Za prvih pola godine BiH je za voće i povrće proizvedeno u regionu, Evropi i svijetu platila više od 259 miliona KM. Do kraja godine ćemo izdvojiti još otprilike toliko. Uprkos prirodnim potencijalima kojima ova zemlja raspolaže, te tradiciji u oblasti poljoprivrede, posljednjih decenija milijarde KM maraka praktično dajemo drugima, zahvaljujući činjenici da smo vlastite proizvođače zanemarili, potcijenili, obeshrabrili i skoro ugušili. Vlastitim sredstvima podstičemo razvoj poljoprivrede i ekonomija drugih zemalja, pretvarajući se u društvo koje bez hrane iz uvoza ne bi preživjelo ni nekoliko dana.
Teško je objasniti činjenicu da smo krompir, pored našeg glamočkog ili romanijskog, platili 18,6 miliona KM. Gotovo 18 miliona izdvojili smo i za paradajz, više od 8 miliona za luk, 5,5 za kupus, blizu pet miliona za krastavac, pa još gotovo 15 miliona “bacili” za ostale vrste povrća. Ima se, može se.
Naš odnos prema domaćoj poljoprivrednoj proizvodnji, pusta bosanskohercegovačka sela i nekada plodna polja zarasla u korov tek povremeno se spomenu u medijima. Čudimo se vlastitom neradu, nesposobnosti, naivnosti s kojom smo možda nasjeli na priču o zemljoradnji kao manje vrijednom zanimanju.
Pitamo se i koja je svrha dosadašnjeg načina podrške poljoprivredi, ako stotine miliona maraka, kroz podsticaje različitih nivoa vlasti, na kraju godine ne daje rezultate. Iako ćemo radije i duže raspravljati o broju prisutnih i porukama s koncerta u Zagrebu, ili protestima na ulicama srbijanskih gradova, u pitanju je jedna od najvažnijih tema za budućnost ove zemlje.
Od poljoprivrede se niko nije obogatio, iako u godinama rasta cijena prehrambenih proizvoda u svijetu i to postaje upitno, ali bez razvijene domaće poljoprivredne proizvodnje i prehrambene industrije niti jedna zemlja nije mogla računati na stabilnost i daljnji ekonomski razvoj.
