Gledam ih kako se šeću – parazitski mjehuri ljudske bijede, s kravatom umjesto kičme i stomakom punim tuđih dnevnica. U očima im sija umišljena moć, na jeziku im halucinacije o vlastitoj važnosti, a u rukama katalog fufica spremnih na svakakve akrobacije u zamjenu za 1.500 maraka u nekoj agenciji za nepostojeće stvari.
To su naši politički ublehaši – meštri od kompenzacijskih lista, generali nule, vojvode praznine. Bahati, zadihani, masni – kao da ih je neko ispekao u vlastitom znoju i servirao mediokritetskoj naciji koja je, umorna i rezignirana, pristala na sve.
Njihove face vise s bilborda kao reklame za propast. Kad ih vidim, poželim spaliti pasoš i otići u šumu – tamo barem nema predizbornih slogana.
Ali istina je – oni su prolazni. Trenutni. Potrošni. Jedan omašaj na listi, jedan pad u nemilost šefa partije – i nestaju bez traga. Gdje su danas svi ti Šepići, Čardžići, Lipovače, Paravci, Ive, Mire, Jovići, Tadići? "Nekad neko", sada samo fusnota u arhivi partijskog otpada.
Ovo društvo ne diše zahvaljujući njima. Ono preživljava uprkos njima. Dišu ga oni koji stvaraju: poduzetnici koji se bore s poreznim vampirima, intelektualci koje ne zovete u emisije jer govore istinu, umjetnici koje izgladnjujete, inovatori koje tjerate iz zemlje.
Vi, gospodo politička, niste elita. Vi ste paraziti. Vaš vijek traje koliko i budžetska infuzija. Kad nestane novca ili erekcije stranačkog šefa – nestajete i vi. Nećete ostaviti spomenik. Nećete dobiti ulicu. Možda tek žuti karton zalijepljen na vratima kafanskog WC-a.
I to je maksimum koji vam historija može velikodušno ponuditi.
