„Kako se mogla dogoditi Srebrenica?“, pitao je prije nekoliko godina jedan visoki evropski zvaničnik. Ali pravo pitanje nije kako – već zašto. A odgovor je jednostavan: zbog velikosrpske ideologije. Srebrenica nije bila incident, greška ni izolovan slučaj, već logična kulminacija jedne opasne ideje – stvaranja etnički čiste „velike Srbije“.
Genocid u Srebrenici bio je samo najkrvaviji čin projekta koji je već bio proveden u Prijedoru, Višegradu, Foči, Zvorniku, Sarajevu... Bio je to isti plan, ista vojska, isti ciljevi: fizičko uklanjanje Bošnjaka jer su stajali na putu teritorijalnom širenju i stvaranju srpske države. Isti metak, isti nož, ista mržnja.
Zločin su, naravno, počinili oni koji su pucali. Ali i komandanti koji su davali naredbe. Političari koji su te generale postavljali. Intelektualci koji su stvorili ideološku podlogu. Pisci, novinari i sveštenici koji su pozivali na krv. Porodice koje su šutjele. Komšije koje su gledale. Država, društvo i sistem koji su učestvovali – aktivno ili pasivno. Genocid nije djelo jednog čovjeka, nego cijele jedne ideološki zatrovane zajednice. Genocid je država. Genocid je sistem. Genocid je – ideologija. Velikosrpska.
Sjećanje na Srebrenicu je važno, ali nije dovoljno. Ne pita se žrtva smije li da živi. Ako želimo da se zločin ne ponovi, uzrok mora biti uklonjen. A uzrok nije jedan čovjek, ni jedna vojska – uzrok je ideja. Ideja koja je u 19. stoljeću ispraznila Srbiju od muslimana, koja je u 20. nastavila krvavi pohod i koja je i danas politički mainstream – od Vučića do Dodika.
Danas su u Republici Srpskoj Karadžić i Mladić heroji. Negiranje genocida je karta za ulazak u politiku. Katarza u Srbiji i RS ne postoji. Nema suočavanja, nema grižnje, nema iskrenog pokajanja. Velikosrpska ideja je i dalje živa, zdrava i organizovana. A ona je ta koja ubija. Svi ostali su samo izvršioci.
