Jedan od najcjenjenijih bosanskohercegovačkih glumaca Zijah Sokolović ovih dana potvrđuje status umjetnika čiji rad ne poznaje granice. Nakon priznanja za pola stoljeća stvaralaštva na Cinehill festivalu, stigla je i nova velika nagrada – Velika povelja Leotara za najbolju mušku ulogu na Festivalu mediteranskog i evropskog filma u Trebinju za ulogu Šumahera u filmu „Paviljon“.Film reditelja Dine Mustafića osvojio je publiku i filmske kritičare, a Sokolovićeva interpretacija čovjeka koji se, uprkos starosti, usamljenosti i životnim izazovima, ne odriče dostojanstva i vjere u drugačiji svijet, donijela mu je još jedno značajno priznanje u bogatoj karijeri.Sokolović ističe da umjetnost danas ima važnu ulogu u progovaranju o problemima savremenog društva, dok „Paviljon“ kroz crni humor otvara pitanja dostojanstva ljudi treće životne dobi i potrebe za promjenama.Više od pet decenija na pozorišnim daskama i filmskom platnu učinili su Zijaha Sokolovića jednim od najprepoznatljivijih glumačkih imena u regionu. Nove nagrade potvrđuju da njegova umjetnost i danas jednako snažno dopire do publike, a film „Paviljon“ nastavlja uspješan festivalski put i izvan granica Bosne i Hercegovine.

Nagrade potvrđuju da njegova umjetnost i danas jednako snažno dopire do publike

Sokolović: Više od pet decenija na pozorišnim daskama i filmskom platnu

Zijah Sokolović: Nova glumačka mladost

Radovan Karadžić i Ratko Mladić nisu ratni zločinci zato što je neko snimio dokumentarac ili napisao knjigu. Oni su ratni zločinci zato što su njihovi zločini dokazani pred međunarodnim sudovima. Opsada Sarajeva nije legenda niti predmet političkog uvjerenja. Hiljade granata, snajperski teror nad civilima i sistematsko ubijanje ljudi dokumentovani su presudama, vojnim dokumentima, svjedočenjima i nebrojenim drugim dokazima.Upravo zato priča o "Sarajevo safariju" zaslužuje jednako ozbiljan standard dokazivanja.Za sada, međutim, ono što imamo teško može zadovoljiti taj standard. Cijela priča započela je anonimnim Slovencem koji tvrdi da je bio pripadnik slovenske obavještajne službe, da je s početkom rata počeo raditi za "stranu službu", da je agresiju na Bosnu i Hercegovinu pratio pod novinarskim pokrićem te da su bivše kolege iz srbijanskih obavještajnih struktura jedva dočekale da ga provedu po ratištima iznad Sarajeva i pokažu mu kako izopačeni bogati stranci, pod pokroviteljstvom i uz instrukcije domaćih četnika, ubijaju sarajevske civile i djecu nakon što su prethodno za to masno platili.I dalje nemamo pojma o kome je riječ. Cijeli tendenciozni film svodi se na: "Vjerujte mu na riječ“ i "Jest, majke mi."Na tu priču nadovezao se italijanski publicista Ecio Gavaceni (Ezio Gavazzeni) s naučnofantastičnim rekla-kazala romanom, a zatim ju je senzacionalističkom knjigom, prepunom nepovezanih tvrdnji, pokušao dodatno nadograditi jedan odveć kompromitirani zagrebački autor. I to je, otprilike, sve što zasad imamo.Ako je postojao organizovan dolazak stranaca koji su plaćali da pucaju na civile, onda za to moraju postojati imena, dokumenti, finansijski tragovi, svjedoci i materijalni dokazi. Ni desetine hiljada stranica dokaza iz Haškog tribunala, ni saznanja bosanskih i stranih obavještajnih službi, niti rad desetina novinara tokom svih ovih godina nisu bili na tragu ničega sličnog.Naravno, to ne znači da hipotetički takvi slučajevi nisu mogli postojati. Problem je što za njih do danas nismo vidjeli nijedan ozbiljan dokaz.Ali možda cijela priča govori mnogo više o današnjem novinarstvu i stanju svijesti prosječnog zapadnog čovjeka nego o samom slučaju. Priča o srpskim zločincima koji su skoro četiri godine sistematski granatama i snajperima ubijali civile, pretežno muslimanske, u opkoljenom gradu, uključujući žene i djecu – dosadno.Ali bogate, izopačene, bijele psihopate koji plaćaju basnoslovne iznose da bi u nekoj Bosni išli u ljudski safari i ubijali civile? E, to je već savršen horor. Kao stvoren za Holivud u jeku woke kulture.

Za monstruozne optužbe potrebni su monstruozno dobri dokazi

Nije Đuzepe ubijao, nego Ratko

Kapiten fudbalske reprezentacije Bosne i Hercegovine Edin Džeko još jednom je pokazao da godine za njega nisu prepreka.Potpisom novog ugovora potvrdio je da i dalje uživa veliko povjerenje kluba i da ostaje jedan od najcjenjenijih napadača evropskog fudbala.Dok mnogi igrači u poznijim igračkim godinama razmišljaju o završetku karijere, Džeko nastavlja dokazivati da kvalitet, iskustvo i profesionalizam nemaju rok trajanja.Njegova posvećenost, golgeterski instinkt i liderske sposobnosti i dalje ga sa 40 godina života čine važnim adutom na terenu, ali i uzorom mlađim generacijama.Bez obzira na to gdje je igrao, ostavljao dubok trag, a nova sezona u dresu Šalkea će biti njegova 23. u karijeri. Novi ugovor samo je još jedna potvrda da je njegova karijera i dalje na visokom nivou, a navijačima Bosne i Hercegovine razlog više za ponos.Zbog kontinuiteta vrhunskih partija, dugovječnosti i još jednog značajnog koraka u impresivnoj karijeri, Edin Džeko zasluženo je opet ličnost dana.

Nastavlja dokazivati da kvalitet, iskustvo i profesionalizam nemaju rok trajanja

Edin Džeko: Dijamant ne prestaje ispisivati historiju

Dvije pucnjave u razmaku od svega 24 sata ozbiljno su uznemirile stanovnike Istočnog Sarajeva i ponovo otvorile pitanje sigurnosti na ulicama ovog grada.Prvi slučaj dogodio se 2. avgusta u Spasovdanskoj ulici, gdje je vatrenim oružjem ranjen Kosta Pandurević. Policija je ubrzo identifikovala osumnjičenog Đorđa Ždrala i za njim raspisala potragu. Prema nezvaničnim informacijama, Pandurević je zadobio najmanje dvije prostrelne rane.Samo dan kasnije, nova pucnjava odjeknula je u Hilandarskoj ulici. Tom prilikom ranjen je Davor Dabić, osoba koja je, prema ranijim navodima medija, poznata policijskim organima. Policija je blokirala područje i pokrenula istragu, kako bi utvrdila sve okolnosti ovog događaja.Iako nadležni za sada nisu saopćili da li su ova dva incidenta međusobno povezana, činjenica da su se dogodila u razmaku od jednog dana, na području iste lokalne zajednice, dodatno je uznemirila građane. Mnogi se pitaju koliko su sigurne ulice kojima svakodnevno prolaze, posebno kada se obračuni vatrenim oružjem događaju u sred naseljenih područja.Dok građani očekuju konkretne odgovore i rezultate istraga, politička scena ponovo je zaokupljena nacionalnim i svim drugim prepucavanjima, podizanjem tenzija i retorikom koja već godinama dominira javnim prostorom. Međutim, opravdano se postavlja pitanje – može li takva politika riješiti problem sigurnosti ili samo skreće pažnju sa stvarnih problema?Nacionalističke poruke neće spriječiti pucnjave, niti će spriječiti kriminalne obračune na ulicama. Građanima nisu potrebne nove političke podjele, već efikasna policija, snažno pravosuđe i institucije koje će brzo reagovati, pronaći počinioce i spriječiti da se ovakvi događaji ponavljaju.Sigurnost građana trebala bi biti apsolutni prioritet svake vlasti. Umjesto svakodnevnih političkih sukoba, građani očekuju da se više pažnje posveti borbi protiv kriminala, kontroli ilegalnog oružja i preventivnim mjerama koje će vratiti osjećaj sigurnosti u gradovima.Dvije pucnjave u samo dva dana možda nisu dovoljne da se donese zaključak o ukupnom stanju sigurnosti, ali jesu dovoljan alarm da nadležni pokažu kako imaju kontrolu nad situacijom.

Dok građani očekuju konkretne odgovore, politička scena zaokupljena je prepucavanjima

Sigurnost na meti

Postoje nagrade koje dolaze rano i one koje dolaze onda kada zaokruže jednu važnu umjetničku priču. Za Momčila Otaševića, crnogorsko-hrvatskog glumca, ovo priznanje pripada upravo ovoj drugoj kategoriji.Na Mediteranskom filmskom festivalu u Trebinju nagradu za glavnu ulogu u filmu „Crna truba“ je podijelio s glumačkom legendom Zijahom Sokolovićem, što njen značaj čini još većim. Prema riječima samog Otaševića, riječ je o prvoj nagradi koju je dobio u životu, uprkos tome što iza sebe ima brojne zapažene uloge na filmu, televiziji i u pozorištu.Tokom proteklih godina Otašević je izrastao u jednog od najprepoznatljivijih glumaca mlađe generacije u regionu. Publiku je osvajao talentom, prirodnošću i uvjerljivim interpretacijama, gradeći karijeru bez velikih riječi, ali s mnogo kvalitetnih uloga.Zato ovo priznanje nije samo nagrada za jednu sezonu ili jedan projekt. Ono je potvrda kontinuiteta, profesionalizma i posvećenosti glumačkom pozivu.Ponekad je potrebno vrijeme da priznanje sustigne nečiji rad. U slučaju Momčila Otaševića, ono je stiglo zasluženo – kao potvrda da je već odavno ostavio prepoznatljiv trag na regionalnoj filmskoj i televizijskoj sceni.Prva nagrada često je tek početak jednog novog poglavlja. Kada dolazi nakon godina uspješne karijere, ona ima posebnu težinu i vrijednost.

Regionalni glumac prve klase osvojio je prvo priznanje u karijeri, potvrdivši da publika i struka prepoznaju godine predanog rada

Momčilo Otašević: Priznanje koje je stiglo u pravom trenutku

Tri večeri. Tri rasprodana stadiona. Više od 180.000 duša u istom ritmu. Ovo nisu tek impresivne brojke za statistiku, ovo je historijski trenutak koji se zlatnim slovima upisuje u kulturnu i društvenu memoriju Sarajeva i Bosne i Hercegovine.Dino Merlin na Koševu nije održao samo seriju koncerata. Priredio je audiovizuelni i emotivni spektakl kakav regionalna scenska umjetnost rijetko pamti, pretvorivši glavni grad u žilu kucavicu čitavog Balkana. Tih dana Sarajevo nije samo živjelo, ono je pulsiralo punim plućima.Turistički i ekonomski efekt ovog muzičkog cunamija bio je bez presedana. Hoteli i privatni smještaji bili su bukirani do posljednjeg kreveta mjesecima unaprijed, ugostitelji su bilježili rekordne promete, a gradske ulice preplavile su rijeke posjetilaca pristiglih iz svih krajeva države, regije i dijaspore. Sarajevo je demonstriralo nevjerovatnu snagu: pokazalo je kako jedan umjetnički događaj može direktno upumpati ogromnu energiju i kapital u lokalnu privredu, pozicionirajući grad kao ključnu regionalnu metropolu i nezaobilaznu destinaciju.No, iznad svake finansijske računice stoji ono najvažnije, osjećaj jedinstva. U vremenu podjela, Merlin je uspio stvoriti prostor u kojem su desetine hiljada ljudi disale kao jedno, pjevajući iste stihove bez obzira na godine, adrese ili porijeklo. Sarajevo je na par dana postalo epicentar čiste emocije i kolektivnog ponosa.Naravno, događaj ovih razmjera nosi sobom i saobraćajne zastoje, gužve i organizacijske izazove. Ali kada u grad odjednom uđe toliki priliv gostiju, to nisu mane, to su slatke brige svake svjetske metropole. Sarajevo je izdržalo taj pritisak i ponosno dokazalo da posjeduje kapacitet, šarm i infrastrukturu za organizaciju manifestacija najvišeg evropskog ranga.Kada su se reflektori konačno ugasili, a eho posljednjih taktova utihnuo nad Koševom, u zraku je ostao visiti dubok osjećaj trijumfa. Tri rasprodana stadiona zaredom nisu samo lični rekord jednog izvođača, već pobjeda kompletne domaće scene i potvrda da domaća pamet i kreativnost mogu parirati bilo kojem svjetskom šouu. Ova tri dana neće se pamtiti samo kao koncerte Dine Merlina, već kao trenuci kada je Sarajevo podiglo ljestvicu, pobijedilo sve granice i pokazalo kako se biva pravim srcem regiona.

Malo koji događaj danas može okupiti toliko različitih ljudi na jednom mjestu, bez podjela, uz istu pjesmu i isti osjećaj pripadnosti

Merlinova magija probudila grad

Kada mnogi u njegovim godinama razmišljaju o kraju karijere, Edin Džeko nastavlja dokazivati da klasa ne poznaje godine. Kapiten reprezentacije Bosne i Hercegovine stigao je jučer u Njemačku, gdje ga očekuju ljekarski pregledi i potpis novog jednogodišnjeg ugovora sa Šalkeom.Dijamant je u protekloj sezoni bio jedan od najzaslužnijih za povratak slavnog njemačkog kluba u Bundesligu. U samo 11 nastupa postigao je šest pogodaka i upisao tri asistencije, potvrdivši da i dalje pravi razliku na najvećoj sceni.Nakon što je u petak u Sarajevu prisustvovao koncertu Dine Merlina zajedno sa suprugom Amrom, Džeko se odmah vratio profesionalnim obavezama. Već jučer je prošao prvi dio ljekarskih pregleda, dok su završni pregledi i potpis ugovora zakazani za danas.Njegov ostanak u Šalkeu nije samo potvrda povjerenja kluba u jednog od najvećih napadača koje je Bosna i Hercegovina ikada imala, već i dokaz da se vrhunski kvalitet, iskustvo i profesionalizam uvijek cijene.

Dijamant je u protekloj sezoni bio jedan od najzaslužnijih za povratak slavnog njemačkog kluba u Bundesligu


Edin Džeko: Klasa je vječna 

Novinarska ekipa „Dnevnog avaza“ prije nekoliko dana je zaustavljena u Istočnom Sarajevu, tačnije na području Lukavice, a razlog je bizaran – zastava Fiorentine i ljiljan koji se nalazi na njoj.Sve to ide u smislu zaustavljanja ljudi i kažnjavanja zbog zastave Republike Bosne i Hercegovine, jer su eto ljiljani, po njima, najveći problem u Republici Srpskoj.Upravo je namjera ovog eksperimenta bila da se vidi da li smetaju i ljiljani na drugim obilježjima, što se pokazalo tačnim. Istina, policajci „na prvu“ uopšte nisu pronašli razliku između zastave Fiorentine i Republike Bosne i Hercegovine, a nakon što su im to rekle moje kolege, oni su ih nakon daljih konsultacija s nadređenim pustili, ali su morali skloniti zastavu.To samo dodatno pokazuje koliko je cijela situacija bila apsurdna i koliko je postupanje bilo vođeno pretpostavkama, a ne činjenicama.Koliko ti ljiljani provociraju MUP RS i njihovog ministra Budimira, pitanje je da li su ikad vidjeli da se nalaze i na grbu Srbije, i to dva.Srećom, Budimir nema ingerencije nad granicama, inače bi mogao svojom čudnom logikom i da zabrani državljanima Srbije da uđu u državu, jer ljiljani na naslovnoj strani baš „bodu oči“.Jer, pobogu, šta imaju na grbu Srbije da rade srednjovjekovni simboli, koji su bili obilježje u brojnim državama širom Evrope.&nbsp;

Srećom, Budimir nema ingerenciju nad granicama, jer bi i državljani Srbije mogli imati probleme zbog ljiljana na pasošu

Jesu l' i srbijanski ljiljani 'haram'

Mora da je to bio težak dan za Željanu Zovko i Darijanu Filipović. Ne zbog spaljenog oltara u Međugorju.&nbsp;To im možda i nije toliko teško palo. Nego zbog identiteta čovjeka koji ga je spalio. Jer zamislite kakav je to peh i propuštena prilika. Jedva dočekate incident, objavite da je riječ o „otvorenom napadu na katolički puk u Međugorju i cijeloj Bosni i Hercegovini“, govorite o zastrašivanju katolika i napadu na kršćanstvo... a onda policija pronađe počinioca.Poljak. Katolik. Hodočasnik. Puuu... Kao da naručiš akcioni film, a dobiješ dokumentarac.Darijana Filipović nije čekala istragu. Ona je već znala da je to "otvoren napad na katolički puk". Željana Zovko otišla je još dalje i govorila o pokušaju zastrašivanja katolika koji su navodno već duže vrijeme izloženi napadima na svoja vjerska prava.Da je počinilac bio musliman, kakva bi to samo poslastica bila pred izbore i povod za pumpanje hejta i propagande kroz narativ o nasilnoj muslimanskoj nemani koja majorizira i tlači pošteni katolički puk.Već bismo danima kroz medije analizirali radikalizaciju, propovjednike, vehabije, sigurnosne prijetnje, Bosnu kao tempiranu bombu i islamsku prijetnju po Evropu. U Briselu bi se održavali okrugli stolovi. U Zagrebu specijalne emisije. Na društvenim mrežama dijelili bi se statusi o civilizacijskom sukobu.Ali pošto je počinilac katolik... Odjednom više nije bilo civilizacijskog sukoba.I odjednom su nestale sve velike riječi. Nema više "napada na katolički puk", "islamske prijetnje" ni "progona kršćana". Odjednom je to samo čovjek s teškim životom i traumama, za kojeg se, kako nam objašnjava Zoran Krešić, čak treba i pomoliti.Zanimljivo je kako to funkcionira. Kad musliman počini zločin, svi traže ideologiju, imame i radikalizaciju. Kad katolik počini zločin, traže psihijatra, djetinjstvo i razumijevanje.Na kraju je najveći problem ove priče bio što se Bartlomjej Krakoviak (Bartłomiej Krakowiak) nije zvao Muhamed. Jer narativ je već bio spreman. Propade još jedna prilika da se Bošnjacima pripiše islamski radikalizam i terorizam.

Propade još jedna prilika da se Bošnjacima pripiše islamski radikalizam i terorizam

Kud nije bio Muhamed

Geri Hant (Gary Hunt) je mnogo više od vrhunskog sportiste. Tokom godina postao je jedno od zaštitnih lica skokova sa Starog mosta i čovjek koji je Bosnu i Hercegovinu zavolio iskreno i bez zadrške. Više puta je pobjeđivao u Mostaru, a to će pokušati i ove godina na „Red Bull Cliff Diving“ koji su počeli jučer, ali njegove riječi o našem gradu i našoj zemlji često vrijede jednako koliko i njegove medalje.Hant ne krije da se u Mostaru osjeća posebno, ističući da među skakačima ne postoji mjesto koje ima veću tradiciju i značaj od Starog mosta. Upravo zbog toga svake godine s radošću dolazi na Neretvu, gdje ga publika dočekuje kao starog prijatelja. Svojim nastupima, izjavama i prisustvom promoviše Mostar i Bosnu i Hercegovinu širom svijeta, pokazujući da vrhunski sport može biti i najbolji ambasador jedne zemlje. Takvi ljudi zaslužuju posebno poštovanje.Iako nije rođen ovdje, Geri Hant se na poseban način srodio s Bosnom i Hercegovinom. On je Britanac koji danas nastupa za Francusku, ali je pokazao je da ljubav prema jednoj zemlji ne određuje pasoš, nego odnos prema njenim ljudima, tradiciji i vrijednostima. Zato je danas mnogo više od sportskog šampiona – on je prijatelj Bosne i Hercegovine i jedan od njenih najljepših promotora. Na takve ljude možemo biti ponosni jednako kao i na naše domaće sportske heroje.

Legendarni skakač s litica godinama osvaja Mostar, ali još više srca ljudi koji ga dočekuju kao svog

Geri Hant: Stranac koji je postao ambasador Bosne i Hercegovine

U vremenu kada su pozitivne kulturne priče izuzetno važne, Elma Tataragić zaslužuje mjesto ličnosti dana u Bosni i Hercegovini. Kao selektorica Takmičarskog programa – dugometražni igrani film Sarajevo Film Festivala, ona je sa svojim timom objavila program 32. izdanja Festivala, čime je Sarajevo ponovo stavila u fokus regionalne i svjetske filmske javnosti.U konkurenciji za nagrade „Srce Sarajeva“ ove godine bit će 51 film, dok je Tataragić za Takmičarski program dugometražnog filma odabrala devet ostvarenja iz regije. Među njima su filmovi koji donose nove autorske glasove, ali i potvrđuju kontinuitet već afirmiranih reditelja i rediteljica.Elma Tataragić već godinama je jedno od najvažnijih imena regionalne filmske scene. Kao scenaristica, profesorica i selektorica, povezuje autore, producente i filmske institucije širom jugoistočne Evrope, gradeći mostove između domaće kinematografije i međunarodne publike.Njen dugogodišnji rad na filmskim projektima i predanost razvoju regionalnog filma učinili su je jednom od ključnih osoba koja oblikuje kulturni identitet Sarajeva. Zahvaljujući ljudima poput nje, Sarajevo Film Festival nije samo filmska manifestacija, već važna platforma koja promovira talent, kreativnost i priče iz ovog dijela Evrope.Objava ovogodišnje selekcije i predstojeći Festival još jednom su pokazali da Sarajevo ostaje nezaobilazna tačka na filmskoj mapi regiona i svijeta.

Kao scenaristica, profesorica i selektorica, povezuje autore, producente i filmske institucije širom jugoistočne Evrope

Tataragić: Uvezuje regiju i promovira autore

Elma Tataragić: Čuvarica filmske priče Sarajeva

Postoje tragedije koje ostave čovjeka bez odgovora. Bez velikih rečenica, bez pokušaja da se objasni ono što se objasniti ne može. Nekada su riječi jednostavno suvišne. Pet života ugašeno je na padinama Elbrusa, planine koja je mnogima simbol izazova, snage i pobjede nad vlastitim granicama. Ovoga puta nije bilo pobjede. Ostala je samo tišina.Dok su ruski spasioci pokušavali doći do njih kroz olujni vjetar, maglu i led, priroda je još jednom pokazala da pred njom ne postoje ni iskustvo, ni želja, ni hrabrost. Na više od pet hiljada metara nadmorske visine čovjek shvati koliko je zapravo malen. Jedna odluka, jedan nalet vjetra, nekoliko minuta lošijeg vremena i sve se promijeni.Posebno boli činjenica da među stradalima nisu bila samo imena na spisku učesnika ekspedicije. Bili su to ljekari, prijatelji, kolege, ljudi koji su iza sebe ostavili porodice, pacijente, planinarske drugove i neostvarene planove. Ljudi koji su živjeli punim plućima i koji su upravo zbog te ljubavi prema planinama krenuli na put s kojeg se nisu vratili.Istovremeno, druga grupa planinara iz Bosne i Hercegovine odustala je od uspona svega stotinjak metara ispod vrha. I ta priča podsjeća koliko je tanka granica između povratka kući i tragedije.Možda će istraga pokazati šta se tačno dogodilo. Možda će se analizirati svaki korak, svaka odluka i svaki trenutak uspona. Ali porodicama onih koji su izgubili svoje najmilije nijedan odgovor neće vratiti ono što je izgubljeno.Planine će ostati. Elbrus će i dalje stajati na svom mjestu, jednako veličanstven i jednako nemilosrdan. Novi alpinisti ponovo će krenuti njegovim stazama, jer priroda čovjeka je takva da istražuje, pomjera granice i traži vrhove. I to nije pogrešno. Ali svaka nova ekspedicija nosit će u sebi i sjećanje na one koji su na toj planini ostavili svoje živote.Danas možda nije potrebno napisati mnogo. Nekada su riječi suvišne. A tišina govori više od svega.

Porodicama onih koji su izgubili svoje najmilije nijedan odgovor neće vratiti ono što je izgubljeno

Nekad su riječi suvišne

Još prije dolaska Osmanlija, u vrijeme srednjovjekovne Kraljevine Bosne, razvijali su se prvi zanati koji su zadovoljavali svakodnevne potrebe stanovništva. Kasnije, dolaskom Osmanlija u drugoj polovini 15. stoljeća taj razvoj dobija sasvim novu dimenziju. U Bosni, a posebno u Sarajevu koje ubrzo postaje jedan od najznačajnijih gradova Bosanskog sandžaka, otvara se veliki broj novih zanatskih radionica, dok postojeći zanati doživljavaju procvat i specijalizaciju.Snažan zamah razvoju zanatstva dali su ubrzana urbanizacija, izgradnja gradskih naselja, hanova, bezistana i drugih javnih objekata, kao i prisustvo osmanske vojske. Nakon završetka vojne službe, mnogi vojnici nastavljali su život kao zanatlije, koristeći znanja i vještine stečene tokom službovanja. Istovremeno, vojska je predstavljala jednog od najvećih naručilaca zanatskih proizvoda, pa je potražnja za oružjem, oklopima, sedlima, obućom, odjećom i drugom vojnom opremom značajno podsticala razvoj brojnih zanata.<h2>Najstarije zanatlije</h2>Uporedo s razvojem esnafa nastajale su i njihove čaršije, odnosno ulice u kojima su bili okupljeni pripadnici istog ili srodnih zanata. Takva organizacija bila je karakteristična za osmanske gradove, pa se razvila i širom Bosne. Najveći broj zanatskih čaršija nalazio se upravo u Sarajevu, gdje su se duž pojedinih ulica nizale radionice kazandžija, kujundžija, sarača, kazaza, terzija i brojnih drugih majstora. Zbog toga je središnji trgovačko-zanatski dio grada dobio naziv Baščaršija, od turskih riječi baš (glavni, središnji) čarši (čaršija, trgovačka ulica), odnosno u značenju glavna čaršija. Ona je stoljećima predstavljala privredno i društveno središte Sarajeva, mjesto gdje su se susretali trgovci, zanatlije i putnici iz različitih krajeva Osmanskog Carstva i Evrope.Već u 16. stoljeću Sarajevo je izraslo u jedan od najznačajnijih zanatskih centara Osmanskog Carstva na ovim prostorima. Prema zapisima tadašnjih hroničara i putopisaca, u gradu je djelovao čak 81 zanat, dok se samo na području Baščaršije razvilo oko 45 manjih zanatskih čaršija, smještenih uglavnom u uskim sokacima i ulicama koje su nosile imena po zanatima kojima su bile posvećene. Povezanost brojnih zanata stvorila je svojevrsne proizvodne cjeline koje se danas mogu posmatrati kao začeci industrijske proizvodnje. Tako se u Sarajevu postepeno razvila i tekstilna djelatnost. Sagrakčije su obrađivale goveđe kože uklanjajući dlaku, mutapdžije su od kostrijeti izrađivale užad, torbe i opremu za konje, abadžije su tkale i šile odjeću od sukna za gradsko i seosko stanovništvo, bojadžije su bojile tkanine i pređu, kazazi su izrađivali svilene gajtane, uzice i ukrasne predmete, terzije su krojile i šile odjeću, ćebedžije su pravile ćebad i pokrivače, dok su halači češljali i pripremali pamuk za dalju obradu. Svaki od ovih zanata predstavljao je jednu kariku u proizvodnom lancu, pa su zajedno činili okosnicu tadašnje sarajevske tekstilne proizvodnje i privrede.Halači spadaju među najstarije sarajevske zanatlije i u gradu su prisutni još od njegovih prvih osmanskih godina. Pretpostavlja se da su prve radionice otvorili u Carevoj mahali, u neposrednoj blizini Careve džamije, gdje se razvijalo i jedno od najstarijih gradskih naselja. Razvojem Sarajeva i širenjem zanatskih djelatnosti, halači su se preselili u vlastitu zanatsku ulicu, poznatu kao Čaršija halača, u kojoj je upravo ovaj esnaf bio najbrojniji i najutjecajniji. Čaršija halača nalazila se u današnjoj ulici Halači, prostirući se od Čaršijske džamije do Tabačkog mesdžida. Zanimljivo je da halači nisu radili isključivo u svojim radnjama. Po pozivu mušterija često su odlazili i u privatne kuće, gdje su na licu mjesta češljali, rastresali i pripremali pamuk ili vunu za punjenje dušeka, šilteta, jorgana i jastuka. Među poznatijim pripadnicima ovog esnafa bio je Hadži-Davud, imućni halač i vakif mesdžida koji je nosio njegovo ime, a nalazio se u blizini današnje Sarajevske pivare. Njegovo vakufljenje svjedoči da su pojedine zanatlije, zahvaljujući svom radu i ugledu, ostavili trajan trag u razvoju Sarajeva i njegovih vakufskih zadužbina.O materijalnom položaju pojedinih halača svjedoči i izgled njihove čaršije, čiji se arhitektonski tragovi mogu prepoznati i danas. Za razliku od mnogih skromnijih zanatskih radnji, halački dućani bili su građeni na dvije etaže. U prizemlju se nalazila magaza u kojoj su se čuvale sirovine i gotovi proizvodi, dok se vanjskim drvenim stepenicama pristupalo radionici na spratu, gdje se obavljao zanatski posao. Dućani su bili pokriveni ćeremidom, a građeni u bondruk-sistemu, karakterističnom za osmansko graditeljstvo, pri čemu je drvena konstrukcija bila ispunjena ćerpičem.Posebnu pažnju graditelji su posvećivali zaštiti od požara, koji je predstavljao jednu od najvećih prijetnji sarajevskim čaršijama. Magaze su zbog toga imale masivne emin-taš stropove te debele zidove i čvrsta željezna vrata, čime se nastojalo spriječiti širenje vatre i sačuvati vrijedne zalihe pamuka i drugih skupocjenih sirovina.Prvi halački dućani podignuti su još u vrijeme Gazi Husrev-bega, kada je Sarajevo doživljavalo svoj najveći urbani i privredni procvat. Snaga i ekonomski značaj halačkog esnafa potaknuli su i uglednu sarajevsku porodicu Hadžimuratović da upravo u ovoj ulici podigne daire, prostrane objekte namijenjene skladištenju pamuka, tekstila i druge vrijedne robe. Njihov položaj u neposrednoj blizini halačkih radionica znatno je olakšavao svakodnevni rad zanatlija i trgovinu sirovinama. U tim historijskim dairama danas je smještena Kuća sevdaha, koja ovom prostoru daje novu kulturnu namjenu, istovremeno čuvajući uspomenu na nekadašnji zanatski život Baščaršije.<h2>Posao obavljan ručno</h2>Alat kojim su se halači služili bio je prilično jednostavan, a najveći dio posla obavljao se ručno. Osnovni alat predstavljali su halački luk, drveni štap i različite vrste češljeva, pomoću kojih se pamuk ili vuna rastresala, čistila i pripremala za dalju obradu. Sirovina neophodna za rad halača u Sarajevo je stizala trgovačkim karavanima, najčešće iz Skoplja, koje je u osmanskom periodu predstavljalo jedno od najvažnijih regionalnih središta trgovine pamukom. Zahvaljujući razvijenim trgovačkim putevima, kvalitetan pamuk redovno je dopreman u Sarajevo, gdje su ga halači pripremali za dalju obradu i snabdijevali brojne druge zanatlije, ali i gradska domaćinstva.

Dugotrajno bavljenje ovim zanatom ostavilo je traga i u antroponimiji, pa su od njega nastala pojedina prezimena, među kojima je i prezime Halačević. Među poznatim sarajevskim halačima u osmanskim izvorima spominju se Hadži Ibrahim, sin Alijin, Hasan-baša, sin Salihov, Mustafa-baša, sin Abdullahov, kao i brojni drugi majstori ovog esnafa. Mnogi od njih stekli su značajan imetak, koji su, slijedeći tradiciju sarajevskih vakifa, ostavljali u vakuf zajedno sa svojim dućanima i drugom imovinom. Na taj način nisu samo osiguravali trajno dobro djelo, nego su doprinosili razvoju grada, njegovih vjerskih, obrazovnih i humanitarnih ustanova.Značaj tekstilne tradicije Sarajeva prepoznale su i austrougarske vlasti nakon 1878. godine. Oslanjajući se na višestoljetno iskustvo domaćih zanatlija, dodatno su podsticale razvoj tekstilne proizvodnje uvođenjem savremenijih načina rada i otvaranjem prvih industrijskih pogona. Među njima posebno mjesto zauzima Zemaljska ćilimara, osnovana krajem 19. stoljeća, koja je spojila tradicionalno bosansko tkanje sa organizovanom industrijskom proizvodnjom i svoje proizvode plasirala širom Monarhije i Evrope.U vrijeme socijalističke Jugoslavije tekstilna industrija u Bosni i Hercegovini dostigla je svoj vrhunac. Sarajevska preduzeća, poput Vranice, Ključa, Šika i drugih tekstilnih kolektiva, zapošljavala su hiljade radnika, dok su njihove proizvode poznavala tržišta širom tadašnje države, ali i inostranstva. Iako su savremene fabrike zamijenile stare zanatske radionice, njihov razvoj u velikoj je mjeri počivao na stoljetnoj tradiciji koju su stvarali sarajevski esnafi. Zato se može reći da su upravo halači, zajedno s drugim tekstilnim zanatlijama Baščaršije, postavili temelje tekstilne proizvodnje koja je obilježila privrednu historiju Sarajeva kroz nekoliko narednih stoljeća.Ipak, tradicija halačkog zanata u Sarajevu održala se sve do novijeg vremena. Jedan od posljednjih sarajevskih halača koji je ručno „pucao“ ili češljao pamuk bio je Rizo Užičanin. Njegovim odlaskom je u potpunosti nestao jedan od najstarijih zanata Baščaršije, a s njim i karakteristični zvuk halačkog luka koji je stoljećima odjekivao sarajevskim sokacima, podsjećajući na vrijeme kada je zanat bio jedan od temelja života i privrede grada.

Spadaju među najstarije sarajevske zanatlije i u gradu su prisutni još od njegovih prvih osmanskih godina

Mufid Garibija, sarajevski arhitekta i dobar poznavalac historije grada: Zaboravljeni halači – čuvari sarajevske tekstilne tradicije

Dženita Salispahić-Hodžić jedna je od onih osoba koje su vlastitu životnu tragediju pretvorile u snagu da mijenjaju živote drugih. U znak sjećanja na sina Aldena osnovala je Udruženje „Alden S. 46“, koje je danas prepoznato kao mjesto podrške, sigurnosti i nade za djecu i njihove porodice. Kroz rad Udruženja pokrenuta je prva dječija javna kuhinja, edukativni centar, brojne kreativne i edukativne radionice, kao i inkluzivni programi koji djeci pružaju priliku da razvijaju svoje talente, stiču nova znanja i odrastaju u podsticajnom okruženju.Posebna pažnja posvećena je mališanima iz socijalno ugroženih porodica, djeci s poteškoćama u razvoju i onima kojima je potrebna dodatna podrška kako bi imali jednake šanse kao njihovi vršnjaci. Udruženje svakodnevno organizuje besplatnu pomoć u učenju, sportske i kulturne aktivnosti, humanitarne akcije, podjelu školskog pribora, odjeće i obroka, ali i pruža emocionalnu podršku porodicama koje prolaze kroz teške životne okolnosti. Zahvaljujući radu Dženite i brojnih volontera koje je okupila, mnoga djeca danas ostvaruju bolje rezultate u školi, bave se sportom, razvijaju samopouzdanje i odrastaju uz osjećaj da nisu zaboravljena. Poseban segment djelovanja udruženja je i „Kutak podrške“, namijenjen roditeljima koji su izgubili dijete, gdje mogu pronaći razumijevanje, razgovor i oslonac u najtežim trenucima života. Humanost, empatija i nesebično zalaganje obilježili su životni put Dženite Salispahić-Hodžić. Njena posvećenost pokazuje da istinska pomoć nije jednokratna akcija, već svakodnevna borba za dostojanstvenije djetinjstvo i bolje sutra za svako dijete. Upravo zbog toga njen rad predstavlja primjer kako pojedinac, uz mnogo ljubavi, upornosti i volje, može ostaviti neizbrisiv trag u zajednici i promijeniti živote onih kojima je pomoć najpotrebnija.

Udruženje svakodnevno organizuje besplatnu pomoć u učenju, sportske i kulturne aktivnosti, humanitarne akcije

Salispahic: Posebna pažnja posvećena je mališanima iz socijalno ugroženih porodic

Dženita Salispahić-Hodžić: Iz boli stvorila nadu za stotine mališana

Sedam mjeseci nakon smrti 22-godišnjeg Adema Jušića u Bihaću, porodica i javnost još nemaju odgovor na pitanje koje je od prvog dana stoji iznad cijelog slučaja – da li je mladić mogao biti spašen i ko će, ukoliko se utvrde propusti, za njih odgovarati? Umjesto odgovora, javnost prati žalbe, ukidanje odluka, vraćanje predmeta na ponovno odlučivanje i procesne rasprave koje, koliko god bile sastavni dio pravosuđa, ne mogu biti zamjena za pravdu.Slučaj je od samog početka izazvao veliku pažnju upravo zbog težine sumnji koje su dovele do hapšenja sedam zaposlenika Kantonalne bolnice "Dr. Irfan Ljubijankić". Takav potez šalje poruku da postoje ozbiljne indicije koje zahtijevaju temeljitu istragu. Zato je sasvim razumljivo što građani očekuju da postupak bude vođen efikasno, profesionalno i bez nepotrebnog odugovlačenja. Svaki novi mjesec bez konkretnog epiloga ostavlja prostor za spekulacije, narušava povjerenje u institucije i produbljuje osjećaj da se odgovornost u Bosni i Hercegovini prečesto gubi u labirintu procedura.Naravno, niko ne smije biti unaprijed proglašen krivim. Presumpcija nevinosti temelj je svakog pravnog sistema i o tome ne može biti kompromisa. Ali jednako je važno da istraga bude okončana u razumnom roku i da javnost dobije odgovore. Ako postoje dokazi, neka se podigne optužnica i slučaj dobije sudski epilog. Ako ih nema, i to treba jasno i argumentirano saopćiti. Najgori mogući ishod jeste da predmet ostane zarobljen između istrage i sudskih procedura, dok porodica živi u neizvjesnosti, a građani gube vjeru da institucije mogu doći do istine.Ovaj slučaj odavno više nije samo porodična tragedija. On je postao test funkcionisanja zdravstvenog i pravosudnog sistema. Građani moraju biti sigurni da će svaka sumnja na ljekarski propust biti istražena brzo, nepristrasno i temeljito, jer sutra se u sličnoj situaciji može naći bilo ko. Ako izostane pravovremena reakcija, ne narušava se samo ugled jedne zdravstvene ustanove ili jedne pravosudne institucije, već povjerenje u sistem koji bi trebao štititi život i prava svakog građanina.Pravda nije samo konačna presuda. Pravda je i način na koji institucije postupaju dok do nje dolaze. A kada nakon sedam mjeseci još nema jasnih odgovora na pitanja koja potresaju cijelu javnost, sasvim je legitimno pitati „šta se čeka“?&nbsp;

Porodica i javnost još nemaju odgovor na pitanje koje je od prvog dana stoji iznad cijelog slučaja

Šta se čeka

U vremenu kada ratovi često ostanu zapamćeni kroz brojke, statistike i političke odluke, italijanski novinar Franko Đuliano (Franco Giuliano) odlučio je ispričati drugačiju priču, onu koja govori glasovima djece. Upravo zbog toga zaslužuje biti ličnost dana.Kao ratni novinar prvi put je u Sarajevo stigao 1995. godine, u najtežim danima opsade. Dok su mnogi izvještavali o granatama, razaranjima i broju stradalih, Đuliano je prepoznao da se prava slika rata krije u riječima najmlađih. Učenicima Katoličkog školskog centra dao je priliku da kroz pisma ispričaju kako izgleda odrastati u gradu pod opsadom, a njihove poruke objavljivao je u italijanskoj štampi kako bi svijet upoznao ljudsku stranu rata.Tri decenije kasnije ta pisma nisu ostala zaboravljena. Đuliano ih je sačuvao, pretočio u knjigu i pretvorio u kulturno-memorijalnu izložbu "Sarajevo – od rata do mira. Trideset godina kasnije", koja danas podsjeća da mir nije nešto što se podrazumijeva, već vrijednost koju treba čuvati svakog dana.Posebnu vrijednost njegovom radu daje činjenica da nije ostao samo hroničar jednog vremena. Nakon 30 godina pronašao je žene koje su kao djevojčice pisale ta pisma i omogućio im da ponovo ispričaju svoje priče. Time je pokazao da novinarstvo ne završava objavljivanjem teksta, već da može postati trajni most između prošlosti i budućnosti.Njegov rad predstavlja primjer kako novinar može biti mnogo više od posmatrača događaja. Franko Đuliano postao je čuvar sjećanja i glasnik mira, čovjek koji je svojim djelovanjem sačuvao dio historije Sarajeva i Bosne i Hercegovine od zaborava.

Zijah Sokolović: Nova glumačka mladost

Nije Đuzepe ubijao, nego Ratko

Edin Džeko: Dijamant ne prestaje ispisivati historiju

Sigurnost na meti

Momčilo Otašević: Priznanje koje je stiglo u pravom trenutku

Merlinova magija probudila grad

Edin Džeko: Klasa je vječna

Jesu l' i srbijanski ljiljani 'haram'

Kud nije bio Muhamed

Geri Hant: Stranac koji je postao ambasador Bosne i Hercegovine

Elma Tataragić: Čuvarica filmske priče Sarajeva

Nekad su riječi suvišne

Mufid Garibija, sarajevski arhitekta i dobar poznavalac historije grada: Zaboravljeni halači – čuvari sarajevske tekstilne tradicije

Dženita Salispahić-Hodžić: Iz boli stvorila nadu za stotine mališana

Šta se čeka

Franko Đuliano: Sačuvao glasove djece opkoljenog Sarajeva

Kolumne

Zijah Sokolović: Nova glumačka mladost

Nije Đuzepe ubijao, nego Ratko

Edin Džeko: Dijamant ne prestaje ispisivati historiju

Sigurnost na meti

Momčilo Otašević: Priznanje koje je stiglo u pravom trenutku

Merlinova magija probudila grad

Edin Džeko: Klasa je vječna

Jesu l' i srbijanski ljiljani 'haram'

Kud nije bio Muhamed

Geri Hant: Stranac koji je postao ambasador Bosne i Hercegovine

Elma Tataragić: Čuvarica filmske priče Sarajeva

Nekad su riječi suvišne

Mufid Garibija, sarajevski arhitekta i dobar poznavalac historije grada: Zaboravljeni halači – čuvari sarajevske tekstilne tradicije

Dženita Salispahić-Hodžić: Iz boli stvorila nadu za stotine mališana

Šta se čeka

Franko Đuliano: Sačuvao glasove djece opkoljenog Sarajeva