Bosna i Hercegovina je druga najkorumpiranija država u Evropi. Druga. Znači nismo ni najbolji u nečemu u čemu smo očigledno uložili najviše truda. Tipično. U svemu smo skoro-pa-prvi.
I sad svi kao šokirani. Ljudi se krste, komentarišu po portalima: “Strašno!”
Ne, nije strašno. Strašno bi bilo da smo čisti. To bi bio znak da se nešto ozbiljno poremetilo u sistemu.
Transparency International u BiH kaže da živimo u državi s prividom demokratije. Privid? Naravno da je privid. Ovo je demokratija u HD rezoluciji, ali s kablom iščupanim iz zida. Sve izgleda kao demokratija - izbori, kampanje, parole - ali kad pritisneš dugme, ništa ne radi.
Izbori kod nas nisu način da se vlast promijeni, nego način da se vlast potvrdi. Kao godišnji tehnički pregled auta koji nema motor, ali ima naljepnicu. Glasanje, kupovina glasova, malo zastrašivanja, malo javnih resursa - sve po propisu. Samo po našem propisu.
A pravosuđe? To je poseban stand-up set. Sudovi koji se boje političara više nego kriminalaca. Tužioci koji se izgube čim vide nekoga s funkcijom. Ljudi koji bi trebali goniti korupciju, a traže zaštitu od borbe protiv korupcije. To ti je kao da vatrogasci traže da se zabrani voda jer je “invazivna”.
Milionske afere? „Viaduct“, koncesije, arbitraže, stotine miliona maraka - nestaju, ispare, evaporiraju. Nema krivca, nema ostavki, nema suda. Samo tišina. Ona balkanska, teška tišina u kojoj svi znaju šta se desilo, ali niko nema živaca da se pravi lud duže od institucija.
A priroda? Zrak koji ne smiješ udisati, rijeke koje ne smiješ gledati, šume koje ne smiješ braniti. Sve pod koncesijom, sve na prodaju, sve uz potpis. Korupcija ovdje ne ubija samo budžet - ubija pluća, vodu i zdrav razum.
I zato nemojmo glumiti iznenađenje. Drugo mjesto po korupciji nije “pad ugleda države”. To je iskren odraz sistema. Ovo nije neuspjeh. Ovo je rezultat. Sistem radi tačno onako kako je dizajniran: da partije vladaju, da institucije šute, da građani gledaju i da se svi zajedno pravimo da je ovo normalno. I jeste normalno.
