Usvajanje Rezolucije o genocidu u Srebrenici i uspostavljanje Međunarodnog dana sjećanja na genocid u nekadašnjoj „zaštićenoj zoni“ UN-a očigledno je predstavljalo prekretnicu u percepciji svijeta prema najvećem zločinu na tlu Evrope nakon Drugog svjetskog rata. Pokušaji negiranja i definitivno su propali, pa oni koji se usude zlonamjerno interpretirati i preispitivati činjenice utvrđene pred Međunarodnim krivičnim sudom i opečaćene u glavnom organu UN-a, govore samo o samima sebi. O bićima koja iz polumraka srebreničke pravoslavne crkve svakog 11. jula puste muziku i stihove satkane od mržnje i likovanja nad krvlju i žrtvama, da i ne govorimo.Međunarodni dan sjećanja na genocid u Srebrenici obilježava se širom Planete i obilježavat će se još masovnije u civiliziranom dijelu svijeta. Oni koji mu ne pripadaju genocid će negirati interpretacijama da se radilo o „strašnom zločinu“, iako svjesni da su masovnim pogubljenjima, masovnim grobnicama i deportacijama pokušali istrijebiti jedan narod na prostoru Srebrenice i okoline. I u tome su dobrim dijelom i uspjeli. Kada su satelitski snimci otkrili tragove zvjerstava, svjesni da se ne radi o „strašnom zločinu“ već najtežem krivičnom djelu u međunarodnom krivičnom pravu, genocid su nastojali prikriti naknadnim prekopavanjima i prebacivanjima pokidanih tijela u sekundarne i tercijarne masovne grobnice.Istovremeno, borba majki Srebrenice, duga, uporna i teška, prerasla je u univerzalnu borbu za mir i pravdu u svijetu. Tokom ovogodišnje komemoracije u Memorijalnom centru u Potočarima Munira Subašić, predsjednica „Pokreta Majke enklava Srebrenica i Žepa“, progovorila je i u ime majki Ukrajine i Palestine. Svjetskim zvaničnicima, koji priznaju da je međunarodna zajednica 1995. godine zakazala u Srebrenici, pa ponovo obećavaju: „Nikada više“, uputila je otvorene, ljudske, iz duše, sasvim jasne poruke.- Dok stojim ovdje, mnoge majke u Ukrajini i Palestini doživljavaju ono što smo mi doživljavali 1995. godine. Svijet i Evropa ništa nisu naučili. Pričaju nam priče. Ako nas volite, ako ste se pokajali, zašto nas ne primite u Evropu, zašto nas ne primite u NATO. Mi tamo pripadamo, ne pripadamo mraku, pripadamo budućnosti – kazala je Subašić.Njene poruke da su razlike dobre a podjele nisu, da se ljudi trebaju dijeliti samo na dobre i loše, da u vremenima buđenja fašizma trebamo manje pričati a više raditi i njen poziv Evropi na buđenje, preciznije su, iskrenije i bolje od svih mjera i reformskih agendi koje se od BiH očekuju.&nbsp;&nbsp;

Genocid su nastojali prikriti naknadnim prekopavanjima i prebacivanjima pokidanih tijela u sekundarne i tercijarne masovne grobnice

Ne pripadamo mraku

Iza njega su decenije borbe za istinu i posmrtnim ostacima žrtava ratnih zločina po bosanskim brdima, jamama, rijekama, masovnim i pojedinačnim grobnicama, a na plećima teško breme sjećanja na prizore na koje je nailazio. Amor Mašović, dugogodišnji istražitelj i direktor Instituta za nestale osobe BiH, ponudio je možda i najbolji mogući odgovor na konstantna negiranja genocida i ratnih zločina i uporno glorificiranje njihovih nalogodavaca i izvršitelja. Potpuna istina, dokazana pred sudovima u BiH, Nizozemskoj i Njemačkoj, kaže da je genocid dokazan u nekoliko općina u BiH. Borislava Herak, Dragan Opačić, Nikola Jorgić, Maksim Sokolović i Đurađ Kušljić osuđeni su zbog krivičnog djela genocid u Vogošći, Prijedoru, Grapskoj i Osmacima, dok je Novislav Džajić oslobođen, ali je njegovom presudom genocid potvrđen za mjesto Trnova kod Foče. Mašović ističe da bi bilo neljudski i nepravedno razlikovati žrtve, a da je namjeru o počinjenju genocida nepotrebno dokazivati, nakon što je on najavljen u skupštini tzv. Srpske republike još 1992. godine, od doživotnog osuđenika Ratka Mladića.Amor Mašović danas je delegat u Domu naroda Parlamenta FBiH.&nbsp;

Mašović ističe da bi bilo neljudski i nepravedno razlikovati žrtve

Amor Mašović: Čuvar istine

Adem Mehmedović, historičar i nekadašnji novinar, marljivo i strpljivo je sakupljao priče i dokumente od preživjelih žrtava genocida. Njihova potresna i bolna svjedočanstva i činjenice je pretočio u štivo koje je nazvao „Srebrenica ožiljci“.Mehmedović je svoju knjigu ispisao i novinarski, ali i historijski, a poseban dio je posvetio majkama Srebrenice, ukazavši da 250 njih nije dočekalo identifikovati posmrtne ostatke svoje djece i ukopati ih.Važan dio knjige je svakako posveta ubijenim ženama i djevojčicama. Jer, kako je naveo, više od 66 žena je ubijeno u genocidu, a samo su njih 22 su identifikovane.Iako su o najvećem stradanju u Evropi nakon Drugog svjetskog rata napisane brojne knjige, svaka priča u onoj koju je Mehmedović ukoričio je lično svjedočenje i predstavlja doprinos tome kako Srebrenicu sačuvati od zaborava.- Ova knjiga je opomena i poruka da sva djeca treba da budu djeca. Djeca ne trebaju da nose teret rata i ne treba da preživljavaju ono što smo mi kao djeca u Srebrenici preživjeli. Naša obaveza je da pamtimo i ne zaboravimo genocid – poručio je Mehmedović.

Dio svoje knjige posvetio i majkama, ali i ženama stradalim u genocidu


Mehmedović: Napisao knjigu „Srebrenica ožiljci“

Adem Mehmedović: Opomena i poruka

„Kako se mogla dogoditi Srebrenica?“, pitao je prije nekoliko godina jedan visoki evropski zvaničnik. Ali pravo pitanje nije kako – već zašto. A odgovor je jednostavan: zbog velikosrpske ideologije. Srebrenica nije bila incident, greška ni izolovan slučaj, već logična kulminacija jedne opasne ideje – stvaranja etnički čiste „velike Srbije“.Genocid u Srebrenici bio je samo najkrvaviji čin projekta koji je već bio proveden u Prijedoru, Višegradu, Foči, Zvorniku, Sarajevu... Bio je to isti plan, ista vojska, isti ciljevi: fizičko uklanjanje Bošnjaka jer su stajali na putu teritorijalnom širenju i stvaranju srpske države. Isti metak, isti nož, ista mržnja.Zločin su, naravno, počinili oni koji su pucali. Ali i komandanti koji su davali naredbe. Političari koji su te generale postavljali. Intelektualci koji su stvorili ideološku podlogu. Pisci, novinari i sveštenici koji su pozivali na krv. Porodice koje su šutjele. Komšije koje su gledale. Država, društvo i sistem koji su učestvovali – aktivno ili pasivno. Genocid nije djelo jednog čovjeka, nego cijele jedne ideološki zatrovane zajednice. Genocid je država. Genocid je sistem. Genocid je – ideologija. Velikosrpska.Sjećanje na Srebrenicu je važno, ali nije dovoljno. Ne pita se žrtva smije li da živi. Ako želimo da se zločin ne ponovi, uzrok mora biti uklonjen. A uzrok nije jedan čovjek, ni jedna vojska – uzrok je ideja. Ideja koja je u 19. stoljeću ispraznila Srbiju od muslimana, koja je u 20. nastavila krvavi pohod i koja je i danas politički mainstream – od Vučića do Dodika.Danas su u Republici Srpskoj Karadžić i Mladić heroji. Negiranje genocida je karta za ulazak u politiku. Katarza u Srbiji i RS ne postoji. Nema suočavanja, nema grižnje, nema iskrenog pokajanja. Velikosrpska ideja je i dalje živa, zdrava i organizovana. A ona je ta koja ubija. Svi ostali su samo izvršioci.

Velikosrpski projekt nije završen u Srebrenici – on traje, oblikuje politike i društva, i prijetnja je koja ne prestaje dokle god živi ideja

Ideologija genocida

Pojavljivanje zvaničnika RS pred Sudom Bosne i Hercegovine već danima prate različiti komentari. Predsjednik RS Milorad Dodik, a zatim i predsjednici Vlade i Narodne skupštine RS Radovan Višković i Nenad Stevandić, javili su se državnim pravosudnim organima, gdje su u Tužilaštvu BiH ispitani u svojstvu osumnjičenih za napad na ustavni poredak BiH, a potom izvedeni i pred Sud BiH gdje je održano ročište na kojem im je ukinut pritvor. Sve trojici su određene mjere zabrane, naloženo obavezno javljanje u nadležnu policijsku stanicu, a cijeli postupak teče dalje.Svaki detalj pomno se prati i analizira u javnosti i medijima, s različitim pogledima na „mirnu predaju“ osumnjičenih. Predsjednik Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH Sanin Bogunić izjavio je jučer da će VSTV provjeriti zakonitost postupanja sudija i tužitelja, ali da prema dostupnim informacijama ništa ne ukazuje da je zakon prekršen. Provjere, svakako, treba prepustiti za to nadležnim institucijama, kao i nastavak započetih procesa kojima najveća poratna politička kriza u BiH treba biti okončana. Uostalom, upravo se na poštivanju institucija ove zemlje i insistira od samog početka.Bez obzira na to da li u ovakvoj situaciji vidjeli do pola praznu ili punu čašu, kad se glave ohlade a emocije ostave po strani, jasno je da odazivanje političkog rukovodstva RS pozivima pravosudnih organa BiH, gdje njihova krivica, odnosno nevinost jedino i može biti potvrđena, predstavlja veliku pobjedu BiH i njenih institucija. Dodik, Višković i Stevandić samovoljno su se pojavili pred njima, pokazujući i vlastitu odgovornost i poštivanje nadležnosti države. Istina, mogli su to i trebali učiniti puno ranije, lišiti nas opasne retorike i bespotrebne drame zbog koje veliki broj građana nije mirno spavao, ali šta god bili motivi, ovakav put ka raspletu krize, koja je prijetila i miru, najbolji je i za njih i za sve stanovnike ove zemlje, za BiH i sve njene entitete.

Odazivanje političkog rukovodstva RS pozivima pravosudnih organa predstavlja veliku pobjedu BiH i njenih institucija

Najbolji put ka izlasku iz krize

Uvođenje carina od 30 posto na robu iz Bosne i Hercegovine, koje su Sjedinjene Američke Države ovih dana najavile, nije samo ekonomska mjera – to je i politička poruka. Kada najveća svjetska ekonomija odluči udariti po džepu male, izvozno orijentisane zemlje poput BiH, treba se zapitati: ko je zakazao, gdje je izostala diplomatija, a gdje konkretna akcija?Godinama slušamo kako svi imaju odličnu saradnju sa SAD, no kada dođu konkretne stvari za sto – odgovornost se prebacuje s jednog nivoa vlasti na drugi. Američka odluka dolazi kao rezultat niza nepravilnosti i nesposobnosti bh. institucija da odgovore na ključne uvjete koji se tiču standardizacije, poštivanja međunarodnih trgovinskih sporazuma, ali i ukupne političke stabilnosti.Ove carine neće pogoditi samo izvoznike – one će se preliti na cijeli lanac privrede: na radnike koji mogu izgubiti posao, na investitore koji će dvaput razmisliti prije nego ulože, pa i na budžete svih nivoa vlasti koji ovise o rastu izvoza.Zemlje poput BiH nemaju luksuz da ignorišu poruke koje dolaze iz Vašingtona. Sjedinjene Države ne uvode carine iz hira – to je odgovor na neispunjavanje obaveza. Naša spora birokratija, politička ucjenjivanja i ignorisanje upozorenja dolaze na naplatu.Vrijeme je da se prestane sa samozavaravanjem i populističkom retorikom. Ako političari ne znaju ili ne žele štititi interese vlastite ekonomije, onda neka snose i posljedice. Ali neka ih ne prebacuju na one koji svakodnevno pokušavaju stvarati vrijednost uprkos neuređenom sistemu.

Zemlje poput BiH nemaju luksuz da ignorišu poruke koje dolaze iz Vašingtona

Kraj neuređenom sistemu

Mirela Osmanović iz Memorijanog centra Srebrenica obratila se u sali Generalne skupštine UN-a na obilježavanju Međunarodnog dana osvrta i prisjećanja na genocid u Srebrenici.Njen govor je ostavio upečatljiv dojam na sve prisutne, ali i na one koji su putem raznih platformi slušali ono što je Osmanović govorila.U genocidu u Srebrenici ubijena su joj dva brata. Mirela je jučer smogla snage i hrabro ustala da je cijeli svijet čuje, govorila o ličnoj tragediji, ali i tragediji cijelog naroda.- Zato sam odlučila da radim u Memorijalnom centru Srebrenica. To mjesto postoji kako bi se odala počast svima koji su nestali, ali i onima koji su preživjeli – kazala je Mirela Osmanović.Njena poruka da govori u ime onih koji pate u tišini, jednostavno ne može biti ignorisana.- I u ime onih koji još nisu ni rođeni, ali zaslužuju da žive bez straha - poručila je.

I u ime onih koji još nisu ni rođeni, ali zaslužuju da žive bez straha

Osmanović: Govorila o tragediji cijelog naroda

Mirela Osmanović: Glas nemoćnih

Ime i prezime: Igor Gavran.Datum i mjesto rođenja: 3. juli 1978., Sarajevo.Šta prvo uradite kad se probudite: Provjerim koliko je sati i mogu li još spavati prije prve dnevne obaveze po rasporedu.Da niste to što jeste, čime biste se bavili: Kao dječak sam maštao da postanem vojni pilot, kasnije me privlačila filozofija, pa ko zna šta je sve moglo biti umjesto ekonomije.Šta Vam je bio prvi posao u životu: Pogrebne usluge.Kada biste samo jednu stvar mogli ponijeti na pusto ostrvu, šta bi to bilo: Vjerovatno neki set za preživljavanje bi bio najkorisniji, ali bih najradije poveo moju mačku umjesto bilo koje stvari.Najdraža pjesma: „Grbavica“.Šta gledate na televiziji: Sport, filmove, serije, vijesti, zabavni program, dokumentarce…, mada sve češće video-streaming zamjenjuje klasičnu televiziju.Šta Vas nervira: Mnogo toga, ali najviše nepravda i ljudska glupost.Najdraži grad: Sarajevo.Najbolji poklon koji ste dobili: Ljubav.Čega se plašite: Gubitka dragih osoba.S kim najradije pijete kafu: U posljednje vrijeme najradije pijem “mača late” s djevojkom.Omiljena društvena mreža: LinkedIn.Najdraža boja: Plava.Ko Vam je uzor: Moj otac.Da imate mogućnost, šta biste uradili da poboljšate stanje u svijetu: Primijenio načelo: “Od svakog prema sposobnostima, svakome prema potrebama”.Najdraži pisac: Ivo Andrić.Omiljeni muzičar ili bend: „Zabranjeno pušenje“.Posljednja knjiga koju ste pročitali: “Stranac u šumi”.Tim za koji navijate: FK Željezničar.Omiljena narodna izreka: „Pametnom je i išaret dosta“.Koje pitanje najviše mrzite: Suvišna, nepotrebna pitanja koja potvrđuju da je nekada šutnja zaista zlato.Omiljeni lik iz knjige, filma ili serije: Ima ih mnogo iz različitih kategorija i žanrova, ali za ovu priliku neka bude Broj 1 iz stripa “Alan Ford”.Koju zemlju biste voljeli posjetiti: Svaku koju još nisam posjetio, ali recimo DNR Koreja bi mogla biti posebno zanimljiva kao sasvim drugačija od većine zemalja svijeta.

Najbolji poklon mi je ljubav

Ekonomski stručnjak Igor Gavran: Prvi posao su mi bile pogrebne usluge

Obilježavanje 30. godišnjice genocida u Srebrenici i proboja na slobodnu teritoriju Armije RBiH ne bi bilo moguće bez predanog rada ljudi koji iz sjene obavljaju najvažnije zadatke. Među njima se ističe Suljo Čakanović – predsjednik Pododbora za „Marš mira“ i centralna figura u organizaciji ovog događaja.Zahvaljujući njegovoj posvećenosti, „Marš mira“ se svake godine realizira besprijekorno, bez logističkih ili sigurnosnih problema. Pripreme za ovogodišnji pohod bile su završene deset dana prije početka, a obuhvatile su svaki segment – od hrane, pića i medicinske pomoći do sigurnosnih protokola i smještaja za više od 6.500 prijavljenih učesnika iz svih dijelova svijeta.Suljo Čakanović vodi tim koji brine da svaki učesnik, bilo domaći ili strani, osjeti dostojanstvo i ozbiljnost ovog događaja. Ove godine dodatno su osigurane akreditacije i kodeksi ponašanja prevedeni na engleski i turski jezik, s ciljem širenja svijesti o genocidu i privlačenja sve većeg broja stranih državljana.Njegova sposobnost da poveže institucije, volontere, vojsku, medicinske timove i hiljade građana u jedinstven i funkcionalan sistem organizacije, govori o njegovoj izuzetnoj odgovornosti, viziji i ljudskosti. Kao neko ko je lično preživio golgotu srebreničke kolone, Suljo danas svoju ličnu bol pretvara u snagu zajednice i očuvanje kolektivnog pamćenja.„Marš mira“, koji kreće iz Nezuka i završava u Potočarima, pod vodstvom Sulje Čakanovića prerasta u mnogo više od običnog pohoda. On postaje simbol jedinstva, kolektivnog pamćenja i otpora zaboravu.Čakanović je čovjek koji ne traži pažnju, ali njegov trud i organizacijska sposobnost čine ga nezamjenjivim dijelom ove memorijalne priče.

Simbol jedinstva, kolektivnog pamćenja i otpora zaboravu

Suljo Čakanović: Stub organizacije 'Marša mira'

Za prvih pola godine BiH je za voće i povrće proizvedeno u regionu, Evropi i svijetu platila više od 259 miliona KM. Do kraja godine ćemo izdvojiti još otprilike toliko. Uprkos prirodnim potencijalima kojima ova zemlja raspolaže, te tradiciji u oblasti poljoprivrede, posljednjih decenija milijarde KM maraka praktično dajemo drugima, zahvaljujući činjenici da smo vlastite proizvođače zanemarili, potcijenili, obeshrabrili i skoro ugušili. Vlastitim sredstvima podstičemo razvoj poljoprivrede i ekonomija drugih zemalja, pretvarajući se u društvo koje bez hrane iz uvoza ne bi preživjelo ni nekoliko dana.Teško je objasniti činjenicu da smo krompir, pored našeg glamočkog ili romanijskog, platili 18,6 miliona KM. Gotovo 18 miliona izdvojili smo i za paradajz, više od 8 miliona za luk, 5,5 za kupus, blizu pet miliona za krastavac, pa još gotovo 15 miliona “bacili” za ostale vrste povrća. Ima se, može se. Naš odnos prema domaćoj poljoprivrednoj proizvodnji, pusta bosanskohercegovačka sela i nekada plodna polja zarasla u korov tek povremeno se spomenu u medijima. Čudimo se vlastitom neradu, nesposobnosti, naivnosti s kojom smo možda nasjeli na priču o zemljoradnji kao manje vrijednom zanimanju.Pitamo se i koja je svrha dosadašnjeg načina podrške poljoprivredi, ako stotine miliona maraka, kroz podsticaje različitih nivoa vlasti, na kraju godine ne daje rezultate. Iako ćemo radije i duže raspravljati o broju prisutnih i porukama s koncerta u Zagrebu, ili protestima na ulicama srbijanskih gradova, u pitanju je jedna od najvažnijih tema za budućnost ove zemlje. Od poljoprivrede se niko nije obogatio, iako u godinama rasta cijena prehrambenih proizvoda u svijetu i to postaje upitno, ali bez razvijene domaće poljoprivredne proizvodnje i prehrambene industrije niti jedna zemlja nije mogla računati na stabilnost i daljnji ekonomski razvoj.

Vlastitim sredstvima podstičemo razvoj poljoprivrede i ekonomija drugih zemalja

Ima se, može se

Mensur Mujčić će 11. jula u Memorijalnom centru Potočari u mezar spustiti tabut s par pronađenih kostiju brata Amira. Iza njega su godine iščekivanja, traganja za istinom, ali i kolebanja. Jer, godinama je čekao da bude pronađen i ostatak njegovog tijela, premještanog iz jedne u drugu masovnu grobnicu, ali odlučio je da ove godine Amir dobije svoj mezar, pa makar i s nekoliko kostiju.Uprkos strašnoj tragediji i ogromnoj boli, jer, Amir je izgubio i oca i to gotovo korak do slobode, dok je njegova majka preselila na bolji svijet u februaru ove godine i nažolost nije dočekala da ukopa svoga sina, Mujčić je ostao čovjek.- Preživio sam, a uspio ostati normalan. Nemam u sebi mržnje, ne mogu nikoga da mrzim, bez obzira šta mi se desilo. Svake godine dolazim u Potočare i nije jednostavno, mozak drugačije radi u tim trenucima, ali ostao sam čovjek i to ću biti do kraja – riječi su Mensura Mujčića.

Bez obzira na ogromnu tragediju nikoga ne mrzi

Mensur Mujčić: Ostao čovjek

Od kataklizme u Jablanici, kada je usljed nezapamćenih padavina, bujica, ali i pod tonama stijena prekinuto 19 ljudskih života, prošlo je devet mjeseci. Gotovo toliko traje istraga s posebnim akcentom na prirodnu elementarnu nepogodu i na eventualnu odgovornost i ulogu ljudskog faktora.Od tada do danas iz Tužilaštva Hercegovačko-neretvanskog kantona, čiji tužilački tim Područnog ureda u Konjicu provodi istražne radnje nema rezultata. Sve što se iznosi u posljednje vrijeme zvuči kao pokvarena ploča. „Stigao ključni nalaz“. „U toku je analiza nalaza“. „Čeka se nalaz dodatnih vještačenja“. I tako ukrug, rečenice gotovo bez sadržaja, suštine, bez kraja i konca.Kao da treba biti pravni ekspert da bi se shvatila činjenica kako kamenolomu nije bilo mjesto iznad kuća, iznad naselja. Istom onom kojem vlasti, eto, nisu izdale nikakvu koncesiju, a koji je stalno radio. Istom onom u kojem su stručnjaci Federalnog zavoda za geologiju koji su odmah nakon katastrofe vršili istraživanja evidentirali blokove gabra, stijene koja prirodno nije prisutna u toj zoni i koja je tu dovezena, vjerovatno, radi obrade.Ta stijena, odnosno blokovi su precizno snimljeni na više od 500 tačaka. Dakle, kamenolom je radio nelegalno, ali, eto, baš nijedan inspektor ga nije vidio, niti je iko od nadležnih vidio prašinu, a ni čuo buku. I tako je iznad naselja napravljena vještačka brana, koja je zaustavila vodu koja se slijevala niz padine, dok se nije nakupila snaga da sve prsne u paramparčad. I to je bila greška i ljudska i institucionalna i sistemska.I, sada, devet mjeseci poslije, postavlja se pitanje šta se više čeka? Dokazi? Zar je teško doći do njih? Koji još dodatni nalazi? Kome se tačno daje vrijeme? Devetnaest ljudi više nema. Brojne porodice su unesrećene. Izgubili su očeve, majke, braću, sestre, muževe, supruge, djecu... Kada će se pravda probuditi?

I, sada, devet mjeseci poslije, postavlja se pitanje šta se više čeka

K'o pokvarena ploča

Krvavi juli 1995., ali i godine koje su mu prethodile, ispisale su najpotresnije životne priče, istovremeno obične ljude pretvarajući u heroje. Oni su na svojim plećima ponijeli teret borbe za preživljavanje, a potom i za istinu i pravdu za preživjele Srebreničane. Jedan od takvih heroja je i Abdulah Halilović, prijeratni radnik a danas penzioner, koji je tokom opsade i genocida u Srebrenici izgubio oca, brata, amidže... 28 članova porodice, od kojih za osmero još traga. U potresnoj ispovijesti za „Avaz“ opisao je rastanak sa suprugom, sinom i amidžama koji su otišli u Potočare, dok se on odlučio na put ka slobodnoj teritoriji preko šuma, kroz zasjede i minska polja. Tokom neopisivo teškog proboja je i ranjen. Tek 25. jula saznao je da su njegovi supruga i dijete preživjeli i da su stigli do slobodne teritorije. Od tada traje potraga za skeletnim ostacima ubijenih, ali i pravdom za zločince. Detalj koji svjedoči o dostojanstvu, upornosti i požrtvovanosti preživjelih desio se 2023. godine, kada je Abdulah, s rođacima Begom Halilovićem i Suadom Pašalićem, u čast žrtava i majki Srebrenice prešao dalek „Put mira i ljubavi“.- Krenuli smo pješice iz Haga, ispred zatvora Šveningen, 9. aprila i stigli smo 25. juna u Nezuk, da bismo se priključili koloni iz Nezuka za Srebrenicu. Znači 1.820 kilometara sam pregazio pješke - Nizozemska, Njemačka, Austrija, Slovenija, Hrvatska, BiH – kazao je Abdulah Halilović za “Avaz”.

Tokom opsade i genocida u Srebrenici izgubio 28 članova porodice

Abdulah Halilović: 1.820 kilometara za žrtve Srebrenice

Suša koja je ove godine pogodila Bosnu i Hercegovinu nije tek prirodna nepogoda – ona je snažan udarac sistemu koji je i prije bio na ivici kolapsa. Visoke temperature, rekordno nizak nivo padavina i isušeni vodotokovi već sada su uništili hiljade hektara usjeva širom zemlje – od ravnica Semberije i Posavine do hercegovačkih vinograda i voćnjaka u srednjoj Bosni.Poljoprivrednici, iscrpljeni ranijim neizvjesnostima i galopirajućim cijenama repromaterijala, sada su na koljenima. Kukuruz se suši prije žetve, prinosi voća prepolovljeni su u odnosu na prošlu godinu, a plastenička proizvodnja trpi ogromne gubitke zbog nestašica vode. Već sada je jasno – posljedice će biti dugoročne, a cijene hrane još više.No, ono što je još alarmantnije od same suše jeste institucionalna šutnja. Iz entitetskih i državnih institucija dolazi malo ili nimalo konkretnih informacija o mjerama pomoći, planovima navodnjavanja, interventnim fondovima ili strateškoj podršci najpogođenijim regijama. U državama koje brinu o poljoprivredi, ovakva suša automatski aktivira hitne mehanizme: oslobađanje rezervi, interventne isplate, subvencije, osiguranje štete. U BiH – sve ostaje na obećanjima i političkoj inertnosti.Suša ne pogađa samo poljoprivrednike. Ona pogađa svakog građanina koji zavisi od domaće hrane, a to znači – sve nas. Kada nestašica stigne na tržište, kada domaći proizvod postane luksuz, a uvozni zamjena – jasno ćemo osjetiti posljedice. BiH tada neće biti samo poljoprivredno uništena – nego i prehrambeno nesigurna.Struka godinama upozorava: bez masovnih ulaganja u sisteme navodnjavanja, bez osiguranja usjeva, bez konkretnih strategija prilagođavanja klimatskim promjenama – ovakve suše postat će pravilo, a ne izuzetak. U zemlji koja 60 posto hrane uvozi, a domaće proizvođače gura u dužničko ropstvo, to znači i tihi slom.Ova godina mogla bi biti prelomna. Ili će nas natjerati da ozbiljno promijenimo kurs, ili ćemo se – kao i mnogo puta do sada – zadovoljiti izvještajima o “štetama” i čekati novu katastrofu. Poljoprivrednici su uradili sve što su mogli. Sad je red na one koji odlučuju.

Dok poljoprivrednici broje štete i najavljuju nestašice, institucije ne nude ni plan ni pomoć

Iz entitetskih i državnih institucija dolazi malo ili nimalo konkretnih informacija o mjerama pomoći

Suša opustošila njive

Prvi dani jula svake godine prsa ispunjavaju tugom ususret novoj godišnjici genocida u Srebrenici. O patnjama koje su preživjeli stanovnici opkoljene enklave i zločinima koji su trajali od početka opsade grada do završnog čina genocida, mnogo je rečeno i napisano.A opet, nedovoljno da opiše i objasni sve. Svoju priču Srebreničanin Hasan Hasanović, pričao je bezbroj puta, ono što je doživio pokušao je smjestiti i u knjigu "Srebrenica: Zaboraviti ne smijem, halaliti neću", kaže da sebe ne bi mogao zvati čovjekom kada bi šutio, ali svaki put neki novi detalj, neka s vremenom potisnuta uspomena, na drugačiji način izgovorena rečenica natjera suze na oči i ostavi bez teksta.Hasan je mladić koji tokom pokušaja proboja Srebreničana kroz zasjede i minska polja nije želio ostaviti tijelo ubijenog brata Hasiba. Nakon ranjavanja u minskom polju nosio ga je više od dvadeset kilometara.- Rekao mi je da kažem mami da je bio hrabar i da se nije patio. Ta rečenica i njegov pogled prate me cijeli život. Nekad znam i dobro zaplakati – kazao nam je Hasan.

Hasan je mladić koji tokom pokušaja proboja Srebreničana kroz zasjede i minska polja nije želio ostaviti tijelo ubijenog brata Hasiba

Hasan Hasanović: "Zaboraviti ne smijem"

Uprkos nizu apela iz Centralne izborne komisije Bosne i Hercegovine (CIK BIH), ali i Ureda visokog predstavnika (OHR) da budžet institucija BiH za 2025. godinu konačno bude usvojen, te da u njemu budu predviđena i sredstva za pripremu općih izbora 2026. godine i nabavku opreme za biračka mjesta, predstavnici državnih vlasti se ponašaju kao da ih se to ne dotiče. Blokirani u pokušajima da nađu rješenje za isplatu duga nakon arbitražnog postupka „Viaduct protiv BIH“, te nastojanjima da više od 113 miliona plus 18.000 KM svaki dan plati bilo ko osim onaj ko ga je uzrokovao, članovi Vijeća ministara BiH ovogodišnji su budžet odložili u ladice, bez obzira na upozorenja i posljedice. S jednom nogom već na izlaznim vratima, na putu ka atraktivnim destinacijama u sezoni godišnjih odmora, ko će se baš pod “toplotnom kupolom” baviti s dugovanjima ili izbornim tehnologijama. BiH je čekala 30 godina, pa valjda može još toliko, kako bi izborna volja građana bila barem približno preslikana na konačne izborne rezultate i kako bismo prve rezultate izbora, kao sav normalan svijet, dobili do kraja izborne noći.Ukazuju na to već godinama predstavnici nevladinih organizacija i Koalicije “Pod lupom”, uključeni u praćenje izbora u BiH, dok lista izbornih mahinacija i svakojakih lopovluka tokom glasanja, a pogotovo prebrojavanja glasačkih listića, postaje sve duža. Svoju poruku davno su poslali i oni koji su listiće križali ili na njima crtali Paju Patka, ali i stotine hiljada građana koji na izbore više ne žele da izlaze. Većina stranaka i njihovih predsjednika zdušno je podržavala zahtjeve za fer i transparentnim izborima, ali nakon što je oprema na prošlim izborima uspješno testirana, a projekt pripremljen, umjesto da dignu ruku iznenada su se našli “u poslu”, ili traže izgovore zašto uređaji za identifikaciju birača i automatsko prebrojavanje i prijenos rezultata nisu toliko pouzdani koliko prsti vještih članova biračkih odbora. Ako niko drugi, jedna od mogućnosti je da, prije godišnjeg odmora, visoki predstavnik Kristijan Šmit uradi posao državnih institucija, jer očigledno da ni njegova očekivanja, pozivi, kao ni nalozi, poput onog koji se odnosi na osiguranje sredstava institucijama kulture od državnog značaja, više ne znače puno.

Ne pripadamo mraku

Amor Mašović: Čuvar istine

Adem Mehmedović: Opomena i poruka

Ideologija genocida

Najbolji put ka izlasku iz krize

Kraj neuređenom sistemu

Mirela Osmanović: Glas nemoćnih

Ekonomski stručnjak Igor Gavran: Prvi posao su mi bile pogrebne usluge

Suljo Čakanović: Stub organizacije 'Marša mira'

Ima se, može se

Mensur Mujčić: Ostao čovjek

K'o pokvarena ploča

Abdulah Halilović: 1.820 kilometara za žrtve Srebrenice

Suša opustošila njive

Hasan Hasanović: "Zaboraviti ne smijem"

Pošteni izbori na čekanju

Kolumne

Ne pripadamo mraku

Amor Mašović: Čuvar istine

Adem Mehmedović: Opomena i poruka

Ideologija genocida

Najbolji put ka izlasku iz krize

Kraj neuređenom sistemu

Mirela Osmanović: Glas nemoćnih

Ekonomski stručnjak Igor Gavran: Prvi posao su mi bile pogrebne usluge

Suljo Čakanović: Stub organizacije 'Marša mira'

Ima se, može se

Mensur Mujčić: Ostao čovjek

K'o pokvarena ploča

Abdulah Halilović: 1.820 kilometara za žrtve Srebrenice

Suša opustošila njive

Hasan Hasanović: "Zaboraviti ne smijem"

Pošteni izbori na čekanju