Bosna i Hercegovina se i dalje nalazi u dubokoj političkoj blokadi, bez jasnih rješenja na horizontu. Ključni politički akteri djeluju kao da su pomireni sa statusom quo, dok zemlja nastavlja kliziti u institucionalnu i društvenu paralizu. Umjesto da se fokusiraju na ključne reforme i približavanje euroatlantskim integracijama, politički lideri vode svoje partikularne borbe, ostavljajući građane bez perspektive.Politička scena u BiH djeluje kao zamrznuti konflikt – bez rata, ali i bez pravog mira. Institucije su formalno funkcionalne, ali faktički blokirane. Vlasti ne nude ni kratkoročna ni dugoročna rješenja. Građani, umorni od čekanja, sve više okreću leđa politici ili – još gore – svojoj zemlji.Iako se protiv predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika vode postupci zbog nepoštivanja odluka visokog predstavnika, on i dalje čvrsto drži kontrolu nad entitetskim institucijama. Retorika o secesiji nije utišana, već je postala dio svakodnevnog političkog diskursa. Sarajevska trojka (SDP, NiP i Naša stranka), iako je u početku probudila određeni optimizam, sve više pokazuje nedostatak kapaciteta da se nosi s dubokim izazovima države. Njihove politike ostaju reaktivne, često nesinhronizirane, a stavovi o ključnim pitanjima – od ustavnih reformi do odnosa s entitetima – nedorečeni. Iako formalno nije dio vlasti, Stranka demokratske akcije (SDA) koristi trenutni vakuum kako bi se predstavila kao jedina dosljedna brana nacionalnim interesima Bošnjaka. Lider HDZ-a BiH Dragan Čović nastavlja igrati dugoročnu igru. Njegovi stavovi o legitimnom predstavljanju Hrvata i potrebi izmjene Izbornog zakona više nisu nova tema – već stav koji godinama ponavlja. Umjesto konkretnih politika i reformi, svjedočimo vođenju predizborne kampanje godinu unaprijed.U tom kontekstu, BiH izgleda kao država na čekanju – na čekanju da prođu mjeseci, da prođu političke tenzije, da stignu izbori. No, pitanje je: može li ova zemlja sebi priuštiti još jednu izgubljenu godinu?

Umjesto konkretnih politika i reformi, svjedočimo preuranjenim predizbornim kampanjama

Država na čekanju

Vrijeme neumoljivo leti. Proletjelo je skoro osam mjeseci od kataklizme u Jablanici koja je odnijela 19 života. A, od tog 4. oktobra prošle godine vrijeme kao da je stalo u Donjoj Jablanici. U tom naselju uništenom gotovo do neprepoznatljivosti usljed nezapamćene katastrofe, na svakom koraku su tužni prizori i tišina.Obnova koja se, eto, pokrenula s mrtve tačke vuče se, zapravo, puževim korakom, a brojni mještani čije su kuće razorene čekaju na obećanja koja su im data pod tuđim krovovima i u limenim kontejnerima. Novac nije problem, jer milioni su donirani, premda javnost do sada nema precizan uvid u to koliko su vlasti izdvojile sredstava za obnovu područja pogođenih poplavama.Jedino je transparentnost, kao i u svim drugim slučajevima pokazala organizacija „Pomozi.ba“ iz koje su pritrčali prije vlasti i kojima je, zapravo, narod sa svih strana poklonio povjerenje. Ispitivanja su završena, označene su sigurne i nesigurne zone, projekti su, navodno, završeni ili su pri kraju, ali je na terenu pustoš.Cijela svita predstavnika vlasti sa svih nivoa defilovala je razrušenom Jablanicom, a obećanja su pljuštala sa svih strana. Nažalost, nakon njih su uz prazne kuće za sada ostala i prazna obećanja. Država je, očito, u ovom slučaju pala na ispitu.Skoro osam mjeseci nakon smrtonosnih poplava sve su tiši i pozivi na odgovornost. Istraga se vodi, ali odgovornosti još nema niti su krivci poznati. Ako su se mještani Jablanice umorili od šutnje nadležnih, od praznih fraza, šutjeti ne bi smjeli građani cijele BiH. Ne bi smjeli radi 19 žrtava u Jablanici, pet u Konjicu i tri u Fojnici. Jer, kada se svi ušute, kada se ugase vapaji za pravdom, onda propada sve.

Obnova koja se, eto, pokrenula s mrtve tačke vuče se puževim korakom

Obećanja glasna, na terenu pustoš

Rijeka je u dramatičnom raspletu HNL-a, nakon neizvjesnosti sve do posljednjeg kola, osvojila titulu prvaka Hrvatske – jednu od najuzbudljivijih u posljednjih nekoliko godina. U tom velikom uspjehu posebno se istakao povremeni bh. reprezentativac Amer Gojak, koji je svojim igrama i prisustvom na terenu dao ogroman doprinos riječkoj šampionskoj sezoni.U odlučujućim utakmicama, Gojak je pokazao ono što ga godinama krasi – smirenost pod pritiskom, taktičku inteligenciju i sposobnost da poveže redove na terenu. Bio je jedan od rijetkih igrača koji je konstantno pružao visoke partije, ne štedeći ni snagu ni srce, što je publika itekako prepoznala.Ova titula predstavlja krunu jedne izuzetno zrele sezone u njegovoj karijeri, ali i dodatnu potvrdu da se radi o igraču koji je izgradio status pouzdanog i svestranog veznjaka, spremnog za najveće izazove.Amer Gojak rođen je 13. februara 1997. godine u Sarajevu. Nogometni put započeo je u omladinskom pogonu Željezničara, a sa svega 17 godina prešao je u zagrebački Dinamo, gdje je ubrzo postao važan dio prve ekipe. Igrao je i za italijanski Torino i mađarski Ferencvaros, a dres reprezentacije Bosne i Hercegovine obukao je 2016. godine. S titulom osvojenom s Rijekom, Gojak je dodao još jedan vrijedan trofej u svoju karijeru i još jednom potvrdio status jednog od najkonstantnijih bh. fudbalera u inozemstvu.

Bh. veznjak dao je ogroman doprinos riječkoj šampionskoj sezoni

Amer Gojak: Majstor s Rujevice

Veoma često se kod maturanata srednjih škola može čuti pitanje „Šta upisati?“, misleći na fakultet koji potencijalno žele studirati. Odluke tog tipa se donose na osnovu dva parametra. Prvi je onaj koji se odnosi na želju i afinitete samog budućeg studenta. Takav aspekt studiranja se može nazvati čistom emocijom jer se učenik, budući student, oslanja na svoju ljubav prema nekoj znanosti, umjetnosti ili vještini. Ovakav način često isključuje ekonomske potrebe i razmišljanje o budućoj radnoj aktivnosti.Može se reći da je ova logika veoma dobra jer se student bavi onim stvarima koje njega interesiraju. Osnovna logika je da će bolje i lakše učiti te savladavati ono gradivo koje ga zanima i za koje se zbog čiste emotivnosti odlučio. Svakako je sreća kada u životu radite posao koji volite.<h2>Atraktivna zanimanja</h2>Drugi parametar izbora fakulteta je ekonomska budućnost. Maturanti razmišljaju na način tipa „Šta je profitabilno?“, odnosno u kojoj branši imaju veću mogućnost zaposlenja. Tada se često studira s manje emotivnosti, a mnogo više svrsishodnosti. Upravo ovdje se javlja i najveći problem. S ovakvim sistemom brzog razvoja tehnologije i potrebnih zanimanja evidentno je da je teško ocijeniti koja zanimanja će u bliskoj budućnosti biti atraktivna te donositi ekonomsku zaradu. Mnogo lakše je to bilo u historiji ljudske (ekonomske) civilizacije. U periodu manufakture bilo je atraktivno da završite neki zanat i da mu se posvetite cijeli život, a prva i druga industrijska revolucija su omogućavale radnicima da svojim radom ostvaruju potrebna primanja bez značajnih promjena u aktivnostima u čitavom radnom vijeku. Danas se situacija značajno promijenila – edukacija u nekoj monodisciplini vam ne nudi ekonomsku sigurnost za cijeli život.Zapadna kultura, ona koja je u ekonomskom smislu kapitalistička, ima zanimljive odnose u radnoj aktivnosti. Fluktuativno tržište rada omogućava brzu promjenu zanimanja, a ovdašnji prostor drugačije funkcionira. Sistem koji je dominirao je omogućio radnicima da u čitavom radnom vijeku obavljaju jedan ili dva posla te je školska naobrazba za neko zanimanje bila dostatna. Zadnja dva desetljeća nam pokazuju da se sve mijenja i da se obrazovna politika mora preusmjeravati na zaključivanje, razmišljanje i kritički stav, a ne na čistu edukaciju i spoznaju nekog djelovanja. Evidentno je nemoguće završiti neke „škole“ te cijeli život provesti na jednom poslu i radnom mjestu – bilo to u kancelariji ili sa šarafcigerom!Obrazovna politika je dio opće politike u jednom društvu i državi. Ona ima svoje odgojne elemente, ali mora biti u sprezi s ekonomskim potrebama tržišta rada. To ne smije biti njena jedina uloga, ali poreski obveznici koji je finansiraju sigurno očekuju da ona odradi istu. Resorna ministarstva i ekonomsko tržište bi trebali biti u stalnoj sprezi kada se radi o ovom segmentu priče obrazovne politike. Za razliku od perioda prije pola stoljeća kada je Druga industrijska revolucija jasno određivala svoje potrebe, današnje doba je s tog aspekta veoma zahtjevno. U samo tri desetljeća dešava se informatička i digitalna revolucija, a trenutno se ide ka androrobotici u kojoj ne samo da strojevi mijenjaju djelatnike u agraru i industriji nego i u uslužnim djelatnostima – bio to taksist, konobar, prodavačica na kasi ili hirurg. Tehnološki napredak donosi boljitak, ali s druge strane permanentno utiče na tržište rada. Današnja djeca u školama će dominantno raditi poslove koji danas i ne postoje. Upravo zbog toga je teško reći i odrediti koji fakulteti su „profitabilni“ i šta će biti „tražena zanimanja“. Statistička procjena kaže da će 70 posto današnjih učenika raditi poslove koje mi danas uopće ne poznajemo.Pa zamislite da je neko prije dva desetljeća rekao da će postojati zanimanje u kojem vozite motor i dostavljate hamburgere koje je mušterija naručila preko aplikacije!? U Japanu i Južnoj Koreji odavno je zanimanje „igranje igrica“. Teško da možete procijeniti koji fakultet vam treba za te aktivnosti. Upravo zbog ovih činjenica teško je odrediti i utvrditi obrazovnu politiku na „duže staze“!<h2>Alarmantni podaci</h2>Demografsko stanje društva koje već 17 godina proživljava „bijelu kugu“ se odrazilo i na broj studenata. Uskoro će oni koji su rođeni kada se 2008. godine prvi put desilo da je više umrlih nego rođenih u BiH krenuti na fakultet. Ovakva statistika je generalni problem društva, ali i obrazovnih institucija. Prošle godine su bila 50.354 studenta u FBiH, a to je za 3.624 studenta manje nego godinu ranije. Pad od 6,1 posto je posljedica općeg demografskog pada u Bosni i Hercegovini. Najviše studenata je bilo 2010. godine – čak 120.920. Na cijeloj teritoriji BiH taj broj je prošle godine iznosio 77.644 studenta, a to znači da se za 15 godina izgubila trećina studenata u državi. To su alarmantni podaci za demografsku i ekonomsku budućnost države. Zanimljiv je i broj diplomiranih koji se smanjuje u proteklom periodu. Tako je 2023. godine u FBiH diplomiralo 9.275 studenata, što je smanjenje od 1.099 diplomiranih studenata samo godinu ranije!S obzirom na činjenicu da se približavamo upisima na fakultete, evidentno je da se opet razgovara u kojim klupama će završiti budući brucoši. Prije godinu Univerzitet u Sarajevu u prvom roku upisao je 3.660 novih studenata. Zanimljiva je statistika koja govori o kvantitetu upisa na pojedine fakultete. Najviše upisanih studenata bilo je na Ekonomskom fakultetu (449), Filozofskom (391) te Elektrotehničkom (369). U „top 10“ fakulteta se nalaze i Političke nauke, Zdravstveni studiji, Pravni i Prirodno-matematički fakultet te Farmacija, Stomatologija i Medicina. Pitanje je da li je ovaj upis sukladan s potrebama tržišta rada, ali najveći interes studenti su pokazivali za odsjek Menadžmenta na Ekonomskom fakultetu.Interesantan je veoma slab interes za umjetnost i to bi se moglo objasniti činjenicom da se u toj branši ne vidi ekonomski prosperitet i budućnost. Tako nijedan student u prvom roku nije bio na odsjeku dirigiranja i harmonike, kao ni na odsjeku za grafiku na Akademiji likovnih umjetnosti. Slabo interesovanje studenata je i za fakultete koji se vezuju za primarni sektor privrede. Veterinarski fakultet je primio 66 brucoša, Poljoprivredno-prehrambeni 37, a Šumarski samo 20 studenata. I ovdje se može izvući zaključak da se ne vidi blagostanje u proizvodnji hrane i obradi prirodnih resursa. Ovo treba da predstavlja posebnu brigu za društvo jer mladi naraštaji ne teže proizvodnom sektoru hrane. Ovome svakako doprinosi i naše svjesno degradiranje proizvođača hrane jer nam pojam „seljak“ spada u kategoriju uvrede. Poseban problem predstavlja i odgojna komponenta u kojoj rečenica „Uči, inače ćeš biti smetljar“ degradira svaki aspekt ekologije i smanjuje interes za izučavanjem ekologije i pametne valorizacije životne sredine.Na Univerzitetu u Banjoj Luci je upisano 2.640 studenata prošle godine. Osim dominacije fakulteta tehnološke i medicinske grupacije, prošle godine se uočio rast broja studenata na Rudarskom fakultetu. Ovaj podatak od prošle godine možda pokazuje „ekonomski (pre)okret“ u valorizaciji i eksploataciji rudno-mineralnih resursa. Zanimljivo je da je godinama iznimno veliki interes brucoša za Fakultet bezbjedonosnih studija. Slična je situacija i u Mostaru s jednom činjenicom – svaki četvrti upisani je strani državljanin!S promjenom društveno-ekonomskog stanja mijenjaju se i studentska interesovanja. Teško je danas očekivati da će metalurgija i rudarsko-geološka struka privući nove studente i one koji bi potencijalno htjeli biti inženjeri tog tipa. Uz klasično stalno interesovanje za pravnu struku, ekonomiju te neke strane jezike evidentno je da se fokus interesovanja stavlja na moderne potrebe društva – medicinska struka i informacione tehnologije. Ono što je problem je činjenica da bi uskoro mogla dominirati estetska medicina te da bi se, dominacijom informacionih tehnologija, mogao smanjiti broj „prostornih“ inženjera. <h2>Stub društva</h2>Za jednu civilizaciju i društvo posebna zabrinutost treba biti zbog smanjenja upisa na nastavničke fakultete. Obrazovanje je stub svakog društva, a ovdje je evidentno da se ta zvanja i zanimanja ne doživljavaju kao atraktivna u bilo kojem smislu. To bi u budućnosti mogao biti izniman problem sveobuhvatnom obrazovnom sistemu. Zbog ove činjenice, ali i drugih razloga, mora se imati adekvatna obrazovna politika. Svakako svi imaju pravo na studiranje i edukaciju, ali sistem mora sredstva preusmjeriti na edukaciju potrebnog kadra ovdašnjem tržištu rada.Veoma neinteligentan ekonomski potez, da ne kažem stupidan, je taj što ovdašnji poreski obveznici finansiraju školovanje za druga tržišta rada. Tako su se u Tuzli pojavile medicinske škole kojima je osnovni cilj bio edukacija naše omladine za evropska tržišta rada. Na ovaj način se i troše sredstva i gubi domaća radna snaga. S druge strane u državi ostaje medicinski kadar čija starosna struktura pokazuje da uskoro neće biti istog!Osnovni problem maturanata „Šta upisati?“ se može riješiti samo djelovanjem u aspektu potreba tržišta rada. Studiranje „zbog papira“ nikada nije imalo smisla, a posebno u novije doba kada ovdašnjem tržištu stalno nedostaje radne snage. Svakako bi država veću pažnju trebala posvetiti samoodržanju i lokalnoj proizvodnji hrane i resursa, a to se radi stimulacijom i stipendiranjem studenata na tim fakultetima. Nemoguće je da u državi veoma skupe hrane i bjesomučne eksploatacije šume nema veće želje za fakultetima tog tipa!Globalna ekonomija nam daje brojne mogućnosti, ali i teško kontrolira tržišta rada. Možda je zbog toga onaj prvi parametar s početka ove priče mnogo bolji kod odabira studija. Budući studenti trebaju studirati ono što ih interesira ili ono što vole jer ih ionako čeka teška borba na planetarnom tržištu rada!Vjerovatno će se i ove godine nastaviti slični trendovi kod upisa brucoša, ali generalno moramo naučiti jednu veoma bitnu činjenicu – naša edukacija ne završava sticanjem neke diplome. Cjeloživotno učenje i razvoj brojnih vještina mnogo više pomažu u radnoj aktivnosti od nekog stečenog zvanja u okviru škole i fakulteta.Jedna stvar je predispozicija svega – najvažnije je da zvanje prati znanje...<h2>Prebukirano tržište</h2>Veoma teško je procijeniti koja zanimanja će biti atraktivna u narednom periodu. Dugo se pričalo o sektoru informacionih tehnologija, ali je evidentno da je i to tržište prebukirano zbog hiperinflacije kadra – posebno iz Južne Azije.

Demografsko stanje društva koje već 17 godina proživljava „bijelu kugu“ se odrazilo i na broj studenata 

Zubić: Interesantan je veoma slab interes za umjetnost

Vedran Zubić za "Avaz": Školujemo li kadar za biro ili za tržište rada!?

Dok se budžeti svih nivoa vlasti pune stotinama miliona KM viškovima prihoda, a samo u prošloj godini prihodi od indirektnih poreza bili su veći za više od 900 miliona maraka, većina građana ove zemlje traži način kako da preživi i posrće pod teretom svakodnevnog rasta cijena. Ne postoji tema koja je u medijima više i češće, iz raznih uglova, eksploatirana, nema oblasti u kojima su svi koji imaju znanje o ekonomiji, inflaciji, mjerama savladavanja krize i pomoći siromašnim slojevima stanovništva, vlastima svojim preporukama pokušali pomoći da donesu blagovremene i pravedne odluke, ali u sistemu bez empatije više od nepravde kao da se i ne može očekivati.Da je vrijeme za konkretniju reakciju, koja bi podrazumijevala smanjenje budžetske potrošnje, limitiranje plaća zvaničnika i troškova nabavke limuzina, pokazuje podatak da su troškovi života četveročlane porodice za pet godina porasli za čak 1.200 KM. Iznos sindikalne potrošačke korpe davno je premašio 3.000 KM, pa s trenutnim primanjima ona za većinu bh. građana ostaje nedostižna. Odrekli su se stanovnici ove zemlje svakog luksuza i rasipanja, ali s minimalnim plaćama i penzijama u toku je borba za puko preživljavanje, jer samo za hranu, prema podacima SSSBiH, potrebno je 1.421 KM.Uplašeni zbog političke krize i prijetnji miru, građani još potiskuju vlastite probleme, obespravljenost, glad i ogorčenje. Pitanje je samo do kada, jer stotine miliona viška prihoda, prikupljenih iz njihovih novčanika, očigledno ne odlazi tamo gdje je najpotrebnije.&nbsp;&nbsp;

U sistemu bez empatije više od nepravde se ne može očekivati

Borba za preživljavanje

"Obično osvojim nešto u svojoj drugoj sezoni", izjavio je trener Totenhema Ange Postekoglu (Postecoglou) u septembru prošle godine. Mnogi su se smijali njegovoj izjavi, postao je „mim“, tim više jer je najavljivao da će osvojiti nešto s Totenhemom – vječiti maler među klubovima koji od 2008. nije znao za trofej, a evropska suša trajala je čak 41 godinu.Sve do "one noći" u Bilbau, kada je Postekogluov Totenhem srušio Mančester junajted u engleskom finalu (1:0) i donio trofej Totenhemu.Prvi australski trener ikada u historiji engleske Premijer lige je prošle sezone imao start iz snova – 22 poena iz devet utakmica, čime je srušio rekord. Ova sezona je bila mnogo lošija, ali se uspio spasiti trofejem. U njegovoj drugoj sezoni na Vajt Hart Lejnsu. Baš kao što je i obećao.Isto je uradio i sa Saut Melburnom u sezoni 1997/98., sa Brizbejn Roarom (2011/12.), Jokohama Marinosima (2018/19.) te Seltikom 2022/23. Zanimljivo da je 2015. tješio Sona nakon što je njegova Australija pobijedila Južnu Koreju u finalu Azijskoj kupa, a sada su zajedno slavili.Postekoglu je rođen 27. avgusta 1965. u Atini, a s porodicom je emigrirao u Australiju kada mu je bilo pet godina. Igrao je na poziciji defanzivca u Saut Melburnu, a tamo mu je trener bio čuveni Ferenc Puškaš koji je ostavio veliki dojam na njega. U novembru 2022. počašćen je uvođenjem u Kuću slavnih australskog fudbala zbog iznimnog doprinosa kao igrač i trener.

Rekao je da osvaja u svojoj drugoj sezoni i ispunio obećanje

Postekoglu: Prekinuo sušu na Vajt Hart Lejnu

Ange Postekoglu: Donio trofej Totenhemu

Predsjednica Slovenije Nataša Pirc Musar obratila se jučer zastupnicima u Evropskom parlamentu, kazavši da "svjedočimo genocidu u Gazi, a mi šutimo". Pirc Musar je optužila Evropsku uniju za pasivnost i podijeljenost u odgovoru na brutalne zločine koji se čine u Pojasu Gaze. Ona je poručila da Slovenija teži mirnom i stabilnom evropskom susjedstvu i da se zalaže za snažnije evropsko djelovanje u vezi s krizom na Bliskom istoku. Naglasila je podršku Slovenije rješenju o dvije države, navodeći da Slovenije smatra neophodnim korakom priznavanje Palestine. Njen govor je bio ispraćen ovacijama u Evropskom parlamentu.Nataša Pirc Musar, bivša advokatica, dužnost predsjednice Slovenije preuzela je u decembru 2022. godine. Poznata je po svojim presudama i knjigama o slobodi informisanja, pravom mišljenju i pravnim slučajevima visokog profila u kojima je, između ostalih, zastupala i Melaniju Tramp, suprugu američkog predsjednika Donalda Trampa (Trump). U drugom krugu predsjedničkih izbora održanih u novembru 2022. godine pobijedila je i time postala prva žena na funkciji predsjednika u historiji Slovenije.

Govor predsjednice Slovenije bio je ispraćen ovacijama

Pirc Musar: Zalažemo se za snažnije djelovanje EU

Nataša Pirc Musar: Svjedočimo genocidu u Gazi, dok Evropa šuti

Na njima počiva zdravstveni sistem, ali medicinske sestre, tehničari i drugo osoblje gotovo širom zemlje bije bitke za svoja prava i, prvenstveno, koju marku više u svom džepu. Da se čaša njihovog strpljenja prelila, pokazali su zdravstveni radnici u Hercegovačko-neretvanskom kantonu masovnim protestom koji su jučer održali pred zgradom Kantonalne vlade u Mostaru.Oni mjesecima traže povećanje koeficijenata za 0,50, a njihovo nezadovoljstvo se dodatno rasplamsalo nakon što su ljekari to isto glatko dobili od kantonalnih vlasti. Velikim mirnim protestom vlastima su poslali i posljednje upozorenje pred generalni štrajk koji uveliko pripremaju.Na totalnu obustavu rada spremaju se i zdravstveni radnici u Kantonu Sarajevo, čiji je kolektivni ugovor istekao koncem aprila. Sarajevske kantonalne vlasti ne pokazuju, izgleda, nikakav interes za dijalog i, zapravo, novi kolektivni ugovor, pa medicinarima ne preostaje ništa drugo nego pobuna i postavljanje šatorskog naselja ispred zgrade Vlade KS.I, dok se oni koji svakodnevno nose zdravstvo na svojim leđima bore da za svoj rad budu primjereno plaćeni, vlasti su sve više gluhe na njihove zahtjeve. Ne ističu samo medicinari svoje zahtjeve već i upozoravaju koliko je truhlo stanje u zdravstvenom sistemu. Dok ih sve više odlazi izvan BiH, oni koji rade, to čine, praktično, bez osnovne opreme i repromaterijala.Ne treba zaboraviti da zdravstvene ustanove gomilaju dugove, da su liste čekanja nepregledne, a da su nabavke prijeko potrebne i skupe opreme sve sumnjivije. Nažalost, u čitavoj priči, kao i uvijek, najviše ispaštaju građani, odnosno pacijenti. Ostaje nada da će vladajući u jednom, drugom ili bilo kojem kantonu i nivou vlasti prepoznati ozbiljnost zahtjeva medicinskih radnika i njihovu ulogu u zdravstvenom sistemu, uz želju da građani, onima koji bi trebali biti u centru pažnje, ostanu zdravi.

Dok se oni koji svakodnevno nose zdravstvo na svojim leđima bore da za svoj rad budu primjereno plaćeni, vlasti su sve više gluhe na njihove zahtjeve

Borba za zdravstvo

Smajo Bešo, umjesto u svojoj domovini, od 1993. godine živi u Velikoj Britaniji, gdje je kao dječak zajedno s porodicom pronašao utočište nakon što je rat poharao Bosnu i Hercegovinu. Danas je istaknuti aktivista i jedan od najprepoznatljivijih glasova dijaspore u Ujedinjenom Kraljevstvu.Posebno je angažovan na očuvanju sjećanja na genocid u Srebrenici, ali i na sve zločine počinjene tokom agresije na BiH. Njegovo lično svjedočenje često je u fokusu brojnih edukativnih događaja, dokumentaraca i predavanja o ratu u Bosni. Kroz javne nastupe i saradnju s institucijama i nevladinim organizacijama, Bešo neumorno podsjeća međunarodnu javnost na posljedice mržnje i zločina.Njegov rad prepoznat je i izvan bh. zajednice - često govori u britanskom parlamentu, na univerzitetima i u školama, gdje dijeli svoju priču s mladima u nadi da će obrazovanje spriječiti buduće sukobe. Vrlo intenzivno radi na tome da se genocid u Srebrenici uključi u britanski kurikulum, da bi mladi o njemu mogli učiti, kao što uče o Holokaustu.Aktivno se bori protiv poricanja genocida, te promovira kulturu dijaloga, tolerancije i suživota.Smajo Bešo nije samo svjedok prošlosti - on je i most prema boljoj, pravednijoj budućnosti, kako za Bosnu i Hercegovinu, tako i za svijet.

Intenzivno radi na tome da se genocid u Srebrenici uključi u britanski kurikulum, da bi mladi o njemu mogli učiti, kao što uče o Holokaustu

Bešo: Neumorno podsjeća na posljedice mržnje i zločina

Smajo Bešo: Glas istine

U zemlji u kojoj sindikalna potrošačka korpa premašuje 3.100 KM, a prosječna samostalna penzija jedva dostiže 759 KM, postaje sve jasnije da sistem nije na strani onih koji su život proveli radeći i gradeći ovu državu. Penzioneri u Bosni i Hercegovini, njih više od 400.000, s pravom traže promjene. Traže novu formulu usklađivanja penzija – onu koja će uzeti u obzir realni život, a ne apstraktne ekonomske pokazatelje poput bruto domaćeg proizvoda (BDP), koji ne oslikava stvarnost običnog čovjeka niti stiže do njihove trpeze.Jer, šta penzioneru znači rast BDP-a, ako zbog njega ne može kupiti ni kilogram mesa? Šta znači tih simboličnih 4,49 posto uvećanja penzije - dvadesetak maraka - kada su cijene hrane, lijekova i osnovnih potreba eksplodirale? Danas kilogram piletine vrijedi kao zlato za mnoge stare ljude koji broje marke do zadnjeg feninga, a ljekarska briga je luksuz, a ne pravo.I dok vlast kalkuliše s procentima i mogućnostima “vanrednog usklađivanja”, realnost je neumoljiva: penzije su preniske, život je preskup, a dostojanstvo ljudi koji su ovu državu zadužili – duboko narušeno. Najniža penzija od 599,28 KM, i to nakon nedavnog uvećanja, dovoljna je za pola mjesečne kirije ili jednu trećinu potrošačke korpe. Zagarantovana penzija od 715 KM, prosječna samostalna penzija od 759 KM – sve su to iznosi daleko ispod granice dostojanstvenog života.Oni koji su decenijama plaćali doprinose zaslužuju više od statistike i od onoga: "Nema prostora u budžetu“. Oni traže pravdu, oni traže da ih se sasluša, da ih se čuje, da ih se razumije da život ne smije biti izbor između lijeka i hrane.Dok minimalna plaća u realnom sektoru raste, a potrošačke cijene divljaju, penzioneri su ostavljeni da žive od ostataka, pritisnuti nepravdom koja odavno nije ni tiha ni nevidljiva.Vrijeme je da institucije prepoznaju alarm koji svakim danom postaje sve glasniji. Nepravda prema penzionerima nije samo socijalno pitanje – to je test ljudskosti. A položeni ispit bi značio izmjene Zakona o PIO koje neće biti samo brojke, već će donijeti stvarnu razliku u životima onih koji su sve dali - i sad traže samo jedno: dostojanstvenu starost.

Penzioneri su ostavljeni da žive od ostataka, pritisnuti nepravdom koja odavno nije ni tiha ni nevidljiva

Dostojanstvena starost

Svjedočila je Zemlja raznim vrstama zala, užasnim ratovima, zločinima, progonu na svakoj mogućoj osnovi, etničkim čišćenjima i genocidima, ali nikada u novijoj povijesti tako brutalnom, otvorenom i svima, putem različitih medija, svakodnevno dostupnom, očiglednom pokušaju uništenja jednog naroda.Teško je sjetiti se koji to paragraf međunarodnog prava i pravilo rata nisu prekršeni u proteklih godinu i sedam mjeseci, otkako je režim u Tel Avivu pokrenuo napade na već izoliranu, zidovima i ogradama okruženu Gazu. Ubijani su ljekari, humanitarni radnici, novinari, a među desecima hiljada žrtava najviše je žena i djece. Prema zvaničnim podacima, ubijeno je više od 60.000 osoba, ali se oni ne mogu smatrati pouzdanim, jer ruševine Gaze u sebi kriju hiljade tijela koja nisu izvučena.Među ubijenima je više od 17.000 djece, cijeli jedan grad mališana, koji nikome i nizašta nisu bili krivi. Ne može se smatrati greškom razaranje cijelih kvartova, već planom i namjerom u okviru kojeg su uništavane stambene zgrade, precizno gađane i rušene bolnice, škole, izbjeglički kampovi, džamije, crkve, ambulantna vozila, čak su i šatori s izbjeglicama bili mete. Sve je sravnjeno sa zemljom u enklavi u kojoj će, ako nekad krvavi pir izraelske vojske i bude zaustavljen, život još dugo biti nemoguć. Preživjeli gladuju, bore se za jedan obrok u nekoliko dana, dok humanitarna pomoć čeka na granici, osuđena da ovisi o dobroj volji nemilosrdnog režima, koji je jučer dopustio ulazak devet kamiona pomoći za više od dva miliona ljudi. I koji je jučer najavio potpuno zauzimanje Gaze. Za to vrijeme, zarobljen u vlastitim problemima i posvećen svojim interesima, pritisnut lobijima, podređen stavovima jačih i bogatijih, uplašen da ga se pogrešno ne interpretira i ne shvati, svijet okreće glavu od moralnog sunovrata čovječanstva na tih 365 kvadratnih kilometara Planete. Ne računajući časne izuzetke, koji još vjeruju u preostale mrvice međunarodnog prava i razuma, solidarnost i humanost, kao osobina po kojima se čovjek razlikuje od ostalih živih bića.&nbsp; &nbsp;

Među ubijenima je više od 17.000 djece

Moralni sunovrat čovječanstva

Njegove odluke nas nekada mogu i iznenaditi, pa i šokirati, ali autoritet, upornost i efikasnost teško mu je osporiti.Korak po korak, strpljivo ali istrajno, metodama mrkve i štapa, podrške i pohvale, ali i prijetnje istupanjem iz razgovora, predsjednik SAD-a Donald Tramp (Trump) osigurat će početak pregovora o prekidu vatre između Rusije i Ukrajine. I ne samo o primirju, već o trajnom miru između dvije zemlje, nakon rata koji je već ostavio dalekosežne posljedice u obje zemlje.- Rusija i Ukrajina odmah će započeti pregovore o prekidu vatre i, što je još važnije, o okončanju rata – saopćio je Tramp, nakon dvosatnih razgovora s ruskim kolegom Vladimirom Putinom.Tramp ne bi bio to što jeste, da u svakom momentu ne razmišlja i o interesima države na čijem je čelu, a koje vidi u obnovi i unaprjeđenju trgovinskih veza s Rusijom, ali i s Ukrajinom, nakon što krvoproliće prestane. Iako je put do trajnog mira vjerovatno još uvijek dug, američki predsjednik zaslužuje priznanje na naporima koje ulaže da prvi koraci budu napravljeni.

Iako je put do trajnog mira vjerovatno još uvijek dug, američki predsjednik zaslužuje priznanje na naporima koje ulaže

Donald Tramp: Glasnik mira

Bezbroj ratnih priča i važnih datuma zaboravljamo u vremenima kad se o herojstvu, požrtvovanosti, ljubavi i zajedništvu sve češće govori tek formalno. Tako je i godišnjica ubistva Boška Brkića i Admire Ismić, dvoje mladih Sarajlija ubijenih snajperskim hicima 18. maja 1993. na Vrbanja mostu, prošla nekako u tišini.Priča o tragičnoj ljubavi Boška i Admire, koji su zagrljeni napustili svijet svojom ljubavlju prkoseći zlu, obišla je svijet. O njima su snimani filmovi, priča o Bošku i Admiri pretočena je i u stihove, ali zaborav se čini jačim od emocija i uspomena. S ružom u ruci njihov grob na sarajevskom groblju "Lav“ posjetio je zastupnik Predstavničkog doma PS BiH Saša Magazinović, koji svaki 18. maj posveti Admiri i Bošku.- U vremenu podjela, oni su izabrali jedno drugo. Ljubav je otpor, a sjećanje dužnost – poručio je Magazinović.

Priča o tragičnoj ljubavi Boška i Admire, koji su zagrljeni napustili svijet svojom ljubavlju prkoseći zlu

Saša Magazinović: Sjećanje je dužnost

U zemlji gdje zdravi razum ide da crkne na godišnji, a politička logika se kotrlja nizbrdo u kolicima iz hipermarketa, jučer smo svjedočili prizoru vrijednom LSD halucinacije: ministar Hasičević s trgovcima protestuje protiv odluke o uvođenju 16 radnih nedjelja koju je sam donio, sa Sindikatom koji podržava ministra što protestuje zajedno s njima protiv odluke o 16 radnih nedjelja koju on donosi.To, druže moj, nije više politika – to je kabare na amfetaminima. To je Top lista nadrealista nakon pet Red Bull vodki i dva dana bez sna. To je Federacija, majko, gdje je protest protiv rada nedjeljom organizovan nedjeljom, i gdje je glavni govornik protiv 18 radnih nedjelja upravo ministar koji ih uvodi. Orwell se prevrće u grobu, Kafka pije pelinkovac.A podaci su brutalni; od novembra do maja – 2.000 radnika manje u sektoru trgovine. Pad prometa za stotine miliona. Prelijevanje novca u RS.I ministar to zna. Ali ne može da prizna da je pogriješio. Zato 16 radnih nedjelja. Kao kompromisno rješenje. Da smanji štetu, a ne prizna da nema pojma. Ali kako da te radnice pogleda u oči? Tako što će otići da zajedno s njima protestuje protiv vlastitih odluka.U međuvremenu, veliki trgovinski lanci puše kubanske cigare u Orašju i broje pare, jer njihova roba i dalje cirkuliše nedjeljom, dok mali trgovac u Bugojnu zatvara radnju i razmišlja da ode u Njemačku prati zadnjice u staračkom domu. Jer tamo bar zna kada je neradna nedjelja, a kad nije.Ako ste ikad željeli gledati kako izgleda kad vlast maršira protiv same sebe, jučer ste to mogli vidjeti uživo u Sarajevu. Lakrdija nije dovoljno jaka riječ. Ovo je klinička dijagnoza jednog sistema koji više ne zna ko laže, a ko glumi da vjeruje.Ovo nije reforma, ovo je lobotomija – samo što vam lobanju ne buše bušilicom, već saopštenjima, komičnim PR-om i šupljim frazama o „transparentnosti“ i tobožnjoj borbi za prava radnika. A iza zavjese – budžetski hohštapleri, sindikalni statisti i izgubljeni ministri koji su htjeli napraviti nešto veliko i ostati upamćeni, a proizveli samo probleme i napravili od sebe figuru iz vica.I zato, gospodo, maknite se s bine. Niste više ni smiješni. Samo umarate i upropaštavate. A publika je umorna. I danas nema gdje ni pelene djetetu kupiti. Zbog vas.

To, druže moj, nije više politika – to je kabare na amfetaminima. To je Federacija, majko, gdje je protest protiv rada nedjeljom organizovan nedjeljom

Top lista nadrealista

Košarkaški klub Bosna ponovo je dio regionalne elite, gdje mu je i mjesto. Popularni "Studenti“ su u finalu ABA 2 lige bili bolji od Ilirije, a u odlučujućoj utakmici odigranoj u prepunoj Skenderiji briljirao je Haris Delalić.Kapiten je odigrao - kapitenski. Bio je najefikasniji igrač utakmice s 22 poena i osam skokova. Kada je bilo najpotrebnije, "zapalila se“ ruka Delalića koji je pogađao iz svih pozicija.Dijete Sarajeva, lider na terenu i van njega je ujedno i simbol povratka KK Bosna među regionalnu elitu. Nakon godina iskustva širom Evrope, vratio se gdje sve počinje – u srce Sarajeva.Kao kapiten, predvodio je "Studente“ do velikog uspjeha i plasmana u ABA ligu. Njegova strast, borbenost i povezanost s klubom čine ga više od igrača. Ovo nije samo sportski rezultat. Ovo je poruka da se tradicija, talent i ljubav prema klubu uvijek vraćaju kući. A Haris Delalić je lice tog povratka.Reprezentativac Bosne i Hercegovine Haris Delalić rođen je 24. aprila 1994. godine u Sarajevu. Počeo je karijeru u Bosni, a nastupao je još za Kakanj, Šarleroi, Čelik, Slobodu, Igokeu i MZT Skoplje, prije povratka kući.

Vratio se u Bosnu, koju je kao kapiten predvodio do povratka u ABA ligu

Haris Delalić: Dijete Sarajeva

Građani Bosne i Hercegovine su poprilično naviknuti i već postali imuni i ravnodušni na uvrede, psovke, prijetnje, nacionalističke parole i govor mržnje iz političkih kuhinja i iza govornica, pa je bez posebnih reakcija prošao i jučerašnji incident u Parlamentarnoj skupštini BiH. Diskusija o informaciji Pravobranilaštva BiH, koja se odnosi na arbitražne postupke protiv BiH, pa i slučaj "Viaduct“ koji predstavlja samo ilustraciju bahatosti, neodgovornosti i kriminalnog donošenja odluka i upravljanja općim dobrom, pretvorena je u verbalni, a zamalo i fizički obračun državnih poslanika Milorada Kojića (SNSD) i Darka Babalja (SDS). Nakon međusobnih optužbi i uvreda iza mikrofona uslijedio je poziv na hodnik. Da li su dvojica poslanika na hodniku željeli rukama dovršiti raspravu ili samo u miru popričati, ne znamo, ali šta je moglo da se desi pokazala je reakcija skupštinskog osiguranja i njihovih kolega zastupnika, te pauza da se glave ohlade.Davno smo se prestali zgražavati nad onim što nam se nudi iz političkih kuhinja, parlamentarnih klupa, s pres-konferencija i u svim prilikama kad bahatost i primitivizam postaju argumenti, ali po prvi put se to, na ovakav način, dešava u najvišem zakonodavnom domu ove države. I pritom, dvojica poslanika koji su se našli u glavnim ulogama, u kakvim ih ranije javnost nije upoznala, samo su demonstrirali u kojem smo stadiju oboljenja.Imali smo nesreću svjedočiti izljevima bijesa, svakojakim vulgarnostima, prijetnjama, a svojevremeno i šamaru tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova Dragana Lukača Drašku Stanivukoviću u sali NSRS. I sada mrežama kruži snimak zastupnice SNSD-a Sanje Vulić, koja je jučer histerično tražila pauzu i pokušavala spriječiti sukob, kada je pred Sudom BiH, pred kamerama i okupljenim pristalicama, psovala majke, državu i strane ambasadore. Branila je tako stranačkog šefa Milorada Dodika, nenadmašnog lidera u afirmaciji nekog novog, za javne nastupe neprikladnog, načina komunikacije na bh. političkoj sceni i mimo nje. Političara koji je vrijeđao, psovao, kleo i prijetio svima s čijim se mišljenjem nije slagao - od opozicionih političara, nevladinih aktivista i novinara do međunarodnih zvaničnika. Takvu "kulturu“ dijaloga, od koje su stradavali mikrofoni i govornice u koje je udarao, očigledno je uspješno instalirao u politički život ove zemlje. Za povratak u civilizaciju vjerovatno je već kasno, a gdje nam je kraj – ko zna. Uostalom, u državi u kojoj njeni zvaničnici ponosno promoviraju vanustavno djelovanje, bezakonje i silu, malo šta nas još i može iznenaditi.

Davno smo se prestali zgražavati nad onim što nam se nudi iz političkih kuhinja, parlamentarnih klupa

Zamalo sukob na sjednici Predstavničkog doma PSBiH

Država na čekanju

Obećanja glasna, na terenu pustoš

Amer Gojak: Majstor s Rujevice

Vedran Zubić za "Avaz": Školujemo li kadar za biro ili za tržište rada!?

Borba za preživljavanje

Ange Postekoglu: Donio trofej Totenhemu

Nataša Pirc Musar: Svjedočimo genocidu u Gazi, dok Evropa šuti

Borba za zdravstvo

Smajo Bešo: Glas istine

Dostojanstvena starost

Moralni sunovrat čovječanstva

Donald Tramp: Glasnik mira

Saša Magazinović: Sjećanje je dužnost

Top lista nadrealista

Haris Delalić: Dijete Sarajeva

Lakrdija u Parlamentu

Kolumne

Država na čekanju

Obećanja glasna, na terenu pustoš

Amer Gojak: Majstor s Rujevice

Vedran Zubić za "Avaz": Školujemo li kadar za biro ili za tržište rada!?

Borba za preživljavanje

Ange Postekoglu: Donio trofej Totenhemu

Nataša Pirc Musar: Svjedočimo genocidu u Gazi, dok Evropa šuti

Borba za zdravstvo

Smajo Bešo: Glas istine

Dostojanstvena starost

Moralni sunovrat čovječanstva

Donald Tramp: Glasnik mira

Saša Magazinović: Sjećanje je dužnost

Top lista nadrealista

Haris Delalić: Dijete Sarajeva

Lakrdija u Parlamentu