koji je simbolizirao ono što je u ovoj zemlji najrjeđe – dobrotu i ljudskost.
Gradovi od Banje Luke do Mostara, od Zagreba do Beograda, od Tuzle do Sarajeva odali su mu počast. Na trenutak je nestalo sve ono što nas razdvaja, a pojavilo se ono što nas spaja – ljudsko.
I dok su obični ljudi, oni koje se s visine često naziva “seljacima”, pokazivali dostojanstvo i zajedništvo, građanske i lijeve stranke - koje bi, barem deklarativno, trebale biti politički izraz tog humanizma – pokazuju koliko oni, zapravo, kroz sve ove godine ne znaju da iskoriste taj potencija. Niko od njih oko sebe ne prepoznaje taj emocionalni naboj, taj nepolitički, ali duboko civilizacijski trenutak u BiH s kojim je neka bolja i složnija država moguća.
Decenijama već iste fraze odzvanjaju: “Ljudi ne razumiju”, “Narod glasa za nacionaliste”, “Mi nudimo građansko, oni hoće nacionalističko”.
Ispod te floskule krije se pitanje koje se mora postaviti – a gdje su to građanske opcije uopšte ponuđene narodu? Na realciji Baščaršija – Ilidža?
Koliko su te stranke aktivne u ruralnim područjima? Koliko intelektualaca i aktivista odlazi u mala mjesta? Koliko ih se uopće interesuje za te ljude?
Naša stranka je, primjerice, svoj utjecaj svela na područje od Marijin-Dvora do Ilidže. Dalje od toga - nema ih, niti ih zanima, sve dok su budžetska mjesta Peđi i Sabini sigurna, a plate potaman.
Ko od njih uopšte zna kako žive ljudi u Olovu, u Glamoču, u Donjem Vakufu? Ko se iz tih “građanskih” krugova sjeti da ode među te ljude, da ih sluša, da im ponudi nešto što ima smisla i za njihov život?
Ako ih se i sjete, to bude jednom u četiri godine – uz neku kampanju iz kafića na Vilsonovom.
Današnja “građanska” scena u BiH više nije ni intelektualna ni politička elita. To je skupina samozadovoljnih činovnika, bez ideje, bez vizije, bez misije. U njima nema ni snage da izgovore šta je to zapravo jedinstvena, slobodna, građanska Bosna i Hercegovina.
Halid Bešlić je, paradoksalno, u smrti pokazao više građanskog duha, više zajedništva i više Bosne nego sve te “progresivne” snage zajedno.
