Emir Hadžihafizbegović, jedan od najnagrađivanijih glumaca u regiji, nedavno je treći put osvojio Grand Prix za najboljeg glumca na festivalu u njemačkom Kotbusu, čime je ušao u svojevrsnu festivalsku historiju. &nbsp;U razgovoru za „Avaz“ govori o svom novom filmu Lijepa večer, lijep dan, stanju u kulturi, odnosu vlasti prema umjetnosti, nacionalnom identitetu i ponosu, Halidu Bešliću, ali i o budućnosti Bosne i Hercegovine kao zemlje ogromnog turističkog i kulturnog potencijala.<h2>Hat-trick u Kotbusu</h2>&nbsp;Dobitnik ste nagrade za najboljeg glumca na festivalu u njemačkom Kotbusu. To vam je već treća ista nagrada.- Nagrada koju sam dobio u Kotbusu već ima „riplijevski karakter“, s obzirom na to da festival traje 36 godina. Treći put sam osvojio istu nagradu, koja uz to nosi i novčani dio od 5.000 eura. Dio novčane nagrade dat ću u humanitarne svrhe.Prvu sam dobio 2011. za film Čefuri raus Gorana Vojnovića, drugu 2015. za film Takva su pravila Ognjena Svilčića, a treću sada – za film Ivone Juke "Lijepa večer, lijep dan".O kakvom se filmu radi i ko čini ekipu?- To je potresna psihološka drama i vremenska elipsa: od osnivanja NDH do Golog otoka. Ivona i Anita Juka su sestre: Ivona je rediteljica, Anita producentica.Na filmu je radilo mnogo dragih kolega, a posebno želim spomenuti mladog bosanskog glumca Elmira Krivalića iz Tuzle, koji je ostvario sjajnu ulogu. Došao je na kasting kao, navodno, anoniman glumac, a zapravo je izvanredan talenat.Tu su i Slaven Došlo, Voja Brajović, Iva Boban, Dado Ćosić te Svetozar Cvetković, koji igra upravnika Golog otoka. To je bio jedan od najtežih filmova koje sam radio - low budget, snimanje smo više puta prekidali zbog nedostatka sredstava. Kad sam film prvi put vidio u Varšavi, izgledao je kao da košta 20 miliona dolara, iako je snimljen za vrlo skroman iznos.&nbsp;Gdje je film do sada prikazan?- Još nije imao premijeru ni u Hrvatskoj ni u BiH, ali je već osvojio nagrade u San Franciscu, Varšavi, Atlanti (država Džordžija u SAD) i Oslu. Uskoro ide i na festivale u Kalkuti i Brizbejnu. Zbog obaveza ne mogu putovati na te daleke destinacije, ali s nestrpljenjem čekamo hrvatsku premijeru, jer najveća je odgovornost stati pred domaću publiku.Šta je tematsko jezgro ovog filma?- Priča o rušenju tabua i promjeni ideologije. Ta uloga mi je među pet najboljih u karijeri. Film s Ivonom i Jukom je moj 71. igrani film, a 19. u Hrvatskoj.<h2> </h2>

<h2>Zločin i projekat</h2>Često govorite o kulturnoj atrofiji Sarajeva i BiH. Kako je vidite u genezi?- To je groteska kojom se bavimo već dvadeset godina. Od 1995. do 2005. imali smo pravu kulturnu eksploziju - opere, koncerte, predstave; Bono Vox je punio Koševo. U Vijećnici su izlagali Kunelis (Kounellis), Edo Murtić.... Dolazili su nam najznačajniji umjetnici svijeta u Sarajevo. A danas, za Dane Kantona, imamo petparačke priredbe s novokomponovanom muzikom ispred Vijećnice i Vječne vatre. Preplavili su nas amateri i lažne diplome. Te lažne diplome sada dolaze na naplatu. Ovo je trijumf neznanja. Standardi se ruše. U EU se ne ulazi ako država nema operu, balet i filharmoniju - to je uslov. A kod nas ti segmenti nestaju: nema majstora za balerinske cipele, sve je manje mladih balerina, opera i filharmonija jedva opstaju. Do ulaska u EU možda ih i ne bude.<h2>&nbsp;Posebno ste oštri kad je riječ o filmu.</h2>- To je zločin. Film je najprepoznatljiviji brend BiH. Naša zemlja ima osvojene sve A-festivale – Oscar, Kan, Berlin, Veneciju. A već godinu i po dana ne dijele se sredstva za film. To se moglo riješiti „lijevom rukom“, ali neko neće. A neće Sanja Vlaisavljević, jer ima političku direktivu da uništava kulturni segment Federacije. Nikad tako nesposobna i zlonamjerna osoba nije bila na mjestu ministra kulture i sporta FBiH.Iza te tiranije stoje opet neznalice s lažnim diplomama. To je globalni proces. Tiranija nad kulturom smeta novom svjetskom poretku i Klausu Švabu (Schwab), jer njima ne treba misleći čovjek. Lokalni kulturnjaci su neobrazovani, lijeni, i jedino što imaju kao karakternu osobinu jeste podanički mentalitet. Oni su spiritus movens trivijalizacije i banalizacije kulture.&nbsp;<h2>„Ne diraj kvalitetne“</h2>Bili ste ministar kulture KS. Šta se sistemski može uraditi?- Bio sam ministar 2006–2010. i nastojao sam prepoznati talentovane ljude bez obzira kojoj političkoj opciji pripadaju. Došao sam ispred SDA i odmah sa SDA imao problem, jer su tražili da mijenjam direktore javnih ustanova kulture koji su radili dobro. Jedini čovjek iz SDA koji me je pozvao i rekao da radim po savjesti, te da ostavljam one koji dobro rade, bio je Bakir Izetbegović, koji tad nije bio predsjednik stranke. Moja deviza bila je: „Ako neko dobro radi, ostat će sve četiri godine mog mandata.“ Tako su direktori koji nisu bili u SDA ostali na svojim mjestima: Dino Mustafić, Strajo Krsmanović, Nermin Tulić, Gradimir Gojer... Svi su nastavili raditi bez ikakvih problema.Kad je Kamerni teatar bio na vrhuncu, a ja već šest godina njegov direktor, mene su „brutalno pomeli“.Ko konkretno Vas je, kako kažete, "pomeo"?- Vidite, kad sam bio ministar, neki su me pritiskali da se, neusvajanjem izvještaja JU MESS, skine s funkcije Dino Mustafić. Te ljude sam doslovno istjerao iz kancelarije. Naravno, svake godine Mustafićev izvještaj je bio usvojen - jer je korektno radio svoj posao.Ali, kada sam kasnije kao direktor od Kamernog teatra 55 za šest godina napravio evropski etabliran teatar, upravo taj isti Dino Mustafić, zajedno sa svojim satrapima iz Naše stranke, bio je kolovođa moje smjene u Kamernom teatru. Pomagali su mu Larsonov prijatelj Edin Forto, Samir Avdić (tadašnji ministar kulture i sporta), Dino Konaković, Elvedin Okerić, izvjesni Kafedžić i, naravno, moralna bijeda i ološ - Damir Marjanović.Eto, tako vam Mustafić vraća poštovanje, prijateljstvo i korektnost koju sam mu, kao ministar, iskazao. Ali šta ćete - i Mocart je imao problem sa Salijerijem.O toj zavjeri loših ljudi detaljnije pišem u knjizi koja izlazi iduće godine. Bez obzira na planetarni uspjeh Kamernog teatra, na naših pet ambasadora (Braco Dimitrijević, Dževad Karahasan, Safet Zec, Jasna Šamić i Dunja Mijatović) - oni su katil-fermanom „skinuli moju glavu“. Sjećam se, Samir Avdić mi se na stepeništu Kamernog smijao u lice i rekao: „Gotov si, nema ti spasa.“ U toj uroti sudjelovali su i pojedinci iz SDA koji su u vrijeme glasanja o izvještaju Kamernog teatra napustili salu i nisu uopće glasali. Toliko o tome koliko sam omiljen i kod nekih vucibatina u SDA.<h2>&nbsp;„Nemojte šta zamjeriti“</h2>Nedavno ste spomenuli da Bošnjaci nemaju dovoljno samopouzdanja i nacionalnog ponosa. Šta mislite da je uzrok toga?- Postoji jedna mazohistična, ali je groteskno da je to gotovo tradicionalna rečenica kod Bošnjaka: „Nemojte šta zamjeriti.“ To bih zabranio da se izgovara. Ugostiš, nahraniš, pomogneš - i opet kažeš „nemojte šta zamjeriti“. To je autodestruktivna rečenica.Treba je zamijeniti novom: „Dragi prijatelju, volim te i drag si mi, ali bit će ovako - pa ti vidi kako ćeš.“ Dokad ćemo se, zbog vlastitog odgoja, drugima pravdati? Dokad će stoljetni strah vladati narodom koji je svojim civilizacijskim vrijednostima očitao lekciju cijelom svijetu?&nbsp;Uvijek mi zasuze oči kad slušam od Safeta Isovića „Bosno moja poharana“. Ne postoji narod u svijetu kojem su u samo jednom stoljeću - pet generacija - porušili sve što su stekli, pootimali kapital, protjerali i poklali. Dosta mi je nacionalnog romantizma - vrijeme je za nacionalni ponos. Bošnjaci moraju pobijediti strah; tamo gdje prestaje strah počinje samopouzdanje. I moraju naći svoj ponos.Gdje tražiti izvore ponosa?- U srednjovjekovnoj Bosni. To je naš identitetski temelj. Kao što se okupljamo u Srebrenici, tako bismo trebali dolaziti i na Bobovac, u Kraljevu Sutjesku i Jajce. Ako je naša lična karta ZAVNOBiH, kada smo produžili kontinuitet državnosti, onda je naš rodni list Povelja Kulina bana. Srednjovjekovna Bosna je srčika Bošnjana - zajedno s pravoslavcima i katolicima. To je ovaj moj prsten Tvrtka Kotromanića. To je „ogrlica“ naše kraljice Katarine. Katarina je bila naša bosanska kraljica, ne „hrvatska“. I zato sam od sreće plakao kada su se u Tuzli i Sarajevu pojavili veleljepni spomenici Tvrtku Kotromaniću koji drži štit s ljiljanima.&nbsp;Kako tu tradiciju vratiti u javni prostor?- Odlično pitanje. Srednjovjekovnu Bosnu treba uvesti u obrazovanje od bukvara i čitanki, kroz nastavu historije, i taj narativ eklatantno iznositi na naučnim skupovima.Vrlo seriozno pratim dolazak novih generacija - djevojke i mladići bez kompleksa, 18–30 godina. Ozbiljno su obrazovani, imaju svoj nacionalni ponos i duboko vjerujem da će, uz Božju pomoć, oni biti „prelomni faktor“ da se više ne stidimo ni svog porijekla ni onoga što smo uradili nakon proglašenja samostalnosti BiH. Kada to govorim, mislim i na bosanske katolike i na bosanske pravoslavce. Oni se jako dobro razumiju, kontaktiraju i nerijetko donose odluke bez kompleksa svojih roditelja. Vidjeli smo okupljanja i gestove solidarnosti. Optimizam je zdrave duše i ja duboko vjerujem da će moj unuk živjeti u sretnoj Bosni. Vjerujem u Z i IT generaciju - skontali su gdje je suština manipulacija i na nju ne pristaju.<h2>&nbsp;Pikantna turistička destinacija</h2>&nbsp;Više puta ste predlagali strategiju turizma kao razvojnu šansu BiH. Kako je zamišljate?- Ljudi koji su obišli cijeli svijet, išli na safarije, posjećivali svjetske znamenitosti - ostaju 'paf' kad vide Bosnu i Hercegovinu. Kažu da tako začudnu i lijepu zemlju nikad nisu vidjeli. Bosna je bajka kao destinacija i ta bajka se širi iz godine u godinu. Bosna je „pikantna“ destinacija - vrijeme „Eiffel-turista“ prolazi; ljudi žele ući u kulturološku, prirodnu, doživljajnu srž zemlje.Gnušam se percepcije Sarajeva preko gastronomske ponude. Dosta mi je izjava tipa „idemo na ćevape i pitu“. Dođite prvo u Zemaljski muzej da vidite čuda koja niste vidjeli. Dođite na čaršiju da vidite četiri povijesno-religijska kruga koja su aktivna - to nije nikakva numizmatika. Takva konfiguracija postoji još samo u Jerusalemu i starom Kairu. Pitanje svih pitanja je: zašto tu civilizacijsku vrijednost međunarodna zajednica ne želi snažno i otvoreno podržati?Spominjali ste i izjave političara koje doživljavate kao vrijeđanje Bošnjaka.- Ne bih kvario razgovor imenima zlih političara, ali opet se vraćamo na nacionalni ponos. Dodik nam psuje genocid u Konjicu i mirno se preko Ivana vrati u Banju Luku. Da se ja pitam, ne bi se vratio - bio bi uhapšen na Bradini. Još ga Nermin Nikšić brani i kaže da to nije izgovorio, a vrlo dobro znamo šta su rekli Kemal Ademović, Zukan Helez i svi koji su bili u prostoriji.Direktor BHRT-a Belmin Karamehmedović suspendira Enisu Hajdarević-Šojko, urednicu muzičkog programa, koja na dan proslave pobjedne u Bici na Žuči ugosti našeg velikog kompozitora i tekstopisca Nazifa Gljivu i u programu pušta čuvene patriotske pjesme. Javi se nekakav profesor s PMF-a koji zamjeri što gradom ide defile sa zastavom s ljiljanima. To je zastava koja je stajala ispred UN-a kada smo primljeni i koju je Semir Drljević Lovac pronio ispred evropskih državnika na Danu pobjede nad fašizmom u Parizu. Znam da to nije oficijelna zastava, ali ima svoje utemeljenje i značaj; ko je protiv te zastave - protiv je BiH.Rekao sam davno: sve dok se na koridama u Čevljanovićima okupi 100.000 ljudi, a u Srebrenici 30.000 - nešto nije u redu. Neka bude 200.000 na koridi, volim tu tradiciju i posjećujem je, ali neka onda 11. jula u Srebrenici bude pola miliona.<h2>1.000 druženja s Halidom</h2>Spomenuli ste Halida Bešlića i njegovo jedinstveno mjesto u regiji. Šta je on značio vama i BiH?- Halida sam upoznao 1981. u kafeu „Lisac“ u Sarajevu. Intenzivno smo se družili 44 godine. Ako je godišnje bilo najmanje 20 druženja - to je hiljadu druženja s mojim Halidom. Nismo se družili samo u BiH, nego i u Hrvatskoj, Sloveniji, Crnoj Gori, Americi, Skandinaviji, Australiji… Halida sam odavno „zaključao u srce i bacio ključ“. Bio je čovjek neizgovorenih riječi, samozatajan, a inteligentan. Malo ljudi zna da je imao veliku biblioteku i da je bio fan srednjovjekovne Bosne. Čitao je Dostojevskog, Tomasa Mana (Mann), Andrića, Selimovića…Volio sam njegov „nenametljivi autoritet“: sjedi u društvu, ne priča mnogo, svi čekaju šta će reći - i onda izgovori jednu duboku, gorštačku rečenicu. Nedostaje mi ne samo kao pjevač nego i kao izuzetan prijatelj s kojim sam satima znao razgovarati - ali i satima šutjeti. Sličan odnos s Halidom imao je i moj veliki prijatelj Fahrudin Pecikoza.Ne pristajem na sintagmu da je Halid „mirio zavađene“. Halid je pjevao ljudima koji se nikad nisu svađali - u Varaždinu, Splitu, Beogradu, Mostaru, Tuzli, Sjenici, Ljubljani, Bitoli, Prištini, Podgorici… Desetine hiljada ljudi dolazile su zbog pjesama, ali i zbog njegovog karaktera.Zašto vam je bilo važno da kao direktor Kamernog teatra osnujete festival „Dani Jurislava Korenića“?- Prije svega želim se zahvaliti „Avazu“, koji 30 godina prati moje uspjehe i bio je blizu mog rada. Tako je došlo do saradnje i na festivalu „Dani Jurislava Korenića“, gdje „Avaz“ dodjeljuje nagradu za najbolju predstavu. „Avaz“ je, između ostalog, jedina novina koja je vrlo seriozno pratila kulturna dešavanja u BiH. Taj festival sam lično osnovao u čast velikog teatarskog maga. Prije festivala mogli ste na Titovoj upaliti kameru i pitati ko je Jurislav Korenić . malo ko je znao. Danas vozači tramvaja, kasirke, frizerke, medicinske sestre, sportisti, đaci, kulturni radnici znaju: osnivač Kamernog teatra, osnivač Pozorišta mladih, dramaturg u Narodnom pozorištu Sarajevo, autor serije „Karađoz“, prvi predsjednik Pozorišne zajednice BiH, džez muzičar i čovjek koji je govorio pet svjetskih jezika. Vratio sam Jurislava Korenića na mjesto koje mu pripada. Za ovaj festival me niko iz Kamernog teatra nije pozvao, ali je zato u žiriju čovjek koji je, dok je Sarajevo gorjelo, primao Sterijinu nagradu u Srbiji, dok su mrtve Sarajlije ležale po ulicama. To vam je, dragi čitaoče, kao da je neki engleski glumac nakon bombardovanja Londona 1941. otišao po nagradu u Berlin. Taj uljez se uvukao u Sarajevo i dodjeljuju mu se zlatni lovor-vijenci na MESS-u. Ne želim mu ni ime spomenuti - Sarajlije vrlo dobro znaju ko je.<h2>Povratak Fadila Opančića</h2>Ono što će mnoge čitatelje obradovati sigurno je vijest da ponovo snimate seriju „Dva smo svijeta različita“, koja je postala kultna, a snimljeno je samo 14 epizoda. Rečenice vašeg lika Fadila postale su kultne.- Vraćamo se s novim serijalom i vjerujem da će biti apsolutni hit. Prvih 14 epizoda izazvalo je ogroman interes. Jezik tog lika sam predložio autoru - da mijenja padeže, da čita rječnike, da bude urban i apsurdan u isto vrijeme. Stvorili smo taj rječnik: „Bahro, kuhinjski se uspostavi“, „potencijalni čačkači“… Sada sam ga još proširio.Nažalost, nema više dragih kolega koji su seriji davali štih: nema Mirsada Tuke, Dragana Jovičića, Harisa Burine, Ivana Bekjareva…<h2>&nbsp;Tri projekta</h2>&nbsp;Šta vas čeka u narednim mjesecima?- Čeka me igrani bosanski film "Selma" u režiji mladog Rešada Kulenovića, planiran za proljeće. Rešad je završio režiju u Americi, dugo je tamo i napravio je sjajan scenarij. On će film i režirati. Glavne uloge trebali bismo igrati Muhamed Hadžović i ja - to je potresna poslijeratna priča.Radujem se i snimanju velikog kapitalnog projekta Ademira Kenovića "Kad sam bio hodža" prema romanu Damira Ovčine. U Zagrebu pripremam duodramu s mojom velikom prijateljicom Ninom Violić; tekst piše Dubravko Mihanović, autor „Žabe“. Ima još poziva za snimanja u Turskoj i Italiji - vidjet ćemo šta ću prihvatiti.

Dinu Mustafića sam pomagao dok je bio direktor, a on je mene brutalno smijenio. Samir Avdić mi smijao u lice i rekao: „Gotov si, nema ti spasa"

Hadžihafizbegović za "Avaz": Bošnjaci moraju pobijediti strah - tek tada će uspostaviti ponos i samopouzdanje

"Više od dvije godine javno sam, bez straha i bez interesa, poimence prozivao političare, korupciju, lažne patriote i lažne ratnike. Prozivao sam pedofile u uniformama, narko-karte­le, kurve, prodane duše i sve devijantne pojave današnjeg društva. A kad sam najavio da ću se politički obračunati sa svima njima, sakrili su se iza tuđih suknji. Gurnuli su svoje žene da me prijave… zbog psovki. Pametnome dosta".Ovo je poruka koju je na svom Facebook profilu napisao Nino Hamzić, brat nešto poznatijeg bivšeg pjevača Seje Boya.Njegov status bio je povod da mu se obrati ni manje ni više nego ministar vanjskih poslova, Elmedin Konaković.„Ja sam na vas navikao jer vas poznajem i ne bih vas nikad prijavio jer mislim da je za društvo dobro da shvati kakvih bolesnika ima. Vi polarizirate društvo na ispravan način na normalne i nenormalne. Slušao sam audio-snimak na kojem ti, a nisam imao pojma ko si, brutalno psuješ i vrijeđaš ljude. Kad ste nasrnuli na ovu pokrivenu ženu, društvo vam se suprotstavilo, a sad biste da glumite žrtve.“

Dok Bosna i Hercegovina zaleđena na evropskom putu i dobija najgori Izvještaj o napretku u posljednjih deset godina;dok mu u Omanu stoji državna zastava okrenuta naopako, a on je ne primijeti, niti je ispravi;

Zastavu BiH okrenuli naopako, a Konakoviću to nije smetalo

dok mu se vlastita stranka ubrzano osipa i raspada pred očima javnosti;dok mu Milorad Dodik iza leđa dogovara ukidanje sankcija i lobira za interese Republike Srpske;dok mu je vlast u kojoj učestvuje opterećena brojnim aferama i puca po šavovima;dok je Dom naroda blokiran;dok mu protiv naroda, u najvišim svjetskim centrima moći, vode islamofobičnu kampanju i prikazuju ga kao prijetnju u Evropi;dok institucije šute, reforme stoje, a međunarodni partneri gube strpljenje – Elmedin Konaković ima vremena da usred radnog vremena vodi lične ratove po Facebooku.I ništa od gore navedenog njega, očigledno, pretjerano ne trigeruje. Njega trigeruje njegov bivši najbolji prijatelj, Amir Pašić Faćo.Prepucava se zbog njega s ljudima na društvenim mrežama, piše tirade, objašnjava, raspravlja, svađa se – ukratko, ponaša se kao influencer koji brani čast svog profila, a ne kao šef diplomatije države koja se raspada po šavovima.Sejo Boy, brat Seje Hamzića, mu je kratko, ali precizno poručio:„Konakoviću, na pos’o… ne koristi društvene mreže dok te plaćamo našim novcima!“

Konaković se ponaša kao influencer koji brani čast svog profila, a ne kao šef diplomatije države koja se raspada po šavovima

Dok mu se država raspada, Konaković se po Facebooku prepire s Hamzićima oko Faće: "Slušao sam audio snimak na kojem psuješ, šta sad glumiš žrtvu"

U unutrašnjem i vanjskom političkom diskursu vezanom za BiH događa se tiha, ali duboka promjena. Izvjesna retorička evolucija - ili, preciznije, regresija - vodi nas od pojmova „konstitutivnosti“, „ravnopravnosti naroda“ i „legitimno predstavljanje“ prema jeziku koji sve češće priziva vjerski identitet i civilizacijski sukob. Riječi „hrišćani“ i „kršćani“ sve češće se izgovaraju umjesto „Srbi“ i „Hrvati“. Ono što se nekada predstavljalo kao političko-ustavni spor sada se pokušava prepakovati u kulturološku i religijsku borbu.<h2>Novi tonovi</h2>Sigurno nije slučajan novi ton Željke Cvijanović koja izjavljuje da su oni „hrišćani koji brane hrišćanstvo“ i da je Republika Srpska „brana od Izetbegovićevih ambicija“. Dodik je otišao korak dalje, tvrdeći da su njegova presuda i smjena „obračun muslimana s hrišćanima“. Hrvatska europarlamentarka Željana Zovko nadovezala se na sjednicu u Vijeću sigurnosti UN-a, poručivši da SAD sada žele „Bosnu i Hercegovinu u kojoj su kršćani sačuvani“. U svom komentaru pridružio im se bivši guverner Ilinoisa i sadašnji Dodikov lobist Rod Blagojevich, slaveći „novi dan na Balkanu“ u kojem „srpski i hrvatski kršćani mogu gajiti nadu u istinsku autonomiju“.No, otkud odjednom isticanje hrišćanskog/kršćanskog identiteta Srba i Hrvata i njegovo suprotstavljanje onom trećem, muslimanskom u BiH?Ove izjave nisu izolovani incidenti, nego manifest jednog novog - ili barem svježije upakovanog - političkog koncepta. Oni Bosnu i Hercegovinu pokušavaju uvući u globalni talas desnice koja religiju koristi kao političko oružje. Od Trampovog „Christian nationalisma“, preko Orbanove „iliberalne kršćanske demokratije“, do Melonine priče o „zaštiti hrišćanske Evrope“, širom Zapada raste trend u kojem se vjera pretvara u ideološki bedem protiv „liberalnog dekadentnog svijeta“ i „islamske prijetnje“. Bosna i Hercegovina, u kojoj se želi oslabiti bošnjačka pozicija i dati opravdanje separitističkim politikama i težnjama ka trećem entitetu, sada ponovo postaje zgodna kulisa tog narativa.<h2>Korisna maska</h2>Za Dodika i dio hrvatske politike to je korisna maska. Umjesto da budu percipirani kao nacionalisti koji blokiraju reforme i razaraju institucije, predstavljaju se kao „progonjeni kršćani“ koji brane vjeru i tradiciju od muslimanske dominacije. Takva civilizacijska matrica donosi trostruku korist: homogenizuje biračko tijelo kroz osjećaj ugroženosti, globalno opravdava antidržavne i antizapadne poteze kao „odbranu kršćana“ te olakšava povezivanje s međunarodnim desničarskim krugovima, od ruskih „branitelja pravoslavlja“ do američkih evangelikalnih lobija.No, uspjeh ove retorike zavisi od snage koju kršćanska desnica uspije ostvariti na Zapadu. Ne treba imati nikakve sumnje da nam oni teško mogu biti bilo kakvi saveznici. Posljedice njihovih politika po Bosnu i Hercegovinu bit će dalekosežne. Zemlja će se ponovo ucrtati kao civilizacijska linija fronta, a ne kao društvo građana i institucija. U toj novoj podjeli svijeta, Bošnjaci će biti prikazani ne kao politička zajednica, nego kao „drugi“ - muslimanski faktor u srcu Evrope, problem koji treba „uravnotežiti“. Takva percepcija otvara prostor za tiho legitimisanje trajne podjele zemlje i potiskivanje državnih interesa pod izgovorom „stabilnosti“ i sprečavanja islamske dominacije.Nažalost, s kolikom se ostrašćenošću danas mnogi u zapadnim konzervativnim krugovima vode idejom kulturnog sukoba, nije nemoguće da taj narativ dobije međunarodni eho. <h2>Sukob civilizacija</h2>Ako ta retorika o sukobu civilizacija zaista zaživi, Bosna i Hercegovina će ponovo postati tuđi poligon – zemlja na kojoj se testiraju ideološke agende moćnijih uz asistenciju i podle namjere domaćih aktera, a ne gradi funkcionalna država. U trenutku kada se Zapad sve oštrije dijeli između onih koji sebe vide kao „branitelje civilizacije“ i onih koji još vjeruju univerzalne vrijednosti, realna je prijetnja da Bosna i Hercegovina bude uvučena u taj kulturni rat - i, kao i uvijek, plati tuđu cijenu.

Nova retorika o „obrani kršćanstva“ u BiH nije izraz vjerskog buđenja, već politička strategija koja prijeti da zemlju ponovo pretvori u bojište tuđih ideoloških sukoba - s Bošnjacima kao glavnim gubitnicima

Zašto Dodik i Zovko danas govore o "odbrani kršćana" u BiH?

Još u aprilu, Naša stranka je slavodobitno objavila: „Smijenili smo dva SNSD-ovca iz Vijeća ministara BiH!” – slaveći glasanje u Predstavničkom domu, ali diskretno prešutjevši da bez saglasnosti Doma naroda taj čin vrijedi koliko i saopštenje Kruga 99. Još živopisniji bio je ministar vanjskih poslova i lider NiP-a Elmedin Konaković, koji je samouvjereno poručivao da će SNSD-ove kadrove „pomesti bagerima“.No, već je odavno postao manir Trojke da nedostatak konkretnih rezultata kompenziraju bezočnim lažima, propagandom i samohvalom. Sedam mjeseci kasnije, SNSD ne samo da je i dalje u vlasti, nego je Dom naroda faktički blokiran - zajedno s ključnim evropskim zakonima.Ta blokada nije tek tehnički problem; ona simbolizira potpuni bankrot Trojke na državnom nivou. Ne zato što su imali zle namjere, nego zato što su u vlast ušli bez razumijevanja politike. Njihova nesposobnost da shvate vlastitu nemoć, njihova nedoraslost Dodiku i Čoviću, i njihovo infantilno vjerovanje da se državna vlast može voditi „pozitivnim narativom“, doveli su do ovoga.<h2>Od Laktaša do Lakmusa</h2>Sve je počelo onog trenutka kada je Elmedin Konaković počeo hodočastiti u Laktaše - na utakmice Igokee i degustacije po destilerijama - moleći Dodika da ga pusti u vlast. I pustio ga je, ali u onoj mjeri u kojoj lav „pušta“ jelena da pase mirno u njegovoj blizini.Potom su nas, s istim entuzijazmom, ubjeđivali - kako bi to Forto rekao - da je „SNSD zauzeo proevropski kurs“. Kad se pokazalo da SNSD taj kurs vodi ravno prema Moskvi, poručivali su nam da je „HDZ ipak drugačiji“ i da je „raskinuo savez s Dodikom“.Vrhunac te političke bajke došao je kad su, ne pitajući nikoga i ne računajući ništa, objavili da izbacuju SNSD iz vlasti i prave novu koaliciju s opozicijom iz RS. Ni HDZ nije bio pitan, ni Dom naroda uzet u obzir, ni elementarna aritmetika urađena.Rezultat? SNSD i dalje blokira evropske zakone. SNSD je i dalje vlast. Opozicija iz RS je i dalje opozicija. A HDZ, daleko od raskida, sinhronizirano s Dodikom obara kvorum i paralizuje Dom naroda.<h2>Strukturno neznanje</h2>U tom političkom haosu, Trojka sada, s istom naivnošću s kojom je ranije slavila „historijske uspjehe“, tiho ponovo zaziva novog spasitelja - visokog predstavnika. I ne doziva ih pameti ni poruka Trampove (Trump) ambasadorica sa sjednice Vijeća sigurnosti UN-a da nema više direktnog stranog tutorstva.U svemu ovome ne leži zla namjera, nego strukturno neznanje - nesposobnost da se čita ustav, predvidi reakcija, procijeni snaga protivnika. Radi se o ljudima koji u visoku politiku unose mentalitet općinskog vijeća: malo PR-a, malo moralisanja, i puno vjere da će „Evropa“ sve srediti.A to pokazuje da su družina koja očito nema dovoljno ni znanja, ni mudrosti ni pameti da adekvatno predstavlja bošnjačke i bosanske interese u vlasti. Sljedeće pitanje koje se po automatizmu nameće je „ko je bolji“? Ne znam, ali ovi definitivno ne umiju.<h2>PR umjesto politike</h2>Bosna i Hercegovina je ponovo u institucionalnom limbu. Trojka, koja je došla s obećanjem racionalnosti i kompromisa, završila je u istom scenariju kao i svi prije njih - između Dodika i Čovića, između vlastitih laži i realnosti koju ne razumiju.Blokiran Dom naroda samo je posljedica te zablude. Ako je ijedna lekcija iz ovog ciklusa jasna, onda je to da se politika ne vodi pres-konferencijama i selfijima iz Brisela, nego razumijevanjem sistema u kojem djeluješ.

Kako je Trojka vjerovala da može promijeniti Dodika i Čovića, a na kraju uništila sebe

Kome će Trojka položiti račune za svoje  laži, diletantizam i pogrešne politike?

Dok se u Splitu danas održavaju masovni protesti Torcide, svega nekoliko dana nakon što su maskirane grupe upadale na manifestacije srpske zajednice, jasno je da hrvatsko društvo prolazi kroz ozbiljan problem koji više nije moguće opravdati “incidentima pojedinaca”.<h2>Napadi na Srbe</h2>Sve je počelo prije nekoliko dana, kada je grupa od pedesetak muškaraca u crnom upala u prostorije Srpskog kulturnog društva “Prosvjeta” u Splitu i prekinula otvaranje Dana srpske kulture. Uzvikivali su “Za dom spremni” i natjerali učesnike da napuste prostor. Nekoliko dana kasnije, gotovo identična scena ponovila se u Zagrebu ispred Srpskog kulturnog centra, gdje su se pojavili novi “čuvari domoljublja” s istim repertoarom - crne majice, parole i pjesme o “neovisnoj Hrvatskoj”. Policija je intervenirala, ali atmosfera u društvu ostala je ista: tolerancija prema netoleranciji. Hrvatska je u Evropskoj uniji, ali duhovi NDH i dalje pronalaze put do njenih ulica - ne kao aveti iz muzeja, nego kao modernizovani folklor.I sad iskreno pitanje - možete li ovakav slučaj zamisliti u Bosni i Hercegovini?U zemlji koju sami doživljavamo kao tegobno i mračno opterećenu nacionalizmom međusobnom mržnjom između naroda i vjerskih grupa koje u njoj žive?Teško.Jer ako postoji zemlja za koju bi se očekivalo da potone u istu vrstu mržnje i revanšizma, to je Bosna i Hercegovina. Zemlja tri naroda, tri verzije istorije, tri zastave i nijednog dogovora. Ipak, koliko god to zvučalo nevjerovatno, BiH je danas vjerovatno tolerantnije društvo od većine svojih susjeda.Koliko god bilo tenzija i međusobnih animoziteta, u BiH u posljednjih petnaest, pa i dvadeset godina, gotovo da nije zabilježen međuetnički incident i približne veličine i organizacije. Kod nas se ponekad išvrlja grafit, zapali pokoja zastava ili izbije navijačka tuča, ali da se pojavi grupa maskiranih ljudi koja javno salutira fašistički, pjeva pjesme krvi i mržnje te fizički napada druge - to je danas praktično nezamislivo. I to bilo gdje u državi.<h2>Ipak se može zajedno</h2>Pisjetimo se Banjoj Luke 2023. godine.U jeku hajke koju su protiv Sarajevskog ratnog teatra (SARTR) pokrenuli RTRS i Gorica Dodik, po zanimanju kćerka Milroada, ansambl iz Sarajeva je ipak odigrao predstavu „Moj sin samo malo sporije hoda“ u Narodnom pozorištu Republike Srpske. Šta je bilo sporno u predstavi? Pa ništa, osim što teatar iz Sarajeva nastao u ratu u sebi sadrži riječ „ratni“, što je protumačeno kao njegovanje tekovina Armije BiH ili šta već, a dežurni huškači su još jednom našli bili motiv da šire mržnju i tenziju. Direktorica Narodnog pozorišta Republike Srpske Dijana Grbić, i sama članica SNSD-a, nije ustuknula pod pritiscima, a posebno upečatljiv govor odžao je direktor umjetničkog programa NP RS Aleksandar Stojković Piksi koji je postavio pitanje: -	Da li vi smatrate da bih ja, Aleksandar Stojković, borac prve kategorije i ratni vojni invalid, trebao imati zabranu da učestvujem na bilo kojem festivalu u Federaciji zato što sam bio pripadnik Vojske Republike Srpske od prvog do posljednjeg dana i izgubio najbolje prijatelje, rodni kraj i najljepšu mladost. Da ja nekome trebam da se pravdam zašto smo mi pozvali svoje kolege da odigraju predstavu, i to trideset godina nakon rata - upitao je Stojković.<h2>Nezamislivo u BiH</h2> Predstava je na kraju izvedena pred punom salom i dočekana s ovacijama. Iako inteligencija i civilazicjski maniri u BiH nisu na naročito većem u odnosu na one u Hrvatskoj, nije bilo nasilnih upada, pokušaja prekidanja predstave, protesta niti divljanja. To je bio trenutak kada su građani i institucije pokazali da, uprkos svemu, znaju razlikovati kulturu od politike, čovjeka od etikete.Naravno, slično je nezamislivo da u bilo kojem dijelu BiH danas pripadnici jednog naroda nasilno prekidaju zatvorena manifestacije, molitve ili skupove drugih naroda.Nije da u BiH nema nacionalizma i mržnje. Ima ih, i previše. Ali to je, više nego stvar ideologije, postalo društvena poza, politički refleks, navika. Mržnja se uglavnom konzumira verbalno, u komentarima i predizbornim govorima. Kad se spusti na ulicu, većina ljudi normalno putuje, radi, sarađuje i druži se.Bosna i Hercegovina je, paradoksalno, naučila živjeti sa svojim razlikama bolje nego što to žele priznati oni koji je posmatraju izvana.Ne zato što smo prosvijećeni, nego zato što smo dovoljno puta platili cijenu mržnje da znamo gdje ona vodi.U Hrvatskoj i Srbiji rat je odavno postao mit. U BiH je ostao sjećanje, neugodna uspomena koju niko više ne želi ponavljati.Zato se kod nas, koliko god to zvučalo ironično, možeš prepirati, vrijeđati, pa i mrziti . ali ne i linčovati. A za zemlju s našom historijom, to je već ogroman civilizacijski iskorak.

Fašistički pokliči u Splitu i Zagrebu pokazuju koliko je BiH, paradoksalno, danas postala mirnije i zrelije društvo

Možete li zamisliti da u Bosni i Hercegovini neko uz fašističke povike prekida kulturne skupove drugog naroda?

U srijedu se ispred zgrade Vlade Kantona Sarajevo okupila manja grupa građana, uvjerena da se moralni poredak svijeta ruši ako se u Zetri odigra košarkaška utakmica između Dubaija (Ujedinjeni Arapski Emirati) i izraelskog Hapoela. Preko transparenata su poručivali: „Otkažite utakmicu“, „Zetra je naša“, „Šta ste nam uradili od grada“.Okupljeni su tvrdili da se radi o “državama odgovornim za genocid u Palestini i Sudanu”, a posebno su napadali Emirate zbog “saradnje s pobunjenicima u Sudanu”. Poruka je bila jasna - sport ne može biti odvojen od politike, jer “normalizacija genocida” ne smije proći ni u Sarajevu.Naizgled, sve podsjeća na tipičan građanski protest kakvih širom Evrope svakodnevno gledamo na desetine. No, ispod moralnih parola, to je bila scena koja savršeno oslikava stanje jedne društvene svijesti: glasan moralizam kao zamjena za stvarni utjecaj. Dok svijet vodi realne ratove i pregovore, Sarajevo vodi svoje imaginarne - najčešće na vlastitu štetu - bez ikakve koristi za one za koje protestujemo.Dan kasnije, u četvrtak navečer, utakmica je ipak odigrana – ali, nakon žestokih protesta, bez publike i uz jake mjere sigurnosti. Policija je zatvorila prilaze Zetri, angažovane su specijalne jedinice, i sve je proteklo bez incidenata, ali dvorana je bila prazna, što je odlučeno nakon protesta manje grupe građana.<h2>Propaganda</h2>Ono što je uslijedilo bila je predvidiva reakcija.Amir Gros Kabiri (Gross), izraelski biznismen i vlasnik „Aluminija“, iskoristio je trenutak da Sarajevo proglasi “vodećim antisemitskim gradom u ovom dijelu svijeta”. Kabiri je rekao da je “opasno biti Jevrej u Sarajevu”, da su “Mostar i Banja Luka dijelovi BiH koji poštuju Izrael”, te da su “Bošnjaci slavili 7. oktobar”.To su neistine i propagandne konstrukcije - ali one savršeno funkcionišu u kontekstu koji sami stvaramo. Jer svaki put kad Sarajevo krene “moralno reagovati”, završi kao karikatura samog sebe.Ovakvi performansi ne pogađaju ni Izrael ni Emirate. Oni pogađaju nas - jer jačaju stereotipe koji nas drže u civilizacijskom polumraku. Da paradoks bude veći, zabranu u ovom slučaju nisu tražili vjerski ni konzervativni krugovi, koji su pokazali daleko više gepolitičke razboritosti, nego besposleni sarajevski ljevičari i moralne narikače po profesiji.Dok ostatak Evrope i zapadnog svijeta prolazi kroz novi val desničarskog konzervativizma i islamofobije, dok srpsko-hrvatska diplomatija upravo u tim krugovima vodi žestoku lobističku kampanju protiv Bošnjaka, dok cionistički krugovi Sarajevu i Bošnjacima pokušavaju udariti pečat antisemitizma, neodgovorni pojedinci u našim redovima im uporno daju materijal i oružje da pucaju u nas.<h2>Nacionalni interes</h2>Na stranu sad da li je bilo pametno uopće dozvoliti Hapoelu da od svih gradova igra baš u Sarajevu, no ako je ta odluka već donesena, najgore što se moglo uraditi (a srećom nije) jeste otkazati tu utakmicu, kao što je nedavno zbog političkih pritisaka otkazna rabinska konferencija koja je trebala biti održana u Sarajevu.Poruka koja se time šalje svijetu, posebno desnim političkim krugovima je jasna – Jevreji u Sarajevu su nepoželjni. To je grad u kojem caruju islamizam i antisemitizam. Usred Evrope!Jesmo li sposobni nositi se s tim biljegom i imamo li ikakav plan da se borimo protiv njega?Palestinci i Gaza od toga neće imati nikakve koristi. Ali Bošnjaci i Sarajevo imat će ogromne štete.Pa, imaju li pravo ili - možda preciznije - jesu li Bošnjaci uopće sposobni voditi vlastitu nacionalnu politiku i na prvo mjesto staviti svoje lične interese?Ili je stavljanje sebe u poziciju dežurnih svjetskih moralista koje niko nije ni pitao za mišljenje, ipak preče?<h2>Odigrana utakmica</h2>Utakmica je, dakle, odigrana. Bez publike, bez incidenata - i bez dostojanstva.Jer Sarajevo je ponovo pokazalo da zna organizovati događaj pod “najvišim sigurnosnim mjerama”, ali ne zna kako da se zaštiti od vlastite gluposti.

Protesti protiv košarkaške utakmice Dubaija i izraelskog Hapoela pokazali su da Sarajevo još ne razlikuje moralni refleks od političke zrelosti

Ko uporno podmeće antisemitizam Sarajevu: Klopka za Bošnjake

Od 13. do 15. oktobra, u crnogorskom Kotoru održana je četvrta regionalna konferencija o suzbijanju nelegalne trgovine, koja je okupila predstavnike ministarstava finansija, unutrašnjih poslova, carinskih i poreskih uprava, inspekcijskih službi i drugih nadležnih organa iz Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Srbije, Hrvatske i Sjeverne Makedonije.Cilj skupa, koji tradicionalno organizuje Američka privredna komora u Srbiji (AmCham Srbija), bio je jačanje saradnje između zemalja regiona u borbi protiv sive ekonomije - problema koji značajno pogađa državne budžete, poslovnu konkurentnost i sigurnost potrošača.Bosnu i Hercegovinu predstavljali su članovi Uprave za indirektno oporezivanje (UIO BiH), Državne agencije za istragu i zaštitu (SIPA), Granične policije BiH i Federalnog tržišnog inspektorata.<h2>Istraživanja pokazuju napredak u suzbijanju crnog tržišta</h2>Tokom konferencije predstavljeni su rezultati istraživanja o stanju nelegalne trgovine duhanskim proizvodima u regionu. Stručnjaci su potvrdili da je smanjenje crnog tržišta moguće, ali samo ako se regionalna saradnja održava i produbljuje.Istraživanja pokazuju da zemlje regiona bilježe različite nivoe uspješnosti, što ukazuje na važnost usklađivanja politika i kapaciteta. Gdje god jedna zemlja ima slabije kontrole ili niže akcize od susjednih, kriminalne mreže to vrlo lako iskorištavaju. Crno tržište teži tamo gdje su kontrole slabije i gdje se propisi različito tumače.Velika pažnja mora se posvetiti, ne samo cigaretama, već i ilegalnom rezanom duhanu i elektronskim cigaretama, kao i ostalim duhanskim proizvodima, koji predstavljaju značajan problem u BiH i zemljama okruženja.<h2>Akcizna politika kao regulator između legalnog i ilegalnog</h2>Učesnici su razgovarali o najvažnijim trendovima i regulatornim pitanjima koja oblikuju tržište u regionu. Posebno je analiziran utjecaj akcizne politike na stopu nelegalne trgovine, dok je istaknuta važnost prevencije pristupa duhanskim proizvodima među mladima. Jedna od najvažnijih poruka bila je da akcizna politika nije samo fiskalni instrument, nego i regulator koji direktno utječe na obim nelegalne trgovine. Kada jedna zemlja podigne akcize bez usklađivanja sa susjedima, cijene rastu i otvaraju prostor za šverc.Regionalno usklađivanje stopa akciza prepoznato je kao nužan korak. Razmjena informacija o akciznom opterećenju može spriječiti pojavu novih ruta i tržišnih disbalansa.Učesnici su istakli da su akcizne politike često ključni faktor koji utječe na veličinu crnog tržišta. Preveliko oporezivanje može potaknuti rast krijumčarenja, dok je balansiran pristup ključan za suzbijanje sive ekonomije.<h2>Track &amp; Trace: Alat koji kreira sistem</h2>Jedan od centralnih događaja konferencije bila je tehnička radionica o implementaciji Track &amp; Trace sistema - složenog mehanizma koji zahtijeva zakonsku usklađenost, tehničku interoperabilnost i disciplinu u primjeni.Track &amp; Trace je sistem za praćenje i lociranje duhanskih proizvoda kroz čitav lanac snabdijevanja - od proizvodnje do krajnjeg kupca. Ovaj sistem, koji se već primjenjuje u nizu evropskih zemalja, omogućava precizno praćenje toka robe i predstavlja ključni alat u borbi protiv krijumčarenja i falsifikovanja cigareta, kao i rezanog duhana.Njegova svrha je da se osigura pravilna naplata poreza i akciza, zaštite potrošači od nelegalnih proizvoda i omogući efikasniji nadzor tržišta. Predstavnici zemalja koje su već započele primjenu sistema dijelili su svoja iskustva, dok su ostale zemlje, među njima i BiH, najavile pojačane aktivnosti na implementaciji.<h2>Razmjena iskustava i identifikacija zajedničkih izazova</h2>Drugi dio konferencije bio je posvećen diskusijama o četiri ključne teme: suzbijanje nelegalne trgovine na internetu, unapređenje razmjene podataka između carinskih i policijskih organa, regulacija novih proizvoda na nelegalnom tržištu, te utjecaj akcizne politike i Track &amp; Trace sistema na sivu ekonomiju.Jedan od najozbiljnijih izazova bilo je širenje crnog tržišta na digitalne platforme. Prodaja cigareta i ostalih duhanskih proizvoda te elektronskih cigareta putem interneta, često uz anonimne dostave i plaćanja, postaje sve češći oblik nelegalne trgovine. Institucije nemaju dovoljno mehanizama za nadzor online tržišta u realnom vremenu.Tokom diskusije identifikovani su konkretni prijedlozi: uvezivanje baza podataka carinskih i policijskih organa, izrada zajedničkih operativnih procedura, češće koordinisane akcije, jačanje nadzora nad internet trgovinom, kao i edukacija inspekcijskih organa i potrošača.Otvarajući konferenciju, potpredsjednik Vlade Crne Gore Momo Koprivica poručio je:- Siva ekonomija, ne samo što podriva konkurentnost privrede i smanjuje prihode budžeta, već direktno ugrožava vladavinu prava i povjerenje građana u institucije. Nijedna zemlja ne može sama da odgovori na izazove koji prevazilaze granice. Zajednički rad, razmjena informacija i koordinisane akcije ključ su uspjeha za suzbijanje prekograničnog kriminala – kazao je Koprivica.

<h2>Kontinuirana saradnja kao put karezultatima</h2>Govoreći o učešću UIO BiH, Ratko Kovačević, načelnik Odjeljenja za komunikacije UIO BiH, istakao je da je regionalna saradnja od presudnog značaja za suzbijanje nelegalne trgovine duhanom.- BiH, kroz Upravu za indirektno oporezivanje, u kontinuitetu radi na jačanju kontrole, unapređenju saradnje s policijskim agencijama i povećanju transparentnosti tržišta. Tokom proteklih godina bilježimo konkretne rezultate – od povećanja zapljena nelegalnog duhana do uspješnijih zajedničkih akcija - istakao je Kovačević.On je naglasio da BiH prati regionalne standarde i da Uprava aktivno priprema teren za uvođenje Track &amp; Trace sistema, koji će dodatno unaprijediti nadzor i smanjiti prostor za nelegalnu trgovinu.- Regionalne inicijative poput ove nisu samo formalne – one znače stvarnu razmjenu iskustava, alata i informacija koje pomažu da efikasnije djelujemo. Crno tržište ne poznaje granice, pa ni naša saradnja ne smije imati granica - zaključio je Kovačević

egionalna konferencija u Kotoru okupila predstavnike pet zemalja u borbi protiv sive ekonomije - u fokusu akcizna politika i Track & Trace sistem

U Crnoj Gori održana četvrta regionalna konferencija: Pet zemalja ujedinjeno protiv crnog tržišta duhana

Grupica građana Sarajeva jučer je s transparentima upala u zgradu Vlade KS. Ne, jer je u Tuzlu umrlo 12 starih i bolesnih. Ne, jer u policiji bujaju pedofilske afere. Ne, jer je prije godinu u Jablanici ubijeno 19 naših sugrađana, bez da je do danas iko odgovaroa. Ne, oni protestuju jer se danas u Zetri igra utakmica između izraelskog Hapoela i arapskog Dubaija. A pitanje koje se nameće samo od sebe glasi: kako to da je Bošnjacima danas, i lijevima i desnima, Palestina preča od Tuzle i Jablanice? Možda je odgovor upravo u tome što taj narod nikada nije razvio nacionalnu svijest u modernom, državnom smislu. Onu koja podrazumijeva osjećaj odgovornosti za vlastitu zemlju, institucije i društvo. Religioznijim Bošnjacima je lakše da se poistovjete s „braćom muslimanima“ širom svijeta - to ne zahtijeva ni plan ni viziju, već samo emotivnu solidarnost i moralnu superiornost. Onim sekularnijim, pak, najčešće urbanim i “progresivnim”, još je lakše - oni ne bježe u islam, nego u globalni kosmopolitizam, u gotove zapadne obrasce ljevičarskog moralisanja. Danas Gaza, sutra Amazonija, prekosutra klimatske promjene - uvijek neka velika tema koja im omogućava da izgledaju moralno uzvišeno, a da pritom ne moraju pogledati oko sebe.Jer, kako biti Bošnjak ili Bosanac u stvarnom, odraslom smislu te riječi? To bi značilo prihvatiti da imaš kakvu-takvu državu - sa svim njenim manama, kompromisima, korupcijom i odgovornostima. To bi značilo da se baviš vodovodom, pravosuđem, policijom, industrijom, javnim nabavkama, penzionim fondovima. Ukratko, da se baviš stvarima koje ne možeš riješiti objavom na Facebooku.Ali to je teže. Mnogo teže nego vikati “Free Palestine” ispred zgrade Vlade dok ti zemljaci umiru jer im gori zgrada. Bosanac je, zapravo, u bijegu - bježi od sebe, od vlastite stvarnosti, od odgovornosti da oblikuje zemlju u kojoj živi. On će uvijek pronaći “veću” temu: ako ne Palestinu, onda će to biti Amerika, Srbija, Rusija, masoni ili farmaceutski lobi. Samo da ne mora pogledati u ogledalo i priznati da ga vlastiti haos više ne uzbuđuje jer je postao suviše stvaran.Zato je lakše brinuti za Gazu nego za Tuzlu. Lakše je protestovati zbog Hapoela nego zbog kamenoloma, urušene bolnice ili mrtvih penzionera.Palestina je metafizička utjeha - mjesto gdje još možemo biti moralno čisti jer nemamo nikakvu stvarnu moć da išta promijenimo. A ovdje, u Bosni, svaka odgovornost počinje od nas samih.I upravo zato - bježimo. U tuđe ratove, tuđe nepravde, tuđe tragedije. Jer 30 godina na svim nivoima, od pravosuđa preko politike do kulture - našu državu vodimo na stand byu – bez plana, kadrova, vizije i rada.

Palestina je metafizička utjeha - mjesto gdje još možemo biti moralno čisti

Je li Palestina preča od Tuzle?

Halil Čengić, jedan od malih dioničara BH Telecoma, iznio je niz ozbiljnih primjedbi na rad Uprave i način na koji se vodi postupak potencijalne akvizicije Telemacha, o čemu se, kako tvrdi, izbjegava raspravljati na skupštinama kompanije. U razgovoru s novinarima, Čengić je govorio otvoreno o neregularnostima, političkim utjecajima i novcu koji “nestaje kroz savjetničke ugovore”.<h2>Čaša vode</h2>- Kada su mi prišli na skupštini, nisam ja došao da tračam, nego da tražim čašu vode. Nije meni teško, ali ružno je da niko od organizatora nije ponudio ni to. To vam pokazuje odnos prema dioničarima. Na dnevnom redu nije bilo ni akvizicije, a o tome se moralo govoriti - kazao je Čengić, dodavši da je pokušaj svake rasprave bio zaustavljen.Prema njegovim riječima, predstavnik dioničara postavio je pitanje o dividendama, ali je rasprava ubrzo skrenula na planirane “konsultantske i advokatske usluge”.- Rekli su nam da ne računamo na dividendu naredne tri godina. Finansijska direktorica je potom samo navela da su predviđene konsultantske i advokatske usluge, ali nije rekla koliko. Kad sam je pitao, rekla je da su već dogovorili konsultantsku kuću koja će dobiti 2,4 miliona KM, a advokati dodatnih 900 hiljada za pripremu kupovine Telemacha. Dakle, 3,3 miliona KM, i to prije nego što je bilo šta urađeno - objašnjava Čengić.On tvrdi da se među imenima spominje i Boris Nemšić, nekadašnji izvršni rukovodilac austrijskog Telecoma, koji sada vodi konsultantsku firmu.- Nemam ništa protiv njega, ali problem je što se sve radi bez javnog nadmetanja. Državna je to firma - morala je ići javna nabavka - kaže Čengić.Prema njegovim riječima, prostor za moguće zloupotrebe prilikom privatizacije mogu se mjeriti u stotinama miliona.- Niko ne može sa sigurnošću reći koja je tačno vrijednost Telemacha. Meni sve liči na to da se ciljano ide da se precijeni vrijednost, a onda da se neko okoristi na tome. Uostalom, činjenica da su nam saopćili da tri godine ne računamo na dividendu dovoljno govori.<h2>Dogovoreni interes</h2>Čengić smatra da je pravi razlog potencijalne kupovine Telemacha “dogovoreni interes određenih struktura”, a ne tržišna logika.- Na ovim prostorima se nikada ništa ne kupuje radi državnog interesa. Uvijek neko uzme svoj dio. Sve mi to liči na dogovoreni posao, a ne strateško ulaganje. Vidio sam to i u vrijeme kada su slične poslove radili s ruskim i austrijskim kompanijama - poručuje Čengić.Na kraju razgovora, Čengić je izrazio razočaranje i nadom da će se “u posljednjem trenutku neko urazumiti”.<h2>Kičme zemlje</h2>Čengić upozorava da bi planirana akvizicija i troškovi savjetnika mogli finansijski urušiti BH Telecom.- To je firma koja je kičma ove zemlje. A sada se iz nje planira izvući 300 do 500 miliona KM. To nije više poslovni potez, to je sistemsko uništavanje državne imovine. Ako se to realizuje, to će biti dug koji će generacije vraćati - istakao je.

Dioničar BH Telecoma o spornoj akviziciji, netransparentnim ugovorima  i političkom uplivu u državne firme

Halil Čengić za "Avaz": Neko hoće da uzme svoj dio od kupovine Telemacha

Najmanje jedanaest starijih osoba poginulo je u požaru koji je izbio u Domu penzionera u Tuzli. Neki su bili dementni, drugi teško bolesni od karcinoma - svi prepušteni sistemu koji im je obećao brigu, a isporučio nemar i ravnodušnost.Javnost s pravom traži odgovore, a jedno od ključnih pitanja je: ko je odlučio da osobe sa demencijom i teškim bolestima budu smještene na najvišim spratovima zgrade, petom, šestom i sedmom? Na osnovu koje logike? Valjda bi oni trebali biti najbliže izlazu? I ko će danas stati pred roditelje i djecu žrtava i reći im da je sve bilo po propisu?Ovo nije tragedija koja se desila iz vedra neba. Godinama su korisnici, njihove porodice i pojedini vijećnici upozoravali na loše uslove, vlagu, neurednost, ponižavajući tretman i hranu koju se teško može nazvati dostojnom čovjeka. Na sve te vapaje, nadležni su reagovali kao i uvijek - šutnjom i bahatošću.Uprava doma, na čelu s direktorom Mirsadom Bakalovićem iz SDP-a, nije reagovala na apele, ali jeste u januaru odlučila da poveća cijene smještaja za 30 posto. Dakle, ne da se popravi stanje, nego da se dodatno naplati bijeda. A kada je vijećnica Dragana Gagro Berberović iz Naše stranke javno progovorila o užasnim uslovima, umjesto da se stanje popravi, uprava je odlučila - pokrenuti postupak protiv nje.Ovo je suština našeg sistema: kad neko progovori o problemu, ne rješava se problem nego onaj koji ga izgovori.Snimci nehumanog postupanja osoblja prema korisnicima već su kružili društvenim mrežama, ali to nikome nije bio alarm. U zemlji u kojoj se starost doživljava kao smetnja, a institucije su samo fasade za politička uhljebljenja, ovakvi epilozi nisu izuzetak nego očekivana posljedica.I zato - dok policija i tužilaštvo budu tragali za uzrokom požara, javnost bi trebala tražiti dublji uzrok: sistemsku nebrigu, partijsko kadroviranje, nedostatak odgovornosti i odsustvo bilo kakvog morala u upravljanju javnim ustanovama.Jer ovo nije samo tragedija. Ovo je presuda jednom sistemu koji gori iznutra mnogo prije nego što plane izvana.

Neki su bili dementni, drugi teško bolesni od karcinoma - svi prepušteni sistemu koji im je obećao brigu, a isporučio nemar i ravnodušnost

Zašto su najnemoćniji bili smješteni na najvišim spratovima tuzlanskog Doma penzionera?

Govori se tiho, ali poruka je jasna: era američkog intervencionizma u Bosni i Hercegovini je završena. Nastup ambasadorice SAD pri UN-u Doroti Šeja (Dorothy Shea) pred Vijećem sigurnosti bio je diplomatski obziran, ali politički prelomni trenutak. Kada najviši američki predstavnik u UN-u kaže da „Sjedinjene Države više ne vode politiku izgradnje nacija“ i da „rješenja moraju dolaziti iznutra, od lokalnih aktera, predstavnika tri konstitutivna naroda“ - to nije samo promjena retorike. To je objava kraja jedne epohe.<h2>Američka era</h2>Nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma 1995., Sjedinjene Američke Države bile su ključni arhitekt nove Bosne i Hercegovine. Vašington je, pod klintonovskom doktrinom liberalnog intervencionizma, preuzeo ulogu ne samo mirovnog garanta, nego i kreatora novog društvenog poretka.Amerikanci su tada vjerovali da se demokratija može konstruisati kao zgrada - planom, donacijama i bonskim ovlastima.U ime “funkcionalnosti države” vršeni su pritisci i nad Bosnom i nad njenim političarima: prenosile su se nadležnosti s entiteta na državu, jačale institucije centralne vlasti, uspostavljani sudovi, agencije, ministarstva.Svaka nova reforma nosila je prefiks “uz podršku međunarodne zajednice”.Vrhunac tog projekta bio je pokušaj Aprilskog paketa 2006. godine, kada su SAD i njihovi saveznici pokušali kroz ustavne izmjene redefinisati političku arhitekturu BiH. Propast tog paketa kojem je najviše kumovao Haris Silajdžić, označio je i početak kraja iluzije da će Bosna postati američki protektorat koji funkcioniše po modelu zapadnih demokratija. Već u administraciji Baraka Obame (Barack), američki intervencionizam u unutrašnja pitanja Bosne i Hercegovine postao je daleko veći, da bi naglo oživio ponovo s dolaskom Džoa Bajdena (Joe Biden).Bivši i dalje posljednji ambasador SAD u BiH Majkl Marfi (Michael Murphy) do novih je vrhunaca doveo aktivno miješanje u političke procese. Od otvorenog pritiska na političke lidere do javne podrške državnim tužiocima koji su radili na Novalićevom slučaju ili „proevropskim“ koalicijama i postizbornim kombinacijama - Ambasada SAD je često igrala ulogu arbitra, a ponekad i glavnog političkog inžinjera.No, taj pristup više nema podršku u samom Vašingtonu. S promjenom američke geopolitičke paradigme dolaskom Trampove administracije, politika SAD prelazi s globalnog liberalnog intervencionizma na realpolitiku nacionalnih interesa.<h2>Povratak Dejtonu</h2>Trampov koncept vanjske politike ne vidi smisao u beskonačnim pokušajima „popravljanja“ država Balkana. U fokusu je ono što Šeja jasno naglašava: stabilnost, lokalna rješenja i nacionalni suvereniteti. Ukratko - Amerika se više neće baviti reformisanjem Bosne i Hercegovine, nego samo njenim održavanjem u miru.Upravo zato Ši u svom govoru pozdravlja „pozitivne poteze Narodne skupštine RS“ i objašnjava ukidanje sankcija kao „mjeru deeskalacije“. To je diplomatski način da se poruči: Vašington više neće biti sudija koji kažnjava neposlušne, nego posmatrač koji nagrađuje stabilnost.Za probosanske stranke, to je otrežnjujuća spoznaja: više nema ambasadora koji će silom balansirati odnose, nametati rješenja, kreirati politike i voditi državu umjesto njih. Niti će „građanski koncept“ koji mnogi od njih zagovaraju moći više imati simpatije kod vodeće sile svijeta (spominjanje dogovora predstavnika tri konstitutivna naroda je jasna poruka).Ali, možda je to i šansa. Bez vanjskog tutora, bosanski političari morat će konačno sjesti za stol i dogovoriti se.Američki intervencionizam mnogo je pomogao u izgradnji institucija, ali u konačnici nije donio funkcionalnu državu. Donio je trajnu zavisnost, političku infantilnost i naviku da se ključna pitanja rješavaju u ambasadama, a ne u institucijama.Ako je kraj te ere ono što najavljuje Doroti Šeja, onda je to, paradoksalno, možda i početak nove - bosanske ere odgovornosti. Bez iluzija, bez tutora, i bez opravdanja. <h2>Priznanje Dejtona</h2>U širem kontekstu, to se savršeno uklapa u posthladnoratovsku tranziciju američke politike. Od „kraja historije“ 1990-ih, kroz ratove u Iraku i Afganistanu, pa do današnjeg multipolarnog svijeta, SAD su odustale od pokušaja da nacije stvaraju dekretom. Za Bosnu i Hercegovinu to znači povratak njenom stvarnom okviru - Dejtonskom ustavu, koji priznaje tri konstitutivna naroda i složenu strukturu kompromisa, što, naravno, mnogima neće biti po volji.

Govor ambasadorice Doroti Šeje u Vijeću sigurnosti UN-a označava historijski zaokret – Vašington više ne želi „graditi nacije“

Kraj iluzije o građanskoj BiH

Dick Cheney, najmoćniji moderni američki potpredsjednik i glavni arhitekt “rata protiv terora”, koji je pomogao uvođenju zemlje u nesretni rat u Iraku zasnovan na pogrešnim pretpostavkama, preminuo je, prema saopštenju njegove porodice. Imao je 84 godine.Četrdeset i šesti potpredsjednik, koji je služio uz republikanskog predsjednika Georgea W. Busha tokom dva mandata između 2001. i 2009. godine, decenijama je bio dominantna i polarizirajuća figura u Washingtonu. U posljednjim godinama, međutim, Cheney, i dalje tvrdi konzervativac, bio je uglavnom izolovan od svoje stranke zbog oštrih kritika na račun predsjednika Donalda Trumpa, kojeg je nazivao “kukavicom” i najvećom prijetnjom republici u njenoj historiji.U ironičnom završetku svoje duge političke karijere, posljednji glas na predsjedničkim izborima 2024. godine dao je liberalnoj demokratkinji i kolegici potpredsjednici, Kamali Harris, kao odraz činjenice da se populistički GOP okrenuo protiv njegovog tradicionalnog konzervativizma.Cheney je veći dio odraslog života bolovao od kardiovaskularnih bolesti, preživio je niz srčanih udara, ali je uprkos tome živio dug i aktivan život. Nakon transplantacije srca 2012. godine, nazvao je taj zahvat “darom samog života”.Sarkastični bivši kongresmen iz Wyominga, šef kabineta Bijele kuće i ministar odbrane, Cheney je uživao u unosnoj karijeri u korporativnom sektoru kada ga je George W. Bush zadužio da pronađe mogućeg kandidata za potpredsjednika. Potraga je završila tako što je sam Cheney položio zakletvu kao iskusni “broj dva” uz mladog predsjednika koji je u Bijelu kuću stigao nakon sporne izborne pobjede.Iako karikature koje ga prikazuju kao “pravog predsjednika” ne odražavaju tačno unutrašnju dinamiku Bushove administracije, Cheney je itekako uživao u ogromnom utjecaju koji je imao iza kulisa.Cheney se nalazio u Bijeloj kući, dok je predsjednik bio odsutan, u hladno i vedro jutro 11. septembra 2001. godine. U trenutku kada je drugi oteti avion udario u Svjetski trgovački centar, rekao je da se “promijenio kao čovjek” i odlučio da osveti napade Al-Qaide i proširi američku moć na Bliski istok putem neokonzervativne doktrine promjene režima i preventivnog rata.“U tom trenutku znali ste da je riječ o namjernom činu. O terorističkom aktu”, prisjetio se kasnije u intervjuu za CNN 2002. godine.Kasnije je govorio da su ga napadi ostavili s ogromnim osjećajem odgovornosti da se takav napad više nikada ne dogodi. Iako su ga mnogi smatrali glavnim pokretačem “rata protiv terora” i američkih invazija na Irak i Afganistan, savremeni i historijski zapisi pokazuju da je Bush sebe smatrao “onim koji odlučuje”.<h2>Prekretnica 11. septembra</h2>Iz bunkera duboko ispod Bijele kuće, Cheney je preuzeo kontrolu nad kriznim odgovorom nacije u šoku. Dao je izuzetnu naredbu da se obori svaki oteti avion koji bi mogao biti usmjeren ka Bijeloj kući ili Kapitolu. Njegova česta povlačenja na “nepoznate lokacije” radi očuvanja lanca nasljeđivanja predsjedništva dodatno su učvrstila njegovu sliku kao mračnog i svemoćnog aktera koji vodi tajne ratove iz sjene.Napadi 11. septembra pokrenuli su američki rat u Afganistanu s ciljem rušenja talibana koji su pružali utočište Al-Qaidi, iako je njihov vođa Osama bin Laden uspio pobjeći. Ubrzo je Cheney počeo zagovarati proširenje rata na Irak i njegovog lidera Sadama Huseina, čije je trupe već jednom pomogao protjerati iz Kuvajta u Prvom zaljevskom ratu.Cheneyjeva agresivna upozorenja o iračkom programu oružja za masovno uništenje, navodnim vezama sa Al-Qaidom i planovima da teroristima omogući napad na SAD, odigrala su veliku ulogu u pripremi terena za invaziju na Irak 2003. godine. Kasniji izvještaji Kongresa i istrage pokazale su da su Cheney i drugi zvaničnici preuveličavali ili pogrešno interpretirali neprovjerene obavještajne podatke — oružje masovnog uništenja nije postojalo. Njegova tvrdnja da se šef otmičara 11. septembra Mohamed Atta sastao s iračkim obavještajcima u Pragu nikada nije potvrđena.Ipak, Cheney je 2005. godine tvrdio da su on i drugi postupali na osnovu “najboljih dostupnih obavještajnih podataka”. Dok je kasnije priznao da su informacije bile pogrešne, odbacio je tvrdnje da su bile “falsifikovane ili preuveličane”.<h2>“Rat protiv terora” i mračne metode</h2>Ratovi u Iraku i Afganistanu odveli su SAD na mračan pravni i moralni put, uključujući “pojačane metode ispitivanja” za koje su kritičari rekli da predstavljaju mučenje. No Cheney je uporno branio te metode, uključujući “waterboarding”, tvrdeći da su “potpuno opravdane”. Također je bio zagovornik držanja osumnjičenih bez suđenja u zatvoru Guantanamo, što su mnogi smatrali suprotnim osnovnim američkim vrijednostima.Cheney je postao simbol pretjerivanja u “ratu protiv terora” i pogrešnih odluka koje su pretvorile inicijalno uspješnu invaziju Iraka u krvavu močvaru. Napustio je funkciju s podrškom od svega 31%, prema istraživanju Pew centra.Do kraja života, Cheney nije pokazao kajanje. Uvjeren je bio da je radio ono što je bilo nužno da se zaštiti domovina.“Uradio bih to ponovo bez oklijevanja”, rekao je 2014. godine, komentarišući izvještaj Senata koji je metode ispitivanja okarakterisao kao brutalne i neefikasne.“To je tada bilo ispravno, vjerovao sam u to tada i vjerujem i sada,” izjavio je o ratu u Iraku 2015. godine.<h2>“On je kukavica”</h2>Cheney je smatrao da izvršna vlast mora imati gotovo neograničene ovlasti, vjerujući da su predsjedničke moći neopravdano ograničene nakon Vijetnama i Watergatea. Ipak, u kasnijim godinama postao je oštar kritičar čovjeka koji je imao još širu viziju predsjedničke moći – Donalda Trumpa.Iako je u početku podržao Trumpa 2016., nakon pokušaja da poništi rezultate izbora 2020. i pobune 6. januara 2021., Cheney se javno okrenuo protiv njega. Njegova kćerka Liz Cheney žrtvovala je karijeru u GOP-u boreći se protiv Trumpa, a njen otac se pojavio u oglasu tokom njene kampanje.“Nikada u historiji naše nacije nije postojao veći neprijatelj republike od Donalda Trumpa,” rekao je Cheney.“On je kukavica. Pravi muškarac ne bi lagao svoje pristalice. Izgubio je – i zna da je izgubio.”<h2>Rani život</h2>Richard Bruce Cheney rođen je 30. januara 1941. u Lincolnu, Nebraska. Odrastao je u Casperu, Wyoming, gdje je upoznao svoju buduću suprugu Lynne Vincent. Dobio je stipendiju za Yale, ali je izbačen zbog loših ocjena. Nakon toga radio je na električnim vodovima i dva puta bio uhapšen zbog vožnje u pijanom stanju. Nakon ultimativne poruke Lynne da “neće oženiti lineraša”, vratio se u školu i diplomirao političke nauke na Univerzitetu Wyominga. Par se vjenčao 1964.Cheney iza sebe ostavlja suprugu Lynne, kćerke Liz i Mary te sedmero unučadi.<h2>Uspon u Vašingtonu</h2>Svoju političku karijeru počeo je kao pomoćnik u administraciji Richarda Nixona, a kasnije postao šef kabineta predsjednika Geralda Forda 1975. godine. Njegov blizak saradnik bio je Donald Rumsfeld, s kojim je ponovo sarađivao kada je ovaj vraćen na mjesto ministra odbrane 2001. godine. Njih dvojica postali su ključni tandem u oblikovanju američke politike tokom “rata protiv terora”.Godine 1978. Cheney je izabran za kongresmena iz Wyominga i služio šest mandata, poznat po čvrstom konzervativnom stavu.Predsjednik George H. W. Bush imenovao ga je 1989. za ministra odbrane. Tokom njegovog mandata SAD su uspješno izvele invaziju na Panamu i operaciju “Pustinjska oluja” 1991. godine.Nakon mandata, Cheney je postao izvršni direktor kompanije Halliburton.Kada je George W. Bush odlučio kandidirati se, Cheney je bio zadužen za potragu za potpredsjednikom – i na kraju izabrao samog sebe.<h2>Zdravstveni problemi i povlačenje</h2>Cheney je doživio prvi srčani udar 1978., a zatim još četiri – posljednji 2010. godine. Godine 2012. dobio je transplantaciju srca.Nakon odlaska iz politike, napisao je dvije knjige – jednu o politici, drugu o zdravlju – i jednu zajedno s kćerkom Liz.U penziji je ostao politički aktivan, ali i sve više kritičan prema sopstvenoj stranci i njenom moralnom padu nakon Trumpovog uspona. Na godišnjici napada 6. januara 2021. pojavio se u Kongresu, gdje su mu demokrate prilazile i pružale ruku u znak poštovanja.“Duboko sam razočaran što mnogi članovi moje stranke ne prepoznaju ozbiljnost prijetnje po našu naciju,” rekao je tada Cheney.U posljednjim godinama javno je podržao Kamalu Harris protiv Trumpa 2024. godine, navodeći da je to “dužnost prema zemlji i ustavu.”

Decenijama je bio dominantna i polarizirajuća figura u Vašingtonu

Preminuo Dik Čejni: Arhitekt američkog rata u Iraku

Ako postoji granica političkog licemjerja u Bosni i Hercegovini, onda je slučaj pedofilskog lanca u Tuzlanskom i Sarajevskom kantonu brutalno pregazio svaku moguću. Dok javnost još pokušava pojmiti da su među osumnjičenima za organizaciju maloljetničke prostitucije i policajci - dakle ljudi koji bi trebali štititi zakon, a ne silovati - naši politički moralisti su, očekivano, sve pretvorili u proračunatu predstavu sa vrlo elastičnim moralnim kriterijima.<h2>Dvostruki moral u punom sjaju</h2>Dok su „moralne svetice“ iz Naše stranke Sabina Ćudić i Duška Jurišić danima dizale glas protiv Vlade Tuzlanskog kantona i zahtijevale ostavke, njihova indignacija je čudnovato utihnula kad su u Sarajevu uhapšena dvojica policajaca pod istim optužbama. Nema saopštenja, nema moralnih lekcija, nema zahtjeva za ostavkama Vlade KS. Jer, zaboga, tu je vlast „njihova“.Štaviše, njihov stranački kolega i premijer Kantona Sarajevo Nijhad Uk na press konferenciji jasno je poručio da neće podnijeti ostavku, ponudivši uobičajeni moralni argument "drugoe to", odnosno kazavši da slučajevi iz Tuzlanskog i Sarajevskog kantona nisu isti.

Korak dalje ili bolje rečeno dublje u moralni ponor otišao je drugi kolega kolega, penzionisani milicioner i aktuelni predsjedavajući Predstavničkog doma FBiH Dragan Mioković. Do jučer je punio mreže dramatičnim objavama o „civilizacijskom sunovratu“ i tražio ostavke Vlade TK. Kad se isti horor ponovio u Kantonu Sarajevo, ton se odjednom promijenio. Umjesto traženja ostavke Vlade KS, Mioković je "mudro" poručio da se mora utvrditi "pojedinačna odgovornost".

Tek su nakon pritisaka i ogorčenja javnosti, shvatajući valjda glib licemjerenosti u koji su sami upali, naknadno izdali saopštenje u kojem su usput spomenuli da treba preispitati i "odgovornost Vlade KS" glede slučaja podvođenja maloljetnica. Naravno, ne i ostavke kao u Tuzli.Na jednoj strani su pedofili iz „njihovih“ redova - i to se tretira kao sistemski užas. Na drugoj - isti zločin, ali bez političkog interesa, pa se sve relativizira i uvija u „čekanje istrage“. Tako izgledaju istančani moralni kriteriji i principijelnost u Naše stranke. Tipično sarajevsko licemjerje zapakovano u liberalni moralizam.Dakle, ako je zločin u Tuzli gdje Vlada SDA - politički je kapital zbog kojeg Vlada treba da padne. Ako je u Sarajevu gdje vlada Trojka - odgovornost je pojedinačna.Naravno, za pohvalu svakog nije ni stav koji su iznijeli Aida Obuća (SDA), Denmis Gratz (DF) i Admir Čavalić (SBiH) koji su u emisiji "Istraga sedmice" kazali kako “ne treba politizirati” slučaj učešća visokih policijskih službenika i profesora u organizaciji maloljetničke prostitucije u Tuzlanskom kantonu, gdje su na vlasti njihove partnerske stranke.<h2>Slovenija i BiH - dva svijeta</h2>U Sloveniji su ministar policije i ministar pravde podnijeli ostavke nakon ubistva civila od strane policajca - iako nisu imali nikakvu ličnu odgovornost. Kod nas - ni kad se otkrije pedofilski lanac unutar policije, ni kad se dokažu političke zloupotrebe - niko ni ne pomisli na ostavku.Jer ovdje politička i moralna odgovornost ne postoje. Postoji samo partijska lojalnost i ideološki refleks: „Naše ne diraj, tuđe napadaj.“Slučaj Tuzla - Sarajevo pokazuje da je moral u BiH postao stranački instrument. Ako je zločin u „njihovom“ dvorištu - to je tragedija i nacionalni sram. Ako je u „našem“ - to je „izolovan incident“.

 Ovdje politička i moralna odgovornost ne postoje. Postoji samo partijska lojalnost i ideološki refleks: „Naše ne diraj, tuđe napadaj.“

Bijedna politizacija podvođenja maloljetnica: "Drugo'e to" kad se dešava u našem kantonu

S izbijanjem rata 1992. godine, bosanskohercegovački fudbal se raspao u tri paralelna toka, uslovljena političko-teritorijalnom podjelom zemlje:Na prostoru pod kontrolom Armije RBiH (pretežno bošnjačka područja), osnovan je Nogometni savez BiH (1992) sa sjedištem u Sarajevu. Fudbalska liga BiH počinje 1994. godine u izuzetno teškim uslovima, s klubovima iz opkoljenog Sarajeva, Zenice, Bihaća, Tuzle itd. Na teritoriji pod kontrolom HVO-a, formiran je Nogometni savez Herceg-Bosne (1993), sa sjedištem u Mostaru. Klubovi poput Zrinjskog, Širokog Brijega i Mladosti iz Lištice igrali su u zasebnom sistemu, s jakim vezama s Hrvatskom. Na prostoru pod kontrolom Vojske RS osnovan je Fudbalski savez Republike Srpske (1992), sa sjedištem u Banjoj Luci. Klubovi poput Borca, Rudara Prijedor i Drine Zvornik igrali su ligu Republike Srpske, van međunarodnog okvira.Ove tri strukture nisu priznavale jedna drugu, niti su bile priznate od UEFA-e i FIFA-e, koja je zvanično priznavala samo savez iz Sarajeva, ali tek 1996. godine.<h2>Utakmice pod granatama</h2>Najdirljivije fudbalske priče iz rata dolaze iz opkoljenog Sarajeva, gdje se u godinama od 1992. do 1995. igrala ratna liga, često na improviziranim terenima, bez struje, vode i sigurnosti. Klubovi poput Željezničara, Sarajeva, Bosne, Pofalićkog, Ilidže, Olimpika i mnogih drugih pokušavali su očuvati minimum takmičarske aktivnosti.Stadion Grbavica, dom Željezničara, bio je doslovno na prvoj liniji fronta. Uništen i miniran, postao je simbol razaranja, dok su sarajevski plavi nastavili djelovati u opkoljenom dijelu grada pod kontrolom Armije BiH.Stadion Koševo je povremeno služio za humanitarne i simbolične mečeve, uključujući i one pod pokroviteljstvom UN-a ili stranih novinara.Ipak, uprkos ekstremnim uslovima, 1994. godine organizovano je prvo zvanično ratno prvenstvo BiH, koje je 1995. osvojio Čelik Zenica - klub iz relativno mirnije sredine koji je imao uslove da organizuje takmičenja.<h2>Mostar: Grad s dva kluba, dva narativa</h2>Mostar, koji je tokom rata podijeljen na istočni (pod kontrolom Armije BiH) i zapadni (pod HVO-om) dio, imao je dva potpuno odvojena fudbalska svijeta.* U istočnom dijelu Mostara, Velež je izgubio svoj stadion „Pod Bijelim brijegom“ i preselio se u Vrapčiće, gdje je improvizovano funkcionisao. Klub je preživljavao zahvaljujući entuzijazmu navijača i podršci iz inostranstva.* U zapadnom dijelu, obnovljen je Zrinjski, klub s predratnom historijom iz NDH perioda, koji je od 1992. postao simbol hrvatskog identiteta u Hercegovini. Njegov stadion, nekadašnji dom Veleža, postao je nova baza Zrinjskog.Ova simbolika - da je Velež protjeran sa svog terena - postat će metafora za etničko čišćenje i kulturni preokret koji je pogodio sportsku scenu Mostara.<h2>Banja Luka i liga RS</h2>Na teritoriji RS, klubovi su formirali sopstvenu ligu i savez, uz podršku Beograda i FSJ (koji je tada još funkcionisao u SRJ). Borac Banja Luka, jedan od najjačih klubova tog perioda, igrao je utakmice s klubovima iz Srbije, a kasnije i međunarodne prijateljske susrete - ali van UEFA sistema. Liga RS postojala je nezavisno sve do 2002. godine, kada je počeo proces ujedinjenja fudbala u BiH.<h2>Humanitarni mečevi </h2>Uprkos ratu, bosanskohercegovački fudbaleri i treneri nisu nestali s međunarodne scene. Mnogi su igrali za strane klubove, dok su neki organizovali humanitarne utakmice širom Evrope i svijeta, s ciljem prikupljanja pomoći za BiH:* Mehmed Baždarević, Meho Kodro, Refik Šabanadžović, Faruk Hadžibegić i drugi igrali su u inostranstvu, ali su bili glasni ambasadori BiH u medijima.* U Parizu i Švicarskoj igrane su utakmice u znak podrške Sarajevu, uz učešće poznatih svjetskih fudbalera.Ove akcije su bile ključne za očuvanje fudbalskog identiteta BiH u vremenu kada država nije imala gotovo nikakvu infrastrukturu.<h2>Fudbal kao otpor i pamćenje</h2>Fudbal u ratu nije bio samo sport - bio je otpor, oblik društvene kohezije, psihološko utočište i podsjećanje na normalan život. Liga BiH, osnovana u ruševinama i pod snajperima, bila je čin simboličkog otpora.Dok su hiljade mladih ljudi ginule, neki su i dalje trčali za loptom - ponekad bukvalno između dva snajperska hica. Neki su ginuli na stadionima, drugi su igrali u inostranstvu, šaljući poruke podrške. Fudbal je preživio rat - i možda više od bilo koje druge društvene institucije - pomogao da Bosna i Hercegovina zadrži barem dio svog identiteta.

Tokom rata fudbal u BiH se odvijao u paralelnim ligama, pod granatama i u sjeni podjela, ali je opstao kao simbol otpora, zajedništva i nade

Stadion Grbavica: Jedan od simbola razaranja Sarajeva 

Historija fudbala u Bosni i Hercegovini (XI dio): Fudbal pod opsadom

Tadeuš Mazovjecki (Tadeusz Mazowiecki), prvi demokratski premijer Poljske nakon pada komunizma i izaslanik UN-a za ljudska prava na prostoru bivše Jugoslavije, ostao je upamćen po svom časnom činu - ostavci iz protesta zbog šutnje međunarodne zajednice pred genocidom u Srebrenici 1995. godine.Njegov sin Vojćeh Mazovjecki (Wojciech Mazowiecki), danas novinar i publicista, nastavlja čuvati to naslijeđe kroz akademske i javne projekte koji podsjećaju na važnost moralne odgovornosti u politici. U razgovoru za naš list govori o motivima očevog čina, o tome koliko svjetske sile (ni)su naučile lekciju iz Bosne, te o današnjem značaju Srebrenice za Evropu i svijet.<h2>Čin čovjeka</h2>Vaš otac Tadeuš Mazovjecki pamti se kao čovjek koji je dao ostavku na mjesto u UN-u u znak protesta zbog šutnje pred genocidom u Srebrenici. Kako danas tumačite taj čin - kao politički protest, moralnu izjavu ili ličnu tragediju?- To nije bila lična tragedija, već tragedija nevinih ljudi iz Srebrenice koja je duboko potresla mog oca. Zbog toga više nije mogao odobravati međunarodnu neaktivnost. Među komentarima nakon njegove ostavke, najprikladniji mi je bio onaj iz Oslobođenja: “Čin čovjeka” - što razumijem kao humanitarni čin. Naravno, to je bila i politička odluka, jer je imala politički cilj - prisiliti NATO i UN da okončaju srpsku agresiju u Bosni. Bila je i realistična odluka - jer je, donekle, doprinijela završetku bosanskog rata.Dok ste radili na knjizi “Izvještaji iz Jugoslavije 1992–1995.”, prolazili ste kroz dokumente koje je Vaš otac pisao tokom rata. Postoji li svjedočanstvo ili dokument koji Vas je posebno dirnuo ili iznenadio?- U tim izvještajima svaki opis ratnih zločina počinjenih na prostoru bivše Jugoslavije izaziva mi jezu svaki put kad čitam. Nemoguće se na to naviknuti. Dok sam radio na knjizi, morao sam je pročitati barem tri puta, a neke dijelove i mnogo više. Naravno, izvještaj o Srebrenici sadrži najstrašnije i najintenzivnije opise zločina. Ipak, nijedan opis tih zločina ne prestaje me duboko dirati.<h2>Svijet nije naučio lekciju</h2>Mnogi vjeruju da međunarodna zajednica nikada nije istinski naučila lekcije iz Srebrenice. Kako vidite trenutnu ulogu UN-a i Evrope u suočavanju s ratnim zločinima i prošlošću?- Ovi izvještaji i dalje su relevantni upravo zato što pokazuju da svijet prije 30 godina nije imao efikasan sistem zaštite ljudskih prava. Danas imamo isti osjećaj u vezi s Ukrajinom i Gazom. Vrijedi se prisjetiti da za 30 godina nismo učinili ništa da poboljšamo tu situaciju.Kada biste danas mogli razgovarati sa svojim ocem o Balkanu i Bosni i Hercegovini, šta mislite da bi rekao o stanju pravde, pomirenja i kolektivnog sjećanja 30 godina nakon Srebrenice?- Siguran sam da bi rekao isto što je govorio i prije 30 godina: dobro je što je rat završen, ali još ima mnogo problema. Pošto je to i danas tačno, vjerujem da bi i dalje oštro kritikovao mnoge stvari - posebno izostanak djelovanja protiv posljedica etničkog čišćenja iz 1990-ih. Mislim da bi rekao i ovo: svijet, odnosno Zapad, okončanjem rata umirio je svoju savjest, ali je Bosnu ponovo ostavio samu. U tom smislu, Zapad snosi odgovornost za nedostatak istinskog suočavanja s posljedicama.<h2>Opće dobro iznad svega</h2>Konferencija „Nikada ne zaboravi Srebrenicu“ održana je pod pokroviteljstvom Katedre Tadeuša Mazovjeckog. Šta za Vas znači to što se naslijeđe Vašeg oca danas nastavlja u akademskoj sferi kroz ovakve događaje?- Katedra Tadeuša Mazovjeckog formalno postoji na Univerzitetu u Varšavi od 2014. godine. Trenutno se ponovo aktivira nakon nekoliko godina slabije aktivnosti. Volio bih da Katedra može organizovati važne konferencije poput ove o Srebrenici barem jednom godišnje. Cilj Katedre je promovisati stil politike u kojem je opće dobro iznad svega - onako kako je moj otac razumio politiku. Ako se to može prenijeti mladima koji ulaze u politiku, to bi bio veliki uspjeh.

Očeva ostavka bila je čin humanosti, ali i politički pritisak na svijet, kaže Mazovjecki

Vojćeh Mazovjecki, poljski novinar i publicist: Zapad je umirio savjest, ali je ponovo napustio Bosnu

Nakon što su Sjedinjene Američke Države ukinule sankcije Miloradu Dodiku, njegovim saradnicima i firmama s američke crne liste, politički kredibilitet bošnjačkih predstavnika u vlasti doživio je potpuni kolaps. Sve ono što su mjesecima prodavali kao „diplomatsku ofanzivu“, „jačanje savezništva sa SAD“ i „izolaciju Dodika“ srušilo se u trenutku kada su Vašington i Banja Luka ponovo pronašli zajednički jezik - bez ikakvog doprinosa Sarajeva.Ovo je prvi put u historiji da je Republika Srpska postala priznat faktor na međunarodnoj sceni. Čak i u jeku najvećih ratnih razaranja, kada su Karadžićeve trupe držale blizu 70 posto teritorije BiH, američka administracija odbijala je pregovarati s predstavnicima RS, ne želeći im na taj način davati međunarodni legitimitet. Posljednjih mjeseci sve to se iz korijena promijenulo.Još do prije nekoliko mjeseci, ministar vanjskih poslova Elmedin Konaković hvalio se da je „ugasio Dodikovo lobiranje u Americi“, dok je Denis Bećirović s govornica u Vašingtonu ismijavao što političari iz Srbije i Republike Srpske „plaćaju milione dolara za sastanke“, dok on - eto - nije dao ni marke. Ono što očigledno nije shvatao jeste da se parama ne plaća naklonost američkih načelnika, nego rad ljudi koji trebaju nešto postići za vašu zemlju.I zaista, rezultat odgovara uloženom: Bećirović nije dao ni marke, a dobio je - ništa.<h2>„Klima-lobiranje“</h2>Dok su Bećirović i Konaković punili javni prostor bajkama o „pravovremenim porukama Američkoj administraciji“, za koje je sada jasno da su bile obična laž, Dodik je nastavio plaćati ozbiljne lobističke kuće. Njegova vlast potpisala je ugovore vrijedne milione dolara s firmama Stokes Strategies LLC, RRB Strategies LLC i Zell &amp; Associates International Advocates. Prvi ugovor potpisan u martu ove godine, vrijedan 65.000 dolara mjesečno, jasno pokazuje kako izgleda ozbiljna, planirana kampanja.Nasuprot tome, Ministarstvo vanjskih poslova BiH angažovalo je, doduše nelegalno, kako se u javnosti šeretski prepričava, „servisera klima-uređaja“ da lobira za Bosnu i Hercegovinu. Na kraju, rezultat je očigledan: dok su Dodik i njegovi saradnici skinuti s američke crne liste, Sarajevo je ostalo bez ijednog realnog političkog saveznika, a poruka američke ambasadorice u UN-u da SAD ne želi više intervenirati u unutrašnja pitanja BiH jasno ukazuje u kojem pravcu će se stvari odvijati.<h2>Politički brodolom </h2>Oni koji su se predstavljali kao moralna alternativa SDA-u i nosioci „nove vanjske politike“ ostali su bez ijednog argumenta. Dok Dodik danas gradi međunarodnu poziciju oslobođenu sankcija, „probosanske snage“ se međusobno glože, podmeću i hvataju za sitne stranačke funkcije. Sve što je Trojka obećavala - od „osvjetljavanja političke scene“ do „kraja etnonacionalnih monopola“ - završilo je u grotesknom prizoru političkog samozadovoljstva i institucionalne impotencije.<h2>Vrijeme za odgovornost</h2>U ozbiljnoj zemlji, nakon ovakvog diplomatskog debakla, ministar vanjskih poslova bi sam podnio ostavku. U BiH, međutim, Elmedin Konaković će vjerovatno zakazati pres-konferenciju da nas obori s nogu svojim retoričkim sposobnosti i objasni kako je sve to, zapravo, „dio šire strategije“ i da je cijela stvar velika pobjeda Trojke i sjajan ishod za BiH. Ali činjenice su neumoljive: američke sankcije prema Dodiku su prošlost, a BiH je postala kolateralna šteta vlastitih iluzija. Ako se politika svodi na puru, selfije i prazne parole - možda je vrijeme da neko drugi proba voditi ozbiljnu vanjsku politiku.

Hadžihafizbegović za "Avaz": Bošnjaci moraju pobijediti strah - tek tada će uspostaviti ponos i samopouzdanje

Dok mu se država raspada, Konaković se po Facebooku prepire s Hamzićima oko Faće: "Slušao sam audio snimak na kojem psuješ, šta sad glumiš žrtvu"

Zašto Dodik i Zovko danas govore o "odbrani kršćana" u BiH?

Kome će Trojka položiti račune za svoje laži, diletantizam i pogrešne politike?

Možete li zamisliti da u Bosni i Hercegovini neko uz fašističke povike prekida kulturne skupove drugog naroda?

Ko uporno podmeće antisemitizam Sarajevu: Klopka za Bošnjake

U Crnoj Gori održana četvrta regionalna konferencija: Pet zemalja ujedinjeno protiv crnog tržišta duhana

Je li Palestina preča od Tuzle?

Halil Čengić za "Avaz": Neko hoće da uzme svoj dio od kupovine Telemacha

Zašto su najnemoćniji bili smješteni na najvišim spratovima tuzlanskog Doma penzionera?

Kraj iluzije o građanskoj BiH

Preminuo Dik Čejni: Arhitekt američkog rata u Iraku

Bijedna politizacija podvođenja maloljetnica: "Drugo'e to" kad se dešava u našem kantonu

Historija fudbala u Bosni i Hercegovini (XI dio): Fudbal pod opsadom

Vojćeh Mazovjecki, poljski novinar i publicist: Zapad je umirio savjest, ali je ponovo napustio Bosnu

Lekcija ukidanja američkih sankcija Dodiku i njegovim saradnicima: Dosta laganja, on treba otići!

Hadžihafizbegović za "Avaz": Bošnjaci moraju pobijediti strah - tek tada će uspostaviti ponos i samopouzdanje

Dok mu se država raspada, Konaković se po Facebooku prepire s Hamzićima oko Faće: "Slušao sam audio snimak na kojem psuješ, šta sad glumiš žrtvu"

Zašto Dodik i Zovko danas govore o "odbrani kršćana" u BiH?

Kome će Trojka položiti račune za svoje laži, diletantizam i pogrešne politike?

Možete li zamisliti da u Bosni i Hercegovini neko uz fašističke povike prekida kulturne skupove drugog naroda?

Ko uporno podmeće antisemitizam Sarajevu: Klopka za Bošnjake

U Crnoj Gori održana četvrta regionalna konferencija: Pet zemalja ujedinjeno protiv crnog tržišta duhana

Je li Palestina preča od Tuzle?

Halil Čengić za "Avaz": Neko hoće da uzme svoj dio od kupovine Telemacha

Zašto su najnemoćniji bili smješteni na najvišim spratovima tuzlanskog Doma penzionera?

Kraj iluzije o građanskoj BiH

Preminuo Dik Čejni: Arhitekt američkog rata u Iraku

Bijedna politizacija podvođenja maloljetnica: "Drugo'e to" kad se dešava u našem kantonu

Historija fudbala u Bosni i Hercegovini (XI dio): Fudbal pod opsadom

Vojćeh Mazovjecki, poljski novinar i publicist: Zapad je umirio savjest, ali je ponovo napustio Bosnu

Lekcija ukidanja američkih sankcija Dodiku i njegovim saradnicima: Dosta laganja, on treba otići!